Informacije iz članka Stephena Lendmana, Gaza One Year Later, koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.
Ni godinu dana nakon izraelske operacije „Lijevano olovo“ u Pojasu Gaze ogromna nanesena šteta nije popravljena. Tisuće ljudi ne mogu obnoviti svoje porušene živote. Nije tome razlog nedostatak volje, ni sredstava, jer međunarodni su donatori za Gazu obećali uplatiti 4 milijarde američkih dolara. Razlog je taj što Izrael blokira ulaz robe i opreme u Gazu. Međunarodna zajednica i arapski svijet ne čine ništa kako bi ga u tome zaustavili, tako da je velik dio Pojasa Gaze i dalje u ruševinama.
Nakon što je u siječnju 2006. na izborima pobijedio Hamas, sva inozemna pomoć je ukinuta. Nametnute su sankcije i ekonomski embargo, a demokratski izabrana vlada krivo je označena kao teroristička organizacija i izolirana. Uslijedilo je sve gore ugnjetavanje i redoviti napadi izraelske vojske, ubojstva, ciljani atentati, uništavanje imovine itd. Od tada pa sve do danas stanovništvo Pojasa Gaze ostalo je zarobljeno.
Od lipnja 2007. Pojas Gaze je pod opsadom, koja je prouzročila pogoršanje životnih uvjeta, uništila sredstva za život i onemogućila pružanje vitalnih usluga na području zdravstva, vodoopskrbe, kanalizacije i obrazovanja, te rezultirala slomom osnovne infrastrukture koji je uslijedio zbog operacije Lijevano olovo.
Stanovnici Gaze ne mogu napustiti Pojas Gaze, ne mogu ništa izvesti, niti živjeti slobodno u vlastitoj zemlji. Izrael u Pojas Gaze pušta ograničene količine osnovnih potrepština, koje su daleko od potrebnih kako bi se ublažila teška humanitarna kriza čija je svrha izgladniti stanovnike kako bi se pokorili volji okupatora, a možda ih i eliminirati u što je moguće većem broju putem usporenog genocida.
Dodajmo tome i da je uvoz svih materijala potrebnih za obnovu, uključujući cement, staklo, drvo, šljunak, čelične šipke, rezervne dijelove i dr, zabranjen. Palestinska je gospodarska komora u svibnju izvijestila da je stopa nezaposlenosti u Pojasu Gaze dosegla 65%, a siromaštva 80%. Što dulje traje opsada, to ove brojke više rastu. 95% industrijskog kapaciteta Gaze je uništeno i zatvoreno. Više od 80% stanovništva ovisno je o humanitarnoj pomoći, no većina stanovnika dobiva manje od minimalne količine gotovo svega što im je potrebno.
Odgovornost međunarodne zajednice
Odgovornost je prvenstveno na Izraelu da prekine blokadu. No i međunarodna zajednica ima obvezu zaustaviti ilegalno kolektivno kažnjavanje 1,5 milijuna ljudi. Moćne su države iznevjerile stanovništvo u Gazi. One moraju učiniti mnogo više kako bi ilegalna i nečovječna blokada bila ukinuta. Ovo se naročito odnosi na EU koja je „glavni donator za humanitarne i razvojne programe u okupiranoj Palestini i najveće izvozno tržište za Izrael“. Do sada EU članice nisu ništa poduzele kako bi okončale blokadu, kao ni druge zemlje koje bi mogle pomoći u njenom ukidanju.
Nakon dvo i pol godišnje opsade, te masovnih ubojstava i razaranja tijekom operacije „Lijevano olovo“ došlo je vrijeme da se ljudima u Gazi dopusti da obnove svoje domove, društvo i živote. Za to je potrebno ukinuti izraelsku blokadu.
Izraelski plan: opsada i onemogućavanje obnove
Prije blokade iz Gaze je bilo dnevno izvažano 70 kamiona robe, a 583 kamiona osnovnih potrepština i druge robe bilo je uvažano. Tijekom prve dvije godine opsade, samo je oko 1/5 prijašnjih količina ulazila u Gazu, a izvoz je gotovo u potpunosti zabranjen.
Izrael trenutno u Pojas Gaze pušta tek oko 35 vrsta artikala, u usporedbi s 4000, koliko ih je puštao prije opsade. Ne postoji javni popis dozvoljenih artikala, pa se artikli čiji je uvoz dopušten mijenjaju, kao i količine koje je dopušteno uvesti. Na primjer, voće koje jedan dan može ući na blokirani teritorij, drugi je dan zabranjeno i svrstano u luksuznu kategoriju. Izraelske vlasti također nepotrebno odugovlače s uvozom robe. U prosjeku se za uvoz opreme za skloništa čeka 85 dana, zdravstvenu i pedijatrijsku opremu 68 dana, a za opremu za domaćinstva poput krevetnine ili kuhinjskog posuđa 39 dana.
Građevinski materijali
Zabrana uvoza građevinskih materijala onemogućuje osnovnu obnovu kuća i drugih građevina. Tisuće domova, tvornica, tvrtki, škola, bolnica, džamija i drugih građevina koje su u potpunosti ili djelomično uništene u izraelskom nasilju, ne mogu se obnoviti. Isto vrijedi i za uništena poljoprivredna zemljišta, uništene farme, polja, usjeve, maslinova stabla i sustave za navodnjavanje, zahvaljujući čemu poljoprivrednici nemaju sredstva za život, a stanovnici dovoljno osnovne hrane potrebne za održavanje zdravlja.
Prije opsade, građevinski je materijal predstavljao više od polovice uvoza u Gazu, oko 7400 kamiona na mjesec. Nakon lipnja 2007. u prosjeku je broj kamiona s uvezenim građevinskim materijalom na mjesec iznosio 31, a protekle godine dopušteno je tek u prosjeku 4 kamiona mjesečno. U pojedinačnim slučajevima rade se iznimke, no uvijek se radi o malim količinama, a zatim se dopuštenja povlače bez ikakvog razloga. Na primjer, pošiljka cementa kojim se trebao obnoviti mlin za brašno u Gazi, bez ikakvog je razloga otkazana, a većina robe u Gazu ulazi kroz tunele ispod granice s Egiptom. No kroz tunele ulaze nedovoljne količine robe koja se prodaje po napuhanim cijenama čime postaje nedostupna većini stanovništva.
Stanovnicima Gaze očajnički je potrebna sustavna i opsežna obnova i promjena u politici koja će tu obnovu dopustiti. Pojedinačne incijative nisu dostatne za uklanjanje posljedica razaranja u kojima stanovnici Gaze još uvijek žive i godinu dana „nakon rata“.
Cijena: bez obnove nema oporavka
Međunarodne procjene štete u Gazi kreću se između 659 i 892 milijuna američkih dolara. Drugi procjenjuju da je počinjena šteta u vrijednosti od milijardu ili više američkih dolara, jer je u ratu pogođen velik dio Pojasa Gaze, uključujući domove, poljoprivredu, vladine i privatne građevine, velik dio infrastrukture. Procjenjuje se da je rat za sobom ostavio 600 000 tona ruševina.
Domovi
UN procjenjuje da je 53 000 domova slabije oštećeno, no više od 15 000 domova u potpunosti je uništeno ili jako oštećeno, a 100 000 ljudi bilo se prisiljeno raseliti i živjeti kod rodbine, u šatorima ili, ako imaju sreće, unajmljenim stanovima. Mnogi se još uvijek nisu vratili.
Industrija i zapošljavanje
Stotine privatnih tvornica i tvrtki su uništene ili jako oštećene. Ne samo da zbog blokade u Pojas Gaze gotovo uopće ne ulazi cement, već je, prema podacima UN-a, 19 od ukupno 27 tvornica betona u Gazi uništeno ili jako oštećeno... uključujući i jedinu tvornicu za pakiranje i skladištenje cementa u Gazi.
Poljoprivreda
Prije opsade poljoprivreda je bila u dobrom stanju, godišnja proizvodnja iznosila je 400 000 tona. Jedna trećina toga bile su rajčice, paprike, jagode, cvijeće i voće, od kojih je velik dio dolazio iz staklenika. Farme su zadovoljavale jedan dio potrebe za hranom u Gazi i zapošljavale više od 40 000 ljudi, odnosno 13% radne snage. Procjenjuje se da je u ratu uništeno oko 17% obradive zemlje, uključujući polja, maslinike, te voćnjake datulja i drugog voća. U bombardiranju i uništavanju buldožerima u znatnom su broju uništeni staklenici, prostorije za držanje domaćih životinja, kanali za navodnjavanje, bunari i crpke.
Izrael je u svibnju proglasio 300 metara široku „tampon zonu“ u Gazi uz granicu s Izraelom u koju je stanovnicima Gaze zabranio pristup. Na nekim područjima ta se izraelska „tampon zona“ u Gazi proteže i do 2 km. Ona obuhvaća do 1/3 poljoprivrednog zemljišta u Pojasu Gaze.
Struja
Tijekom izraelskog napada glavna elektrana u Pojasu Gaze nije radila 10 dana zbog nestašice industrijskog dizela koji se dobavlja iz Izraela. Većina linija koje snabdijevaju stanovnike Gaze električnom energijom iz Izraela i Egipta uništena je, što je prouzrokovalo manjak od 75 i više posto.
Tijekom izraelske ofenzive, 1 milijun stanovnika Pojasa Gaze nije imao struje, a pola milijuna ih nije imalo tekuće vode. Kanalizacijske vode nisu se mogle pročistiti i ispuštane su u Sredozemno more, pri čemu su zagađene plaže. Kanalizacija se također izijevala na ulice, što predstavlja ozbiljan zdravstveni problem.
U bombardiranju su uništeni transformatori, piloni, kablovi i glavne prostorije i vozila tvrtke koja u Gazi distribuira električnu energiju. Iako su ključne linije popravljene, 90% stanovnika i dalje 4 do 8 sati dnevno nema struje. Pogođena su domaćinstva i druge ustanove, uključujući bolnice koje su se prisiljene oslanjati na rezervne generatore, koji su pak nepouzdani zbog nestašice rezervnih dijelova.
Uvoz industrijskog goriva također je ograničen, zbog čega se elektrana stalno uključuje i isključuje, umjesto da neprekidno radi kako je predviđeno. Rezultat svega toga je da se elektrana troši i da može zapasti u stanje kada je više neće biti moguće popraviti.
Vodoopskrba i kanalizacija
Vodoopskrbna i kanalizacijska infrastruktura je teško oštećena i potrebni su milijuni za njen popravak. Oštećeno je ili uništeno više od 30 km vodoopskrbne mreže. Veći je dio djelomično popravljen, no u Gazi ništa ne funkcionira kako bi trebalo zbog nestašice svega, uključujući rezervnih dijelova.
U sukobu je također uništeno ili oštećeno 6000 krovnih spremnika za vodu, 840 priključaka za domaćinstva i ključni spremnici za skladištenje diljem Pojasa Gaze. Zbog nestašice cementa obnova nije moguća. Uvoz generatora također je zabranjen, a generatori su od ključne važnosti za opskrbu vodom tijekom perioda kada nema struje, koji postaju još češći tijekom zime. Osim zaustavljanja tijeka vode, gubitak pritiska u cijevima zagađuje podzemnu vodu koja njima putuje do domaćinstava, što još više pogoršava zdravstvenu krizu.
Zdravstvo
Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je u ratu uništena ili oštećena polovica od 122 zdravstvene ustanove u Gazi, uključujući 15 bolnica, 41 medicinski centar i 29 kola hitne pomoći. Većina tih ustanova sada radi, no daleko slabije od svog optimalnog kapaciteta, zbog ograničenja koja nameće opsada Gaze. Vlada kronična nestašica svega, uključujući potrebnu medicinsku opremu i specijalizirano medicinsko osoblje koje bi liječilo teške ratne ozljede koje iziskuju opsežne i složene kirurške zahvate.
Obrazovanje
Osim učinaka opsade, ratna su razaranja uvelike pogoršala ionako lošu situaciju, koja nije ublažena zbog nemogućnosti obnove. Zahvaljujući tome, u protekloj je godini 82% vladinih i 88% UNRWA-inih škola radilo u dvije smjene kako bi djeca u Gazi mogla pohađati nastavu.
U izraelskim je napadima uništeno 18 škola, a oštećeno ih je najmanje 280, što pogađa tisuće učenika. Do danas gotovo ništa nije obnovljeno ni popravljeno zbog toga što Izrael zabranjuje uvoz građevinskog materijala, kao uostalom i udžbenika i drugog školskog pribora, u Pojas Gaze. Potrebno je izgraditi nove i popraviti oštećene škole kako bi se obrazovanje u Pojasu Gaze vratilo u normalu.
Izraelska opsada
Izolacija Gaze nije ništa novo. Gaza je od 2000. podvrgnuta zatvaranju graničnih prijelaza, no od sredine 2007. Gaza je gotovo u potpunosti zatvorena u suprotnosti s međunarodnim pravom. Provodeći svoju blokadu Gaze, Izrael krši apsolutnu zabranu kolektivnog kažnjavanja koja postoji u međunarodnom pravu...
Odgovornost međunarodne zajednica, naročito EU-a
Izrael je kao okupacijska sila prema međunarodnom pravu obvezan osigurati sigurnost i dobrobit civila – „zaštićenih osoba“ u skladu s člankom 4. Četvrte ženevske konvencije.
Na donatorskoj konferenciji u ožujku 2009. zemlje donatori obećale su više od 4 milijarde američkih dolara za obnovu. 1 milijardu američkih dolara donirale su zemlje EU-a. EU i ostatak međunarodne zajednice ponovo su preuzeli odgovornost za popravljanje štete koju je prouzročio Izrael, ali nisu se pobrinuli da taj popravak i obnova doista budu i realizirani.
Članice EU-a nisu tražile nadoknadu štete nanesene projektima koje financiraju, a koja se procjenjuje na desetke milijuna dolara.
Četvrta ženevska konvencija obvezuje treće strane da poštuju međunarodno pravo u svakom pogledu. Za sada nema nikakve učinkovite akcije, unatoč pozivu na „novi pristup“ Gazi koji je uputio Kvartet. Nikakva akcija nije uslijedila ni nakon Rezolucije 1860 Vijeća sigurnosti UN-a (koja je usvojena 8. siječnja s 14 glasova, dok je Washington bio suzdržan) koja poziva na „trenutačan, trajan i u potpunosti poštivan prekid vatre u Gazi koji vodi potpunom povlačenju izraelskih snaga i neometanom pristupu humanitarnoj pomoći“ i na otvaranje graničnih prijelaza u Gazi.
Vijeće sigurnosti do sada nije poduzelo ništa kako bi implentiralo svoju rezoluciju. Ipak, EU je izrazila jasno protivljenje opsadi, posljednji put na sjednici Vijeća ministara vanjskih poslova u prosincu: „neprekidna politika blokade je neprihvatljiva i politički kontraproduktivna. Uništila je gospodarstvo privatnog sektora i oštetila prirodni okoliš, naročito vodu i druge prirodne resurse“.
Vijeće ministara vanjskih poslova EU-a također je pozvalo na „trenutačno, trajno i bezuvjetno otvaranje graničnih prijelaza za protok humanitarne pomoći, komercijalne robe i osoba u i iz Pojasa Gaze“, ali i dalje iza svojih riječi ne stoji djelom. EU nije priznala da je opsada „kolektivno kažnjavanje“ prema međunarodnom pravu, pa je stoga ova izjava mlaka, neiskrena i vrijedna prezira.
I tako dok njene članice Izraelu odobravaju nove ekonomske i trgovinske povlastice, EU stanovništvu Gaze uskraćuje najosnovnije životne uvjete i podlo Izraelu prodaje oružje koje će on upotrijebiti u svom slijedećem napadu na civile u Gazi. Vrlo je malo EU dužnosnika posjetilo Gazu kako bi iz prve ruke vidjeli razaranje i njegove posljedice.
Zapravo, Kvartet je pridonio izolaciji Gaze svojim nepriznavanjem Hamasa, demokratski izabrane vlade okupiranog područja, za razliku od Fataha pod Mahmoudom Abbasom i imenovanog premijera Salama Fayyada, koji su protuzakonito uzurpirali vlast na Zapadnoj obali.
Diplomatske inicijative i planovi
Čini se da je međunarodna zajednica prihvatila blokadu i da su jedino što traži tek sitni ustupci. Ipak, u svibnju 2009. UN je formulirao plan dostave građevinskog materijala za nekoliko odgađanih zdravstvenih, stambenih i obrazovnih projekata. Pregovori s Izraelom su taj plan pretvorili u tek nekoliko pilot projekata: „gotovo ništa nije pušteno u Gazu u skladu s tim planom... Propust međunarodne zajednice da učini dovoljno kako bi se okončala blokada znak je još šireg propusta da se odgovorni za kršenja međunarodnog humanitarnog prava privedu pravdi.“
Jimmy Carter je u lipnju 2009. izjavio: „Tragično je što međunarodna zajednica uglavnom ignorira vapaje za pomoć, dok sa stanovnicima Gaze postupaju prije kao sa životinjama, nego ljudskim bićima... Nikada do sada u povijesti nije neka velika zajednica bila razorena bombama i projektilima, a da su joj nakon toga bila uskraćena sredstva za obnovu i onemogućen popravak uništenog. Odgovornost za ovaj užasan zločin i kršenje ljudskih prava je na Jeruzalemu (i Netanyahuu), Kairu (i Mubaraku) i Washingtonu (i Obami koji se prema Palestincima odnosi s istim prezirom s kojim se prema njima odnosio George Bush i najgori republikanski ekstremisti).“
Deseci nevladinih humanitarnih organizacija i organizacija za ljudska prava (uključujući Amnesty International i Oxfam Internatnional) u svom su zajedničkom izvještaju objavljenom u prosincu 2009. od Kvarteta, EU-a i međunarodne zajednice zatražile da okončaju opsadu Gaze, te da osiguraju da će Izrael obeštetiti stanovnike Gaze za njihove gubitke i da će odgovorni za zločine i kršenja međunarodnog prava biti privedeni pravdi.
UPDATE O KONVOJU VIVA PALESTINA:
Brod s vozilima iz humanitarnog konvoja je stigao u Egipat i sva su vozila prošla carinu. Aktivisti tijekom dana avionima dolaze u Al-Arish kako bi se priključili konvoju. Nadaju se da će sutra biti u Gazi.
Više informacija: VIVA PALESTINA
Linkovi Gaza Freedom March:
Gaza Freedom March, Day 1
Gaza Freedom March, Day 2
Gaza Freedom March, Day 3
Gaza Freedom March: 'Our Work Will Not End Tonight'
The crowd was buoyed by Ehab Lotayef, who said, “We are here because we worked really hard for something we really believed in. … Our work will not end tonight. It will not end tomorrow or this week. It is our responsibility to carry the energy that we created from the time we came here with the goal of lifting the blockade of Gaza. But that's only a partial goal. The goal is justice and freedom for the people of Palestine!” In other actions, some GFM delegates climbed up one of the pyramids Jan. 2 and opened a banner that read “Open the Borders” in English and Arabic. They were following the example of the French GFM participants, who had unfurled a large Palestinian flag on one of the pyramids a couple of days earlier. The banner yesterday was quickly removed by Tourism Police, who had also stopped some GFM activists from entering the pyramids area earlier because they wore t-shirts that said “We Will Not Be Silent” in English and Arabic.
Fanning the Flames of Freedom from Cairo to Gaza and Beyond
While Egyptians turn us away from check points and borders, we remember that it is the Israeli government that has demanded we be kept out of Gaza. And the Israelis have made this demand because they are terrified of our movement. Their weapons and soldiers are no match for the ideas we carry with us, sparked in Palestine and now aflame in Egypt and throughout the world. Our global community join Palestinian civil society in some demands of our own, which the Israelis cannot quell by preventing our passage to Gaza. As the Cairo Declaration states, we demand Self-Determination for all Palestinians. We demand an End to the Occupation. We demand Equal Rights for All within historic Palestine. We demand the full Right of Return for all People of Palestine.
