Peticija: Potpišite Apel solidarnosti s grčkim narodom

slika: happens in greece

Link na peticiju: Appeal for solidarity with the people of Greece
Izvor: Apel solidarnosti s grčkim narodom

Na linku možete potpisati izjavu solidarnosti s grčkim narodom koji se pritisnut nemilosrdnim „mjerama štednje“ suočava s neviđenom političkom i ekonomskom krizom za koju nije odgovoran, a za koju ga EU, Europska središnja banka i MMF protiv njegove volje prisiljavaju da plati. Dok u grčkim bolnicama vlada nestašica lijekova, a mnogi radnici mjesecima ne primaju plaću, istovremeno te, od nijednog naroda izabrane, već građanima nametnute institucije u interesu krupnog kapitala zahtijevaju drastično rezanje minimalne plaće, otpuštanje desetaka tisuća radnika i smanjivanje mirovina. Tim se mjerama štite interesi bogatih i međunarodnog kapitala, dok većina stanovništva živi u sve većoj bijedi i siromaštvu. Ovakav scenarij uskoro očekuje i druge zemlje, pa se pozivaju građani na stvaranje zajedničkog europskog fronta za zaštitu grčkog naroda i svih koji se suočavaju s ovakvim mjerama štednje.

Hrvatski prijevod izjave solidarnosti s grčkim narodom možete u cijelosti pročitati ovdje: Apel solidarnosti s grčkim narodom, a potpisati je možete na slijedećem linku: Appeal for solidarity with the people of Greece, na kojem, osim engleskog originala, također možete pronaći i linkove na tekst istog apela u grčkom, njemačkom, francuskom, švedskom, portugalskom i hrvatskom prijevodu.


Link na peticiju: Appeal for solidarity with the people of Greece
Izvor i više informacija: Radnička borba: Apel solidarnosti s grčkim narodom


DODATNO:
SAD:
Bradley Manning made an example of by the Obama administration? (video)

Koji je cilj prosvjeda?

Autori ovog letka su studenti i radnici okupljeni oko Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Koji je cilj prosvjeda?

Kao što je pokazalo paljenje zastave HDZ-a i zastave SDP-a na prosvjedu 2. ožujka, jasno je da je većina prosvjednika svjesna toga da samo izbori neće ništa promijeniti. Posve je očito da SDP vodi potpuno istu neoliberalnu ekonomsku politiku kao i HDZ, koja djeluje u korist sitne gospodarsko – političke vrhuške, a na štetu velike većine građana. Ulazak u neoliberalnu EU, koja je interesna organizacija europskog kapitala i korporacija, kojoj teže i HDZ i SDP (kao i sve ostale parlamentarne stranke unatoč protivljenju većine naroda kao što je iskazano paljenjem zastave EU na prosvjedu), samo bi trebalo potvrditi takvu protunarodnu politiku.

Svima nam je očito da je „demokracija“ u kojoj živimo iluzija. Svake četiri godine možemo na glasačkom listiću zaokružiti jednu od više stranaka koje sve provode istu ekonomsku politiku, podčinjavajući se interesima domaćih kapitalista, korumpiranih političara, stranih korporacija, EU, Međunarodnog monetarnog fonda (MMF-a), Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije (WTO-a), a na štetu običnih ljudi i općedruštvenog interesa.

Osim toga, na izborima se samo teoretski može bilo tko kandidirati, no jasno je da nitko ne može biti izabran ako nema novaca za skupe promidžbene spotove, jumbo-plakate i sl. Taj se pak novac može dobiti samo od domaće kapitalističke elite za koju svi jako dobro znamo kako je u lopovskoj privatizaciji 1990-ih stekla sav svoj imetak. Stoga će na izborima svakako pobijediti netko od njihovih izabranika. Je li to demokracija? Jesu li naši tajkuni svoju imovinu, a posljedično tome i svoju političku moć i utjecaj, stekli na demokratična način?

Čemu onda prosvjedi? Imaju li prosvjedi smisla? Imaju. Politici je, bez obzira na to tko bio na vlasti, potrebno pokazati da narod više neće trpjeti takvu politiku koja nam je upropastila zemlju i stavila nas bez ikakve perspektive za budućnost. Samo pritiskom odozdo – npr. masovnim prosvjedima – možemo utjecati na vlast. Bez aktivnih ljudi neće biti ni politike koja će raditi u njihovu korist. Ono za što se treba boriti je veći demokratski utjecaj građana na politiku – npr. putem referendumske prakse, tako da se više ne može dogoditi da nam o stvarima kao što su gospodarski pojas, zakon o radu, ulazak u NATO i pristupanje Europskoj uniji odlučuje samo politika. Jedino se takvim neposrednim sudjelovanjem građana i kontrolom politike može uspješno na nju utjecati.

Naša nam prava nitko neće pokloniti – za njih se sami moramo izboriti!


Izvor: Letak - Koji je cilj prosvjeda?

Još nekoliko linkova o narodnoj pobuni u Egiptu

slika s jednog od prosvjeda solidarnosti s egipatskim narodom u SAD-u

Amy Goodman: When Corporations Choose Despots Over Democracy
[...] the Mubarak regime, with the help of U.S. and European corporations, has shut down the Internet and curtailed cellular service, plunging Egypt into digital darkness. ... Mubarak's regime has received roughly $2 billion per year since coming to power, overwhelmingly for the military. Where has the money gone? Mostly to U.S. corporations. ... "It's a form of corporate welfare for companies like Lockheed Martin and General Dynamics, because it goes to Egypt, then it comes back for F-16 aircraft, for M-1 tanks, for aircraft engines, for all kinds of missiles, for guns, for tear-gas canisters [from] a company called Combined Systems International, which actually has its name on the side of the canisters that have been found on the streets there." Hartung just published a book, "Prophets of War: Lockheed Martin and the Making of the Military-Industrial Complex." He went on: "Lockheed Martin has been the leader in deals worth $3.8 billion over that period of the last 10 years; General Dynamics, $2.5 billion for tanks; Boeing, $1.7 billion for missiles, for helicopters; Raytheon for all manner of missiles for the armed forces. So, basically, this is a key element in propping up the regime, but a lot of the money is basically recycled. Taxpayers could just as easily be giving it directly to Lockheed Martin or General Dynamics." Likewise, Egypt's Internet and cell phone "kill switch" was enabled only through collaboration with corporations. U.K.-based Vodafone, a global cellular-phone giant (which owns 45 percent of Verizon Wireless in the U.S.) attempted to justify its actions in a press release: "It has been clear to us that there were no legal or practical options open to Vodafone ... but to comply with the demands of the authorities." Narus, a U.S. subsidiary of Boeing Corp., sold Egypt equipment to allow "deep packet inspection," according to Tim Karr of the media policy group Free Press. Karr said the Narus technology "allows the Egyptian telecommunications companies ... to look at texting via cell phones, and to identify the sort of dissident voices that are out there. ... It also gives them the technology to geographically locate them and track them down."

Targeted Attacks on Reporters in Cairo
Popis brojnih napada na strane novinare (te neke aktiviste za ljudska prava) organiziranih i provedenih od strane Mubarakovog režima tijekom nekoliko dana narodne pobune u Egiptu (uključujući jedan neprovjereni navod o bacanju jednog novinara s balkona).

On Khaled Said
(Upozorenje - uznemirujući sadržaj: preporučam osobama mlađim od 18 godina i onima slabijih živaca da ne otvaraju ovaj link, jer sadrži stravičnu sliku na smrt premlaćenog Khaleda Saida) 2 su egipatska policajca u srpnju 2010. na javnom mjestu pred očima brojnih svjedoka ovog 28-godišnjaka 20 minuta tukla, sve dok nije preminuo, a potom su njegovog tijelo odvezli u policijsku postaju gdje im je rečeno da tijelo izbace negdje van na ulicu i pozovu kola hitne pomoći kako bi kasnije mogli tvrditi da su tijelo pronašli na ulici i da je mladić preminuo od "gušenja". To je realnost s kojom se već 30 godina suočavaju obični Egipćani koji žive pod brutalnim i nečovječnim režimom Hosnija Mubaraka koji podržavaju i na vlasti održavaju u suprotnosti s voljom egipatskih građana SAD i njegovi satelitski saveznici (koji za sebe još uvijek imaju obraza tvrditi da promiču i njeguju demokratske vrijednosti), uključujući Hrvatsku. Iako su brojni svjedoci gledali kako policajci na ovakav krajnje brutalan način ubijaju mladića, nitko ništa nije poduzeo, jer su znali da će, ako se usprotive, i sami završiti kao i on.
He simply was sitting in a Cyber Cafe, when two policemen walked inside and demanded the ID's of everyone who was sitting there. When he refused to give it to them, they grabbed him, tied him up, dragged him out of the Cafe, took him to a nearby building where for 20 minutes they beat him to death, smashing his head on the handrail of the staircase, while he screamed and begged for his life, and as people around watched helplessly, knowing that if they did something, they would be accused of assaulting a police officer, which would pretty much guarantee them a similar fate. This went on for 20 minutes. Think about that. You are beaten to death, by those who swore to protect you, while the people in your neighborhood watched silently, and as your pleas for mercy fell on deaf ears. 28. Not yet married. Still having the rest of your life ahead of you. No More. After the police discovered he died, they took the dead body to the Police station, where the Police Officer ordered them to throw it back on the street and call an ambulance, in order not to be held responsible for him. ... When the story went out, and people saw the pictures, they were of course enraged. About a 1000 people gathered after the Friday prayers to protest in front of the police stations, and there are plans to do sit ins and demos this entire week, demanding that people take action, before they become the next Khaled. The Ministery of Interior swiftly responded, by stating that Khaled was a criminal and a womanizer and a drug dealer and responsible for 9/11, and that he died from Asphysxiation, and the picture is simply after his body was diagnosed by the Coroner. And that really, really, we should be glad that such a menace to society at large is not with us anymore. And of course no one will get punished. Egypt likes to refer to itself as the land of Security and Safety. Please note that we always put the word Security first. We like to think we are safe, that we are better than those evil western countries, where a woman is raped every 48 seconds or whatever, but we are not. We are not Safe. None of us is. Not in this country, not in this world. Any one of us could lose that spark of life at any minute, and the lucky ones get it quickly and painlessly. The unlucky ones suffer. The really unlucky ones end up like Khaled.

Page grab of Father Fawzi Khalil holding the Bible standing by an Imam holding the Quran at Meydan Tahrir today
U nedjelju (6. veljače 2011.) egipatski kršćani su održali misu na Trgu Tahrir u Kairu, a za to su ih vrijeme od Mubarakovih nasilnika čuvali muslimani (slično su u petak kršćani za vrijeme džume na istom trgu čuvali muslimane). Ovo je slika s Trga Tahrir u Kairu na kojoj otac Fawzi Khalil u ruci drži Bibliju dok pored njega stoji jedan imam koji u ruci drži Kuran.

VIDEO: Egypt Burning
This film tells the story of five days in January 2011 when the people of Egypt broke through a barrier of fear they had known for a generation and rose in revolt against their president. Anger had long been brewing in Egypt - strikes, unemployment and sectarian tension were on the rise. Small networks of activists had been agitating against Hosni Mubarak's autocratic rule for years. But it was only when another Arab country, Tunisia, rose up against its tyrant that the Egyptian activists attracted mass support. People took to the streets across Egypt demanding political freedoms, an end to state corruption and a better quality of life for the impoverished population. Egypt Burning captures those critical moments as history unfolded through interviews with Al Jazeera correspondents on the ground.

U.S. defense contractors with the most at stake in Egypt
Na linku možete pročitati koji američki proizvođači oružja imaju najunosnije ugovore za isporuku oružja Mubarakovom diktatorskom režimu; ova do sada sigurna (a trenutno ugrožena i u budućnosti neizvjesna) zarada (kao i ona od daleko najveće isporuke oružja Izraelu, te drugim američkim saveznicima koji primaju američku vojnu "pomoć") je u cijelosti plaćena novcem američkih poreznih obveznika.
The Egyptian government receives about $2 billion a year from the United States, with most of that assistance going to its military. Last year the U.S. sent about $1.3 billion to Egypt's military compared to about $250 million in economic aid, and the Obama administration requested similar amounts for the 2011 fiscal year, as Britain's Telegraph reports. The U.S. has long made the case that its unconditional funding for Egypt strengthens relations between the countries and provides benefits for the U.S. such as expedited processing for U.S. Navy warships sailing through the Suez Canal. Indeed, one of the diplomatic cables released by WikiLeaks noted that "President Mubarak and military leaders view our military assistance program as the cornerstone of our mil-mil relationship and consider the USD 1.3 billion annual FMS as 'untouchable compensation' for making and maintaining peace with Israel." Last week White House Press Secretary Robert Gibbs said the Obama administration would be reviewing its assistance to the Egyptian government based on events over the coming days. Obviously any change in U.S. aid policy would have important ramifications for Egypt. But it could also have implications for the U.S. companies that contract with the Defense Department to provide good and services to the Egyptian military -- and for their workforces and communities. Facing South reviewed the Department of Defense contract database over the past two years to see what deals are already in place, and discovered many contracts with connections to the South. The following are the 10 biggest contracts involving aid to Egypt in that period.

VIDEO: Cairo Intifada

Saudi women protest, web activists call for reform
Aktivisti pozivaju na reforme u još jednoj zemlji koja kao nepokolebljivi američki saveznik (čitaj: poslušnik) prima ogromnu vojnu pomoć koju plaćaju američki porezni obveznici, također unatoč tome što se radi o krajnje represivnom i nelegitimnom režimu koji ljudska prava, naročito prava žena, krši na još gore načine nego onaj Hosnija Mubaraka u Egiptu.
In a rare sign of rising discontent in Saudi Arabia, a group of Saudi web activists also launched an online campaign calling for political reform in the world's biggest oil exporter. The Saudi campaign, which was launched on Facebook on Jan. 29 and has 264 members so far, called for a constitutional monarchy, an end to corruption, an even distribution of wealth, and a serious solution for unemployment, among other demands.

reportsfromtheegyptianuprising
First hand reports from an anarchist perspective from the Cairo uprising, in solidarity with the direct action of the people of Egypt against state repression. Drawing together grassroots and alternative media coverage from the Egyptian rebellion and creating a forum for calls to global solidarity.

US solidarity rundown
Solidarnost s Egiptom u SAD-u
Stotine ljudi prosvjedovale su u subotu (5. veljače) diljem SAD-a u znak solidarnosti s egipatskim narodom tražeći da Mubarak i ljudi njegovog režima odstupe s vlasti.

Solidarity with Egypt in Ramallah
Solidarnost s Egiptom u Ramalli
U subotu (5. veljače) se u solidarnosti s Egiptom prosvjedovalo diljem cijelog svijeta, pa tako i u Ramalli na okupiranoj Zapadnoj obali gdje su do tada snage Palestinske samouprave onemogućavale Palestincima da prosvjeduju u znak potpore egipatskoj pobuni protiv diktatora Mubaraka. Više od 2000 prosvjednika je u Ramalli prosvjedovalo solidarizirajući se s narodnim pobunama u Egiptu i Tunisu, te protiv represije u Palestini, kako od strane izraelske vlade tako i od strane Palestinske samouprave. Prosvjednici su tražili okončanje okupacije, kraj unutarnjih podjela među Palestincima, ukidanje svih ugnjetavačkih režima, te pozivali SAD i Zapad da prestanu biti suučesnici u izraelskom kolonijalizmu i štititi despotske arapske režime.

Center for Constitutional Rights: Support the Egyptian People Now !

Synopsis

Today, on February 2, 2011, the Egyptian government intensified a coordinated campaign of violence against peaceful pro-democracy protestors who are now under siege. As of this post, the death toll is rising and hundreds have been injured. Please support the Egyptian people immediately by flooding the lines at the White House and State Department with calls and emails asking President Obama to unequivocally demand that President Hosni Mubarak stop the attacks against his people and heed their call for his government to step down. President Obama should end the more than $1 billion in U.S. military aid to Egypt until this brutal anti-democratic Egyptian government steps down.

Description

Contact the White House through this email link and call 202-456-1111 (comments), 202-456-1414 (switchboard) or 202-456-2461 (fax).

Contact the State Department through this email link and call 202-647-6575 (comments) and 202-647-4000 (switchboard).

As you know, since January 25th a monumental and peaceful popular democratic movement has swept across Egypt demanding that President Hosni Mubarak and his repressive government step down after three decades in power. The millions of protestors have included men and women, young and old, rich and poor, religious and secular. This popular revolt is the biggest political challenge the Egyptian regime has seen from its citizens, who stand united in their brave calls for a new democratic Egypt.

Given long-standing U.S. government support for Egypt’s violent anti-democratic regime, we bear a particularly large responsibility to stand in solidarity with the Egyptian people right now, as they face escalating state violence in their efforts to conquer fear and seek freedom.

Watch this video (Voices of the Egyptian Revolution: Democracy Now!’s Sharif Abdel Kouddous Speaks with Demonstrators in Tahrir Square at "March of Millions") and hear voices from the incredibly inspiring movement that the U.S.-backed Egyptian government is trying to crush. It was recorded on the ground in Egypt yesterday, before government-sponsored thugs and security forces escalated their attacks on the people.


Message you can use to send to Obama and Secretary of State Clinton from the above links:

Subject: Stop attacks against the Egyptian people

Dear President, (Dear Secretary of State,)

I strongly urge you to immediately and unequivocally demand that President Hosni Mubarak stop the attacks against his people and heed their call for his government to step down. I urge the US to end the more than $1 billion in U.S. military aid US is giving to Egypt until this brutal anti-democratic Egyptian government steps down.

Sincerely,
(Your Name, Country)

Source: Support the Egyptian People Now !

Dokumentarac o Nakbi

Na linku možete pogledati nagrađivani Al Jazeerin dokumentarac o Nakbi - etničkom čišćenju Palestinaca iz Palestine, prvotno prikazan 2008, na 60. godišnjicu protjerivanja Palestinaca iz njihove domovine. Film je preveden na engleski, francuski, njemački, španjolski i talijanski.

Linkovi na film s prijevodom na engleski:
Al Nakba English P1 - prvi dio
Al Nakba English P2 - drugi dio

Link na verzije s prijevodima na druge jezike:
Al Nakba, documentary

Političari virusi

Prolupali demokratski kongresnici i senatori oprostili se od svog zdravog razuma (ako su ga ikad imali) i bez ikakvog srama namjernim lažima i svjesno iskrivljenim tumačenjima pokušavaju opravdati izraelski napad na međunarodni nenaoružani civilni humanitarni konvoj za Gazu u međunarodnim vodama i to unatoč činjenici da je u izraelskom protuzakonitom napadu ubijen i 1 nenaoružani američki državljanin.

Očito je da ovi ljudi ne predstavljaju i ne štite interese građana koji su ih birali i čije interese bi trebali zastupati, pa čak ni stvarne interese Izraela i izraelskih građana, već svojim prizemnim lažima i klevetama zagovaraju nepoznavanje, nerazumijevanje i nepoštivanje međunarodnog prava (i američkog zakona) i nastoje obraniti neobranjivu cionističku politiku izraelskih vlasti i osigurati profit američke industrije oružja (zahvaljujući američkim političarima američki porezni obveznici u s ničim drugim usporedivim ogromnim iznosima plaćaju američkoj vojnoj industriji oružje koje se zatim dostavlja Izraelu u obliku vojne pomoći).

Bezuvjetna potpora koji demokratski političari javno pružaju Izraelu dokazuje da se zapravo ni u čemu bitnom ne razlikuju od republikanaca. I jedni i drugi ne rade u interesu svojih građana, nego krupnog kapitala za čije su interese spremni žrtvovati i pregaziti ama baš sve – od vlastitog „ugleda“ do života nevinih civila, uključujući svojih vlastitih građana.

Iz istog razloga i hrvatskim građanima o Izraelu lažu hrvatski mediji i političari: jer ih na to prisiljava Washington u interesu američke industrije oružja, a ne zato jer, kako opet, kad za vlastite interese zloupotrebljavaju žrtve Holokausta, besramno lažu hrvatskoj javnosti, „misle“ da hrvatsko sudjelovanje u Holokaustu opravdava njihovo prešućivanje, zataškavanje i laganje o izraelskoj politici i praksi etničkog čišćenja i aparthejda koje otvoreno svojim izjavama i djelima u naše ime podržavaju i još nam to naplaćuju.

Notorna je glupost da hrvatski političari (i pridruženi apologeti) podrškom koju pružaju izraelskom nepoštivanju međunarodnog prava i ugnjetavanju Palestinaca ispravljaju nepravdu nanesenu židovskom narodu u 2. svjetskom ratu. Ako toliko žele nadoknaditi štetu Židovima, neka izraelskim vlastima poklone hrvatski, a ne palestinski teritorij, koji nije hrvatsko vlasništvo, pa ga niti nemaju nikakvo pravo bilo kome u naše ime poklanjati. Neka im u naše ime ponude etničko čišćenje i ugnjetavanje hrvatskog umjesto palestinskog naroda.

Ako se hrvatski građani danas trebaju osjećati krivima za Holokaust, onda se još i više trebaju osjećati krivima za etničko čišćenje i aparthejd u Palestini – jer je sudjelovanje njihovih predaka u Holokaustu rezultiralo dodjelom polovice Palestine židovskim doseljenicima od strane UN-a i jer podrška koju njihovi političari daju izraelskim vlastima danas (i proteklih cca. 8 godina) doprinosi etničkom čišćenju i aparthejdu koji su u Palestini/Izraelu u punom jeku, iako hrvatski mediji o tome uporno i svjesno šute i lažu.

Da je hrvatskim političarima stvarna želja ispričati se Židovima i popraviti nepravdu za koju se kao osjećaju odgovornima, radili bi na stvarnoj uspostavi pravednog mira pri čemu bi svima u Izraelu/Palestini bila zajamčena i zaštićena ljudska prava, umjesto da kao sada podržavaju izraelsku destabilizaciju regije, militarizam, ratne zločine i ostala (uključujući teška) kršenja međunarodnog prava, koji će se na kraju i samom Izraelu (a moguće i Hrvatskoj i ostatku svijeta) obiti o glavu. Radili bi na zaštiti ljudskih prava Židova u cijelom svijetu, a ne na podršci izraelskoj okupaciji, aparthejdu i ostalim zločinima.

Danas između ostalog zahvaljujući i politici naših političara, i njihovom ignoriranju i izbjegavanju međunarodnih obveza koje Hrvatska ima prema međunarodnom pravu, još uvijek nema mira u Palestini/Izraelu i ilegalna izraelska okupacija, etničko čišćenje, kolonizacija i aparthejd još uvijek traju. Zahvaljujući između ostalog i politici naših političara životi i sigurnost izraelskih Židova su i dalje ugroženi (kad već tisuće ubijene, osakaćene i traumatizirane palestinske djece nisu dovoljan razlog da se Izrael legitimnim raspoloživim sredstvima natjera da poštuje međunarodno pravo).

Umjesto da djeluju s ciljem postizanja pravednog mira i poštivanja svačijih ljudskih prava u obostranom interesu židovskih i palestinskih građana Izraela/Palestine, naši se političari bez ikakvog srama grebu za svoje osobne interese preko leđa palestinskih i izraelskih građana koji već više od 60 godina svojim životima, dijelovima tijela i stalnim strahom plaćaju interese Zapada (istovremeno lažući da njihove mlitave izjave, obmane i ulizivanja agresoru/okupatoru konstruktivno „doprinose miru“) i preko leđa žrtava Holokausta (u koje se toliko licemjerno zaklinju), te na povijesnu ljagu i sramotu zbog sudjelovanja u Holokaustu građanima Hrvatske pridodaju i povijesnu ljagu i sramotu podržavanja izraelskog etničkog čišćenja i aparthejda.

Zahvaljujući ovakvom neodgovornom, bezumnom i kriminalnom ponašanju političara Zapada i njihovih satelita u drugim državama, dužnost je i pravo nas građana, u čije ime ti političari izmišljaju da djeluju dok zapravo djeluju u interesu stranog krupnog kapitala, da bojkotom izraelskih proizvoda, usluga i institucija, direktnom akcijom, nenasilnim prosvjedima, građanskim neposluhom te na sve druge nenasilne i konstruktivne načine, prisilimo međunarodnu zajednicu i izraelske vlasti na postizanje pravednog mira u skladu s međunarodnim pravom u Izraelu/Palestini.

Akcija solidarnosti Radničke borbe s borbom protiv izraelske agresije

Priopćenje Radničke borbe o akciji solidarnosti s borbom protiv izraelske agresije


Oštro osuđujući pedesetogodišnju okupatorsku i agresorsku politiku države Izrael, čiji je nedavni otvoreni primjer predstavljalo krvoproliće nad civilima u međunarodnim vodama, te izražavajući punu potporu palestinskoj oslobodilačkoj borbi, članovi zagrebačke organizacije Radničke borbe su tijekom noći 6. 6. 2010. izvršili akciju solidarnosti. Na ulazu u zgradu u kojoj se nalaze prostorije Izraelskog veleposlanstva u Zagrebu (Ulica grada Vukovara 271) crvenim je sprejem na engleskom jeziku ispisana poruka: „ Izrael - agresor“, te su zalijepljeni plakati s grafikom palestinskog pokreta otpora uz poruku na engleskom: „ Živjela slobodna Palestina“.

Incident koji se dogodio prošloga tjedna nije izuzetak nego logična posljedica i nastavak zločinačke politike izraelske buržoazije, vidljive i u prošlogodišnjem krvoločnom vojnom udaru na pojas Gaze, blokadi Gaze koja se i dalje nastavlja, te u mjerama suptilnog etničkog čišćenja arapskog stanovništva koje se neprekidno odvija. Postojeća izraelska desna vlada očito daje do znanja da je u svojem masovnom uništavanju ljudskih života spremna otići toliko daleko koliko želi, te kako su principi međunarodnih i ljudskih prava samo floskule koje imperijalisti upotrebljavaju onda kada im to odgovora, odbijajući da poduzmu bilo što u slučajevima najotvorenijih kršenja tih principa od strane njihovih saveznika.

Izraelska kapitalistička klasa i njihovi politički sluge u vidu Benjamina Netanyahua, Avigdora Liebermana i ostalih, te njihovi imperijalistički pokrovitelji i zaštitnici – SAD i EU, najveći su neprijatelji i krvnici ne samo arapskog stanovništva, već i židovske radničke klase. Trajni prestanak oružanih sukoba, miran suživot arapskog i židovskog stanovništva, kao i ostvarivanje temeljnih životnih interesa svih onih koji žive od svoga rada, moguće je samo pod pretpostavkom zbacivanja izraelske vlade i izraelske vladajuće klase, te uništavanjem njezine ekonomske dominacije. Potrebno je organizirati snažnu mobilizaciju kako progresivnih arapskih i židovskih radnika, tako i međunarodne radničke klase posvećenu ciljevima punog i bezuvjetnog samoodređenja Palestine, odbacivanja cionističke politike, te prava na povratak izbjeglica iz 1948.

zagrebačka organizacija Radničke borbe
www.radnickaborba.org

Peticija za podršku ženama pri dojenju

http://onemillioncampaign.org/

Još jedna peticija, ovaj puta upućena svjetskim vođama za zaštitu protiv uplitanja komercijalnih interesa u prehranu dojenčadi i male djece i za podršku ženama pri dojenju.

Peticiju slijedećeg sadržaja:
Za svjetske vođe: Kao građani, mi zahtijevamo zaustavljanje komercijalnog uplitanja u prehranu dojenčadi i male djece, strogu provedbu Međunarodnog pravilnika o marketingu nadomjestaka za majčino mlijeko kao i podršku majkama koje doje. Molimo vas da kreirate zakon/omogućite provedbu zakona koji proizvođače nadomjestaka za majčino mlijeko ograničava u promociji proizvoda kao nadomjestak za majčino mlijeko/dječje hrane, da se predvidi i provede financijski plan djelovanja u smjeru promicanja i potpore optimalnog dojenja te da se osigura «breastfeeding friendly» radno okruženje uz adekvatnu skrb u pauzama za dojenje u privatnom i javnom sektoru, tako da zaposlene žene nisu prisiljene nakon povratka na posao prekinuti dojenje.
možete potpisati ovdje,
(Obavezno* je pod Sign the Petition upisati Ime i prezime* i Email adresu* (a možete (ali nije obvezno) odabrati i Spol (Gender), Zemlju iz koje dolazite, te upisati broj Telefona) Nakon što ste upisali podatke kliknite na SEND.)
a objašnjenje o kampanji na hrvatskom pročitati ovdje.

Još nekoliko linkova s odličnim tekstovima s bloga Slobodni Filozofski

Evo još nekoliko linkova na zanimljive i važne tekstove koje sam sa zakašnjenjem proteklih dana uspjela pročitati na Slobodnom Filozofskom:

Demokracija: antipolitika i ideologija
Ideal današnje demokratije je „politička“ scena na kojoj se svi slažu: takozvana „sretna“ država u kojoj se svi „političari“ i sve „političke“ stranke zalažu za isti „sistem vrijednosti“ (evropski, demokratski, humanistički...)... U takvim okolnostima, potpuno je svejedno za koga će građani glasati. Stoga oni i ne glasaju. Kako kažu novinski izvještaji, na predstojećim izborima za Evropski parlament najmanje 66 odsto građana neće glasati. Logična posljedica konsenzualne logike je ukidanje institucije izbora i uvođenje prakse usvajanja odluka aklamacijom. U takvom sistemu, pojedinac i njegov „sveti“ glas sve je manje važan. Kao što smo imali priliku vidjeti, kada se desi da građani pogrešno glasaju, kada pomisle kako izbori znače slobodno izražavanje njihove volje, a ne potvrđivanje poruka koje su im uputili političari, kao prilikom francuskom odbijanja Evropskog ustava, glasači se šalju na popravni – pruža im se prilika da ponovo glasaju, ovoga puta ispravno. Zašto bi građanin, onda, svoj glas smatrao politički vrijednim? Zašto ga ne bi prodao, kao što lideri opozicije tvrde da rade glasači u Crnoj Gori - prodao i time ga pretvorio u novac, shodno logici profita samoga sistema koji ga poziva na glasanje? Hrvatski studenti umjesto konsenzualne primijenili su direktnu demokratiju. Time su se oslobodili oligarhijske reprezentacije. Upravo zato što su napustili prostor ideološkog konsenzusa, predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić pozvao ih je da se vrate u klupe. OK, rekao je, poslali ste poruku, sad dođite natrag. Budite realni – ne tražite ništa. Jer konsenzus glasi – demokratija je najbolji od svih sistema, sve dok demokratija ne hoda ulicama.

O ‘blaženoj nezainteresiranosti’ hrvatskih spisatelja
Blažena nezainteresiranost hrvatskih spisatelja ide toliko daleko da isti eksplicitno proklamiraju da se ne namjeravaju ozbiljno baviti političkim pitanjima, te s visine dobacuju da ta politička pitanja na kraju nisu ni važna. ... Svako političko pitanje oni su već “odradili” najkasnije 1989., a otad žive u bjelokosnoj kuli samodopadljivosti: umjesto da ozbiljno promisle o političkom i društvenom značenju činjenice da je Filozofski pod blokadom sada već gotovo dva tjedna, da mu se priključilo još najmanje 15-ak fakulteta diljem Hrvatske, oni u tome vide “duh Jugoslavije” i “dirljivu iluziju”. Blažena nezainteresiranost hrvatskih spisatelja sastoji se, ukratko, u tome da već godinama zauzimaju apolitičan stav, ali ih to svejedno ne sprječava da se o svakom događaju očituju kao da nekog doista još zanima što oni imaju za reći.

Razgovor sa slovenskim sociologom Rastkom Močnikom: Ovaj studentski zahtjev odlučuje o prirodi društva u budućnosti
Ovaj studentski zahtjev, bez sumnje, odlučuje o prirodi društva u budućnosti. Jer, ako se potpuno komercijalizira školstvo ili zdravstvo, bit će to dugoročna stvar i vrlo će se teško kasnije iz toga moći izaći. Stranke se o tome ne određuju vjerojatno iz više razloga, a meni se posebno važnim čini jedan. A taj je da su sve političke stranke zapravo neoliberalne, da je njihova pozadinska ideologija, njihov background, neoliberalan. S krizom je u svijetu ta ideološka potka diskreditirana, ali kod nas očito još nije. Također, značajan uzrok njihove šutnje je i Evropska unija koja ispotiha već duže vremena radi na privatizaciji školstva. Zasad je to u nas još uvijek u državnoj kompetenciji, ali stranački prvaci vjerojatno misle da će ići protiv struje ako se jasno založe za javno školstvo.

Potres u društvu znanja
No, sam kriterij uspješnosti, praćen otvorenom namjerom da se visoko školstvo komercijalizira još i više (kako inače objasniti kredite?) dobiva novu dimenziju ako ga sagledamo s aspekta uspješnosti onih koji ga nameću. Već rutinski doživljavamo razne rang liste najboljih svjetskih sveučilišta na kojima hrvatskih nema ama baš nikad. Inicijalni tragikomični pokušaji da se to opravda lošom metodologijom izrade lista ubrzo su naveli da se zapitamo koja bi ti točno metodologija morala biti u pitanju, a da se Zagreb ili bilo tko drugi plasira na bilo koju od njih. I tu treba postaviti logično pitanje: mogu li neuspješna sveučilišta, od kojih je jedno imalo vrlo neugodan korupcijski skandal i intervenciju državnih institucija, što dodatno snižava ozbiljnost i vrijednost diploma, zahtijevati povećanu komercijalizaciju, a da pritom ne pruže i nešto zauzvrat? Recimo, ozbiljnije shvaćanje studentskih evaluacija koje bi mogle imati i neke konkretne posljedice? Ili ukidanje paušalnih bonusa na plaće na pojedinim fakultetima i, ako su uopće nužni, njihovo uvođenje prema kriterijima međunarodne uspješnosti? Kvalitetne uvjete rada i poštovanje standarda koje zahtijeva izvrsnost? Transparentno gospodarenje novcem s troškovnicima koji će biti dostupni na uvid? Jamstvo da će cijena školarine, koja je na nivou europskih, jamčiti i europski uglednu diplomu? I ako da, kako to misle postići načelno, a kako specifično do početka akademske godine 2010/2011.? ... Kako je moguće da zavedena dječurlija kojom upravlja siva eminencija pokušava već dva tjedna doći do odgovora na neka od ključnih pitanja vezanih uz financiranje visokog školstva, a da tog odgovora nema?

INTERVJU – prof. dr. Lev Kreft s Univerze v Ljubljani, filozof, sociolog i političar
Kaže se da smo opet u krizi, i da je kapitalizam u krizi. A kapitalizam, rečeno je ranije, nema alternativu. Bez obzira što stalno producira krize... Polazi se od toga da je kapitalizam pobedio sve totalitarizme u ime demokratije i takmičenja na tržištu. Osnovno pitanje te krize jeste: da li će ona stvoriti alternativu, da li će to biti njen rezultat? Kako sad izgleda, bit će. A govorenje o Marxu i komunizmu je pritom samo spoljni izraz onoga šta se dešava. Na udaru nisu samo finansijske institucije, nego će taj cunami da pogodi sve obične ljude, a najviše Treći svet. To je situacija u kojoj, pošto si ugrožen, moraš da počneš da misliš o alternativi. Dve stvari su ključne; prvo, ono kako kapitalizam u toj neoliberalnoj varijanti postupa s ljudima. Ljudi su nešto što se tu baca preko krova, ako ne donosi profit. Otarasiš ih se, naprosto, to je taj ideal koji je uspostavljen u zadnjih 30 godina, počevši od reganizma i tačerizma. Drugo, za njih ne postoji priroda, ne postoji okoliš, nešto što bi trebalo odgovorno čuvati, čak i vratiti u prvobitno stanje... Kapitalizam, dakle, ugrožava celokupni život na zemlji, ne samo radne ljude. Ta dva pitanja, održavanje ljudskog života i održavanje prirode jesu ona dva pitanja koja zahtevaju hitnu alternativu, jer profit kao isključivi motiv jedne virtualne ekonomije – a proizvodnje više gotovo da i nema – jeste nešto što dovodi u opasnost ceo svet, ljude i prirodu. To je ta globalizacija u negativnom smislu reči, znači, to je taj okvir u kojem beležimo i ove događaje u Zagrebu.

Knjiga dojmova - DANI KOMUNE
"Baršunaste revolucije" od godine 1989. do 1991. su se, u retrospektivi, pokazale tipičnim buržoaskim revolucijama – nakon momenta ekstaze, sveprisutnog oduševljenja i patetične retorike ("danas su dozvoljeni snovi" – Milan Kučan) slijedi, kao što piše Marx u 18. Brumaireu dugotrajan mamurluk: privatizacija, osiromašenje, inflacija, militarizacija, podivljali nacionalizam, mržnja, državno i mafijaško nasilje, uništenje socijalne države i, u slučaju Jugoslavije, još i rat. ... Politički zahtjevi alternative osamdesetih ostali su neispunjeni, nakon uništenja Jugoslavije uslijedili su ratovi, brutalna primarna akumulacija kapitala i uspostavljanje novih režima dominacije i eksploatacije. Alternativa je bila politički pobijeđena. Uništenje starog i onemogućenje stvaranja novoga javnog prostora masovne političke participacije nužna je nuspojava ekonomskih i političkih procesa poslije uništenja Jugoslavije – politika je postala cosa visoko specijaliziranih stručnjaka koji su, osim nekoliko mjeseci prije izbora, sasvim odvojeni od naroda i komuniciraju samo s masovnim medijima i poslovnim elitama; masovni mediji (od revolucionarnih tiskovina u vrijeme Francuske revolucije do radničkih i avangardnih novina u dvadesetom stoljeću) koji su nekad bili osnovno sredstvo javne artikulacije političkih zahtjeva i polemika između različitih političkih programa postali su produžetak ili stranačkog PR-a ili administrativne biopolitike (magazini za zdrav i uspješan život, za modu i životni stil); gradski kinematografi i lokalni kulturni centri ili su zatvoreni ili jedva preživljavaju itd. Zajedno s javnim prostorom iščeznula je i istinski demokratična politika i stranke se danas više ni ne pretvaraju da su odgovorne narodu – kad, na primjer, slovenski predsjednik vlade Borut Pahor traži konsenzus, traži ga isključivo unutar političke klase i tako, unatoč svojoj prenapetoj retorici, samo učvršćuje neprohodnu granicu između političke klase i naroda.
Sveučilišta koja su bila jedno od povijesno najvažnijih mjesta produkcije i artikulacije političko progresivnih ideja s bolonjskom su reformom postala mjesto produkcije stručnog znanja za potrebe državne administracije (porast statistike, upravnih studija, empirijske sociologije, informatike itd.) i tržišta (ekonomske "ekspertize" i različite vrste menadžmenta). Nova sveučilišta ne samo da ne proizvode više kritičkih i progresivnih ideja – bolonjska sveučilišta proizvode očigledno reakcionarna znanja koja postaju dio neoliberalnog tipa sinteze znanja i vlasti. Racionalnost vladanja neoliberalizma temelji se na konkurenciji kao osnovnom društvenom mehanizmu i bolonjska sveučilišta proizvode »znanja i vještine« koja se neposredno upotrebljavaju u uništavanju socijalne države i uspostavljanju države konkurencije. Snovi alternative osamdesetih o socijalizmu s ljudskim pravima i postsocijalističkih sindikata o kapitalizmu s ljudskim licem bili su kratki, a buđenje iz njih mučno – humanizam obaju skupina realizirao se u okrutnome ljudskom licu neoliberalnog human resource managementa, u jačanju administrativnog nadzora nad populacijom, kontrolnog terora na radnim mjestima (kamere, ankete o efikasnosti, izvještaji o radu, kolegijalno doušništvo) i kapitalističkog iskorištavanja osnovnih kapaciteta ljudske vrste (jezik i kreativnost). Neoliberalizam je istina cmizdrave humanističke "brige o ljudima".
...
Druga proizlazi iz sadržaja studentskog zahtjeva: besplatno i javno školstvo za sve. Različite instance vlasti, od Fakultetskog vijeća i Senata Sveučilišta do Ministarstva, pokušale su studentima nametnuti takvu ili onakvu vrstu kompromisa: školarine po načelu uspješnosti, "linearno" plaćanje školarina, omogućivanje studentskih kredita odnosno naknadno plaćanje školarina... Osnovna je motivacija tih prijedloga bilo uvođenje načela konkurencije u dotad javni sustav obrazovanja. U neoliberalnoj je perspektivi ustrajanje na školarinama nužno jer je, prema toj doktrini, obrazovanje investicija u sebe koja se investitoru nužno isplati kad zbog svojega dobrog obrazovanja dobije bolji posao i veću plaću u odnosu na manje obrazovane – zbog toga obrazovanje navodno ne smije biti besplatno. Ali – i ovu činjenicu neoliberalni apologeti uvijek prešute – školarine uvode socijalnu selekciju i diskriminaciju. Ako bi svaki pojedinac bio u stanju platiti školarinu, ne bi ni postojali oni manje obrazovani u odnosu na koje se više obrazovanima investicija u obrazovanje isplati. Školarine, dakle, direktno produciraju socijalnu nejednakost. Konkurencija, čije su glavno oružje u polju obrazovanja upravo školarine, može funkcionirati samo u neegalitarnom društvu, u društvu s velikim socijalnim nejednakostima. Konkurencija zapravo nije ništa drugo nego razlika – "konkurencijska prednost" je razlika koja dijeli manje od više "uspješnih" pojedinaca. Uvođenje načela konkurencije u prije relativno egalitarna društva (socijalne države) primarno, dakle, znači nasilno uništenje postojeće egalitarnosti i institucija društvene solidarnosti koje su nastale, tj. koje su bile postignuće stogodišnjih klasnih borbi radnih klasa. Uvođenje konkurencije – na bilo kojemu području društva – nije, ako zanemarimo sociološki žargon, ništa drugo do klasna borba vladajućih protiv onih kojima se vlada. Bezuvjetni zahtjev za besplatnim i javnim obrazovanjem za sve u toj povijesnoj situaciji znači reaktivaciju egalitarnosti kao osnovnoga političkog načela i organizaciju novih oblika društvene solidarnosti kao oblika prakticiranja tog načela.
Treća su povijesna i politička lekcija studentske komune plenumi. Plenumi nisu namijenjeni samo studentima i profesorima nego svima, najširoj javnosti. Na njima mogu raspravljati svi koji to žele. Svatko tko sudjeluje u plenumima ima pravo glasa. Neposredna demokracija i masovna politička participacija umjesto predizbornih karnevala i reality showa, umjesto "predstavnika naroda" koji su prekinuli sve veze s narodom, umjesto "stručnog" rukovanja "društvenim problemima". Dizanje ruke na plenumima ne znači biranje između Pepsija i Coca Cole kao na izborima, a plenumske rasprave nisu neukusne parlamentarne retoričke eskapade koje je Marx, u gorespomenutoj knjizi, nazvao parlamentarnim kretenizmom. Prvi put poslije osamdesetih godina dvadesetog stoljeća možemo na postjugoslavenskom području govoriti o demokraciji bez pretvaranja i crvenjenja i izvan okvira apologetike vlasti.

"NEČUVENO" - tekst Ozrena Pupovca o studentskome buntu
Besplatno obrazovanje za sve" u prvome redu znači da niti jedna logika ekonomske računice, odnosno logika tržišne razmjene i profita, ne može poslužiti kao argument za kreiranje institucionalne politike po pitanju pristupa obrazovanju (a po istome ključu i zdravstvu i svemu onome što spada u sferu osnovnih socijalnih prava koje su borbe za jednakost devetnaestog i dvadesetog stoljeća upisale u tkivo takozvane "države blagostanja"). Da je obrazovanje besplatno znači da je ono bezrezervno omogućeno svima, ne kao socijalni kapital u kojega svaki pojedinac ulaže da bi od toga nešto kasnije zaradio, već kao osnovno i univerzalno javno dobro, ono što leži u samoj biti ideje države kao javne stvari koja, izražavajući volju naroda, stupa u službu njegova samorazvoja. No, s druge strane, i mimo ove dimenzije socijalnog prava i pravde, studentski zahtjev znači nešto više. Jer on ukazuje na to da službena reprezentacija politike, upravo ova koja se kod nas već zadnjih dvadeset godina nasilno stvara sustavnim razaranjem svih "socijalnih" pitanja, počiva na dubokoj ideološkoj obmani i mračnjaštvu. Da počiva, naime, na ideji da politika u krajnjoj liniji nije ništa drugo i ne može biti ništa drugo nego stvar prilagodbe na ono što joj u stvarnosti ostaje izvan svakog dosega: prilagodbe na objektivne ritmove kapitalističke ekonomije i strukturne nejednakosti tržišne cirkulacije. Politika može biti samo jedan "realistički" i pragmatički zahvat akomodacije na proizvoljnosti kapitalizma, zahvat nadziranja i toleriranja njegovih ekscesa, stručno upravljanje viškovima i manjkovima žudnje za novcem, koja određuje sâmo središte društvenih odnosa. Kapitalistički svijet možda i nije najbolji, ali je neizbježan. Misliti i boriti se za drugačiji svijet, zahtijevati nešto s onu stranu društvenosti određene profitom i konkurencijom, ne samo da miriše na suludi utopizam i bespomoćno sanjarenje, već i treba biti kriminalizirano, postavljeno izvan granica normalnog.


Ostalo:
Ádám Horváth: Flores didn't go to Bolivia in 2006
Ádám Horváth, prijatelj i suradnik Eduarda Rózse-Floresa, tvrdi da je Eduardo Mađarsku 2006. i 2007. napuštao samo 2 puta, kada je u sklopu humanitarne misije putovao u Somaliju i Indoneziju, te da zbog nestašice novca nije mogao čak niti otputovati u Boliviju na sprovod vlastitoj majci 2007. Mađarske vlasti bi se trebale izjasniti o ovim tvrdnjama bolivijskih vlasti prema kojima je Eduardo tijekom 2006. i 2007. oko 60 puta (neki izvori tvrde čak i oko 90 puta unutar posljednje 3 godine) pod lažnim imenom putovao avionom unutar i iz Bolivije prema stranim destinacijama (uključujući SAD i Španjolsku, za što je potrebna viza) i potvrditi ih ili demantirati, čime bi se u slučaju demantija ponovo pokazalo da su rezultati „istrage“ koja se vodi u Boliviji nevjerodostojni i da je potrebno pokrenuti nepristranu međunarodnu istragu okolnosti u kojima su ubijena 3, a zarobljena 2 europskih državljana.
U međuvremenu, Mario Tadić, drugi hrvatski (i bolivijski) državljanin, koji je 16. travnja u napadu Moralesovih specijalaca na Rózsu-Floresa i ostale u hotelu Las Americas u Santa Cruzu uhićen, prebačen je iz zatvora San Pedro u bolnicu zbog srčanih problema.

Lokalni izbori u RH: Stranke za koje neću glasati

gospodo i gospođe zastupnici (i ostali NATO dupeljupci), možete mi...

Nakon bojkotiranja proteklih parlamentarnih izbora došla sam do zaključka da bi našim političarima bilo dovoljno i da samo oni i članovi njihovih užih obitelji izađu na izbore, em a da bi poslije bez srama tvrdili da predstavljaju većinu (ne biste vjerovali, ali 20% je po HDZ matematici teška većina i daje pokriće za kakve god poteze vladajućih, pa i one totalitarne i nedemokratske i u suprotnosti s Ustavom) građana.

Dakle, budući da čujem da im se opet bliže izbori, ovaj puta lokalni, a obzirom da su nas nedavno u Saboru krajnje bezobrazno izdali, prevarili, ukrali nam i uzurpirali naša Ustavna prava i obveze kad su nas tako sramotno i bahato protiv naše volje ugurali u militarističku zapadno-imperijalističku NATO vojsku u kojoj će naši sugrađani, kako bi preživjeli i prehranili svoje obitelji, biti primorani ginuti, te biti sakaćeni i tjerani činiti ratne zločine i kršiti ljudska prava za interese vladajućih klasa i krupnog kapitala, sada smatram da treba promijeniti taktiku i glasati uvijek PROTIV (naravno ako ne postoji stranka za koju smatrate da zastupa vaše interese) svih imperijalističkih/neokonzervativnih/neoliberalnih/kapitalističkih/desničarskih stranaka, kako bismo ove koji su trenutno na vlasti i u kvazi-oporbi, a koji predstavljaju neke druge interese, a ne nas građane RH, što prije uklonili s vlasti i uopće s relevantne političke scene.

Stoga zasigurno neću glasati za članove stranaka i nezavisne kandidate koji su u saboru (umjesto da obrane njihova Ustavna prava) građanima RH na krajnje sramotan i podcjenjivački način podvalili NATO.

Pa da se slučajno ne zaboravi

Ovo su imena ljudi i stranaka koji su nas na prevaru i kršeći naš Ustav protiv naše volje ugurali u NATO, čime su zaslužili da više nikada za njih ne glasamo:

Nedemokratske stranke koje su na prevaru i protiv njihove volje građane ugurale u NATO i za koje neću glasati tako dugo dok smo u NATO-u:
HDZ
SDP
HNS
IDS
HSLS
HSS
HDSSB
HSP
HSU
Ivo Josipović (nezavisni)

Nedemokratski zastupnici koji su izdali interese RH, ugrozili sigurnost njenih građana, pogazili prava birača i na prevaru i protiv njihove volje građane ugurali u NATO, a za koje (niti za njihove stranke) neću glasati tako dugo dok smo u NATO-u:

Andrić, Ivo (HDZ)
Antičević Marinović, Ingrid (SDP)
Antunović, Željka (SDP)
Bagarić, Ivan (HDZ)
Bauk, Arsen (SDP)
Bebić, Luka (HDZ)
Bernardić, Davor (SDP)
Beus Richembergh, Goran (HNS)
Bilić Vardić, Suzana (HDZ)
Bilonjić, Mato (HDZ)
Bodakoš, Dragutin (SDP)
Borzan, Biljana (SDP)
Bošnjak, Rade (HDZ)
Brkarić, Marin (IDS)
Bukić, Perica (HDZ)
Buterin, Vesna (HDZ)
Caparin, Karmela (HDZ)
Cappelli, Gari (HDZ)
Crljenko, Brankica (SDP)
Čavlović Smiljanec, Nada (SDP)
Čehok, Ivan (HSLS)
Čuhnil, Zdenka (nezavisna; zastupnica češke i slovačke nacionalne manjine)
Čuljak, Tomislav (HDZ)
Ćosić, Krešimir (HDZ)
Denona, Luka (SDP)
Dorić, Miljenko (HNS)
Dragovan, Igor (SDP)
Đakić, Josip (HDZ)
Đurđević, Šimo (HDZ)
Ferić-Vac, Mirjana (SDP)
Filipović, Krešo (HDZ)
Fiolić, Stjepan (HDZ)
Flego, Gvozden Srećko (SDP)
Franić, Zdenko (SDP)
Friščić, Josip (HSS)
Gabrić, Stipo (HSS)
Gajica, Ratko (SDSS; zastupnik srpske nacionalne manjine)
Glavaš, Branimir (HDSSB)
Grbić, Ivo (HDZ)
Grčić, Branko (SDP)
Grčić, Stanko (HSS)
Grubišić, Boro (HDSSB)
Gulić, Krešimir (HDZ)
Habek, Mario (SDP)
Hanžek, Ivan (SDP)
Hebrang, Andrija (HDZ)
Heffer, Goran (SDP)
Holy, Mirela (SDP)
Horvat, Mile (SDSS; zastupnik srpske nacionalne manjine)
Horvat, Zlatko (HNS)
Hrelja, Silvano (HSU)
Huška, Davor (HDZ)
Ivić, Tomislav (HDZ)
Ivković, Vladimir (HDZ)
Jarnjak, Ivan (HDZ)
Jelaš, Nadica (SDP)
Jerković, Romana (SDP)
Josipović, Ivo (nezavisni)
Jovanović, Željko (SDP)
Jurčić, Ljubo (SDP)
Jurjević, Marin (SDP)
Kajin, Damir (IDS)
Kalaš, Željana (HDZ)
Kelić, Zdravko (HSS)
Klarić, Nedjeljka (HDZ)
Klemenić, Boris (HSS)
Koračević, Zlatko (HNS)
Korušec, Antun (HSLS)
Kotromanović, Ante (SDP)
Kovačević, Dragan (HDZ)
Kozlevac, Dino (SDP)
Kulušić, Ante (HDZ)
Kundić, Stjepan (HDZ)
Kunst, Boris (HDZ)
Kurelić, Bruno (SDP)
Kutija, Branko (HDZ)
Leko, Josip (SDP)
Linić, Slavko (SDP)
Lovrin, Ana (HDZ)
Lucić, Franjo (HDZ)
Lučin, Šime (SDP)
Lugarić, Marija (SDP)
Lukačić, Ljubica (HDZ)
Majdenić, Nevenka (HDZ)
Mance, Anton (HDZ)
Maras, Gordan (SDP)
Marić, Goran (HDZ)
Marinović, Nevenka (HDZ)
Markovinović, Krunoslav (HDZ)
Matković, Borislav (HDZ)
Matušić, Frano (HDZ)
Memedi, Nazif (nezavisni; zastupnik austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine)
Mihalić, Anđelko (HDZ)
Milanović, Zoran (SDP)
Miletić, Boris (IDS)
Milinković, Stjepan (HDZ)
Mimica, Neven (SDP)
Mlinarić, Petar (HDZ)
Mondekar, Daniel (SDP)
Mrsić, Mirando (SDP)
Mršić, Zvonimir (SDP)
Nenadić, Živko (HDZ)
Opačić, Milanka (SDP)
Ostojić, Rajko (SDP)
Ostojić, Ranko (SDP)
Pančić, Ivica (SDP)
Pejčinović Burić, Marija (HDZ)
Petir, Marijana (HSS)
Picula, Tonino (SDP)
Podnar, Vlatko (SDP)
Puljić, Zvonimir (HDZ)
Pupovac, Milorad (SDSS; zastupnik srpske nacionalne manjine)
Pusić, Vesna (HNS)
Radin, Furio (nezavisni; zastupnik talijanske nacionalne manjine)
Rebić, Niko (HDZ)
Roksandić, Ivanka (HDZ)
Rončević, Berislav (HDZ)
Ronko, Zdravko (SDP)
Rošin, Jerko (HDZ)
Rožić, Vedran (HDZ)
Selem, Petar (HDZ)
Sesvečan, Damir (HDZ)
Sobol, Gordana (SDP)
Srb, Daniel (HSP)
Stazić, Nenad (SDP)
Strikić, Nedjeljko (HDZ)
Šantek, Ivan (HDZ)
Šeks, Vladimir (HDZ)
Šetić, Nevio (HDZ)
Šimac Bonačić, Tatjana (SDP)
Šimunović, Sonja (SDP)
Šišljagić, Vladimir (HDSSB)
Škulić, Vesna (SDP)
Škvorc, Milivoj (HDZ)
Šoja, Deneš (SDP; zastupnik mađarske nacionalne manjine)
Šolić, Božica (HDZ)
Šprem, Boris (SDP)
Šuica, Dubravka (HDZ)
Tomljanović, Emil (HDZ)
Turić, Marko (HDZ)
Turk, Željko (HDZ)
Vidović, Davorko (SDP)
Vincelj, Željko (HNS)
Vinković, Zoran (SDP)
Vranić, Biserka (SDP)
Vrbat, Tanja (SDP)
Vučić, Ivan (HDZ)
Vujić, Antun (SDP)
Vukić, Dragan (HDZ)
Zgrebec, Dragica (SDP)
Zubović, Mario (HDZ)

Dakle, dragi birači u RH, glasajte za bilo koga drugoga samo ne za ove stranke i ove ljude (časna iznimka dakako Dragutin Lesar koji je jedini glasao protiv i koji sam u saboru zastupa više od između 43 i 60% građana RH).

Ovi su ljudi izdali naše interese i uzurpirali i oteli naša prava da bi ih prodali za interese bogatih tuđinaca. Vratite im milo za drago, a posebno da se ne bi opet bahatili kako ste im na izborima dali pokriće da se ponašaju kako ih je volja, pa i da krše ustav (uostalom, kao da bi netko mogao gore od njih voditi ovu državu). Kaznite ih već jednom konačno na izborima, kad se tako uporno pretvaraju da ne trebaju za svoj nerad, prevaru i izdaju odgovarati pred zakonom. Svi su oni ista stranka, stranka krupnog kapitala kojem prodaju prava koja su nama oteli.

Revenge is ours!!! :)

ps - Iznimno na popisu nije Šemso Tanković (jer je sudjelovao u organizaciji i govorio na prosvjedu solidarnosti s Gazom), a mislim da ovaj puta možemo poštedjeti i pojedince u gradskom vijeću i poglavarstvu grada Rijeke kao i vlasti primorsko-goranske županije koji su UNICEF-u donirali sredstva za djecu žrtve izraelske agresije i ratnih zločina u Gazi.


U nastavku nekoliko linkova za Palestinu/Izrael:
Akcija za bojkot izraelskih proizvoda u Francuskoj
Ovako treba Todoriću napraviti...
EEEJ, TODORIĆU, OVE TI ZIME NISAM KUPILA NI POJELA NITI JEDAN GREJP JER SI IH SVE KUPIO U APARTHEJDSKOM IZRAELU!!!
Na kraju mladić koji govori kaže: Danas bojkotiramo izraelske proizvode i one proizvode koji podržavaju izraelske zločine, a sutra, ako ne promijenite svoju politiku i ne prestanete prodavati i kupovati te proizvode, bojkotirat ćemo vaše trgovine.

Viva Palestina Convoy

Neke vijesti o Viva Palestini
Viva Palestina namjerava organizirati još jedan konvoj s prijeko potrebnom pomoći za Palestince u Gazi. Konvoj će vjerojatno na put krenuti u jesen, u listopadu (kako bi dobrovoljci imali dovoljno vremena da isplaniraju svoje izbivanje s posla). Razmišlja se i o probijanju blokade morskim putem.
Britansko Povjerenstvo za dobrotvorna društva zamrznulo je bankovne račune Lifeline for Gaza i North Manchester Against Wars i o njihovom su ponovnom otvaranju pregovori trenutno u tijeku.
Vatrogasna kola koja nisu puštena u Gazu preko prijelaza Rafah, sada su u Libiji. Aktivisti su odbili to vozilo ostaviti u Egiptu, pa ga je jedan libijski aktivist odvezao u Libiju, gdje je sada na sigurnom i čeka na neki budući konvoj, kada će ga aktivisti ponovo pokušati prevesti u Pojas Gaze.

U SAD-u su, potaknute inspirativnim govorima (poput ovoga o džamiji i sirotištu u Rafahu razorenima sa 7 projektila (dakle nikako ne slučajno) proizvedenih u SAD-u) i turnejom Georgea Gallowaya, počele pripreme za američki konvoj Viva Palestina US. Vođa konvoja bit će Ron Kovic, veteran rata u Vijetnamu i mirovni aktivist, kojeg je Oliver Stone ovjekovječio u svom filmu Born on the Fourth of July. Organizatori namjeravaju prikupiti 10 milijuna američkih dolara i u Pojas Gaze uvesti 500 vozila. Konvoj će se oformiti u Egiptu i u Gazu ući preko prijelaza Rafah.

George Galloway na sveučilištu Columbia u SAD-u

Odlično predavanje Georgea Gallowaya (na engleskom) o izraelsko-palestinskom problemu, rješenju, te opasnosti koje predstavljaju novoizabrani izraelski tvrdolinijaški i ekstremni desničarski čelnici (fašist Avigdor Lieberman je novi izraelski ministar vanjskih poslova; vidjet ćemo sad kako EU i SAD primjenjuju svoje sankcije i izolacije na židovske ultra-desničare i ekstremiste u u-suprotnosti-s-međunarodnim-pravom nuklearno naoružanom Izraelu kojem su zločini protiv čovječnosti i kršenje međunarodnog prava svakodnevica).

Palestinci su žrtve jednog od najgoreg zločina 20. stoljeća, koji nažalost još uvijek nije završio i traje i danas u 21. stoljeću. Nažalost, Palestincima nije samo oteta zemlja, a oni pretvoreni u narod izbjeglica, već ih se još i optužuje da su sami krivi za to što su žrtve. Palestinci su žrtve terorizma, a Izraelci počinitelji. Političari i novinari znaju, ali se boje govoriti istinu. Niti jedna druga tema na svijetu nije toliko iskrivljena u medijima kao izraelsko-palestinski sukob; ni na jednu drugu temu nam se ne serviraju laži u potpunosti suprotne od istine.

Izrael je prekršio više rezolucija UN-a od svih drugih zemalja zajedno. Izrael zbog toga nikad nije kažnjen, već upravo suprotno, za svoje je zločine i kršenja međunarodnog prava nagrađen. Irak je uništen i razoren zbog toga što -- na kraju se ispostavilo -- nije prekršio UN-ovu rezoluciju.

U našem je nacionalnom interesu da ovaj problem pravedno riješimo, jer će on stalno izazivati nove sukobe između muslimanskog i zapadnog svijeta. Izraelsko nemilosrdno i nekažnjeno ubijanje palestinskih civila i djece ljuti milijune muslimana diljem svijeta. Ovo se odnosi na sve zemlje čiji političari podržavaju izraelski aparthejd i ostale zločine, ali ponajviše na SAD, jer su one te koje omogućuju Izraelu da te zločine provodi. Bez podrške SAD-a Izrael se ne bi mogao ovako ponašati. Naši političari moraju pod hitno promijeniti svoju politiku i početi pravedno rješavati taj sukob, između ostalog, i zbog naše vlastite sigurnosti. Svojom podrškom cionizmu i izraelskim zločinima naši političari, nisu samo suodgovorni za patnju, tlačenje i zločine počinjene nad palestinskim narodom, već ugrožavaju sigurnost i izraelskih Židova, ali i svih nas ostalih običnih građana različitih zemalja koje tvrde da predstavljaju kad javno riječima i djelima daju podršku izraelskim zločinima protiv Palestinaca koji traju desetljećima.
Sve ovo i još mnogo toga drugog poslušajte na linku.


Još o Georgeu Gallowayu i njegovim problemima s bušoidnim kanadskim vlastima koje su mu zabranile ulazak u Kanadu:
'A political attack from both sides of the Atlantic'
Kanadski ministar za državljanstvo, useljeništvo i multikulturalizam Jason Kenney zabranio je ulazak u Kanadu Georgeu Gallowayu, britanskom parlamentarcu koji je predvodio konvoj Viva Palestina iz Velike Britanije u Pojas Gaze, pod izgovorom da Galloway, kojeg je britanski narod nekoliko puta izabrao za svog predstavnika u britanskom parlamentu, predstavlja sigurnosnu prijetnju. Zanimljivo da Galloway nije imao nikakvih problema da uđe u SAD i tamo održi govore, te da je do sada već mnogo puta bio i govorio u Kanadi. Kenney, bušoistički konzervativac, smatra da je neprihvatljivo da se Galloway „hvali da je Hamasu dao financijsku pomoć“ te da suosjeća s „neprijateljima Kanade u Afganistanu“. Istovremeno konvoj Viva Palestina napadnut je i od strane Povjerenstva za dobrotvorna društva u Velikoj Britaniji.

They banned the wrong George
It is truly an upside down world when a government can allow a war criminal like George W. Bush--who more than any other single figure in the world has been directly responsible for the deaths and displacement of literally millions of people--to enter the country to rake in more cash and tell more lies, while keeping out George Galloway, who has devoted his life to organizing relief and humanitarian aid, telling the truth and speaking up for ordinary people.
Na linku možete poslušati i kratke isječke iz drugih govora Georgea Gallowaya koje je krajem prošlog mjeseca održao na nekim sveučilištima u SAD-u.


Nekoliko linkova za Palestinu/Izrael:
B'Tselem: Policy of discrimination in planning, building and land expropriation
The planning policy in East Jerusalem since its annexation in 1967 is affected by political considerations and infected by systematic discrimination against the Palestinians living there. While extensive building and enormous budget allocations have been the rule in Jewish neighborhoods, the Israeli government has choked development and building for the Palestinian population.

Gideon Levy: IDF ceased long ago being 'most moral army in the world'
All these propagandistic and ridiculous responses are meant not only to deceive the public, but also to offer shameless lies. The IDF knew very well what its soldiers did in Gaza. It has long ceased to be the most moral army in the world. Far from it - it will not seriously investigate anything. ... Everything has long been known by those who wanted to know, those who, for example, read Amira Hass's dispatches from Gaza in this paper. Everything started long before the assault on Gaza. The soldiers' transgressions are an inevitable result of the orders given during this brutal operation, and they are the natural continuation of the last nine years, when soldiers killed nearly 5,000 Palestinians, at least half of them innocent civilians, nearly 1,000 of them children and teenagers. Everything the soldiers described from Gaza, everything, occurred during these blood-soaked years as if they were routine events. It was the context, not the principle, that was different. An army whose armored corps has yet to encounter an enemy tank and whose pilots have yet to face an enemy combat jet in 36 years has been trained to think that the only function of a tank is to crush civilian cars and that a pilot's job is to bomb residential neighborhoods. To do this without any unnecessary moral qualms we have trained our soldiers to think that the lives and property of Palestinians have no value whatsoever. It is part of a process of dehumanization that has endured for dozens of years, the fruits of the occupation. "That's what is so nice, as it were, about Gaza: You see a person on a road ... and you can just shoot him." This "nice" thing has been around for 40 years. Another soldier talked about a thirst for blood. This thirst has been with us for years. ... Regarding the statement of one soldier, who said "As much as we talk about the IDF being an army of values, let's just say this is not the situation on the ground, not on the battalion level," the IDF has long ceased to be an army of "values," not on the ground, not in the battalion, not in the senior command. When an army does not investigate thousands of cases of killing over many years, the message to the soldiers is clear, and it comes from the top. Our Teflon chief of staff, Gabi Ashkenazi, cannot wash his hands of this affair. They are bloody. What the soldiers of the preparatory academy described were war crimes, for which they should be tried. This will not happen, save for the grotesque spectacle of "principled probes" in an army that killed 1,300 people in 25 days and left 100,000 homeless. Military police investigations will not lead to anything. The IDF is incapable of investigating the crimes of its soldiers and commanders, and it is ridiculous to expect it to do so. These are not instances of "errant fire," but of deliberate fire resulting from an order. These are not "a few bad apples," but rather the spirit of the commander, and this spirit has been bad and corrupt for quite some time. Change will not come without a major change in mindset. Until we recognize the Palestinians as human beings, just as we are, nothing will change.


Ostali linkovi:
Izvrstan govor Zorana Oštrića na prosvjedu protiv NATO-a: Odletjeli u Washington kao guske u maglu
Hrvatski su političari u "pregovore" o pristupanju krenuli uvjereni da NATO nema alternative, da alternativa nije moguća niti zamisliva. Dozvolili su sebi da budu posve paralizirani slikom moći globalne Imperije. Vlada HDZ-a, i vlada SDP-a, jednaki su! Zato, naravno, i nije bilo nikakvih pregovora - samo krotkog prihvaćanja diktata Imperije. Odletjeli su u Washington kao guske u maglu! ... Došli smo u društvo imperijalne moći, došli smo u društvo agresivne borbe za interese globalnog kapitala, došli smo u društvo onih koji su osmislili mučenje u Guantanamu! Kapital gazi narode i proždire Zemlju u svojoj kurjačkoj gladi za viškom vrijednosti - militaristička organizacija potrebna mu je da izbjegne ograničenja, koja mu demokratska dostignuća narodnih borbi nameću. Vojni savez NATO proklamirao je da ima pravo intervenirati i van područja zemalja članica čak i bez pokroviteljstva Organizacije ujedinjenih naroda. Vojni savez NATO proklamirao je da nuklearni rat nije neprihvatljiv, i da je spreman prvi udariti hidrogenskim bombama. Vojni savez NATO diže tenzije u Europi postavljanjem tzv. "raketnog štita", a zemlje u kojima se ta postrojenja nalaze - automatski postaju, u slučaju rata, mogući cilj protudara. ... Kažu nam, da se u NATO odlučuje demokratski, da svaka članica odlučuje samostalno. Ali, u podlozi je zavisnost od najjače sile. Samo tri od tadašnjih 19 članica NATO-a usudilo se suprotstaviti volji Sjedinjenih Američkih Država, koje su poželjele izvršiti agresiju na Irak. Samo tri vlade imale su dovoljno razuma, morala, snage i hrabrosti da se suprotstave velikom huliganu - a svakome, tko zna misliti, bilo je jasno da su izneseni razlozi lažni. I Hrvatski bi vojnici danas bili tamo, i sramotili se sudjelujući u okupaciji druge države, da nije, ipak, prevladao razum. Tada smo, u veljači 2003. okupili 5.000 ljudi na prosvjedu "Dosta je ratova!" protiv rata u Iraku. Možemo to opet, i možemo to bolje. Sada smo u NATO-u, i zajedno sa građanima i društvenim pokretima drugih zemalja članica, možemo raditi na rušenju militarističke logike i pripremi raspuštanja tog Saveza. NATO je oruđe interesa najmoćniji zemalja, oruđe interesa vladajućih klasa, oruđe interesa transnacionalnog kapitala. Na štetu podjarmljenih, na štetu siromaha, na štetu muškaraca i žena koji teže slobodi, na štetu prirodnog okoliša. Tko ide ginuti u profesionalnoj vojsci? Ne sinovi i kćeri onih koji objavljuju ratove! U jednim dnevnim novinama, u stranom vlasništvu, čitamo prije par dana na naslovnici najavu reportaže o mladim ženama, koje su se prijavile za dobrovoljno služenje vojske - naslov glasi: "Ušla sam u vojsku da prehranim sina." Cijeli je svijet danas u dubokoj ekonomskoj, socijalnoj, ekološkoj krizi. To je kriza kapitalističkog sustava, ma koliko šutjeli o tome. Sve su krize međusobno povezane. Krizu uviđaju i priznaju danas i najmoćniji. Postoje međutim dvije logike razriješavanja krize: jedna je logika onih koji brane interese kapitalskog sustava, druga logika onih koji žele drugačiji svijet - koji žude za pravdom, slobodom, ekološkom održivošću. Logika rata bazirana je na ekonomiji rata, bazirana je na sustavnom uništavanju viška proizvodnje, koja počinje smetati kapitalu da se oplođuje. Neka bude profit, pa makar propao svijet! Logika ekploatacije, koja raji udijeli ponešto na kapaljku da bude mirna. A mozak nam peru, da je svijet eto takav kakav jest, da drugačije mogućnosti nema, da nema nade, da moramo živjeti u strahu. (cijeli govor pročitajte na linku)