Informacije iz članka The crimes I saw on the Mavi Marmara koji je 8. lipnja 2010. napisala Lubna Masarwa, izraelska Palestinka i članica Pokreta za slobodnu Gazu koja se u Kfor Qari trenutno nalazi u kućnom pritvoru zbog svog sudjelovanja u humanitarnom pomorskom konvoju za Gazu. Članak u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.
Tijekom izraelskog napada na Mavi Marmaru koji je izveden duboko u međunarodnim vodama, nalazila sam se u unutrašnjosti broda. Putnici su bili nenaoružani civili u dobi od 1-godišnjeg djeteta do 88-godišnjeg svećenika. Išli smo u Gazu kako bismo probili opsadu koju Izrael 1,5 milijuna ljudi nameće već 4 godine. Prevozili smo humanitarnu pomoć i građevinske materijale, te pisma koja su za djecu u Gazi napisala turska djeca. Bili smo puni nade. Kad je napad započeo u 4 sata ujutro 31. svibnja 2010. naš je brod pretvoren u vojnu metu. Na palubi se najprije čula žestoka pucnjava, a zatim su specijalci izraelske okupatorske vojske zauzeli kontrolu nad brodom.
Nekoliko minuta nakon što je počeo napad u unutrašnjost su broda doneseni ranjeni i tijela ubijenih s palube. Nakon toga su nas zajedno s 4 tijela ubijenih i ranjenima, uključujući neke koji su bili u kritičnom stanju, tamo držali nekoliko sati. Krv je tekla iz mrtvih tijela i iz tijela ranjenih. Htjeli smo im pomoći, ali nismo imali potrebnu liječničku opremu. Nismo mogli ništa učiniti. Jedna je Turkinja plakala i opraštala se od tijela svog mrtvog supruga, dodirivala mu lice i čitala Kuran nad njim. Jedan je muškarac bio ranjen metkom u glavu i umirao je.
Od 5 sati ujutro nadalje preklinjali smo izraelsku mornaricu da pruži liječničku pomoć ranjenima i umirućima, no nismo dobili nikakav odgovor. Zatražili smo liječničku pomoć na engleskom i hebrejskom preko razglasa na brodu, a napisali smo i transparent na hebrejskom na kojem je pisalo „SOS... ljudi umiru i treba im hitna liječnička pomoć“. Transparent smo stavili na prozor ispred izraelskih vojnika, no oni su naredili ljudima s transparentom da se izgube.
Oko 7 sati ujutro naredili su nam da jedan po jedan dođemo do izlaznih vrata. Zatražila sam na hebrejskom da dopuste bolničarima da ostanu s ranjenima; jedan mi je vojnik rekao neka zavežem. Kasnije mi je doviknuo: „Hej ti, reci ranjenima neka, ako hoće ostati živi, izađu van jedan po jedan.“ Pokušali smo ranjene pojedinačno iznositi van, ali oni nisu mogli hodati i padali su.
Prebacili su nas na gornju palubu. Pretražili su nas; vezali su nam glave i prisilili nas da sjedimo ili klečimo na palubi dok je vojni helikopter nadlijetao brod samo nekoliko metara iznad naših glava. Teško naoružani vojnici s puškama i noževima stražarili su nad nama sa svojim psima. Stajali su oko nas s krvlju svojih žrtava na čizmama i šalili se te si upućivali vulgarne primjedbe o ženskim zarobljenicama. U tom su nas položaju držali satima. Mene su tamo držali do 1:40 sati u noći 1. lipnja 2010.
Čim su saznali da sam palestinska državljanka Izraela, odmah su sa mnom počeli grublje postupati i izolirali me od ostatka zarobljenih putnika. Odveli su me u zatvor u Aškelonu gdje su me držali u izolaciji i ponižavali na različite načine uključujući skidanje odjeće i pretraživanje 4 puta na dan. Slijedeći su nas dan izveli pred sud, a mene su držali u malom metalnom kavezu u policijskom automobilu 8 sati s vezanim rukama i nogama. Optužili su nas za različite stvari, od napada na vojnike do posjedovanja oružja. Sudac je policiji dozvolio da nam produlji pritvor još 8 dana. Nakon što je pritisak međunarodne javnosti izraelske vlasti prisilio da oslobode sve strane zarobljenike, sve su palestinske državljane Izraela ponovo izveli pred sud. Ovaj puta nam je sudac odredio kućni pritvor i zabranio nam da napuštamo Izrael 45 dana.
Nije čudno da Izrael ubija civile u međunarodnim vodama. To je izravni nastavak izraelske politike napadanja civila smrtonosnom silom, ubojite opsade Gaze i izraelske okupacijske i aparthejdske politike. Izrael osjeća da ima pravo opsjedati, ubijati i napadati civile u međunarodnim vodama. To je posljedica svjetske šutnje zahvaljujući kojoj Izrael misli da ima pravo tako postupati.
