Židovi za pravo palestinskih izbjeglica na povratak

Ghada Karmi i Ellen Siegel, 1973, 1992 i 2001 (slike: Francis Khoo i Jean-Pascal Deillon)

Prijevod izjave Jews for Palestinian right of return koju potpisuju Židovi koji se zalažu za poštivanje i implementaciju prava palestinskih izbjeglica na povratak u njihovu domovinu kao ključ svakog pravednog rješenja sukoba u Izraelu/Palestini. Među brojnim početnim uglednim potpisnicima su i Max Ajl, Gabriel Ash, Max Blumenthal, Haim Bresheeth, Lenni Brenner, Lynn Gottlieb, Jeff Halper, Ilan Pappé i Miko Peled. Izjavu i više informacija na engleskom možete pročitati na linku.


01. siječnja 2013.

„Palestincima pravo da se vrate u svoje domove i pravo na dostojanstven život i ravnopravnost u njihovoj vlastitoj zemlji nisu ništa manje važna od prava da se oslobode vojne okupacije.“ prof. Saree Makdisi

Već dulje od stoljeća cionisti pokušavaju izgraditi „židovsku državu“ prisilnim uklanjanjem domorodačkog palestinskog naroda.

Ova je država uspostavljena 1948. godine uz pomoć Nakbe (Katastrofe): uništenja i okupacije više od 500 palestinskih gradova i sela, izvlaštenja više od 750 000 Palestinaca i kampanje terora koje je masakr u Deir Yassinu tek najzloglasniji primjer.

Od 1967. godine Izrael također okupira i kolonizira i ostatak povijesne Palestine. Danas se ovo nemilosrdno etničko čišćenje nastavlja – naoružavaju ga i financiraju SAD i njegovi saveznici – na obje strane „Zelene linije“ iz 1948.

Zahvaljujući svemu tome 70% Palestinaca živi u egzilu i oni su najveća izbjeglička populacija na svijetu.

Ovo je najočiglednije u Gazi, gdje Izrael nameće naročito brutalno kolektivno kažnjavanje 1,7 milijuna ljudi – većinom izbjeglica – zato što se prkosno opiru protjerivanju iz njihovih domova diljem povijesne Palestine.

„Odaberite neku točku, bilo koju, duž 25 milja duge obale [Gaze],“ piše stanovnica grada Gaze Lara Aburamadan, „i ona će biti otprilike 7 milja – nikad više – udaljena od druge strane. Na drugoj su se strani rodili moji bake i djedovi, u selu koje je sada postalo nečija tuđa zemlja, u koju je meni zabranjen pristup. Vi je zovete Izrael, ja je zovem mjesto odakle dolaze bombe.“

Kako bi zataškao ove zločine i zaštitio se od njihovih posljedica, cionistički režim službeno poriče Nakbu, što je etički ekvivalent poricanja Holokausta. Režim je čak donio zakone koji kažnjavaju one koji komemoriraju Nakbu – korak prema potpunoj kriminalizaciji njenog obilježavanja.

Kao što je to slučaj kod svih koloniziranih naroda, oslobođenje znači ispravljanje nepravde počinjene izvlaštenjem. „Palestinski cilj,“ piše dr. Haidar Eid u Gazi, „je pravo na povratak svih izbjeglica i ništa manje od toga.“

Povratak – jedan od ključnih zahtjeva kampanje za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BDS) – potvrđen je UN-ovom rezolucijom 194, ali proizlazi iz načela univerzalnih ljudskih prava i kao takvog ga se ne može odreći niti od njega odustati niti jedno tijelo ni predstavnik; on je neotuđivo vezan uz Palestince, individualno i kolektivno.

Unatoč tome čak i neki kritičari izraelske okupacije koja je započela 1967. tvrde da je povratak palestinskih izbjeglica „nerealističan“.

Međutim, biti solidaran znači bezuvjetno podupirati pravedne ciljeve onih koji se opiru ugnjetavanju. Kao što je pojasnio palestinski novinar i aktivist Maath Musleh: „Ako mislite da [povratak] nije moguć, tada zapravo niste solidarni s palestinskom borbom.“

Neki također prigovaraju da bi povratak izbjeglica značio kraj „židovske države“. No zagovaratelji socijalne pravde se moraju zapitati kako mogu braniti državu čije samo postojanje ovisi o strukturalnom uskraćivanju palestinskih prava.

Nedavno je više od stotinu vodećih palestinskih aktivista ponovo izrazilo svoje protivljenje „svim oblicima rasizma i bigotnosti, uključujući između ostalog antisemitizam, islamofobiju, cionizam i druge oblike bigotnosti usmjerene protiv bilo koga, a osobito protiv ljudi neeuropskog podrijetla i urođeničkih naroda svugdje u svijetu.“

Takav se rasizam i bigotnost odražava upravo u pokušaju cionizma da uništi palestinski narod, stoljetnoj kampanji koja sramoti sjećanje na židovsku patnju i otpor u Europi.

Moralni je odgovor jasan: „U povijesnoj Palestini postoji jedan geopolitički entitet“, piše palestinski novinar Ali Abunimah. „Izraelu se ne smije dopustiti da nastavi ukopavati svoj aparthejd, rasističku i kolonijalnu vladavinu diljem te zemlje.“

Kao savjesni Židovi, pozivamo sve koji se zalažu za socijalnu pravdu da se zauzmu za palestinsko pravo na povratak i demokratsku državu u cijeloj povijesnoj Palestini – „Od rijeke do mora“ – s jednakim pravima za sve.

Punu pravdu, o kojoj ovise nade cijelog čovječanstva, ne može zadovoljiti ništa manje od toga.


Početni potpisnici
Max Ajl, autor i aktivist; Cornell Students for Justice in Palestine
Gabriel Ash, International Jewish Anti-Zionist Network Switzerland
Max Blumenthal, novinar i autor
Prof. Haim Bresheeth, sineast, fotograf, znanstvenik s područja filmskih studija
Lenni Brenner, autor i mirovni aktivist
Mike Cushman, Jews for Boycotting Israeli Goods (UK)
Sonia Fayman, French Jewish Union for Peace; International Jewish Anti-Zionist Network France
Sherna Berger Gluck, US Campaign for the Academic and Cultural Boycott of Israel; Israel Divestment Campaign
Rabin Lynn Gottlieb, Fellowship of Reconciliation Peacewalks, Mural Arts in Palestine i Shomer Shalom Network for Jewish Nonviolence
Hector Grad, International Jewish Anti-Zionist Network (Spain)
Abraham Greenhouse, bloger, Electronic Intifada
Tony Greenstein, Jews for Boycotting Israeli Goods (UK)
Jeff Halper, Israeli Committee Against House Demolitions (ICAHD)
Stanley Heller, moderator informativnog programa “The Struggle”
Tikva Honig-Parnass, bivša pripadnica cionističkih oružanih snaga (1948); autorica knjige False Prophets of Peace: Liberal Zionism and the Struggle for Palestine
Adam Horowitz, urednik, Mondoweiss.net
Selma James, Global Women's Strike; International Jewish Anti-Zionist Network UK
David Klein, US Campaign for the Academic and Cultural Boycott of Israel
Dennis Kortheuer, US Campaign for the Academic and Cultural Boycott of Israel; Israel Divestment Campaign; Dump Veolia LA
David Letwin, aktivist i pisac; Gaza Freedom March
Michael Letwin, suosnivač Labor for Palestine; US Campaign for the Academic and Cultural Boycott of Israel; Al-Awda NY: The Palestine Right to Return Coalition
Antony Loewenstein, australski novinar i autor
Barbara Lubin, Middle East Children's Alliance
Mike Marqusee, autor knjige If I Am Not for Myself: Journey of an Anti-Zionist Jew
Hajo Meyer, preživjela žrtva Auschwitza; International Jewish Anti-Zionist Network
Linda Milazzo, novinarka i pedagoginja
Prof. Ilan Pappé, izraelski povjesničar i socijalistički aktivist
Miko Peled, autor knjige The General's Son
Karen Pomer, unuka Henrija B. van Leeuwena, nizozemskog anticionističkog vođe i preživjele žrtve nacističkog koncentracijskog logora Bergen-Belsen
Diana Ralph, Independent Jewish Voices-Canada
Dorothy Reik, Progressive Democrats of the Santa Monica Mountains
Prof. Dr. Fanny-Michaela Reisin, predsjednica, International League for Human Rights (Njemački ogranak FIDH); osnivačica, Jewish Voice for a Just Peace – EJJP Germany
Rachel Roberts, odvjetnica i spisateljica
Ilana Rossoff, International Jewish Anti-Zionist Network
Carol K. Smith, aktivistica i odvjetnica
Lia Tarachansky, Seven Deadly Myths
Hadas Thier, jedna od autorica u knjizi The Struggle for Palestine; izraelska kćer i unuka preživjelih žrtava nacističkog Holokausta
Dr. Abraham Weizfeld, Montréal; Jewish People's Liberation Organization
Sherry Wolf, autorica; International Socialist Organization; Adalah-NY
Marcy Winograd, bivša mirovna kandidatkinja za američku kongresnicu; nastavnica u javnoj školi
Dr. Roger van Zwanenberg, Pluto Books Ltd.


Izvor i više informacija: Jews for Palestinian right of return


DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Olive Trees – More Than Just a Tree in Palestine
Olive trees carry more than an economic significance in the lives of Palestinians. They are not just like any other trees, they are symbolic of Palestinians' attachment to their land. Because the trees are draught-resistant and grow under poor soil conditions, they represent Palestinian resistance and resilience. The fact that olive trees live and bear fruit for thousands of years is parallel to Palestinian history and continuity on the land. Palestinians are proud of their olive trees; they take care of them with care and appreciation. Palestine has some of the world's oldest olive trees, dating back to 4,000 years. Some families have trees that have been passed down to them for generations and the olive harvest season in October bears a socio-cultural meaning where families come together to harvest olive trees bearing in mind that their forefathers and mothers had tended to the same trees several years ago.
Read more...

Hamas rival Fatah party stages first Gaza rally since 2007
The Fatah party of Western-backed Palestinian President Mahmoud Abbas staged a massive rally today in the Gaza Strip, the first such gathering in the territory since the Islamist Hamas group took control there in 2007 and a reflection of the warming ties between the two rival factions. Throngs camped out overnight in a downtown Gaza square to ensure themselves a spot for the anniversary commemoration of Fatah's 1959 founding, and tens of thousands marched early today carrying Fatah banners. Top party officials arrived in Gaza for the first time since they were ousted from Gaza by Hamas rivals in 2007, and a recorded speech by Abbas, who rules in the West Bank, was also screened to the crowd. "There is no substitute for national unity," Abbas said in the televised address.
Read more...

Israeli-Palestinian clashes erupt in northern West Bank (video)
Izbili sukobi između Izraelaca i Palestinaca na sjeveru Zapadne Obale (01. siječanj 2013)
Palestinci tvrde da je napad izraelskih vojnika, koji su se prerušili u prodavače povrća kako bi uhitili muškarca s njihovog popisa traženih osoba, izazvao sukobe na sjeveru Zapadne Obale. Stanovnici grada Tamouna tvrde da su lokalni mladići na izraelske vojnike bacali kamenje i boce, dok su vojnici uzvratili bojevim streljivom. 8 je muškaraca ozlijeđeno, uključujući neke bojevim streljivom. Sukobi su izbili rano u utorak (01. siječnja) nakon što su izraelski vojnici preobučeni u prodavače uhitili jednog muškarca. Nakon toga su uniformirani vojnici ušli u grad, a lokalni muškarci počeli su ih gađati kamenjem kako bi spriječili daljnja uhićenja.
Read more...

Abbas' newfound courage
The Oslo accords do state that neither Palestinians nor Israelis are supposed to take unilateral action that can prejudge the final outcome of negotiations. But while Palestinians obediently respected this clause, the Israelis were busy expanding Jewish colonies, confiscating Palestinian land for Jewish settlements and barring Palestinians from developing outside their restricted city limits. More than 60 per cent of West Bank Palestinian land declared in the Oslo accords as areas C were closed to any Palestinian expansion. Even travelling on roads in these areas is restricted to Palestinians, while Israelis and Jewish settlers can use them freely.
Read more...

Critics of Likud's new vanguard say party has abandoned founder's ideals
The primary also saw the rise to 15th on the Likud party list of candidates of Moshe Feiglin, a Jewish fundamentalist who calls for rebuilding the biblical temple in Jerusalem and has campaigned on a proposal to pay Arab families half a million dollars each to emigrate from the West Bank. And moving the party even further to the right was a merger of lists with Yisrael Beiteinu, whose leader, Avigdor Lieberman, calls for the ouster of Palestinian President Mahmoud Abbas. Yisrael Beiteinu stoked anti-Arab racism during the 2009 election campaign with its slogan "Only Lieberman understands Arabic," hinting he would get tough with the Arab minority. Mr. Danon, who soared from 24 to six within the Likud in the primaries, has not espoused Mr.Feiglin's initiative for a voluntary removal of Arabs but he does make clear in remarks to the Monitor his view that the international community should forget about a two-state solution to the conflict, to which Netanyahu gave qualified endorsement in 2009. Danon believes that Israel should annex the Jewish settlements along with open land in the West Bank, leaving the Palestinians with scraps. "I believe that the ones who need to be in blocs are the Palestinians and not the settlers in Judea and Samaria," he says.
Read more...

Welcome, Chuck
American policy plays a major role in the agony of the Israeli peace camp, which is so manifest in the present election campaign. Just one example: the huge settlement effort now in process, which makes the two-state peace solution more and more difficult to implement, is financed by American Jews who funnel their donations through tax-free organizations. Thus the US government in practice finances the settlements, which it officially condemns as illegal.
Read more...

The documentary that should make every decent Israeli ashamed
This documentary should make every decent Israeli ashamed of being an Israeli. It should be shown in civics classes and heritage classes. The Israelis should know, at long last, what is being done in their name every day and every night in this ostensible time of no terror. Even in a West Bank village like Bil'in, which has made nonviolence its motto. The soldiers - the friends of our sons and the sons of our friends - break into homes in order to abduct small children, who may be suspected of throwing stones. There is no other way to describe this. They also arrest dozens of the organizers of the popular weekly protest at Bil'in. And this happens every night. I have often been to this village, to its protests and to its funerals. Once or twice I joined the Friday demonstrations against the separation fence that was built on its land to enable Modi'in Ilit and Kiryat Sefer to rise on its olive groves. I have breathed the tear gas and the stinking "skunk" gas. I have seen the rubber bullets that wound and sometimes kill, and the violent behavior of the soldiers and the police toward the demonstrating inhabitants. Yet nevertheless, what I saw in this film shocked me more than all those hasty visits. The apartment buildings of Modi'in Ilit are swallowing up the village, just like the wall that was built here on their land. The inhabitants decided to embark on a struggle for their property and their existence. With a mixture of naivete, determination and courage - and, now and then, some exaggerated theatricality - the residents undertake various gimmicks, with the help of a handful of Israeli and international volunteers.
Read more...

Israel destroys Palestinian home as punishment
Izrael kaznio palestinskog zarobljenika koji štrajka glađu rušenjem doma njegovog brata (01. siječanj 2013)
Izraelski su buldožeri srušili kuću Ra'afata Al-Eisawija, brata palestinskog zarobljenika Samera Al Eisawija koji odbija prekinuti svoj štrajk glađu pokrenut prije 159 dana. Obitelj Al-Eisawi je izraelsku vojsku optužila da rušenjem kuće pokušava izvršiti pritisak na Samera kako bi on okončao svoj štrajk glađu. Prema tvrdnjama Samerove sestre Sherine, izraelske su snage s rušenjem započele odmah po dolasku pred Ra'afatovu kuću, a obitelji nije omogućeno da iz nje iznesu namještaj i drugu imovinu. Ra'afata Al-Eisawija izraelske vlasti u Jeruzalemu nisu ni na koji način upozorile ni obavijestile o predstojećem rušenju. Izraelske su snage Al-Eisawijev dom došle rušiti u vrijeme kad su sve ustanove u Jeruzalemu bile zatvorene, pa obitelj nije imala nikakve mogućnosti ulaganja hitne žalbe sudu kako bi se obustavilo ili odgodilo rušenje. Izraelska vojska tvrdi da je Ra'afat svoju kuću izgradio bez ishođenja službene građevinske dozvole, no njegova sestra upozorava da u četvrti Al Eisawiyah niti jedna kuća nema službenu dozvolu, budući da Izraelci Palestincima u okupiranom Istočnom Jeruzalemu ne izdaju građevinske dozvole. Ra'afat je u srušenoj kući površine 150 kvadratnih metara živio sa suprugom i troje djece. Izgradio ju je na vlastitoj zemlji, a u više je navrata pokušavao doći do građevinske dozvole, no izraelske su vlasti odbile sve njegove zahtjeve. Sherine tvrdi da je u četvrt radi rušenja kuće došlo više od 300 izraelskih vojnika. Dodala je da izraelska vojska njihovu kuću okružuje gotovo svakodnevno, te da su tijekom prošlog mjeseca pet puta rušili šator solidarnosti podignut ispred doma obitelji Al Eisawi u znak potpore Sameru. Dok su izraelski buldožeri rušili Ra'afatovu kuću, mještani četvrti Al Eisawiyah ponovo su, po šesti put, podigli šator solidarnosti i na taj način izraelskim snagama poslali poruku da ne odustaju od svoje potpore Sameru koji je u izraelskom zatočeništvu. Samer glađu štrajka već 159 dana, prosvjedujući na taj način protiv svog administrativnog pritvora. Izraelske su snage Samera ponovo uhitile ubrzo nakon što je oslobođen iz izraelskog zatvora u sklopu razmjene palestinskih zarobljenika i izraelskog vojnika Shalita. Samera u izraelskom zatvoru drže na temelju tajnih optužbi koje je podnijela izraelska sigurnosna služba, a sudi mu se istovremeno na 2 različita suda, vojnom sudu Ofer na Zapadnoj Obali i jeruzalemskom prekršajnom sudu.
Read more...

Pravo palestinskih izbjeglica na povratak

(Slika: Occupied Palestine; na linku možete pogledati još slika palestinskih izbjeglica i Nakbe iz 1948.)

Neke informacije o palestinskim izbjeglicama iz informativnog letka Američke kampanje za okončanje izraelske okupacije The Palestinian right of return koji u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku.


TKO SU PALESTINSKE IZBJEGLICE?
Palestinske izbjeglice su autohtoni arapski stanovnici povijesne Palestine – područja koje danas obuhvaća Izrael i okupirani palestinski teritorij – koji su tijekom i nakon prvog izraelsko-arapskog rata 1948. bili prisiljeni napustiti svoje domove. Danas su dvije trećine Palestinaca izbjeglice. Palestinske izbjeglice čine jednu trećinu svjetske izbjegličke populacije i jedna su od najstarijih izbjegličkih populacija na svijetu. Danas je oko 3,8 milijuna palestinskih izbjeglica iz 1948. i njihovih potomaka registrirano pri Ujedinjenim narodima. Dodatnih 1,5 milijuna izbjeglica iz 1948. i njihovih potomaka nije registrirano kod UN-a. Dodatnih 250 000 Palestinaca raseljeno je unutar Izraela, dok ih je još 250 000 također postalo izbjeglicama 1967. godine, nakon trećeg arapsko-izraelskog rata. Procjenjuje se da ukupno ima oko 5,8 milijuna Palestinskih izbjeglica.

KAKO SU POSTALI IZBJEGLICE?
Palestinska izbjeglička kriza počela je kad je 1948. godine stvorena država Izrael. Tijekom arapsko-izraelskog rata koji je uslijedio, jake paravojne postrojbe koje su uskoro postale vojska države Izrael, prisilno su protjerale ili zastrašivanjem natjerale u bijeg 750 000 autohtonih Palestinaca. Neke su fizički istjerali, dok su drugi čuli priče o masakrima, poput onog koji se u travnju 1948. dogodio u selu Deir Yassin, gdje su pripadnici cionističkih paravojnih postrojbi ubili 254 palestinskih civila. Paravojne skupine svojim su pripadnicima poslale poruku: „Kako u Deir Yassinu tako svugdje.“ Vijesti o pokolju proširile su strah među Palestincima i tisuće su ljudi pobjegle u susjedne zemlje. Tisuće su pobjegle zbog rata, vjerujući da će borbama doći kraj za nekoliko tjedana i da će se vratiti kući. Mnogi su sa sobom ponijeli ključeve svojih kuća, vjerujući u skori povratak, a ključ je postao simbol prava palestinskih izbjeglica. Oko milijun Palestinaca koji danas u Izraelu čine gotovo 20% stanovništva su oni koji 1948. godine nisu istjerani ili izbjegli i njihovi potomci. Drugi egzodus dodatnih 250 000 Palestinaca dogodio se 1967. godine, tijekom trećeg arapsko-izraelskog rata koji je doveo do izraelske okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze.

GDJE ŽIVE PALESTINSKE IZBJEGLICE?
Većina palestinskih izbjeglica živi na udaljenosti manjoj od 100 milja od svojih prvotnih kuća i sela. Od 3,8 milijuna izbjeglica registriranih pri UN-u, 33% ih živi u 59 prenapučena i slabo opremljena logora kojima upravlja UN na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze, te u Jordanu, Siriji i Libanonu. Ostalih 67% raspršeno je diljem Srednjeg Istoka i u drugim zemljama širom svijeta.

KOJA SU TEMELJNA PRAVA PALESTINSKIH IZBJEGLICA?
Pravo na povratak sastavni je dio međunarodnog prava, a Palestincima je to pravo i posebno zajamčeno UN-ovom Rezolucijom 194 iz prosinca 1948. godine, koja navodi da „izbjeglicama koje se žele vratiti u svoje domove i živjeti u miru sa svojim susjedima treba to dopustiti što je prije moguće, te da onima koji se ne žele vratiti treba isplatiti odštetu za imovinu“. I drugi međunarodni zakoni i konvencije uključujući Opću deklaraciju o ljudskim pravima, Četvrtu ženevsku konvenciju, Hašku konvenciju, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, te nekoliko regionalnih konvencija podupiru pravo izbjeglica na povratak i odštetu.

ZAŠTO SE PALESTINSKE IZBJEGLICE NE MOGU VRATITI U SVOJE DOMOVE I SELA?
U suprotnosti s međunarodnim pravom i posebnim rezolucijama UN-a, Izrael palestinskim izbjeglicama nije dopustio da se vrate. I to unatoč činjenici da je primanje Izraela u UN 1949. godine bilo uvjetovano voljom te države da ispoštuje rezoluciju 194 Opće skupštine UN-a koja poziva na povratak izbjeglica i isplatu odštete. Danas Izrael tvrdi da bi se dopuštanjem palestinskim izbjeglicama da se vrate izmijenila demografska ravnoteža u Izraelu i više nego udvostručilo izraelsko palestinsko stanovništvo koje trenutno čini 19% ukupnog stanovništva u Izraelu. Izrael također tvrdi da nema prostora na koji bi se mogle smjestiti palestinske izbjeglice koje se žele vratiti u svoje domove. Međutim, oko 80% Izraelaca trenutno živi na oko 15% teritorija Izraela. Preostalih 85% zemlje je uglavnom zemlja koja je nekad pripadala palestinskim izbjeglicama i većina je nije u uporabi. Drugim riječima, 90% iseljenih palestinskih sela moglo bi biti ponovo naseljeno bez raseljavanja Izraelaca ili utjecanja na njihov život.

ŠTO SAD PODUZIMAJU KAKO BI PODUPRLE PRAVO PALESTINSKIH IZBJEGLICA NA POVRATAK?
SAD nisu pravedan posrednik u mirovnim pregovorima između izraelske vlade i Palestinske samouprave. U suprotnosti sa svojom ustavnom obvezom da podupiru ljudska prava i slobodu, SAD ignoriraju izraelska kršenja međunarodnog prava i nastavljaju Izrael snabdijevati ogromnom financijskom i vojnom potporom.


Izvor i više informacija: The Palestinian right of return



DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Mosque set on fire in the Galilee — “A wave of racism has risen in Israel”
U Galileji zapaljena džamija – „Val rasizma u porastu u Izraelu“ (5. listopad 2011.)
U ponedjeljak, 3. listopada, u 2:30 u noći mještanina većinski beduinskog sela Tuba u sjevernoj Galileji koji živi u susjednoj kući probudila je buka lomljenja stakla, a kad je izašao na ulicu vidio je seosku džamiju u plamenu i veliki automobil s 4 ljudi kako se udaljava s tog područja. Selo Tuba ili Tuba-Zangaria, u kojem živi oko 7000 ljudi, okruženo s gotovo 50 židovskih gradova, postalo je poprište napetosti i posljednjeg incidenta „naplaćivanja cijene“, politike koju uobičajeno židovski kolonisti na Zapadnoj obali provode protiv Palestinaca kad izraelska vlada poduzima mjere protiv kolonista. Na zidovima zapaljene džamije napadači su ispisali „Cijena. Palmer. Osveta.“ „Palmer“ se odnosi na Ashera Palmera, židovskog kolonista iz Kiryat Arbe koji je poginuo u prometnoj nesreći na Cesti 60 u blizini svog doma prije 2 tjedna. U sudaru je poginulo i njegovo 1-godišnje dijete. Nakon provedene istrage, policija je zaključila da su nesreću prouzročili palestinski mladići koji su promet gađali kamenjem. Nije jasno kakva veza postoji između smrti Ashera Palmera i sela Tuba Zangaria. Kiryat Arba se nalazi 150 milja južno od Tube, a mještani Tube, iako uglavnom beduini, donekle su se integrirali u izraelsko društvo. Između 200 i 300 mještana služi u izraelskoj vojsci. Mještani su ogorčeni napadom na džamiju. Oko 300 mještana okupilo se tog jutra i prosvjedovalo na izlazu iz sela. Iskazi svjedoka o onome što se potom dogodilo se razlikuju. Jedan mještanin tvrdi da su prosvjednici htjeli otići u obližnji židovski grad Roshe Pina i počeli policiju gađati kamenjem kad ih je spriječila da napuste selo. Jedan učitelj iz sela tvrdi da su prosvjednici samo htjeli prosvjedovati na rubu sela kako bi iskazali svoj bijes, dok je policija odmah ispalila suzavac na okupljene koji su se brzo nakon toga razišli. Jedan mještanin tvrdi da je policija pokušala obrisati grafite ispisane na zidovima džamije, što je razljutilo okupljeno mnoštvo koje je odlučilo vandalizam najprije pokazati međunarodnim medijima. Nakon što su prosvjednici otjerani s izlaza iz sela, neki od njih su zapalili hrpe smeća na glavnoj cesti. Kasno poslije podne džamiju je posjetio izraelski predsjednik Peres kako bi osudio napad. Peres je rekao da je „cijela zemlja uz“ građane Tube i pridružio se židovskim, kršćanskim i muslimanskim čelnicima koji su podržali građane Tube i založili se za vjersku toleranciju. Nazočan je bio i ministar sigurnosti Aharonovitch koji je građane uvjeravao da će počinitelji ovog napada biti kažnjeni. Nekoliko se stotina ljudi okupilo kako bi čulo govornike, uključujući mještane Tube i stanovnike susjednih kibuca. Jedan od mještana Tube, odvjetnik Jamal, vjeruje da su za napad odgovorni ljudi iz obližnjeg grada Safeda u kojem živi većinsko židovsko stanovništvo, uključujući i znatan broj ultraortodoksnih Židova: „Rabin u Safedu mrzi Arape. Stalno se služi rasističkim govorom mržnje.“ Radi se o rabinu Eliyahuu, koji je prošlog listopada stanovnicima Safeda naredio da ne iznajmljuju sobe ili stanove arapskim studentima fakulteta u Safedu. Jamal smatra da je odgovornost vlade da kazni ljude koji poput Eliyahua među građanima raspiruju mržnju. Odnosi između okolnih židovskih gradova i sela do sada nisu bili nasilni, mještani Tube rade u gradskim tvornicama i na gradilištima obližnjih gradova. Mještane Tube podržao je i jedan židovski poduzetnik koji zapošljava neke od njih u svojoj tvornici. Tuba je do sada bila mirna zajednica, a sada se ljudi više ne osjećaju sigurno. Izraelski su mediji izvijestili da su mještani Tube u noći zapalili lokalno vijeće i oštetili zdravstvenu kliniku i društveni centar, te da je policija upotrijebila suzavac kako bi rastjerala izgrednike. Vijećem u Tubi predsjeda židovski političar Zvika Fogel kojeg mještani nisu izabrali demokratskim putem, već ga je postavila država, nakon što su vlasti zaključile da izabrani članovi vijeća ne obavljaju učinkovito svoj posao.
Read more…

Children's Art from Palestine--Censored! (video)

Palestinian Statehood: Mixed Views, Low Visibility
More favor (42%) than oppose (26%) the United States recognizing Palestine as an independent nation, while nearly a third (32%) express no opinion. ... This week's planned debate at the United Nations over Palestinian statehood has mostly been off of the public's radar. Just 10% say they have heard a lot about the upcoming debate, while 38% say they have heard a little; fully half (51%) say they have heard nothing at all. Press coverage of this issue has been minimal as well, according to an analysis by the Pew Research Center's Project for Excellence in Journalism (PEJ). Last week, less than 2% of all news coverage was devoted to the debate over Palestinian statehood, far less than the amount of coverage devoted to the U.S. economy (20%) or the 2012 presidential campaign (12%).
Read more…

US Campaign to End the Israeli Occupation's Frequently Asked Questions on Palestinian diplomatic initiative at the UN
Odgovori Američke kampanje za okončanje izraelske okupacije na često postavljana pitanja u vezi palestinske diplomatske inicijative pri UN-u (29. lipanj 2011.)
1947. godine Opća skupština UN-a je donijela Rezoluciju 181 o podjeli Palestine na 2 države – židovsku državu (55%) i arapsku državu (45%) – s time da je Jeruzalem određen kao corpus separatum, otvoreni grad kojim upravlja UN. U trenutku podjele palestinski su Arapi posjedovali oko 93% Palestine, Židovi tek 7% zemlje. Plan o podjeli Palestine nikad nije implementiran. Cionističke paravojne skupine i kasnije izraelska vojska, koja je nastala odmah po uspostavi države Izrael 1948. godine, istjerale su Palestince iz njihovih domova, kako unutar teritorija koji je UN-ovim planom o podjeli Palestine bio dodijeljen za židovsku državu, tako i s područja preko tih granica. Drugi su Palestinci izbjegli iz svojih domova zbog ratnih uvjeta, no namjeravali su se vratiti kad se situacija smiri. Do potpisivanja sporazuma o primirju između Izraela i susjednih arapskih zemalja 1949, između 750 000 i 1 100 000 Palestinaca su postali izbjeglice, a Izrael je kontrolirao 78% povijesne Palestine. Od preostalih 22% dio je anektirao Jordan (Zapadnu obalu, uključujući istočni Jeruzalem), a dio je Egipat stavio pod svoju vojnu upravu (Pojas Gaze). Ova se situacija zadržala do 1967. godine, kad je Izrael zauzeo i okupirao i ovaj preostali palestinski teritorij, te sirijsku Golansku visoravan i egipatski Sinajski poluotok.
Read more…


SAD:
Protesting Bush Era+ War Criminals in New York City & throughout the country! (video)
CODEPINK activists have been bird-dogging former Bush administration officials across the country, moving Cheney's book to the crime section and demanding accountability and justice for the lies they told the American people during their time in office.
Read more…

Moving Dick Cheney's Book (video)

CodePINK Moves Dick Cheney's Book @ Dallas, Texas (video)

Novi prosvjedi za povratak izbjeglica najavljeni za 5. lipanj

Izvor: Committee: Refugee 'return rallies' planned for June 5

21. svibanj 2011.

Organizatori prosvjeda za povratak palestinskih izbjeglica koji su održani 15. svibnja najavili su da će se palestinske izbjeglice ponovo uputiti na izraelske granice 5. lipnja ove godine.

U nedjelju 15. svibnja izraelske su snage otvorile vatru na tisuće izbjeglica koje su se pokušavale vratiti na svoju zemlju u Izraelu. Ubijeno je 14 prosvjednika: 10 palestinskih izbjeglica koji su pokušavali iz Libanona prijeći u Izrael i 4 palestinskih izbjeglica koji su pokušavali ući na Golansku visoravan koja je pod izraelskom okupacijom.

Stotine prosvjednika su ozlijeđene kad su izraelski vojnici ispalili suzavac i gumom presvučene čelične metke na Palestince koji su prosvjedovali na kontrolnoj točki Qalandiya koja odvaja Jeruzalem od ostatka Zapadne obale. Izraelske su snage također ubile 1 palestinskog tinejdžera koji je sudjelovao u prosvjedu na graničnom prijelazu Erez na sjeveru Pojasa Gaze.

Međunarodne organizacije za ljudska prava Human Rights Watch i Amnesty International su zatražile istragu ubojstava. Human Rights Watch tvrdi da su izraelske snage na gađanje kamenjem od strane mladića odgovorile bojevim streljivom, što je predvidljivo dovelo do smrtnih posljedica. Amnesty International je Izrael optužio za uporabu „pretjerane sile kojom su ubijene i ozlijeđene osobe koje nisu predstavljale prijetnju životima vojnika ni drugih osoba“.

Prosvjednici su 15. svibnja obilježavali Dan Nakbe, obljetnicu protjerivanja Palestinaca iz njihovih domova i sela prilikom uspostave države Izrael 1948. i tražili ostvarenje svog prava na povratak.

Odbor koji organizira prosvjede za povratak najavio je da je ovo bio tek početak, te pozvao sve palestinske izbjeglice da se 5. lipnja priključe nenasilnoj prosvjednoj povorci. 5. lipnja se obilježava obljetnica rata iz 1967. kad je Izrael okupirao južni Libanon, Golansku visoravan, Istočni Jeruzalem, Pojas Gaze i Zapadnu obalu. Na taj će dan tisuće izbjeglica prosvjedovati na granicama s Izraelom u Pojasu Gaze i Zapadnoj obali, te u Siriji, Jordanu i Libanonu, zahtijevajući svoje pravo na povratak. U izjavi su dodali da će se prosvjedi nastaviti tako dugo dok se palestinske izbjeglice ne vrate u sve okupirane palestinske gradove. Palestinske odvjetnike su pozvali da podignu tužbe za ubijanje prosvjednika 15. svibnja.


DODATNI LINKOVI:
Palestina/Izrael:
Jonathan Cook: Is Israel at a Strategic Dead End as Palestinian "Arab Spring" Arrives?
The Palestinian "Arab Spring" is arriving and Israel has no diplomatic or political strategy to deal with it. Instead on Sunday, Israel used the only weapon in its current arsenal - brute force - against unarmed demonstrators. Along the northern borders, at least 14 protesters were killed and dozens wounded, both at Majdal Shams in the Golan and near Maroun al-Ras in Lebanon. In Gaza, a teenager was shot dead and more than 100 other demonstrators wounded as they massed at crossing points. At Qalandiya, the main checkpoint Israel created to bar West Bank Palestinians from reaching Jerusalem, at least 40 protesters were badly injured. There were clashes in major West Bank towns too. And inside Israel, the country's Palestinian minority took their own Nakba march for the first time into the heart of Israel, waving Palestinian flags in Jaffa, the once-famous Palestinian city that has been transformed since 1948 into a minor suburb of Tel Aviv.

Palestinian factions react to Obama's speech
Palestinian People's Party general-secretary Bassam As-Salhi said Obama demonstrated a clear bias toward Israel, particularly by trying to obstruct Palestinian efforts to seek UN recognition of a state. Dismissing Palestinians' intention to seek recognition of their state at the UN, Obama said "Symbolic actions to isolate Israel at the United Nations in September won't create an independent state." As-Salhi said Obama gave "dangerous hints" that he aimed to pursue an interim solution to the occupation. The president also failed to condemn illegal Jewish-only settlements in the occupied West Bank, As-Salhi said. The last round of Israeli-Palestinian negotiations collapsed within weeks over Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu's refusal to extend a partial freeze on illegal construction on occupied Palestinian land. But Obama tried to equate Palestinian and Israeli responsibility on the breakdown of talks, the PPP official said, adding that the president "evaded" the implementation of UN resolutions. The Popular Front for the Liberation of Palestine also said Obama's speech was biased toward Israel, and ignored the need to respond to democratic changes across the region. It was out of sync with US claims to value freedom, democracy and justice, PFLP said in a statement. Obama had subdued to Israeli pressure and ignored the legitimate demands of Palestinians, the leftist faction said, particularly by trying to prevent Palestine seeking recognition at the UN as a member of the international community. Continued attempts by the US administration to restart the peace process reflected Washington's growing need to distract attention from Israel's invasions and assaults on Palestinian people, PFLP said. While the president applauded uprisings in Arab countries in demand of human rights, he said an end to the Israeli occupation "must be negotiated." PFLP accused the US and Israel of seeking a return to talks to avoid being forced to comply with international law and the Geneva Conventions.

Palestinian shot dead near Gaza-Israel border
Izraelske snage su u subotu (21. svibnja) u Gazi ubile 1 Palestinca za kojeg tvrde da je puzao prema ogradi na granici s Izraelom. Izraelske su snage u petak (20. svibnja) otvorile vatru i ranile 1 prosvjednika na jugu Pojasa Gaze.


Sirija:
Activist: 44 killed Friday in Syria protest
Security forces killed 44 people on Friday during anti-regime protests which swept Syria, with most of the casualties in the western province of Idlib and the central city of Homs, a human right activist told AFP on Saturday. "Syrian authorities are continuing to use excessive force and live ammunition to face popular protests in various regions throughout the country," said Ammar Qurabi, head of the National Organisation for Human Rights, who was reached by telephone. Qurabi said 26 people were killed on Friday in the province of Idlib and 13 in Homs. Two people were also killed in the eastern town of Deir Ezzor, one in Daraya, a suburb of the capital Damascus, one in the coastal city of Latakia and one in central Hama. The authoritarian government has responded to the protests that have swept Syria since March 15 with a brutal crackdown that has left at least 850 people dead and hundreds injured, according to rights groups. Thousands have been arrested.

Diskusija Eyal Sivan i Žarko Puhovski

Evo konačno sam danas uspjela do kraja odslušati snimke diskusije o ljudskim pravima u Pojasu Gaze koja je održana 26. ožujka u Zagrebu u sklopu Human Rights Festivala i sada se mogu osvrnuti na neke stvari koje su ondje rečene.

Kao prvo, općenito mislim da bi bilo dobro da diskusije na engleskom u Hrvatskoj budu prevođene na hrvatski.

Kao drugo, nemam apsolutno nikakvih prigovora što se Eyala Sivana tiče; dotaknuti su svi aspekti sukoba, naglašavane su izbjeglice od 1948. nadalje, rečeno je da su Palestinci kao okupirani narod pod sankcijama, umjesto da to bude okupator, rečeno je da okupirani narodi imaju pravo na otpor okupaciji, spomenuta je institucionalizirana diskriminacija, spomenuta je kolaboracija ljudi iz Palestinske samouprave s Izraelom... Ako još uzmemo u obzir vremensko ograničenje, njegovo je predavanje doista bilo odlično.


Stvar je ponešto drugačija što se tiče onoga što je govorio Puhovski, s kojim se ne slažem u slijedećem:

1. Da je položaj manjina u Njemačkoj i Francuskoj gori od položaja „manjina“ u Izraelu
Palestinci u Izraelu ne mogu se uspoređivati s Turcima u Njemačkoj, jer Palestinci nisu imigranti ili djeca imigranata postala punopravni građani prije par desetljeća, nego autohtono stanovništvo. I to etnički očišćeno autohtono stanovništvo koje je stoljećima (zapravo tisućljećima – Palestinci su zapravo potomci drevnih Židova) prije naseljavanja i uopće postojanja cionista živjelo na prostoru na kojem je Izrael nastao 1948. nepravednom odlukom krnjeg UN-a (i cionističkim etničkim čišćenjem i zauzimanjem većeg dijela (više od 56%) teritorija) i trebaju biti ravnopravni konstitutivni narod, a ne „manjina“.

Nadalje, nitko se u Njemačkoj nije naselio ili posadio šume na mjestima gdje su bila turska sela i gradovi i nigdje u njemačkim zakonima ne piše da zemlja (koja je zapravo vlasništvo protjeranih Turaka) pripada njemačkom narodu i ne „čuvaju“ je agencije za njemački narod. Ne izvlašćuju se Turci da bi se na njihovoj zemlji gradile kuće za Nijemce ili nacionalni parkovi. Ne ruše se „nepriznata“ turska sela na temelju etničke pripadnosti i njihovi se stanovnici ne raseljavaju kuda sami znaju i umiju. Turcima u Njemačkoj nije zakonski zabranjeno da sklapaju brak s Turcima iz Turske i nije im zabranjeno da javno obilježavaju i spominju događaje iz svoje povijesti. Reći da je položaj manjina u Izraelu bolji (pogledajte npr. postotak palestinskih zastupnika u Knessetu i postotak palestinskog stanovništva, postotak palestinskih studenata ili sveučilišnih profesora u odnosu na postotak palestinskog stanovništva itd, pa će odmah biti jasno kakav je fer položaj „manjina“, da ne govorimo o tome da se izbjeglice uopće ne mogu vratiti u svoje domove na osnovnu etničke/vjerske pripadnosti, ili odnos stanovništva koje u Izraelu živi u siromaštvu: 54% palestinskog i 15% židovskog stanovništva itd) od položaja manjina u Njemačkoj je totalni apsurd i izvrtanje realnosti. Palestinci su i danas žrtve etničkog čišćenja i institucionalizirane diskriminacije i ovo je zapravo jedna skandalozna izjava.

Vidi ovdje malo odnos prema „manjinama“ (uvijek zamišljam Pupovca na njegovom mjestu)
Posebno „manjine“ u i oko Jeruzalema su u dobrom položaju.


2. Da su rakete možda moguće opravdanje za posljednju agresiju na PG
Rakete se ne ispaljuju u vakuumu. Blokada Pojasa Gaze uvedena je nakon što je Hamas pobijedio na demokratskim izborima, pooštrena nakon što je silom zauzeo kontrolu nad sigurnosnim službama u Pojasu Gaze (koje su do tada bile pod kontrolom Fataha i ljudi poput Dahlana koji su pod pokroviteljstvom Izraela i SAD-a i arapskih diktatura izazivali krvave bratoubilačke sukobe na ulicama Pojasa Gaze). Blokada Pojasa Gaze je ratni (zlo)čin, a nije nametnuta zbog raketa, već zbog toga što Izraelci žele skršiti volju palestinskog naroda da se izbori za svoja prava. Osim blokade, Izrael je redovito bombardirao i ubijao Palestince u Pojasu Gaze, vidimo tu na blogu da se puca po ribarima i poljoprivrednicima i čak je vojska ulazila u Pojas Gaze i uništavala poljoprivredna zemljišta, a 04. studenog 2008. ubila je nekoliko pripadnika Hamasa čime je uspješno uništila primirje. Isto tako, jasno je vidljivo iz izjava i postupaka izraelskih dužnosnika pred rat da je Izrael odbijao primirje i pregovore, te bilo kakvo posredništvo u pregovorima s Hamasom, da nije htio ispuniti sve uvjete iz tog primirja i da ta agresija zapravo nije imala nikakve veze s raketama koje palestinske skupine ispaljuju na jug Izraela.


Mala digresija: Što se tiče „opravdavanja“ izraelskih zločina Holokaustom, tu se mogla povući lijepa paralela s Miloševićevom propagandom i histerijom koja je govorila da se u 90-tima u HR vraća ustaški režim. Dakle to bi bilo nešto slično, kad bi Srbi imali pravo činiti ratne zločine jer su u 2. svjetskom ratu bili žrtve genocida, naravno uz tu razliku da su Hrvati počinili genocid nad Srbima u 2. svjetskom ratu, a Palestinci nad Židovima nikad nisu počinili ni genocid ni etničko čišćenje. Šteta što se nitko toga nije dosjetio.


Gaza nije Holokaust (hm, da, pa ni Milošević nije bio Hitler, pa ipak ne bismo vikali na žrtve što su ga s njime u afektu uspoređivale), niti se to u bilo kakvoj relevantnoj i ozbiljnoj diskusiji tvrdi, pa ne znam čemu uopće o tome razgovarati. Međutim, ono što je trebalo uslijediti nakon ove rečenice je da cjelokupan „odnos“ cionista prema Palestincima tijekom proteklog i ovog stoljeća jest jedan od najgorih počinjenih zločina u 20. stoljeću, a radi se o zločinu koji je još uvijek u tijeku i za koji krvnike i odgovorne još uvijek nije stigla pravda. Štoviše, ti su krvnici, rasisti i ratni zločinci „ugledni“ gosti i saveznici naših političara. Što se Gaze tiče, tu se može govoriti o sporom genocidu u tijeku. Zatvoriti ljude na određenom prostoru tako da ne mogu izbjeći i onda ih danima ubijati (uključujući u zgradama poput UN-ovih škola u koje im je savjetovano da se sklone) znači nad njima vršiti genocid. Ne puštati u Pojas Gaze mjesecima dovoljno hrane, lijekova i humanitarne pomoći, u potpunosti razoriti njihovu ekonomiju, blokirati im novac od njihovog vlastitog poreza, puštati pacijente da umiru od izlječivih bolesti, dok raste broj pothranjene djece, nema dovoljno pitke vode i prijete bolesti od izlijevanja kanalizacije (a što je sve posljedica ilegalne izraelske blokade – dakle namjernog djelovanja čovjeka, a ne slučajne prirodne nepogode) je genocid. Ako uz to dodamo i činjenicu da su cionisti doista opsjednuti demografijom (i više nego što je to bio Milošević u Bosni npr.) onda moramo, ako smo objektivni, reći da doista postoji velika opasnost da će cionisti nad Palestincima izvršiti genocid, pogotovo jer je to jedini način na koji će konačno moći imati svoju židovsku državu u Palestini. Dakle Gaza nije Holokaust, Gaza je spori genocid u tijeku i dio konstantnog sociocida tj. uništavanja svih aspekata palestinskog društva koji Izrael provodi godinama, kako u Gazi, tako i na Zapadnoj obali i istočnom Jeruzalemu.


3. Da u javnom prostoru u Hrvatskoj nema rasprave o Gazi zbog straha od optužbi za antisemitizam
U našim medijima nema rasprave o Izraelu jednako kao što nema otvorene i slobodne rasprave o NATO-u, Afganistanu ili Iraku (samo što nas se Izrael još manje tiče, pa se o njemu još manje priča, nego o ovim ostalim temama) ili čak Haitiju ili Venezueli i to nema nikakve veze s antisemitizmom, nego sa cenzurom u kontroliranim medijima i imperijalističkim i kapitalističkim dogmama koje se nameću kroz ispiranje mozga građanima putem medija. Optužbe za antisemitizam samo više ili manje uspješno koriste cionisti i imperijalisti da bi ugušili kritiku i slobodnu javnu raspravu o Izraelu, ali urednici i vlasnici medija guše raspravu i cenzuriraju istinu o ovom pitanju jer je to u interesu njihovih oglašivača i svjetskih centara moći. Cenzura i propaganda o izraelsko-palestinskom sukobu u našim je medijima na snazi stalno (ne samo tijekom agresije na Gazu), smišljeno i planski jer je to u interesu SAD-a, zapada i moćnih korporacija, kapitalista i vladajuće klase, industrije oružja, generiranja stalno novih sukoba itd. kojima služe vlasnici i urednici medija. Naš predsjednik laže u korist cionista o Izraelu i Palestini i to nije jer se boji optužbi za antisemitizam, nego zato što su mu tako rekli zapadni moćnici kojima zapravo služi. Postoje brojne tabu teme za naše kontrolirane propagandističke neoliberalne i pro-kapitalističke medije, a jedna od njih je Izrael, o kojem je istina toliko užasna da ne smije dospjeti u mainstream medije jer ga nitko normalan ne bi mogao podržavati, a našim su političarima i medijima zapadni kapitalistički centri moći naredili da ga moraju podržavati or else... Također cionisti su tu poprilično aktivni u izmišljanju i plasiranju raznih bajkovitih mitova o Izraelu koji sa stvarnošću nemaju nikakve veze.

Međunarodni sud u Haagu nije za Izrael, jednako kao što nije ni za NATO snage. Nema to veze sa strahom od antisemitizma, nego s imperijalističkim interesima, s interesima krupnog kapitala, osvajanja novih kapitalističkih tržišta, postizanja silom i u suprotnosti s načelima ljudskih prava i međunarodnim pravom onoga što zapadni kapitalizam želi.


Ne znam da li je netko tvrdio da je Hamas „teroristička“ organizacija, jer to bi bilo u suprotnosti sa onim što je praksa u uglednim organizacijama za ljudska prava gdje se „terorizam“ koristi u navodnicima zbog zloporabe tog pojma. Ako netko Hamas želi prozivati „terorističkom“ organizacijom, onda isto, ili još i više, „teroristima“ mora prozivati izraelske političke stranke i to stoga što brojne izraelske političke stranke svoje ratove vode upravo protiv palestinskih civila. Pa i zatvaranje i ucjenjivanje stanovnika Pojasa Gaze da moraju svrgnuti one koje su demokratski izabrali na vlast je zapravo „terorizam“. Aktivisti i organizacije za ljudska prava ne moraju pribjegavati Buševoj i cionističkoj propagandi i terminologiji, jer dobro znaju da se u međunarodnom pravu radi o ratnim zločinima, povredama ženevskih konvencija, ljudskih prava itd... Terorizam je taktika. Hamas je pokret otpora, kojem je cilj oslobođenje od ilegalne izraelske okupacije (a ne promjena političkog sustava) i koji ima svoje vojno krilo (paravojnu organizaciju), koje ponekad koristi terorističke (zločinačke, nemoralne i neučinkovite) metode i čini zvjerstva i zločine nad izraelskim civilima. Isto i još češće se može reći za izraelske stranke Likud, Kadima, Laburiste, koji nemaju paravojne organizacije, nego upravljaju izraelskom zločinačkom vojskom koja za svoje ratne zločine gotovo nikada ne odgovara... Zapad određuje tko je „terorist“, a tko nije kako bi mogao nametati sankcije onima koji mu nisu poslušni. Kad bi netko rekao da je Hamas teroristička organizacija jer Hamas nije stranka u nekoj državi i ne upravlja vojskom, već samo paravojnom organizacijom, to bi bilo apsurdno, pogotovo stoga što upravo taj Izrael i Zapad koji arbitrarno određuju tko je terorist, a tko nije, onemogućuju da Hamas bude stranka u državi i da upravlja vojskom umjesto paravojne organizacije, jer su aktivno i pasivno zaslužni što palestinska država još nije ugledala svjetlo dana. Uglavnom, korištenje i primjenjivanje pojma terorizam samo na jednu stranu, besmisleno je i ne vodi nikuda, radi se o jednoj od propagandističkih taktika kojom se puku želi objasniti zašto su „oni“ gori od „nas“ iako smo „mi“ ubili više civila i djece.


4. „Rješenje“ s 2 nacionalne države
Na kraju se, tek na pitanje iz publike, Puhovski založio za rješenje s 2 nacionalne države (dakle za židovsku državu na 78% teritorija i palestinsku na 22%). Međutim, Puhovski bi, kao netko tko se bavi ljudskim pravima morao znati da Izrael ne može biti židovska država na 78% teritorija povijesne Palestine, jer se palestinske izbjeglice imaju pravo vratiti u svoje domove. Nadalje, poznato je da je prirodni prirast palestinskog autohtonog stanovništva koje već danas živi u Izraelu (a koje Puhovski zove „manjina“ iako su oni stoljećima staro autohtono stanovništvo, dok su Židovi većinom imigranti ili potomci imigranata) takav da Izrael u dogledno vrijeme neće moći biti židovska, nego će morati biti bi-nacionalna država (dakle, čak i bez povratka palestinskih izbjeglica), osim ako ih ne namjerava dodatno etnički očistiti ili nad njima počiniti genocid. Konačno, a što je i Eyal spomenuo, na Zapadnoj obali živi oko 500 000 ilegalnih židovskih kolonista koje će biti jako teško iseliti i koji najavljuju da će se uklanjanju tih ilegalnih naselja suprotstaviti svim raspoloživim sredstvima. I koji je onda smisao imati 2 države, od kojih će jedna biti (rascjepkana) palestinska, a druga bi-nacionalna?

Meni je osobno svejedno da li će tamo biti 1, 2 ili 3 države (iako osobno preferiram jednu, btw „rješenje“ s 2 države se desetljećima pokazuje kao neuspješno. dosta smo čekali da Zapad (jer ovo „rješenje“ navodno deklarativno „propagiraju“ zapadni političari i centri moći) provede svoje „rješenje“ s 2 države i mislim da je konačno došlo vrijeme da to „rješenje“ koje danas više ne znači isto što je značilo 1947, 1967, ni 1988, proglasimo propalim i bankrotiranim) i mislim da o tome trebaju odlučiti ta 2 naroda na zasebnim referendumima. Međutim ono što se ne može odlučivati referendumima, niti u sjedištu UN-a ni u Washingtonu niti bilo gdje drugdje je, da li će ili ne izbjeglice imati pravo na povratak (što bi Puhovski kao netko tko se bavi ljudskim pravima u Hrvatskoj morao znati). One to pravo imaju i ono je neotuđivo i individualno i tako dugo dok ono ne bude implementirano, tako dugo ovaj konflikt neće završiti. Dakle Izrael, da se i povuče na 78% teritorija i dalje neće moći biti židovska država, (a Puhovski ako tako nešto bude zastupao onda će biti pro-cionistički aktivist, a ne aktivist za ljudska prava).

Moja ocjena je, upravo zbog ovog odgovora u kojem je Puhovski pogazio temeljna ljudska prava palestinskih izbjeglica na povratak (da je Puhovski izrazio svoju vjeru u 2 nacionalne države (iako malo mi je to čudno za nekog tko sebe naziva ljevičarem), pa rekao da se Izrael mora povući na 50 ili manje % teritorija povijesne Palestine da bi bio židovska država to bi već bilo logičnije i nepristranije), da je Puhovski zapravo „meki“ cionist upravo à la Noam Chomsky. U potpunosti očekivano i već toliko puta viđeno, ali šteta, čovjek se godinama bavi ljudskim pravima i stekne neki ugled, a onda sve to pogazi zbog cionizma. Pretpostavljam na temelju ovog razmišljanja da Puhovski onda također misli da Bosnu treba podijeliti na 3 nacionalne države, uključujući Republiku Srpsku koja je nastala na etničkom čišćenju (slično kao i Izrael) i genocidu. Ah, da zaboravila sam, to je samo za Izrael koji je tako poseban i drugačiji od svih ostalih, Izrael (i to na 78% teritorija) u koji bi se dakle i dalje trebali naseljavati židovski imigranti iz cijelog svijeta, dok se autohtoni stanovnici ne bi mogli vratiti na svoju zemlju i ognjišta samo zato što su palestinski kršćani i muslimani, a ne židovi.


Na kraju su svoje stavove iznijeli i neki Palestinci u publici, ali i jedna Izraelka koja je podsjetila na mlade Izraelce koji odbijaju služiti izraelsku vojsku zbog čega ih izraelske vlasti drže u vojnom zatvoru i zapravo jedina tijekom cijele diskusije upotrijebila riječ aparthejd.



Ostali linkovi:
Tko je poražen u sukobu NATO-a i demokracije u RH?
Na kraju je “za” bilo 119 zastupnika, a jedini je protiv bio nezavisni Dragutin Lesar. Takav rezultat je pokazao i još nešto, a to je da Sabor ne predstavlja reprezentativni uzorak političkog raspoloženja hrvatskih građana. Jer, ako je za ulazak u NATO bilo 119 zastupnika, ili 99,17 posto, gdje je onda nestala volja onih između 43 i 60 posto građana koji su protiv ulaska u NATO? Znači li to da njih tijekom glasovanja u Saboru nitko nije zastupao? Znači li to da njih i inače nitko politički ne zastupa? Ako bi to bilo istina, a ništa ne govori drugačije, to bi značilo da ovakva demokracija ne funkcionira u samoj svojoj biti. U svakom slučaju, milijuni građana su opet potpuno zaobiđeni, bez njih je donesena još jedna povijesna politička odluka, a demokracija je, kao tehnička smetnja, još jednom uspješno preskočena. Nešto je ipak posebno u cijeloj priči, a to je da se još nikada u povijesti hrvatskog političkog života nije dogodilo da se i vlast i opozicija trude tako se osramotiti neprincipijelnošću i izbjegavanjem demokratskih uzusa kao što je to bio slučaj tijekom rasprave o pristupanju Hrvatske NATO-u.

Naš glavni problem s Chomskim je njegov CIONIZAM

ne slušajte cionista (tj. rasista) Noama Chomskog o pravu na povratak palestinskih izbjeglica

Nemojte uopće slušati Chomskog na temu Palestina/Izrael. Osim šešeljevanja i vezanih gluposti (od kojih neke na momente premašuju čak i žanr Monty Pythona i Ćelave pjevačice) ono na što je kod Chomskog važno upozoriti dobronamjerne i iskrene prijatelje Palestinaca i ljudskih prava jest da je Chomsky liberalni cionist, koji ne podupire bojkot Izraela (dapače čak ga i napada) i tvrdi (doduše nepoznato je s kojim „ovlastima“ i na temelju čega) da se palestinske izbjeglice neće moći vratiti u svoju domovinu, iako je to njihovo temeljno i neotuđivo ljudsko pravo i ključ rješenja sukoba na Bliskom istoku. Cionist Chomsky Palestincima govori da imaju 2 izbora:
-- prihvatiti 22% Palestine bez povratka izbjeglica (iako im čak ni to nitko ne nudi) ili
-- trpjeti aparthejd, okupaciju, etničko čišćenje itd. valjda unedogled,
a aktiviste odvraća od borbe za palestinska prava, ravnopravnost i pravedan mir i savjetuje im da se u ime Palestinaca odreknu njihovih prava.

Chomsky nije nikakav anarhist niti propalestinski aktivist ni „lijevi“ „intelektualac“. On je sluga imperijalista i za njih unosi zbrku i smućuje ljude. Po pitanju prava na povratak ponaša se kao da ga pitamo što vidi u svojoj kristalnoj kugli, umjesto da kaže da je pravedno boriti se za ostvarenje ljudskih prava i punu ravnopravnost Palestinaca, protiv rezultata cionističkog etničkog čišćenja, za pravedan mir i suživot Palestinaca i izraelskih Židova i umjesto da temelji svoje stavove na međunarodnom pravu, jednakosti i ravnopravnosti, socijalnoj pravdi, ljudskim pravima, rezolucijama i poveljama UN-a itd...

Zašto se palestinske izbjeglice ne bi mogle vratiti u svoju domovinu? Jer su Palestinci, a ne Židovi? Muslimani i kršćani, a ne židovi? Chomskome je normalno stanje stvari da Palestinci nemaju ljudska prava, a da cionisti imaju pravo na rasizam, etničko čišćenje i otimačinu tuđe imovine. Zar Noam Chomsky stvarno misli da se Palestinci već više od stoljeća pate s cionistima da bi im na kraju prepustili gotovo sve što cionisti hoće, da ne bi „vječno morali živjeti pod okupacijom i aparthejdom“? Zar se zato svake godine u Općoj skupštini UN-a potvrđuje pravo palestinskih izbjeglica na povratak? Zar Chomsky misli da su izraelska vojna premoć i podrška trenutne svjetske supersile (protiv koje bi se on kao „anarhist“ i „ljevičar“ svim silama trebao boriti, a ne govoriti da im treba popustiti i predati se) vječne? I da su izraelski aparthejd i rasizam nepobjedivi, a ne neodrživi i neprihvatljivi, pa im se zato ne treba suprotstavljati nego ih prihvatiti? E pa nisu vječni ni nepobjedivi, čak ni ako ih Noam Chomsky bude ovako uporno ili još upornije branio.

Njegova poruka nama kroz poruku koju šalje Palestincima: prepustite se i predajte jačem ugnjetavaču jer će vam inače biti još gore, naprosto pršti od anarhističkog duha. Ili je možda ova poruka namijenjena samo jednoj grupaciji koja eto nema pravo na svoja temeljna ljudska prava i na svoju domovinu, pa nek se jednom već s time pomiri?

Pravo palestinskih izbjeglica na povratak, osim što je to njihovo kolektivno pravo potvrđeno UN-ovom rezolucijom 194 i godišnjim rezolucijama Opće skupštine UN-a, je i individualno i neotuđivo ljudsko pravo svakog od tih izbjeglica pojedinačno i NITKO, ni Vijeće sigurnosti UN-a, ni Opća skupština, ni američka ni europske ni izraelska vlada, ni palestinske institucije, niti jedan referendum, niti jedan sud, ni Noam Chomsky ga ne mogu poništiti. Neotuđivo je ljudsko pravo svakog izbjeglice da pojedinačno odluči da li će se vratiti odakle je protjeran ili će primiti odštetu za imovinu, gubitke i nepravdu koju je pretrpio. A to što palestinske izbjeglice imaju to ljudsko pravo nikako ne može biti izgovor Izraelcima da krše i brojna druga ljudska prava Palestinaca na okupiranim područjima i u Izraelu, niti se smije ucjenjivati i terorizirati civile s ciljem da odustanu od svojih ljudskih prava.

Ako Vam je cilj pomagati pri oslobađanju i ostvarivanju temeljnih prava Palestinaca i postizanju trajnog i pravednog mira, po pitanju Palestine/Izraela Chomskog molim u potpunosti zanemarite. Posebno po pitanju rješenja s 1 državom kao i po pitanju prava na povratak palestinskih izbjeglica koje jest neotuđivo i jest ostvarivo, samo što cionisti i njihove pristaše (uključujući Chomskog) ne žele da se ono ostvari nego žele da vi vjerujete kako je u redu i prihvatljivo da se na vlasništvu palestinskih izbjeglica, koje desetljećima čame u skučenim sobičcima izbjegličkih logora ili u šatorima „nepriznatih“ sela, i dalje naseljavaju Židovi iz cijelog svijeta koji s Izraelom/Palestinom nemaju nikakve veze, odnosno imaju veze kao i svi mi skupa ili kao i pripadnici svih triju velikih monoteističkih religija.


Critical Analysis
Noah Cohen: Noam Chomsky and „Left“ Apologetics for Injustice in Palestine
Chomsky’s concept of "realism" has a striking resemblance to the colonial discourse of "manifest destiny": Good or bad, right or wrong so the argument goes these are the facts on the ground; this is the way of history. In the name of this "realism," activists and intellectuals in the international community have simultaneously asserted themselves as pro-Palestinian, and yet taken it upon themselves to concede every fundamental right to which the Palestinian people lay claim. In pointing to the Geneva Accords as a legitimate compromise, Chomsky concedes all of the following rights on their behalf:
-- the right to reclaim sovereignty over the land stolen from them in 1948;
-- the right of refugees even to return to this land;
-- the right to reclaim the most densely settled land in the West Bank;
-- the right to freedom of movement within the new Palestinian "state" (since the West Bank settlements ‘to be declared permanently a part of "Israel"’ cut that territory into isolated cantons, and these cantons are in turn separated from Gaza);
-- the right to full sovereignty over borders and airspace;
-- the right to maintain an independent military capable of self-defense;
-- the right to full control of resources.
In general, this means that the "best possible compromise," that promises to "lead to something better," requires first that Palestinians officially concede all of the material conditions on which the right to self-determination depends. It’s hard to see how these concessions could possibly lead to "something better." ...
Since when is it the role of solidarity activists from the society of the oppressor to make concessions on behalf of the oppressed?