srijeda, 12. listopada 2011.
Pravo palestinskih izbjeglica na povratak
Neke informacije o palestinskim izbjeglicama iz informativnog letka Američke kampanje za okončanje izraelske okupacije The Palestinian right of return koji u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku.
TKO SU PALESTINSKE IZBJEGLICE?
Palestinske izbjeglice su autohtoni arapski stanovnici povijesne Palestine – područja koje danas obuhvaća Izrael i okupirani palestinski teritorij – koji su tijekom i nakon prvog izraelsko-arapskog rata 1948. bili prisiljeni napustiti svoje domove. Danas su dvije trećine Palestinaca izbjeglice. Palestinske izbjeglice čine jednu trećinu svjetske izbjegličke populacije i jedna su od najstarijih izbjegličkih populacija na svijetu. Danas je oko 3,8 milijuna palestinskih izbjeglica iz 1948. i njihovih potomaka registrirano pri Ujedinjenim narodima. Dodatnih 1,5 milijuna izbjeglica iz 1948. i njihovih potomaka nije registrirano kod UN-a. Dodatnih 250 000 Palestinaca raseljeno je unutar Izraela, dok ih je još 250 000 također postalo izbjeglicama 1967. godine, nakon trećeg arapsko-izraelskog rata. Procjenjuje se da ukupno ima oko 5,8 milijuna Palestinskih izbjeglica.
KAKO SU POSTALI IZBJEGLICE?
Palestinska izbjeglička kriza počela je kad je 1948. godine stvorena država Izrael. Tijekom arapsko-izraelskog rata koji je uslijedio, jake paravojne postrojbe koje su uskoro postale vojska države Izrael, prisilno su protjerale ili zastrašivanjem natjerale u bijeg 750 000 autohtonih Palestinaca. Neke su fizički istjerali, dok su drugi čuli priče o masakrima, poput onog koji se u travnju 1948. dogodio u selu Deir Yassin, gdje su pripadnici cionističkih paravojnih postrojbi ubili 254 palestinskih civila. Paravojne skupine svojim su pripadnicima poslale poruku: „Kako u Deir Yassinu tako svugdje.“ Vijesti o pokolju proširile su strah među Palestincima i tisuće su ljudi pobjegle u susjedne zemlje. Tisuće su pobjegle zbog rata, vjerujući da će borbama doći kraj za nekoliko tjedana i da će se vratiti kući. Mnogi su sa sobom ponijeli ključeve svojih kuća, vjerujući u skori povratak, a ključ je postao simbol prava palestinskih izbjeglica. Oko milijun Palestinaca koji danas u Izraelu čine gotovo 20% stanovništva su oni koji 1948. godine nisu istjerani ili izbjegli i njihovi potomci. Drugi egzodus dodatnih 250 000 Palestinaca dogodio se 1967. godine, tijekom trećeg arapsko-izraelskog rata koji je doveo do izraelske okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze.
GDJE ŽIVE PALESTINSKE IZBJEGLICE?
Većina palestinskih izbjeglica živi na udaljenosti manjoj od 100 milja od svojih prvotnih kuća i sela. Od 3,8 milijuna izbjeglica registriranih pri UN-u, 33% ih živi u 59 prenapučena i slabo opremljena logora kojima upravlja UN na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze, te u Jordanu, Siriji i Libanonu. Ostalih 67% raspršeno je diljem Srednjeg Istoka i u drugim zemljama širom svijeta.
KOJA SU TEMELJNA PRAVA PALESTINSKIH IZBJEGLICA?
Pravo na povratak sastavni je dio međunarodnog prava, a Palestincima je to pravo i posebno zajamčeno UN-ovom Rezolucijom 194 iz prosinca 1948. godine, koja navodi da „izbjeglicama koje se žele vratiti u svoje domove i živjeti u miru sa svojim susjedima treba to dopustiti što je prije moguće, te da onima koji se ne žele vratiti treba isplatiti odštetu za imovinu“. I drugi međunarodni zakoni i konvencije uključujući Opću deklaraciju o ljudskim pravima, Četvrtu ženevsku konvenciju, Hašku konvenciju, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, te nekoliko regionalnih konvencija podupiru pravo izbjeglica na povratak i odštetu.
ZAŠTO SE PALESTINSKE IZBJEGLICE NE MOGU VRATITI U SVOJE DOMOVE I SELA?
U suprotnosti s međunarodnim pravom i posebnim rezolucijama UN-a, Izrael palestinskim izbjeglicama nije dopustio da se vrate. I to unatoč činjenici da je primanje Izraela u UN 1949. godine bilo uvjetovano voljom te države da ispoštuje rezoluciju 194 Opće skupštine UN-a koja poziva na povratak izbjeglica i isplatu odštete. Danas Izrael tvrdi da bi se dopuštanjem palestinskim izbjeglicama da se vrate izmijenila demografska ravnoteža u Izraelu i više nego udvostručilo izraelsko palestinsko stanovništvo koje trenutno čini 19% ukupnog stanovništva u Izraelu. Izrael također tvrdi da nema prostora na koji bi se mogle smjestiti palestinske izbjeglice koje se žele vratiti u svoje domove. Međutim, oko 80% Izraelaca trenutno živi na oko 15% teritorija Izraela. Preostalih 85% zemlje je uglavnom zemlja koja je nekad pripadala palestinskim izbjeglicama i većina je nije u uporabi. Drugim riječima, 90% iseljenih palestinskih sela moglo bi biti ponovo naseljeno bez raseljavanja Izraelaca ili utjecanja na njihov život.
ŠTO SAD PODUZIMAJU KAKO BI PODUPRLE PRAVO PALESTINSKIH IZBJEGLICA NA POVRATAK?
SAD nisu pravedan posrednik u mirovnim pregovorima između izraelske vlade i Palestinske samouprave. U suprotnosti sa svojom ustavnom obvezom da podupiru ljudska prava i slobodu, SAD ignoriraju izraelska kršenja međunarodnog prava i nastavljaju Izrael snabdijevati ogromnom financijskom i vojnom potporom.
Izvor i više informacija: The Palestinian right of return
DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Mosque set on fire in the Galilee — “A wave of racism has risen in Israel”
U Galileji zapaljena džamija – „Val rasizma u porastu u Izraelu“ (5. listopad 2011.)
U ponedjeljak, 3. listopada, u 2:30 u noći mještanina većinski beduinskog sela Tuba u sjevernoj Galileji koji živi u susjednoj kući probudila je buka lomljenja stakla, a kad je izašao na ulicu vidio je seosku džamiju u plamenu i veliki automobil s 4 ljudi kako se udaljava s tog područja. Selo Tuba ili Tuba-Zangaria, u kojem živi oko 7000 ljudi, okruženo s gotovo 50 židovskih gradova, postalo je poprište napetosti i posljednjeg incidenta „naplaćivanja cijene“, politike koju uobičajeno židovski kolonisti na Zapadnoj obali provode protiv Palestinaca kad izraelska vlada poduzima mjere protiv kolonista. Na zidovima zapaljene džamije napadači su ispisali „Cijena. Palmer. Osveta.“ „Palmer“ se odnosi na Ashera Palmera, židovskog kolonista iz Kiryat Arbe koji je poginuo u prometnoj nesreći na Cesti 60 u blizini svog doma prije 2 tjedna. U sudaru je poginulo i njegovo 1-godišnje dijete. Nakon provedene istrage, policija je zaključila da su nesreću prouzročili palestinski mladići koji su promet gađali kamenjem. Nije jasno kakva veza postoji između smrti Ashera Palmera i sela Tuba Zangaria. Kiryat Arba se nalazi 150 milja južno od Tube, a mještani Tube, iako uglavnom beduini, donekle su se integrirali u izraelsko društvo. Između 200 i 300 mještana služi u izraelskoj vojsci. Mještani su ogorčeni napadom na džamiju. Oko 300 mještana okupilo se tog jutra i prosvjedovalo na izlazu iz sela. Iskazi svjedoka o onome što se potom dogodilo se razlikuju. Jedan mještanin tvrdi da su prosvjednici htjeli otići u obližnji židovski grad Roshe Pina i počeli policiju gađati kamenjem kad ih je spriječila da napuste selo. Jedan učitelj iz sela tvrdi da su prosvjednici samo htjeli prosvjedovati na rubu sela kako bi iskazali svoj bijes, dok je policija odmah ispalila suzavac na okupljene koji su se brzo nakon toga razišli. Jedan mještanin tvrdi da je policija pokušala obrisati grafite ispisane na zidovima džamije, što je razljutilo okupljeno mnoštvo koje je odlučilo vandalizam najprije pokazati međunarodnim medijima. Nakon što su prosvjednici otjerani s izlaza iz sela, neki od njih su zapalili hrpe smeća na glavnoj cesti. Kasno poslije podne džamiju je posjetio izraelski predsjednik Peres kako bi osudio napad. Peres je rekao da je „cijela zemlja uz“ građane Tube i pridružio se židovskim, kršćanskim i muslimanskim čelnicima koji su podržali građane Tube i založili se za vjersku toleranciju. Nazočan je bio i ministar sigurnosti Aharonovitch koji je građane uvjeravao da će počinitelji ovog napada biti kažnjeni. Nekoliko se stotina ljudi okupilo kako bi čulo govornike, uključujući mještane Tube i stanovnike susjednih kibuca. Jedan od mještana Tube, odvjetnik Jamal, vjeruje da su za napad odgovorni ljudi iz obližnjeg grada Safeda u kojem živi većinsko židovsko stanovništvo, uključujući i znatan broj ultraortodoksnih Židova: „Rabin u Safedu mrzi Arape. Stalno se služi rasističkim govorom mržnje.“ Radi se o rabinu Eliyahuu, koji je prošlog listopada stanovnicima Safeda naredio da ne iznajmljuju sobe ili stanove arapskim studentima fakulteta u Safedu. Jamal smatra da je odgovornost vlade da kazni ljude koji poput Eliyahua među građanima raspiruju mržnju. Odnosi između okolnih židovskih gradova i sela do sada nisu bili nasilni, mještani Tube rade u gradskim tvornicama i na gradilištima obližnjih gradova. Mještane Tube podržao je i jedan židovski poduzetnik koji zapošljava neke od njih u svojoj tvornici. Tuba je do sada bila mirna zajednica, a sada se ljudi više ne osjećaju sigurno. Izraelski su mediji izvijestili da su mještani Tube u noći zapalili lokalno vijeće i oštetili zdravstvenu kliniku i društveni centar, te da je policija upotrijebila suzavac kako bi rastjerala izgrednike. Vijećem u Tubi predsjeda židovski političar Zvika Fogel kojeg mještani nisu izabrali demokratskim putem, već ga je postavila država, nakon što su vlasti zaključile da izabrani članovi vijeća ne obavljaju učinkovito svoj posao.
Read more…
Children's Art from Palestine--Censored! (video)
Palestinian Statehood: Mixed Views, Low Visibility
More favor (42%) than oppose (26%) the United States recognizing Palestine as an independent nation, while nearly a third (32%) express no opinion. ... This week's planned debate at the United Nations over Palestinian statehood has mostly been off of the public's radar. Just 10% say they have heard a lot about the upcoming debate, while 38% say they have heard a little; fully half (51%) say they have heard nothing at all. Press coverage of this issue has been minimal as well, according to an analysis by the Pew Research Center's Project for Excellence in Journalism (PEJ). Last week, less than 2% of all news coverage was devoted to the debate over Palestinian statehood, far less than the amount of coverage devoted to the U.S. economy (20%) or the 2012 presidential campaign (12%).
Read more…
US Campaign to End the Israeli Occupation's Frequently Asked Questions on Palestinian diplomatic initiative at the UN
Odgovori Američke kampanje za okončanje izraelske okupacije na često postavljana pitanja u vezi palestinske diplomatske inicijative pri UN-u (29. lipanj 2011.)
1947. godine Opća skupština UN-a je donijela Rezoluciju 181 o podjeli Palestine na 2 države – židovsku državu (55%) i arapsku državu (45%) – s time da je Jeruzalem određen kao corpus separatum, otvoreni grad kojim upravlja UN. U trenutku podjele palestinski su Arapi posjedovali oko 93% Palestine, Židovi tek 7% zemlje. Plan o podjeli Palestine nikad nije implementiran. Cionističke paravojne skupine i kasnije izraelska vojska, koja je nastala odmah po uspostavi države Izrael 1948. godine, istjerale su Palestince iz njihovih domova, kako unutar teritorija koji je UN-ovim planom o podjeli Palestine bio dodijeljen za židovsku državu, tako i s područja preko tih granica. Drugi su Palestinci izbjegli iz svojih domova zbog ratnih uvjeta, no namjeravali su se vratiti kad se situacija smiri. Do potpisivanja sporazuma o primirju između Izraela i susjednih arapskih zemalja 1949, između 750 000 i 1 100 000 Palestinaca su postali izbjeglice, a Izrael je kontrolirao 78% povijesne Palestine. Od preostalih 22% dio je anektirao Jordan (Zapadnu obalu, uključujući istočni Jeruzalem), a dio je Egipat stavio pod svoju vojnu upravu (Pojas Gaze). Ova se situacija zadržala do 1967. godine, kad je Izrael zauzeo i okupirao i ovaj preostali palestinski teritorij, te sirijsku Golansku visoravan i egipatski Sinajski poluotok.
Read more…
SAD:
Protesting Bush Era+ War Criminals in New York City & throughout the country! (video)
CODEPINK activists have been bird-dogging former Bush administration officials across the country, moving Cheney's book to the crime section and demanding accountability and justice for the lies they told the American people during their time in office.
Read more…
Moving Dick Cheney's Book (video)
CodePINK Moves Dick Cheney's Book @ Dallas, Texas (video)
