Posljednji dio s informacijama iz izvještaja Palestinska djeca zarobljenici: Sustavno i institucionalizirano zlostavljanje i mučenje palestinske djece od strane izraelskih vlasti palestinske nevladine udruge za zaštitu prava palestinske djece na okupiranom palestinskom području DCI Palestine o zlostavljanju i mučenju palestinske djece u sklopu izraelskog vojnog sudskog sustava tijekom 2008. Izvještaj je objavljen u lipnju 2009. i u cijelosti se može na engleskom pročitati na linku.
'Ćelija br. 36'
DCI-Palestine je primio uznemirujuće izvještaje od djece koja su bila odvedena u istražni i pritvorni centar Al Jalame koji se nalazi u blizini grada Haife u Izraelu. Prikupljeno je nekoliko izjava o djeci koju tamo drže u samici u 'ćeliji br. 36'. Radi se o maloj ćeliji, bez prozora i sa slabim prozračivanjem, grubim zidovima obojenim u sivo i slabim žutim svjetlom koje gori 24 sata na dan. Djeca koja su držana u toj ćeliji žale se na bol u očima.
Slučaj br. 21
Ime: Abdullah A.
Datum uhićenja: 12. kolovoz 2008.
Dob pri uhićenju: 16 godina
Optužba: Članstvo u zabranjenoj organizaciji
Izraelski su vojnici 16-godišnjeg Abdullaha iz izbjegličkog logora Balata u Nablusu uhitili 12. kolovoza 2008. u 2 sata u noći i prebacili u istražni i pritvorni centar u Izraelu.
„Stajao sam pred ispitivačem koji mi je rekao da se nalazim u pritvornom centru Al Jalame. Sjedio je sa mnom oko 10 minuta. Rekao mi je da će me uskoro ispitivati i da trebam priznati sve za što me optužuju. Rekao mi je da mi, ako ne priznam, neće promijeniti zavoje na ruci i da će je pustiti da istrune. Deset minuta kasnije odveli su me u ćeliju. Bila je mala i slabo prozračena. Sjećam se da se radilo o ćeliji br. 36. Imala je samo rupe za prozračivanje. Nije bilo prozora. Spavao sam na jednom madracu na podu. U sobi je bilo jedno prigušeno žuto svjetlo koje je bilo upaljeno 24 sata na dan i od njega su me stvarno boljele oči. Zidovi su bili sivi i grubih površina pa se bilo teško nasloniti na njih.
U toj su me ćeliji držali 2 dana. Zatim su me odveli u prostoriju za ispitivanje. Posjeli su me na mali stolac. Vezali su mi noge i lijevu ruku za stolac, a desna mi je ruka bila slobodna zbog ozljede. Ovako sam svezan ostao dugo vremena bez da me bilo tko išta pitao. Ispitivač me držao u prostoriji i na duge me periode ostavljao samog: 'Ostavit ću te na samo dok ne istruneš', govorio mi je. Tijekom ispitivanja ispitivač je vikao na mene i prijetio mi da mi neće promijeniti zavoje i da će mi zbog toga ruka istrunuti. [...] Ispitivač me na isti način ispitivao nekoliko puta. Svaki put nakon ispitivanja slali su me natrag u ćeliju, gdje bi me zatim držali nekoliko dana bez postavljanja ikakvih pitanja. To je imalo psihički učinak na mene i zbog toga sam cijelo vrijeme bio zbunjen.
Zbog teških situacija koje sam proživljavao tijekom ispitivanja priznao sam mnoge stvari kojih se više ne sjećam podrobno. Htio sam da ispitivanje završi i to sam učinio zbog svog lošeg zdravstvenog stanja.“
Abdullah je optužen za članstvo u zabranjenoj organizaciji, urotu s ciljem da kupi oružje i izradu Molotovljevih koktela. Vojni ga je sud osudio na 18 mjeseci zatvora i kaznu od 2000 novih izraelskih šekela (500 američkih dolara) nakon što se nagodio s tužiteljem. Većinu je vremena bio zatvoren u istražnom i pritvornom centru Al Jalame u Izraelu. Abdullah će iz zatvora izaći 12. travnja 2010.
Zarobljene maloljetnice
Ženska djeca zarobljenici čine mali dio ukupnog broja zarobljenika, iako je njihov postotak među djecom koje zastupa DCI-Palestine porastao s 1,1% 2007. godine na 4% u 2008. godini. Žensku djecu zarobljenike obično zatvaraju u zatvor Telmond u Izraelu zajedno s odraslim zatvorenicima i nije im pruženo nikakvo formalno obrazovanje.
...
Slučaj br. 22
Ime: Afaf B.
Datum uhićenja: 5. veljače 2008.
Dob pri uhićenju: 16 godina
Optužba: Kontakt s traženom osobom i namjera da izvrši samoubilački bombaški napad
Afaf i njen otac dobrovoljno su 05. veljače 2008. došli u sjedište izraelske obavještajne službe u Ras al-Amoudu u Jeruzalemu nakon što im je naređeno da dođu. Afaf je odmah odvedena na ispitivanje i optužena da je bila u kontaktu s traženom osobom i da namjerava izvršiti samoubilački bombaški napad. Afafinom ocu nije bilo dopušteno da s njom ostane za vrijeme ispitivanja. Afaf su ispitivali 59 dana za redom i zatim je osudili na 16 mjeseci zatvora u Izraelu.
...
„Ispitivali su me po nekoliko sati 59 dana za redom. U jednoj mi je rundi ispitivanja visoki ispitivač rekao da trebam priznati da sam Murada molila da mi pomogne izvesti samoubilački bombaški napad. Ja sam to naravno porekla, a on me dlanom tako jako udario da sam pala na pod, a iz usta mi je počela teći krv.
Sedmi dan od uhićenja [...] ispitivač mi je rekao da je Murad uhićen i da su ga ispitivali. Dodao je da je Murad priznao da sam od njega tražila da mi pomogne izvesti samoubilački bombaški napad. [...]
Nakon 10 dana ispitivanja [...] vratili su me sa suda i stavili u jednu prostoriju u centru u kojoj je bila zatvorenica Nisreen Z. U zatvoru je bila zbog krađe. Isti me dan bolio trbuh, a Nisreen mi je dala bijelu tabletu. Kasnije se pokazalo da je to bio narkotik. Na neko sam se vrijeme onesvijestila. Kad sam se probudila Nisreen mi je rekla da sam mnogo toga rekla i priznala i da je sve snimljeno. Potom su me odveli iz te prostorije u prostoriju za ispitivanje. Visoki je ispitivač zatražio da sve priznam, ali ja sam to odbila [...] ispitivač mi je pustio snimku. Čula sam sebe kako razgovaram s Nisreen koja mi je postavljala pitanja o Muradu i samoubilačkom bombaškom napadu. Na njena sam pitanja odgovarala sa „da“, ali bez ikakvih dodatnih objašnjenja [...] Nisam potpisala priznanje.“
...
Administrativni pritvor
Administrativni pritvor je postupak u kojem se osoba pritvara bez optužnice i bez suđenja. Prema Vojnoj naredbi 1591 izraelski vojni zapovjednici na Zapadnoj obali mogu izdavati naloge za administrativni pritvor koji se mogu obnavljati na razdoblja od do 6 mjeseci. Međunarodno pravo administrativni pritvor dopušta u strogo ograničenim okolnostima, jedino ako ga „sigurnost države ... čini apsolutno nužnim“ i samo u skladu s „redovitom procedurom“. Nadalje, međunarodno pravo, koje obvezuje Izrael, zahtijeva da niti jedno dijete ne bude nezakonito i samovoljno lišeno slobode i da se uhićenje, pritvaranje ili zatvaranje djeteta obavlja kao krajnja mjera i na najkraće moguće vrijeme. Administrativni pritvor se nikada ne bi smio koristiti kao zamjena za kazneni progon u slučajevima gdje ne postoji dovoljno dokaza za osudu.
Nalozi za administrativni pritvor izdaju se u trenutku uhićenja ili nešto kasnije, a često se temelje na „tajnim dokazima“ koje prikuplja Izraelska sigurnosna agencija (ISA). Pritvorenik ni njegov odvjetnik nemaju pristup tajnim dokazima i zbog toga se ne mogu na učinkoviti način usprotiviti određivanju pritvora, kako to zahtijeva međunarodno pravo.
U praksi Palestinci mogu u zatvoru zbog naloga za administrativni pritvor provesti mjesece, ako ne i godine, bez da budu obaviješteni o razlozima ili duljini njihovog pritvaranja; pritvorenici su obično o produljenju svog pritvora obaviješteni na dan kad im prethodni nalog za pritvor ističe.
U svakom trenutku tijekom 2008. u izraelskom se administrativnom pritvoru nalazilo između 600 i 700 palestinskih muškaraca, žena i djece. Izraelske vlasti zlorabe ovaj oblik zatvaranja koji je dopušten samo u izvanrednim situacijama kako bi opravdale pritvaranje tisuća Palestinaca tijekom proteklih godina, uključujući pritvaranje političkih čelnika i boraca za ljudska prava. Nije neuobičajeno da djeci bude određen višestruki administrativni pritvor, koji se produljuje nekoliko dana prije nego istekne period za koji je vrijedio prethodni nalog. Ovaj oblik beskrajnog i neodređenog pritvora ima očigledan negativni psihološki učinak na dijete...
DCI-Palestine je u 2008. godini radio na 2 slučaja u kojima se čini da je dječacima bio određen administrativni pritvor zbog toga što su njihovi očevi bili sumnjičeni kao militanti i mete izraelskih atentata... Dvije su maloljetnice 2008. također bile držane u zatvoru bez da su za bilo što optužene i bez suđenja. Obje su oslobođene 3. siječnja 2009. bez da su za bilo što optužene...
Izrael u prosjeku svake godine u administrativnom pritvoru drži 20 do 30 palestinske djece. ...
Slučaj br. 26
Ime: Obaidah Asyda
Datum uhićenja: 23. svibanj 2007.
Dob pri uhićenju: 17 godina
Optužba: Članstvo u zabranjenoj organizaciji
...
Jedinice izraelske vojske Obaidu su uhitile kad mu je bilo 17 godina, u domu njegove obitelji, u 4 sata ujutro 23. svibnja 2007. Stavili su mu lisice na ruke i povez preko očiju i smjestili ga u vojno terensko vozilo kako bi ga odvezli u pritvorni centar. Vojnici su Obaidu na putu do istražnog i pritvornog centra Huwwara tukli i udarali nogama. Nakon 13 dana bez ispitivanja Obaidu su prebacili u pritvornu ustanovu koja se nalazi u Izraelu. U toj je ustanovi Obaida proveo 9 dana u samici, a 2 je mjeseca bio pritvoren bez da mu je dopušten posjet članova obitelji i odvjetnika.
26. srpnja 2007. Obaidu su izveli pred izraelski vojni sud u Salemu. Optužen je da je pomagao osobi koju se sumnjiči da je član Islamskog džihada. Tužitelj je tvrdio da je ta osoba od Obaide tražila da kontaktira jednog člana Islamskog džihada u Siriji i zatraži od njega da napravi transfer određene svote novca. Da li je Obaidah telefonom kontaktirao osobu u Sirji ili ne, nije imalo nikakve važnosti za počinjenje prekršaja. Prekršaj se sastojao u tome da se razgovor između osobe koja je od njega tražila da kontaktira osobu u Siriji i Obaide održao. Dokazi koje je glavni ispitivač prikupio u ovom slučaju temeljili su se na priznanju koje je Obaidah potpisao tijekom ispitivanja, priznanju jednog drugog djeteta i izjavama ispitivača i izraelskog policajca koji je bio zadužen za istragu slučaja.
Obaidah se 29. srpnja 2007. ponovo pojavio pred sudom i tada mu je sud dopustio da iziđe na slobodu uz jamčevinu zbog nedostatka dokaza. No, prije nego je Obaidah oslobođen, tužitelj se žalio na odluku i 30. srpnja, Prizivni sud je također naredio da se Obaidu pusti na slobodu uz jamčevinu zbog nedostatnih dokaza. Međutim, prije nego je Obaidah oslobođen, izraelski vojni zapovjednik izdao je nalog za njegov administrativni pritvor kojim izraelske vlasti Palestince mogu pritvoriti bez optužbi i bez suđenja na period do 6 mjeseci zbog tajnih „sigurnosnih razloga“.
Obaidin slučaj je 30. listopada 2007. ponovo izveden pred vojni sud na molbu Obaidinih roditelja koji su se s izraelskim vlastima htjeli pogoditi za fiksni period koji će Obaidah provesti u zatvoru kako bi izbjegli da njihov sin ostane na neizvjesno neodređeno vrijeme u administrativnom pritvoru. Roditelji su postigli dogovor s tužiteljem prema kojem bi tužitelj pristao da Obaidi bude ukinut administrativni pritvor pod uvjetom da Obaidah prizna da je kriv za niz djela za koje će ga tužiteljstvo optužiti, prihvati 7-mjesečnu zatvorsku kaznu i novčanu kaznu od 2500 novih izraelskih šekela (625 američkih dolara). Obaidah je prihvatio uvjete tužiteljstva i trebao je biti pušten iz zatvora 1. prosinca 2007.
1. prosinca 2007. Obaidah nije pušten na slobodu. Njegov je odvjetnik 2. prosinca 2007. saznao da je Obaidi izdan drugi nalog za administrativni pritvor na 6 mjeseci čime je prekršen dogovor o nagodbi koji je Obaidah sklopio s tužiteljem. Na upit Obaidinog odvjetnika tužitelj je izjavio da je drugi nalog za administrativni pritvor izdan zbog Obaidinih „aktivnosti u zatvoru“. No, Obaidini odvjetnici na drugom Obaidinom nalogu za administrativni pritvor nisu pronašli spomen nikakvih „aktivnosti u zatvoru“, već su u drugom nalogu jednostavno bili ponovljeni navodi iz prvog naloga kojim je Obaidi bio određen administrativni pritvor. Obaidah je 4. ožujka 2008. u administrativnom pritvoru u izraelskom zatvoru navršio 18 godina.
31. ožujka 2008. Obaidi je i po treći put određen administrativni pritvor na razdoblje od 4 mjeseca. Nalog za administrativni pritvor ni ovaj puta nije spominjao „aktivnosti u zatvoru“, već su ponovljeni navodi iz prvog naloga za pritvaranje. 31. srpnja 2008. Obaidi je po četvrti put određen administrativni pritvor zbog toga što predstavlja „prijetnju sigurnosti tog područja“.
Obaidah je iz administrativnog pritvora konačno izašao 27. studenog 2008, nakon što je u izraelskim istražnim centrima i zatvorima proveo 18 mjeseci.
Slučaj br. 27
Ime: Mohammad Baran
Datum uhićenja: 1. ožujak 2008.
Dob pri uhićenju: 17 godina
Optužba: Članstvo u zabranjenoj organizaciji
...
1. ožujka 2008. oko 19 sati dok je Mohammad kod kuće pokušavao popraviti peć na benzin, ona je eksplodirala i ozlijedila Mohammadovu desnu ruku. Roditelji su Mohammada odmah odveli u medicinski centar u selu i pozvali hitnu pomoć. Ubrzo nakon toga, kola hitne pomoći su stigla kako bi Mohammada i njegove roditelje prevezla do bolnice.
Na jednom raskršću u blizini sela kola hitne pomoći su zaustavili izraelski vojnici. Vojnici su napali vozača kola hitne pomoći, a Mohammada su stavili u izraelska vojna kola hitne pomoći i odvezli u bolnicu Hadasa Ein Karem u Jeruzalemu. Mohammadovim roditeljima nije bilo dopušteno da zajedno sa sinom putuju u vojnim kolima hitne pomoći. Kasnije te noći Mohammad je podvrgnut kirurškoj operaciji desne ruke, a slijedećeg su ga jutra obavijestili da je ostao bez 3 prsta. Mohammad je slijedeća tri dana proveo u bolnici s nogama i lijevom rukom vezanim za krevet, a čuvala su ga 3 izraelskih vojnika. Tijekom tog vremena Mohammada nije posjetio niti jedan član njegove obitelji.
Negdje oko 4. ožujka 2008. 3 su muškaraca došla u bolnicu kako bi ispitali Mohammada. Jedan od tih muškaraca Mohammada je optužio da je pokušavao napraviti eksplozivnu napravu domaće izrade; što je Mohammad zanijekao. Jedan od muškaraca tada je Mohammada dlanom udario po licu i počeo na njega vikati, prijeteći mu da će ga staviti u samicu ako ne prizna. Mohammad je odbio priznati i muškarci su bolnicu napustili nakon otprilike sat vremena.
Nakon toga Mohammada su prebacili u zatvor Meggido i zatim u zatvor Telmond, oba u Izraelu. U ožujku 2008. Mohammada su odveli na vojni sud Ofer i obavijestili da mu je određen administrativni pritvor od 6 mjeseci. Rekli su mu da postoje dokazi u „tajnom spisu“ da je Mohammad član Islamskog džihada, organizacije koju su izraelske vlasti zabranile. Mohammadu je administrativni pritvor po drugi put produljen 1. rujna 2008, a treći put 28. veljače 2009.
U vrijeme pisanja ovog izvještaja, Mohammad je primio ukupno 4 naloga za administrativni pritvor, a puštanju na slobodu mogao se nadati tek 26. kolovoza 2009. Mohammad nikad nije optužen, niti mu je suđeno za bilo kakav prekršaj.
...
Slučaj br. 29
Ime: Hamdi al-Ta'mari
Datum uhićenja: 25. srpanj 2008.
Dob pri uhićenju: 15 godina
Optužba: Članstvo u zabranjenoj organizaciji
Izraelske specijalne jedinice su 12. ožujka 2008. u Betlehemu ubile Hamdijevog oca i još 3 osobe. Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem istraživala je okolnosti ovih ubojstava i izvijestila da postoje snažni dokazi koji upućuju na to da se radilo o ciljanom atentatu. Hamdijevom starijem bratu određen je administrativni pritvor, kao i sinu jednog drugog ubijenog u atentatu 12. ožujka, Mohammadu B, koji je u administrativnom pritvoru od 25. srpnja 2008.
Hamdi je prvi put uhićen u domu svoje obitelji u Betlehemu u 4 sata ujutro 25. srpnja 2008. Probudilo ga je lupanje izraelskih vojnika na ulaznim vratima. Vojnici su odmah svezali Hamdijeve ruke i noge i naredili mu da legne na pod, dok su u njega uperili jurišne puške i baklje. Dok je ležao na podu nekoliko ga je vojnika udaralo dlanovima, nogama i jurišnim puškama. Ruke su mu bile tako čvrsto svezane da su počele oticati. Nakon 15 minuta Hamdiju su stavili povez preko očiju i smjestili ga na pod vojnog vozila.
Put je trajao oko 2 sata, a Hamdija su za to vrijeme vrijeđali i udarali dlanovima i nogama vojnici koji su oko njega sjedili. Jedan od vojnika je Hamdiju rekao da su mu oca ubili jer je bio terorist i da će ubiti sve teroriste. Vozilo je oko 6 sati ujutro stiglo u istražni i pritvorni centar Ofer u blizini Ramalle. Hamdija su odveli u jednu malu prostoriju gdje ga je ponovo napalo nekoliko vojnika.
Hamdi je ispitivan 28. srpnja 2008, 4 dana nakon uhićenja. Tijekom ispitivanja Hamdiju su ruke bile svezane i sjedio je ispred pisaćeg stola. Ispitivač je Hamdija pitao da li je član Islamskog džihada, organizacije koju su izraelske vlasti zabranile. Hamdi je odgovorio da nema ništa s tom organizacijom i da podržava nezavisne članove pokreta Fatah. Ispitivanje je trajalo oko 1 sat, a Hamdi je zatim odveden natrag u ćeliju.
Nekoliko dana kasnije Hamdi je obaviješten da će ga pritvoriti na 3 mjeseca bez optužnice i suđenja, u administrativni pritvor. Hamdi je 13. studenog 2008. pušten na slobodu iz administrativnog pritvora bez da je za bilo što optužen. 18. prosinca 2008, mjesec dana nakon puštanja na slobodu, Hamdija su izraelski vojnici ponovo probudili u 2 sata u noći. 5 ili 6 vojnika ušlo je u kuću. Vezali su Hamdija te mu stavili povez preko očiju. Ponovo su ga stavili u vojno vozilo i zatim vozili sat vremena do istražnog i pritvornog centra u Etzionu. 21. prosinca 2008, 3 dana nakon uhićenja, Hamdi je prebačen u Ofer radi ispitivanja. Ispitivač je htio znati s kim se Hamdi sastajao otkad je pušten na slobodu 13. studenog, ispitivao ga je o zastavama koje se vijore s krova Hamdijeve kuće i raspitivao se o Hamdijevim aktivnostima u tih mjesec dana. Hamdi je odgovorio da se sastajao sa rodbinom i susjedima, te da se ne bavi politikom.
28. prosinca 2008. Hamdi je bez prisustva odvjetnika ili člana obitelji odveden pred Sud za administrativni pritvor u vojnoj bazi Ofer. Vojni je sudac Hamdija obavijestio da će biti stavljen u administrativni pritvor na 4 mjeseca na temelju „tajnih dokaza“. Hamdi je sucu rekao da ni za što nije kriv i da su ga uhitili samo zato što mu je otac bio meta atentata. Hamdiju je 15. travnja 2009. po treći put u 12 mjeseci određen administrativni pritvor. Hamdi je na slobodu trebao biti pušten 15. kolovoza 2009.
Slučaj br. 30
Ime: Mohammad Balbol
Datum uhićenja: 25. lipanj 2008.
Dob pri uhićenju: 17 godina
Optužba: Posjedovanje oružja i članstvo u zabranjenoj organizaciji
Mohammadovog je oca, zajedno s još trojicom drugih muškaraca, izraelska specijalna jedinica ubila 12. ožujka 2008. u Betlehemu. Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem istraživala je okolnosti ovih ubojstava i izvijestila da postoje snažni dokazi koji upućuju na to da se radilo o ciljanom atentatu. Mohammada su izraelske vlasti uhitile 16. travnja 2008, nakon čega je odveden u Istražni centar i zatvor Mascobiyya u Istočnom Jeruzalemu. Ispitivali su ga i optuživali da je pripadnik Islamskog džihada, ali je 7. svibnja 2008. oslobođen bez da je za bilo što optužen. Mohammad je ponovo uhićen 25. srpnja 2008.
Mohammada su u domu njegove obitelji u Betlehemu uhitili u 2 sata u noći 25. srpnja 2008. Probudio ga je zvuk eksplozije jer je izraelska vojska digla u zrak ulazna vrata u njegovu kuću. Mohammadu su odmah stavili povez preko očiju i lisice na ruke, te ga bacili na pod. Četiri puta su ga udarili kundakom puške u leđa, a za to je vrijeme jedan od vojnika na njega urlao tražeći od Mohammada da im kaže gdje je skriveno oružje. Mohammad je vojnicima rekao da ne posjeduje oružje. Vojnik koji ga je tukao također je prijetio da će zlostavljati njegovu obitelj.
Mohammad je prebačen u istražni i pritvorni centar u Etzionu pored Betlehema i tamo je držan 8 dana bez ispitivanja. Nakon 8 dana Mohammada su prebacili u zatvor Ofer gdje su ga obavijestili da mu je određen administrativni pritvor na period od 4 mjeseca. Ispitivali su ga u zatvoru Ofer, a ispitivač mu je prijetio da će biti osuđen na dugoročnu zatvorsku kaznu, ako ne pristane kao doušnik raditi za izraelske vlasti. Mohammad je odbio postati doušnik, a ispitivač mu je zatim rekao da ga se sumnjiči da posjeduje oružje i da pripada Islamskom džihadu, zabranjenoj organizaciji. Ispitivač je Mohammadu rekao da o njemu postoji tajni spis.
Mohammad je svog odvjetnika prvi puta vidio 6. kolovoza 2008, 12 dana nakon uhićenja. Izveden je pred Sud za administrativni pritvor u izraelskoj vojnoj bazi Ofer. Izraelski je vojni sudac odlučio da Mohammad treba u administrativnom pritvoru ostati do 23. studenog 2008.
25. studenog 2008. Mohammadu je po drugi put određen administrativni pritvor od 6 mjeseci. Iz zatvora je trebao izaći 24. svibnja 2009. Mohammad nije ni za što optužen, niti mu je bilo suđeno.
...
Slučaj br. 31
Ime: Salwa S.
Datum uhićenja: 5. lipanj 2008.
Dob pri uhićenju: 16 godina
Optužba: Ugrožavanje državne sigurnosti
16-godišnju su Salwu, zajedno s njenom sestričnom Sarom (vidi Slučaj br. 32), izraelski vojnici uhitili 5. lipnja 2008, u jednom selu u blizini Betlehema. I Salwi i Sari 2 puta je određen administrativni pritvor i niti jedna od njih nikada ni za što nije optužena niti im je suđeno.
„Mnogo je vojnika došlo u našu kuću i okružilo je iz svih smjerova u 3 sata ujutro 5. lipnja 2008. Vojnici su lupali po vratima. Otvorila im je moja baka Zeinab [...] Sa mnom je razgovarao visoki tamnoputi dužnosnik obavještajne službe s velikim nosom. Rekao mi je da se zove Gideon i da sam ja 'kriminalac' i da me' treba kazniti'. [...]
Pola sata kasnije Gideon me smjestio u drugu sobu u kojoj su se nalazila 3 vojnika [...] 15 minuta kasnije tražio je od moje majke da dođe. Mojoj je majci rekao: 'vaša je kćer uhićena i odvodim je sa sobom'. Moja je majka prosvjedovala, a on joj je odgovorio: 'možete sami predati svoju kćer ili ću je ja uzeti silom'. Moja je majka popustila i dala mi da sa sobom ponesem nešto odjeće. Prije nego smo napustili kuću jedna me vojnikinja u potpunosti pretražila i rekla mi neka se oprostim od svoje obitelji. Međutim Gideon mi to nije dopustio i silom me izvukao iz kuće. Kad smo izišli iz kuće jedan mi je vojnik zgrabio ruke i sprijeda mi ih vezao plastičnim lisicama. Zatim mi je stavio povez preko očiju. Potom su me smjestili u terensko vozilo.[...]
...
Soba za ispitivanje je bila mala ... bilo je vrlo hladno jer je klima uređaj bio uključen. Ispitivač koji je započeo ispitivanje bio je Izraelac koji je tečno govorio arapski, ali mu je izgovor bio loš [...] Molila sam ga da isključi klima uređaj, ali je on to odbio i okrenuo ga prema sebi.
Počeo mi je postavljati općenita pitanja o mojoj obitelji, prijateljima, o tome kako provodim vrijeme, s kime izlazim [...] Rekla sam mu da se bavim isključivo školom i da sam dobra učenica, te da želim završiti svoje obrazovanje. On me optužio da sam aktivistica oružanog otpora, no nije dodatno objasnio svoju optužbu. Ja sam to zanijekala i rekla mu da nemam nikakve veze s oružanim aktivnostima. [...]
18. su nas lipnja 2008. vojnici ponovo odveli na vojni sud Ofer. [...] Optužili su me da sam 'remetila javni red i da predstavljam prijetnju sigurnosti države Izrael'. Sudac mi je odredio administrativni pritvor od 4 mjeseca. Sari je administrativni pritvor određen na 5 mjeseci. Pola sata kasnije vratili su nas u zatvor Telmond. [...] 6. su nas srpnja 2008. oko 5:30 ujutro ponovo odvezli na vojni sud Ofer. ...
... Kad smo napuštali sudnicu neki čuvari su počeli vikati na nas, a jedan od njih je pljunuo na mene i Saru.
...“
Salwa i Sara su bile zatvorene u zatvorima Telmond i Damoun u Izraelu. 5. listopada 2008. objema je djevojkama obnovljen nalog za administrativni pritvor na još 3 mjeseca. U razdoblju dok su bile pritvorene u Izraelu ovim djevojkama nije pružen nikakav oblik službenog obrazovanja. Obje su djevojke na slobodu puštene 3. siječnja 2009, nakon što su 7 mjeseci provele u zatvoru. Nisu optužene niti im je ikad suđeno za bilo kakvo kršenje zakona.
Slučaj br. 32
Ime: Sara S.
Datum uhićenja: 5. lipanj 2008.
Dob pri uhićenju: 16 godina
Optužba: Ugrožavanje državne sigurnosti
16-godišnja Sara iz jednog sela pored Betlehema uhićena je 5. lipnja zajedno sa svojom sestričnom Salwom (vidi Slučaj br. 30). Saru i Salwu uhitili su izraelski vojnici, obje su stavljene u administrativni pritvor i nikad im nije bilo suđeno niti su optužene da su prekršile zakon.
„U 3 sata u noći, 5. lipnja 2008, dok sam spavala na drugom katu naše kuće [...] probudilo me kucanje na vratima. Moj je suprug otvorio vrata i vidio da vojnici stoje pored njegovog oca. [...]
Vojnici su me odveli do jednog terenskog vozila. Jedna je vojnikinja bila stalno uz mene. Prije nego sam ušla u terensko vozilo jedan od vojnika mi je vezao ruke iza leđa plastičnim lisicama i stavio mi povez preko očiju [...] ...
... Deset dana kasnije, oko 10 sati prije podne ... došli su po nas i smjestili nas u jedan kombi [...] kad smo stigli na sud Ofer, odveli su nas u odvojene prostorije. U prostoriji u koju sam ušla jedan je muškarac sjedio za pisaćim stolom. Rekao je da radi za izraelsku obavještajnu službu [...] okovima su mi vezali ruke i noge. Postavljao mi je pitanja o mom ujaku Khaledu S. koji je protjeran u inozemstvo. Želio je znati da li s ujakom razgovaram putem telefona, naročito da li sam s njim razgovarala nedavno, te ako razgovaram s njim, o čemu razgovaramo. Rekla sam mu da sam s ujakom razgovarala prije nekog vremena i da mi je rekao da će se uskoro oženiti. 'Poznaješ li koga iz Gaze? Poznaješ li kakve militante?' pitao me. 'Ne poznajem nikoga iz Gaze niti nikakve militante' odgovorila sam. 'Zašto sam ovdje?' pitala sam. 'Jako dobro znaš zašto si ovdje. Ti izvodiš oružane aktivnosti', rekao mi je. 'Stavit ću i tebe i Salwu u administrativni pritvor na jako dugo vrijeme, tako da ćeš kad izađeš zaboraviti sve o oružanim aktivnostima', dodao je. Ispitivanje je trajalo gotovo sat vremena.
Nakon sat vremena Salwu i mene odveli su u jednu prostoriju i uzeli nam otiske prstiju. Donijeli su papire na kojima je sve što je rečeno tijekom ispitivanja bilo napisano na hebrejskom. Salwa i ja smo potpisale papire.
Nakon nekog vremena Salwu i mene su ponovo odveli na vojni sud Ofer. Sjedile smo u jednoj čekaonici. Pristupio nam je naš odvjetnik, to je bilo prvi puta da smo vidjele odvjetnika [...] naše obitelji nisu bile prisutne. Vojni tužitelj je vojnom sucu pokazao tajne dokumente [...] sudac je naredio da Salwa i ja budemo stavljene u administrativni pritvor [...]
...“
...
S vremena na vrijeme DCI-Palestine zaprima slučajeve u kojima izraelske vlasti bez uhićenja zastrašuju, prijete i zlostavljaju djecu mlađu od 12 godina. ...
...
Tijekom 2008. godine DCI-Palestine je također dokumentirao nekoliko slučajeva napada izraelskih ilegalnih kolonista na Zapadnoj obali na lokalnu palestinsku djecu. ...
33 slučaja koji su predstavljeni u ovom izvještaju ne predstavljaju iznimku među 200 do 300 slučajeva koliko ih DCI-Palestine godišnje preuzme. Ovi slučajevi otkrivaju obrazac zlostavljačkog ponašanja od strane izraelskih vlasti, naročito izraelske vojske, u sklopu, čini se, dobro organiziranog i unaprijed smišljenog načina djelovanja izraelskih vlasti na okupiranom palestinskom području. ...
Iz perspektive vojnika
...
Slučaj br. 34
Ime: Itai Virob
Zanimanje: vojnik, izraelska vojska
Čin: zapovjednik, brigada Kfir
„Naš se zadatak sastoji u tome da pokušamo narušiti ravnotežu u četvrti, selu ili na određenoj lokaciji, kako bismo došli do informacija [...] ili natjerati neprijateljski entitet u selu da pravi pogreške zbog ili u reakciji na djelovanje naših snaga, te da na taj način ometemo njegovu aktivnost i razotkrijemo je.
Ometanje se može obavljati na nekoliko razina. Prva je ulazak u selo. Terenska vozila jure prema ulazu u selo. Ponekad sam ulazak vojske u selo omete počinitelja. Drugi je način vršenje pritiska, bacanje šok granata, provaljivanje u kuće ili ustanove u selu, uhićivanje mještana, zauzimanje krovova kuća i slično [...]
Pritvorit ćemo, ispitivati i vršiti prikladan pritisak na svakoga s ciljem da dođemo do jednog terorista. Velika većina sredstava kojima vršimo pritisak koristi se protiv osoba koje nisu upletene. To je slučaj na kontrolnim točkama, prilikom operacija 'češljanja' cijelih četvrti, prilikom ispitivanja prolaznika [...] Natjerati ih da stoje pred zidom, naguravanje, udarci koji ne prouzrokuju ozljede. To su metode koje obično koristimo u pokušaju da izvršimo svoj zadatak.
...“
UN-ov Odbor protiv mučenja – Zaključne primjedbe o Izraelu (svibanj 2009.)
... Odbor je 15. svibnja 2009. zaključio svoju 42. sjednicu u Ženevi i izdao Zaključne primjedbe i preporuke vezano uz periodične izvještaje koje je podnijelo 5 država, uključujući Izrael.
...
U svojim zaključnim primjedbama i preporukama vezano uz Četvrti periodični izvještaj Izraela, Odbor je izrazio:
-- zabrinutost zbog brojnih, stalnih i dosljednih navoda o korištenju mučenja i zlostavljanja koje se odvija prije, za vrijeme i nakon ispitivanja.
-- duboku zabrinutost zbog izvještaja o pritvaranju i ispitivanju palestinske djece bez prisutnosti odvjetnika i članova obitelji, te o navodnom podvrgavanju pritvorene djece postupcima koji predstavljaju kršenje Konvencije protiv mučenja s ciljem dobivanja priznanja.
-- zabrinutost zbog izvještaja prema kojima otprilike 700 palestinske djece godišnje bude pritvoreno i procesuirano na izraelskim vojnim sudovima.
-- zabrinutost zbog izvještaja prema kojima se u 95% slučajeva u kojima su palestinska djeca procesuirana pred izraelskim vojnim sudovima osuda temelji na priznanjima koja su iznuđena tijekom ispitivanja.
-- zabrinutost zbog činjenice da se svi osim jednog zatvora u kojima su zatvorena palestinska djeca nalaze u Izraelu, što onemogućuje posjete članova obitelji. (Ovime se također krši Članak 76. Četvrte ženevske konvencije.)
-- zabrinutost što administrativni pritvor ne udovoljava odredbama Članka 16. Konvencije protiv mučenja (okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja) jer se, između ostalog, koristi na pretjerano duga vremenska razdoblja, a pritvorenici ne mogu pobijati dokaze na temelju kojih su pritvoreni.
... preporuke Odbora, [...] uključuju slijedeće:
-- Sve navode o mučenju i zlostavljanju treba žurno i učinkovito istražiti, sve počinitelje treba procesuirati i, gdje je primjenjivo, primjereno kazniti.
-- Vojnu naredbu 132 treba izmijeniti kako bi se osiguralo da se djecom smatraju sve osobe koje su mlađe od 18 godina u skladu s međunarodnim standardima. (Trenutno prema izraelskom vojnom pravu koje Izrael primjenjuje na Palestince na Zapadnoj obali Palestinci punoljetni postaju sa 16 godina.)
-- Svoj djeci pritvorenicima i zatvorenicima treba zaštiti temeljna prava, prije i za vrijeme ispitivanja, uključujući brz pristup nezavisnom odvjetniku, nezavisnom liječniku i članovima obitelji od početka njihovog pritvora.
-- Djeca ne smiju biti osuđivana na vojnim sudovima isključivo na temelju priznanja koja su dala tijekom ispitivanja.
-- Uspostava suda za mlade treba biti jedan od prioriteta.
-- Izraelske vlasti moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da olakšaju posjete članova obitelji pritvorenoj i zatvorenoj djeci, uključujući davanje većih prava na slobodu kretanja rodbini kako bi članovi obitelji mogli putovati u Izrael gdje je zatvorena većina djece.
-- Svako se ispitivanje treba snimiti video kamerom kako bi se spriječilo mučenje i zlostavljanje.
-- Jedan od prioriteta izraelskih vlasti treba biti revizija izraelske politike u pogledu administrativnog pritvora (pritvor bez optužnice i bez suđenja) jer ta politika trenutno predstavlja okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje u suprotnosti s Člankom 16. Konvencije protiv mučenja.
Odbor je također naglasio da prema Konvenciji protiv mučenja „nikakve iznimne okolnosti“ uključujući sigurnost ili rat ili prijetnju državnoj sigurnosti, ne opravdavaju mučenje.
...
Linkovi Palestina/Izrael:
I am the Resistance
Israeli forces hand out demolition notices
Izraelske snage Palestincima uručile naloge za rušenje kuća na Zapadnoj obali (21. siječanj 2010.)
Izraelske su snage u četvrtak 21. siječnja 2010. palestinskim obiteljima uručile 3 naloga kojima im se naređuje da sruše svoje kuće na području Karazlafeh, istočno od sela Aqraba koje se nalazi južno od Nablusa na Zapadnoj obali. Izraelske snage naloge su uručile bez ikakvog objašnjenja.
Mayor defies court order to evacuate Jews from East Jerusalem home
Gradonačelnik prkosi sudskom nalogu za evakuaciju židovskih kolonista iz istočnojeruzalemskog doma
Izraelski državni odvjetnik Mazuz je na temelju sudske odluke izraelskoj policiji naredio deložaciju židovskih kolonista koji žive u jednoj zgradi u palestinskoj četvrti Silwan u okupiranom Istočnom Jeruzalemu, no izraelsko se jeruzalemsko gradsko poglavarstvo odlučilo oglušiti na sudsku odluku i ne provesti je. Zgradu, koju treba evakuirati, sagradila je prije 5 godina židovska nacionalistička organizacija Ateret Cohanim bez dozvole (i u suprotnosti s međunarodnim humanitarnim pravom). Jeruzalemski gradonačelnik Nir Barakat pokušava „legalizirati“ 4 od 7 katova te zgrade u kojoj trenutno živi 8 židovskih kolonističkih obitelji. Sudski je nalog za deložaciju izdan još u srpnju 2008, ali se izraelsko jeruzalemsko gradsko poglavarstvo na njega ne obazire.
Ostali linkovi:
Peter Hallward: Naša uloga u haićanskim nedaćama
Hrvatski prijevod članka Our role in Haiti's plight
HAP: O globalizaciji i neoliberalizmu
Kao primjere provođenja neoliberalne doktrine u Hrvatskoj, koja ide na štetu većina stanovnikâ Hrvatske, a koristi samo maloj gospodarsko-političkoj eliti (kao što su Žužul, Todorić, Škegro itd., ali i svim političarima na vrhu), možemo navesti prodaju tj. privatizaciju gotovo svih hrvatskih banaka (osim Hrvatske poštanske banke) kojom se Hrvatska za smiješne svote odrekla golemih zarada i nebrojenih neprocjenjivih objekata (poput velike zgrade Zagrebačke banke na Trgu bana Jelačića u Zagrebu), privatizaciju Hrvatskoga telekoma iako je to poduzeće goleme i vrlo vrijedne infrastrukture i poduzeće koje je po definiciji iznimno profitabilno, prodaju također vrlo profitabilne Plive (nekoć ponosa hrvatske industrije), rasprodaju većine hrvatskih hotela itd. Sljedeće je što slijedi prodaja svih hrvatskih brodogradilišta, privatizacija HEP-a koja se već najavljuje, dovršavanje prodaje INA-e, a zatim, sasvim sigurno, i privatizacija zdravstva i školstva. Neoliberalizam možemo vidjeti i izvan privatizacijâ, primjerice u uvođenju školarina na fakultete (koje vode privatizaciji visokoga školstva), u namjernu slabljenju zdravstvene zaštite (što je priprema za kasniju privatizaciju), drastičnu smanjenju radničkih prava (brojni slučajevi radnikâ koji ne primaju plaću), te u nizu drugih stvari kao što su kretanje prema privatizaciji kod sustavâ dječjih vrtića (državnih je premalo da bi zadovoljili sve potrebe), uvođenju plaćanja u mnoštvu stvari koje su prije bile besplatne (primjerice parkiranje auta) itd.
HAP: Rad nedjeljom
Dakle, rad nedjeljom, noću i sl. ne bi uopće trebao biti sporan. Ono što je sporno u našoj divljoj državi jest neplaćanje rada, a ne rad nedjeljom. Puno radnika ne samo da radi nedjeljom i prekovremeno, nego im se to ni ne plaća. Dakle, rješenje bi bilo: trgovine koje hoće mogu raditi i nedjeljom i noću itd. Ali se za rad nedjeljom i noću mora platiti više (bar 50-80% više) i to mora biti strogo regulirano (npr. tako da se poslodavcima koji krše takav zakon automatski na mjesec dana zatvaraju prodavaonice uz drakonske novčane kazne) i moraju se neprestano vršiti kontrole. Svaki bi radnik, želi li to, mogao raditi nedjeljom za veću plaću (i onda imati neki drugi dan u tjednu slobodan umjesto nedjelje), ili bi mogao odbiti raditi nedjeljom pa bi poslodavac za te dane našao druge radnike (nije da nemamo dovoljno nezaposlenih). Tako bi se riješili svi problemi - poslodavci bi bili zadovoljni jer bi mogli raditi koliko hoće (naravno, ne bi bili zadovoljni što više neće moći besplatno iskorištavati svoje radnike, ali nećemo baš zbog toga plakati), ljudi bi bili zadovoljni jer bi dućani bili duže otvoreni (što je svakako dobro i za turizam), radnici bi bili zadovoljni jer bi imali zajamčeno pravo na bar jedan dan odmora tjedno i jer bi nedjeljom mogli raditi za veću plaću ili bi to mogli slobodno odbiti, a zbog zapošljavanja bi se dodatnih radnika bar donekle smanjila nezaposlenost.
HAP: Privatizacija brodogradilišta
Europska Unija nam zabranjuje davati poticaje za brodogradnju iako njezine članice svojoj brodogradnji uredno daju poticaje, kao što to općenito rade sve države koje imaju brodogradilišta. Na taj način zapravo zemlje EU, prilično očito, pokušavaju uništiti našu brodogradnju, odnosno preuzeti je u svoje ruke. ... Zašto hrvatska brodogradilišta posluju s gubitcima? To je također očito – to je jednostavan način kako dobiti opravdanje da ih se proda, po mogućnosti u bescjenje (da će se brodogradilišta prodavati u bescjenje, vidi se i po Sanaderovoj izjavi da će se "pokušati" naći kupce za brodogradilišta) - klasičan primjer lopovske privatizacije po neoliberalnom principu. Dakle, to što brodogradilišta posluju s gubitcima nije nimalo slučajno. Cijene se ugovaraju fiksno u dolarima i jasno je što se događa kad dolar padne - 100 000 dolara danas nije isto što i 100 000 dolara prije tri godine. Također, korumpirane uprave neprestano, iz istoga razloga, brodogradilišta potkradaju i iznose novce, dijeleći ih s političarima iz "nadzornih odbora". Tako naši političari, i vlast i oporba bez razlike, na tome zarađuju, zaradit će vjerojatno nešto sa strane i prilikom prodaje svih tih brodogradilišta (zna se kako se takve prodaje kod nas rade), a, dakako, profitirat će i u strukturama EU u koju ćemo i ući kada se izvrši ovaj i svi drugi ustupci koji idu na korist samo političko-gospodarskoj eliti, a na štetu svih ostalih u Hrvatskoj.
KRATKI VODIČ KROZ EUROPSKU UNIJU
