O Palestini iz knjige Put u Meku Muhammeda Asada

Jafska vrata, Britanci ulaze u Jeruzalem nakon okupacije 1917. (još fotografija Jeruzalema)

Dva ulomka o Palestini 1920-tih iz knjige Put u Meku Muhammeda Asada (1900-1992), austrijskog Židova iz ukrajinskog grada Lavova koji je 1920-tih putovao i izvještavao iz zemalja Srednjeg istoka, prešao na islam i zatim postao jednim od najutjecajnijih europskih muslimana 20. st. Asad, koji se prije obraćanja na islam zvao Leopold Weiss, je bio novinar, pisac, društveni kritičar, reformator, politički teoretičar, prevoditelj, te predstavnik Pakistana pri UN-u. Asad je napisao nekoliko knjiga, a njegovim se najznačajnijim djelom smatra njegov komentar i prijevod Kurana na engleski.


Često sam sjedio na kamenoj obali Jafanske kapije i posmatrao mnoštvo ljudi kako ulaze u Stari grad ili izlaze iz njega. Ovdje su se očešavali jedni o druge, gurali jedni druge, Arapi i Jevreji, sve moguće varijacije i jednih i drugih, bilo je koščatih felaha s njihovim bijelim ili smeđim pokrivačima za glavu ili narančastim turbanima. Bilo je beduina s oštrim, jasno oblikovanim i, gotovo bez izuzetka, mršavim licima, koji su nosili svoje ogrtače na čudno samouvjeren način, često s rukama na kukovima a razmaknutih laktova, kao da prihvataju kao gotovu činjenicu da će im se svako skloniti s puta. Bilo je seljanki u crnim ili plavim cicanim haljinama s bijelim vezom preko prsa, često noseći korpe na glavi i krećući se gipkom, neusiljenom Ijupkošću. Gledano straga, mnoga žena od šezdeset mogla bi se smatrati mladom djevojkom. Njihove oči izgledalo je da isto tako ostaju bistre i netaknute godinama - osim ako se desilo da su napadnute trahomom, tom opakom „egipatskom” očnom bolešću, koja je nesreća svih zemalja istočno od Mediterana.

Bilo je i Jevreja: domaćih Jevreja, koji nose tarbuš i široki, prostrani ogrtač, u licu veoma sličnih Arapima; Jevreja iz Poljske i Rusije, koji kao da su sa sobom nosili tako mnogo sićušnosti i uskosti svog prošlog života u Evropi da je bilo iznenađujuće pomisliti da oni tvrde o sebi da su iste loze kao i ponosni Jevreji iz Maroka ili Tunisa u svojim bijelim burnusima. Ali, iako su evropski Jevreji bili tako očigledno u disharmoniji sa slikom koja ih je okruživala, upravo su oni određivali ton jevrejskog života i politike i tako izgleda bili odgovorni za gotovo vidljivo trvenje između Jevreja i Arapa.

Šta je prosječan Evropljanin znao o Arapima tih dana? Praktički ništa. Kada je došao na Bliski istok, donio je sa sobom neke romantične i pogrešne pojmove. Ako je bio dobronamjeran i intelektualno pošten, morao je priznati da uopće nije imao pojma o Arapima. Ni ja, prije dolaska u Palestinu, nisam nikada mislio o njoj kao arapskoj zemlji. Neodređeno sam, naravno, znao da tamo živi "nešto" Arapa, ali sam ih zamišljao samo kao nomade u pustinjskim šatorima i stanovnike idiličnih oaza. Pošto su većinu onoga što sam ranije bio pročitao o Palestini napisali cionisti - koji su naravno vodili računa o svojim vlastitim problemima - ja nisam shvaćao da su i gradovi puni Arapa - da je, u stvari, 1922. god. živjelo u Palestini gotovo pet Arapa na svakog Jevreja i da je to, zato, arapska zemlja daleko više nego jevrejska.

Kad sam to rekao gosp Usiškinu, predsjedniku Cionističkog komiteta, s kojim sam se sreo u to doba, imao sam utisak da cionisti nisu skloni da uzimaju u razmatranje činjenicu arapske većine; niti je izgledalo da pridaje ikakvu stvarnu važnost arapskoj opoziciji cionizmu. Odgovor gosp. Usiškina pokazao je samo prezir prema Arapima:
"Nema stvarnog arapskog pokreta protiv nas ovdje; to jest, nikakvog pokreta ukorijenjenog u narodu. Sve što vi smatrate kao opoziciju, u stvari je samo vika nekoliko nezadovoljnih agitatora. To će se slomiti u sebi za nekoliko mjeseci ili najviše nekoliko godina."

Ovaj argument bio je daleko od toga da me zadovolji. Od samog početka imao sam osjećaj da je čitava ideja jevrejskog naseljavanja u Palestini neprirodna, a, što je još gore, ona prijeti da se prenesu sve komplikacije i nerješivi problemi evropskog života u zemlju koja je mogla biti sretnija bez njih. Jevreji u nju stvarno nisu dolazili kao što se vraća u svoju domovinu; oni su više bili zaokupljeni time da od nje naprave domovinu zamišljenu prema evropskim uzorima i s evropskim ciljevima. Ukratko, oni su bili stranci unutar kapija. Tako nisam vidio ništa pogrešno u arapskom odlučnom otporu ideji jevrejske domovine u njihovoj sredini; naprotiv, odmah sam shvatio da su upravo Arapi bili prevareni i s pravom se branili od takve prevare.

U Balfourovoj deklaraciji iz 1917. god., koja je obećavala Jevrejima „nacionalnu domovinu” u Palestini, vidio sam okrutan politički manevar smišljen da podstakne stari princip, zajednički svim kolonijalnim silama: „zavadi pa vladaj”. U slučaju Palestine ovaj princip bio je najočitiji kada su 1916. Britanci bili obećali tadašnjem vladaru Meke, Šerifu Huseinu, kao cijenu za njegovu pomoć protiv Turaka, nezavisnu arapsku državu koja je trebalo da obuhvati sve zemlje između Sredozemnog mora i Perzijskog zaliva. Oni ne samo da su prekršili svoje obećanje samo godinu kasnije, zaključujući s Francuskom tajni Sykes-Picot sporazum (kojim je utvrđen francuski dominion u Siriji i Libanu), već su isto tako, prešutno, isključili Palestinu iz obaveza koje su bili preuzeli u pogledu Arapa.

Iako sam i sam jevrejskog porijekla, od početka sam se oštro protivio cionizmu. Pored mojih ličnih simpatija prema Arapima, smatrao sam nemoralnim da doseljenici, uz pomoć strane velike sile, dolaze sa strane s očitom namjerom da postignu većinu u zemlji i tako izvlaste narod kome je ta zemlja pripadala od pamtivijeka. Prema tome, bio sam sklon da stanem na stranu Arapa kad god je došlo do rasprave o jevrejsko-arapskom pitanju - što se, naravno, dešavalo vrlo često. Ovo moje držanje bilo je neshvatljivo gotovo svim Jevrejima s kojima sam dolazio u dodir u toku onih mjeseci.

Nisu mogli razumjeti šta sam vidio u Arapima koji su, po njihovom mišljenju, samo masa zaostalog naroda na koji su oni gledali s osjećajem ne mnogo različitim od onog koji imaju evropski doseljenici u centralnoj Africi. Nisu bili ni najmanje zainteresovani za ono što Arapi misle; gotovo niko od njih nije se potrudio da nauči arapski; svaki je prihvatio bez ikakva ispitivanja načelo da je Palestina zakonito nasljeđe Jevreja.

Još uvijek se sjećam kratke rasprave koju sam zbog ovog imao s drom Chaimom Weizmannom, stvarnim vođom cionističkog pokreta. Bio je došao u jednu od svojih periodičnih posjeta Palestini (njegovo stalno boravište bio je, mislim, London), a sreo sam ga u kući jednog prijatelja, Jevreja. Čovjek je morao biti impresioniran njegovom neizmjernom energijom - energijom koja se čak ispoljava u njegovim tjelesnim pokretima, u dugačkim, elastičnim koracima kojima odmjereno korača gore-dolje po sobi - kao i snagom uma koja se otkriva u širokom čelu i prodornom pogledu njegovih očiju.

Govorio je o novčanim poteškoćama koje muče san o jevrejskoj nacionalnoj domovini i o nedovoljnom odzivu za ovaj san medu ljudima u inostranstvu; imao sam uznemirujući utisak da je čak i on, kao i većina drugih cionista, sklon da prebaci moralnu odgovornost za sve što se dešava u Palestini na "vanjski svijet". To me natjeralo da prekinem smjernu tišinu u kojoj su ga svi prisutni slušali i da upitam:
"A šta je s Arapima?"

Mora da sam postupio netaktično, unoseći tako neskladnu notu u razgovor, jer se dr Weizmann polahko okrenu prema meni, spusti čašu koju je držao u ruci i ponovi moje pitanje:
"Šta je s Arapima...?"

"Pa kako se ikako možete nadati da od Palestine napravite svoju domovinu uprkos oštrom protivljenju Arapa, koji su, ipak, većina u ovoj zemlji?"

Cionistički voda sleže ramenima i odgovori suho: "Očekujemo da neće biti u većini nakon nekoliko godina."

"Možda je to tako. Vi se bavite tim pitanjima godinama i morate poznavati stanje bolje nego ja. Ali, sasvim neovisno o političkim teškoćama koje arapska opozicija može ili ne mora predstavljati na vašem putu - zar vas nikada ne uznemirava moralni aspekt toga pitanja? Zar ne mislite da je nepošteno s vaše strane prognati narod koji je oduvijek živio u ovoj zemlji?"

"Pa to je naša zemlja", odgovori dr Weizmann, podižući obrve. "Mi samo uzimamo nazad ono čega smo bili nepravedno lišeni."

"Ali, vi ste van Palestine skoro dvije hiljade godina! Prije toga vladali ste ovom zemljom, i to jedva ikada čitavom, manje od pet stotina godina. Zar ne mislite da bi Arapi mogli, s jednakim opravdanjem, tražiti za sebe Španiju - jer, konačno, oni su vladali u Španiji skoro sedam stotina godina i potpuno je izgubili tek prije pet stotina godina?"

Dr Weizmannje postao vidljivo nestrpljiv: "Besmislica. Arapi su samo pokorili Španiju; ona nikada nije bila njihova stvarna domovina, pa je konačno bilo i pravo da budu protjerani iz Španije."

"Oprostite", uzvratih, "ali izgleda mi da je tu u pitanju historijska omaška. Uostalom, Jevreji su isto tako došli u Palestinu kao osvajači. Dugo vremena prije njih bilo je mnogo drugih semitskih i nesemitskih plemena nastanjenih ondje - Amorita, Edomita, Filistina, Moabita, Hitila. Ta plemena živjela su ovdje čak i u doba kraljevstva Izraela i Jude. Oni su nastavili da žive tu nakon što su Rimljani protjerali naše pretke. Oni žive tu i danas. Arapi, koji su se nastanili u Siriji i Palestini nakon njihovog osvajanja u sedmom vijeku, bili su uvijek samo mala manjina stanovništva; ostatak onoga što danas nazivamo palestinskim i sirijskim "Arapima" su u stvari samo arabizirani autohtoni stanovnici zemlje. Neki od njih su postali muslimani tokom vijekova, drugi su ostali kršćani. Muslimani su se naravno ženili sa svojim istovjernicima iz Arabije. Ali zar možete nijekati da je većina naroda u Palestini, koji govori arapski, bez obzira da li su muslimani ili kršćani, direktni potomci izvornih stanovnika, izvornih u smislu da su živjeli u ovoj zemlji prije dolaska Jevreja u nju?"

Dr Weizmann se uljudno nasmiješi na moj ispad i skrenu razgovor na drugu temu.

Nisam bio zadovoljan ishodom svoga posredovanja. Naravno, nisam očekivao da bilo ko od prisutnih - a najmanje sam dr Weizmann - pristane uz moje uvjerenje da je cionistička ideja jako ranjiva s moralnog gledišta; ali sam se nadao da će moja odbrana arapske stvari barem izazvati neku vrstu neugodnosti kod cionističkih voda - neugodnosti koja bi mogla dovesti do malo više razmišljanja i na taj način, možda, do veće spremnosti da se prizna postojanje mogućeg moralnog prava u suprotstavljanju Arapa... Nije bilo ništa od ovoga. Umjesto toga, našao sam se pred bezizražajnim zidom iskolačenih očiju: oštro osuđivanje moje drskosti, da sam se usudio da posumnjam u neosporno pravo Jevreja na zemlju njihovih predaka...

Kako je bilo moguće, pitao sam se, da ljudi nadareni takvom stvaralačkom inteligencijom kao što su Jevreji misle o cionističko-arapskom sukobu samo s jevrejskog gledišta? Zar nisu shvaćali da problem Jevreja u Palestini može na koncu biti riješen samo prijateljskom saradnjom s Arapima? Jesu li bili tako beznadno slijepi prema bolnoj budućnosti koju njihova politika mora donijeti - prema borbama, gorčini i mržnji kojoj će jevrejsko ostrvo, čak ako privremeno bude i uspješno, ostati zauvijek izloženo usred neprijateljskog arapskog mora?

I tako je čudno, pomislih, da je nacija koja je trpjela tako mnogo nepravdi u toku svoje duge i nesretne dijaspore sada spremna, da u uskogrudnoj težnji ka svom vlastitom cilju, nanese tešku nepravdu drugoj naciji - a uz to naciji koja je nedužna u svim prošlim jevrejskim stradanjima. Takva pojava, znao sam, nije bila nepoznata historiji; ali to je, ipak, izazvalo u meni tugu videći da se to dešava pred mojim očima.

U to doba moje udubljivanje u političku scenu u Palestini bilo je osnovano ne samo na mojoj simpatiji prema Arapima i mojoj zabrinutosti oko cionističkog eksperimenta, nego isto tako i mojim žurnalističkim zanimanjem: bio sam postao specijalni dopisnik lista Frankfurter Zeitung, tada jednog od najstarijih listova u Evropi. [...]

[...]

Sada sam imao mnogo prijatelja u Palestini, i Jevreja i Arapa. Cionisti su me, istina, gledali s nekom vrstom zbunjene sumnje radi simpatija prema Arapima koje su bile tako očigledne u mojim napisima Frankfurter Zeitungu. Očevidno nisu mogli odlučiti da su me Arapi "kupili" (jer u cionističkoj Palestini ljudi su se već bili navikli da gotovo sve što se dešava objašnjavaju novcem) ili sam jednostavno hiroviti intelektualac zaljubljen u egzotiku. Ali, nisu svi Jevreji koji su živjeli u Palestini u to vrijeme bili cionisti. Neki od njih su bili došli tamo, ne u želji za političkim ciljem nego iz religiozne čežnje za Svetom zemljom i njenim biblijskim asocijacijama.

Ovoj grupi pripadao je i moj holandski prijatelj Jacob de Haan, nizak, zdepast čovjek četrdesetih godina, plave brade, koji je ranije predavao pravo na jednom od vodećih univerziteta u Holandiji a sada bio specijalni dopisnik amsterdamskog Handelsbada i londonskog Daily Expressa. Čovjek dubokog religioznog uvjerenja - "ortodoksan" kao bilo koji Jevrej iz Istočne Evrope - on nije odobravao ideju cionizma jer je vjerovao da povratak njegovog naroda u Obećanu zemlju treba da čeka dolazak Mesije. "Mi Jevreji", govorio mi je u više prilika, "protjerani smo iz Svete zemlje i razasuti po svijetu zato što nismo izvršili zadatak koji nam je Bog bio povjerio. On nas je bio izabrao da propovijedamo Njegovu riječ, ali smo mi u svojoj tvrdoglavoj obijesti počeli vjerovati da nas je On učinio svojim "izabranim narodom" radi nas samih - i tako smo Ga izdali. Sada nam ostaje samo da se kajemo i čistimo naša srca; a kad opet postanemo dostojni Njegove Poruke, On će nam poslati Mesiju da vodi Njegove sluge u Obećanu zemlju..."

"Ali zar ta mesijanska ideja nije osnova i za cionistički pokret?" upitah ga. "Vi znate da se s tim ne slažem, ali zar nije prirodna želja svakog naroda da ima svoju vlastitu, nacionalnu domovinu?"

Dr de Haan me pogleda podrugljivo: "Zar mislite da je historija samo niz dogadjaja? Ja ne. Nije to bilo bez svrhe kad je Bog učinio da izgubimo našu zemlju i kad nas je rasturio; ali cionisti to neće da priznaju sami sebi. Oni trpe od istog duhovnog sljepila koje je dovelo do našeg pada. Dvije hiljade godina jevrejskog izgnanstva i nesreće nisu ih naučile ničemu. Umjesto da pokušaju shvatiti najskrivenije uzroke naše nesreće, oni sada pokušavaju da to, takoreći, zaobidu izgradnjom "nacionalne domovine" na temeljima koje im pruža politika zapadne sile, a u procesu izgradnje nacionalne domovine oni vrše zločin lišavanja drugog naroda njegove domovine."

Politički pogledi Jacoba de Haana prirodno su ga učinili vrlo nepopularnim među cionistima (u stvari, uskoro nakon što sam napustio Palestinu, bio sam zaprepašćen kad sam saznao da su ga teroristi jedne noći ustrijelili). Kad sam ga upoznao, njegovo druženje bilo je ograničeno na vrlo mali broj Jevreja koji su mislili kao i on, nekoliko Evropljana i Arapa. Izgledalo je da je prema Arapima osjećao veliku naklonost, a oni, sa svoje strane, visoko su ga cijenili i često ga pozivali u svoje domove. U stvari, u to doba oni još nisu imali općenitih predrasuda prema Jevrejima kao takvim. Tek nakon Balfourove deklaracije - to jest, nakon vijekova dobrosusjedskih odnosa i svijesti o rasnom srodstvu - Arapi su počeli gledati na Jevreje kao na političke neprijatelje. Čak i u izmijenjenim okolnostima onih ranih dvadesetih godina, oni su još uvijek jasno razlikovali cioniste i Jevreje koji su im prijatelji kao dr Haan.


Izvod iz knjige "Put u Mekku", autora Muhammeda Asada, Sarajevo 1997. (3. Izdanje), str. 81-85 i 87-89.