Informacije iz članka Treading the Borders Between Life and Death Ewe Jasiewicz, novinarke, aktivistice i koordinatorice Free Gaza Movementa u Gazi koja je tijekom izraelske operacije „Lijevano olovo“ volontirala sa spasilačkim ekipama u Gazi. Članak u cijelosti možete pročitati na engleskom na linku.
Tijekom izraelske operacije „Lijevano olovo“ u prosincu 2008. i siječnju 2009. izraelske su snage ubile 16, a ranile 57 članova medicinskih spasilačkih ekipa, uključujući najmanje 4 kojima su morale biti amputirane ruke i noge. 13 ubijenih bolničara radilo je za Službu civilne zaštite koja se sastoji od vatrogasaca i ratnog medicinskog osoblja. U izraelskim je napadima u istoj operaciji ranjeno 11 vatrogasaca čija vatrogasna kola s rupama od metaka svjedoče o izravnim napadima na vozače.
Prvi dan izraelskog napada izraelski su zrakoplovi uništili polovicu od ukupno 16 ureda Civilne zaštite u Pojasu Gaze. U središnjem guverneratu Diere Balah u prvih su 5 minuta prvog napada razorene sve zgrade Civilne zaštite, a ubijeni su deseci njenih pripadnika. Tijela su se iz ruševina izvlačila danima nakon prvog bombardiranja.
U samo jednom danu ubijeno je 235 policajaca, uključujući osoblje Civilne zaštite. Odvjetnik Daniel Machover iz britanske odvjetničke tvrtke Hickman i Rose tvrdi da ovaj napad treba smatrati ratnim zločinom. „Radilo se o unaprijed smišljenom i planiranom napadu na civilne institucije, uključujući svečanost policijske akademije. To nisu bile vojne mete i stoga postoje čvrsti dokazi koji upućuju na to da ovo bombardiranje predstavlja ratni zločin.“
U napadima su uništena 4 od 11 kola hitne pomoći Civilne zaštite. Civilna zaštita broji 600 obučenih spasitelja i potrebno joj je još 10 kola hitne pomoći kako bi mogla raditi punim kapacitetom. Tijekom izraelske operacije „Lijevano olovo“ Civilna zaštita je radila sa 10% svog kapaciteta zbog nestašice osnovne opreme kao što su zaštitni prsluci i jake svjetiljke. „Unatoč tome što je 50% naše opreme uništeno prvog dana napada, uspjeli smo reagirati u 1300 slučajeva. Radili smo 24 sata na dan“, objašnjava Mohammad Al Atar, ravnatelj Civilne zaštite u Gazi.
Traumatična iskustva palestinskih bolničara sastavni su dio njihovog posla. Bolničari iz Gaze trebaju odmor od stravičnih iskustava koja su proživjeli. Ali Khalil (47), jedan od bolničara Crvenog polumjeseca s najduljim stažem, bio je u ekipi koja je pronašla tijelo bebe Shahed Abu Halima u razorenom sjevernom okrugu mjesta Atatara za vrijeme kratkog prekida u izraelskim napadima. Bolničarima je danima bilo onemogućeno da uđu na to područje. Unatoč koordinaciji s Crvenim križem, kola hitne pomoći u više su navrata bila napadana, pa su se bolničari morali vraćati praznih ruku.
Ali je Shahed pronašao kako leži na glavnoj pješčanoj cesti prema Atatari: „Najprije sam pomislio da je lutka. Bila je crvena, naduta i nije imala noge. Napola su je pojeli psi. Vidim je u snovima. Imam noćne more zbog toga. Treba nam odmora; trebamo pomoć. Mislim da bi nam psihološka pomoć svima pomogla.“
Napadi na medicinsko osoblje ne događaju se samo tijekom invazija. Na Alijeva je kola hitne pomoći bilo pucano u travnju dok je pokušavao spasiti 2 ranjena borca Islamskog džihada na pograničnom području Ezbit Abid Rabbo u istočnoj Jabaliyi. Ranjeni se nisu mogli micati, ali su još uvijek bili živi kad je Ali pokušao doći do njih. Nažalost, morao se vratiti, a kad je nekoliko sati kasnije uspio doći do njih, dvojica su ranjenika već bili mrtvi. Tijela su im bila puna metaka iz izraelskih snajpera.
Bolničari iz Tel Al Hawe, u blizini bolnice Al Quds – koja je kasnije bombardirana iz zrakoplova F16, granatirana iz tenkova i čija je unutrašnjost spaljena bijelim fosforom – morali su pješačiti više od 1 kilometar vukući magareću zapregu jer su im izraelske snage zabranile da po žrtve idu kolima hitne pomoći ili da povedu magarca. Bolničari kažu da ne mogu zaboraviti bijela sasušena usta djece koju su preživjelu pronašli kako se drže za tijela svojih mrtvih roditelja.
Članci 14-24 Četvrte ženevske konvencije daju posebnu zaštitu medicinskom i humanitarnom osoblju. Konvencija jamči poštivanje slobode kretanja liječničkog osoblja i osigurava da će im na raspolaganju biti sve što je potrebno za obavljanje njihovih dužnosti, uključujući evakuaciju žrtava i liječenje i prijevoz ranjenih i bolesnih civila. Briga i pristup bolesnima i ranjenima također se spominje u Članku 17, koji traži da sukobljene strane dogovore evakuaciju ranjenih, bolesnih, nemoćnih i osoba starije dobi iz opsjedanih ili okruženih područja, te pristup svećenika svih vjera, medicinskog osoblja i opreme na takva područja.
Prema podacima Palestinskog centra za ljudska prava (PCHR) moguće je da su stotine ubijenih mogle biti spašene da je spasilačkim ekipama dopušteno da do njih na vrijeme dođu – onemogućavanje pristupa spasilačkih ekipa do ranjenih može se definirati kao namjerno kršenje Ženevskih konvencija i stoga kao ratni zločin.
Za vrijeme izraelske agresije u Gazi nije bilo dovoljno osnovnih i ključnih medicinskih potrepština i opreme, uključujući opremu za zaštitu osoblja. Zahvaljujući gotovo 2-godišnjoj hermetičkoj opsadi u Gazi je bilo nedovoljno osnovne opreme poput gaze, elektronskih monitora krvnog tlaka, rezervnih dijelova i benzina. Ekipe ministarstva zdravstva na sjeveru nisu imale walkie-talkije, a kola hitne pomoći ministarstva zdravstva u Jabaliyi su tijekom posljednjih dana izraelskog napada ostala bez goriva. Građani su djelatnicima hitne pomoći donijeli svoje kanistre s gorivom u bolnicu Kamal Odwan, a cijeli konvoj vozila sa sjevera skrenuo je u sjedište UN-a u gradu Gazi gdje su ljudi doslovno preklinjali UN da spasilačkim ekipama dopusti da se opskrbe gorivom. Nije bilo dovoljno zaštitnih prsluka – oko 4 po ustanovi hitne pomoći – pa su ih članovi ekipa naizmjenično nosili.
U travnju 2009. bolničari iz Službe za civilnu zaštitu, Ministarstva zdravstva, Zajednice odbora za medicinsku pomoć, Crvenog polumjeseca i vojnih službi osnovali su organizacijski odbor za „Međunarodnu kampanju solidarnosti s pripadnicima palestinskih spasilačkih službi“. Ciljevi ove kampanje su mobilizirati međunarodnu zajednicu da reagira na izraelska kršenja međunarodnog prava; zaustaviti napade na pripadnike spasilačkih ekipa; promicati poštivanje međunarodnog prava; i povezati ustanove hitne pomoći u Gazi s ustanovama hitne pomoći diljem svijeta. Među ciljeve kampanje također spadaju nabava prijeko potrebne opreme, razmjena osoblja i izgradnja jačeg i ujedinjenog javnog glasa pripadnika palestinskih spasilačkih službi na međunarodnoj razini.
Prema podacima ministarstva zdravstva u proteklih je 9 godina ubijeno 100 pripadnika spasilačkih ekipa – u prosjeku 1 na mjesec. Do danas Izrael nije snosio nikakvu političku cijenu niti odgovornost zbog izravnih napada na pripadnike palestinskih spasilačkih službi. Potrebno je međunarodnu javnost informirati o izraelskim napadima na zdravstvene djelatnike koji stoje na prvoj liniji civilnog otpora izraelskoj politici ubijanja, kolektivnog kažnjavanja i razaranja zajednica. Izrael će prekinuti s takvom politikom ako za ubijanje pripadnika spasilačkih ekipa bude prisiljen platiti previsoku političku cijenu, a na taj će način biti spašeni mnogi životi.
Više informacija o kampanji za obranu pripadnika palestinskih spasilačkih službi na njihovom blogu: Defend the Rescuers
Linkovi Palestina/Izrael:
Gisha: Red Lines Crossed: Destruction of Gaza's Infrastructure
Following the war, the electricity, water and sanitation infrastructure were all in a seriously damaged state, yet to this day Israel is still blocking their full repair, through the ongoing restrictions it imposes on the import of fuel, spare parts and building materials. This report describes how Israel's closure policies brought critical humanitarian infrastructure in the Gaza Strip to a state of collapse in a gradual process that can be divided into three stages: the weakening of infrastructure prior to the military operation; its bombing during the incursion; and the hindrance of efforts to properly repair it since then. Furthermore, the report details the severe repercussions of this situation on the lives of residents of the Strip, analyzes Israel's legal responsibility, and addresses the support that the Israeli High Court has lent to the State's activities in this regard.
Toronto Declaration: No Celebration of Occupation
Otvoreno pismo Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu koje je u rujnu 2009, prosvjedujući protiv plana da taj festival bude zlorabljen kao platforma za propagandu koja će aparthejdski Izrael prikazati jednostrano u pozitivnom svjetlu, potpisalo više od 1000 palestinskih, izraelskih i međunarodnih umjetnika i autora, između ostalih: Harry Belafonte, David Byrne, Julie Christie, Jane Fonda, Danny Glover, Wallace Shawn, Eyal Sivan i Howard Zinn.
The emphasis on 'diversity' in City to City is empty given the absence of Palestinian filmmakers in the program. Furthermore, what this description does not say is that Tel Aviv is built on destroyed Palestinian villages, and that the city of Jaffa, Palestine's main cultural hub until 1948, was annexed to Tel Aviv after the mass exiling of the Palestinian population. This program ignores the suffering of thousands of former residents and descendants of the Tel Aviv/Jaffa area who currently live in refugee camps in the Occupied Territories or who have been dispersed to other countries, including Canada. Looking at modern, sophisticated Tel Aviv without also considering the city's past and the realities of Israeli occupation of the West Bank and the Gaza strip, would be like rhapsodizing about the beauty and elegant lifestyles in white-only Cape Town or Johannesburg during apartheid without acknowledging the corresponding black townships of Khayelitsha and Soweto. We do not protest the individual Israeli filmmakers included in City to City, nor do we in any way suggest that Israeli films should be unwelcome at TIFF. However, especially in the wake of this year's brutal assault on Gaza, we object to the use of such an important international festival in staging a propaganda campaign on behalf of what South African Archbishop Desmond Tutu, former U.S. President Jimmy Carter, and UN General Assembly President Miguel d'Escoto Brockmann have all characterized as an apartheid regime.
Israel Issues Stop-Work Order For Nablus Mosque
Izrael naredio obustavu radova na džamiji u okolici Nablusa na okupiranoj Zapadnoj obali (26. siječanj 2010.)
Izraelski su vojnici na prednja vrata džamije Salman Al Farisi, koja se već 2 godine gradi u selu Burin južno od Nablusa, objesili naredbu kojom izraelske vlasti naređuju obustavu njene gradnje, koja je sada u završnoj fazi. Vojnici su također jednom mještaninu Burina uručili naloge kojima mu se naređuje da prekine gradnju skladišta na svom zemljištu.
Settlers Uproot 15 Olive Trees Near Ramallah
Kolonisti iščupali 15 maslinovih stabala u okolici Ramalle (26. siječanj 2010.)
Skupina ekstremističkih kolonista iz ilegalnog naselja Halmish iščupala je u nedjelju (24. siječnja) navečer 15 maslinovih stabala u vlasništvu jednog mještana sela Dir Nitham u blizini Ramalle na Zapadnoj obali. Ilegalno naselje Halmish Izrael je sagradio na zemlji koja pripada selu Dir Nitham na okupiranom teritoriju u suprotnosti s međunarodnim humanitarnom pravom.
Israeli Supreme Court Rules that Lands Confiscated in Lajoun from 486 Arab Families in 1953 for "Settlement Needs" will not be Returned to Them
Izraelski vrhovni sud presudio da zemlja konfiscirana u Lajounu od 486 arapskih obitelji 1953. zbog „potreba naseljavanja“ neće biti vraćena vlasnicima
U svojoj presudi od 4. siječnja 2010. izraelski Vrhovni sud je odbio zahtjev 486 arapskih obitelji koje su tražile da im se vrati zemlja u razorenom selu Lajoun, koju je od njih konfiscirala država Izrael 1953. godine zbog „potreba naseljavanja“, ali ju je umjesto toga iskoristila kako bi na njoj posadila šumu. Članovi ovih arapskih obitelji su svi državljani Izraela i trenutno žive u gradu Umm el-Fahem koji se nalazi u središnjem dijelu Izraela. Vrhovni je sud odbio glavni argument podnositelja zahtjeva koji su tražili da se zemlja vrati prvotnim vlasnicima jer je država nikada nije iskoristila za zadovoljavanje „potreba za naseljavanjem“ kako je to tvrdila u nalogu za konfiskaciju iz 1953. godine. Sud je u presudi ustvrdio da se „sadnja šume može smatrati oblikom naseljavanja, ako se uzme u obzir da su zelene površine nužne za dobrobit svih i ako one čine dio općeg razvoja neke regije.“ Sud je dodao da je komad zemlje koji obitelji traže natrag malen dio ukupnog područja koje je konfiscirano 1953. i da se pojedinačni dijelovi te zemlje ne mogu različito tretirati. Odvjetnici arapskih vlasnika su tvrdili da je pravo na privatno vlasništvo ustavno pravo i da ima veću važnost od sadnje šume, da je sadnja šume na toj zemlji dokaz da ta zemlja nije korištena od konfiskacije, te da ako konfiscirana zemlja dugo godina nije u upotrebi, ona treba biti vraćena prvotnim vlasnicima. Zemlja o kojoj se radi dio je sela Lajoun, koje je postojalo prije uspostave države Izrael. Ta je zemlja sada dio područja arapskog grada Umm al-Fahem i u vlasništvu je oko 486 obitelji. Zemlja se proteže na gotovo 200 dunuma i konfiscirana je od palestinskih državljana Izraela 15. studenog 1953. Od tog datuma do danas država je na toj zemlji sagradila tek jednu malu zgradu koju koristi vodoopskrbna tvrtka Mekorot i posadila šumu.
Ostali linkovi:
Cvjetni trg narod protiv kapitala, godina četvrta
Sjetimo se kako je stvar tekla: nakon tri godine intenzivnog rada i diskusija, godine 2006. bio je donesen Generalni urbanistički plan. Pun kompromisa, ali ipak jedna stručna podloga, koja je dala dugoročne smjernice za razvoj grada. Između ostaloga, zaključeno je da u strukturu 17 donjogradskih blokova ne treba dirati. Dugoročna? Brus! Tako nešto moglo je proći samo u onom trulom socijalizmu! Tek što je GUP bio izglasan, pojavio se razvojnik Tomo Horvatinčić s briljantnom idejom kako namlatiti pare, ups, pardon, kako uljepšati centar: razbiti jedan od tih blokova, divljački uništiti arhitektonsku cjelinu kultnog Cvjetnog trga, i napraviti nešto divno, što Zagrebu nužno treba i što ćemo za sto godina s ponosom pokazivati turistima kao danas katedralu, zgradu HNK itd.: jedan krasni novi šoping centar! S luksuznim stanovima, plusjednom omanjom garažicom. Jer, naravno, što znaju ti bedasti urbanisti, razvojnici znaju bolje! Banditos je odmah pravilno skužio stvar i naredio da se GUP hitno promijeni. Nema frke, mijenjali su ga nakon toga svaka dva mjeseca!
Obrana grada od kapitala
Danas ujutro, stanovnici Zagreba vlastitim su tijelima uspjeli spriječiti početak rušenja Varšavske ulice. Dio prosvjednika se vezao u kavezima i popeo na drveće. Rušenje ulice bilo je planirano u svrhu izgradnje ulaza u podzemnu garažu kompleksa kojeg na Cvjetnom trgu gradi jedan od najkrupnijih domaćih građevinskih kapitalista Tomo Horvatinčić. Protiv tog kompleksa, koji predviđa shopping centar i luksuzne stanove, već se godinama bore građani Zagreba, te udruge Pravo na grad i Zelena akcija. Unatoč svim naporima građana, Horvatinčić je dobro iskoristio veze s gradskim političarima, te je već srušio dio starih zgrada u gradskom vlasništvu. Gradski oci su se pošteno potrudili da što više oštete grad i što više pogoduju privatnom kapitalu donošenjem novog plana koji je izgradnju tog privatnog kompleksa proglasio javnim interesom. Ulaznu rampu za privatnu podzemnu garažu koja je trebala biti na mjestu današnje Varšavske ulice trebao je izgraditi sam grad. Građani tako ne bi samo trebali predavati javne površine privatnom kapitalu, nego i financirati izgradnju kompleksa iz kojeg će profit mlatiti privatni kapital. Horvatinčić je za sada odustao od gradnje, a udruge su uložile žalbu koja bi je trebala odgoditi na duže vrijeme. Gradnju su tako za sada spriječili jedino građani vlastitom budnošću i aktivnošću.
