kuća obitelji Palestinca koji je prošle godine u srpnju buldožerom usmrtio 3 osobe srušena je 07. travnja 2009. u selu Sur Bahir u okupiranom Istočnom Jeruzalemu, u suprotnosti s 4. ženevskom konvencijom, prema kojoj su ovakvi postupci zabranjeni kao oblik kolektivnog kažnjavanjaInformacije u ovom postu izvađene su iz članka Israel's Illegal Annexation of East Jerusalem Stephena Lendmana koji u cijelosti možete pročitati na engleskom na linku. Prvi dio članka bavi se izvještajem konzula zemalja EU koji sam već, uz šturi sažetak na hrvatskom, navela u jednom od prethodnih postova, a dotični izvještaj ovdje možete u cijelosti pročitati na francuskom, pa taj dio neću ponavljati (u ovom članku na početku možete pročitati opširniji sažetak istog na engleskom).
U kombinaciji sa stalnim rušenjem palestinskih kuća, širenje ilegalnog izraelskog naselja Ma'aleh Adumin na područje E1 prijeti potpunim okruživanjem grada Jeruzalema židovskim naseljima i podjelom Zapadne obale na 2 dijela. Kad ilegalni izraelski Zid bude dovršen, Istočni Jeruzalem će biti fizički, politički, komercijalno i društveno izoliran. Palestinci se s pravom pribojavaju da će Izraelu biti dopušteno da to nekažnjeno provede, i uništi bilo kakvu šansu za postizanje mira, te radikalizira „do sada relativno miroljubivu“ populaciju Istočnog Jeruzalema.
Jeruzalem je jedno od najtrnovitijih pitanja koje treba riješiti kako bi se postiglo pravedno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, no čini se da je Tel Aviv odlučio da ga dodatno oteža. Politika EU-a temelji se na odredbama rezolucije 242 Vijeća sigurnosti UN-a (iz studenog 1967.) koja poziva na „povlačenje izraelskih oružanih snaga s teritorija okupiranih u nedavnom sukobu“. Stoga, članice EU-a (barem nominalno) odbacuju aneksiju Istočnog Jeruzalema i sve postupke koji bi izmijenili njegov status. Izrael unatoč svemu tome nastavlja kršiti međunarodne zakone s ogromnim humanitarnim i političkim posljedicama, za sada potpuno nekažnjeno.
Povijesna pozadina i osnovne informacije o okupiranoj Palestini i Jeruzalemu
U studenom 1947, 6 mjeseci prije nego je Izrael postao država, Plan o podjeli Opće skupštine UN-a (Rezolucija 181) dao je Židovima 56% povijesne Palestine, a Palestincima 42%, dok je 2% zadržano pod međunarodnim skrbništvom, uključujući Jeruzalem. U svom ratu za neovisnost 1948. Izrael je zaposjeo 78%. U prosincu 1948. Rezolucijom 194 UN-a naložen je slobodan pristup Jeruzalemu, ostalim svetim mjestima, a Palestincima je dano pravo na povratak.
U svibnju 1949. UN-ovom rezolucijom 273 Izraelu je dano članstvo u UN-u pod uvjetom da prihvati rezolucije 181 i 194 i da „bez zadrški (pristane poštivati) obveze koje proizlaze iz Povelje Ujedinjenih naroda“. Međutim, ranije je, u lipnju 1948, kabinet izraelske vlade (bez službenog glasanja) zabranio palestinskim izbjeglicama da se vrate i kao politiku usvojio „izraelizaciju“ i „dearabizaciju“, posebno u odnosu na Jeruzalem. Ista je politika i danas na snazi s ciljem očuvanja izraelskog „židovskog karaktera“ i izoliranja, zatvaranja i permanentnog tlačenja Palestinaca pod vojnom okupacijom.
Od svibnja 1948. do lipnja 1967. Izrael je kontrolirao 38 četvornih kilometara Zapadnog Jeruzalema, a Jordan je upravljao područjem od 6 četvornih kilometara koji su činili Istočni Jeruzalem. Nakon rata 1967. Izrael je anektirao 70 četvornih kilometara Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem, 28 palestinskih sela i dijelove općina Betlehem i Beit Jala kako bi Jeruzalem postao najveći izraelski grad, ali i najkontroverzniji, zbog stvaranja židovske većine kako bi se od tada nadalje učvrstila izraelska suverenost nad tim gradom.
Palestinska su sela podijeljena kako bi gusto naseljena područja bila isključena, a velik dio njihove zemlje anektiran i izvlašten za Židove. Palestinci koji su ostali na anektiranom području postali su „trajni stanovnici“:
-- neželjeni na svojoj vlastitoj zemlji;
-- tretirani kao da su strani imigranti;
-- bez većine prava koja jamči državljanstvo, čak i oni koji su rođeni u Jeruzalemu i čije su obitelji generacijama i dulje živjele u tom gradu; i
-- na meti Izraela koji ih nastoji ukloniti – srušeni dom po srušeni dom, kako bi se napravilo mjesta za nova židovska naselja.
Prema podacima izraelske organizacije za ljudska prava B'Tselem, krajem 2005. u Jeruzalemu je živjelo 723 700 stanovnika – 482 000 Židova (67%) i 241 000 Palestinaca (33%). Prema podacima Židovske virtualne knjižnice ti su brojevi još jednostraniji: od ukupno 839 300 stanovnika, 582 700 su Židovi (69%), 240 900 Palestinci (29%) i 15 700 kršćani (2%).
Izrael palestinsko stanovništvo s većim prirodnim prirastom sputava na slijedeće načine:
-- izvlašćivanjem palestinske zemlje, putem individualnih zapljena i ilegalnim Zidom;
-- fizičkom izolacijom Istočnog Jeruzalema od ostatka Zapadne obale;
-- uporabom diskriminatorskih mjera, uključujući izvlašćivanje zemlje, rušenje kuća, ograničenja gradnje (uključujući uskraćivanje građevinskih dozvola) i druga ograničenja;
-- opozivom prebivališta i drugih prava Palestincima koji u inozemstvu provedu 7 godina ili onima koji ne mogu dokazati da je Jeruzalem njihov dom; i
-- slabim pružanjem usluga u Istočnom Jeruzalemu kako bi prouzročio tešku oskudicu i potaknuo njegove stanovnike da napuste taj grad; krajnja nestašica sanitarne infrastrukture; krajnje neprikladna kanalizacijska infrastruktura; smeće se ne odvozi i gomila se na ulicama; poštanska služba jedva funkcionira; tek nekolicina četvrti dobiva pitku vodu; obrazovnih ustanova je malo i u jadnom su stanju, te mnogo toga drugog;
-- podizanjem siromaštva do bizarnih razina; podaci Središnjeg statističkog ureda su 2003. pokazivali da 64% Palestinaca u Istočnom Jeruzalemu živi u siromaštvu; za djecu, taj je postotak iznosio 76%; danas su te brojke vjerojatno još više; te
-- korištenjem brutalnosti policije i sigurnosnih snaga kako bi se uvjeti života dodatno pogoršali kroz uznemiravanje, nasilje, teror i ubojstva.
Istočni Jeruzalem i dalje je ilegalno anektiran i okupiran. Osim te činjenice, sve gore navedene povrede predstavljaju kršenje Četvrte ženevske konvencije koja od okupacijske sile zahtijeva da pruža osnovne usluge i snabdijeva okupirano stanovništvo osnovnim namirnicama bez ikakvih ograničenja. Ista konvencija zabranjuje "nasilje protiv života i osobe (uključujući) ubojstvo, sakaćenje, okrutno postupanje, mučenje (i) napade na osobno dostojanstvo“, te određuje da su svi pod okupacijom „zaštićene osobe“ koje štiti zakon. Konvencija također okupacijskoj sili zabranjuje „pojedinačne ili masovne prisilne transfere, te deportacije zaštićenih osoba (bilo kuda) te transfere dijelova vlastitog stanovništva na teritorij koji okupira“. Izrael, između ostalog, krši sve ove navedene točke.
Prepreke ujedinjavanju razdvojenih palestinskih obitelji
Do svibnja 2002. izraelski građani, uključujući Arape, koji su bili vjenčani s Palestincima na okupiranim područjima mogli su sa svojim supružnicima živjeti u Izraelu, nakon što bi prošli kroz dugotrajan postupak kod Ministarstva unutarnjih poslova koje im je to moralo odobriti. Međutim, 31. srpnja 2003. donesen je „privremeni“ zakon o nacionalnosti i ulasku u Izrael koji Izraelcima zabranjuje da u Izrael dovedu supružnike s okupiranih područja. Ovaj zakon šteti i djeci, jer oni koji žive u Istočnom Jeruzalemu, a rođeni su na okupiranim područjima, ne mogu dobiti prebivalište u Izraelu.
Ovaj zakon pogađa desetke tisuća ljudi, a parovi koji ga prekrše riskiraju da, ako ih uhvate, čak i u Istočnom Jeruzalemu, na Zapadnoj obali i Gazi, protiv njih budu podignute ozbiljne tužbe. Izraelcima je zabranjeno da bez posebne dozvole ulaze u Pojas Gaze i u „zonu A“ na Zapadnoj obali. Parovi koji su se vjenčali prije nego je spomenuti zakon stupio na snagu, mogu, u slučajevima gdje supružnik još nije dobio status trajnog prebivališta u Izraelu, živjeti zajedno, pod uvjetom da im je „Civilna uprava“ izdala dozvolu, što se događa vrlo rijetko, a često odbija.
Problem je izraelska „demografska bomba“ – odnosno vrijeme kada će palestinsko stanovništvo koje se brže povećava postati većina i prijetnja karakteru židovske države. Kako bi to spriječio, Izrael pribjegava represivnim zakonima i nasilnom etničkom čišćenju, kako u Izraelu, tako i na okupiranim područjima.
Aneksija putem pojedinačnog rušenja kuća
Izraelsko povjerenstvo protiv rušenja kuća (ICAHD), koje se bori protiv rušenja kuća na okupiranim područjima, procjenjuje da je od 1967. do prosinca 2008. srušeno ukupno 23 535 palestinskih domova. Ova je procjena izrađena na temelju podataka dobivenih od izraelskog ministarstva unutarnjih poslova, jeruzalemskog gradskog poglavarstva, Civilne uprave, UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova, drugih UN-ovih izvora, palestinskih organizacija za ljudska prava, Amnesty Internationala, Human Rights Watcha i drugih izvora. ICAHD razlikuje slijedeće vrste rušenja:
-- kaznena rušenja – kao kazna za djela povezana s kućama (oko 8,7%);
-- administrativna – zbog neposjedovanja građevinskih dozvola (oko 26,7%);
-- raskrčivanje zemlje i od strane vojske iz bilo kojeg razloga, da se postigne neki cilj obrambenih snaga ili popratno, uz izvan-sudsko smaknuće (oko 64,5%); i
-- drugi, zasad neodređeni razlozi.
Uskraćivanje socijalnih prava Palestincima u Istočnom Jeruzalemu
Samo „stanovnici Izraela“ imaju socijalna prava, uključujući zdravstveno osiguranje. Palestincima u Istočnom Jeruzalemu koji nisu „stanovnici Izraela“ ta su prava zakonski uskraćena. Posebnim su provjerama izloženi Palestinci iz Istočnog Jeruzalema koji su u braku s Palestincima koji nemaju prebivalište u Jeruzalemu, kako bi se utvrdilo da li u Jeruzalemu žive u skladu sa zakonom. Te provjere traju mjesecima i često završavaju odbijanjem zahtjeva. Kad roditelji s prebivalištem u Jeruzalemu žele registrirati svoju djecu, vrše se dodatne provjere, koje traju mjesecima, a završavaju tako da tisuće maloljetnika ostanu bez socijalnih prava. Cilj je postrožiti postupanje prema Palestincima iz Istočnog Jeruzalema i živote im učiniti što je moguće nepodnošljivijima kako bi se njihov broj u tom gradu smanjio i kako bi se oslobodilo više područja za Židove.
Završni komentar
Na početku svoje povijesti, cionisti su izabirali konfrontaciju umjesto pomirenja i koristili nasilje kako bi postigli svoje političke ciljeve. Zatim su uslijedili ratovi, državni terorizam, vojna okupacija, etničko čišćenje, otimačina zemlje, „pravda“ policijske države i usporeni genocid s ciljem uklanjanja Arapa iz „Velikog Izraela“ i učvršćivanja karaktera Izraela kao židovske države – prije svega u Jeruzalemu, „svetom gradu“ za cioniste koji su potporu za svoja nedjela potražili u mnoštvu biblijskih besmislica i mitova.
Svjetski vođe, ponajprije u SAD-u, oslobađaju Izrael njegovih obveza prema međunarodnom pravu i izraelskim vladama daju dozvolu da nekažnjeno pljačkaju, tlače i teroriziraju nenaoružane i goloruke Palestince, da ih odvajaju jedne od drugih u izolirane kantone, drže pod vojnom okupacijom, izgladnjuju na smrt u Gazi pod opsadom i nemilosrdnim bombardiranjem, te da ih bez milosti čiste iz „svetog grada“ Jeruzalema.
Evo kako stvari stoje danas, s novim vodstvom u Tel Avivu, u Washigtonu i njihovim suučesnicima u palestinskoj vladi na Zapadnoj obali koji su izvršili državni udar u službi Izraela kako bi provodili njegove naloge, pri čemu su izdali vlastiti narod.
Kad će svemu tome doći kraj? Kad obični ljudi iz svih krajeva svijeta odluče da je dosta i priključe se pokretu za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela kako bi tu zemlju prisili da poštuje međunarodno pravo, prizna palestinsko pravo na samoodređenje, ukloni svoja ilegalna naselja, sruši svoj ilegalni Zid, izraelskim Arapima osigura jednaka prava kao i izraelskim Židovima, prizna pravo na povratak palestinskih izbjeglica i Palestincima prizna pravo da Jeruzalem bude njihov glavni grad. Pokreti građana diljem svijeta odlučni su da ovo sprovedu u djelo.
Dodatne vijesti/linkovi za Palestinu/Izrael:
Israeli FM Dismisses Annapolis Deal
Novi izraelski ministar vanjskih poslova odbacio Annapolis (01. travanj 2009)
Novi izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Liberman, čelnik ultranacionalističke stranke Yisrael Beitenu, odbacio je „dogovor iz Annapolisa“ iz 2007. ustvrdivši da on ne obvezuje izraelsku vladu. Lieberman je time htio reći da se nova vlada protivi uspostavi bilo kakve palestinske države i dodao da će Izrael „ići putem koji je zacrtan u tzv. „Road map“ mirovnom planu“ prema kojem je uspostava palestinske države navodno ovisna o tome da Palestinci „odustanu od nasilja protiv Izraela“. Pomoćnik palestinskog predsjednika Abbasa, Abed Rabbo je izjavio da je novi izraelski ministar vanjskih poslova „prepreka postizanju mira“, te da će prije svega naštetiti samom Izraelu. Dodao je da je Lieberman rasist, te da Palestinci ne moraju pregovarati s osobom koja se protivi miru. Glasnogovornik palestinskog predsjednika Abbasa pozvao je SAD da na vrijeme zauzmu jasno stajalište protiv ove politike. U međuvremenu, vladi Benjamina Netanyahua pridružila su se i 5 zastupnika stranke Ujedinjeni judaizam Tore, pa sada Netanyahuova vlada uživa potporu 74 od ukupno 120 zastupnika u Knessetu. Međutim, prema anketi objavljenoj u Ha'aretzu 54% izraelskih građana već je izrazilo svoje razočaranje novom vladom, uglavnom zbog njene veličine (30 ministara – najveća vlada u 60-godišnjoj povijesti države Izrael).
Gaza Orphans in the Spotlight
Siročad u Gazi
Organizacija Islamic Relief u Gazi procjenjuje da je u 23-dnevnom izraelskom napadu na Pojas Gaze 1346 djece ostalo bez jednog ili oba roditelja. Islamic Relief siročem smatra dijete mlađe od 18 godina koje je izgubilo roditelja koji je bio glava obitelji, najčešće otac. UNICEF siročem smatra svako dijete koje je izgubilo jednog ili oba roditelja. Prema definiciji organizacije Islamic Relief trenutno u Gazi ima oko 5200 siročadi. UNICEF još uvijek utvrđuje broj siročadi u Pojasu Gaze.
Netanyahu Sworn in as Israeli PM
Netanyahu prisegao kao novi izraelski premijer
Izraelski je parlament odobrio vladu široke koalicije koju je Netanyahu okupio u nekoliko tjedana natezanja u ožujku. Knesset je 31. ožujka glasao sa 69 za i 45 glasova protiv nove vlade koja se sastoji od slijedećih stranaka: Likud, Yisrael Beitenu, laburisti, ultraortodoksna stranka Šas i stranka židovskog ognjišta. Netanyahu je već bio izraelski premijer od 1996-1999. U svom obraćanju Knessetu Netanyahu je izjavio da će njegova vlada „biti otvorena“ za mirovne pregovore s Palestincima, te da će „nastojati postići mir na tri plana – ekonomskom, sigurnosnom i političkom“, no nije spomenuo stvaranje palestinske države. „Nakon konačnog sporazuma, Palestinci će imati sva prava osim onih koja mogu ugroziti sigurnost i postojanje države Izrael“, rekao je.
Settlers Attack Israeli Police Disguised as Arabs
Kolonisti napali izraelsku policiju prerušenu u Arape
Izraelski policajci koji su se 26. ožujka prerušili u Palestince kako bi ulovili nasilne židovske koloniste na Zapadnoj obali, napadnuti su od strane 6 židovskih kolonista koji su mislili da napadaju Palestince. Kolonisti su na prerušene policajce bacali kamenje i oštetili njihovo prerušeno vozilo, te pokušali pregaziti prerušenu policiju u blizini jednog ilegalnog židovskog divljeg naselja na Zapadnoj obali. 5 napadača stavljeno je u kućni pritvor, a jedan je pušten na slobodu slijedećeg dana. Policija je izjavila da je prerušavanje u Arape posljednja taktika u pokušajima da se okonča nasilje kolonista na okupiranim područjima. Lokalni sud u Kfar Savi je policiju kritizirao jer je „živote policajaca izložila opasnosti“, a sudac David Gadol je presudio da su se „policajci ponijeli protuzakonito“. Odvjetnik obrane sudu je rekao da je prerušavanje bilo „provokativno“. Policija je pak tvrdila da je ova metoda „učinkovita“ što se tiče uhićenja kolonista koji napadaju Palestince, te da su policajci bili svjesni opasnosti u koju se dovode.
