Evo još nekoliko linkova na zanimljive i važne tekstove koje sam sa zakašnjenjem proteklih dana uspjela pročitati na Slobodnom Filozofskom:
Demokracija: antipolitika i ideologija
Ideal današnje demokratije je „politička“ scena na kojoj se svi slažu: takozvana „sretna“ država u kojoj se svi „političari“ i sve „političke“ stranke zalažu za isti „sistem vrijednosti“ (evropski, demokratski, humanistički...)... U takvim okolnostima, potpuno je svejedno za koga će građani glasati. Stoga oni i ne glasaju. Kako kažu novinski izvještaji, na predstojećim izborima za Evropski parlament najmanje 66 odsto građana neće glasati. Logična posljedica konsenzualne logike je ukidanje institucije izbora i uvođenje prakse usvajanja odluka aklamacijom. U takvom sistemu, pojedinac i njegov „sveti“ glas sve je manje važan. Kao što smo imali priliku vidjeti, kada se desi da građani pogrešno glasaju, kada pomisle kako izbori znače slobodno izražavanje njihove volje, a ne potvrđivanje poruka koje su im uputili političari, kao prilikom francuskom odbijanja Evropskog ustava, glasači se šalju na popravni – pruža im se prilika da ponovo glasaju, ovoga puta ispravno. Zašto bi građanin, onda, svoj glas smatrao politički vrijednim? Zašto ga ne bi prodao, kao što lideri opozicije tvrde da rade glasači u Crnoj Gori - prodao i time ga pretvorio u novac, shodno logici profita samoga sistema koji ga poziva na glasanje? Hrvatski studenti umjesto konsenzualne primijenili su direktnu demokratiju. Time su se oslobodili oligarhijske reprezentacije. Upravo zato što su napustili prostor ideološkog konsenzusa, predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić pozvao ih je da se vrate u klupe. OK, rekao je, poslali ste poruku, sad dođite natrag. Budite realni – ne tražite ništa. Jer konsenzus glasi – demokratija je najbolji od svih sistema, sve dok demokratija ne hoda ulicama.
O ‘blaženoj nezainteresiranosti’ hrvatskih spisatelja
Blažena nezainteresiranost hrvatskih spisatelja ide toliko daleko da isti eksplicitno proklamiraju da se ne namjeravaju ozbiljno baviti političkim pitanjima, te s visine dobacuju da ta politička pitanja na kraju nisu ni važna. ... Svako političko pitanje oni su već “odradili” najkasnije 1989., a otad žive u bjelokosnoj kuli samodopadljivosti: umjesto da ozbiljno promisle o političkom i društvenom značenju činjenice da je Filozofski pod blokadom sada već gotovo dva tjedna, da mu se priključilo još najmanje 15-ak fakulteta diljem Hrvatske, oni u tome vide “duh Jugoslavije” i “dirljivu iluziju”. Blažena nezainteresiranost hrvatskih spisatelja sastoji se, ukratko, u tome da već godinama zauzimaju apolitičan stav, ali ih to svejedno ne sprječava da se o svakom događaju očituju kao da nekog doista još zanima što oni imaju za reći.
Razgovor sa slovenskim sociologom Rastkom Močnikom: Ovaj studentski zahtjev odlučuje o prirodi društva u budućnosti
Ovaj studentski zahtjev, bez sumnje, odlučuje o prirodi društva u budućnosti. Jer, ako se potpuno komercijalizira školstvo ili zdravstvo, bit će to dugoročna stvar i vrlo će se teško kasnije iz toga moći izaći. Stranke se o tome ne određuju vjerojatno iz više razloga, a meni se posebno važnim čini jedan. A taj je da su sve političke stranke zapravo neoliberalne, da je njihova pozadinska ideologija, njihov background, neoliberalan. S krizom je u svijetu ta ideološka potka diskreditirana, ali kod nas očito još nije. Također, značajan uzrok njihove šutnje je i Evropska unija koja ispotiha već duže vremena radi na privatizaciji školstva. Zasad je to u nas još uvijek u državnoj kompetenciji, ali stranački prvaci vjerojatno misle da će ići protiv struje ako se jasno založe za javno školstvo.
Potres u društvu znanja
No, sam kriterij uspješnosti, praćen otvorenom namjerom da se visoko školstvo komercijalizira još i više (kako inače objasniti kredite?) dobiva novu dimenziju ako ga sagledamo s aspekta uspješnosti onih koji ga nameću. Već rutinski doživljavamo razne rang liste najboljih svjetskih sveučilišta na kojima hrvatskih nema ama baš nikad. Inicijalni tragikomični pokušaji da se to opravda lošom metodologijom izrade lista ubrzo su naveli da se zapitamo koja bi ti točno metodologija morala biti u pitanju, a da se Zagreb ili bilo tko drugi plasira na bilo koju od njih. I tu treba postaviti logično pitanje: mogu li neuspješna sveučilišta, od kojih je jedno imalo vrlo neugodan korupcijski skandal i intervenciju državnih institucija, što dodatno snižava ozbiljnost i vrijednost diploma, zahtijevati povećanu komercijalizaciju, a da pritom ne pruže i nešto zauzvrat? Recimo, ozbiljnije shvaćanje studentskih evaluacija koje bi mogle imati i neke konkretne posljedice? Ili ukidanje paušalnih bonusa na plaće na pojedinim fakultetima i, ako su uopće nužni, njihovo uvođenje prema kriterijima međunarodne uspješnosti? Kvalitetne uvjete rada i poštovanje standarda koje zahtijeva izvrsnost? Transparentno gospodarenje novcem s troškovnicima koji će biti dostupni na uvid? Jamstvo da će cijena školarine, koja je na nivou europskih, jamčiti i europski uglednu diplomu? I ako da, kako to misle postići načelno, a kako specifično do početka akademske godine 2010/2011.? ... Kako je moguće da zavedena dječurlija kojom upravlja siva eminencija pokušava već dva tjedna doći do odgovora na neka od ključnih pitanja vezanih uz financiranje visokog školstva, a da tog odgovora nema?
INTERVJU – prof. dr. Lev Kreft s Univerze v Ljubljani, filozof, sociolog i političar
Kaže se da smo opet u krizi, i da je kapitalizam u krizi. A kapitalizam, rečeno je ranije, nema alternativu. Bez obzira što stalno producira krize... Polazi se od toga da je kapitalizam pobedio sve totalitarizme u ime demokratije i takmičenja na tržištu. Osnovno pitanje te krize jeste: da li će ona stvoriti alternativu, da li će to biti njen rezultat? Kako sad izgleda, bit će. A govorenje o Marxu i komunizmu je pritom samo spoljni izraz onoga šta se dešava. Na udaru nisu samo finansijske institucije, nego će taj cunami da pogodi sve obične ljude, a najviše Treći svet. To je situacija u kojoj, pošto si ugrožen, moraš da počneš da misliš o alternativi. Dve stvari su ključne; prvo, ono kako kapitalizam u toj neoliberalnoj varijanti postupa s ljudima. Ljudi su nešto što se tu baca preko krova, ako ne donosi profit. Otarasiš ih se, naprosto, to je taj ideal koji je uspostavljen u zadnjih 30 godina, počevši od reganizma i tačerizma. Drugo, za njih ne postoji priroda, ne postoji okoliš, nešto što bi trebalo odgovorno čuvati, čak i vratiti u prvobitno stanje... Kapitalizam, dakle, ugrožava celokupni život na zemlji, ne samo radne ljude. Ta dva pitanja, održavanje ljudskog života i održavanje prirode jesu ona dva pitanja koja zahtevaju hitnu alternativu, jer profit kao isključivi motiv jedne virtualne ekonomije – a proizvodnje više gotovo da i nema – jeste nešto što dovodi u opasnost ceo svet, ljude i prirodu. To je ta globalizacija u negativnom smislu reči, znači, to je taj okvir u kojem beležimo i ove događaje u Zagrebu.
Knjiga dojmova - DANI KOMUNE
"Baršunaste revolucije" od godine 1989. do 1991. su se, u retrospektivi, pokazale tipičnim buržoaskim revolucijama – nakon momenta ekstaze, sveprisutnog oduševljenja i patetične retorike ("danas su dozvoljeni snovi" – Milan Kučan) slijedi, kao što piše Marx u 18. Brumaireu dugotrajan mamurluk: privatizacija, osiromašenje, inflacija, militarizacija, podivljali nacionalizam, mržnja, državno i mafijaško nasilje, uništenje socijalne države i, u slučaju Jugoslavije, još i rat. ... Politički zahtjevi alternative osamdesetih ostali su neispunjeni, nakon uništenja Jugoslavije uslijedili su ratovi, brutalna primarna akumulacija kapitala i uspostavljanje novih režima dominacije i eksploatacije. Alternativa je bila politički pobijeđena. Uništenje starog i onemogućenje stvaranja novoga javnog prostora masovne političke participacije nužna je nuspojava ekonomskih i političkih procesa poslije uništenja Jugoslavije – politika je postala cosa visoko specijaliziranih stručnjaka koji su, osim nekoliko mjeseci prije izbora, sasvim odvojeni od naroda i komuniciraju samo s masovnim medijima i poslovnim elitama; masovni mediji (od revolucionarnih tiskovina u vrijeme Francuske revolucije do radničkih i avangardnih novina u dvadesetom stoljeću) koji su nekad bili osnovno sredstvo javne artikulacije političkih zahtjeva i polemika između različitih političkih programa postali su produžetak ili stranačkog PR-a ili administrativne biopolitike (magazini za zdrav i uspješan život, za modu i životni stil); gradski kinematografi i lokalni kulturni centri ili su zatvoreni ili jedva preživljavaju itd. Zajedno s javnim prostorom iščeznula je i istinski demokratična politika i stranke se danas više ni ne pretvaraju da su odgovorne narodu – kad, na primjer, slovenski predsjednik vlade Borut Pahor traži konsenzus, traži ga isključivo unutar političke klase i tako, unatoč svojoj prenapetoj retorici, samo učvršćuje neprohodnu granicu između političke klase i naroda.
Sveučilišta koja su bila jedno od povijesno najvažnijih mjesta produkcije i artikulacije političko progresivnih ideja s bolonjskom su reformom postala mjesto produkcije stručnog znanja za potrebe državne administracije (porast statistike, upravnih studija, empirijske sociologije, informatike itd.) i tržišta (ekonomske "ekspertize" i različite vrste menadžmenta). Nova sveučilišta ne samo da ne proizvode više kritičkih i progresivnih ideja – bolonjska sveučilišta proizvode očigledno reakcionarna znanja koja postaju dio neoliberalnog tipa sinteze znanja i vlasti. Racionalnost vladanja neoliberalizma temelji se na konkurenciji kao osnovnom društvenom mehanizmu i bolonjska sveučilišta proizvode »znanja i vještine« koja se neposredno upotrebljavaju u uništavanju socijalne države i uspostavljanju države konkurencije. Snovi alternative osamdesetih o socijalizmu s ljudskim pravima i postsocijalističkih sindikata o kapitalizmu s ljudskim licem bili su kratki, a buđenje iz njih mučno – humanizam obaju skupina realizirao se u okrutnome ljudskom licu neoliberalnog human resource managementa, u jačanju administrativnog nadzora nad populacijom, kontrolnog terora na radnim mjestima (kamere, ankete o efikasnosti, izvještaji o radu, kolegijalno doušništvo) i kapitalističkog iskorištavanja osnovnih kapaciteta ljudske vrste (jezik i kreativnost). Neoliberalizam je istina cmizdrave humanističke "brige o ljudima".
...
Druga proizlazi iz sadržaja studentskog zahtjeva: besplatno i javno školstvo za sve. Različite instance vlasti, od Fakultetskog vijeća i Senata Sveučilišta do Ministarstva, pokušale su studentima nametnuti takvu ili onakvu vrstu kompromisa: školarine po načelu uspješnosti, "linearno" plaćanje školarina, omogućivanje studentskih kredita odnosno naknadno plaćanje školarina... Osnovna je motivacija tih prijedloga bilo uvođenje načela konkurencije u dotad javni sustav obrazovanja. U neoliberalnoj je perspektivi ustrajanje na školarinama nužno jer je, prema toj doktrini, obrazovanje investicija u sebe koja se investitoru nužno isplati kad zbog svojega dobrog obrazovanja dobije bolji posao i veću plaću u odnosu na manje obrazovane – zbog toga obrazovanje navodno ne smije biti besplatno. Ali – i ovu činjenicu neoliberalni apologeti uvijek prešute – školarine uvode socijalnu selekciju i diskriminaciju. Ako bi svaki pojedinac bio u stanju platiti školarinu, ne bi ni postojali oni manje obrazovani u odnosu na koje se više obrazovanima investicija u obrazovanje isplati. Školarine, dakle, direktno produciraju socijalnu nejednakost. Konkurencija, čije su glavno oružje u polju obrazovanja upravo školarine, može funkcionirati samo u neegalitarnom društvu, u društvu s velikim socijalnim nejednakostima. Konkurencija zapravo nije ništa drugo nego razlika – "konkurencijska prednost" je razlika koja dijeli manje od više "uspješnih" pojedinaca. Uvođenje načela konkurencije u prije relativno egalitarna društva (socijalne države) primarno, dakle, znači nasilno uništenje postojeće egalitarnosti i institucija društvene solidarnosti koje su nastale, tj. koje su bile postignuće stogodišnjih klasnih borbi radnih klasa. Uvođenje konkurencije – na bilo kojemu području društva – nije, ako zanemarimo sociološki žargon, ništa drugo do klasna borba vladajućih protiv onih kojima se vlada. Bezuvjetni zahtjev za besplatnim i javnim obrazovanjem za sve u toj povijesnoj situaciji znači reaktivaciju egalitarnosti kao osnovnoga političkog načela i organizaciju novih oblika društvene solidarnosti kao oblika prakticiranja tog načela.
Treća su povijesna i politička lekcija studentske komune plenumi. Plenumi nisu namijenjeni samo studentima i profesorima nego svima, najširoj javnosti. Na njima mogu raspravljati svi koji to žele. Svatko tko sudjeluje u plenumima ima pravo glasa. Neposredna demokracija i masovna politička participacija umjesto predizbornih karnevala i reality showa, umjesto "predstavnika naroda" koji su prekinuli sve veze s narodom, umjesto "stručnog" rukovanja "društvenim problemima". Dizanje ruke na plenumima ne znači biranje između Pepsija i Coca Cole kao na izborima, a plenumske rasprave nisu neukusne parlamentarne retoričke eskapade koje je Marx, u gorespomenutoj knjizi, nazvao parlamentarnim kretenizmom. Prvi put poslije osamdesetih godina dvadesetog stoljeća možemo na postjugoslavenskom području govoriti o demokraciji bez pretvaranja i crvenjenja i izvan okvira apologetike vlasti.
"NEČUVENO" - tekst Ozrena Pupovca o studentskome buntu
Besplatno obrazovanje za sve" u prvome redu znači da niti jedna logika ekonomske računice, odnosno logika tržišne razmjene i profita, ne može poslužiti kao argument za kreiranje institucionalne politike po pitanju pristupa obrazovanju (a po istome ključu i zdravstvu i svemu onome što spada u sferu osnovnih socijalnih prava koje su borbe za jednakost devetnaestog i dvadesetog stoljeća upisale u tkivo takozvane "države blagostanja"). Da je obrazovanje besplatno znači da je ono bezrezervno omogućeno svima, ne kao socijalni kapital u kojega svaki pojedinac ulaže da bi od toga nešto kasnije zaradio, već kao osnovno i univerzalno javno dobro, ono što leži u samoj biti ideje države kao javne stvari koja, izražavajući volju naroda, stupa u službu njegova samorazvoja. No, s druge strane, i mimo ove dimenzije socijalnog prava i pravde, studentski zahtjev znači nešto više. Jer on ukazuje na to da službena reprezentacija politike, upravo ova koja se kod nas već zadnjih dvadeset godina nasilno stvara sustavnim razaranjem svih "socijalnih" pitanja, počiva na dubokoj ideološkoj obmani i mračnjaštvu. Da počiva, naime, na ideji da politika u krajnjoj liniji nije ništa drugo i ne može biti ništa drugo nego stvar prilagodbe na ono što joj u stvarnosti ostaje izvan svakog dosega: prilagodbe na objektivne ritmove kapitalističke ekonomije i strukturne nejednakosti tržišne cirkulacije. Politika može biti samo jedan "realistički" i pragmatički zahvat akomodacije na proizvoljnosti kapitalizma, zahvat nadziranja i toleriranja njegovih ekscesa, stručno upravljanje viškovima i manjkovima žudnje za novcem, koja određuje sâmo središte društvenih odnosa. Kapitalistički svijet možda i nije najbolji, ali je neizbježan. Misliti i boriti se za drugačiji svijet, zahtijevati nešto s onu stranu društvenosti određene profitom i konkurencijom, ne samo da miriše na suludi utopizam i bespomoćno sanjarenje, već i treba biti kriminalizirano, postavljeno izvan granica normalnog.
Ostalo:
Ádám Horváth: Flores didn't go to Bolivia in 2006
Ádám Horváth, prijatelj i suradnik Eduarda Rózse-Floresa, tvrdi da je Eduardo Mađarsku 2006. i 2007. napuštao samo 2 puta, kada je u sklopu humanitarne misije putovao u Somaliju i Indoneziju, te da zbog nestašice novca nije mogao čak niti otputovati u Boliviju na sprovod vlastitoj majci 2007. Mađarske vlasti bi se trebale izjasniti o ovim tvrdnjama bolivijskih vlasti prema kojima je Eduardo tijekom 2006. i 2007. oko 60 puta (neki izvori tvrde čak i oko 90 puta unutar posljednje 3 godine) pod lažnim imenom putovao avionom unutar i iz Bolivije prema stranim destinacijama (uključujući SAD i Španjolsku, za što je potrebna viza) i potvrditi ih ili demantirati, čime bi se u slučaju demantija ponovo pokazalo da su rezultati „istrage“ koja se vodi u Boliviji nevjerodostojni i da je potrebno pokrenuti nepristranu međunarodnu istragu okolnosti u kojima su ubijena 3, a zarobljena 2 europskih državljana.
U međuvremenu, Mario Tadić, drugi hrvatski (i bolivijski) državljanin, koji je 16. travnja u napadu Moralesovih specijalaca na Rózsu-Floresa i ostale u hotelu Las Americas u Santa Cruzu uhićen, prebačen je iz zatvora San Pedro u bolnicu zbog srčanih problema.
