ne slušajte cionista (tj. rasista) Noama Chomskog o pravu na povratak palestinskih izbjeglicaNemojte uopće slušati Chomskog na temu Palestina/Izrael. Osim šešeljevanja i vezanih gluposti (od kojih neke na momente premašuju čak i žanr Monty Pythona i Ćelave pjevačice) ono na što je kod Chomskog važno upozoriti dobronamjerne i iskrene prijatelje Palestinaca i ljudskih prava jest da je Chomsky liberalni cionist, koji ne podupire bojkot Izraela (dapače čak ga i napada) i tvrdi (doduše nepoznato je s kojim „ovlastima“ i na temelju čega) da se palestinske izbjeglice neće moći vratiti u svoju domovinu, iako je to njihovo temeljno i neotuđivo ljudsko pravo i ključ rješenja sukoba na Bliskom istoku. Cionist Chomsky Palestincima govori da imaju 2 izbora:
-- prihvatiti 22% Palestine bez povratka izbjeglica (iako im čak ni to nitko ne nudi) ili
-- trpjeti aparthejd, okupaciju, etničko čišćenje itd. valjda unedogled,
a aktiviste odvraća od borbe za palestinska prava, ravnopravnost i pravedan mir i savjetuje im da se u ime Palestinaca odreknu njihovih prava.
Chomsky nije nikakav anarhist niti propalestinski aktivist ni „lijevi“ „intelektualac“. On je sluga imperijalista i za njih unosi zbrku i smućuje ljude. Po pitanju prava na povratak ponaša se kao da ga pitamo što vidi u svojoj kristalnoj kugli, umjesto da kaže da je pravedno boriti se za ostvarenje ljudskih prava i punu ravnopravnost Palestinaca, protiv rezultata cionističkog etničkog čišćenja, za pravedan mir i suživot Palestinaca i izraelskih Židova i umjesto da temelji svoje stavove na međunarodnom pravu, jednakosti i ravnopravnosti, socijalnoj pravdi, ljudskim pravima, rezolucijama i poveljama UN-a itd...
Zašto se palestinske izbjeglice ne bi mogle vratiti u svoju domovinu? Jer su Palestinci, a ne Židovi? Muslimani i kršćani, a ne židovi? Chomskome je normalno stanje stvari da Palestinci nemaju ljudska prava, a da cionisti imaju pravo na rasizam, etničko čišćenje i otimačinu tuđe imovine. Zar Noam Chomsky stvarno misli da se Palestinci već više od stoljeća pate s cionistima da bi im na kraju prepustili gotovo sve što cionisti hoće, da ne bi „vječno morali živjeti pod okupacijom i aparthejdom“? Zar se zato svake godine u Općoj skupštini UN-a potvrđuje pravo palestinskih izbjeglica na povratak? Zar Chomsky misli da su izraelska vojna premoć i podrška trenutne svjetske supersile (protiv koje bi se on kao „anarhist“ i „ljevičar“ svim silama trebao boriti, a ne govoriti da im treba popustiti i predati se) vječne? I da su izraelski aparthejd i rasizam nepobjedivi, a ne neodrživi i neprihvatljivi, pa im se zato ne treba suprotstavljati nego ih prihvatiti? E pa nisu vječni ni nepobjedivi, čak ni ako ih Noam Chomsky bude ovako uporno ili još upornije branio.
Njegova poruka nama kroz poruku koju šalje Palestincima: prepustite se i predajte jačem ugnjetavaču jer će vam inače biti još gore, naprosto pršti od anarhističkog duha. Ili je možda ova poruka namijenjena samo jednoj grupaciji koja eto nema pravo na svoja temeljna ljudska prava i na svoju domovinu, pa nek se jednom već s time pomiri?
Pravo palestinskih izbjeglica na povratak, osim što je to njihovo kolektivno pravo potvrđeno UN-ovom rezolucijom 194 i godišnjim rezolucijama Opće skupštine UN-a, je i individualno i neotuđivo ljudsko pravo svakog od tih izbjeglica pojedinačno i NITKO, ni Vijeće sigurnosti UN-a, ni Opća skupština, ni američka ni europske ni izraelska vlada, ni palestinske institucije, niti jedan referendum, niti jedan sud, ni Noam Chomsky ga ne mogu poništiti. Neotuđivo je ljudsko pravo svakog izbjeglice da pojedinačno odluči da li će se vratiti odakle je protjeran ili će primiti odštetu za imovinu, gubitke i nepravdu koju je pretrpio. A to što palestinske izbjeglice imaju to ljudsko pravo nikako ne može biti izgovor Izraelcima da krše i brojna druga ljudska prava Palestinaca na okupiranim područjima i u Izraelu, niti se smije ucjenjivati i terorizirati civile s ciljem da odustanu od svojih ljudskih prava.
Ako Vam je cilj pomagati pri oslobađanju i ostvarivanju temeljnih prava Palestinaca i postizanju trajnog i pravednog mira, po pitanju Palestine/Izraela Chomskog molim u potpunosti zanemarite. Posebno po pitanju rješenja s 1 državom kao i po pitanju prava na povratak palestinskih izbjeglica koje jest neotuđivo i jest ostvarivo, samo što cionisti i njihove pristaše (uključujući Chomskog) ne žele da se ono ostvari nego žele da vi vjerujete kako je u redu i prihvatljivo da se na vlasništvu palestinskih izbjeglica, koje desetljećima čame u skučenim sobičcima izbjegličkih logora ili u šatorima „nepriznatih“ sela, i dalje naseljavaju Židovi iz cijelog svijeta koji s Izraelom/Palestinom nemaju nikakve veze, odnosno imaju veze kao i svi mi skupa ili kao i pripadnici svih triju velikih monoteističkih religija.
Critical Analysis
Noah Cohen: Noam Chomsky and „Left“ Apologetics for Injustice in Palestine
Chomsky’s concept of "realism" has a striking resemblance to the colonial discourse of "manifest destiny": Good or bad, right or wrong so the argument goes these are the facts on the ground; this is the way of history. In the name of this "realism," activists and intellectuals in the international community have simultaneously asserted themselves as pro-Palestinian, and yet taken it upon themselves to concede every fundamental right to which the Palestinian people lay claim. In pointing to the Geneva Accords as a legitimate compromise, Chomsky concedes all of the following rights on their behalf:
-- the right to reclaim sovereignty over the land stolen from them in 1948;
-- the right of refugees even to return to this land;
-- the right to reclaim the most densely settled land in the West Bank;
-- the right to freedom of movement within the new Palestinian "state" (since the West Bank settlements ‘to be declared permanently a part of "Israel"’ cut that territory into isolated cantons, and these cantons are in turn separated from Gaza);
-- the right to full sovereignty over borders and airspace;
-- the right to maintain an independent military capable of self-defense;
-- the right to full control of resources.
In general, this means that the "best possible compromise," that promises to "lead to something better," requires first that Palestinians officially concede all of the material conditions on which the right to self-determination depends. It’s hard to see how these concessions could possibly lead to "something better." ...
Since when is it the role of solidarity activists from the society of the oppressor to make concessions on behalf of the oppressed?
