palestinski radnici na putu do svojih radnih mjesta čekaju u redu da prijeđu kontrolnu točku kod Betlehema kako bi ušli u Jeruzalem, studeni 2006. (Slika: ActiveStills)
Prijevod članka Impact on Palestinian Workers under Israeli Occupation palestinske narodne kampanje protiv aparthejdskog zida od 30. listopada 2011. koji na engleskom možete pročitati na linku.
Od početka ove Intifade u 2000. godini Izrael je već ionako nepovoljne uvjete pod okupacijom prometnuo u noćnu moru destrukcije i zatvaranja. Gospodarstvo je teško pogođeno, a nezaposlenost je drastično porasla. Od rujna 2000. uništeno je više od 432 tvornice i 9735 malih trgovina i uličnih prodavačkih štandova, dok je industrija u Gazi pretrpjela potpuni slom zbog razaranja Pojasa Gaze u izraelskom napadu 2008/2009. godine i neprekidne opsade.
Ova destrukcija i ograničenja koja su nametnuta u svim aspektima života, zahvaljujući kojima im je gotovo nemoguće postalo doći do svog radnog mjesta i zaraditi dovoljno za pristojan život, naročito pogađaju palestinske radnike. U svom posljednjem izvještaju o položaju radnika na okupiranom arapskom području Međunarodna organizacija rada (ILO) navodi da „ne može doći do stvarnog poboljšanja ukoliko ograničenja koja nameće izraelska okupacija i sama okupacija ne budu ukinuti“. Za palestinski radnički pokret borba za samoodređenje i slobodu postala je intrinzična sastavnica i preduvjet za ostvarivanje njihovih radničkih zahtjeva.
Velika pobuna: Jedan od najduljih štrajkova u povijesti radništva
Palestinski radnički pokret je nastao u ranim 1920-ima i jačao je sve do 1948. godine i Nakbe. Iako su se neki arapski radnici na početku priključili arapskim podružnicama Histadruta, ubrzo je postalo jasno da taj sindikat privilegira židovske radnike i da je njegov interes za borbu za prava svih radnika slab. Do 1948, za vrijeme dok je Histadrut intenzivno lobirao kod kolonijalnih vlasti protiv njih, palestinski sindikati su se borili kako za prava palestinskih radnika na njihovim radnim mjestima, tako i protiv cionističke diskriminacije.
Palestinski radnički pokret je igrao vodeću ulogu tijekom Velike pobune 1936. Ključni čimbenici koji su izazvali pobunu bili su gubitak zemlje u korist cionističkog pokreta u ruralnim sredinama, niske plaće i porast nezaposlenosti među palestinskim radnicima, u čemu su ulogu odigrale Histadrutove kampanje „osvajanja rada“, čiji je cilj bio arapske radnike zamijeniti židovskima. Ta je pobuna prerasla u nacionalni ustanak nakon što su britanske kolonijalne vlasti ubile čelnika pokreta otpora šeika Izz al Dina al Qassama 1935. godine. Arapska je radnička klasa pokrenula 6-mjesečni opći štrajk, jedan od najduljih takvih štrajkova u radničkoj povijesti.
Po okončanju pobune 1939. godine, unatoč gubitku čelništva i žrtvama, radnički je pokret rastao. Oformljeni su novi sindikati i organiziranje se brzo širilo. Međutim, nakon Nakbe 1948. godine, obzirom da je velik dio radničke klase i sindikalnog vodstva istjeran iz novostvorene države Izrael, radnički je pokret bio dezorganiziran. Histadrut i druge židovske cionističke institucije su u Izraelu oformile niz paradržavnih tijela koja su se nastavila baviti jačanjem židovske radne snage nauštrb palestinskih radnika. Pokušavajući potisnuti palestinske radnike na niskorangirane i izrazito izrabljujuće poslove, cionističke su institucije nastojale što je više moguće isključiti Palestince iz tržišta kvalificirane radne snage i osigurati da se židovski useljenici mogu zaposliti.
Palestinski državljani Izraela: Od vojne vladavine do potpunog aparthejda
Od 1948. do 1966. godine izraelske su vlasti nametnule vojnu vladavinu samo jednom dijelu svog stanovništva: preostalim Palestincima koji su postali državljani Izraela. To je između ostalog poslužilo kao važno sredstvo za regulaciju palestinskog pristupa tržištu rada. Kad je nezaposlenost među židovskim radnicima porasla, vojne su vlasti izdavale manje dozvola (koje su morali imati Palestinci koji su željeli izaći iz svojih sela) kako bi židovske radnike zaštitile od konkurencije. Međutim, zbog poboljšanja stanja u gospodarstvu tijekom 1960-ih i potrebe za jeftinom radnom snagom, naročito u građevinskom sektoru, ovakve su mjere ublažene.
Danas se palestinski građani Izraela još uvijek suočavaju sa sustavom diskriminacije i doslovno im je uskraćeno pravo na rad. Arapskim je radnicima zabranjen rad u „sigurnosnoj industriji“, poput proizvodnje oružja, zračnih luka, luka i rafinerija, velikog dijela industrije visoke tehnologije, zbog čega su zapravo isključeni iz znatnog dijela izraelskog gospodarstva. Izraelske tvrtke također mogu kao preduvjet za zapošljavanje tražiti da je radnik odslužio vojsku, čime u stvari radna mjesta postaju rezervirana za Židove, jer palestinski državljani Izraela ne služe u izraelskoj vojsci. Željeznička tvrtka u državnom vlasništvu 2009. je godine odlučila otpustiti 150 arapskih radnika jer nisu odslužili vojsku.
Diskriminacija je vrlo raširena u javnom sektoru. Na primjer, 2010. godine su među 12 000 radnika zaposlenih u izraelskom državnom elektroprivrednom poduzeću samo 1,3 % bili Arapi. U vladinim poduzećima i ministarstvima zaposlenici su obično samo u manje od 2% slučajeva Arapi. U privatnom je sektoru stanje malo bolje. Izvještaji navode da je 2009. godine 15 000 školovanih Arapa bilo nezaposleno ili prisiljeno raditi izvan struke. Brojke u izraelskoj rastućoj industriji visoke tehnologije također ne ohrabruju; od 84 000 radnih mjesta, samo 500 su 2010. godine popunjavali arapski inženjeri.
Arapi također primaju mnogo manje državnog novca; unatoč činjenici da čine 20% stanovništva, Arapi iz državnog proračuna dobivaju manje od 5%. Zbog toga je siromaštvo mnogo raširenije u arapskim zajednicama, a velika većina gradova (46 od 47 prema podacima za 2001. godinu) u kojima je nezaposlenost viša od prosječne su palestinski gradovi.
Rad pod okupacijom: Raseljeni sa svoje zemlje, izrabljivani u tvornici
1967. je godine, s okupacijom Pojasa Gaze i Zapadne obale, ostatak povijesne Palestine potpao pod izraelsku kontrolu. Izraelska je država pokušala palestinske radnike uključiti u svoje gospodarstvo i širenje i izgradnju kolonističkih naselja. Politički cilj je bio izbjeći destabilizirajući učinak visoke nezaposlenosti, oslabiti otpor okupaciji zapošljavanjem u Izraelu i onemogućiti svako političko rješenje koje bi Izrael natjeralo da se povuče s okupiranih područja. Neprekidna otimačina zemlje, kontrola nad resursima i ograničenja proizvodnje i marketinga, te šteta nanesena obrazovnom sustavu i mogućnostima za profesionalnu obuku Palestinaca potkopali su uspostavu održivog, neovisnog palestinskog gospodarstva. Udio prinosa poljoprivredne proizvodnje koji su imali Palestinci na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze se s 35% 1967. godine smanjio na 8% danas. Budući da okupacija nije dopuštala nikakav drugi značajan gospodarski razvoj, radnici koji su radili na poljima nisu imali drugu mogućnost do tražiti posao kao jeftina i nezaštićena radna snaga u izraelskom gospodarstvu.
Kako se sve više Palestinaca zapošljavalo u tvornicama i urbanim središtima, počeli su se organizirati sindikalni aktivisti. Budući da su izraelske vojne vlasti u njima vidjele prijetnju, sindikalni su aktivisti uznemiravani, zatvarani i deportirani. Međutim, unatoč ovoj represiji, palestinski je radnički aktivizam jačao i dosegao svoj vrhunac krajem 1970-ih. Kad je 1987. izbila prva Intifada – poput pobune 1936. – štrajkovi i bojkoti odigrali su važnu ulogu u narodnom otporu.
Učitelji i profesori su se suočavali s naročito oštrom represijom jer su izraelske vlasti u obrazovanju vidjele – i još uvijek vide – političku prijetnju. 1980. izraelske su se vlasti domogle potpune kontrole nad palestinskim nastavnim planom i programom i uvele „prisegu lojalnosti“ okupaciji koje mora položiti nastavno osoblje iz inozemstva. Tijekom prve Intifade vojnom su naredbom većinu vremena bila zatvorena sveučilišta, a poučavanje, makar i privatno, je postalo „protuzakonito“ i vojska je kažnjavala one koji su otkriveni u bavljenju takvim aktivnostima.
Po okončanju Intifade i potpisivanju „mirovnih“ sporazuma iz Osla 1993. godine, palestinski su se radnici na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze ponovo našli pod kontrolom istih cionističkih institucija koje su od osnutka izraelske države protiv njih diskriminatorno postupale. Novi su sporazumi područja pod palestinskom kontrolom pretvorili u bantustane, ili u de facto radničke rezervate, u kojima radnici često moraju dobiti dozvolu kako bi mogli putovati i raditi izvan tih područja. I ponovo je Izrael koristio tu radnu snagu kako bi nastavio graditi i neprekidno širiti i stvarati nova kolonistička naselja. Drugim riječima, Izrael izrabljuje palestinsku radnu snagu kako bi konsolidirao kolonizaciju i „bantustanizaciju“ Zapadne obale.
Održiva geta: Maquiladore za Palestinu
2002. godine je počela izgradnja Zida, kojom su bantustani zacementirani. Poljoprivrednici i poljoprivredni radnici sada teže nego ikada prije dolaze do svojih polja, dok su drugi radnici, naročito oni u okolici Jeruzalema, postali nezaposleni jer ne mogu doći do svojih radnih mjesta. Na primjer, nakon svibnja 2006. Zid je 75 000 ljudi iz Abu Disa i drugih okolnih palestinskih sela odsjekao od Jeruzalema i onemogućio im da dođu do grada u kojem su radili.
Glavni oblik kontrole koji regulira pitanje palestinskih radnika sa Zapadne obale i iz Pojasa Gaze je „sustav izdavanja dozvola“. Mnogi se sada oslanjaju na ovaj sustav, a oni koji dobiju dozvole za rad u Izraelu moraju svaki dan satima čekati na kontrolnim točkama kako bi došli do svog radnog mjesta. Ovi su radnici u neizvjesnom položaju; dozvole koje su dobili su kratkoročne, a u slučaju da oni ili članovi njihovih obitelji sudjeluju u političkim aktivnostima, dovedeni su u opasnost da ostanu bez svojih dozvola, a time i radnih mjesta i sredstava za život.
Ograničeno izdavanje dozvola otežava ili u potpunosti onemogućava mladim radnicima da do njih dođu, pa su mnogi primorani ilegalno ulaziti u Izrael ili kupovati dozvole na crnom tržištu. Zlostavljanje ovih „ilegalnih“ radnika je uobičajeno; pogranična policija puca bojevim streljivom na njih, a ako ih ulove, čekaju ih sati u arbitrarnom pritvoru koji uključuje ponižavajuće postupanje, okrutnost, pa čak i mučenje. Najmanje 40% Palestinaca koji svakodnevno ulaze u Izrael čini to bez „dozvole“.
Zid i kolonistička naselja stvorili su situaciju u kojoj su poljoprivrednici prisiljeni pribaviti dozvole kako bi obrađivali vlastitu zemlju koja se nalazi s druge strane Zida ili u blizini kolonističkih naselja. Podnositelji molbi moraju udovoljavati sigurnosnim uvjetima i dostaviti zemljišne dokumente kojima će dokazati svoju „povezanost sa zemljom“. Onima kojima bude izdana dozvola, često pristup do njihove zemlje bude dopušten tek na ograničeno vrijeme tijekom sezone berbe, čime održavanje poljoprivrednog zemljišta postaje nemoguće.
U Gazi, području koje je u potpunosti zatvoreno pod izraelskom opsadom, stanje je još gore. 60% stanovništva živi ispod praga siromaštva i ovisi o humanitarnoj pomoći, dok nezaposlenost doseže 38%, pri čemu mladi radnici (mlađi od 30 godina) čine gotovo 60% nezaposlenih. Stalna su bombardiranja, u kombinaciji s izraelskom zabranom uvoženja sirovina, osakatila većinu industrije.
Umjesto da se suprotstave okupaciji, međunarodne agencije za razvoj, uz izraelsku podršku, na Zapadnoj obali rade na održivosti trenutne situacije poboljšanjem kretanja roba i radne snage između geta i industrijskih zona.
Svim je industrijskim zonama potrebna jeftina, mobilna radna snaga do koje će doći zahvaljujući kočenju razvoja palestinskog gospodarstva. Radna mjesta koja stvaraju vrlo su nesigurna, i ovise o izraelskom tržištu i političkoj situaciji. Zakoni o radu još nisu izglasani, čime je zajamčeno da će radnici neko vrijeme biti bez pravne zaštite. Te industrijske zone ubrzano rastu, i očekuje se da će u njima do 2025. raditi čak 500 000 palestinskih radnika.
Te zone zapravo jamče da će jeftina palestinska radna snaga proizvoditi izraelske proizvode koje će zatim prodavati Palestincima ili će ih izvoziti izraelske tvrtke u SAD, EU i na tržišta Zaljevskih zemalja. Zapadna obala i Pojas Gaze i dalje će funkcionirati kao neslobodna tržišta. Izraelski je izvoz na Zapadnu obalu i u Pojas Gaze porastao s 0,8 milijardi američkih dolara 1988. godine, na 2,6 milijardi američkih dolara 2007. godine, produbljujući ovisnost palestinskog gospodarstva o Izraelu. Međunarodna ulaganja na tom području kontrolirat će izraelska vojna uprava, čime ona daju legitimitet konfiskaciji zemlje i cjelokupnoj okupaciji.
U konačnici će to konsolidirati režim bantustana na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze i osigurati da Palestinci ostanu tek izvor jeftine radne snage koju kontrolira Izrael. Otpor okupaciji može se kazniti blokadama puteva i prijelaza i uništavanjem gospodarstva.
Suočeni s ovakvim izgledima, kao palestinski radnici koji se bore protiv okupacije zahvaljujemo međunarodnim organizacijama koje su već dugo solidarne s našim narodom na njihovim nedavnim izjavama kojima podupiru palestinski narod i protive se izraelskoj okupaciji. Vrijeme je da sve svjetske organizacije odluče bojkotirati sve izraelske institucije koje su upletene u okupaciju i njene postupke, nametnu Izraelu vojni embargo i raskinu trgovinske sporazume sve dok Izrael nastavlja okupaciju, uskraćuje pravo palestinskih izbjeglica da se vrate u svoju domovinu, drži tisuće palestinskih zarobljenika u izraelskim zatvorima, gradi i održava aparthejdski zid i kolonistička naselja na našoj zemlji.
Izvor: Impact on Palestinian Workers under Israeli Occupation
DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Israeli journalists are censoring themselves
The version of events offered by the Israel Defense Forces Spokesperson's Office is always victorious and often the only version available. Its delegitimization campaigns against such organizations as Breaking the Silence and Anarchists Against the Wall received full cooperation from the media. No Israeli journalists have been allowed into the Gaza Strip for five years, and no one utters a word in protest. Israeli journalism is the senior partner to the delegitimization campaign against the Palestinians; it is the most important tool for maintaining the occupation. It isn't an issue of right and left, it is a betrayal of its purpose. It broadcasts false fears, from "all of Gaza is booby-trapped" on the eve of Operation Cast Lead to "Iranian weapons are smuggled through the tunnels" to the lie of calling that one-sided assault a war. Israeli journalism adopts every military euphemism in the book and collaborates with the distortion of reality.
Read more...
EGIPAT:
“As long as they remain steadfast and hold their ground in Tahrir, my son Ahmed is alive.” (video)
BAHREIN:
An Activist Stands Her Ground in Bahrain (video)
In an interview with The Lede on Thursday, Ms. Alkhawaja, who comes from a family of well-known rights activists, explained that the officers apparently recognized her too, because she heard an order being issued barring them from using force to remove her from the road. Emboldened by that, she remained in front of the vehicles, flashing the victory sign, until the officers finally turned around and left the area.
Read more...
