Elektrana u nepriznatom palestinskom selu Wadi al-Na'am.Wadi al-Na'am je jedno od najbijednijih mjesta u Palestini. Oko 5000 palestinskih stanovnika tog sela raseljeni su u ranim 1950-tim iz zapadnog dijela Negeva u koji su im izraelske vlasti zabranile povratak. Osim problema sa stalnim rušenjem kuća, nedostatkom vode i struje itd, s kojima se suočavaju stanovnici nepriznatih sela u Izraelu, usred sela Wadi al-Na'am nalazi se i velika elektrana. Sjeveroistočno od sela nalazi se industrijska zona Ramat Hovav koja se bavi proizvodnjom kemikalija. Vjetar iz industrijske zone sa sobom donosi opasne pare što je rezultiralo ektremno visokim postotkom oboljenja od raka, oboljenja dišnih putova, kožnih bolesti, neplodnosti i pobačaja. Izraelske vlasti blokiraju napore da se opremi i opskrbi klinika u selu.
Informacije iz članka al-Naqab: The Ongoing Displacement of Palestine's Southern Bedouin Hazema Jamjouma koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.
Izraelske su snage, radnici i 2 buldožera, slijedeći naloge vlade, u selo Twail Abu-Jirwal ušli 08. svibnja 2007. u 9:30 sati, u vrijeme kada su svi muškarci iz sela bili na poslu. Uništili su sve postojeće objekte u selu, a žene, djecu i starce iz sela istjerali iz 30 domova koje su potom srušili, zahvaljujući čemu je dodatnih 100 Palestinaca ostalo bez krova nad glavom pod užarenim ljetnim suncem. Ovo se rušenje nije dogodilo na Zapadnoj obali niti u Gazi, već u selu Twail Abu-Jirwal u Negevu (Naqabu), a svih stotinu Palestinaca koji su prisilno raseljeni bili su građani države Izrael.
Mještani sela Twail Abu-Jirwal bili su izloženi rušenju svojih domova najmanje 15 puta od 2006. godine, a u većini slučajeva cijelo je selo bilo u potpunosti sravnjeno sa zemljom. Ovo selo ne predstavlja iznimku, već pravilo u Negevu; Izrael sustavno ove palestinske beduine na jugu zemlje nastoji istisnuti na manje dijelove zemlje konfiscirajući ostatak ove zaboravljene polovice Palestine.
Prije Nakbe (1947-1949) u Naqabu (Negevu) je živjelo više od 100 000 palestinskih beduina i činili su više od 99 posto stanovništva na tom području. Specifičan način života beduina u tom velikom i djelomično plodnom pustinjskom području temeljio se na stočarskom gospodarstvu, za koje su potrebni prostrani pašnjaci za koze, ovce i deve, te na poljoprivredi onih godina kad je pala odgovarajuća količina oborina. Društvena struktura koja se temelji na klanovima nije prihvatila cijepanje zemlje na čestice u privatnom vlasništvu, već je svako pleme imalo vlasništvo nad određenim teritorijem, a plemena su, kao i osmanske, a kasnije i britanske vlasti, poštivala međusobne teritorijalne granice.
Masovno i sustavno prisilno raseljavanje palestinskih beduina počelo je 1948, s izraelskim osvajanjem grada Beershebe i potpunim uništenjem i raseljavanjem svih palestinskih zajednica u toj regiji. Početkom 1950-tih prisilno je raseljeno više od 90 000 palestinskih beduina; većina njih postali su izbjeglice smještene u Pojasu Gaze, na Zapadnoj obali, na Sinajskom poluotoku i u Jordanu. Masovno i sustavno izvlašćivanje koje je uslijedilo posljedica je odluke države Izrael da ne prizna običajna prava beduina na zemlju koja pripada njihovim plemenima. Izrael svu beduinsku zemlju tretira kao državnu, osim u slučaju kada je ona registrirana kao privatno vlasništvo.
Transfer stanovništva (etničko čišćenje), izvlašćivanje i ugnjetavanje se između 1948. i 1967. nastavilo kroz diskriminatorni vojni režim koji je kontrolirao palestinske Arape koji su uspjeli ostati unutar granica nove države; ti se vojni zakoni nisu primjenjivali na izraelske Židove. Oko 10 000 palestinskih beduina koji su uspjeli ostati u Negevu sustavno su skupljani i prisilno prebačeni, te zatvoreni u tzv. siyaj (ograđeno) područje koje se nalazi u sjeveroistočnom kutu Negeva, južno od Zapadne obale, u trokutu između gradova Beershebe, Arada i Dimone.
Izrael je davanje državljanstva (u skladu sa Zakonom o državljanstvu iz 1952.) palestinskim beduinima u Negevu uvjetovao registracijom kod jednog od 18 plemena koje priznaje država. Izraelske vojne i civilne vlasti su s beduinskom populacijom komunicirale isključivo preko šeika ili čelnika ovih plemena koji su služili kao posrednici. Pod vojnom vladavinom Palestinci nisu smjeli napuštati niti ulaziti u svoje gradove i sela bez vojnih dozvola.
1965. u Izraelu je donesen Zakon o planiranju i izgradnji 5275-1965 u kojem se deteljno navode ovlasti različitih službenih tijela koja su zakonski odgovorna za planiranje i provedbu, te master plan na razini čitave države uključujući karte svih postojećih zajednica i zona za stambeni, industrijski i poljoprivredni razvoj, cestovne i električne mreže, arheološke i drevne lokalitete, prognoze trendova među stanovništvom, potrebe za naseljvanjem itd. Ključni element Zakona o planiranju i izgradnji iz 1965. je to što je on izrađen kako bi ometao razvoj autohtonog palestinskog stanovništva u Izraelu, te to što je diskriminacijski na štetu tog dijela stanovništva na području pružanja javnih usluga i dodijeljivanja sredstava.
Iako je većina palestinskih zajednica koje su postojale unutar zelene linije 1965. postojala i mnogo prije uspostave Izraela, mnoga palestinska sela u Galileji, te najmanje 50 beduinskih zajednica u Negevu, nisu uključeni u Zakon o planiranju i izgradnji iz 1965. Oni ne čine dio državnog master plana i postali su „nepriznati“ ili protuzakoniti.
Od 1965, kad je donesen ovaj zakon, nepriznata sela više nisu prikazana na državnim kartama; nisu snabdjevana vodom, strujom, nisu im pružane kanalizacijske usluge, usluge zbrinjavanja otpada niti bilo koja druga javna usluga; za ta se sela ne grade ceste, ni škole, ni društveni centri, ništa. Odbijanje da ih se opskrbi električnom energijom je posebno bezobzirno, obzirom da većina tih sela ima visokonaponske električne kablove koji prolaze iznad njih. Jedna od glavnih elektrana koja strujom opskrbljuje područje Bir Sabe' nalazi se usred nepriznatog sela Wadi al-Na'am koje nema struje. Uz sve to, budući da Izrael ta sela smatra ilegalnima, domovi mještana mogu biti srušeni u bilo koje doba, kao i svi ostali objekti od šatora, spremnika za vodu do torova za stoku, što za više od 75 000 palestinskih beduinskih građana države Izrael, koji u tim selima, uključujući selo Twail Abu-Jirwal, u Negevu žive, predstavlja realnost i stalan izvor straha.
Iako su kroz razdoblje vojne vladavine palestinski beduini masovno raseljavani, a njihova zemlja konfiscirana, sjeveroistočno je područje Naqaba (Negeva) ostalo vrlo gusto naseljeno Palestincima. Slijedeći korak bio je istisnuti što je moguće više palestinskih beduina na komadić zemlje unutar „ograđenog područja“.
Od 1968. izraelska je vlada „priznala“ sedam palestinskih sela, koja se spominju kao koncentracijske općine. Tel Sheva, Rahat, Arara, Kseiffa, Segev Shalom, Houra i Laqiyya su najsiromašnije priznate zajednice u Izraelu i potpuna su suprotnost obližnjih izraelsko-židovskih naselja, od kojih se mnoga mogu pohvaliti s najvišim društveno-gospodarskim pokazateljima u zemlji. Jasna svrha koncentracijskih općina, kao što je očigledno iz njihovog naziva, je koncentracija palestinskih beduina u getoiziranim urbanim prostorima, čime su oni odsječeni od svog pastirskog i nomadskog načina života i pretvoreni u izrabljive radnike za različite industrije u židovskom vlasništvu u Naqabu (Negevu).
Dok se taktike koje su različite izraelske vlasti upotrebljavale razlikuju, glavni je cilj izraelske politike u Negevu (Naqabu) od sredine 1970-tih bilo prisilno raseljavanje palestinskih beduina iz nepriznatih sela u koncentracijske općine. Na primjer, škole su se gradile samo u koncentracijskim općinama, a u Izraelu su doneseni zakoni o obveznom obrazovanju što je značilo da su roditelji u nepriznatim selima bili suočeni s teškim izborom: tjerati djecu da pješače do po nekoliko kilometara udaljenih škola, preseliti se u obližnju općinu, ili se suočiti s kaznom zbog kršenja zakona o obveznom obrazovanju.
U kasnim 1970-tima Ariel Sharon, tadašnji izraelski ministar poljoprivrede, je uspostavio vojne jedinice pod nazivom Zelene patrole koje su odgovarale njegovom ministarstvu. Glavni im je zadatak bilo uznemiravanje palestinskih beduina iz nepriznatih sela, često uništavanjem njihove imovine. Crne koze, koje možda predstavljaju najvažniju vrstu stoke kod beduina, izraelski je zakon smatrao opasnima za okolinu; a izraelske su vlasti konfiscirale „odlutale“ koze. Pripadnici Zelenih patrola su napadali palestinske pastire stvarajući što je moguće glasniju buku svojim terenskim vozilima i oružjem kako bi prestrašili koze i natjerali ih da se razbježe na sve strane. Slijedećih nekoliko sati pastiri i njihove obitelji nastojali bi skupiti što je moguće više svojih prestrašenih „odlutalih“ koza prije nego bi ih se dočepali pripadnici Zelene patrole.
Sve do danas, izraelska politika prema pastirima je ostala izrazito discriminacijska na štetu palestinskih pastira na svakoj razini provedbe. Pastiri moraju imati dozvole da uzgajaju stoku, a izraelske vlasti dopuštaju da se izda ograničeni broj dozvola; ne izdaju se nove dozvole, niti bilo kakve dozvole za uzgajanje deva, životinja o kojima je beduinski način života diljem arapskog svijeta izrazito ovisan. Tijekom sušnih godina, palestinski pastiri moraju svoja stada prevesti sjevernije radi ispaše, a za taj su prijevoz potrebne dozvole koje se teško dobivaju, baš kao i dozvola za ispašu stoke na zemlji koju često moraju unajmljivati od Židovskog nacionalnog fonda.
Od 1980-tih izraelske su vlasti uništavale palestinske poljoprivredne usjeve u Naqabu (Negevu) kako bi i na taj način pokrenule prisilno raseljavanje u općine. Zelene patrole i drugi državni agenti koristili su buldožere i druge strojeve kako bi fizički uništili palestinske usjeve, čime su uništili sredstva za preživljavanje njihovih vlasnika. Tijekom razdoblja od 2002. do 2004. agenti izraelskih zemljišnih vlasti počeli su koristiti novu metodu: zaprašivanje usjeva iz zraka uporabom otrovnog herbicida pod nazivom „Roundup“. U tom je razdoblju na ovaj način uništeno više od 30 000 dunuma zemlje koju su obrađivali beduini, a uporaba otrovnih kemikalija za posljedicu je imala uginuće na stotine životinja, pobačaje palestinskih trudnica i nagli porast oboljenja među Palestincima koji su udisali kemikaliju ili jeli zaprašene usjeve. S ovim se postupcima prekinulo tek kad su palestinske i izraelsko-židovske organizacije za ljudska prava dobile žestoku pravnu bitku, a sud naredio prekid zaprašivanja.
Najočitija metoda kojom izraelske vlasti raseljavaju palestinske beduine iz nepriznatih sela je rušenje kuća. 15. prosinca 2008, u 5 sati ujutro (u vrijeme pisanja ovog članka) više od 200 pripadnika policije i nekoliko jedinica Zelene patrole napalo je beduinski logor Abdallah al-Atrash u blizini općine Rahat. U slijedećih 6 sati srušili su cijelo selo i prisilno protjerali svih 20 obitelji koje su tamo živjele. Niti jedan objekt nije pošteđen, a svi su muškarci, žene i djeca protjerani sa svoje zemlje. Mještani ovog sela na istom su mjestu živjeli gotovo 20 godina, nakon što su prethodno istjerani iz svojih prijašnjih domova koji su se nalazili zapadnije.
Nekoliko linkova za Palestinu/Izrael:
Canadian Filmmaker John Greyson Turns Down Offer to Premiere Film at the Tel Aviv International LGBT Film Festival
This choice has been very difficult to make. As I've said before, I have great respect for the work you're doing, and know what a struggle your festival faces to keep going. I want to be very clear: my decision isn't in opposition to your festival, which has done much to promote the voices of global queers, or to you, who have done much to get queer films made and shown in your city. Instead, I feel I must join the many Jews and non-Jews, Israelis and Palestinians, queers and otherwise, who are part of the growing global BDS (Boycott, Divestment and Sanctions) movement against Israeli apartheid. I've come to the conclusion that, in this moment, to not take this stand is unthinkable, impossible.
The campaign to isolate apartheid Israel -- lessons from South Africa
There are moments in modern history when particular struggles galvanise millions around the world to act in solidarity. This occurred during the Spanish Civil War, the struggle of the Vietnamese people against US imperialism and the liberation struggles of Southern Africa. The time has now come for progressive humanity to cut through the obfuscations, canards and calumnies and meaningfully support the resistance of the Palestinian people. For more than 60 years Palestinians have alerted us to one outrage after another, injustices piled upon injustices without the commensurate scale of global solidarity required to make a significant difference to their lives. It is now in our hands to change this unconscionable situation. Not by appealing to the ruling classes of the world and their institutions -- which remain, in the face of abundant evidence, unmoved, callous and hypocritical. Which in fact sustain and provide succour to Israel's apartheid and terror. It is rather by applying the most potent weapon we have learnt to rely on, forged and steeled through the tried and tested struggles of workers and oppressed people spanning time and space: solidarity. International solidarity in this sense in the words of the late Mozambican revolutionary, Samora Machel is “not an act of charity but an act of unity between allies fighting on different terrains toward the same objectives”.
Not an analogy: Israel and the crime of apartheid
Each of these Bantustans was given a flag and a government made up of indigenous intermediaries on the Pretoria payroll, and all the trappings of a sovereign government including responsibility over municipal services and a police force to protect the apartheid regime, but without actual sovereignty. The idea was that by getting international recognition for each of these homelands as states, the apartheid regime would transform South Africa from a country with a 10 percent white minority, to one with a 100 percent white majority. Since it was a democratic regime within the confines of the dominant community, the state's democratic nature would be beyond reproach. No one was fooled. The African National Congress launched a powerful campaign to counter any international recognition of the Bantustans as independent states, and the plot failed miserably at the international level -- with the notable, but perhaps unsurprising, exception that a lone "embassy" for Bophuthatswana was opened in Tel Aviv. Israel has employed similar strategies in Palestine. For example, Israel recognized 18 Palestinian Bedouin tribes and appointed a loyal sheikh for each in the Naqab (Negev) desert during the 1950s as a means of controlling these southern Palestinians, forcing those who did not belong to one of the tribes to affiliate to one in order to get Israeli citizenship (see Hazem Jamjoum, "al-Naqab: The Ongoing Displacement of Palestine's Southern Bedouin," al-Majdal #39-40, Autumn 2008/Winter 2009). In the late 1970s, the Israeli regime tried to invent Palestinian governing bodies for the West Bank and Gaza Strip in the form of "village leagues" intended to evolve into similar non-sovereign governments -- glorified municipalities of a sort. As with apartheid's Homelands, the scheme failed miserably, both because the Palestine Liberation Organization (PLO) had established itself as the sole legitimate representative of the Palestinian people, and because Palestinians largely understood the plot and opposed it with all means at their disposal. The main lesson for Israel was that the PLO would have to either be completely destroyed or would have to be transformed into Israeli apartheid's indigenous intermediary. Israel launched a massive campaign to destroy the PLO throughout the 1980s and early '90s. With the demise of the PLO's main backers in the Soviet bloc at the end of the Cold War and its strained relations with Saudi Arabia and Kuwait after the first Gulf War, Israel capitalized on the opportunity, and worked to transform the PLO from a liberation movement to a "state-building" project that was launched by the signing of the Oslo Accords, seven months before South Africa's first free election. The push for the establishment and international recognition of an independent Palestinian state within the Palestinian Bantustan is no different from the South African apartheid regime's campaign to gain international recognition of Transkei or Ciskei. This is the core of the "two-state solution" idea. The major and crucial difference is that in the current Palestinian case, it is the world's superpower and its adjutants in Europe and the Arab world pushing as well, and armed with the active acceptance of Palestine's indigenous intermediaries.
Applicability of the Crime of Apartheid to Israel
Odlična analiza izraelskog aparthejda na žalost za sada samo na engleskom
Fundamental laws, policies and practices of the Israeli government aim to establish and maintain Zionist Jewish Israeli domination over Palestinian nationals through the colonization of their lands and resources. These laws, policies and practices affect all Palestinian nationals, irrespective of their location and status since at least the Nakba of 1948. Hence, the crime of apartheid is applicable to Israel over all of Israel and the OPT. The ongoing exclusion of Palestinians from their homes, lands and country through internal and external displacement over the past 60 years has forced 70 percent of Palestinians to live as refugees and/or IDPs; the largest and longest standing refugee and IDP crises in the world today. In order to challenge Israel's rejection of international law as a valid framework capable of bringing a lasting solution to the conflict and its apartheid laws, policies and practices, it is necessary to support the shift of the struggle from the limited focus on the occupation of the OPT back to its roots as a struggle against apartheid and colonialism and occupation in all of mandate Palestine. In other words, only reparations based on an end to racial discrimination through the institutionalization of justice will end the conflict and bring peace. Uri Davis describes this process as "the dismantlement of the state of Israel as a Jewish state in the political Zionist sense of the term, an apartheid state, and its replacement with a democratic Palestine."81 Hence, the conflict will end when the colonizer and colonized live together, in equality, in all of Palestine. Until then, the racist and discriminatory laws, policies and practices of the state of Israel must be exposed and the government encouraged and pressured to annul its apartheid and colonial laws, policies and practices.
Ostali linkovi:
Otvoreno pismo javnosti nezavisne studentske inicijative Split
Kako nadležne institucije i dalje pokazuju potpuno nerazumijevanje tog jednostavnog i jasno artikuliranog zahtjeva, možemo samo zaključiti da se radi o tipičnoj demagogiji i pokušaju manipulacije akademskom zajednicom, ali i najširom javnošću. Pozivamo stoga tu istu javnost da ne nasjeda na ovakve pokušaje obmane od strane nadležnih tijela, a njima poručujemo: Ne ispuni li se naš zahtjev za potpuno javno financiranim visokoškolskim obrazovanjem na svim razinama, vidjeti ćemo se opet na jesen!
