Citati cionističkih čelnika

Neki citati izraelskih cionističkih čelnika koji potvrđuju da cionisti od samog početka i cijelo vrijeme vode politiku etničkog čišćenja u Palestini.


DAVID BEN GURION
Prime Minister of Israel 1949 - 1954, 1955 – 1963

"We must expel Arabs and take their places."
-- David Ben Gurion, 1937, Ben Gurion and the Palestine Arabs, Oxford University Press, 1985.

"There has been Anti-Semitism, the Nazis, Hitler, Auschwitz, but was that their fault? They see but one thing: we have come and we have stolen their country. Why would they accept that?"
-- Quoted by Nahum Goldmann in Le Paradoxe Juif (The Jewish Paradox), pp. 121-122.

"Jewish villages were built in the place of Arab villages. You do not even know the names of these Arab villages, and I do not blame you because geography books no longer exist. Not only do the books not exist, the Arab villages are not there either. Nahlal arose in the place of Mahlul; Kibbutz Gvat in the place of Jibta; Kibbutz Sarid in the place of Huneifis; and Kefar Yehushua in the place of Tal al-Shuman. There is not a single place built in this country that did not have a former Arab population."
-- David Ben Gurion, quoted in The Jewish Paradox, by Nahum Goldmann, Weidenfeld and Nicolson, 1978, p. 99.

"Let us not ignore the truth among ourselves ... politically we are the aggressors and they defend themselves... The country is theirs, because they inhabit it, whereas we want to come here and settle down, and in their view we want to take away from them their country."
-- David Ben Gurion, quoted on pp 91-2 of Chomsky's Fateful Triangle, which appears in Simha Flapan's "Zionism and the Palestinians” pp 141-2 citing a 1938 speech.

"If I knew that it was possible to save all the children of Germany by transporting them to England, an only half by transferring them to the Land of Israel, I would choose the latter, for before us lies not only the numbers of these children but the historical reckoning of the people of Israel."
-- David Ben-Gurion (Quoted on pp 855-56 in Shabtai Teveth's Ben-Gurion in a slightly different translation).


GOLDA MEIR
Prime Minister of Israel 1969 – 1974

"There is no such thing as a Palestinian people... It is not as if we came and threw them out and took their country. They didn't exist."
-- Golda Meir, statement to The Sunday Times, 15 June, 1969.

"How can we return the occupied territories? There is nobody to return them to."
-- Golda Meir, March 8, 1969.

"Anyone who speaks in favor of bringing the Arab refugees back must also say how he expects to take the responsibility for it, if he is interested in the state of Israel. It is better that things are stated clearly and plainly: We shall not let this happen."
-- Golda Meir, 1961, in a speech to the Knesset, reported in Ner, October 1961

"This country exists as the fulfillment of a promise made by God Himself. It would be ridiculous to ask it to account for its legitimacy."
-- Golda Meir, Le Monde, 15 October 1971


YITZHAK RABIN
Prime Minister of Israel 1974 - 1977, 1992 - 1995

"We walked outside, Ben-Gurion accompanying us. Allon repeated his question, 'What is to be done with the Palestinian population?' Ben-Gurion waved his hand in a gesture which said 'Drive them out!'"
-- Yitzhak Rabin, leaked censored version of Rabin memoirs, published in the New York Times, 23 October 1979.

"[Israel will] create in the course of the next 10 or 20 years conditions which would attract natural and voluntary migration of the refugees from the Gaza Strip and the west Bank to Jordan. To achieve this we have to come to agreement with King Hussein and not with Yasser Arafat."
-- Yitzhak Rabin (a "Prince of Peace" by Clinton standards), explaining his method of ethnically cleansing the occupied land without stirring a world outcry. (Quoted in David Shipler in the New York Times, 04/04/1983 citing Meir Cohen's remarks to the Knesset's foreign affairs and defense committee on March 16.)


MENACHEM BEGIN
Prime Minister of Israel 1977 - 1983

"[The Palestinians] are beasts walking on two legs."
-- Israeli Prime Minister Menachem Begin, speech to the Knesset, quoted in Amnon Kapeliouk, "Begin and the 'Beasts,"' New Statesman, June 25, 1982.

"The Partition of Palestine is illegal. It will never be recognized ... Jerusalem was and will for ever be our capital. Eretz Israel will be restored to the people of Israel. All of it. And for Ever."
-- Menachem Begin, the day after the U.N. vote to partition Palestine.


YIZHAK SHAMIR
Prime Minister of Israel 1983 - 1984, 1986 - 1992

"The past leaders of our movement left us a clear message to keep Eretz Israel from the Sea to the River Jordan for future generations, for the mass aliya (=Jewish immigration), and for the Jewish people, all of whom will be gathered into this country."
-- Former Prime Minister Yitzhak Shamir declares at a Tel Aviv memorial service for former Likud leaders, November 1990. Jerusalem Domestic Radio Service.

"The settlement of the Land of Israel is the essence of Zionism. Without settlement, we will not fulfill Zionism. It's that simple."
-- Yitzhak Shamir, Maariv, 02/21/1997.

"(The Palestinians) would be crushed like grasshoppers ... heads smashed against the boulders and walls."
-- Isreali Prime Minister (at the time) Yitzhak Shamir in a speech to Jewish settlers New York Times April 1, 1988


BENJAMIN NETANYAHU
Prime Minister of Israel 1996 - 1999

"Israel should have exploited the repression of the demonstrations in China, when world attention focused on that country, to carry out mass expulsions among the Arabs of the territories."
-- Benyamin Netanyahu, then Israeli Deputy Foreign Minister, former Prime Minister of Israel, speaking to students at Bar Ilan University, from the Israeli journal Hotam, November 24, 1989.


EHUD BARAK
Prime Minister of Israel 1999 – 2001

"The Palestinians are like crocodiles, the more you give them meat, they want more"…
-- Ehud Barak, Prime Minister of Israel at the time - August 28, 2000. Reported in the Jerusalem Post August 30, 2000

"If we thought that instead of 200 Palestinian fatalities, 2,000 dead would put an end to the fighting at a stroke, we would use much more force..."
-- Israeli Prime Minister Ehud Barak, quoted in Associated Press, November 16, 2000.

"I would have joined a terrorist organization."
-- Ehud Barak's response to Gideon Levy, a columnist for the Ha'aretz newspaper, when Barak was asked what he would have done if he had been born a Palestinian.


ARIEL SHARON
Prime Minister of Israel 2001 - 2006

"It is the duty of Israeli leaders to explain to public opinion, clearly and courageously, a certain number of facts that are forgotten with time. The first of these is that there is no Zionism, colonialization, or Jewish State without the eviction of the Arabs and the expropriation of their lands."
-- Ariel Sharon, Israeli Foreign Minister, addressing a meeting of militants from the extreme right-wing Tsomet Party, Agence France Presse, November 15, 1998.

"Everybody has to move, run and grab as many (Palestinian) hilltops as they can to enlarge the (Jewish) settlements because everything we take now will stay ours... Everything we don't grab will go to them."
-- Ariel Sharon, Israeli Foreign Minister, addressing a meeting of the Tsomet Party, Agence France Presse, Nov. 15, 1998.

"Israel may have the right to put others on trial, but certainly no one has the right to put the Jewish people and the State of Israel on trial."
-- Israeli Prime Minister Ariel Sharon, 25 March, 2001 quoted in BBC News Online

O Palestini iz knjige Put u Meku Muhammeda Asada

Jafska vrata, Britanci ulaze u Jeruzalem nakon okupacije 1917. (još fotografija Jeruzalema)

Dva ulomka o Palestini 1920-tih iz knjige Put u Meku Muhammeda Asada (1900-1992), austrijskog Židova iz ukrajinskog grada Lavova koji je 1920-tih putovao i izvještavao iz zemalja Srednjeg istoka, prešao na islam i zatim postao jednim od najutjecajnijih europskih muslimana 20. st. Asad, koji se prije obraćanja na islam zvao Leopold Weiss, je bio novinar, pisac, društveni kritičar, reformator, politički teoretičar, prevoditelj, te predstavnik Pakistana pri UN-u. Asad je napisao nekoliko knjiga, a njegovim se najznačajnijim djelom smatra njegov komentar i prijevod Kurana na engleski.


Često sam sjedio na kamenoj obali Jafanske kapije i posmatrao mnoštvo ljudi kako ulaze u Stari grad ili izlaze iz njega. Ovdje su se očešavali jedni o druge, gurali jedni druge, Arapi i Jevreji, sve moguće varijacije i jednih i drugih, bilo je koščatih felaha s njihovim bijelim ili smeđim pokrivačima za glavu ili narančastim turbanima. Bilo je beduina s oštrim, jasno oblikovanim i, gotovo bez izuzetka, mršavim licima, koji su nosili svoje ogrtače na čudno samouvjeren način, često s rukama na kukovima a razmaknutih laktova, kao da prihvataju kao gotovu činjenicu da će im se svako skloniti s puta. Bilo je seljanki u crnim ili plavim cicanim haljinama s bijelim vezom preko prsa, često noseći korpe na glavi i krećući se gipkom, neusiljenom Ijupkošću. Gledano straga, mnoga žena od šezdeset mogla bi se smatrati mladom djevojkom. Njihove oči izgledalo je da isto tako ostaju bistre i netaknute godinama - osim ako se desilo da su napadnute trahomom, tom opakom „egipatskom” očnom bolešću, koja je nesreća svih zemalja istočno od Mediterana.

Bilo je i Jevreja: domaćih Jevreja, koji nose tarbuš i široki, prostrani ogrtač, u licu veoma sličnih Arapima; Jevreja iz Poljske i Rusije, koji kao da su sa sobom nosili tako mnogo sićušnosti i uskosti svog prošlog života u Evropi da je bilo iznenađujuće pomisliti da oni tvrde o sebi da su iste loze kao i ponosni Jevreji iz Maroka ili Tunisa u svojim bijelim burnusima. Ali, iako su evropski Jevreji bili tako očigledno u disharmoniji sa slikom koja ih je okruživala, upravo su oni određivali ton jevrejskog života i politike i tako izgleda bili odgovorni za gotovo vidljivo trvenje između Jevreja i Arapa.

Šta je prosječan Evropljanin znao o Arapima tih dana? Praktički ništa. Kada je došao na Bliski istok, donio je sa sobom neke romantične i pogrešne pojmove. Ako je bio dobronamjeran i intelektualno pošten, morao je priznati da uopće nije imao pojma o Arapima. Ni ja, prije dolaska u Palestinu, nisam nikada mislio o njoj kao arapskoj zemlji. Neodređeno sam, naravno, znao da tamo živi "nešto" Arapa, ali sam ih zamišljao samo kao nomade u pustinjskim šatorima i stanovnike idiličnih oaza. Pošto su većinu onoga što sam ranije bio pročitao o Palestini napisali cionisti - koji su naravno vodili računa o svojim vlastitim problemima - ja nisam shvaćao da su i gradovi puni Arapa - da je, u stvari, 1922. god. živjelo u Palestini gotovo pet Arapa na svakog Jevreja i da je to, zato, arapska zemlja daleko više nego jevrejska.

Kad sam to rekao gosp Usiškinu, predsjedniku Cionističkog komiteta, s kojim sam se sreo u to doba, imao sam utisak da cionisti nisu skloni da uzimaju u razmatranje činjenicu arapske većine; niti je izgledalo da pridaje ikakvu stvarnu važnost arapskoj opoziciji cionizmu. Odgovor gosp. Usiškina pokazao je samo prezir prema Arapima:
"Nema stvarnog arapskog pokreta protiv nas ovdje; to jest, nikakvog pokreta ukorijenjenog u narodu. Sve što vi smatrate kao opoziciju, u stvari je samo vika nekoliko nezadovoljnih agitatora. To će se slomiti u sebi za nekoliko mjeseci ili najviše nekoliko godina."

Ovaj argument bio je daleko od toga da me zadovolji. Od samog početka imao sam osjećaj da je čitava ideja jevrejskog naseljavanja u Palestini neprirodna, a, što je još gore, ona prijeti da se prenesu sve komplikacije i nerješivi problemi evropskog života u zemlju koja je mogla biti sretnija bez njih. Jevreji u nju stvarno nisu dolazili kao što se vraća u svoju domovinu; oni su više bili zaokupljeni time da od nje naprave domovinu zamišljenu prema evropskim uzorima i s evropskim ciljevima. Ukratko, oni su bili stranci unutar kapija. Tako nisam vidio ništa pogrešno u arapskom odlučnom otporu ideji jevrejske domovine u njihovoj sredini; naprotiv, odmah sam shvatio da su upravo Arapi bili prevareni i s pravom se branili od takve prevare.

U Balfourovoj deklaraciji iz 1917. god., koja je obećavala Jevrejima „nacionalnu domovinu” u Palestini, vidio sam okrutan politički manevar smišljen da podstakne stari princip, zajednički svim kolonijalnim silama: „zavadi pa vladaj”. U slučaju Palestine ovaj princip bio je najočitiji kada su 1916. Britanci bili obećali tadašnjem vladaru Meke, Šerifu Huseinu, kao cijenu za njegovu pomoć protiv Turaka, nezavisnu arapsku državu koja je trebalo da obuhvati sve zemlje između Sredozemnog mora i Perzijskog zaliva. Oni ne samo da su prekršili svoje obećanje samo godinu kasnije, zaključujući s Francuskom tajni Sykes-Picot sporazum (kojim je utvrđen francuski dominion u Siriji i Libanu), već su isto tako, prešutno, isključili Palestinu iz obaveza koje su bili preuzeli u pogledu Arapa.

Iako sam i sam jevrejskog porijekla, od početka sam se oštro protivio cionizmu. Pored mojih ličnih simpatija prema Arapima, smatrao sam nemoralnim da doseljenici, uz pomoć strane velike sile, dolaze sa strane s očitom namjerom da postignu većinu u zemlji i tako izvlaste narod kome je ta zemlja pripadala od pamtivijeka. Prema tome, bio sam sklon da stanem na stranu Arapa kad god je došlo do rasprave o jevrejsko-arapskom pitanju - što se, naravno, dešavalo vrlo često. Ovo moje držanje bilo je neshvatljivo gotovo svim Jevrejima s kojima sam dolazio u dodir u toku onih mjeseci.

Nisu mogli razumjeti šta sam vidio u Arapima koji su, po njihovom mišljenju, samo masa zaostalog naroda na koji su oni gledali s osjećajem ne mnogo različitim od onog koji imaju evropski doseljenici u centralnoj Africi. Nisu bili ni najmanje zainteresovani za ono što Arapi misle; gotovo niko od njih nije se potrudio da nauči arapski; svaki je prihvatio bez ikakva ispitivanja načelo da je Palestina zakonito nasljeđe Jevreja.

Još uvijek se sjećam kratke rasprave koju sam zbog ovog imao s drom Chaimom Weizmannom, stvarnim vođom cionističkog pokreta. Bio je došao u jednu od svojih periodičnih posjeta Palestini (njegovo stalno boravište bio je, mislim, London), a sreo sam ga u kući jednog prijatelja, Jevreja. Čovjek je morao biti impresioniran njegovom neizmjernom energijom - energijom koja se čak ispoljava u njegovim tjelesnim pokretima, u dugačkim, elastičnim koracima kojima odmjereno korača gore-dolje po sobi - kao i snagom uma koja se otkriva u širokom čelu i prodornom pogledu njegovih očiju.

Govorio je o novčanim poteškoćama koje muče san o jevrejskoj nacionalnoj domovini i o nedovoljnom odzivu za ovaj san medu ljudima u inostranstvu; imao sam uznemirujući utisak da je čak i on, kao i većina drugih cionista, sklon da prebaci moralnu odgovornost za sve što se dešava u Palestini na "vanjski svijet". To me natjeralo da prekinem smjernu tišinu u kojoj su ga svi prisutni slušali i da upitam:
"A šta je s Arapima?"

Mora da sam postupio netaktično, unoseći tako neskladnu notu u razgovor, jer se dr Weizmann polahko okrenu prema meni, spusti čašu koju je držao u ruci i ponovi moje pitanje:
"Šta je s Arapima...?"

"Pa kako se ikako možete nadati da od Palestine napravite svoju domovinu uprkos oštrom protivljenju Arapa, koji su, ipak, većina u ovoj zemlji?"

Cionistički voda sleže ramenima i odgovori suho: "Očekujemo da neće biti u većini nakon nekoliko godina."

"Možda je to tako. Vi se bavite tim pitanjima godinama i morate poznavati stanje bolje nego ja. Ali, sasvim neovisno o političkim teškoćama koje arapska opozicija može ili ne mora predstavljati na vašem putu - zar vas nikada ne uznemirava moralni aspekt toga pitanja? Zar ne mislite da je nepošteno s vaše strane prognati narod koji je oduvijek živio u ovoj zemlji?"

"Pa to je naša zemlja", odgovori dr Weizmann, podižući obrve. "Mi samo uzimamo nazad ono čega smo bili nepravedno lišeni."

"Ali, vi ste van Palestine skoro dvije hiljade godina! Prije toga vladali ste ovom zemljom, i to jedva ikada čitavom, manje od pet stotina godina. Zar ne mislite da bi Arapi mogli, s jednakim opravdanjem, tražiti za sebe Španiju - jer, konačno, oni su vladali u Španiji skoro sedam stotina godina i potpuno je izgubili tek prije pet stotina godina?"

Dr Weizmannje postao vidljivo nestrpljiv: "Besmislica. Arapi su samo pokorili Španiju; ona nikada nije bila njihova stvarna domovina, pa je konačno bilo i pravo da budu protjerani iz Španije."

"Oprostite", uzvratih, "ali izgleda mi da je tu u pitanju historijska omaška. Uostalom, Jevreji su isto tako došli u Palestinu kao osvajači. Dugo vremena prije njih bilo je mnogo drugih semitskih i nesemitskih plemena nastanjenih ondje - Amorita, Edomita, Filistina, Moabita, Hitila. Ta plemena živjela su ovdje čak i u doba kraljevstva Izraela i Jude. Oni su nastavili da žive tu nakon što su Rimljani protjerali naše pretke. Oni žive tu i danas. Arapi, koji su se nastanili u Siriji i Palestini nakon njihovog osvajanja u sedmom vijeku, bili su uvijek samo mala manjina stanovništva; ostatak onoga što danas nazivamo palestinskim i sirijskim "Arapima" su u stvari samo arabizirani autohtoni stanovnici zemlje. Neki od njih su postali muslimani tokom vijekova, drugi su ostali kršćani. Muslimani su se naravno ženili sa svojim istovjernicima iz Arabije. Ali zar možete nijekati da je većina naroda u Palestini, koji govori arapski, bez obzira da li su muslimani ili kršćani, direktni potomci izvornih stanovnika, izvornih u smislu da su živjeli u ovoj zemlji prije dolaska Jevreja u nju?"

Dr Weizmann se uljudno nasmiješi na moj ispad i skrenu razgovor na drugu temu.

Nisam bio zadovoljan ishodom svoga posredovanja. Naravno, nisam očekivao da bilo ko od prisutnih - a najmanje sam dr Weizmann - pristane uz moje uvjerenje da je cionistička ideja jako ranjiva s moralnog gledišta; ali sam se nadao da će moja odbrana arapske stvari barem izazvati neku vrstu neugodnosti kod cionističkih voda - neugodnosti koja bi mogla dovesti do malo više razmišljanja i na taj način, možda, do veće spremnosti da se prizna postojanje mogućeg moralnog prava u suprotstavljanju Arapa... Nije bilo ništa od ovoga. Umjesto toga, našao sam se pred bezizražajnim zidom iskolačenih očiju: oštro osuđivanje moje drskosti, da sam se usudio da posumnjam u neosporno pravo Jevreja na zemlju njihovih predaka...

Kako je bilo moguće, pitao sam se, da ljudi nadareni takvom stvaralačkom inteligencijom kao što su Jevreji misle o cionističko-arapskom sukobu samo s jevrejskog gledišta? Zar nisu shvaćali da problem Jevreja u Palestini može na koncu biti riješen samo prijateljskom saradnjom s Arapima? Jesu li bili tako beznadno slijepi prema bolnoj budućnosti koju njihova politika mora donijeti - prema borbama, gorčini i mržnji kojoj će jevrejsko ostrvo, čak ako privremeno bude i uspješno, ostati zauvijek izloženo usred neprijateljskog arapskog mora?

I tako je čudno, pomislih, da je nacija koja je trpjela tako mnogo nepravdi u toku svoje duge i nesretne dijaspore sada spremna, da u uskogrudnoj težnji ka svom vlastitom cilju, nanese tešku nepravdu drugoj naciji - a uz to naciji koja je nedužna u svim prošlim jevrejskim stradanjima. Takva pojava, znao sam, nije bila nepoznata historiji; ali to je, ipak, izazvalo u meni tugu videći da se to dešava pred mojim očima.

U to doba moje udubljivanje u političku scenu u Palestini bilo je osnovano ne samo na mojoj simpatiji prema Arapima i mojoj zabrinutosti oko cionističkog eksperimenta, nego isto tako i mojim žurnalističkim zanimanjem: bio sam postao specijalni dopisnik lista Frankfurter Zeitung, tada jednog od najstarijih listova u Evropi. [...]

[...]

Sada sam imao mnogo prijatelja u Palestini, i Jevreja i Arapa. Cionisti su me, istina, gledali s nekom vrstom zbunjene sumnje radi simpatija prema Arapima koje su bile tako očigledne u mojim napisima Frankfurter Zeitungu. Očevidno nisu mogli odlučiti da su me Arapi "kupili" (jer u cionističkoj Palestini ljudi su se već bili navikli da gotovo sve što se dešava objašnjavaju novcem) ili sam jednostavno hiroviti intelektualac zaljubljen u egzotiku. Ali, nisu svi Jevreji koji su živjeli u Palestini u to vrijeme bili cionisti. Neki od njih su bili došli tamo, ne u želji za političkim ciljem nego iz religiozne čežnje za Svetom zemljom i njenim biblijskim asocijacijama.

Ovoj grupi pripadao je i moj holandski prijatelj Jacob de Haan, nizak, zdepast čovjek četrdesetih godina, plave brade, koji je ranije predavao pravo na jednom od vodećih univerziteta u Holandiji a sada bio specijalni dopisnik amsterdamskog Handelsbada i londonskog Daily Expressa. Čovjek dubokog religioznog uvjerenja - "ortodoksan" kao bilo koji Jevrej iz Istočne Evrope - on nije odobravao ideju cionizma jer je vjerovao da povratak njegovog naroda u Obećanu zemlju treba da čeka dolazak Mesije. "Mi Jevreji", govorio mi je u više prilika, "protjerani smo iz Svete zemlje i razasuti po svijetu zato što nismo izvršili zadatak koji nam je Bog bio povjerio. On nas je bio izabrao da propovijedamo Njegovu riječ, ali smo mi u svojoj tvrdoglavoj obijesti počeli vjerovati da nas je On učinio svojim "izabranim narodom" radi nas samih - i tako smo Ga izdali. Sada nam ostaje samo da se kajemo i čistimo naša srca; a kad opet postanemo dostojni Njegove Poruke, On će nam poslati Mesiju da vodi Njegove sluge u Obećanu zemlju..."

"Ali zar ta mesijanska ideja nije osnova i za cionistički pokret?" upitah ga. "Vi znate da se s tim ne slažem, ali zar nije prirodna želja svakog naroda da ima svoju vlastitu, nacionalnu domovinu?"

Dr de Haan me pogleda podrugljivo: "Zar mislite da je historija samo niz dogadjaja? Ja ne. Nije to bilo bez svrhe kad je Bog učinio da izgubimo našu zemlju i kad nas je rasturio; ali cionisti to neće da priznaju sami sebi. Oni trpe od istog duhovnog sljepila koje je dovelo do našeg pada. Dvije hiljade godina jevrejskog izgnanstva i nesreće nisu ih naučile ničemu. Umjesto da pokušaju shvatiti najskrivenije uzroke naše nesreće, oni sada pokušavaju da to, takoreći, zaobidu izgradnjom "nacionalne domovine" na temeljima koje im pruža politika zapadne sile, a u procesu izgradnje nacionalne domovine oni vrše zločin lišavanja drugog naroda njegove domovine."

Politički pogledi Jacoba de Haana prirodno su ga učinili vrlo nepopularnim među cionistima (u stvari, uskoro nakon što sam napustio Palestinu, bio sam zaprepašćen kad sam saznao da su ga teroristi jedne noći ustrijelili). Kad sam ga upoznao, njegovo druženje bilo je ograničeno na vrlo mali broj Jevreja koji su mislili kao i on, nekoliko Evropljana i Arapa. Izgledalo je da je prema Arapima osjećao veliku naklonost, a oni, sa svoje strane, visoko su ga cijenili i često ga pozivali u svoje domove. U stvari, u to doba oni još nisu imali općenitih predrasuda prema Jevrejima kao takvim. Tek nakon Balfourove deklaracije - to jest, nakon vijekova dobrosusjedskih odnosa i svijesti o rasnom srodstvu - Arapi su počeli gledati na Jevreje kao na političke neprijatelje. Čak i u izmijenjenim okolnostima onih ranih dvadesetih godina, oni su još uvijek jasno razlikovali cioniste i Jevreje koji su im prijatelji kao dr Haan.


Izvod iz knjige "Put u Mekku", autora Muhammeda Asada, Sarajevo 1997. (3. Izdanje), str. 81-85 i 87-89.

Dokumentarac o Nakbi

Na linku možete pogledati nagrađivani Al Jazeerin dokumentarac o Nakbi - etničkom čišćenju Palestinaca iz Palestine, prvotno prikazan 2008, na 60. godišnjicu protjerivanja Palestinaca iz njihove domovine. Film je preveden na engleski, francuski, njemački, španjolski i talijanski.

Linkovi na film s prijevodom na engleski:
Al Nakba English P1 - prvi dio
Al Nakba English P2 - drugi dio

Link na verzije s prijevodima na druge jezike:
Al Nakba, documentary

Predsjednik Josipović naglo zaboravio onaj dio međunarodnog prava koji krši Izrael

postotak palestinskog i židovskog stanovništva u Palestini 1946, prije nastanka Izraela

Čitam u jednom našem sredstvu javnog dezinformiranja da je predsjednik Josipović danas u društvu predsjednika aparthejdskog i etnički očišćenog Izraela provalio da su Hrvatska i Izrael slične zemlje, jer kao obje su se zemlje borile za „neovisnost“.

Izrael je nastao 1948. na 78% teritorija tuđe zemlje, Palestine. UN je u svojoj rezoluciji o podjeli Palestine na palestinsku i židovsku državu, za Izrael namijenio 55% teritorija (i nije odobrio etničko čišćenje autohtonog arapskog stanovništva ni s tog područja).

Cionističke su paravojne snage 1948. provele unaprijed smišljen plan i zauzele i etnički očistile 78% teritorija Palestine (1, 2, 3), a danas (točnije od 1967.) Izrael k tome ilegalno okupira preostalih 22%, na koji naseljava izraelske državljane u suprotnosti s međunarodnim humanitarnim pravom. Izrael i dan danas, nakon više od 60 godina brani povratak palestinskim izbjeglicama koje je etnički očistio 1948. i u kasnijim svojim zločinima, uključujući i etničkom čišćenju koje traje danas u 21. stoljeću.

GDJE JE SLIČNOST S NASTANKOM HRVATSKE DRŽAVE?

TKO JE I KADA OKUPIRAO IZRAEL?

TKO JE ETNIČKI ČISTIO ŽIDOVE U IZRAELU?

GDJE SU RUŠENE SINAGOGE U IZRAELU?

GDJE JE TA VELIKA PALESTINA I NJEN HIPER-ŠOVINISTIČKI VOŽD KOJI SU NAPALI JADNI GOLORUKI IZRAEL I UNIŠTAVALI NJEGOVU INFRASTRUKTURU I KULTURNA BOGATSTVA?

GDJE JE REFERENDUMSKA ODLUKA VEĆINE STANOVNIŠTVA (većinom protjeranog) NA KOJOJ SE TEMELJI PROGLAŠENJE IZRAELSKE NEOVISNOSTI?

GDJE SU TI PALESTINSKI KONCENTRACIJSKI LOGORI U KOJIMA SU ČAMILI IZRAELSKI LOGORAŠI?

GDJE JE IZRAELSKI VUKOVAR?

KOJE SU IZRAELSKE GRADOVE PALESTINCI OPSJEDALI?

GDJE SE GRADE KUĆE PALESTINCIMA POVRATNICIMA U IZRAELU?


GDJE SE U HRVATSKOJ MORA PROVODITI ETNIČKO ČIŠEĆENJE DA BI SE ODRŽALA HRVATSKA DEMOGRAFSKA VEĆINA I KOJI JE TO NAROD HRVATSKA TRAJNO PROTJERALA S NJEGOVIH STOLJETNIH OGNJIŠTA, SRUŠILA I SPALILA STOTINE NJEGOVIH SELA I GRADOVA DA BI MOGLA BITI HRVATSKA?

GDJE SE U HRVATSKIM ZAKONIMA HRVATIMA DAJU POVLASTICE NA TEMELJU ETNIČKE PRIPADNOSTI?

KOJE TO TUĐE TERITORIJE HRVATSKA OKUPIRA VEĆ VIŠE OD 40 GODINA U SUPROTNOSTI S MEĐUNARODNIM PRAVOM I REZOLUCIJAMA UN-A?

KOJE JE TO TERITORIJE HRVATSKA ZAUZELA SILOM I ILEGALNO ANEKTIRALA?

NA KOJE TO ILEGALNO OKUPIRANE TUĐE TERITORIJE HRVATSKA NASELJAVA SVOJE GRAĐANE?

NA KOJU SE RELIGIJU TREBA OBRATITI DA BI SE AUTOMATSKI MOGLO DOBITI HRVATSKO DRŽAVLJANSTVO?

KOLIKO REZOLUCIJA UN-A KRITIZIRA HRVATSKU I NJENA SILNA KRŠENJA MEĐUNARODNOG PRAVA?

GDJE JE TA HRVATSKA VOJSKA KOJA MOŽE JEDNAKO NEKAŽNJENO ČINITI RATNE ZLOČINE I ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI?

KOJA HRVATSKA TAJNA SLUŽBA UBIJA LJUDE DILJEM SVIJETA?

NA KOJE JE SVE DRUGE DRŽAVE RH IZVRŠILA AGRESIJU?

GDJE JE HRVATSKI TAJNI ILEGALNI NUKLEARNI ARSENAL?

GDJE PIŠE KOJU JE ZEMLJU BOG DAO HRVATIMA?

Eto vidite, čak i profesor pravnog fakulteta može zaboraviti što je to međunarodno pravo (i uopće zanemariti sve činjenice, dokaze i, naravno, ljudska prava Palestinaca) kad dođe na politički položaj i počne raditi u interesu svjetskih centara moći i krupnog kapitala, a ne građana svoje zemlje i žrtava ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Čak i profesor pravnog fakulteta (i tobože europski orijentirani dužnosnik jedne demokratske zemlje) može, opet u naše ime i o našem trošku, zaštiti vrijednosti međunarodnog i ljudskih prava pretpostaviti svoje vlastite interese i interese onih kojima je stvarno poslušan i na sva usta prigrliti predsjednika države koja već dulje od 60 godina počiva na stalnom i aktivnom provođenju zločina protiv čovječnosti.

Zato, ne vjerujte lažljivom i nemoralnom Ivi i njegovim uvredama. Izrael nema nikakve bitne sličnosti s Hrvatskom. Izrael je jedna agresivna militaristička nedemokratska aparthejdska država koja je nastala na etničkom čišćenju, okupira i svojata tuđe teritorije, tlači okupirano stanovništvo i svakodnevno krši ljudska prava i međunarodno pravo.

Nadam se da je iz današnjeg ponašanja Ive Josipovića jasno da nema nikakvog smisla glasati za SDP. Ne samo da se sastaje s predstavnikom zemlje i politike duboko ogrezle u zločine i kršenja ljudskih prava, nego umjesto da se pri tome zauzme za poštivanje međunarodnog prava, Josipović se Peresu, što je najgore, u ime Hrvatske, ulizuje i priča budalaštine. Neoliberalne stranke u Hrvatskoj podržavaju Izrael bez obzira na ono što ta zemlja radi i treba ih sve bojkotirati. Niti jedna politička opcija koja podržava cionističke zločine kao što to danas radi Josipović nikada neće dobiti moj glas.

Istovremeno dok Izrael na kontrolnim točkama maltretira i u administrativni pritvor na mjesece trpa palestinske studente i učitelje, onemogućava studentima iz Gaze studiranje u inozemstvu ili na Zapadnoj obali, sprječava obnovu u bombardiranju porušenih škola i provodi dvostruka mjerila u dodjeli sredstava za obrazovanje palestinske i židovske djece u Izraelu i okupiranom Istočnom Jeruzalemu, Josipović s Peresom sklapa sporazume o suradnji u kulturi i obrazovanju.

Posljednji Josipovićev loš primjer nedjelovanja u skladu s obvezama RH koja prema međunarodnom pravu treba osigurati da Izrael poštuje međunarodno pravo, samo je još jedan u nizu koji potvrđuje nužnost da se sami građani uključe u globalni bojkot Izraela koji provode organizacije globalnog civilnog društva i savjesni pojedinci diljem svijeta kako bi se što prije okončala okupacija i postigao trajan i pravedan mir.

Više informacija o bojkotu Izraela:
Global BDS Movement
PACBI
Bojkotirajte aparthejdski Izrael

Političari virusi

Prolupali demokratski kongresnici i senatori oprostili se od svog zdravog razuma (ako su ga ikad imali) i bez ikakvog srama namjernim lažima i svjesno iskrivljenim tumačenjima pokušavaju opravdati izraelski napad na međunarodni nenaoružani civilni humanitarni konvoj za Gazu u međunarodnim vodama i to unatoč činjenici da je u izraelskom protuzakonitom napadu ubijen i 1 nenaoružani američki državljanin.

Očito je da ovi ljudi ne predstavljaju i ne štite interese građana koji su ih birali i čije interese bi trebali zastupati, pa čak ni stvarne interese Izraela i izraelskih građana, već svojim prizemnim lažima i klevetama zagovaraju nepoznavanje, nerazumijevanje i nepoštivanje međunarodnog prava (i američkog zakona) i nastoje obraniti neobranjivu cionističku politiku izraelskih vlasti i osigurati profit američke industrije oružja (zahvaljujući američkim političarima američki porezni obveznici u s ničim drugim usporedivim ogromnim iznosima plaćaju američkoj vojnoj industriji oružje koje se zatim dostavlja Izraelu u obliku vojne pomoći).

Bezuvjetna potpora koji demokratski političari javno pružaju Izraelu dokazuje da se zapravo ni u čemu bitnom ne razlikuju od republikanaca. I jedni i drugi ne rade u interesu svojih građana, nego krupnog kapitala za čije su interese spremni žrtvovati i pregaziti ama baš sve – od vlastitog „ugleda“ do života nevinih civila, uključujući svojih vlastitih građana.

Iz istog razloga i hrvatskim građanima o Izraelu lažu hrvatski mediji i političari: jer ih na to prisiljava Washington u interesu američke industrije oružja, a ne zato jer, kako opet, kad za vlastite interese zloupotrebljavaju žrtve Holokausta, besramno lažu hrvatskoj javnosti, „misle“ da hrvatsko sudjelovanje u Holokaustu opravdava njihovo prešućivanje, zataškavanje i laganje o izraelskoj politici i praksi etničkog čišćenja i aparthejda koje otvoreno svojim izjavama i djelima u naše ime podržavaju i još nam to naplaćuju.

Notorna je glupost da hrvatski političari (i pridruženi apologeti) podrškom koju pružaju izraelskom nepoštivanju međunarodnog prava i ugnjetavanju Palestinaca ispravljaju nepravdu nanesenu židovskom narodu u 2. svjetskom ratu. Ako toliko žele nadoknaditi štetu Židovima, neka izraelskim vlastima poklone hrvatski, a ne palestinski teritorij, koji nije hrvatsko vlasništvo, pa ga niti nemaju nikakvo pravo bilo kome u naše ime poklanjati. Neka im u naše ime ponude etničko čišćenje i ugnjetavanje hrvatskog umjesto palestinskog naroda.

Ako se hrvatski građani danas trebaju osjećati krivima za Holokaust, onda se još i više trebaju osjećati krivima za etničko čišćenje i aparthejd u Palestini – jer je sudjelovanje njihovih predaka u Holokaustu rezultiralo dodjelom polovice Palestine židovskim doseljenicima od strane UN-a i jer podrška koju njihovi političari daju izraelskim vlastima danas (i proteklih cca. 8 godina) doprinosi etničkom čišćenju i aparthejdu koji su u Palestini/Izraelu u punom jeku, iako hrvatski mediji o tome uporno i svjesno šute i lažu.

Da je hrvatskim političarima stvarna želja ispričati se Židovima i popraviti nepravdu za koju se kao osjećaju odgovornima, radili bi na stvarnoj uspostavi pravednog mira pri čemu bi svima u Izraelu/Palestini bila zajamčena i zaštićena ljudska prava, umjesto da kao sada podržavaju izraelsku destabilizaciju regije, militarizam, ratne zločine i ostala (uključujući teška) kršenja međunarodnog prava, koji će se na kraju i samom Izraelu (a moguće i Hrvatskoj i ostatku svijeta) obiti o glavu. Radili bi na zaštiti ljudskih prava Židova u cijelom svijetu, a ne na podršci izraelskoj okupaciji, aparthejdu i ostalim zločinima.

Danas između ostalog zahvaljujući i politici naših političara, i njihovom ignoriranju i izbjegavanju međunarodnih obveza koje Hrvatska ima prema međunarodnom pravu, još uvijek nema mira u Palestini/Izraelu i ilegalna izraelska okupacija, etničko čišćenje, kolonizacija i aparthejd još uvijek traju. Zahvaljujući između ostalog i politici naših političara životi i sigurnost izraelskih Židova su i dalje ugroženi (kad već tisuće ubijene, osakaćene i traumatizirane palestinske djece nisu dovoljan razlog da se Izrael legitimnim raspoloživim sredstvima natjera da poštuje međunarodno pravo).

Umjesto da djeluju s ciljem postizanja pravednog mira i poštivanja svačijih ljudskih prava u obostranom interesu židovskih i palestinskih građana Izraela/Palestine, naši se političari bez ikakvog srama grebu za svoje osobne interese preko leđa palestinskih i izraelskih građana koji već više od 60 godina svojim životima, dijelovima tijela i stalnim strahom plaćaju interese Zapada (istovremeno lažući da njihove mlitave izjave, obmane i ulizivanja agresoru/okupatoru konstruktivno „doprinose miru“) i preko leđa žrtava Holokausta (u koje se toliko licemjerno zaklinju), te na povijesnu ljagu i sramotu zbog sudjelovanja u Holokaustu građanima Hrvatske pridodaju i povijesnu ljagu i sramotu podržavanja izraelskog etničkog čišćenja i aparthejda.

Zahvaljujući ovakvom neodgovornom, bezumnom i kriminalnom ponašanju političara Zapada i njihovih satelita u drugim državama, dužnost je i pravo nas građana, u čije ime ti političari izmišljaju da djeluju dok zapravo djeluju u interesu stranog krupnog kapitala, da bojkotom izraelskih proizvoda, usluga i institucija, direktnom akcijom, nenasilnim prosvjedima, građanskim neposluhom te na sve druge nenasilne i konstruktivne načine, prisilimo međunarodnu zajednicu i izraelske vlasti na postizanje pravednog mira u skladu s međunarodnim pravom u Izraelu/Palestini.

Akcija solidarnosti Radničke borbe s borbom protiv izraelske agresije

Priopćenje Radničke borbe o akciji solidarnosti s borbom protiv izraelske agresije


Oštro osuđujući pedesetogodišnju okupatorsku i agresorsku politiku države Izrael, čiji je nedavni otvoreni primjer predstavljalo krvoproliće nad civilima u međunarodnim vodama, te izražavajući punu potporu palestinskoj oslobodilačkoj borbi, članovi zagrebačke organizacije Radničke borbe su tijekom noći 6. 6. 2010. izvršili akciju solidarnosti. Na ulazu u zgradu u kojoj se nalaze prostorije Izraelskog veleposlanstva u Zagrebu (Ulica grada Vukovara 271) crvenim je sprejem na engleskom jeziku ispisana poruka: „ Izrael - agresor“, te su zalijepljeni plakati s grafikom palestinskog pokreta otpora uz poruku na engleskom: „ Živjela slobodna Palestina“.

Incident koji se dogodio prošloga tjedna nije izuzetak nego logična posljedica i nastavak zločinačke politike izraelske buržoazije, vidljive i u prošlogodišnjem krvoločnom vojnom udaru na pojas Gaze, blokadi Gaze koja se i dalje nastavlja, te u mjerama suptilnog etničkog čišćenja arapskog stanovništva koje se neprekidno odvija. Postojeća izraelska desna vlada očito daje do znanja da je u svojem masovnom uništavanju ljudskih života spremna otići toliko daleko koliko želi, te kako su principi međunarodnih i ljudskih prava samo floskule koje imperijalisti upotrebljavaju onda kada im to odgovora, odbijajući da poduzmu bilo što u slučajevima najotvorenijih kršenja tih principa od strane njihovih saveznika.

Izraelska kapitalistička klasa i njihovi politički sluge u vidu Benjamina Netanyahua, Avigdora Liebermana i ostalih, te njihovi imperijalistički pokrovitelji i zaštitnici – SAD i EU, najveći su neprijatelji i krvnici ne samo arapskog stanovništva, već i židovske radničke klase. Trajni prestanak oružanih sukoba, miran suživot arapskog i židovskog stanovništva, kao i ostvarivanje temeljnih životnih interesa svih onih koji žive od svoga rada, moguće je samo pod pretpostavkom zbacivanja izraelske vlade i izraelske vladajuće klase, te uništavanjem njezine ekonomske dominacije. Potrebno je organizirati snažnu mobilizaciju kako progresivnih arapskih i židovskih radnika, tako i međunarodne radničke klase posvećenu ciljevima punog i bezuvjetnog samoodređenja Palestine, odbacivanja cionističke politike, te prava na povratak izbjeglica iz 1948.

zagrebačka organizacija Radničke borbe
www.radnickaborba.org

Židovski nacionalni fond – instrument kolonizacije Palestine i izraelskog aparthejda

Nekoliko informacija o Židovskom nacionalnom fondu iz Poziva na međunarodnu kampanju protiv Židovskog nacionalnog fonda (Call for an international campaign against the Jewish National Fund) koji je u srpnju 2009. globalnom civilnom društvu uputila Međunarodna židovska anticionistička mreža.


Židovski nacionalni fond stvoren je 1901. kako bi pomogao u kolonizaciji Palestine kroz stjecanje i upravljanje palestinskom zemljom s ciljem da se na tu zemlju nasele Židovi. Danas ta organizacija uživa posebne povlastice i igra trajnu ulogu u funkcioniranju države, npr. u Izraelskoj upravi za zemlju. Židovski nacionalni fond igra jednu od središnjih uloga u nasilnoj kolonizaciji i okupaciji Palestine i među ključnim je institucijama koje održavaju izraelski aparthejd.

Židovski nacionalni fond, kao privatna institucija, čuva zemlju i imovinu za državu Izrael, njeno židovsko stanovništvo i Židove koji žive izvan Izraela i provodi otvorenu diskriminaciju nauštrb palestinskih građana Izraela – onemogućavajući Palestincima da unajme zemlju kojom upravlja. Ta organizacija danas izravno kontrolira 13% zemlje u Izraelu, a uglavnom se radi o zemlji koja je zaplijenjena Palestincima i prebačena Židovskom nacionalnom fondu nakon svibnja 1948. Židovski nacionalni fond i Izraelska uprava za zemlju kroz zajednički odbor kontroliraju ukupno 93% zemlje u Izraelu.

Središnja misija Židovskog nacionalnog fonda je stjecanje palestinske zemlje i imovine unutar granica povijesne Palestine „s ciljem da se na tu zemlju i u tu imovinu nasele Židovi“. Ova misija uključuje i kolonistička naselja na Zapadnoj obali. Židovski nacionalni fond je trenutno uključen u financiranje gradnje u ilegalnim naseljima diljem Zapadne obale i u Negevu – gdje raseljava autohtone beduinske i palestinske zajednice. Fond se nedavno uključio u širenje izraelskog kolonijalnog projekta u Negevu gdje izraelske vlasti raseljavaju autohtono beduinsko stanovništvo iz njihovih „nepriznatih“ sela u „koncentracijske zone“ i uništavaju njihov ekonomski, kulturni i društveni način života. Novac Židovskog nacionalnog fonda također se koristi za rezervoare za vodu na Zapadnoj obali kojima okupacijske vlasti kradu palestinsku vodu kako bi njome snabdijevale isključivo koloniste. Prema vlastitom opisu Židovskog nacionalnog fonda, ta organizacija svoj novac također koristi za „judaizaciju“ (odnosno – „de-arabizaciju“) Galileje i Negeva.

Židovski je nacionalni fond aktivan u zemljama diljem svijeta i podržava širu mrežu cionističkih institucija i organizacija koje izravnim financijskim sredstvima podupiru izraelsku vojsku i militantna židovska naselja. Židovski nacionalni fond u 50 država ima status dobrotvorne organizacije, koji se temelji na tvrdnjama Židovskog nacionalnog fonda da se ta organizacija bavi očuvanjem i promicanjem židovske kulture, sudjelovanjem u životu lokalne zajednice, te građanskom i političkom životu, pravima i sigurnošću. No daleko od toga da bude dobrotvorna organizacija kakvom se predstavlja, Židovski nacionalni fond zapravo je paradržavna organizacija koja obavlja funkcije države Izrael kao privatna organizacija, ali bez snošenja popratne pravne odgovornosti ili podlijeganja regulaciji.

Nakon što je izraelska vojska 1967. sa zemljom sravnila palestinska sela Imwas, Yalu i Beit Nuba i protjerala njihove stanovnike, Židovski nacionalni fond na njihovim je ruševinama sagradio Kanadski park prirode. Danas se Židovski nacionalni fond hvali da je globalni predvodnik u zaštiti okoliša i da navodnjava i sadi drveće u Izraelu, no te su aktivnosti ove organizacije tek krinka za etničko čišćenje i stjecanje palestinske zemlje i vode koji su njihov sastavni dio. Donatori iz cijelog svijeta upleteni su, kroz donacije Židovskom nacionalnom fondu, u te zločine, kao i kanadska vlada i porezni obveznici u slučaju Kanadskog parka prirode.

Židovski nacionalni fond i njegova mreža organizacija također pružaju političku podršku potrebnu za opravdavanje i promociju javnih politika i paketa pomoći u korist Izraela. Svake godine dovode na tisuće javnih dužnosnika u Izrael kako bi lobirali za njihovu podršku. U pojedinačnim zemljama, te organizacije cenzuriraju kritiku Izraela i pojedince i organizacije napadaju stavljanjem na crne liste, nasiljem, zatvaranjem, deportacijom, nezapošljavanjem i nametanjem ekonomskih poteškoća.

Židovski nacionalni fond nije ono čime se predstavlja. Ta organizacija tvrdi da postoji radi dobrobiti židovskog naroda. No, njene aktivnosti i organizacije koje financira zapravo postoje gotovo isključivo s ciljem osiguravanja i širenja izraelske kolonizacije Palestine i aparthejdske izraelske države. Židovski nacionalni fond tvrdi da sigurnost Židova ovisi o sigurnoj izraelskoj državi. Ali Izrael Židove ne čini sigurnima. Njegovo nasilje i rasizam jamče nestabilnost i strah kako za ljude koji žive u Izraelu, tako i za one koji žive u ostatku povijesne Palestine i ugrožava sigurnost svih ljudi, uključujući Židova, koji žive daleko izvan izraelskih granica.


Jedan link za Palestinu/Izrael:
PACBI: Guidelines for Applying the International Cultural Boycott of Israel
During five years of intense work with partners in several countries to promote the cultural boycott against Israel, PACBI has thoroughly scrutinized tens of cultural projects and events, assessing the applicability of the boycott criteria to them and, accordingly, has issued open letters, statements or advisory opinions on them. The two most important conclusions reached in this respect were: (a) many of these events and projects fall into an uncertain, grey area that is challenging to appraise, and (b) the boycott must target not only the complicit institutions but also the inherent and organic links between them which reproduce the machinery of colonial subjugation and apartheid. Based on this experience and in response to the burgeoning demand for PACBI's specific guidelines on applying the cultural boycott to diverse projects, from film festivals to art exhibits to musical and dance performances to conferences, the Campaign lays out below unambiguous, consistent and coherent criteria and guidelines that specifically address the nuances and particularities of the field of culture. These criteria are mainly intended to help guide cultural workers and organizers around the world in adhering to the Palestinian call for boycott, as a contribution towards establishing a just peace in our region.

Ilegalna izraelska aneksija Istočnog Jeruzalema

kuća obitelji Palestinca koji je prošle godine u srpnju buldožerom usmrtio 3 osobe srušena je 07. travnja 2009. u selu Sur Bahir u okupiranom Istočnom Jeruzalemu, u suprotnosti s 4. ženevskom konvencijom, prema kojoj su ovakvi postupci zabranjeni kao oblik kolektivnog kažnjavanja

Informacije u ovom postu izvađene su iz članka Israel's Illegal Annexation of East Jerusalem Stephena Lendmana koji u cijelosti možete pročitati na engleskom na linku. Prvi dio članka bavi se izvještajem konzula zemalja EU koji sam već, uz šturi sažetak na hrvatskom, navela u jednom od prethodnih postova, a dotični izvještaj ovdje možete u cijelosti pročitati na francuskom, pa taj dio neću ponavljati (u ovom članku na početku možete pročitati opširniji sažetak istog na engleskom).

U kombinaciji sa stalnim rušenjem palestinskih kuća, širenje ilegalnog izraelskog naselja Ma'aleh Adumin na područje E1 prijeti potpunim okruživanjem grada Jeruzalema židovskim naseljima i podjelom Zapadne obale na 2 dijela. Kad ilegalni izraelski Zid bude dovršen, Istočni Jeruzalem će biti fizički, politički, komercijalno i društveno izoliran. Palestinci se s pravom pribojavaju da će Izraelu biti dopušteno da to nekažnjeno provede, i uništi bilo kakvu šansu za postizanje mira, te radikalizira „do sada relativno miroljubivu“ populaciju Istočnog Jeruzalema.

Jeruzalem je jedno od najtrnovitijih pitanja koje treba riješiti kako bi se postiglo pravedno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, no čini se da je Tel Aviv odlučio da ga dodatno oteža. Politika EU-a temelji se na odredbama rezolucije 242 Vijeća sigurnosti UN-a (iz studenog 1967.) koja poziva na „povlačenje izraelskih oružanih snaga s teritorija okupiranih u nedavnom sukobu“. Stoga, članice EU-a (barem nominalno) odbacuju aneksiju Istočnog Jeruzalema i sve postupke koji bi izmijenili njegov status. Izrael unatoč svemu tome nastavlja kršiti međunarodne zakone s ogromnim humanitarnim i političkim posljedicama, za sada potpuno nekažnjeno.

Povijesna pozadina i osnovne informacije o okupiranoj Palestini i Jeruzalemu
U studenom 1947, 6 mjeseci prije nego je Izrael postao država, Plan o podjeli Opće skupštine UN-a (Rezolucija 181) dao je Židovima 56% povijesne Palestine, a Palestincima 42%, dok je 2% zadržano pod međunarodnim skrbništvom, uključujući Jeruzalem. U svom ratu za neovisnost 1948. Izrael je zaposjeo 78%. U prosincu 1948. Rezolucijom 194 UN-a naložen je slobodan pristup Jeruzalemu, ostalim svetim mjestima, a Palestincima je dano pravo na povratak.

U svibnju 1949. UN-ovom rezolucijom 273 Izraelu je dano članstvo u UN-u pod uvjetom da prihvati rezolucije 181 i 194 i da „bez zadrški (pristane poštivati) obveze koje proizlaze iz Povelje Ujedinjenih naroda“. Međutim, ranije je, u lipnju 1948, kabinet izraelske vlade (bez službenog glasanja) zabranio palestinskim izbjeglicama da se vrate i kao politiku usvojio „izraelizaciju“ i „dearabizaciju“, posebno u odnosu na Jeruzalem. Ista je politika i danas na snazi s ciljem očuvanja izraelskog „židovskog karaktera“ i izoliranja, zatvaranja i permanentnog tlačenja Palestinaca pod vojnom okupacijom.

Od svibnja 1948. do lipnja 1967. Izrael je kontrolirao 38 četvornih kilometara Zapadnog Jeruzalema, a Jordan je upravljao područjem od 6 četvornih kilometara koji su činili Istočni Jeruzalem. Nakon rata 1967. Izrael je anektirao 70 četvornih kilometara Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem, 28 palestinskih sela i dijelove općina Betlehem i Beit Jala kako bi Jeruzalem postao najveći izraelski grad, ali i najkontroverzniji, zbog stvaranja židovske većine kako bi se od tada nadalje učvrstila izraelska suverenost nad tim gradom.

Palestinska su sela podijeljena kako bi gusto naseljena područja bila isključena, a velik dio njihove zemlje anektiran i izvlašten za Židove. Palestinci koji su ostali na anektiranom području postali su „trajni stanovnici“:
-- neželjeni na svojoj vlastitoj zemlji;
-- tretirani kao da su strani imigranti;
-- bez većine prava koja jamči državljanstvo, čak i oni koji su rođeni u Jeruzalemu i čije su obitelji generacijama i dulje živjele u tom gradu; i
-- na meti Izraela koji ih nastoji ukloniti – srušeni dom po srušeni dom, kako bi se napravilo mjesta za nova židovska naselja.

Prema podacima izraelske organizacije za ljudska prava B'Tselem, krajem 2005. u Jeruzalemu je živjelo 723 700 stanovnika – 482 000 Židova (67%) i 241 000 Palestinaca (33%). Prema podacima Židovske virtualne knjižnice ti su brojevi još jednostraniji: od ukupno 839 300 stanovnika, 582 700 su Židovi (69%), 240 900 Palestinci (29%) i 15 700 kršćani (2%).

Izrael palestinsko stanovništvo s većim prirodnim prirastom sputava na slijedeće načine:
-- izvlašćivanjem palestinske zemlje, putem individualnih zapljena i ilegalnim Zidom;
-- fizičkom izolacijom Istočnog Jeruzalema od ostatka Zapadne obale;
-- uporabom diskriminatorskih mjera, uključujući izvlašćivanje zemlje, rušenje kuća, ograničenja gradnje (uključujući uskraćivanje građevinskih dozvola) i druga ograničenja;
-- opozivom prebivališta i drugih prava Palestincima koji u inozemstvu provedu 7 godina ili onima koji ne mogu dokazati da je Jeruzalem njihov dom; i
-- slabim pružanjem usluga u Istočnom Jeruzalemu kako bi prouzročio tešku oskudicu i potaknuo njegove stanovnike da napuste taj grad; krajnja nestašica sanitarne infrastrukture; krajnje neprikladna kanalizacijska infrastruktura; smeće se ne odvozi i gomila se na ulicama; poštanska služba jedva funkcionira; tek nekolicina četvrti dobiva pitku vodu; obrazovnih ustanova je malo i u jadnom su stanju, te mnogo toga drugog;
-- podizanjem siromaštva do bizarnih razina; podaci Središnjeg statističkog ureda su 2003. pokazivali da 64% Palestinaca u Istočnom Jeruzalemu živi u siromaštvu; za djecu, taj je postotak iznosio 76%; danas su te brojke vjerojatno još više; te
-- korištenjem brutalnosti policije i sigurnosnih snaga kako bi se uvjeti života dodatno pogoršali kroz uznemiravanje, nasilje, teror i ubojstva.

Istočni Jeruzalem i dalje je ilegalno anektiran i okupiran. Osim te činjenice, sve gore navedene povrede predstavljaju kršenje Četvrte ženevske konvencije koja od okupacijske sile zahtijeva da pruža osnovne usluge i snabdijeva okupirano stanovništvo osnovnim namirnicama bez ikakvih ograničenja. Ista konvencija zabranjuje "nasilje protiv života i osobe (uključujući) ubojstvo, sakaćenje, okrutno postupanje, mučenje (i) napade na osobno dostojanstvo“, te određuje da su svi pod okupacijom „zaštićene osobe“ koje štiti zakon. Konvencija također okupacijskoj sili zabranjuje „pojedinačne ili masovne prisilne transfere, te deportacije zaštićenih osoba (bilo kuda) te transfere dijelova vlastitog stanovništva na teritorij koji okupira“. Izrael, između ostalog, krši sve ove navedene točke.

Prepreke ujedinjavanju razdvojenih palestinskih obitelji
Do svibnja 2002. izraelski građani, uključujući Arape, koji su bili vjenčani s Palestincima na okupiranim područjima mogli su sa svojim supružnicima živjeti u Izraelu, nakon što bi prošli kroz dugotrajan postupak kod Ministarstva unutarnjih poslova koje im je to moralo odobriti. Međutim, 31. srpnja 2003. donesen je „privremeni“ zakon o nacionalnosti i ulasku u Izrael koji Izraelcima zabranjuje da u Izrael dovedu supružnike s okupiranih područja. Ovaj zakon šteti i djeci, jer oni koji žive u Istočnom Jeruzalemu, a rođeni su na okupiranim područjima, ne mogu dobiti prebivalište u Izraelu.

Ovaj zakon pogađa desetke tisuća ljudi, a parovi koji ga prekrše riskiraju da, ako ih uhvate, čak i u Istočnom Jeruzalemu, na Zapadnoj obali i Gazi, protiv njih budu podignute ozbiljne tužbe. Izraelcima je zabranjeno da bez posebne dozvole ulaze u Pojas Gaze i u „zonu A“ na Zapadnoj obali. Parovi koji su se vjenčali prije nego je spomenuti zakon stupio na snagu, mogu, u slučajevima gdje supružnik još nije dobio status trajnog prebivališta u Izraelu, živjeti zajedno, pod uvjetom da im je „Civilna uprava“ izdala dozvolu, što se događa vrlo rijetko, a često odbija.

Problem je izraelska „demografska bomba“ – odnosno vrijeme kada će palestinsko stanovništvo koje se brže povećava postati većina i prijetnja karakteru židovske države. Kako bi to spriječio, Izrael pribjegava represivnim zakonima i nasilnom etničkom čišćenju, kako u Izraelu, tako i na okupiranim područjima.

Aneksija putem pojedinačnog rušenja kuća
Izraelsko povjerenstvo protiv rušenja kuća (ICAHD), koje se bori protiv rušenja kuća na okupiranim područjima, procjenjuje da je od 1967. do prosinca 2008. srušeno ukupno 23 535 palestinskih domova. Ova je procjena izrađena na temelju podataka dobivenih od izraelskog ministarstva unutarnjih poslova, jeruzalemskog gradskog poglavarstva, Civilne uprave, UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova, drugih UN-ovih izvora, palestinskih organizacija za ljudska prava, Amnesty Internationala, Human Rights Watcha i drugih izvora. ICAHD razlikuje slijedeće vrste rušenja:
-- kaznena rušenja – kao kazna za djela povezana s kućama (oko 8,7%);
-- administrativna – zbog neposjedovanja građevinskih dozvola (oko 26,7%);
-- raskrčivanje zemlje i od strane vojske iz bilo kojeg razloga, da se postigne neki cilj obrambenih snaga ili popratno, uz izvan-sudsko smaknuće (oko 64,5%); i
-- drugi, zasad neodređeni razlozi.

Uskraćivanje socijalnih prava Palestincima u Istočnom Jeruzalemu
Samo „stanovnici Izraela“ imaju socijalna prava, uključujući zdravstveno osiguranje. Palestincima u Istočnom Jeruzalemu koji nisu „stanovnici Izraela“ ta su prava zakonski uskraćena. Posebnim su provjerama izloženi Palestinci iz Istočnog Jeruzalema koji su u braku s Palestincima koji nemaju prebivalište u Jeruzalemu, kako bi se utvrdilo da li u Jeruzalemu žive u skladu sa zakonom. Te provjere traju mjesecima i često završavaju odbijanjem zahtjeva. Kad roditelji s prebivalištem u Jeruzalemu žele registrirati svoju djecu, vrše se dodatne provjere, koje traju mjesecima, a završavaju tako da tisuće maloljetnika ostanu bez socijalnih prava. Cilj je postrožiti postupanje prema Palestincima iz Istočnog Jeruzalema i živote im učiniti što je moguće nepodnošljivijima kako bi se njihov broj u tom gradu smanjio i kako bi se oslobodilo više područja za Židove.

Završni komentar
Na početku svoje povijesti, cionisti su izabirali konfrontaciju umjesto pomirenja i koristili nasilje kako bi postigli svoje političke ciljeve. Zatim su uslijedili ratovi, državni terorizam, vojna okupacija, etničko čišćenje, otimačina zemlje, „pravda“ policijske države i usporeni genocid s ciljem uklanjanja Arapa iz „Velikog Izraela“ i učvršćivanja karaktera Izraela kao židovske države – prije svega u Jeruzalemu, „svetom gradu“ za cioniste koji su potporu za svoja nedjela potražili u mnoštvu biblijskih besmislica i mitova.

Svjetski vođe, ponajprije u SAD-u, oslobađaju Izrael njegovih obveza prema međunarodnom pravu i izraelskim vladama daju dozvolu da nekažnjeno pljačkaju, tlače i teroriziraju nenaoružane i goloruke Palestince, da ih odvajaju jedne od drugih u izolirane kantone, drže pod vojnom okupacijom, izgladnjuju na smrt u Gazi pod opsadom i nemilosrdnim bombardiranjem, te da ih bez milosti čiste iz „svetog grada“ Jeruzalema.

Evo kako stvari stoje danas, s novim vodstvom u Tel Avivu, u Washigtonu i njihovim suučesnicima u palestinskoj vladi na Zapadnoj obali koji su izvršili državni udar u službi Izraela kako bi provodili njegove naloge, pri čemu su izdali vlastiti narod.

Kad će svemu tome doći kraj? Kad obični ljudi iz svih krajeva svijeta odluče da je dosta i priključe se pokretu za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela kako bi tu zemlju prisili da poštuje međunarodno pravo, prizna palestinsko pravo na samoodređenje, ukloni svoja ilegalna naselja, sruši svoj ilegalni Zid, izraelskim Arapima osigura jednaka prava kao i izraelskim Židovima, prizna pravo na povratak palestinskih izbjeglica i Palestincima prizna pravo da Jeruzalem bude njihov glavni grad. Pokreti građana diljem svijeta odlučni su da ovo sprovedu u djelo.


Dodatne vijesti/linkovi za Palestinu/Izrael:
Israeli FM Dismisses Annapolis Deal
Novi izraelski ministar vanjskih poslova odbacio Annapolis (01. travanj 2009)
Novi izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Liberman, čelnik ultranacionalističke stranke Yisrael Beitenu, odbacio je „dogovor iz Annapolisa“ iz 2007. ustvrdivši da on ne obvezuje izraelsku vladu. Lieberman je time htio reći da se nova vlada protivi uspostavi bilo kakve palestinske države i dodao da će Izrael „ići putem koji je zacrtan u tzv. „Road map“ mirovnom planu“ prema kojem je uspostava palestinske države navodno ovisna o tome da Palestinci „odustanu od nasilja protiv Izraela“. Pomoćnik palestinskog predsjednika Abbasa, Abed Rabbo je izjavio da je novi izraelski ministar vanjskih poslova „prepreka postizanju mira“, te da će prije svega naštetiti samom Izraelu. Dodao je da je Lieberman rasist, te da Palestinci ne moraju pregovarati s osobom koja se protivi miru. Glasnogovornik palestinskog predsjednika Abbasa pozvao je SAD da na vrijeme zauzmu jasno stajalište protiv ove politike. U međuvremenu, vladi Benjamina Netanyahua pridružila su se i 5 zastupnika stranke Ujedinjeni judaizam Tore, pa sada Netanyahuova vlada uživa potporu 74 od ukupno 120 zastupnika u Knessetu. Međutim, prema anketi objavljenoj u Ha'aretzu 54% izraelskih građana već je izrazilo svoje razočaranje novom vladom, uglavnom zbog njene veličine (30 ministara – najveća vlada u 60-godišnjoj povijesti države Izrael).

Gaza Orphans in the Spotlight
Siročad u Gazi
Organizacija Islamic Relief u Gazi procjenjuje da je u 23-dnevnom izraelskom napadu na Pojas Gaze 1346 djece ostalo bez jednog ili oba roditelja. Islamic Relief siročem smatra dijete mlađe od 18 godina koje je izgubilo roditelja koji je bio glava obitelji, najčešće otac. UNICEF siročem smatra svako dijete koje je izgubilo jednog ili oba roditelja. Prema definiciji organizacije Islamic Relief trenutno u Gazi ima oko 5200 siročadi. UNICEF još uvijek utvrđuje broj siročadi u Pojasu Gaze.

Netanyahu Sworn in as Israeli PM
Netanyahu prisegao kao novi izraelski premijer
Izraelski je parlament odobrio vladu široke koalicije koju je Netanyahu okupio u nekoliko tjedana natezanja u ožujku. Knesset je 31. ožujka glasao sa 69 za i 45 glasova protiv nove vlade koja se sastoji od slijedećih stranaka: Likud, Yisrael Beitenu, laburisti, ultraortodoksna stranka Šas i stranka židovskog ognjišta. Netanyahu je već bio izraelski premijer od 1996-1999. U svom obraćanju Knessetu Netanyahu je izjavio da će njegova vlada „biti otvorena“ za mirovne pregovore s Palestincima, te da će „nastojati postići mir na tri plana – ekonomskom, sigurnosnom i političkom“, no nije spomenuo stvaranje palestinske države. „Nakon konačnog sporazuma, Palestinci će imati sva prava osim onih koja mogu ugroziti sigurnost i postojanje države Izrael“, rekao je.

Settlers Attack Israeli Police Disguised as Arabs
Kolonisti napali izraelsku policiju prerušenu u Arape
Izraelski policajci koji su se 26. ožujka prerušili u Palestince kako bi ulovili nasilne židovske koloniste na Zapadnoj obali, napadnuti su od strane 6 židovskih kolonista koji su mislili da napadaju Palestince. Kolonisti su na prerušene policajce bacali kamenje i oštetili njihovo prerušeno vozilo, te pokušali pregaziti prerušenu policiju u blizini jednog ilegalnog židovskog divljeg naselja na Zapadnoj obali. 5 napadača stavljeno je u kućni pritvor, a jedan je pušten na slobodu slijedećeg dana. Policija je izjavila da je prerušavanje u Arape posljednja taktika u pokušajima da se okonča nasilje kolonista na okupiranim područjima. Lokalni sud u Kfar Savi je policiju kritizirao jer je „živote policajaca izložila opasnosti“, a sudac David Gadol je presudio da su se „policajci ponijeli protuzakonito“. Odvjetnik obrane sudu je rekao da je prerušavanje bilo „provokativno“. Policija je pak tvrdila da je ova metoda „učinkovita“ što se tiče uhićenja kolonista koji napadaju Palestince, te da su policajci bili svjesni opasnosti u koju se dovode.

Neke informacije i linkovi (uglavnom na francuskom) o etničkom čišćenju Jeruzalema, novoj izraelskoj vladi, rasizmu itd...

La bataille de Jérusalem
Bitka za Jeruzalem
Izraelske su vlasti Palestincima ove godine zabranile da obilježe dan Jeruzalema kao glavnog grada arapske kulture. Izrael je, nakon okupacije istočnog Jeruzalema u lipnju 1967, taj okupirani teritorij proglasio anektiranim. Izraelske vlasti također Jeruzalem smatraju „ujedinjenim“ glavnim gradom Izraela, iako međunarodna zajednica nikada nije prihvatila ovu ilegalnu aneksiju, a glavnim gradom Izraela smatra Tel Aviv. Izraelska policija onemogućava održavanje bilo kakvih kulturnih palestinskih svečanosti u tom gradu, a ove je godine palestinskim mladićima onemogućila pristup na esplanadu džamija u starom dijelu gradu. Jeruzalem je treće najsvetije mjesto u Islamu, poslije Mekke i Medine. Policija je također u Istočnom Jeruzalemu onemogućila puštanje balona obojenih u boje palestinske zastave, te interpelirala zaposlenike palestinskog Sveučilišta Kuds koji su dijelili majice festivala. Ukupno je interpelirano dvadesetak osoba iz jeruzalemske arapske stranke.
Od 1996. arapski ministri kulture svake godine određuju po jedan grad u svijetu kao „glavni grad arapske kulture“. Prošle godine to je bio Damask. Izrael je Palestincima zabranio bilo kakve službene aktivnosti u Istočnom Jeruzalemu, iako je poznato da će Istočni Jeruzalem u sklopu rješenja s 2 države biti glavni grad buduće palestinske države.
Službeni Tel Aviv je Jeruzalem proglasio izraelskim „vječnim i nedjeljivim glavnim gradom“. Iako međunarodna zajednica izraelsku aneksiju ne priznaje, a okupaciju tog dijela grada smatra ilegalnom, uzastopne izraelske vlasti su je pokušale učiniti trajnom, vodeći bjesomučnu politiku judaizacije Jeruzalema. Palestinska samouprava Izrael optužuje za etničko čišćenje u Jeruzalemu. Izraelske su vlasti u proteklih nekoliko tjedana podijelile na desetke naloga za rušenje palestinskih kuća u okupiranom arapskom dijelu grada. „Radi se o bjesomučnoj kampanji koju vode gradske vlasti s ciljem judaizacije grada i istjerivanja palestinskog stanovništva. Ovo je organizirana kampanja etničkog čišćenja.“ rekao je glasnogovornik palestinskog predsjednika Abbasa.
Zahvaljujući ovoj kampanji u proteklih nekoliko tjedana oko 1500 ljudi ostat će bez krova nad glavom. Izrael arapskim stanovnicima (njih oko 250 000) Jeruzalema dozvole da grade kuće dijeli na kapaljku. Prema podacima izraelskog povjerenstva protiv rušenja kuća (ICAHD) u 2008. izraelske su vlasti u Istočnom Jeruzalemu na 300 zahtjeva odobrile i izdale tek 125 građevinskih dozvola. Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem tvrdi da su izraelske vlasti od 2004. do danas srušile više od 400 kuća u Istočnom Jeruzalemu. Ujedinjeni narodi i međunarodna zajednica, uključujući EU, pozvali su Izrael da prestane rušiti palestinske kuće u Istočnom Jeruzalemu. Međutim, ove usmene kritike nikada nisu popraćene djelima.

Israël a transformé la Palestine en "pays de la soif"
L'ancien ministre Yitzhak Rabin, à la suite de l'Intifada, en a fait une pratique courante : après chaque attentat, Israël prive d'eau le village dont est originaire le kamikaze et mitraille les réservoirs recueillant l'eau de pluie sur ses toits. Quand cela se produit en mai par exemple, les Palestiniens se retrouvent privés d'eau jusqu'au début de l'hiver…s'il pleut. ... S'en prendre à l'eau des Palestiniens de manière discriminatoire, c'est de la part d'Israël, une autre manœuvre pour porter atteinte à leur développement social et économique et les empêcher d'atteindre un niveau de vie décent. De plus, le manque d'eau et l'absence de gestion des eaux usées – car l'occupant interdit les travaux sur le réseau et ne permet pas l'entrée du fuel pour les pompes- génèrent de graves problèmes de santé au point que, depuis août 2006, l'Organisation Mondiale de la Santé (OMS) a prépositionné les équipements et les médicaments pour traiter une éventuelle épidémie de choléra. ... La politique constante de démolition des infrastructures : adductions, centrale électrique, réservoirs, pompes … est minutieusement planifiée pour rendre impossible la vie aux Palestiniens et les amener à quitter leur terre au bénéfice des colons sionistes et à se soumettre à l'occupation. ...L'injustice et la discrimination font qu'un Palestinien ne dispose aujourd'hui que de 60 à 90 litres d'eau par jour dans le meilleur des cas alors qu'un Israélien dispose d'une moyenne de 280 litres quotidiennement d'après le New York Times du 02 septembre 2001. Or, la grande majorité des nappes d'eau douce alimentant la Palestine se trouve en Cisjordanie et se recharge grâce à l'eau de pluie qui y tombe. Pourtant, Israël s'adjuge la part du lion et puise 340 millions de mètres cubes dans ces aquifères et ne permet aux Palestiniens que l'usage de 22 millions de mètres cubes seulement.

Rapport des chefs de mission (consuls) de l'Union Européenne sur Jérusalem Est
Izvještaj konzula zemalja EU o Istočnom Jeruzalemu
O etničkom čišćenju u Istočnom Jeruzalemu i okolnim područjima Zapadne obale: izgradnja ilegalnih izraelskih naselja na okupiranom palestinskom području Istočnog Jeruzalema i Zapadne obale; izgradnja ilegalnog izraelskog Zida na okupiranom palestinskom području Zapadne obale i njegov utjecaj na život okupiranih Palestinaca; rušenje palestinskih kuća i onemogućavanje daljnjeg širenja palestinskih zajednica u i oko Istočnog Jeruzalema (naravno na okupiranom palestinskom teritoriju); ukidanje „statusa trajnog prebivališta“ (oni nemaju izraelsko državljanstvo, nego status „trajnog“ prebivališta iako ga stalno moraju obnavljati) palestinskim (naravno da ne židovskim za koje vrijede potpuno drugi zakoni i pravila; Židovi čak smiju graditi bez građevinskih dozvola u Istočnom Jeruzalemu, u suprotnosti sa ženevskim konvencijama, i njihove se kuće ne ruše) građanima Jeruzalema u slučaju da presele (radi posla ili studija) u inozemstvo ili na Zapadnu obalu na dulje od 7 godina; zatvaranje svih palestinskih institucija (većinom sekularnih i umjerenih) u Istočnom Jeruzalemu; onemogućavanje palestinskim kršćanima i muslimanima da posjete sveta mjesta u Jeruzalemu; zanemarivanje i ugrožavanje kršćanskih i muslimanskih svetih mjesta i svjetske kulturne baštine pod okupacijom, te zloporaba „arheologije“ kao ideološki motiviranog sredstva kojim se nastoji izmijeniti identitet i karakter Jeruzalema...

Washington étudie « l'évolution des colonies juives » en Cisjordanie
Ultranacionalist Avigdor Lieberman, koji bi u novoj izraelskoj vladi trebao biti ministar vanjskih poslova, živi u jednom malom ilegalnom izraelskom naselju u okolici ilegalnog izraelskog naselja Maale Adoumim na okupiranom palestinskom teritoriju. Lieberman, u slučaju stvaranja zasebne palestinske države, želi anektirati područja Zapadne obale na kojima se nalaze „važna“ židovska ilegalna naselja.

Israël durcit les conditions de détention des membres du Hamas
Izrael će postrožiti uvjete u kojima su zarobljeni pripadnici Hamasa
Izrael će kolektivno kažnjavati palestinske zarobljenike u izraelskim zatvorima koji su članovi Hamasa (njih nekoliko tisuća) postroživši uvjete u kojima su zatvoreni, zbog neuspjeha pregovora o razmjeni izraelskog ratnog zarobljenika Shalita za palestinske zarobljenike.

Israël. Ehoud Barak entre «dans la poubelle de l'histoire»
Ehud Barak ulazi „na smetlište povijesti“
Laburisti su ušli u Netanyahuovu vladu zajedno s ekstremnom desnicom, a moguće je da će im se pridružiti i jedna stranka ilegalnih kolonista. Ehud Barak na ovaj će način ostati ministar obrane. Ovo najviše pogoduje Netanyahuu, šefu izraelske desnice, jer će zahvaljujući tome njegova vlada biti prihvatljivija na međunarodnoj sceni. Zasad njegovu vladu podržava sekularna ekstremna desnica Avigdora Liebermana (Israel Beiteinou) i ultraortodoksna stranka Shas, te Barakovi laburisti s kojima njegova vlada u Knessetu ima stabilnu potporu 66 (od ukupno 120) zastupnika. Ulazak laburista u desničarsku vladu podržalo je 59% izaslanika na kongresu te stranke, a takav potez odobrava i predsjednik sindikalne središnjice Histadrout, Ofer Eini, koji smatra da će Barak „omogućiti pokretanje vladinog programa protiv nezaposlenosti“, iako je poznato da je ultraliberalna politika privatizacije koju je Netanyahu provodio kao ministar financija imala upravo suprotan učinak. Netanyahu je također pokrenuo pregovore sa Židovskim ognjištem, strankom ekstremne desnice koja je bliska ilegalnim kolonistima. To ne bi trebalo smetati Baraka koji je, tijekom svog premijerskog mandata, pobio sve rekorde u izgradnji ilegalnih izraelskih naselja na okupiranim palestinskim područjima. Obamina reakcija, s druge strane, nam također ne ulijeva nadu da će njegova administracija izvršiti pritisak na Izrael kako bi se okončao i razriješio izraelsko-palestinski sukob. Obama je naglasio da je važno da se „nastavi napredovati“ prema rješenju s 2 države, bez spominjanja granica iz 1967, Istočnog Jeruzalema kao glavnog grada buduće palestinske države, zaustavljanja izgradnje ilegalnih izraelskih naselja i naseljavanja ilegalnih izraelskih kolonista i bez spominjanja prava na povratak palestinskih izbjeglica.

Israël : le jeu dangereux de Netanyahou
Alors que l'actuelle ministre des affaires étrangères, Tzipi Livni, chef de Kadima, a décliné jusqu'à présent les invitations à participer au gouvernement car elle n'a pu obtenir de Netanyahou qu'il s'engage à accepter la création d'un Etat palestinien, Barak semble s'être rallié au projet, avancé par le futur premier ministre, de "paix économique" avec les Palestiniens, reposant sur une aide au développement des territoires occupés et un accroissement de leur autonomie mais en aucun cas sur la naissance d'un Etat. L'accord conclu entre les travaillistes et le Likoud, évoque – en termes vagues – le respect des "accords signés" mais ne mentionne ni l'Etat palestinien, ni la Feuille de route, ni la relance du processus de paix ébauchée lors de la conférence d'Annapolis.

Uri Avnery: Un texte juridique
L'affaire est venue devant la Cour Suprême, les demandeurs, des Juifs et des Arabes, faisaient valoir que cette mesure était en contradiction avec nos Lois Fondamentales (tenant lieu pour nous d'une Constitution qui n'existe pas) qui garantissent l'égalité de tous les citoyens. Les juristes du ministère de la Justice, par leur réponse, ont fait tomber le masque. Ils ont déclaré, pour la première fois, dans un langage sans équivoque, que : "L'État d'Israël est en guerre avec le peuple palestinien, peuple contre peuple, groupe contre groupe."
ON DEVRAIT lire cette phrase à plusieurs reprises pour en apprécier toutes les conséquences. Il ne s'agit pas d'une phrase échappée à un politicien en campagne et qui s'évanouit sitôt que prononcée, mais d'un phrase rédigée par des juristes prudents pesant soigneusement chaque lettre.
Si nous sommes en guerre avec "le peuple palestinien", cela signifie que chaque Palestinien, où qu'il ou elle puisse se trouver, est un ennemi. Cela comprend les habitants des territoires occupés, les réfugiés dispersés à travers le monde aussi bien que les citoyens arabes d'Israël eux-mêmes. Un maçon de Taibeh, en Israël, un fermier de Naplouse, en Cisjordanie, un policier de l'Autorité palestinienne à Jenin, un combattant du Hamas à Gaza, une fille dans une école du camp de réfugiés de Mia Mia, près de Sidon, au Liban, un boutiquier naturalisé américain à New York – "groupe contre groupe".
Les juristes n'ont évidemment pas inventé ce principe. Cela fait longtemps qu'il est admis dans la vie quotidienne, et tous les services du gouvernement y conforment leurs actions. L'armée ferme les yeux lorsqu'un "avant-poste" illégal s'implante en Cisjordanie sur une terre de Palestiniens et envoie des soldats pour protéger les envahisseurs. Les tribunaux israéliens prononcent habituellement des sentences plus sévères à l'encontre de prévenus arabes qu'à l'encontre de Juifs coupables des mêmes fautes. Les soldats d'une unité de l'armée commandent des T-shirts représentant une femme arabe enceinte avec un fusil braqué sur son ventre et ces mots "un coup, deux morts" (vu dans Haaretz cette semaine).
CES JURISTES ANONYMES devraient peut-être être remerciés pour oser formuler dans un texte juridique une réalité jusqu'à présent masquée de mille façons différentes.
La réalité toute simple, c'est que 127 ans après le début de la première vague d'immigration juive, 112 ans après la fondation du mouvement sioniste, 61 ans après la fondation de l'État d'Israël, 41 ans après le commencement de l'occupation, la guerre israélo-palestinienne se poursuit sur toutes les lignes de front avec une force qui ne faiblit pas.
L'objectif inhérent à l'entreprise sioniste était, et est toujours, de transformer le pays – au moins jusqu'au Jourdain – en un État juif homogène. Tout au long du cours de l'histoire sioniste-israélienne, cet objectif n'a été abandonné à aucun moment.

Isti članak na engleskom: Uri Avnery: A Judicial Document


Ostali linkovi:
Viktor Ivančić: Ulazak Hrvatske u NATO s građanima kao taocima
Povjeravajući se uredniku Slobodne Dalmacije uoči slavodobitnoga govora u Saboru, hrvatski premijer istaknuo je da put do NATO-a nije bio posut ružama. „Sjetite se da je vodeća oporbena stranka prije godinu dana tražila referendum. Da smo to išli organizirati, danas nas ne bi bilo nigdje.” Imajući u vidu nešto poput demokratskih tekovina, to je ona vrsta iskrenosti koja graniči s glupošću, pa u tom smislu barem nailazi kao olakšanje. No, gdje smo to danas, ako bismo, da nismo ovdje, bili nigdje? Danas smo, naravna stvar, u dobrim rukama. U dobrim smo rukama zahvaljujući izborima kao formalnom ovjeravanju političke moći. Sanader zapravo kaže: Zamislite kakva bi se katastrofa dogodila da doista zastupamo volju i interese onih koji su nas izabrali da zastupamo njihovu volju i interese! Tu više nema mjesta tetošenju i skrupulama: politička uspješnost adekvatna je izdaji biračkoga tijela, a sam je smisao politike onemogućiti sudjelovanje u odlučivanju onih koji su legitimirali političku klasu. ... Hrvatska je valjda jedina zemlja gdje su se u otvorenu propagandu NATO-a, kao ratničke mašinerije, uključile i organizacije s tzv. civilne scene, jer je običaj da se slične udruge u svijetu zalažu za razoružanje i ukidanje vojnog saveza. Tako je lani, uz pomoć donacija američke ambasade, pokrenuta akcija s parolom koja je podražavala sigurnosnu paranoju – „Bolje pakt nego rat!” – a cilj joj je bio da odgojno-pedagoškom javnom debatom zamijeni referendumsko izjašnjavanje stanovništva. Predsjednica Instituta za demokraciju, Andrea Feldman, tada je izustila neponovljivu misao: „Ono što želimo postići je da, neovisno o tome hoće li referenduma biti ili ne, svaki hrvatski građanin na njemu zna odgovor”. Zašto bi hrvatski građanin trebao znati odgovor na pitanje koje mu nitko neće postaviti? U tome i jest tajna demokracije shvaćene kao proceduralni cinizam: hrvatski građani dužni su znati što izabiru kada im je uskraćeno pravo glasa i biti osposobljeni da se izjasne u uvjetima kad ih nitko ništa ne pita.

Hrvatska vojska!!!