Izraelski je vrhovni sud 13. lipnja 2009. presudio da dom Alima i Arabiye Shawamreh u Anati, koji su izraelske vlasti do sada srušile već 4 puta, ponovo može biti srušen.
Izraelske su vlasti od 1967. godine do danas srušile više od 24 000 palestinskih kuća na Okupiranim područjima. Neke su od tih srušenih kuća bile „kolateralna šteta“ u vojnim operacijama (u posljednjem napadu na Gazu uništeno je 4000 kuća), neke su srušene kao kolektivno kažnjavanje (uništenje izbjegličkog logora Jenin 2002. je samo jedan primjer), mnoge su srušene jer vlasnici nisu imali građevinsku dozvolu, i to usprkos tome što Izrael namjerno Palestincima odbija izdavati građevinske dozvole. Tisuće palestinskih obitelji bile su prisiljene da same sruše svoje domove pod prijetnjom novčane i kazne zatvora. Postoje deseci tisuća naloga za rušenje kuća u Istočnom Jeruzalemu i na Zapadnoj obali i oni mogu biti provedeni u bilo kojem trenutku.
Javnost je problema rušenja kuća prvi puta postala svjesna 09. srpnja 1998. kad je „Civilna uprava“, izraelska vojna vlada na Zapadnoj obali, došla srušiti kuću Salima i Arabiye Shawamreh i njihovo 6 djece u „Zoni C“ u Anati, sjeveroistočno od Jeruzalema. Zahvaljujući izraelskim i palestinskim aktivistima, to se rušenje pretvorilo u prvu priliku da Izraelci, diplomati i novinari svjedoče rušenju palestinskog doma.
Prošli tjedan, nakon odgode od više od 2 godine, 3 suca izraelskog vrhovnog suda (Eliezer Rivlin, Ayala Procaccia i David Cheshin) odbili su drugu žalbu obitelji Shawamreh koja je tražila da se 17 godina stari nalog za rušenje njihove kuće poništi. Molba obitelji Shawamreh da im sud izda građevinsku dozvolu je također odbačena. Civilna je uprava od 07. lipnja ovlaštena da po peti put sruši njihov dom. Očito je da obitelj Shawamreh ne može postići pravednu presudu unutar izraelskog sudskog sustava. Obitelj se, a što je Sud odbacio, poziva na Četvrtu ženevsku konvenciju koja okupacijskoj sili zabranjuje da provedbu svojih zakona i svoju upravu širi na okupirano područje, zbog čega je cijeli proces izdavanja ili uskraćivanja dozvola Palestincima očigledno protuzakonit prema međunarodnom humanitarnom pravu.
Shvativši da taj argument izraelski sudovi ne priznaju (jer sude na temelju uvjerenja da ne postoji okupacija pa stoga nije ni potrebno primjenjivati Četvrtu ženevsku konvenciju koja štiti civile pod okupacijom), obitelj je zatim tvrdila da je pravni temelj koji je Izrael prihvatio za rušenje njihovog doma i tisuća drugih domova na Zapadnoj obali – RJ-5, plan iz vremena britanske vladavine iz 1942. prema kojem je cijeli južni dio Zapadne obale „poljoprivredno zemljište“ – sam protuzakonit jer nije revidiran više od 67 godina unatoč značajnim demografskim promjenama i promjenama u korištenju zemlje. Osim što se plan koristi da pripadnicima obitelji Shawamreh uskrati njihovo temeljno pravo na stanovanje, RJ-5 kažu, se primjenjuje diskriminatorno, jer ga se izraelske vlasti ne pridržavaju kad izdaju dozvole za desetke izraelskih naselja na istoj zemlji na kojoj je Palestincima zabranjeno graditi. Sud je odbacio i ovaj argument.
Obitelj Shawamreh je tada ustvrdila da ne postoji stvaran razlog zbog kojeg građevinsku dozvolu nisu dobili unatoč stalnom predavanju zahtjeva za izdavanjem građevinskih dozvola kod Civilne uprave (na što su potrošili 15 000 američkih dolara). Sama je Civilna uprava u intervjuu u Ha'aretzu izjavila da bi obitelji Shawamreh bila izdana dozvola da su imali, prema tvrdnjama Civilne uprave, još dva potpisa na vlasničkom listu – no unatoč opetovanim upitima uprava nije htjela otkriti o čijim se potpisima radi, dok su kasnije tvrdili da su izgubili cijeli spis Shawamreh.
Obitelj smatra da su im svi pravni putovi prema ispravljanju nanesene nepravde uskraćeni ili zatvoreni. Unatoč tome što je izraelska politika protuzakonita, obitelj Shawamreh je pokazala dobru volju izvršavajući sve što su izraelske vlasti od nje tražile, no njihovi su zahtjevi odbijeni. Suci su u svojoj presudi obitelj Shawamreh optužili za „nepoštenje“ jer je svoj srušeni dom ponovo gradila 4 puta bez ispravne dozvole. Da bi dodatno pogoršali situaciju, kaznili su obitelj novčanom kaznom od 2000 američkih dolara jer se uopće usudila sa svojim slučajem obratiti sudu.
Izraelski odbor protiv rušenja kuća (ICAHD) se boji da će Civilna uprava brzo srušiti kuću obitelji Shawamreh. Stanovnici okupiranih područja trebaju prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji uživati dvostruku zaštitu. Okupacijska sila, u ovom slučaju Izrael, mora štititi prava i dobrobit Palestinaca nad kojima ima kontrolu, a međunarodna zajednica im tu zaštitu mora jamčiti. I Izrael i međunarodna zajednica po ovom su pitanju iznevjerili kako obitelj Shawamreh tako i tisuće drugih obitelji koji se susreću s istim problemima. Kad odluče poduzeti korake kako bi ostvarili svoja temeljna prava, kao što je ponovna izgradnja vlastitog srušenog doma, ovi ljudi uviđaju da nemaju učinkovitu pravnu ni političku zaštitu.
Izvor: ICAHD
Više informacija:
Dodatno Palestina/Izrael:
Laila El-Haddad: The quintessential Palestinian experience
Egipatske vlasti Palestincima bez trajnog prebivališta u inozemstvu ne dopuštaju ulazak u Egipat. Granični prijelaz Rafah je također zatvoren i Laili El-Haddad, palestinskoj novinarki iz Gaze koja živi u SAD-u, egipatske vlasti nisu dopustile da sa 2 male djece uđe u Egipat kako bi iz SAD-a (odakle je krenula) doputovala kući i u posjet svojim roditeljima u Pojasu Gaze. Na linku možete pročitati opis njenog putovanja na engleskom.
Yassine is a third-generation Palestinian refugee from the village of Waarit al-Siris in northern historic Palestine; he was born in a refugee camp in Lebanon and holds a laissez passer for Palestinian refugees. Israel denies him return to his own home -- or even to the home of his spouse in Gaza. So when we go overseas, we often go our separate ways; we cannot live legally, as a unit, as a family, in our own homes. I hold a Palestinian Authority passport. It replaced the "temporary two-year Jordanian passport for Gaza residents" that we held until the Oslo Accords and the creation of the Palestinian Authority in the mid 1990s, which itself replaced the Egyptian travel documents we held before that. A progression in a long line of stateless documentation. It is a passport that allows no passage. A passport that denied me entry to my own home. This is its purpose: to mark me, brand me, so that I am easily identified and cast aside without questions; it is convenient for those giving the orders. It is a system for the collective identification of those with no identity.
