Djelomičan prijevod popratnog dokumenta s više informacija i s objašnjenjima o pozadini poziva na nametanje vojnog embarga Izraelu koji je u srpnju 2011. globalnom civilnom društvu uputila koalicija organizacija palestinskog civilnog društva Palestinski nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela. Ovaj radni dokument u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku.
Poziv palestinskog civilnog društva na nametanje sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu
Radni dokument Palestinskog nacionalnog odbora za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BNC)
Srpanj 2011.
info@bdsmovement.net
Ovo je pozadinski popratni dokument pozivu na nametanje trenutačnog, sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu koji je 9. srpnja 2011. globalnom civilnom društvu uputio palestinski Nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela. Dokument istražuje pravni okvir u kojem je upućen poziv na embargo, izraelsku nezakonitu uporabu oružane sile, te ulogu vojne suradnje s Izraelom, izraelskom vojnom industrijom i akademskom zajednicom u održavanju izraelskih kršenja međunarodnog prava i izraelskog sustava aparthejda, kolonizacije i okupacije na štetu palestinskog naroda. Dokument završava pregledom međunarodnih pravnih obveza da se okonča izraelska nezakonita uporaba oružane sile, čije ispunjenje vlade, UN i poslovne korporacije tek trebaju osigurati.
Zakonita i nezakonita uporaba oružane sile od strane država u međunarodnom pravu
[…]
Prema međunarodnom pravu, države smiju koristiti oružanu silu, uključujući ratove, invazije, blokade i okupaciju protiv drugih država, pod uvjetom da je ona potrebna za samoobranu ili da ju je odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. Uporaba oružane sile od strane neke države protiv neke druge države bez navedenih opravdanja protivna je Povelji UN-a i nezakonita je. Nezakonita je također uporaba oružane sile za počinjenje ili održavanje stanja kršenja međunarodnih imperativnih normi, i. e. načela koja obvezuju sve države članice UN-a. Te norme uključuju pravo naroda na samoodređenje, kao i zabrane rasne diskriminacije i trajnog stjecanja teritorija vojnim osvajanjem ili aneksijom. Nezakonita uporaba oružane sile od strane neke države može predstavljati prijetnju i kršenje mira ili agresiju, koji su strogo zabranjeni i definirani kao međunarodni zločini. Prema međunarodnom pravu, država se ne može pozivati na samoobranu kako bi opravdala uporabu oružane sile „u obranu“ nezakonite situacije koju je sama stvorila.
[…] Glavna pravila međunarodnog humanitarnog prava koja se primjenjuju na oružje zabranjuju uporabu sredstava i metoda ratovanja koji bi mogli prouzročiti nepotrebno nanošenje ozljeda ili patnje ili koji ne mogu razlikovati između vojnih meta i civila ili civilnih objekata. […] Kršenja međunarodnog humanitarnog prava i povezana kršenja ljudskih prava mogu predstavljati ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Nezakonita uporaba oružane sile od strane Izraela
[…] Izrael već više od 6 desetljeća, od svog postanka putem etničkog čišćenja Palestine 1948. godine (Nakba), koristi nezakonitu oružanu silu i zabranjeno oružje protiv država, kao i protiv palestinskih i drugih arapskih civila. Izrael vojnu silu koristi kako bi održao režim okupacije, kolonijalizma i aparthejda, koje je uspostavio kako bi kontrolirao što više zemlje sa što manje autohtonih Palestinaca, i kako bi onemogućio da palestinski narod koristi svoje neotuđivo pravo na samoodređenje. Izrael stalno iznova provocira ili započinje oružane sukobe kako bi ugušio i suzbio palestinsku borbu za slobodu i samoodređenje, te kako bi proveo protuzakonitu teritorijalnu ekspanziju putem aneksije okupiranog teritorija, na primjer palestinskog istočnog Jeruzalema i sirijske Golanske visoravni. Izraelsko stjecanje teritorija putem uporabe oružane sile predstavlja kršenje međunarodnog prava koje je Vijeće sigurnosti UN-a u više navrata osudilo i, koje je u slučaju Golanske visoravni Opća skupština UN-a opisala kao čin agresije. Nedavno je UN-ov Posebni izvjestitelj o stanju ljudskih prava na palestinskim područjima okupiranim od 1967. godine izjavio kako je moguće da izraelski vojni napad na Gazu 2008. i 2009. godine predstavlja čin agresije i zločin protiv mira. Izraelska politika pozivanja na samoobranu kao opravdanje za svaku uporabu oružane sile „u obranu“ nezakonite situacije koju je sam Izrael stvorio nema temelje u međunarodnom pravu i ne može proći na objektivnom pravnom testu.
Dokumentirana su brojna izraelska kršenja međunarodnog humanitarnog i prava ljudskih prava, uključujući počinjenje ratnih zločina, tijekom oružanih sukoba. Ta su kršenja prouzročila bezbrojne smrti i ozljede, te raseljavanje milijuna ljudi. Tijekom sustavnog procesa izvlaštenja i protjerivanja većine autohtonog stanovništva Palestine 1948. godine, ubijeno je najmanje 15 000 Palestinaca, velikom većinom civila, u desetcima dokumentiranih masakara i vojnim napadima na civilna područja koji se ničim ne mogu opravdati. Izrael je počinio nekoliko velikih pokolja nad palestinskim civilima čak i nakon uspostave države 1948, kada nije bilo oružanog sukoba koji bi poslužio kao izlika. Od 1967. godine izraelske vojne i obavještajne operacije provedene u kontekstu 44-godišnje okupacije rezultirale su s najmanje 750 000 slučajeva pritvaranja Palestinaca, uključujući desetke tisuća djece, u uvjetima koji krše međunarodno pravo. Samo u razdoblju između 2000. i 2010, izraelske su oružane snage ranile desetke tisuća i ubile najmanje 7342 Palestinaca, uglavnom sa Zapadne obale i iz Pojasa Gaze, od kojih su većina bili civili. Ova brojka uključuje 1440 žrtava izraelskog protuzakonitog vojnog napada na Pojas Gaze 2008/2009. Brojne neovisne istražne misije, uključujući UN-ovu istražnu misiju o sukobu u Gazi iz 2009. koju je podržala Opća skupština UN-a u studenom 2009, zaključile su da je Izrael koristio neselektivnu silu i da je namjerno ciljao civile i civilnu infrastrukturu u „sustavnom napadu kojem je cilj bio kažnjavanje, ponižavanje i teroriziranje palestinskog civilnog stanovništva“.
Ne postoje sveobuhvatni i mjerodavni podaci o civilnim žrtvama 63-godišnjeg izraelskog nezakonitog i često zločinačkog vojnog nasilja. Gore navedene brojke ne obuhvaćaju više od 20 000 libanonskih i palestinskih civila ubijenih tijekom izraelskih vojnih invazija na Libanon potkraj 1970-ih i 1982, uključujući žrtve zloglasnog pokolja u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Shatilla 1982, koje su počinili pripadnici krajnje desničarske libanonske milicije pod izravnim nadzorom okupacijske izraelske vojske kojoj je tada na čelu bio Ariel Sharon. Najmanje 1110 dodatnih osoba, uglavnom libanonskih civila, ubijeno je i veliki dijelovi civilne infrastrukture su uništeni tijekom izraelske agresije na Libanon u kolovozu 2006. Human Rights Watch je u svom izvještaju osudio Izrael zbog nerazlikovanja između boraca i civila i protuzakonite uporabe kasetnog streljiva.
Izraelska nasilna represija nad civilnim prosvjednicima i aktivistima za ljudska prava drastično se pogoršala u proteklih nekoliko godina. Na primjer, 15. svibnja, na 63. obljetnicu palestinske Nakbe, te ponovo, 3 tjedna kasnije, na 44. obljetnicu izraelske okupacije palestinskih i drugih arapskih teritorija okupiranih 1967, izraelski su vojnici, prerušene jedinice i snajperisti – raspoređeni na okupiranoj Golanskoj visoravni, duž granice s Libanonom, duž granice s Pojasom Gaze i na vojnoj kontrolnoj točki Qalandia u okupiranom istočnom Jeruzalemu – namjerno ubili ili ranili desetke nenaoružanih mladih osoba, većinom palestinskih izbjeglica, s ciljem da ih odvrate od budućih nenasilnih masovnih prosvjednih marševa palestinskih izbjeglica. Ove su mlade žrtve, koje su prosvjedovale protiv izraelskog upornog onemogućavanja ostvarenja njihovog prava na povratak u domovinu koje je potvrdio UN, potomci palestinskih žrtava etničkog čišćenja tijekom Nakbe 1948. godine. Mnogi su Palestinci, kao i izraelski i međunarodni aktivisti za ljudska prava, ubijeni ili ranjeni tijekom godina nenasilnih prosvjeda protiv izraelskog protuzakonitog Zida i kolonističkih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali. Čak ni međunarodni aktivisti za ljudska prava nisu pošteđeni, kako se pokazalo u slučaju 9 humanitarnih aktivista na Flotili slobode za Gazu 31. svibnja 2010, koje su ubili izraelski specijalci u svom nezakonitom vojnom napadu na flotilu u međunarodnim vodama.
Izrael: oružana sila u službi aparthejda i kolonijalizma
Državu Izrael uspostavio je cionistički pokret, uz široku međunarodnu podršku i suučesništvo, prije 63 godine s namjerom i učinkom trajnog uklanjanja velikog dijela autohtonog, pretežito arapskog, stanovništva Palestine, i pokoravanja preostalih stanovnika, s ciljem kolonizacije i razvitka isključive „židovske države“. Široko rasprostranjen i sustavni način na koji Izrael krši međunarodno pravo ljudskih prava i međunarodno humanitarno pravo i prkosi rezolucijama UN-a, te način na koji je ta država institucionalizirala i legalizirala rasističku politiku preseljenja (transfera) stanovništva (etničko čišćenje) i kolonizaciju tijekom Nakbe 1948, objašnjavaju zašto je trenutni režim koji je Izrael nametnuo palestinskom narodu okarakteriziran kao sustav koji kombinira aparthejd, kolonijalizam i okupaciju.
Kolonijalizam se obično definira kao podvrgavanje neke nacije stranom podjarmljivanju, dominaciji i izrabljivanju pri čemu je toj naciji onemogućeno korištenje njenog prava na samoodređenje. U Rimskom statutu Međunarodnog kaznenog suda (MKS) iz 2002. aparthejd je definiran kao nečovječna djela „počinjena u kontekstu institucionaliziranog režima sustavnog ugnjetavanja i dominacije jedne rasne skupine nad bilo kojom drugom rasnom skupinom ili skupinama i počinjena s namjernom održavanja tog režima“. Transfer stanovništva i aparthejd su zločini prema međunarodnom pravu, uključujući Četvrtu ženevsku konvenciju i Rimski statut. Režim koji je Izrael nametnuo Palestincima odgovara gore navedenim definicijama kolonijalizma i aparthejda, te uključuje i okupaciju; stoga je taj režim nezakonit prema međunarodnom pravu.
Uporište izraelskog aparthejda čini skup diskriminatornih zakona, uključujući Zakon o povratku iz 1950. godine (1950.), Zakon o imovini odsutnih osoba (1950.), Zakon o državljanstvu (1952.), Zakon o „statusu“ Svjetske cionističke organizacije-Židovske agencije (1952.), Zakon o Židovskom nacionalnom fondu (1953.) i Temeljni zakon: Zemlja u Izraelu (1960.), koji puna prava „državljana“ u Izraelu daju samo židovskim građanima, te dodjeljuju javni status cionističkim „nacionalnim“ institucijama koje rade isključivo u korist Židova. Ti isti zakoni onemogućuju Palestincima koji su 1948. postali izbjeglice dobivanje državljanstva i onemogućuju njihov povratak, Palestince koji su ostali u Izraelu pretvaraju u građane drugog reda, olakšavaju konfiskaciju palestinske zemlje i njeno prebacivanje u židovsko vlasništvo, te Palestincima onemogućuju traženje povrata ili obeštećenja za oduzetu imovinu. Na palestinskom teritoriju koji je Izrael okupirao 1967. godine uspostavljen je sličan aparthejdski režim u obliku vojne okupacije. Aparthejdski karakter izraelskog režima na okupiranom palestinskom teritoriju naglašen je činjenicom da se na židovske koloniste i (de facto) anektirana kolonistička naselja primjenjuje izraelsko građansko pravo, dok se na okupirano palestinsko stanovništvo primjenjuju vojni zakoni.
Oružana sila je ključna za provođenje izraelskih aparthejdskih zakona i održavanje izraelskog ugnjetavačkog režima aparthejda, kolonijalizma i okupacije nad palestinskim narodom. Poput Južne Afrike u prošlosti, izraelske se vlade pozivaju na pravo na samoobranu i „potrebu zaštite javnog reda“, dok se u stvarnosti oružana sila koristi za zaštitu zločinačkog režima.
Izraelsko ratno gospodarstvo i međunarodna potpora
Izrael je jedna od najmilitariziranijih zemalja na svijetu, a njegova nezakonita uporaba sile vrlo je unosna. Izrael je tijekom proteklog desetljeća dosljedno 6-9% svog BDP-a izdvajao za vojsku, a do 12,3% izraelskog BDP-a troši se na sigurnost, uključujući vojsku, policiju, zatvore itd. 2010. ukupna izraelska izdvajanja za vojsku dosegla su 13 milijardi američkih dolara. Godišnje se, prema službenim izraelskim izvorima, u povezanoj industriji domovinske sigurnosti okrene oko 4 milijardi američkih dolara. Dotok prihoda od prodaje u izraelskoj vojnoj i sigurnosnoj industriji koja je djelomično u državnom vlasništvu ključan je za održavanje izraelskog sustava ugnjetavanja palestinskog naroda. […]
Izraelski vojni izvoz
Gotovo 80% izraelske vojne proizvodnje u 2010. je izvezeno, a izraelske tvornice oružja ukupno su izvezle robu u vrijednosti od 7,2 milijarde američkih dolara. Izraelski su nedavni medijski izvještaji Izrael opisali kao 4. najvećeg svjetskog izvoznika oružja, a ta se država konstantno nalazi među 10 najvećih svjetskih zemalja izvoznika oružja.
Izraelska vojna industrija uživa kompetitivnu marketinšku i razvojnu prednost, što je posljedica izraelskog neprekidnog ratovanja protiv, te okupacije i ugnjetavanja palestinskih i drugih arapskih civila. Svaka izraelska vojna operacija predstavlja priliku za testiranje nove tehnologije i dopušta izraelskim vojnim kompanijama da svoje proizvode na tržištu nude kao proizvode testirane u borbi. Na primjer, Elbit Systems je svoj poslovni model izgradio na vrlo bliskim i dubokim vezama s izraelskom vojskom i određenim jedinicama u vojsci, osiguravši da njegovi sustavi budu rigorozno testirani i korišteni u oružanom sukobu rano u razvojnom procesu. Elbitov promotivni materijal hvali se da je njegove bespilotne letjelice Skylark izraelska vojska vrlo učinkovito koristila u ratu protiv Libanona 2006. godine, dok su Elbitove bespilotne letjelice Hermes 450 uvelike korištene tijekom operacije Lijevano olovo u Pojasu Gaze. Među zemljama koje su od Elbita nabavile bespilotne letjelice su Australija, Kanada, Hrvatska, Francuska, Gruzija, Meksiko, Singapur, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Brazil i SAD.
Na području domovinske sigurnosti, izraelske kontrolne točke i Zid izraelskim vojnim kompanijama, koje se nalaze u srcu sustava koji kontrolira palestinsko stanovništvo, daju njihovu vlastitu kompetitivnu prednost. Opremu visoke tehnologije razvijenu u službi izraelske okupacije palestinskih područja koriste zemlje diljem cijelog svijeta. Elbit Systems, tvrtka koja također proizvodi nadzornu opremu za izraelski protuzakoniti Zid, dio je konzorcija kojem je dodijeljen ugovor u vrijednosti od 2 milijarde američkih dolara za osiguranje granice SAD-a s Meksikom, pri čemu se Elbit opisuje kao proizvođač s relevantnim iskustvom. Tvrtke kao Verint i Magal Security Systems, koje snabdijevanjem ključnom opremom i uslugama podupiru izraelsku okupaciju palestinskog teritorija i kontrolu nad civilnim stanovništvom, redovito sklapaju ugovore s vladama drugih država. Izraelska represija palestinskog civilnog otpora izraelskom protuzakonitom Zidu pokazala se poligonom za testiranje nasilnih mjera za kontroliranje masa, uključujući uporabu visokootrovnog i smrtonosnog plina.
Izrael također izvozi spoznaje i vještine u provođenju represije koje je razvio podčinjavajući palestinski narod, pri čemu izraelske sigurnosne snage nude obuku i savjetodavne usluge policijskim snagama i djelatnicima institucija domovinske sigurnosti diljem svijeta. Tijekom suđenja londonskoj policiji zbog ubojstva nedužnog Jean Charlesa de Menezesa, viši britanski policajac je na sudu izjavio da je londonska policija prošla obuku izraelskih sigurnosnih snaga. U Ekvadoru izraelsko veleposlanstvo pomaže održavanje nekoliko tečajeva policijske obuke koje vodi izraelsko sigurnosno osoblje. Slični su programi organizirani u Sjevernoj Americi.
Vojni uvoz, pomoć Izraelu
Iako izraelska golema domaća vojna i sigurnosna industrija državu snabdijeva velikim količinama streljiva i druge opreme, Izrael je također ovisan o vojnoj pomoći i uvozu, naročito iz SAD-a i država članica EU-a.
Od apsolutno ključne važnosti za kontinuiranu izraelsku uporabu sile je krajnje pretjerana vojna povezanost sa Sjedinjenim Državama. SAD su u razdoblju između 2000. i 2009. Izraelu dale vojnu pomoć u vrijednosti od 24,1 milijarde američkih dolara. Koristeći javna novčana sredstva SAD su Izraelu u istom razdoblju dostavile oružje i povezanu opremu čija se vrijednost procjenjuje na 18,9 milijardi američkih dolara.
Europske zemlje također izvoze velike količine oružja u Izrael. U razdoblju između 2003. i 2008. zemlje članice Europske unije odobrile su licencije u vrijednosti od više od 1 milijarde eura za prodaju oružja Izraelu. Francusku je dopalo više od polovice ukupne vrijednosti prodaja koje su odobrene u tom razdoblju, dok su se među najvećim europskim izvoznicima u Izrael još nalazili i Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Belgija, Rumunjska i Republika Češka.
Multinacionalne sigurnosne kompanije također podupiru izraelski aparthejdski režim, djelujući kao podugovornici koji omogućuju izraelska kršenja međunarodnog prava i na njima profitiraju. Jedan od najistaknutijih primjera je Group4securicor, dansko-britanska tvrtka čija podružnica G4S Israel (Hashmira) opremom i uslugama snabdijeva izraelske zatvore, glavni stožer izraelske policije na Zapadnoj obali i razne tvrtke u ilegalnim izraelskim kolonističkim naseljima na okupiranoj Zapadnoj obali, uključujući istočni Jeruzalem. Jedan od klijenata tvrtke G4S Israel, zatvor Ofer, izraelski je vojni zatvor za palestinske političke zarobljenike smješten na okupiranom teritoriju.
Kad države Izrael snabdijevaju vojnom pomoći ili licencijama za izvoz oružja, često to čine kršeći svoje vlastite pravne obveze i obvezujuće kontrolne okvire koji sprječavaju izvoz oružja u „zone sukoba“ ili državama koje uporno krše ljudska prava. Snabdijevajući Izrael vojnom pomoći i streljivom i dopuštajući svojim sigurnosnim i vojnim tvrtkama da svojim djelovanjem podupiru izraelsko gaženje palestinskih prava i krše međunarodno pravo, države koje imaju vojne odnose s Izraelom duboko su i aktivno upletene u održavanje izraelskog sustava aparthejda, kolonizacije i okupacije.
Istraživačka suradnja
Izrael i izraelske vojne i sigurnosne tvrtke također sudjeluju u velikom broju bilateralnih i multilateralnih projekata istraživanja i razvoja. Izraelske vojne tvrtke više nego bilo koja druga zemlja izvan EU-a sudjeluju u istraživačkim projektima koje financira EU. Kolaborativne istraživačke inicijative čine velik udio u paketu američke vojne pomoći, pri čemu SAD financira i surađuje u projektima poput proturaketnog sustava Željezna kupola.
Izraelske tvrtke i sveučilišta, koji imaju istaknutu ulogu u izraelskoj vojnoj i sigurnosnoj industriji, primaju milijune eura u obliku istraživačkih subvencija o trošku poreznih obveznika Europske unije. Izrael također sudjeluje u zajedničkim vojnim projektima s novim silama poput Indije i Brazila. Istraživačka suradnja s Izraelom omogućuje dvosmjerni prijenos znanja povezanog s razvojem smrtonosne vojne opreme i ugnjetavanjem civilnog stanovništva: vlade stranih zemalja dobivaju znanja koja je Izrael morao razviti kako bi održao svoj aparthejdski sustav, dok Izrael prima sredstva i pristup drugim istraživačkim tijelima koji su potrebni kako bi mogao nastaviti razvijati ovo znanje i održati i normalizirati izraelski sustav ugnjetavanja.
Nuklearno naoružanje
Iako su svjesni izraelske uporne i grube zloporabe vojne sile, strane vlade i Ujedinjeni narodi cijelo vrijeme toleriraju neslužbeni arsenal nuklearnog oružja od između 80 i 400 nuklearnih bojnih glava – zahvaljujući čemu je Izrael jedina nuklearna sila na Srednjem istoku. Francuska je u prošlosti Izrael snabdijevala potrebnom tehnologijom za nuklearno naoružanje, a danas Njemačka Izrael snabdijeva podmornicama s nuklearnim kapacitetima.
Suučesništvo izraelskih sveučilišta u aparthejdu, kolonijalizmu i okupaciji
Partnerstvo između izraelskih sveučilišta i vojno-sigurnosnog establišmenta amblematično je za izrazito militariziranu prirodu izraelskog društva. Izraelska sveučilišta duboko su upletena u razvoj vojne tehnologije i planiranje, promicanje i opravdavanje izraelske kolonijalne i aparthejdske politike. U izvještaju Alternative Information Centera o izraelskoj akademskoj zajednici zaključuje se da sve glavne izraelske akademske institucije „pružaju neupitnu potporu izraelskoj okupaciji“ i aktivno sudjeluju u sustavnoj diskriminaciji koja se provodi nad palestinskim građanima Izraela. […]
Neke izraelske akademske institucije, poput Hebrejskog sveučilišta, Ariel Collegea i još nekoliko drugih akademskih institucija u izraelskim ilegalnim kolonističkim naseljima dijelom su ili u potpunosti sagrađene i djeluju na okupiranom palestinskom teritoriju kršeći time Četvrtu ženevsku konvenciju.
Jedan drugi oblik ovog bliskog suučesništva je stariji klasični kolonijalni model sveučilišnog profesora koji naizmjenično radi u akademskim institucijama i kao savjetnik i administrator u vojno-sigurnosnom establišmentu. Drugi važan vid tog suučesništva je pristanak akademskih djelatnika određene dobi na služenje u pričuvnim vojnim snagama. Treći je pak tradicija integracije vojnog osoblja i institucija u sveučilišta, poput one u planovima Talpiot i Psagot programa „akademske pričuve“ na nekoliko većih sveučilišta. Najkritičnije područje u kojem se ovo suučesništvo manifestira je čvrsta suradnja između istraživačkih sveučilišta i industrije oružja, što izravno upliće sveučilišne djelatnike i uprave, koji svjesno podupiru počinjenje ratnih zločina i druga teška kršenja međunarodnog prava. […]
U Izraelu nije bilo nikakvog opipljivog prosvjeda protiv suradnje akademske zajednice s vojskom i povezanim institucijama, čak ni nakon strahovitog napada na Pojas Gaze u zimi 2008-2009, kad je izraelska vojska punom snagom svoj smrtonosni arsenal upotrijebila protiv civilnog stanovništva i infrastrukture u Gazi, pri čemu su, među ostalim civilnim „metama“, u sklopu „doktrine Dahiya“ o uporabi pretjerane sile koju je razvio Institut za studije nacionalne sigurnosti (INSS) pri sveučilištu u Tel Avivu, uništene škole i sveučilišne zgrade. Dok je ovaj zločinački napad stimulirao mnoge međunarodne udruge solidarnosti i ojačao pokret za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BDS) diljem svijeta, naročito među savjesnim umjetnicima i sveučilišnim djelatnicima, čini se da je na izraelsku akademsku zajednicu imao suprotan učinak: stvari su nastavile ići svojim uobičajenim tijekom ili su se još dodatno pogoršale. […]
Sveprisutnost vojske na sveučilištima ne zabrinjava apsolutnu većinu sveučilišnih administratora, akademskih djelatnika, pa čak ni studenata. U visoko militariziranoj zemlji, svraćanje pažnje na militarizaciju obrazovnog sustava odudara od nacionalnog konsenzusa koji dominantnu vojnu nazočnost smatra prirodnim, pa čak i potrebnim, sastavnim dijelom „građanskog“ života.
Odgovornost međunarodne zajednice da djeluje
Sveobuhvatni vojni embargo Izraelu nije samo već odavno trebao biti nametnut; on je nužan za svjetski mir i obveza država prema međunarodnom pravu – jednako kao što je to bio slučaj s obveznim i sveobuhvatnim vojnim embargom koji je 1977. godine aparthejdskom režimu u Južnoj Africi nametnulo Vijeće sigurnosti UN-a.
Zajednički članak 1 u Ženevskim konvencijama iz 1949. godine zahtijeva od zemalja potpisnica (Visoke ugovorne strane) da osiguraju poštivanje međunarodnog humanitarnog prava kako je navedeno u ovim konvencijama. Prema Međunarodnom sudu pravde, u kontekstu Palestine, to znači da sve države imaju obvezu ne pomagati u održavanju situacije koju je Izrael stvorio kršenjima međunarodnog prava i „osigurati poštivanje međunarodnog humanitarnog prava utjelovljenog u [Četvrtoj ženevskoj] konvenciji od strane Izraela“.
Običajno međunarodno pravo, u Člancima o Odgovornosti država za međunarodno protupravna djela Međunarodne pravne komisije, obvezuje sve države da ne podupiru protuzakonita djela neke druge države. Članak 16 navodi: „Država koja pomaže ili podupire neku drugu državu u njenom počinjenju međunarodno protuzakonitog čina, međunarodno je odgovorna za takvo postupanje: (a) ukoliko ta država to čini poznavajući okolnosti međunarodno protuzakonitog čina; i (b) ukoliko bi taj čin bio međunarodno protuzakonit kad bi ga počinila ta država“. U situacijama gdje država krši imperativnu međunarodnu normu – kao što je to slučaj s Izraelom zbog njegovog kolonijalističkog, aparthejdskog i okupacijskog režima – sve države i međuvladine organizacije, poput Ujedinjenih naroda, imaju zakonsku obvezu: (a) suzdržati se od priznavanja i pružanja pomoći ili potpore u počinjenju ili održavanju protuzakonite situacije, i, (b) surađivati kako bi se ona okončala.
Štoviše, strane korporacije koje pomažu i podupiru izraelska kršenja međunarodnog prava, naročito međunarodne zločine, mogu odgovarati zbog građanskih tužbi, a njihovi glavni izvršni direktori biti povrgnuti kaznenom progonu u njihovim zemljama zbog kršenja domaćeg prava i počinjenja međunarodnih zločina.
U svjetlu mnogobrojnih i naširoko objavljenih i javnosti dostupnih informacija o izraelskoj nezakonitoj uporabi oružane sile, počinjenju međunarodnih zločina i kršenjima ljudskih prava, sva vojna suradnja s Izraelom predstavlja suučesništvo u počinjenju takvih zločina.
Još 1982. godine, kao odgovor na izraelsku protuzakonitu aneksiju okupirane sirijske Golanske visoravni i paralizu Vijeća sigurnosti – koju su izazvale SAD koje su, kao i uvijek u slučaju svog saveznika Izraela, zaprijetile da će uložiti veto na učinkovitu UN-ovu akciju – Opća skupština UN-a se sastala na posebnoj izvanrednoj sjednici i izglasala rezoluciju ES-9/1 koja navodi da izraelski postupci „potvrđuju da Izrael nije miroljubiva članica UN-a.“ Ta je rezolucija države članice UN-a pozvala na uvođenje niza sankcija na području gospodarstva, diplomatskih odnosa i kulture, te
„(a) da ne snabdijevaju Izrael nikakvim oružjem i povezanom opremom i da obustave svu pomoć koju Izrael od njih prima; i
(b) da ne nabavljaju nikakvo oružje ni vojnu opremu od Izraela.“
Nakon izraelskog napada na Gazu, nekoliko je organizacija za ljudska prava – uključujući Amnesty International – pozvalo na nametanje embarga na oružje Izraelu. Neke su vlade poduzele sporadične akcije. Na primjer, Kristin Halvorsen, čelnica stranke Socijalističke ljevice koja je dio norveške vlade, pozvala je sve da „slijede stav Norveške koja ne trguje oružjem s Izraelom“. Norveška je također isključila izraelsku tvornicu oružja Elbit iz ulagačkog portfelja norveških javnih mirovinskih fondova i zabranila Njemačkoj da podmornice namijenjene za izraelsku mornaricu testira u norveškim vodama. Belgijski ministri su početno pozdravili zabranu izvoza oružja u Izrael, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo povuklo neke licencije za izvoz oružja. Irska je otkazala 10-milijunski dogovor s izraelskom vojnom industrijom o kupnji metaka.
Međutim, 29 godina nakon što je Opća skupština UN-a pozvala na vojni embargo protiv Izraela, vojna suradnja nastavlja jačati. Moćne države, ponajviše Sjedinjene Države, nastavljaju blokirati učinkovite sankcije UN-a, a svijet se prema Izraelu i dalje odnosi kao da je ta država iznad zakona. Izraelske vlade i vojska mogu nekažnjeno pokretati agresije i nezakonito koristiti oružje i oružanu silu kako bi održale brutalni režim aparthejda, kolonijalizma i okupacije, i kako bi ubijale, ranjavale, zatvarale, mučile, raseljavale, rasno diskriminirale i oduzimale imovinu palestinskom i drugim arapskim narodima.
Palestinsko je civilno društvo 2005. godine u svom povijesnom pozivu na bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela pozvalo na kontinuirane i globalno koordinirane kampanje, uključujući vršenje pritiska na vlade da nametnu sankcije, sve dok Izrael ne bude poštivao međunarodno pravo i ljudska prava Palestinaca. Poziv na nametanje sveobuhvatnog embarga na vojnu suradnju s Izraelom koji je uputio Palestinski nacionalni odbor za BDS (BNC) ključan je i hitno potreban dio te kampanje.
