Informacije iz informativnog članka Settlements: An Obstacle to Peace koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.
Uvod
Gotovo odmah po okupaciji koja je uslijedila nakon rata 1967. Izrael je počeo kolonizirati Zapadnu obalu i Pojas Gaze. Izraelski kolonisti počeli su stvarati „isključivo židovska“ naseljena područja koja je čvrsto branila izraelska vojska. Od njihovog nastanka kolonistička naselja i njihovo stanovništvo nastavili su rasti i širiti se po palestinskom teritoriju, anektirajući velike dijelove Zapadne obale (Izrael se iz Pojasa Gaze „povukao“ 2005.). Sva su kolonistička naselja pod kontrolom izraelske vlade i njene vojne uprave. Nije moguće stvoriti održivu palestinsku državu bez potpunog uklanjanja kolonističkih naselja i njihovog stanovništva sa Zapadne obale.
Međunarodno pravo
Izraelska kolonistička naselja na Zapadnoj obali predstavljaju očito kršenje međunarodnog prava, uključujući Četvrtu ženevsku konvenciju i Haški pravilnik. Članak 49 Četvrte ženevske konvencije zabranjuje okupacijskim silama da građane vlastite države prebacuju na okupirani teritorij, a Haški pravilnik zabranjuje okupacijskoj sili da mijenja krajolik okupiranog teritorija osim za vojne svrhe i u korist lokalnog stanovništva.
Prema B'Tselemu, izraelskoj organizaciji za ljudska prava na okupiranim područjima:
„Uspostava kolonističkih naselja prouzročila je kršenja prava koja Palestincima jamči međunarodno pravo ljudskih prava. Između ostalih povreda, kolonistička naselja krše pravo na samoodređenje, jednakost, vlasništvo, adekvatan životni standard, te slobodu kretanja.
Protuzakonitost kolonističkih naselja prema međunarodnom humanitarnom pravu ne utječe na status kolonista. Kolonisti po svim standardima predstavljaju civilnu populaciju koja uključuje djecu i koja ima pravo na posebnu zaštitu. Iako su neki od kolonista ujedno i pripadnici sigurnosnih snaga, ta činjenica nema nikakav utjecaj na status ostalih stanovnika kolonističkih naselja.“
Brojne međunarodne organizacije i tijela, uključujući Ujedinjene narode, Međunarodni sud pravde, Europsku uniju, Amnesty International i Human Rights Watch, kolonistička su naselja prozvali protuzakonitim i pozvali Izrael da zaustavi svu gradnju u kolonističkim naseljima.
U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda prihvaćene su rezolucije koje osuđuju Izrael zbog gradnje kolonističkih naselja, uključujući UN-ove rezolucije 446, 452, 465, 471 i 476. Sve one utvrđuju da izraelska kolonistička naselja nemaju nikakvu zakonitost i jednoglasno ih označavaju kao protuzakonita prema međunarodnom pravu.
Odmah nakon što je Izrael zauzeo Zapadnu obalu i Pojas Gaze Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda pozvalo je Izrael da se povuče s tog teritorija. Osuđujući postupke Izraela Vijeće sigurnosti prihvatilo je UN-ovu rezoluciju 242. Ta rezolucija poziva na „povlačenje izraelskih naoružanih snaga s teritorija okupiranog tijekom nedavnog sukoba“. Izrael se oglušuje na rezoluciju i nastavlja svoju vojnu okupaciju Zapadne obale i širenje kolonističkih naselja, a Pojas Gaze je pretvorio u zatvor na otvorenom.
Činjenice i statistički podaci
Kolonistička naselja
Trenutno na Zapadnoj obali postoji 121 službeno izraelsko kolonističko naselje, dok ih je još 12 izgrađeno na zemlji koju je Izrael anektirao Jeruzalemu. Tom broju treba dodati i više od 100 neslužbenih divljih kolonističkih naselja i desetke tisuća ara palestinske zemlje koja je osigurana za njihovu izgradnju. Prema podacima Izraelskog središnjeg ureda za statistiku (ICBS), u rujnu 2009. je broj kolonista koji žive na Zapadnoj obali, ne računajući istočni Jeruzalem, dosegao 310 200. Procijenjeno je da je krajem 2008. godine u židovskim četvrtima izgrađenim na zemlji anektiranoj Jeruzalemu živjelo gotovo 194 000 osoba. Ukupna kolonistička populacija čini 6,5% izraelskog stanovništva (za više informacija vidi B'Tselem Annual Report, 2009)
Do 2008. kolonističko je stanovništvo (isključujući u istočnom Jeruzalemu) raslo mnogo brže (4,7%) od općeg stanovištva (1,6%). 2007. kolonističko je stanovništvo (isključujući istočni Jeruzalem) poraslo za 4,5%, dok se opće stanovništvo povećalo za 1,5%. Oko 40% prirasta stanovništva u kolonističkim naseljima čine Židovi koji su u kolonistička naselja emigrirali iz Izraela i inozemstva.
Prema podacima Palestinskog središnjeg ureda za statistiku, na kraju 2009. godine broj kolonista na Zapadnoj obali dosegao je 517 774, od čega ih više od polovice živi u jeruzalemskom guverneratu. Prema istom izvoru, broj kolonista koji žive u izraelskim kolonističkim naseljima u Palestini povećao se za više od 40 puta tijekom razdoblja između 1972. i 2009. godine.
Unatoč protuzakonitosti kolonističkih naselja, gradnja se ubrzano nastavlja. 2009. započeta je gradnja na 1703 stambene jedinice u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali (ICBS). 2006. započeta je gradnja 1518 stambenih jedinica, 2007. započeta je gradnja 1471 stambene jedinice i 2008. započeta je gradnja 2107 stambenih jedinica. 2009. godine dovršena je gradnja 2077 stambenih jedinica. Izraelski središinji ured za statistiku (ICBS) je također objavio da je u prosincu 2009, ubrzo nakon nametanja moratorija na gradnju, ukupno 2778 stambenih jedinica u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali bilo u različitim fazama izgradnje (za više informacija vidi http://www.fmep.org/reports/archive/vol.-20/no.-3/settlement-timeline).
Postoje također i nepriznata kolonistička naselja, koja se u medijima nazivaju „položajima“ ili na divlje izgrađenim kolonističkim naseljima. Nije moguće iznijeti točan broj divljih kolonističkih naselja, no procjenjuje se da se taj broj kreće oko 100 ili više. Ova su kolonistička naselja obično vrlo mala i njihov se broj stalno mijenja. Iako su ona protuzakonita i prema izraelskom zakonu, vlada nastavlja financirati njihovu izgradnju.
Istočni Jeruzalem
Jedno od najprijepornijih pitanja koje iscrpljuje mirovni proces je pitanje istočnog Jeruzalema. Prema međunarodnom pravu, istočni Jeruzalem je okupirani teritorij, što znači da Izrael na njega nema pravo zato što ga je vojno zauzeo, a izraelskim se operacijama na tom području krše Četvrta ženevska konvencija i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, te Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Izrael se oglušuje na uzaludne neprekidne pozive na poštivanje međunarodnog prava: Mirovni plan Road Map for Peace iz 2003. od Izraela je tražio da prekine svo širenje kolonističkih naselja, a Bliskoistočni Kvartet ponovno je naglasio važnost tog zahtjeva 2009, osudivši kontinuirane planove širenja kolonističkih naselja u istočnom Jeruzalemu. Kvartet je od Izraela zatražio da zamrzne svu gradnju „uključujući onu za prirodni prirast“, ukloni divlja kolonistička naselja uspostavljena nakon ožujka 2001. i „suzdrži se od rušenja kuća i deložacija u istočnom Jeruzalemu“.
Unatoč tome, Izrael nastavlja provoditi svoju nepokolebljivu strategiju s ciljem istjerivanja Palestinaca s tog područja i poticanja židovskog naseljavanja na to područje. Od kad je Izrael zauzeo grad 1967, gotovo 200 000 Židova se preselilo u istočni Jeruzalem. Izrael je 2010. najavio planove za izgradnju 1600 novih domova na tom području. Organizacija Peace Now tvrdi da je time broj planiranih domova u istočnom Jeruzalemu prešao 8000. U svibnju 2010. počela je gradnja 14 stambenih jedinica u Ras al-Amudu, četvrti u kojoj živi 14 000 Palestinaca. „Ako pogledate 2009. i 2010. godinu, shvatit ćete kakav je tred. Tred je masivna ekspanzija“, tvrdi Arieh King, koji vodi skupinu koja kupuje zemlju za Židove u istočnom Jeruzalemu i drugim područjima. Tvrdi da je cilj njegove organizacije stvoriti „židovski kontinuitet“ od Jeruzalema do kolonističkih naselja na Zapadnoj obali, zahvaljujući čemu će ih kasnije biti teže odvojiti. Izraelski ministar unutarnjih poslova Eli Yishai je izjavio da Izrael nikada neće prestati graditi u istočnom Jeruzalemu, dijelu grada koji bi trebao biti glavni grad palestinske države.
Kolonističko nasilje
Kolonističko nasilje usmjereno protiv Palestinaca je svakodnevna pojava. Većina kolonističkih domaćinstava posjeduje oružje, a Palestinci su izloženi stalnom uznemiravanju, krađi zemlje u privatnom vlasništvu, čupanju maslinovih stabala, pucnjavi iz vatrenog oružja, ometanju radova palestinskih poljoprivrednika… Brojne međunarodne organizacije su osudile nasilje koje nad Palestincima provodi manjinska kolonistička populacija.
Slučaj Hebron
Grad Hebron je na zlu glasu zbog kolonističkog nasilja. Od 290 zabilježenih nasilnih izgreda kolonista tijekom 2008. godine na cijeloj Zapadnoj obali, 42% ih se dogodilo u Hebronu. Manjina izraelskih kolonista naselila se u središte grada usred palestinskog stanovništva. Prema podacima Privremenih međunarodnih promatrača u gradu Hebronu (TIPH) u Hebronu živi oko 500 izraelskih kolonista, dok ih dodatnih 7000 živi u kolonističkim predgrađima. Istovremeno u gradu Hebronu živi oko 170 000 Palestinaca. Izraelski kolonisti u Hebronu su naročito agresivni i silom zauzimaju palestinske kuće u gradu u svom pokušaju da iskorijene lokalno stanovništvo. U tom su gradu nasilni incidenti redovita pojava. Prema TIPH-u:
„U travnju 2002. izraelska je vojska zauzela kontrolu nad cijelim gradom. Trajne osmatračnice izgrađene su u zoni H1 2005. Od tada izraelska vojska djeluje na cijelom području u suprotnosti sa sporazumima.
Više od 100 cestovnih blokada, ograda, zidova i kontrolnih točaka postavljeno je u središtu grada oko kolonističkih naselja i cesta koje do njih vode. Na ovaj su način odvojeni židovski kolonisti od palestinskih stanovnika i onemogućena je sloboda kretanja.
Zbog ograničenja i nasilja povezanih s kolonističkim naseljima, kao i zbog dugih policijskih satova, veliki su dijelovi starog grada napušteni. Vojnom je naredbom zatvoreno nekoliko glavnih trgovačkih ulica.“
Kolonistička naselja imaju izrazito negativan ekonomski učinak na hebronsku palestinsku zajednicu.
Izraelske udruge za ljudska prava dokumentirale su teške okolnosti koje otežavaju svakodnevni život Palestincima. B'Tselem i Udruženje za građanska prava u Izraelu objavili su potkraj 2006. da je više od 40% palestinskih stanova u centru grada ispražnjeno, te da je zatvoreno 75% palestinskih tvrtki zbog teških životnih uvjeta koje uzrokuju kolonističko uznemiravanje i restriktivna politika izraelske vojske.
Izvor i više informacija: Settlements: An Obstacle to Peace
DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Flashpoints with Dennis Bernstein: Interview with Barbara Lubin, Executive Director, and Ziad Abbas, Associate Director, of MECA (audio)
Salvaging September: an ICAHD Statement Regarding the Palestinian Statehood Initiative at the UN
As non-Palestinians, ICAHD activists do not advocate for a particular solution to the Israel-Palestine conflict. Overall, we subscribe to the three basic principles embodied in the Palestinian Civil Society Call: (1) ending its occupation and colonization of all Arab lands and dismantling the Wall; (2) recognizing the fundamental rights of the Arab-Palestinian citizens of Israel to full equality; and (3) respecting, protecting and promoting the rights of Palestinian refugees to return to their homes and properties as stipulated in UN resolution 194. Believing that it is the Palestinian people's right to determine what they consider a just peace and it is our role as their Israeli partners to support them – with one caveat: that any solution be inclusive of all the people residing in Palestine/Israel – we will follow the lead of our Palestinian partners regarding particular initiatives or resolutions to the conflict. As non-Palestinians, we find ourselves in a bind regarding “September.” During the months leading up to the approach to the UN in late September, and especially in the last couple weeks, we have received mixed messages from our Palestinian civil society partners. Most Palestinians in the Occupied Territories and Israel seem to be sitting out the September initiative at the UN – although Marwan Barghouti did issue an impassioned plea for international support and involvement from his prison cell. One influential Palestinian commentator has called September a “non-event;” others, especially in the Palestinian Diaspora, are actively opposing it.
Read more...
The Children Lose, Again (video)
British Policy in Mandate Palestine: Institution Building and the Thwarting of a Palestinian State
In order to understand the current dilemmas of Palestinian political leadership and the continuing statelessness of the Palestinians, it is helpful to examine how British policy influenced institutional development and power dynamics during the mandate era, the remnants of which are still clearly visible today. British policies toward the Jewish and Arab communities in Palestine during the British Mandate period greatly influenced the defeat of the Palestinians, and the emergence of the state of Israel in 1948. Although the British attempted to maintain an appearance of balance and neutrality in which they proclaimed, “that Arabs and Jews would live in harmony together,” and in which they publicly denied Zionist aims for statehood, their policy was far from even-handed between the two parties. While the British did adjust their policy according to events unfolding on the ground over time, and did sometimes display pragmatism and sympathy to Palestinian grievances, British policies largely favored Zionist goals and aims. This was particularly true of British policy regarding the creation of para‐state mechanisms and institution building during the Mandate.
Read more...
Oakland museum cancels Palestinian kids' war art
Yet it wouldn't have been the first time the museum has featured wartime art by children. In 2007, it exhibited paintings made during World War II by American children in the Kaiser shipyard child care center. The art featured images of Hitler, burning airplanes, sinking battleships, empty houses and a sad girl next to a Star of David. In 2004, art by Iraqi children hung on the museum's walls. The pictures, made shortly after the U.S. invasion, included a picture of a helicopter shooting into a field of flowers.
Read more…
Oakland museum cancels exhibition created by Palestinian children
These and other artwork created by Palestinian children ages 6-14 were to have been included in "A Child's View of Gaza," which was to open with a day of cartooning workshops and poetry readings. Hilmon Sorey, chairman of MOCHA's board of directors wrote in a statement that while the museum supports art that fosters "insight and understanding," an exhibit of art about the Israeli-Palestinian conflict was "not appropriate for an open gallery accessible by all children."
Read more…
See some banned Palestinian children's art
HRVATSKA:
Najmlađa žrtva silovanja imala je šest, najstarija 80 godina (video)
No njihovi su iskazi ostali u nečijim ladicama. Iako ih je većina zapamtila imena svojih mučitelja, od kojih su mnogi bili njihovi prijeratni poznanici ili susjedi, procesi uopće nisu pokrenuti. Što je još gore, o njihovim se patnjama ne govori, o njima nitko ne priča, broj silovanih nije poznat, jer žrtve silovanja u sustavu uopće ne postoje iako je najmlađa žrtva imala samo šest godina, a najstarija 80!
Pročitajte više…
