Analiza Palmer/Uribeovog izvještaja: Zašto Palmerov izvještaj ne zaslužuje poštovanje

Prijevod članka Why the Palmer Report Deserves No Deference od 14. rujna 2011. odvjetnice i pravne savjetnice Pokreta za slobodnu Gazu Audrey Bomse, koji na engleskom možete pročitati na linku.

Gotovo svi činjenični nalazi, jednako kao i pravna analiza i zaključci nedavno u medije procurjelog izvještaja istražne skupine glavnog tajnika UN-a koja je istraživala „incident na flotili“ 31. svibnja 2010. (Skupina Palmer/Uribe), su u izravnoj suprotnosti s nalazima, analizom i zaključcima ranijeg UN-ovog izvještaja istražne misije Vijeća za ljudska prava, čiji su zaključak da je izraelska blokada Gaze, uključujući pomorsku blokadu, protuzakonita, 13. rujna 2011. ponovo potvrdili 5 neovisnih UN-ovih posebnih izvjestitelja o ljudskim pravima. U skladu sa svim dosadašnjim izjavama glavnog tajnika Ban Ki-moona o Gazi, Goldstoneovim izvještajem, te izjavama drugih međunarodnih agencija, uključujući Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC), ovi su UN-ovi stručnjaci međunarodnog prava odbacili zaključke Palmer/Uribeovog izvještaja i zatražili trenutačno ukidanje izraelske blokade Gaze, te pružanje zaštite stanovništvu Gaze u skladu s međunarodnim pravom.

Stoga, do presude Međunarodnog suda pravde o zakonitosti izraelskog zatvaranja Pojasa Gaze, uključujući pomorsku blokadu, a time i o zakonitosti izraelskog napada na Mavi Marmaru i druge brodove flotile, nalazi, zaključci i preporuke Palmer/Uribeove skupine ne zaslužuju nikakvo uvažavanje. Države ne trebaju poslušati njene preporuke da „odvrate“ svoje građane od pokušaja probijanja blokade. Pokret za slobodnu Gazu i druge inicijative civilnog društva usmjerene protiv blokade sigurno ne namjeravaju odustati od svoje misije i plovit će za Gazu ponovo.

Turska je objavila svoju namjeru da ovo pitanje uputi svjetskom sudu, dok je Izrael očekivano dao naslutiti da neće podržati takav prijedlog. To znači da će jedini put do Međunarodnog suda pravde biti preko Opće skupštine UN-a koja bi od suda trebala zatražiti da iznese savjetodavno mišljenje o tom pitanju. Sve države istinski zainteresirane za pravdu i poštivanje vladavine prava trebale bi podržati tursku inicijativu.

Ozbiljna prijeporna točka između ova dva UN-ova izvještaja je analiza postupanja i motiva organizatora flotile, te, što je još važnije, prikladnost interveniranja civilnog društva u situacijama dugotrajnih humanitarnih kriza i kriza ljudskih prava u kojima države i međunarodne agencije ne žele ili ne mogu pozitivno djelovati.

Prema istražnoj misiji Vijeća za ljudska prava, čiji se izvještaj temelji na više od 100 intervjua: „Svi putnici brodova flotile koji su govorili pred Misijom dojmili su se njenih članova kao osobe iskreno predane duhu humanitarizma i prožete dubokom i istinskom brigom za dobrobit stanovnika Gaze.“ S druge strane, Palmer/Uribeova je skupina, koja nije intervjuirala nikoga pa stoga ne može suditi o vjerodostojnosti, zaključila da iako „većina sudionika flotile nije imala nikakve namjere koristiti nasilje, postoje ozbiljna pitanja o postupanju, te pravoj prirodi i ciljevima organizatora flotile, naročito IHH-a“, turske humanitarne organizacije koja je vlasnik broda Mavi Marmara.

Što se tiče uloge organizacija civilnog društva, kako onih koje žele pomoći u ublažavanju kriza, tako i onih koje se kroz političku akciju bave uzrocima kriza, istražna misija Vijeća za ljudska prava je zaključila da „ih se prečesto optužuje da se nepotrebno miješaju ili u najgorem slučaju da su teroristi ili neprijateljski agenti“. Palmer/Uribeova skupina je učinila upravo to zaključivši: „Ljudi imaju pravo na izražavanje svojih političkih stavova, no flotila je u svom pokušaju proboja pomorske blokade djelovala nemarno… Postupci flotile nepotrebno su sadržavali potencijal za eskalaciju.“

Istražna misija Vijeća za ljudska prava završila je svoj izvještaj pozivom na „preispitivanje… kako bi se jasno definirala humanitarnost zasebno od humanitarne akcije kako bismo mogli odgovoriti dogovorenim oblikom intervencije i jurisdikcije u slučajevima humanitarnih kriza“. Ovime je postalo jasno da misija pojam „humanitarnost“ primjenjuje kako na one koji žele pomoći u ublažavanju kriza, tako i na one koji se, putem političke akcije, žele posvetiti uzrocima kriza.

Pokret za slobodnu Gazu, organizacija za ljudska prava koja je pokrenula flotilu i organizirala prijašnje pokušaje da se pomorskim putem dođe do Gaze, – ali se ne spominje u Palmer/Uribeovom izvještaju, tolika je njegova namjera da sotonizira turske sudionike – i njeni partneri diljem svijeta očekuju takvu definiciju. Iako koordinira putovanja s organizacijama koje su prvenstveno zainteresirane za dostavljanje humanitarne pomoći stanovništvu Gaze, otvoreno proklamirana svrha putovanja u Gazu Pokreta za slobodnu Gazu je podizanje svijesti o blokadi s ciljem njenog ukidanja. U Pokretu za slobodnu Gazu smatraju da je moralna odgovornost civilnog društva da se direktnom akcijom suprotstavi dugotrajnoj nepravdi u slučajevima gdje svjetske vlade (i UN) to ne čine.

Kako bismo utvrdili koliko važnosti treba pridati svakom od ovih kontradiktornih izvještaja, bilo bi korisno da usporedimo njihov sastav i mandat. Palmer/Uribeova se skupina sastojala od političara: Geoffrey Palmer, bivši premijer Novog Zelanda predsjedavao je skupinom, Alvaro Uribe, bivši predsjednik Kolumbije, bio je njen potpredsjednik, te jedan predstavnik kojeg je imenovala Turska i jedan kojeg je imenovao Izrael.

Izbor bivšeg kolumbijskog predsjednika Uribea kao potpredsjednika radne skupine dovodi u pitanje integritet i nepristranost te radne skupine, obzirom na navode organizacija za ljudska prava vezano uz njegovu blisku povezanost s ubojstvima civila u Kolumbiji od strane vojske i paravojnih skupina i njegov prezir prema borcima za ljudska prava. Također su zabrinjavajuće Uribeove veze s Izraelom, koji je u doba Uribeove vladavine bio glavni snabdjevač Kolumbije oružjem, očigledan sukob interesa kojim se izvještaj ove skupine ne bavi.

Što je najvažnije, predstavnici 2 zemalja upletenih u incident pod istragom činili su 50% radne skupine. Kako je primijećeno u izvještaju istražne misije Vijeća za ljudska prava, „… povjerenje javnosti u istražni proces u okolnostima poput sadašnjih nije ojačano kad onaj koji je pod istragom istražuje sam sebe ili igra ključnu ulogu u tom procesu“.

S druge strane istražna misija Vijeća za ljudska prava UN-a se sastojala od pravnih stručnjaka: sudac Karl T Hudson-Phillips, umirovljeni sudac Međunarodnog kaznenog suda, bio je njen predsjednik, Sir Desmond de Silva, bivši glavni tužitelj UN-ovog Posebnog suda za Sierra Leone i gđa. Mary Shanthi Dairiam, osnivačica i članica upravnog odbora međunarodne organizacije za prava žena International Women’s Rights Action Watch. Misiji su pomagali specijalisti forenzične patologije, stručnjaci za vojna pitanja, vatreno oružje, pravo mora i međunarodno humanitarno pravo. Misiju su informirali UN-ov Ured za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), UN-ova Agencija za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA) i Ured posebnog koordinatora za srednjeistočni mirovni proces (UNSCO).

Izrael je odbio surađivati s ovom neovisnom istražnom misijom, ponovo odbijajući sudjelovati u istrazi koju nije sam pokrenuo ili u kojoj nije značajno zastupljen kako bi mogao utjecati na njen ishod.

Mandat istražne misije Vijeća za ljudska prava bio je „istražiti kršenja međunarodnog prava, uključujući međunarodno humanitarno pravo i pravo ljudskih prava“ koja je prouzročilo izraelsko presretanje flotile koja je plovila za Gazu. Ograničeni mandat Palmer/Uribeove skupine nije bio provođenje vlastite istrage, već samo „da zaprimi i razmotri izvještaje državnih istraga [Turske i Izraela]“ s konačnim ciljem „da pozitivno utječe na odnose između Turske i Izraela, te sveukupnu situaciju na Srednjem istoku“ – politički cilj koji je završio kolosalnim neuspjehom.

U stvari, skupina je smatrala da bi „previše pravne analize moglo dovesti do političke paralize. Može li se ono što se ovdje dogodilo pravno obraniti je važno pitanje, no diplomatski rečeno, nije dispozitivno za ono što je postalo važan uzrok napetosti ne samo u odnosima između dviju važnih država, već općenito na Srednjem istoku.“ Kako je sama skupina priznala, zbog toga što je informacije prikupljala diplomatskim kanalima, skupina „ne može ponuditi konačne zaključke bilo činjenične bilo pravne. No ona može ponuditi svoje viđenje.“

Budući da nije postignut konsenzus, zaključci i preporuke Palmer/Uribeove skupine predstavljaju tek viđenje 2 političara, objektivnost barem jednog od kojih je upitna.

Izvještaj Palmer/Uribeove skupine, uz snažno protivljenje turskog predstavnika, u biti prihvaća izraelsko viđenje događaja, pronalazi da je „pomorska blokada zakonita“, da „je nametnuta kao legitimna sigurnosna mjera kako bi se spriječio ulaz oružja u Gazu pomorskim putem“, da je implementacija blokade „u skladu sa zahtjevima međunarodnog prava“, te da je Izrael imao „pravo ukrcati se na i pretražiti plovilo i zarobiti ga u slučaju da krši blokadu“, uključujući u međunarodnim vodama. Istražna misija Vijeća za ljudska prava je, analizirajući iste zakone i autoritete kao i Palmer/Uribeova skupina (Konvenciju UN-a o pravu mora (UNCLOS), Sanremski priručnik o međunarodnom pravu primjenjivom na oružane sukobe na moru (SRM) i zakone primjenjive u oružanim sukobima općenito), te ocijenivši dokaze koje joj je predao UN OCHA i koji potvrđuju postojanje teške humanitarne situacije u Gazi, zaključila suprotno, da „blokada nanosi nerazmjernu štetu civilnom stanovništvu u Pojasu Gaze i da presretanje nije moglo biti opravdano i da ga stoga treba smatrati protuzakonitim“.

Istražna misija Vijeća za ljudska prava je humanitarnu krizu u Gazi nazvala „u potpunosti nepodnošljivom i neprihvatljivom u 21. stoljeću“, i zaključila da „je već samo iz tog razloga blokada protuzakonita… bez obzira na razloge kojima se pokušava opravdati zakonitost…“. Blokada predstavlja „kolektivno kažnjavanje civilnog stanovništva u Gazi [što] nije zakonito ni u sadašnjim ni u bilo kojim drugim okolnostima“. Ovaj je zaključak upravo potvrdilo 5 neovisnih UN-ovih stručnjaka za ljudska prava koji su izjavili da je blokada stanovnike Gaze podvrgla kolektivnom kažnjavanju u „očitoj suprotnosti s međunarodnim pravom ljudskih prava i humanitarnim pravom“.

Palmer/Uribeova skupina je svoju istragu ograničila na pomorsku blokadu Gaze, odvojivši je od kontrole koju Izrael ima nad pristupom Gazi kopnenim i zračnim putem. Iako je skupina izraelsku politiku vezano uz kopneni pristup Gazi nazvala „neodrživom“, izvještaj nije ponudio vjerodostojnu pravnu analizu tog problema koji je i bio razlog zbog čega je uopće organizirana flotila – izraelsko gotovo hermetičko zatvaranje Pojasa Gaze, čija je namjena ograničavanje ulaza ili izlaza ljudi i roba u i iz Gaze.

Istražna misija Vijeća za ljudska prava je pak utvrdila da je pomorska blokada sastavni dio zatvaranja Gaze koje je Izrael intenzivirao ubrzo nakon što je Hamas zauzeo kontrolu nad tim područjem u ljeto 2007.

Onemogućavanje brodovima da dođu do Gaze – uključujući sprječavanje izgradnje pomorske luke – misija smatra dijelom sveobuhvatne politike zatvaranja Pojasa Gaze koju Izrael provodi. Viđenje blokade istražne misije Vijeća za ljudska prava dijeli većina stručnjaka međunarodnog prava i međunarodnih agencija, uključujući 5 neovisnih UN-ovih stručnjaka, Međunarodni odbor Crvenog križa, koji je u lipnju 2010, samo nekoliko dana nakon presretanja flotile, izjavio da „zatvaranje Pojasa Gaze predstavlja kolektivno kažnjavanje kojim Izrael jasno krši svoje obveze prema međunarodnom humanitarnom pravu“ i da je jedino održivo rješenje ukidanje blokade.

Što se tiče uporabe sile protiv flotile, istražna misija Vijeća za ljudska prava navodi: „Ukoliko je izraelsko presretanje flotile bilo nezakonito - a Misija smatra da je bilo nezakonito - uporaba sile od strane izraelskih snaga prilikom zauzimanja kontrole nad Mavi Marmarom i drugim plovilima također je bila prima facie nezakonita…“ kao što je nezakonito bilo i privođenje putnika i posade i uništavanje ili prisvajanje imovine putnika. Misija je zaključila da je konfiskacija velikog broja video snimaka i fotografija koje su snimili putnici „namjeran pokušaj od strane izraelskih vlasti da unište dokaze“ vezano uz presretanje flotile.

Sveobuhvatni zaključak istražne misije Vijeća za ljudska prava bio je da „su izraelske snage počinile niz povreda međunarodnog prava, uključujući međunarodno humanitarno i pravo ljudskih prava,“ i da žrtve tih povreda imaju pravo na učinkoviti pravni lijek.

Dva se izvještaja slažu samo u jednom – da je Izrael protiv putnika primijenio pretjerano i nepotrebno nasilje. Izraelska odluka da upotrijebi znatnu silu prilikom ukrcavanja na plovila, što je prouzročilo gubitak života i ranjavanje putnika, bila je, riječima Palmer/Uribeove skupine, „pretjerana i nerazumna“, „neprihvatljiva“. Međutim, skupina je samo izrazila zaprepaštenje nesposobnošću Izraela da pruži „prikladno objašnjenje“ za 9 ubijenih, te da objasni „zašto je sila korištena do te mjere da je prouzročila tako visoku razinu ozljeda“. Istražna misija Vijeća za ljudska prava je, s druge strane, smatrajući da je „teško ne zaključiti da, nakon što je naredba da se koristi bojevo streljivo izdana, nitko nije bio siguran“, zaključila da „postoje jasni dokazi za progon slijedećih zločina: namjerno ubijanje; mučenje ili nečovječno postupanje; namjerno nanošenje velike patnje ili teške ozlijede ili narušavanje zdravlja“.

Palmer/Uribeova skupina je zaključila da je „bilo znatnog zlostavljanja putnika od strane izraelskih vlasti nakon što je preuzimanje plovila bilo završeno pa sve do njihove deportacije“. Istražna misija Vijeća za ljudska prava je utvrdila da je postupanje izraelske vojske i policijskog osoblja prema putnicima na brodu Mavi Marmara, te u nekim slučajevima na drugim plovilima i kasnije u pritvoru „predstavljalo okrutno, nečovječno i ponižavajuće postupanje“ i kriminalno ponašanje.

Izraelsko oružje i nečovječno postupanje nisu do sada odvratili Pokret za slobodnu Gazu da plovi u Gazu; neće ih odvratiti ni osude temeljene na zabludama u politički motiviranim UN-ovim izvještajima. Pokret za slobodnu Gazu odbacuje preporuke Palmer/Uribeove skupine da „sve humanitarne misije koje žele pomoći stanovništvu Gaze to učine kroz ustanovljene procedure i za to određene kopnene granične prijelaze u dogovoru s izraelskom vladom i Palestinskom samoupravom“.

Sloboda ne može doći u Gazu kroz ustanovljene izraelske procedure.


Izvor: Why the Palmer Report Deserves No Deference



DODATNI LINKOVI:
PALESTINA/IZRAEL:
Caterpillar Action at the National Building Museum, Sept. 14, 2011 (video)

Palmerov izvještaj je pravno nevažeći, odvjetnici obitelji turskih žrtava kazneno prijavili izraelske vojnike

Informacije iz posta Mavi Marmara lawyers pursue criminal complaints against Israelis, declare UN report "null and void" Alija Abunime od 6. rujna 2011. koji u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku. Post sadrži i pismo odvjetnika obitelji aktivista ubijenih na brodu Mavi Marmara.

Odvjetnici koji zastupaju obitelji žrtava ubijenih u međunarodnim vodama u izraelskom napadu na humanitarni civilni brod Mavi Marmara odbacilli su tzv. Palmerov izvještaj, koji je prošlog tjedna procurio do New York Timesa. Palmerov izvještaj je nudio pravno opravdanje izraelske opsade Gaze, što je Turska odbila prihvatiti. Odvjetnici upozoravaju javnost na činjenicu da je Palmerov izvještaj bio „politički motiviran“, te pristran zbog toga što je u njegovoj izradi sudjelovao ozloglašeni kršitelj ljudskih prava i izraelski saveznik, bivši kolumbijski predsjednik Alvaro Uribe. Palmerov izvještaj pravno je nevažeći jer ga nisu prihvatili svi članovi Palmerovog povjerenstva.

Palmerov je izvještaj sastavljalo povjerenstvo koje je postavio Glavni tajnik UN-a Ban Ki-Moon. Misija i glavni cilj Palmerovog povjerenstva bili su „pozitivno utjecati na odnose između Turske i Izraela i opću situaciju na Srednjem istoku“. Palmerov se izvještaj u tom pogledu značajno razlikuje od izvještaja UN-ovog Vijeća za ljudska prava o incidentu na Mavi Marmari i politički je motiviran. Cilj Palmerovog povjerenstva bio je sastaviti izvještaj koji bi pomogao u pomirenju između Turske i Izraela.

Povjerenstvo se sastojalo od 4 člana, bivšeg novozelandskog premijera Geoffreyja Palmera, koji je predsjedavao povjerenstvom, bivšeg kolumbijskog predsjednika Alvara Uribea, zamjenika predsjednika povjerenstva, izraelskog predstavnika Josepha Ciechanovea i turskog predstavnika Oezdema Sanberka, umirovljenog veleposlanika. Da bi povjerenstvo moglo objaviti izvještaj, bilo je potrebno da sva 4 članova postignu konsenzus o izvještaju i odobre ga. Ukoliko ne dođe do konsenzusa među članovima povjerenstva, izvještaj ne može postati službeni izvještaj, već postaje pravno nevažeći. U tom pogledu, obzirom da je Turska odbacila Palmerov izvještaj, on nema pravnu valjanost i pravno je nevažeći.

Odvjetnici žrtava napada na Mavi Marmaru upozorili su Glavnog tajnika UN-a na moguću pristranost Alvara Uribea, koji je poznat po svojim pro-izraelskim stavovima, pa su u tom pogledu njegova nepristranost i neovisnost vrlo upitne. Jedna od najjačih židovskih lobističkih institucija u SAD-u, Američki židovski odbor (AJC), 2007. je godine Uribeu dodijelila svoju nagradu, a Uribe je predstavljen kao dobar prijatelj Izraela i židovske zajednice. Također, Međunarodni kazneni sud vodi istragu protiv Uribea zbog masovnih zločina za koje ga se sumnjiči da ih je počinio tijekom svog predsjedničkog mandata.

Odvjetnici koji zastupaju žrtve izraelskog vojnog napada na brod Mavi Marmara 31. svibnja 2010, potvrdili su da su kazneno prijavili počinitelje, uključujući pojedinačne izraelske vojnike. Odvjetnici znaju identifikacijske podatke nekih izraelskih vojnika koji su sudjelovali u napadima na humanitarnu flotilu i protiv njih su podignute kaznene prijave na lokalnim i međunarodnim sudovima, uključujući Međunarodni kazneni sud.

U napadu na brod Mavi Marmaru 31. svibnja 2010. u međunarodnim vodama izraelske su snage ubile 9 civila. Mnogi među njima bili su pogubljeni.

Odvjetnici su u listopadu 2010. kazneno prijavili izraelske dužnosnike Međunarodnom kaznenom sudu pod sumnjom da su počinili ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.


Izvor i više informacija: Mavi Marmara lawyers pursue criminal complaints against Israelis, declare UN report "null and void"



DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Peace Now: Settlement building doubles since freeze
Peace Now: Gradnja u kolonističkim naseljima udvostručila se od okončanja njenog zamrzavanja (7. rujan 2011.)
Prema najnovijem objavljenom izvještaju izraelske udruge Peace Now, gradnja se u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali udvostručila od okončanja njenog zamrzavanja koje je dovelo do blokade pregovora između Izraela i Palestinaca. Od tada je započela gradnja gotovo 2600 jedinica u kolonističkim naseljima. U udruzi napominju da se u Izraelu gradi upola manje nego u kolonističkim naseljima i da izraelska vlada radi protiv izraelskog interesa, koji je prekid gradnje u kolonističkim naseljima i sklapanje mira s Palestincima. U 10 mjeseci nakon isteka moratorija na gradnju u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali gradilo se 2598 stambenih jedinica, a 2149 novih stambenih jedinica je dovršeno. U proteklih 10 mjeseci građeno je najmanje 3700 jedinica.
Read more…

Leaked cable suggests PA hid torture death
Wikileaks objavio da je Palestinska samouprava od javnosti krila pojedinosti o smrti Haithama Amra od posljedica mučenja u pritvoru (6. rujan 2011.)
Prema američkoj diplomatskoj bilješci koju je nedavno objavio WikiLeaks palestinski su sigurnosni dužnosnici američkim diplomatima odavali pojedinosti o smrti Haithama Amra, pritvorenika osumnjičenog da je pripadnik Hamasa i bolničara u hebronskoj bolnici. Amr je umro u pritvoru, manje od tjedan dana nakon što ga je uhitila jedinica Opće obavještajne službe Palestinske samouprave u lipnju 2009. Sigurnosni su dužnosnici javno tvrdili da je Amr umro dok je pokušavao pobjeći kroz prozor na 2. katu, no nedavno objavljene diplomatske bilješke otkrivaju da su dužnosnici iz Opće obavještajne službe američkom konzulatu u Jeruzalemu rekli da ta verzija priče nije točna. U bilješci stoji da je istraga Palestinske samouprave pronašla dokaze da je Amr zlostavljan prije smrti, što potvrđuje optužbe Amrove obitelji i udruga za ljudska prava, koji tvrde da je Amr bio mučen. Prema nalazima službene obdukcije, izjavama svjedoka i istragama udruga za ljudska prava Amr je umro od mučenja u palestinskom zatočeništvu. Diplomatska bilješka također pokazuje da su viši dužnosnici Palestinske samouprave i američki dužnosnici gotovo odmah bili obaviješteni o okolnostima Amrove smrti, no svoja saznanja nisu podijelili s javnošću. Palestinska samouprava nikada nije povukla svoj prvotni izvještaj, iako je njen ministar unutarnjih poslova Said Abu Ali u listopadu 2009. priznao da su Haithamu Amru bila „prekršena prava“. Specijalni vojni sud oslobodio je 5 pripadnika Opće obavještajne službe koji su bili optuženi za Amrovu smrt. Sud im je naredio da isplate odštetu obitelji žrtve, no obitelj je odbila prihvatiti presudu i novac. 6. pripadnik Opće obavještajne službe, kojeg su svjedoci identificirali, nikad nije optužen. „Unatoč tome što postoje stotine dokumentiranih prijava mučenja i drugog zlostavljanja“, niti jedan sigurnosni dužnosnik Palestinske samouprave nikad nije kazneno odgovarao zbog zlostavljanja osoba u pritvoru, upozorava međunarodna organizacija za ljudska prava Human Rights Watch, koja je pozvala SAD da prestanu financirati sigurnosne agencije Palestinske samouprave dok Palestinska samouprava ne počne kažnjavati odgovorne za zlostavljanja.
Read more…

Settlers burn cars, vandalize mosque in Nablus area
Kolonisti palili automobile, vandalizirali još jednu džamiju na nabluskom području (8. rujan 2011.)
Izraelski kolonisti su na nabluskom području u četvrtak čupali maslinova stabla, palili automobile i vandalizirali jednu džamiju. U selu Qabalan, južno od Nablusa zapaljena su 2 automobila. Kolonisti su na džamiji u selu Yatma, južno od Nablusa, ispisali grafite protumuslimanskog i protuarapskog sadržaja. U selu Huwwara, pored ilegalnog kolonističkog naselja Yitzhar, kolonisti su iščupali 35 maslinovih stabala. Ovog je tjedna došlo do eskalacije kolonističkog nasilja. Kolonisti su u ponedjeljak zapalili džamiju u selu Qusra, koje se nalazi u blizini sela Qabalan i Yatma. Kolonisti su vandalizirali i jednu izraelsku vojnu bazu u prvom prijavljenom slučaju napada „naplaćivanja cijene“ koji je izvršen na izraelske snage.
Read more…

Islamic Jihad operative killed in Gaza blast
Pripadnik Islamskog džihada poginuo u eksploziji u Pojasu Gaze (8. rujan 2011.)
Kasno u srijedu (7. rujna 2011.) u eksploziji zapadno od Deir Al-Balaha poginuo je 1 pripadnik vojnog krila Islamskog džihada. Ta naoružana skupina tvrdi da je eksploziju prouzročio izraelski zračni napad, no izraelska vojska tvrdi da nije izveden nikakav zračni napad. Glasnogovornik vojnog krila Islamskog džihada je izjavio da je njihov pripadnik ubijen u zračnom napadu na automobil zapadno od Deir Al-Balaha. Izraelska vojska tvrdi da je na otvorenom području u blizini jednog kibuca na području regionalnog vijeća Shaar Hanegev u zapadnom Negevu eksplodirala jedna raketa. Nije bilo dojava o ozljedama ili materijalnoj šteti. U utorak je u izraelskom zračnom napadu kod Khan Younisa ubijen 1, a ranjeno 3 pripadnika oružanog krila Odbora narodnog otpora
Read more…

Italian activist's murder trial due to start in Gaza
Počinje suđenje za ubojstvo talijanskog aktivista Vittorija Arrigonija u Gazi (8. rujan 2011.)
U četvrtak je na sudu u Gazi počelo suđenje za ubojstvo talijanskog aktivista Vittorija Arrigonija kojeg je u travnju ove godine u Gazi ubila jedna salafistička skupina.
Read more…

PA: Israeli forces destroy 3 wells near Nablus
Izraelske snage uništile 3 bunara u okolici Nablusa (8. rujan 2011.)
Izraelske su snage u četvrtak uništile 3 vodena bunara u selu Naseriya, istočno od Nablusa na Zapadnoj obali. Bunari su služili za navodnjavanje oko 1500 dunuma poljoprivredne zemlje u selu. Desetci palestinskih obitelji ostat će bez svojeg prihoda. Izraelske su snage selo proglasile zatvorenom vojnom zonom, a mještani tvrde da je ovo drugi put da izraelske snage uništavaju bunare vode od srpnja 2011. Glasnogovornik UNRWA-e Chris Gunness je upozorio da su izraelske vlasti ponovo počele rušiti domove na Zapadnoj obali. Gunness tvrdi da je u beduinskoj zajednici Umm al-Khair u blizini Hebrona srušeno 5 stambenih objekata i raseljeno 20 osoba što je teško pogodilo tu zajednicu koja broji 145 stanovnika. Jedan je 2-godišnji dječak slučajno ostavljen bez nadzora u trenutku kad su buldožeri počeli rušiti domove, zbog čega je proživio teške traume. Ove godine je na području Zapadne obale raseljeno više od 700 osoba, više nego tijekom cijele 2010. godine, kad je raseljeno 594 osoba.
Read more…

Israel troops kill Gaza gunman in incursion
Izraelska vojska ubila pripadnika palestinskog pokreta otpora u Gazi (6. rujan 2011.)
Izraelske su snage ubile 1 naoružanog Palestinca i ranile 2 civila u svom upadu u južni Pojas Gaze u utorak. Palestinska naoružana skupina Odbori narodnog otpora tvrdi da su se njeni pripadnici sukobili s izraelskim vojnicima koji su prešli granicu u blizini Khan Younisa i ušli u Pojas Gaze i da je 1 njihov pripadnik ubijen u zračnom napadu. U napadu su također ozlijeđena 2 palestinska civila, otac i sin. Izraelska je vojska potvrdila da je ušla u Pojas Gaze, te da su vojnici bili izloženi minobacačkom napadu, nakon čega je uslijedio izraelski zračni napad. Izrael skupinu Odbori narodnog otpora krivi za prošlomjesečni napad u kojem je u Izraelu ubijeno 8 Izraelaca. Odbori narodnog otpora niječu da su upleteni u napad, no unatoč tome u izraelskom su zračnom bombardiranju ubijeni najviši čelnici te organizacije.
Read more…

Crossing Borders
Gaza has the Rafah crossing, and the West Bank has the jisir. Our gateways to the indifferent world beyond. Two years ago the Israelis discovered that my father has a Gaza ID which meant that he cannot come back to the West Bank. For now he's staying in Amman, and whenever we can, my family in Ramallah crosses borders (the Allenby bridge on the Israeli side, the King Hussein bridge on the Jordanian one) so we can indulge in a couple of weeks of family normalcy. Needless to say, I’ve crossed the border way too many times for my liking. ... As with the rest of the checkpoints scattered throughout the Occupied Territories, humiliation is a requirement at the border crossing, with the Israelis never missing the chance to remind Palestinians just who exactly controls every aspect of their lives.
Read more...

Palestine Vote Approaches; Israel in Crisis with Turkey, Egypt [September 4 - September 10]
Bliži se glasanje o Palestini u UN-u; izraelski odnosi s Turskom, Egiptom u krizi [4. – 10. rujan 2011.]
Egipatski su prosvjednici 9. i 10. rujna upali u izraelsko veleposlanstvo u Kairu, srušili sigurnosni zid, kroz prozor pobacali dokumente i skinuli izraelsku zastavu. Ovo je drugi takav incident ovog tjedna. Izraelski veleposlanik i njegova obitelj otputovali su zrakoplovom u Izrael. 9. rujna se oko 500 prosvjednika okupilo ispred izraelskog veleposlanstva gdje su zapalili gume i automobile, bacali kamenje na veleposlanstvo, te konačno i provalili u zgradu. „Ova je akcija pokazatelj bijesa i frustriranosti koje mladi egipatski prosvjednici koji su srušili Mubarakov režim osjećaju prema nedavnim izraelskim napadima na egipatskoj granici u kojima su ubijeni egipatski vojnici“, tvrdi egipatski politički analitičar Nabil Abdel Fattah. … Glavni tajnik UN-a Ban Ki-Moon je izjavio: „Palestinski narod predugo čeka na neovisnu državu“ … Izraelski su vojnici nastavili ometati palestinsku svakodnevicu. 6. i 7. rujna ubijeno je 2 ljudi u Pojasu Gaze, na području Deir Al Balaha i Khan Younisa. 4 je osoba ranjeno. 8. rujna su izraelske snage uništile vodene bunare u Jordanskoj dolini i 2 električne mreže u Hebronu. Izraelska je policija 5. rujna zatvorila jedan dječji vrtić u Jeruzalemu pod izlikom da ga koriste pripadnici Hamasa, što škola u čijoj se zgradi nalazi vrtić poriče, napominjući da se ta zgrada nikad nije koristila za političke aktivnosti.
Read more…

On the Israeli embassy incident
… yesterday there were multiple protests in Cairo, starting with one of several tens of thousands who called for an end to military tribunals, greater judicial independence, a better electoral law and other measures. The protest also was against Israel, for the recent killing of six Egyptian border guards. Some of these protestors went to the Israeli embassy, and this ended with a confrontation with police and military and, for the first time in the history of protests against the Israeli embassy, a break-in in what was probably the non-secure portion of its offices.
Read more…


AFGANISTAN:
Seventy-fifth French soldier killed in Afghanistan
A French soldier was shot dead in Afghanistan Wednesday, bringing the number of French losses there since 2001 to 75. Three other soldiers and a journalist were wounded during the same operation.
Read more…


LIBIJA:
Srpske plaćenike vodio je Dragan Ilić koji je bio u Kninu
Iako je potvrdio da je najviše plaćenika stiglo iz afričkih zemalja - Sudana, Nigerije, Čada i iz istočne Europe, Hdajf nije želio odgovoriti na pitanje koliko ima Hrvata među uhićenim plaćenicima i gdje se nalaze. "Morate razumjeti. To su velike ribe. Oni nisu jadnici koji su došli iz Afrike po sitan novac za preživljavanje, već ljudi koji su svjesno došli ubijati za golem novac. Oni su došli likvidirati i nije im bilo važno koga. Mi još uvijek tragamo za 50 tisuća nestalih osoba za koje pretpostavljamo da su ubijeni."
Pročitajte više…

Novinari s Mavi Marmare tužit će izraelske vlasti

U ovom postu, djelomičan prijevod izvještaja novinara s napadnutog turskog humanitarnog broda Mavi Marmara koji u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku.


Istanbul, utorak, 13. srpanj 2010.

Prošla su 43 dana od krvavog napada koji je izraelska vojska izvela u međunarodnim vodama. Tijekom tog napada na Mavi Marmari ubijeno je 9 osoba, uključujući 1 novinara. Danas smo se ovdje okupili kao preživjeli tog napada i kao novinari koje nisu ušutkali izraelski metci. Oko 60 novinara iz Turske i cijeloga svijeta bilo je na tim brodovima, koji su prevozili humanitarnu pomoć civilima u Gazi, zarobljenim pod ilegalnom izraelskom blokadom.

Mete su u napadu bili i novinari i obični civili. Novinarima je prijetila smrt jednako kao i svakom drugom tko se na tom brodu nalazio. Vojnici koji su se protuzakonito iskrcali na naš brod i otvorili vatru, na temelju naredbe koju je izdalo izraelsko ministarstvo obrane, također su nam onemogućili da radimo svoj posao. Oni su nas zapravo na kraju kaznili zato što smo radili svoj posao. To je neupitno kršenje međunarodnog prava [... koje novinarima jamči] „slobodu pružanja informacija“ i zabranjuje „sprječavanje novinara da prikupljaju informacije“. Prava koja je Izrael očigledno prekršio.

Bili smo suočeni s nečovječnom intervencijom koja je izvedena u suprotnosti s međunarodnim pravom i predstavlja kršenje najosnovnijih ljudskih prava. Jedan od novinara, Cevdet Kılıçlar, nemilosrdno je pogubljen metkom ispaljenim u čelo dok je obavljao svoj posao novinara.

Po završetku krvavog napada, vojnici uopće nisu poštivali naše dostojanstvo, sileći nas da klečimo pod žarkim suncem dok su nam ruke bile vezane na leđima. Radi se o gruboj povredi naših ljudskih prava. Naša sloboda da prikupljamo i zadržimo informacije u potpunosti je ignorirana. Prijenos uživo i svi ostali oblici komunikacije s vanjskim svijetom prekinuti su i onemogućeni ometanjem naše satelitske veze. Naši kompjuteri, kamere, memorijske kartice – ukratko sva oprema potrebna za obavljanje našeg posla – protuzakonito su konfiscirani i ukradeni. Velika većina te opreme nije vraćena. Malen dio opreme koji je vraćen uništen je i zahvaljujući tome potpuno beskoristan.

Osim opreme, ukradene su i sve naše osobne stvari – knjige, odjeća, cipele, čak i četkice za zube. Nekima su silom oduzete putovnice i novac koji im nikad nisu vraćeni.

Uhićeni smo pod prijetnjom vatrenim oružjem. Stavili su nam lisice na ruke. Stalno su nas iznova protuzakonito ispitivali, kao da smo kriminalci. Morali smo trpjeti ponižavajuća pretraživanja tijela, kako bi se spriječilo da bilo kakve slike onog što se dogodilo izađu na vidjelo svjetske javnosti. Naše novinarske akreditacije i naše članstvo u državnim i međunarodnim novinarskim udruženjima nisu bili priznati ni poštivani. U nekoliko su nam navrata, i to na najgrublji i najneuljudniji mogući način, rekli da to što smo novinari ne znači ništa. Oteli su nas i protuzakonito zatvorili u zatvor na 2 dana. Za to vrijeme nije nam bilo dopušteno da komuniciramo niti s našim novinarskim organizacijama, niti s poslodavcima, pa čak niti s našim obiteljima. Nisu nam omogućili pristup odvjetnicima, a mnogi od nas nisu primili ni konzularnu pomoć svoje vlade. Nismo dobivali nikakve informacije iz vanjskog svijeta, niti smo mogli slati informacije u svijet.

Izrael se nije obazirao i nije poštivao prava i slobode novinara koje jamče međunarodni sporazumi, već je prema njima pokazao krajnji prezir. Vladavina prava – jedna od vrijednosti koja je zajednička cijelom čovječanstvu – bila je pogažena. Ne možemo i ne smijemo šutjeti. Ni kao ljudi, ni kao novinari. Moramo zaštititi prava koja su izborili toliki mnogi prije nas koji su toliko mnogo žrtvovali da bismo ih mi danas mogli uživati.

Proučili smo prava koja imamo prema međunarodnom pravu. Pokrenuli smo akcije zajedno s novinarima našim prijateljima iz cijelog svijeta i podižemo tužbe kako u našim vlastitim zemljama tako i u Izraelu.

Mi ćemo se kao novinari boriti do kraja i podići tužbe za psihološku i materijalnu štetu prema nacionalnom i međunarodnom pravu kako bi krivci za ovaj gnjusan zločin protiv čovječnosti, ovu mrlju na povijesti čovječanstva, bili kažnjeni i privedeni pred lice pravde.


Još linkova o Palestini/Izraelu:
Palestinians still hopeful
Mladi Palestinci su oslikali jedan zid u luci u Gazi u spomen na Flotilu slobode i borbu za ukidanje opsade Gaze. Slike možete pogledati na linku.

18 Israeli Families Control 60% of Nation's Corporate Equity
Today, it is a corporate wild west in which a quarter to third of all Israelis live below the poverty line. An even larger percentage of all Israeli children live below it as well since the Israeli poor tend to be Israeli Palestinian and Haredi and have extremely large families. There is hardly a safety net to speak of. The poor are basically on their own. Israel is the triumph of Hobbesianism thanks to free marketeers like Netanyahu and Natan Sharansky. According to Hever Israel is the second most unequal country in the world after the U.S. Israel spends 75% less than the average western nation on redistributive programs like health care, unemployment, infrastructure and job creation. The reason: it invests so much of its budget in security it can't afford to properly fund these social programs. Hever reveals that Israel spends 9% of its budget on maintaining the Occupation (military spending specifically related to the Territories and settler subsidies) making it a very costly drain on Israeli economic development.

US Arms Used for War Crimes in Gaza
The devastating Israeli firepower, unleashed largely on Palestinian civilians in Gaza during the three-week attack starting December 27, 2008 was fueled by US-supplied weapons paid for with US tax dollars. Washington provided F-16 fighter planes, Apache helicopters, tactical missiles, and a wide array of munitions, including white phosphorus and DIME. The weapons required for the Israeli assault were decided upon in June 2008, and the transfer of 1,000 bunker-buster GPS-guided Small Diameter Guided Bomb Units 39 (GBU-39) were approved by Congress in September. The GBU 39 bombs were delivered to Israel in November (prior to any claims of Hamas cease fire violation) for use in the initial air raids on Gaza. Researchers in Gaza found several weapon fragments after the attacks. One came from a 500lb (227kg) Mark-82 fin guided bomb, which had markings indicating parts were made by the US company Raytheon. They also found fragments of US-made white phosphorus artillery shells, marked M825 A1. In the recent Gaza operations, Israeli forces frequently airburst white phosphorus in 155mm artillery shells in and near populated areas. Each airburst shell spreads 116 burning white phosphorus wedges in a radius extending up to 125 meters from the blast point. White phosphorus ignites and burns on contact with oxygen, and continues burning at up to 1500 degrees Fahrenheit (816 degrees Celsius) until nothing is left or the oxygen supply is cut. When white phosphorus comes into contact with skin it creates intense and persistent burns that continue to ignite. On January 15, several white phosphorus shells fired by the Israeli military hit the headquarters of the UN Relief and Works Agency in Gaza City, destroying medicine, food and other basic aid. One fragment found at the scene had markings indicating it was made by the Pine Bluff Arsenal, based in Arkansas, in October 1991. The UN Security Council, Amnesty International, International Red Cross, and voices of protest from around the world demanded a ceasefire. Yet, with shocking lack of regard, both houses of US Congress overwhelmingly endorsed resolutions to support a continuation of Israel’s “self defense.” Four days after the carnage ensued, on December 31, the US Navy’s Sealift Command hired ships to deliver another 3,000-odd tons of arms to Israel through Greece. This last shipment was halted mid-January due to Greek protest. The US has long been the largest arms supplier to Israel; under a current ten-year agreement negotiated by the Bush administration, the US will provide $30 billion in military aid to Israel. As the major supplier of weapons to Israel, the USA has a particular obligation to stop any supply that contributes to gross violations of the laws of war and of human rights,” said Malcolm Smart, Amnesty’s Middle East and North Africa program director. “To a large extent, Israel’s military offensive in Gaza was carried out with weapons, munitions and military equipment supplied by the USA and paid for with US taxpayers’ money.”

Jonathan Cook: Israel Stops Listening to Its Judges
The Israeli government is facing legal action for contempt over its refusal to implement a Supreme Court ruling that it end a policy of awarding preferential budgets to Jewish communities, including settlements, rather than much poorer Palestinian Arab towns and villages inside Israel. The contempt case on behalf of Israel’s Palestinian minority comes in the wake of growing criticism of the government for ignoring court decisions it does not like — a trend that has been noted by the Supreme Court justices themselves. Yehudit Karp, a former deputy attorney general, compiled a list of 12 recent court rulings the government has refused to implement, but legal groups believe there are more examples. Many of the disregarded judgements confer benefits on Palestinians, either in the occupied territories or inside Israel, or penalise the settlers.

Tko su bili ubijeni turski humanitarci na brodu Mavi Marmara

Ovo su turski aktivisti s broda Mavi Marmara koje su 31. svibnja 2010. u napadu na civilni humanitarni konvoj u međunarodnim vodama ubili izraelski vojnici:

1. Ibrahim Bilgen (61), električni inženjer iz Siirta, član turske Komore električnih inženjera, kandidat stranke Saadet na turskim općim izborima 2007. i kandidat za gradonačelnika Siirta 2009, oženjen, otac šestoro djece.

2. Ali Haydar Bengi (39), obrtnik iz Diyarbakira, bavio se popravljanjem telefona, diplomirao na sveučilištu Al-Azhar u Kairu (na odsjeku za arapsku književnost), oženjen, otac 4 malodobne djece u dobi od 5 do 15 godina.

3. Cevdet Kiliçlar (38), iz Kayserija, diplomirao na Fakultetu komunikacijskih znanosti na sveučilištu u Marmari, bivši novinar listova National Gazette i Anatolia Times, zadnju je godinu dana radio kao izvjestitelj i webmaster za tursku nevladinu humanitarnu organizaciju IHH, oženjen, otac 2 djece.

4. Çetin Topçuoglu (54), iz Adane, bivši amaterski nogometaš i prvak u taekwondou, bivši trener turske državne taekwondo reprezentacije, oženjen, otac jednog djeteta; njegova je supruga Çigdem Topçuoglu također bila na brodu Mavi Marmara, ali je preživjela izraelski napad.

5. Necdet Yildirim (32), humanitarni radnik IHH-a, iz Malatye, oženjen, otac trogodišnje djevojčice.

6. Fahri Yaldiz (43), vatrogasac, radio u gradu Adiyamanu, oženjen, otac četvero djece.

7. Cengiz Songür (47), iz Izmira, oženjen, otac sedmero djece.

8. Cengiz Akyüz (41), iz Iskenderuna, oženjen, otac troje malodobne djece u dobi između 9 i 14 godina.

9. Furkan Dogan (19), polaznik završnog razreda srednje škole u Kayseriju, čekao na rezultate prijemnog ispita za upis na fakultet, nadao se da će postati liječnik, državljanin Turske i SAD-a.


Izvor: Putting Names To Faces (Više fotografija i informacija možete pronaći na linku.)


Još linkova o izraelskoj ilegalnoj blokadi i napadu na humanitarce:
MAIREAD MAGUIRE CALLS FOR ISRAEL'S BLOCKADE OF GAZA TO BE LIFTED COMPLETELY
“A partial lifting of the siege of Gaza by Israel, is not enough as the Israeli blockade of Gaza must be lifted completely. It is not enough that Israel allow a little more goods into Gaza, but that people and goods, both humanitarian and commercial, are allowed to move freely between Israel and Gaza. This was provided for in the Agreement on Movement & Access, which Israel signed up to in November 2005 and which set out the Arrangements that were supposed to operate for the passage of people and goods in and out of Gaza, in order to maintain its economic life, after Israel's alleged 'disengagement' from Gaza. It is urgent that there be unfettered access to meet the humanitarian needs and to enable rebuilding of not only home and infrastructure, but trade must be permitted to build up the Gazan and Palestinian economy. Under Oslo Agreement Israel Agreed to opening of Port of Gaza (closed over 40 years ago) and this must be Opened, as well as their airport (which was bombed by Israel) rebuilt, so the people of Gaza have land, sea and air access and are no longer cut off from their Palestinian families and World community.”

Testimony of Alex Harrison | Palestine Solidarity Campaign meeting | London | Jun 9

Svjedočanstvo Kevina Neisha, jednog od preživjelih putnika s Mavi Marmare

Informacije iz članka What Kevin Neish Saw: Eyewitness to the Israeli Assault on the Mavi Marmara Davea Lindorffa, koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

Kevin Neish (53) iz Victorije u Britanskoj Kolumbiji je nastavnik i bivši građevinski inženjer pri kanadskom ministarstvu obrane. Neish je tijekom izraelskog napada došao u posjed knjižice jednog izraelskog specijalca u kojoj su bile informacije o i slike svih putnika u flotili, što je i zabilježeno na video snimci i emitirano u svijet prije nego je izraelska vojska prekinula sve veze broda Mavi Marmara s vanjskim svijetom. U trenutku kad je počeo izraelski napad Neish se nalazio na 2. palubi glavnog broda Mavi Marmare. Tada se preselio na 4. palubu u jedno ograđeno stubište s kojeg je fotografirao žrtve koje su putnici nosili pored njega dolje u privremenu ambulantu. Vidio je i kako su unosili nekoliko specijalaca izraelske vojske, koje su putnici i posada broda zarobili.

„Vidio sam kako dolje nose jednog izraelskog vojnika. Izgledao je prestrašeno, kao da je mislio da će ga ubiti. Ali kad je jedan veliki turski putnik, koji je vidio teško ranjene putnike koje je izraelska vojska ranila, pokušao udariti vojnika, turski su ga humanitarci odgurnuli i stjerali uz zid. Zaštitili su izraelskog vojnika.“

Tada je Neish pronašao vojnikov ruksak u kojem se nalazila knjižica s podacima i fotografijama osoba koje su se nalazile na humanitarnim brodovima. Knjižica je također sadržavala detaljne nacrte paluba broda Mavi Marmare.

U međuvremenu je sve više i više ljudi bilo prebačeno dolje – ranjeni, umirući i već mrtve osobe. „Fotografirao sam mrtve i ranjene. Bilo je nekoliko muškaraca s jasnim rupama od metaka jednom do druge na jednoj strani glave – bilo je očito da su pogubljeni.“

Neish je svoje fotografije uspio prokrijumčariti iz Izraela u Tursku unatoč tome što je bio uhićen i pritvoren nekoliko dana u Izraelu. „Izraelci su nam uzeli sve kamere i kompjutere. Neke su razbijali, neke zadržali.“ Neke od Neishovih fotografija su objavljene.

Neish tvrdi da su tvrdnje da su izraelski specijalci bili naoružani puškama za paintball i 9 mm pištoljima „glupost – u jednom je trenutku dok sam se nalazio na stubištu jedan specijalac otvorio otvor na palubi iznad mene, kroz njega gurnuo strojnicu i otvorio vatru. Metci su se odbijali po cijelom prostoru. Da je uspio pogledati unutra i vidjeti kamo puca, bio bih mrtav, no 2 su Turka na stubištu stajala pored otvora i kratkim lancima koje su skinuli s mjesta za pristup čamcima za spašavanje udarala po cijevi puške. Ne znam da li su pokušavali udariti specijalca ili mu pomoću lanaca oduzeti pušku, ali Izraelac je ustuknuo, a oni su zalupili i zaključali otvor.“

„Niti u jednom trenutku nisam vidio pušku za paintball niti znakove koji bi upućivali da je netko koristio opremu za paintball!“

Neish također nije vidio da bi bilo tko od putnika imao oružje. „Cijelo vrijeme dok sam bio na tom brodu, niti jednom nisam vidio niti jedno oružje u rukama posade ili humanitaraca.“ Neish, koji je prvotno trebao putovati na manjoj jahti pod imenom Challenger II, prebacio se na Mavi Marmaru na Cipru, jer su njegov brod sabotirali izraelski agenti, pa je njime bilo nemoguće upravljati. „Kad smo došli na veliki brod [Mavi Marmaru], pretražili su mene i moju torbu kako bi se uvjerili da nemam sa sobom oružje. Obzirom da sam inženjer imao sam sa sobom džepni nožić, no oni su mi ga oduzeli i bacili u ocean. Nitko nije smio nikakvo oružje ponijeti na put. Posebno su o tome brinuli.“

Tijekom napada izraelske vojske vidio je nekoliko rana od metaka. „Osim nekoliko ubijenih, vidio sam i nekoliko desetaka ranjenih ljudi. Jedan se stariji muškarac bio naslonio na zid, a u grudnom košu je imao veliku rupu. Umro je dok sam ga fotografirao.“

Neish tvrdi da je vidio mnoge od 9 za koje se zna da su ubijeni i od 40 ranjenih i dodaje: „Bilo je također vrlo mnogo lakše ranjenih. U izraelskom sam zatvoru vidio ljude koji su imali rane od uboda noža i prijelome kostiju. Neki su svoje ozljede skrivali kako ih ne bi odvojili od ostalih.“ „Na početku su javljali da je na Mavi Marmari ubijeno 16 ljudi. U ambulanti su rekli 16. Bojali su se da su neka tijela možda bačena u more. No sada ljudi misle da su 7 osoba koje su nestale možda bile izraelski špijuni, budući da se organizatorima nisu javile njihove obitelji.“

Kad su izraelski specijalci zauzeli kontrolu nad Mavi Marmarom okupili su putnike i posadu i odvojili muškarce od žena. Muškarce su smjestili na jedan dio palube, a žene niže u drugi dio broda. Muškarcima su naredili da čuče, ruke su im vezali plastičnim lisicama. Neishu su ruke tako čvrsto stegli da je imao porezotine na zglobovima, a ruke su mu natekle i poljubičastile (još uvijek pati od oštećenja živca, no njegov se liječnik u Kanadi nada da će se njegovo stanje postupno samo popraviti).

„Naredili su nam da šutimo. No, u jednom trenutku je jedan turski imam ustao i počeo pjevati poziv na molitvu. Vladala je mrtva tišina – čak su i Izraelci zašutjeli. No, nakon otprilike 10 sekundi, jedan je izraelski časnik počeo gaziti kroz ljude koji su čučali, izvukao svoj pištolj i uperio ga imamu u glavu, te povikao 'Zaveži!' na engleskom. Imam je gledao ravno u njega i nastavio pjevati. Mislio sam da će ga ubiti. Tada sam pomislio kako se vjerojatno upravo zbog ovoga nalazim na tom mjestu i ustao. Časnik se okrenuo i oružje uperio u moju glavu. Imam je završio pjesmu i sjeo, a zatim sam sjeo i ja.“

Zaplijenjena plovila prebacili su u izraelsku luku Ašdod, a zarobljenicima cijelo to vrijeme nisu dali ni hrane ni vode. „Dali su nam samo malo čokolade koju su Izraelci ukrali iz trgovina na brodu.“ „Morali ste ih moliti da vas puste na WC, a mnogi su nuždu vršili u svoje hlače.“

U izraelskom se zatvoru njihov položaj nije mnogo poboljšao. Neish i zarobljenici koji su bili s njim i koji više od dana i pol nisu ništa pojeli, za obrok su dobili smrznuti kruh i krastavce.

Drugi se dan pojavila osoba iz kanadskog veleposlanstva i prozvala Neishovo ime. „Taj je čovjek išao od ćelije do ćelije u potrazi za mnom. Moja je kćer izbezumljeno salijetala kanadsku vladu tvrdeći da sam i ja plovio s flotilom. Iako su Izraelci znali moje ime i gdje se nalazim, nisu to priopćili ljudima iz kanadskog veleposlanstva. Kanađani – i moja kćer – zapravo su mislili da sam mrtav, jer su im drugi putnici rekli da sam se nalazio u blizini početnog napada. Pozitivna stvar je da su, dok su išli po ćelijama i tražili me, otkrili 2 Kanađana arapskog podrijetla za koje nisu ni znali da su također putovali za Gazu.“

Nakon što su nekoliko dana proveli u pritvoru, odjednom je nastala strka oko toga da se čim prije sve putnike prebaci u zračnu luku Ben Gurion i stavi na avione za Tursku. „Na kraju se pokazalo da su izraelski odvjetnici s našim slučajem otišli na Vrhovni sud, gdje su doveli u pitanje zakonitost našeg zarobljavanja u međunarodnim vodama. Postojala je mogućnost da bi sud vojsci mogao narediti da nas pusti i vrati nas na naše brodove, pa je vlada željela da izađemo iz Izraela. No 2 su muškaraca zadržali, vjerojatno Mossad (izraelska obavještajna agencija). Tako da smo nakon toga svi odbili otići ako njih dvojicu ne vrate.“

Dvojicu su muškaraca na to vratili među putnike i dopušteno im je da napuste Izrael zajedno s ostalima.

„Iskreno, nikad nisam pomišljao da će se Izraelci iskrcati na brod. Mislio sam da ćemo stići do Gaze. Ja sam išao u sklopu Pokreta za slobodnu Gazu koji je već prije pokušao doći do Gaze, ponekad uspješno, ponekad su se Izraelci ukrcali na njihov brod ili se zaletavali u njega, no ovaj se puta radilo o velikoj flotili. Mislio sam da će nas zaustaviti, možda pretražiti. Na mom brodu, Challengeru II, bile su samo ugledne osobe, uključujući 3 njemačka parlamentarna zastupnika, te potpukovnica Ann Right i ja.“


Još linkova o napadu na flotilu:
Demands to Israel Regarding Property
Indeed, the early testimonies of those participating in the flotilla and the video evidence which activists managed to prevent being seized by the Israeli military, provides prima facie evidence of the commission of grave breaches of the Fourth Geneva Convention by Israeli military personnel involved in the attack on the flotilla and in the detention of its passengers. That evidence suggests that the following crimes were – and/or continue to be – committed:
- willful killing,
- inhuman treatment
- willfully causing great suffering or serious injury to body or health
- unlawful deportation or transfer
- unlawful confinement
- taking of hostages; and
- extensive appropriation of property, not justified by military necessity and carried out unlawfully and wantonly. ...
In view of the above, it is entirely unacceptable for the international community to co-operate with any and all Israeli internal inquires (including the “Turkel commission” established by the Israeli government on 14 June 2010) or regard any such inquiries as an appropriate or sufficient investigative response to the events of 31 May 2010 and subsequent. In addition, this internal Israeli inquiry will be conducted without interviews with the crew, human rights activists and others on board the flotilla, nor the Israeli forces involved in the attack, making it wholly insufficient. Such Israeli commissions are not the fully independent, impartial and transparent inquiry, meeting international standards, that is required. In any event, only a fully independent inquiry, by an impartial and unbiased tribunal empowered to compel witnesses and suspects to testify before it and to ensure accountability, including by enabling criminal charges to be brought against any persons against whom there is evidence of acting illegally, is appropriate and acceptable. Nothing less will do. Inquiries which serve merely to whitewash the actions of any state's armed forces and to malign their civilian victims and witnesses serve nobody's interests in the long term: such 'inquiries' fundamentally undermine the rule of law, and bring governments and national justice systems into disrepute. They also serve to prolong conflicts and prevent reconciliation.

Citizen Voices from 26 Countries in Europe Express Outrage Over Israel's Actions
When year after year promises are not fulfilled, when instead demographic cleansing is the order of the day, when symptoms become the pretence for force and causes are ignored, when military action replaces peaceful dialogue, when honesty becomes travesty, there comes a time when the outcry of ordinary citizens no longer remains a whisper but becomes a crescendo. This time has come.

Smuggled footage of MV Rachel Corrie prior to its hijacking by Israeli forces

University of Korea cancels granting Peres honorary doctorates
Korejsko sveučilište otkazalo dodjelu počasnog doktorata Peresu (10. lipanj 2010.)
Jedno južnokorejsko sveučilište odlučilo je otkazati dodjelu počasnog doktorata izraelskom predsjedniku Shimonu Peresu zbog pokolja koji su izraelske okupacijske snage izvršile na brodovima humanitarne flotile. Južna Koreja je navodno htjela otkazati cijeli Peresov posjet toj zemlji, no nakon brojnih pritisaka na korejsku vladu, odlučeno je da se Peresa primi, no neki su planirani dijelovi njegovog posjeta otkazani. Deseci Koreanaca okupili su se u Seoulu prosvjedujući protiv Peresa kojeg su dok je šetao južnokorejskim glavnim gradom nazivali „ubojicom“. Peres je slijedeći dan trebao posjetiti Vietnam, no vlada u Hanoiju je zatražila odgodu posjeta na neodređeno vrijeme prosvjedujući na taj način protiv pokolja na brodovima flotile. Otkazani su deseci sastanaka i međunarodnih simpozija i konferencija u kojima je trebao sudjelovati Izrael.

Witness to State Terror: Aboard the Mavi Marmara (Fatima Mohammadi)

Zločini koje sam vidjela na Mavi Marmari

Informacije iz članka The crimes I saw on the Mavi Marmara koji je 8. lipnja 2010. napisala Lubna Masarwa, izraelska Palestinka i članica Pokreta za slobodnu Gazu koja se u Kfor Qari trenutno nalazi u kućnom pritvoru zbog svog sudjelovanja u humanitarnom pomorskom konvoju za Gazu. Članak u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.


Tijekom izraelskog napada na Mavi Marmaru koji je izveden duboko u međunarodnim vodama, nalazila sam se u unutrašnjosti broda. Putnici su bili nenaoružani civili u dobi od 1-godišnjeg djeteta do 88-godišnjeg svećenika. Išli smo u Gazu kako bismo probili opsadu koju Izrael 1,5 milijuna ljudi nameće već 4 godine. Prevozili smo humanitarnu pomoć i građevinske materijale, te pisma koja su za djecu u Gazi napisala turska djeca. Bili smo puni nade. Kad je napad započeo u 4 sata ujutro 31. svibnja 2010. naš je brod pretvoren u vojnu metu. Na palubi se najprije čula žestoka pucnjava, a zatim su specijalci izraelske okupatorske vojske zauzeli kontrolu nad brodom.

Nekoliko minuta nakon što je počeo napad u unutrašnjost su broda doneseni ranjeni i tijela ubijenih s palube. Nakon toga su nas zajedno s 4 tijela ubijenih i ranjenima, uključujući neke koji su bili u kritičnom stanju, tamo držali nekoliko sati. Krv je tekla iz mrtvih tijela i iz tijela ranjenih. Htjeli smo im pomoći, ali nismo imali potrebnu liječničku opremu. Nismo mogli ništa učiniti. Jedna je Turkinja plakala i opraštala se od tijela svog mrtvog supruga, dodirivala mu lice i čitala Kuran nad njim. Jedan je muškarac bio ranjen metkom u glavu i umirao je.

Od 5 sati ujutro nadalje preklinjali smo izraelsku mornaricu da pruži liječničku pomoć ranjenima i umirućima, no nismo dobili nikakav odgovor. Zatražili smo liječničku pomoć na engleskom i hebrejskom preko razglasa na brodu, a napisali smo i transparent na hebrejskom na kojem je pisalo „SOS... ljudi umiru i treba im hitna liječnička pomoć“. Transparent smo stavili na prozor ispred izraelskih vojnika, no oni su naredili ljudima s transparentom da se izgube.

Oko 7 sati ujutro naredili su nam da jedan po jedan dođemo do izlaznih vrata. Zatražila sam na hebrejskom da dopuste bolničarima da ostanu s ranjenima; jedan mi je vojnik rekao neka zavežem. Kasnije mi je doviknuo: „Hej ti, reci ranjenima neka, ako hoće ostati živi, izađu van jedan po jedan.“ Pokušali smo ranjene pojedinačno iznositi van, ali oni nisu mogli hodati i padali su.

Prebacili su nas na gornju palubu. Pretražili su nas; vezali su nam glave i prisilili nas da sjedimo ili klečimo na palubi dok je vojni helikopter nadlijetao brod samo nekoliko metara iznad naših glava. Teško naoružani vojnici s puškama i noževima stražarili su nad nama sa svojim psima. Stajali su oko nas s krvlju svojih žrtava na čizmama i šalili se te si upućivali vulgarne primjedbe o ženskim zarobljenicama. U tom su nas položaju držali satima. Mene su tamo držali do 1:40 sati u noći 1. lipnja 2010.

Čim su saznali da sam palestinska državljanka Izraela, odmah su sa mnom počeli grublje postupati i izolirali me od ostatka zarobljenih putnika. Odveli su me u zatvor u Aškelonu gdje su me držali u izolaciji i ponižavali na različite načine uključujući skidanje odjeće i pretraživanje 4 puta na dan. Slijedeći su nas dan izveli pred sud, a mene su držali u malom metalnom kavezu u policijskom automobilu 8 sati s vezanim rukama i nogama. Optužili su nas za različite stvari, od napada na vojnike do posjedovanja oružja. Sudac je policiji dozvolio da nam produlji pritvor još 8 dana. Nakon što je pritisak međunarodne javnosti izraelske vlasti prisilio da oslobode sve strane zarobljenike, sve su palestinske državljane Izraela ponovo izveli pred sud. Ovaj puta nam je sudac odredio kućni pritvor i zabranio nam da napuštamo Izrael 45 dana.

Nije čudno da Izrael ubija civile u međunarodnim vodama. To je izravni nastavak izraelske politike napadanja civila smrtonosnom silom, ubojite opsade Gaze i izraelske okupacijske i aparthejdske politike. Izrael osjeća da ima pravo opsjedati, ubijati i napadati civile u međunarodnim vodama. To je posljedica svjetske šutnje zahvaljujući kojoj Izrael misli da ima pravo tako postupati.

Video snimka izvansudskog smaknuća na Mavi Marmari

Prva snimka na linku navodno prikazuje izvansudsko smaknuće mirovnog aktivista Furkana Dogana, američkog državljana turskog podrijetla, 31. svibnja na Mavi Marmari od strane izraelskih snaga. Prema nalazima turskih forenzičara Dogan je pogođen 5 puta iz udaljenosti manje od 45 cm. Od 9 ubijenih civila na brodu Mavi Marmari, 5 ih je pogođeno u glavu.

Na linku također možete vidjeti još video snimaka s broda nakon napada, te intervju s Iarom Lee, snimateljicom koja je, unatoč tome što je izraelska vojska svima ukrala snimljene materijale kako bi svjetskoj javnosti lakše nametnula svoje laži i dezinformacije, uspjela sačuvati oko sat vremena svog snimljenog materijala. Snimka je u cijelosti trebala biti objavljena jučer u Ujedinjenim narodima.

Navodno su čak i neki rezervisti izraelske mornarice od izraelske vlade zatražili da dopusti međunarodnu istragu ubojstava na Mavi Marmari.

Još uvijek nije poznato što se dogodilo sa 6 aktivista koji su nestali s broda Mavi Marmara. Stoga je još važnije da se cijeli incident nepristrano istraži. Neki čak spekuliraju da bi tih 6 nestalih osoba mogli biti izraelski špijuni i agenti Mossada.


Linkovi Palestina/Izrael:
IDF Admits It Doctored the Audio Tapes
Izraelska je vojska priznala da je falsificirala audio zapise komunikacije između izraelskih snaga i brodova flotile s ciljem da aktiviste prikaže kao antisemite. No, izraelske vlasti i dalje tvrde gluposti. Kapetan broda Challenger 1 Denis Healey, koji ima 25 godina pomorskog iskustva, tvrdi da komunikacija između 2 broda bez da je svi ostali brodovi čuju nije moguća. Healey tvrdi da s niti jednog broda nisu odaslane poruke koje je objavila izraelska vojska. Svi brodovi mogu čuti svu komunikaciju i uvijek se zna tko je na vezi. Sve radio poruke na moru čuju svi kapetani. Izrael je ponovo uhvaćen u laži u pokušaju da obrani ubojstva civila koja su izraelske snage počinile 31. svibnja 2010.

Svjedočanstvo novinara Jamala Elshayyala o izraelskom napadu na Mavi Marmaru

Jamal Elshayyal je novinar koji je uživo izvještavao s Mavi Marmare tijekom napada sve dok izraelska vojska nije prekinula sve veze broda s vanjskim svijetom. Članak u cijelosti na engleskom možete pročitati u postu Kidnapped by Israel, forsaken by Britain na Elshayyalovom blogu.

Nakon što su u daljini ugledali ratne brodove (negdje oko 23 sata) organizatori su putnike pozvali da na sebe stave prsluke za spašavanje i ostanu u unutrašnjosti broda dok su organizatori nastavili pratiti situaciju. Mornarički ratni brodovi i helikopteri zadržali su se u daljini nekoliko sati.

Oko 2 sata po lokalnom vremenu organizatori su me obavijestili da su brod preusmjerili što je dalje moguće od Izraela i što je moguće dublje u međunarodne vode. Nisu se željeli sukobljavati s izraelskom vojskom, barem ne tijekom noći.

Nešto poslije 4 sata po lokalnom vremenu izraelska je vojska napala brod, u međunarodnim vodama. Napad nije bio isprovociran. Upotrijebili su suzavac, bacali zvučne granate i pucali gumom presvučenim čeličnim mecima iz svih smjerova.

Deseci čamaca s po 15-20 maskiranih izraelskih vojnika, naoružanih do zuba, okružili su Mavi Marmaru na kojoj se nalazilo oko 600 nenaoružanih civila. Brod su obljetavala 2 helikoptera. Specijalci u helikopterima također su pucali na brod, bojevim streljivom, prije nego se ijedan vojnik spustio na brod.

2 su nenaoružana civila ubijena nekoliko metara od mene. Na svoje sam oči vidio ranjavanje desetaka nenaoružanih civila.

Nekoliko je putnika svladalo 1 izraelskog vojnika, naoružanog velikom automatskom puškom i pištoljem. Razoružali su ga. Nisu upotrijebili njegovo oružje i nisu pucali na njega; umjesto toga njegovo su oružje bacili u more.

Nakon otprilike 30 minuta, putnici su podigli bijelu zastavu. Izraelska je vojska nastavila pucati bojevim streljivom. Organizatori broda preko zvučnika su proglasili predaju broda. Izraelska je vojska nastavila koristiti bojevo streljivo.

Ja sam bio zadnji koji je napustio palubu.

Svi su se putnici okupili dolje, u sobama za spavanje. Bili su u šoku, ljuti, povrijeđeni, bojali su se, vladao je kaos.

Liječnici su trčali na sve strane i pokušavali pomoći ranjenima. Pod je bio u krvi, suze su tekle po licima ljudi, posvuda su se čuli bolni krikovi i tugovanje. Smrt se osjećala u zraku.

Tri teško ranjena civila liječili su na podu recepcije broda. Odjeća im je bila natopljena krvlju. Putnici su stajali uokolo i gledali u šoku, neki su čitali stihove Kurana kako bi ih umirili, liječnici su im očajnički nastojali spasiti živote.

Putnici su preko zvučnika objavili nekoliko poruka na hebrejskom, arapskom i engleskom – „Ovo je poruka izraelskoj vojsci, predali smo se. Nenaoružani smo. Imamo kritično ranjene. Molimo vas da dođete i odvedete ih. Nećemo vas napasti.“

Nije bilo odgovora.

Jedna od putnica, zastupnica u izraelskom parlamentu, to je na hebrejskom napisala na transparent koji je zajedno s bijelom zastavom držala u ruci kad se približila prozorima kroz koje su se mogli vidjeti izraelski vojnici koji su vani stajali. Usmjerili su svoje laserske puške u njenu glavu i naredili joj da ode.

Jedan je britanski državljanin pokušao s istim transparentom, ali ovaj puta s britanskom zastavom i kroz druge prozore, stupiti u kontakt s drugim vojnicima. I oni su odgovorili na isti način.

3 sata kasnije sva su trojica ranjenih proglašeni mrtvima. Izraelski vojnici koji su im odbili omogućiti liječničku pomoć uspjeli su u onome u čemu njihove kolege ranije, kad su u ovu trojicu muškaraca ispalili metke, nisu.

Izraelska je vojska u spavaće prostorije ušla oko 8 sati. Putnicima su stavili lisice. Mene su srušili na pod, ruke mi vezali iza leđa. Nisam se mogao pomaknuti.

Odveli su me na najvišu palubu na kojoj su se nalazili putnici, natjerali me da sjedim klečeći pod jakim suncem.

Jednom od putnika su tako čvrsto stegli ruke lisicama da su mu zglobovi mijenjali boje. Kad je zatražio da mu olabave lisice, jedan ih je vojnik još jače stegnuo. Putnik je ispustio krik od kojeg sam protrnuo.

Zatražio sam da me puste na WC, no nisu me pustili. Umjesto toga mi je izraelski vojnik rekao da se pomokrim tamo gdje se nalazim, odjeven. Tri ili četiri sata kasnije pustili su me na WC.

Zatim su nas sve odveli natrag u prostorije za spavanje. Sve je bilo ispremetano, izgledalo je kao da se dogodio potres.

Ostao sam na brodu, u sjedećem položaju, bez hrane i pića, izuzev 3 gutljaja vode, dulje od 24 sata. Tijekom tog vremena izraelski su vojnici u nas imali uperene puške, s prstima na okidaču. Dulje od 24 sata.

Potom su me iskrcali s broda u Ašdodu gdje su od mene zatražili da potpišem nalog za deportaciju. Na njemu je pisalo da sam protuzakonito ušao u Izrael i da se slažem da budem deportiran. Rekao sam im da ja zapravo nisam ušao u Izrael, već da me izraelska vojska otela u međunarodnim vodama i dovela u Izrael protiv moje volje; iz tog razloga nisam mogao potpisati taj dokument.

Oduzeli su mi putovnicu. Rekli su mi da idem u zatvor.

Tek su mi tada oslobodili ruke. Proveo sam dulje od 24 sata s rukama vezanim iza leđa, bez hrane i gotovo bez ikakvog pića.

Po dolasku u zatvor stavili su me u ćeliju s još 3 druga putnika. Ćelija je bila velika otprilike 3,6 x 2,7 metara.

Proveli smo više od 24 sata u zatvoru. Nisu mi dozvolili niti jedan jedini telefonski poziv.

Britanski konzulat nije nikoga poslao da me posjeti. Nisam vidio odvjetnika.

Nije bilo tople vode za tuširanje.

Jedini su mi obrok bili smrznuti kruh i nekoliko krumpira.

Mislim da je jedini razlog zašto su me pustili bio taj što turski zatvorenici nisu htjeli otići tako dugo dok i aktivisti iz svih ostalih država (onih čiji diplomatski predstavnici nisu došli kako bi oslobodili svoje aktiviste za ljudska prava iz zatvora) također nisu pušteni na slobodu.

Odveli su me u zračnu luku Ben Gurion. Kad sam zatražio svoju putovnicu, izraelski mi je službenik pružio list papira i rekao: „čestitam, ovo je tvoja nova putovnica“. Odgovorio sam: „Vi se sigurno šalite, vi imate moju putovnicu“. Izraelski mi je dužnosnik na to odvratio: „tuži me“.

Tamo su od mene ponovo tražili da potpišem nalog za deportaciju. Ja sam ponovo odbio to učiniti.

Ukrcali su me na avion koji je letio za Istambul.

Maskirani izraelski vojnici i specijalci su me oteli u međunarodnim vodama.

Uniformirani izraelski službenici su me strpali iza rešetaka.

Britanska vlada nije prstom mrdnula kako bi mi pomogla, do današnjeg dana nije mi se obratio niti jedan britanski službenik.

Izraelska mi je vlada ukrala putovnicu.

Izraelska mi je vlada ukrala laptop, 2 kamere, 3 telefona, 1500 američkih dolara i sve ostale stvari koje sam imao sa sobom.

Moja, britanska vlada nije čak ni potvrdila da postojim.

Izrael me oteo, a moja me država napustila.


Linkovi Palestina/Izrael:
Richard Tillinghast: What is not Allowed
But no apricots, no plums, no grapes, no avocados, no jam.
These are luxuries and are not allowed.
Paper for textbooks is not allowed.
The terrorists could use it to print seditious material.
And why do you need textbooks
now that your schools are rubble?
No steel is allowed, no building supplies, no plastic pipe.
These the terrorists could use to launch rockets
against us.

Pumpkins and carrots you may have, but no delicacies,
no cherries, no pomegranates, no watermelon, no onions,
no chocolate.

We have a list of three dozen items that are allowed,
but we are not obliged to disclose its contents.
This is the decision arrived at
by Colonel Levi, Colonel Rosenzweig, and Colonel Segal.
Cijelu pjesmu pročitajte na linku.

JE LI IZRAEL NAMJERNO POBIO CIVILE NA BRODOVIMA FLOTILE?

Ovaj je post prijevod članka DID ISRAEL DELIBERATELY MURDER CIVILIANS ABOARD FREEDOM FLOTILLA? koji je sastavio Free Gaza Movement. Tekst na engleskom možete pročitati na linku.

(3. lipanj 2010.)

Izraelski veleposlanik u SAD-u priznao je da su brodovi bili „preveliki da bi ih se zaustavilo nenasilnim sredstvima“.

31. svibnja 2010. elitne izraelske vojne specijalne postrojbe napale su 6 humanitarnih brodova koji su u sklopu „Flotile slobode“ plovili u Gazu. U napadu je ubijeno između 9 i 20 putnika civila, a ozlijeđeni su ih deseci. Kako činjenice o napadu izlaze na vidjelo postaje jasno da se ova ubojstva ni na koji način ne mogu opravdati.


PRIJE IZRAELSKOG NAPADA – Flotila slobode

Flotilu slobode organizirala je koalicija humanitarnih i organizacija za ljudska prava s cilijem nenasilnog probijanja izraelske ilegalne blokade i isporuke prijeko potrebne humanitarne i razvojne pomoći Palestincima u Gazi. Gotovo 700 putnika iz 40 različitih zemalja pridružilo se flotili, a među njima je bilo aktivista za ljudska prava, humanitarnih radnika, parlamentarnih zastupnika, liječnika, medicinskih sestara, nastavnika, čelnika raznih zajednica, te stranih novinara.

Glavni koalicijski partneri bili su:
* Insani Yardim Vakfi (IHH), najveći koalicijski parnter, flotili je doprinijeo 2 teretna broda pod turskim zastavama, 1 putnički brod pod turskom zastavom „Mavi Marmara“ i 380 turskih građana koji su sudjelovali u ovoj akciji. Ovo je za IHH bio prvi pokušaj proboja pomorske blokade Gaze.
*Europska kampanja za okončanje opsade Gaze, doprinijela je 1 putnički brod „Sfendoni“ koji je plovio pod grčkom zastavom. Ovo je bila druga misija u Gazu Europske kampanje.
*Pokret za slobodnu Gazu, doprinio je 1 putnički brod Challenger I, koji je plovio pod američkom zastavom. Ovo je bio deveti put od nametanja ilegalne izraelske blokade da je Pokret za slobodnu Gazu plovio u Gazu.
*Brod za Gazu Švedska i Brod za Gazu Grčka, doprinijeli su 1 teretni brod Eleftheri Mesogeios, koji je plovio pod grčkom zastavom. Ovo je bilo prvo putovanje u Gazu za Brod za Gazu Švedska i četvrto za Brod za Gazu Grčka.

Svi su brodovi temeljito pretraženi od strane vlasti u lokalnim lukama u Grčkoj i Turskoj prije kretanja na put. Uz to, koalicija je unajmila i neovisnu zaštitarsku tvrtku koja je pretražila brodove i potvrdila da na brodovima nema nikakvog oružja. Svi su putnici prošli tečaj nenasilja, te su jednako tako pretraženi prije ukrcavanja na brodove kako prilikom ukrcavanja ne bi unijeli nikakvo oružje. Turska je vlada, članica NATO saveza, provjerila sve turske putnike kako bi osigurala da na brodu nema nikoga tko bi bio povezan s ektremističkim skupinama. Ove su mjere predostrožnosti provedene namjerno kako izraelski propagandisti ne bi imali nikakav izgovor za tvrdnje da Flotila slobode predstavlja bilo kakvu „sigurnosnu opasnost“ za Izrael.

S broda Mavi Marmara preko satelita uživo je emitirano putovanje, a GPS odašiljači cijelo su vrijeme prikazivali točnu lokaciju flotile što su mogli pratiti svi posjetitelji web stranice koalicije. Namjera Flotile slobode ni u jednom trenutku nije bila „isprovocirati sukob“, već jednostavno dostaviti prijeko potrebnu humanitarnu pomoć Gazi koja je pod opsadom i na taj način privući pažnju na brutalnu izraelsku politiku koja Palestince drži u stanju osiromašene ovisnosti.


PRIJE IZRAELSKOG NAPADA – Izraelska vlada

27. svibnja 2010. Bloomberg News je izvijestio da Izrael prijeti da će upotrijebiti svoje vojne snage i „svim raspoloživim sredstvima zaustaviti brodove“ ('Israel Threatens Naval Action to Stop Aid Ships Bound for Gaza').

28. svibnja Associated Press je izvijestio da je izraelska vlada spremna „po svaku cijenu“ zaustaviti flotilu, uključujući da je „spremna upotrijebiti silu“. ('Israeli gunships head to sea to block flotilla') Objavljeno je također da se maskirani mornarički specijalci „uvježbavaju“ za zaustavljanje flotile.

Guardian je 1. lipnja izvijestio da je Matan Vilnai, zamjenik izraelskog ministra obrane, dao naslutiti da je izraelska vojska sabotirala nekoliko brodova Flotile slobode. Flotila je zapravo kasnila 2 dana zbog nepredviđenih mehaničkih problema, a 3 od početnih 9 brodova, koji su se namjeravali priključiti flotili, morala su odustati od putovanja. ('Gaza aid flotilla: Israeli sabotage suspected,' Guardian, 1 June 2010)


POKOLJ NA BRODU MAVI MARMARA

31. svibnja izraelske su snage pod okriljem mraka okružile Flotilu slobode u međunarodnim vodama. Naoružani i maskirani specijalci napali su svih 6 brodova s mora i iz zraka i ubili između 9 i 20 civila. I 2 dana nakon napada Izrael i dalje odbija objaviti imena i identitet ubijenih, te potvrditi broj putnika koje su izraelske snage ubile.

Glasnogovornica izraelske vojske, Avital Leibovich, potvrdila je da je napad izveden u međunarodnim vodama: „To se dogodilo u vodama izvan izraelskog teritorija, ali imamo se pravo braniti.“

Da li su putnici na Mavi Marmari također imali slično pravo da se brane?

Izrael je objavio svoje editirane snimke sukoba, tvrdeći da su civilni putnici broda Mavi Marmara pokušali „linčevati“ dobro naoružane vojne specijalce čim su se pojavili na brodu. Izraelski ministar obrane Ehud Barak pohvalio je specijalce: „Obavili ste svoju misiju i spriječili flotilu da dođe do Gaze. Uvijek se moramo sjetiti da nismo Sjeverna Amerika ni Zapadna Europa, živimo na Srednjem istoku, mjestu gdje nema milosti prema slabijima i gdje ne postoji druga prilika za one koji se ne brane.“ ('Barak: In the Middle East, there is no mercy for the weak,' Haaretz, 2 June 2010.)

Ponovo se moramo zapitati da li se ovo shvaćanje odnosi i na civile koje su ti specijalci ubili.

Za razliku od izraelske verzije događaja, koja sama pokazuje koliko je apsurdna, Jamal Elshayyal, dopisnik Al-Jazeere koji se nalazio na brodu Mavi Marmara, uspio je objaviti kratki izvještaj prije nego su izraelske snage presjekle sve komunikacijske veze s brodovima. Elshayyalov izvještaj proturiječi izraelskoj verziji događaja jer tvrdi da su Izraelci pucali bojevim streljivom na civile nakon što su putnici podigli bijelu zastavu. Elshayyalovo izvještavanje uživo možete pogledati na:
http://english.aljazeera.net/news/middleeast/2010/05/201053133047995359.html

Izjave putnika koji su bili očevici događaja također proturiječe izraelskoj verziji. Nilufer Cetin, koja je putovala na Mavi Marmari sa svojom 1-godišnjom bebom tvrdi: „Operacija je počela pucnjavom. Najprije su to bili pucnji upozorenja, no kad se Mavi Marmara nije htio zaustaviti, upozorenje se pretvorilo u napad.“ „Bacali su zvučne i dimne bombe, kasnije i plinske bombe. Nakon toga su se počeli iskrcavati s helikoptera.“ .('Israelis opened fire before boarding Gaza flotilla, say released activists,' Guardian, 1 June 2010)

Cetinina je priča samo jedna od nekoliko koje proturiječe izraelskoj verziji događaja. Haneen Zoubi, zastupnica u izraelskom Knessetu i tek jedna od nekoliko parlamentarnih zastupnika koji su plovili u flotili, izjavila je da su izraelski ratni brodovi okružili Mavi Marmaru i vatru na brod otvorili prije nego su se specijalci ukrcali na brod.

Na konferenciji za tisak u Nazaretu, koju je sazvala kratko po svom puštanju na slobodu, zastupnica Zoubi je također rekla: „Izrael je imao nekoliko dana za planiranje svoje vojne operacije. Htjeli su da bude mnogo mrtvih kako bi nas zastrašili i poslali poruku da humanitarni konvoji ubuduće ne trebaju pokušavati probiti blokadu Gaze.“ ('Israeli Knesset member rejects navy account of attack,' Irish Sun, 2 June 2010)

Yonatan Shapira, bivši pilot izraelske vojske koji je nekad bio u istoj eskadrili koja je izvela napad na Mavi Marmaru, je izjavio: „Niti jedan izraelski pilot ne bi specijalce spustio na brod usred mora i usred noći tijekom takve operacije bez da vojnici imaju bojevo streljivo. Možda su uz automatsko oružje imali i paintball opremu, no nema nikakve dvojbe da su vojnici imali i bili spremni upotrijebiti bojevo streljivo“.

U intervjuu u emisiji Diane Rehm 2. lipnja, radijskoj emisiji koja se emitira u cijelom SAD-u, Michael Oren, izraelski veleposlanik u SAD-u, izjavio je da je prilikom planiranja napada na Mavi Marmaru izraelska vlada zaključila da je brod „prevelik da bi ga se zaustavilo nenasilnim sredstvima“.

Postoje jasni dokazi koji ukazuju da je moguće da je država Izrael namjerno i s predumišljajem namjeravala isprovocirati sukob kako bi ubila civile koji su plovili u Flotili slobode i na nasilan način obeshrabriti bilo kakve buduće pokušaje dostave humanitarne pomoći Palestincima u Gazi pod opsadom.

Pokret za slobodnu Gazu poziva međunarodnu zajednicu da implementira međunarodne standarde i zakone, u potpunosti istraži ove zločine i natjera izraelske dužnosnike da odgovaraju za namjerna ubojstva međunarodnih aktivista za ljudska prava i humanitarnih radnika koji su se nalazili na brodovima napadnute Flotile slobode.


Više informacija:
The Free Gaza Movement
Witness Gaza
Support the Freedom Flotilla - Emergency Response Plan
International Solidarity Movement