Evo konačno sam danas uspjela do kraja odslušati snimke diskusije o ljudskim pravima u Pojasu Gaze koja je održana 26. ožujka u Zagrebu u sklopu Human Rights Festivala i sada se mogu osvrnuti na neke stvari koje su ondje rečene.
Kao prvo, općenito mislim da bi bilo dobro da diskusije na engleskom u Hrvatskoj budu prevođene na hrvatski.
Kao drugo, nemam apsolutno nikakvih prigovora što se Eyala Sivana tiče; dotaknuti su svi aspekti sukoba, naglašavane su izbjeglice od 1948. nadalje, rečeno je da su Palestinci kao okupirani narod pod sankcijama, umjesto da to bude okupator, rečeno je da okupirani narodi imaju pravo na otpor okupaciji, spomenuta je institucionalizirana diskriminacija, spomenuta je kolaboracija ljudi iz Palestinske samouprave s Izraelom... Ako još uzmemo u obzir vremensko ograničenje, njegovo je predavanje doista bilo odlično.
Stvar je ponešto drugačija što se tiče onoga što je govorio Puhovski, s kojim se ne slažem u slijedećem:
1. Da je položaj manjina u Njemačkoj i Francuskoj gori od položaja „manjina“ u Izraelu
Palestinci u Izraelu ne mogu se uspoređivati s Turcima u Njemačkoj, jer Palestinci nisu imigranti ili djeca imigranata postala punopravni građani prije par desetljeća, nego autohtono stanovništvo. I to etnički očišćeno autohtono stanovništvo koje je stoljećima (zapravo tisućljećima – Palestinci su zapravo potomci drevnih Židova) prije naseljavanja i uopće postojanja cionista živjelo na prostoru na kojem je Izrael nastao 1948. nepravednom odlukom krnjeg UN-a (i cionističkim etničkim čišćenjem i zauzimanjem većeg dijela (više od 56%) teritorija) i trebaju biti ravnopravni konstitutivni narod, a ne „manjina“.
Nadalje, nitko se u Njemačkoj nije naselio ili posadio šume na mjestima gdje su bila turska sela i gradovi i nigdje u njemačkim zakonima ne piše da zemlja (koja je zapravo vlasništvo protjeranih Turaka) pripada njemačkom narodu i ne „čuvaju“ je agencije za njemački narod. Ne izvlašćuju se Turci da bi se na njihovoj zemlji gradile kuće za Nijemce ili nacionalni parkovi. Ne ruše se „nepriznata“ turska sela na temelju etničke pripadnosti i njihovi se stanovnici ne raseljavaju kuda sami znaju i umiju. Turcima u Njemačkoj nije zakonski zabranjeno da sklapaju brak s Turcima iz Turske i nije im zabranjeno da javno obilježavaju i spominju događaje iz svoje povijesti. Reći da je položaj manjina u Izraelu bolji (pogledajte npr. postotak palestinskih zastupnika u Knessetu i postotak palestinskog stanovništva, postotak palestinskih studenata ili sveučilišnih profesora u odnosu na postotak palestinskog stanovništva itd, pa će odmah biti jasno kakav je fer položaj „manjina“, da ne govorimo o tome da se izbjeglice uopće ne mogu vratiti u svoje domove na osnovnu etničke/vjerske pripadnosti, ili odnos stanovništva koje u Izraelu živi u siromaštvu: 54% palestinskog i 15% židovskog stanovništva itd) od položaja manjina u Njemačkoj je totalni apsurd i izvrtanje realnosti. Palestinci su i danas žrtve etničkog čišćenja i institucionalizirane diskriminacije i ovo je zapravo jedna skandalozna izjava.
Vidi ovdje malo odnos prema „manjinama“ (uvijek zamišljam Pupovca na njegovom mjestu)
Posebno „manjine“ u i oko Jeruzalema su u dobrom položaju.
2. Da su rakete možda moguće opravdanje za posljednju agresiju na PG
Rakete se ne ispaljuju u vakuumu. Blokada Pojasa Gaze uvedena je nakon što je Hamas pobijedio na demokratskim izborima, pooštrena nakon što je silom zauzeo kontrolu nad sigurnosnim službama u Pojasu Gaze (koje su do tada bile pod kontrolom Fataha i ljudi poput Dahlana koji su pod pokroviteljstvom Izraela i SAD-a i arapskih diktatura izazivali krvave bratoubilačke sukobe na ulicama Pojasa Gaze). Blokada Pojasa Gaze je ratni (zlo)čin, a nije nametnuta zbog raketa, već zbog toga što Izraelci žele skršiti volju palestinskog naroda da se izbori za svoja prava. Osim blokade, Izrael je redovito bombardirao i ubijao Palestince u Pojasu Gaze, vidimo tu na blogu da se puca po ribarima i poljoprivrednicima i čak je vojska ulazila u Pojas Gaze i uništavala poljoprivredna zemljišta, a 04. studenog 2008. ubila je nekoliko pripadnika Hamasa čime je uspješno uništila primirje. Isto tako, jasno je vidljivo iz izjava i postupaka izraelskih dužnosnika pred rat da je Izrael odbijao primirje i pregovore, te bilo kakvo posredništvo u pregovorima s Hamasom, da nije htio ispuniti sve uvjete iz tog primirja i da ta agresija zapravo nije imala nikakve veze s raketama koje palestinske skupine ispaljuju na jug Izraela.
Mala digresija: Što se tiče „opravdavanja“ izraelskih zločina Holokaustom, tu se mogla povući lijepa paralela s Miloševićevom propagandom i histerijom koja je govorila da se u 90-tima u HR vraća ustaški režim. Dakle to bi bilo nešto slično, kad bi Srbi imali pravo činiti ratne zločine jer su u 2. svjetskom ratu bili žrtve genocida, naravno uz tu razliku da su Hrvati počinili genocid nad Srbima u 2. svjetskom ratu, a Palestinci nad Židovima nikad nisu počinili ni genocid ni etničko čišćenje. Šteta što se nitko toga nije dosjetio.
Gaza nije Holokaust (hm, da, pa ni Milošević nije bio Hitler, pa ipak ne bismo vikali na žrtve što su ga s njime u afektu uspoređivale), niti se to u bilo kakvoj relevantnoj i ozbiljnoj diskusiji tvrdi, pa ne znam čemu uopće o tome razgovarati. Međutim, ono što je trebalo uslijediti nakon ove rečenice je da cjelokupan „odnos“ cionista prema Palestincima tijekom proteklog i ovog stoljeća jest jedan od najgorih počinjenih zločina u 20. stoljeću, a radi se o zločinu koji je još uvijek u tijeku i za koji krvnike i odgovorne još uvijek nije stigla pravda. Štoviše, ti su krvnici, rasisti i ratni zločinci „ugledni“ gosti i saveznici naših političara. Što se Gaze tiče, tu se može govoriti o sporom genocidu u tijeku. Zatvoriti ljude na određenom prostoru tako da ne mogu izbjeći i onda ih danima ubijati (uključujući u zgradama poput UN-ovih škola u koje im je savjetovano da se sklone) znači nad njima vršiti genocid. Ne puštati u Pojas Gaze mjesecima dovoljno hrane, lijekova i humanitarne pomoći, u potpunosti razoriti njihovu ekonomiju, blokirati im novac od njihovog vlastitog poreza, puštati pacijente da umiru od izlječivih bolesti, dok raste broj pothranjene djece, nema dovoljno pitke vode i prijete bolesti od izlijevanja kanalizacije (a što je sve posljedica ilegalne izraelske blokade – dakle namjernog djelovanja čovjeka, a ne slučajne prirodne nepogode) je genocid. Ako uz to dodamo i činjenicu da su cionisti doista opsjednuti demografijom (i više nego što je to bio Milošević u Bosni npr.) onda moramo, ako smo objektivni, reći da doista postoji velika opasnost da će cionisti nad Palestincima izvršiti genocid, pogotovo jer je to jedini način na koji će konačno moći imati svoju židovsku državu u Palestini. Dakle Gaza nije Holokaust, Gaza je spori genocid u tijeku i dio konstantnog sociocida tj. uništavanja svih aspekata palestinskog društva koji Izrael provodi godinama, kako u Gazi, tako i na Zapadnoj obali i istočnom Jeruzalemu.
3. Da u javnom prostoru u Hrvatskoj nema rasprave o Gazi zbog straha od optužbi za antisemitizam
U našim medijima nema rasprave o Izraelu jednako kao što nema otvorene i slobodne rasprave o NATO-u, Afganistanu ili Iraku (samo što nas se Izrael još manje tiče, pa se o njemu još manje priča, nego o ovim ostalim temama) ili čak Haitiju ili Venezueli i to nema nikakve veze s antisemitizmom, nego sa cenzurom u kontroliranim medijima i imperijalističkim i kapitalističkim dogmama koje se nameću kroz ispiranje mozga građanima putem medija. Optužbe za antisemitizam samo više ili manje uspješno koriste cionisti i imperijalisti da bi ugušili kritiku i slobodnu javnu raspravu o Izraelu, ali urednici i vlasnici medija guše raspravu i cenzuriraju istinu o ovom pitanju jer je to u interesu njihovih oglašivača i svjetskih centara moći. Cenzura i propaganda o izraelsko-palestinskom sukobu u našim je medijima na snazi stalno (ne samo tijekom agresije na Gazu), smišljeno i planski jer je to u interesu SAD-a, zapada i moćnih korporacija, kapitalista i vladajuće klase, industrije oružja, generiranja stalno novih sukoba itd. kojima služe vlasnici i urednici medija. Naš predsjednik laže u korist cionista o Izraelu i Palestini i to nije jer se boji optužbi za antisemitizam, nego zato što su mu tako rekli zapadni moćnici kojima zapravo služi. Postoje brojne tabu teme za naše kontrolirane propagandističke neoliberalne i pro-kapitalističke medije, a jedna od njih je Izrael, o kojem je istina toliko užasna da ne smije dospjeti u mainstream medije jer ga nitko normalan ne bi mogao podržavati, a našim su političarima i medijima zapadni kapitalistički centri moći naredili da ga moraju podržavati or else... Također cionisti su tu poprilično aktivni u izmišljanju i plasiranju raznih bajkovitih mitova o Izraelu koji sa stvarnošću nemaju nikakve veze.
Međunarodni sud u Haagu nije za Izrael, jednako kao što nije ni za NATO snage. Nema to veze sa strahom od antisemitizma, nego s imperijalističkim interesima, s interesima krupnog kapitala, osvajanja novih kapitalističkih tržišta, postizanja silom i u suprotnosti s načelima ljudskih prava i međunarodnim pravom onoga što zapadni kapitalizam želi.
Ne znam da li je netko tvrdio da je Hamas „teroristička“ organizacija, jer to bi bilo u suprotnosti sa onim što je praksa u uglednim organizacijama za ljudska prava gdje se „terorizam“ koristi u navodnicima zbog zloporabe tog pojma. Ako netko Hamas želi prozivati „terorističkom“ organizacijom, onda isto, ili još i više, „teroristima“ mora prozivati izraelske političke stranke i to stoga što brojne izraelske političke stranke svoje ratove vode upravo protiv palestinskih civila. Pa i zatvaranje i ucjenjivanje stanovnika Pojasa Gaze da moraju svrgnuti one koje su demokratski izabrali na vlast je zapravo „terorizam“. Aktivisti i organizacije za ljudska prava ne moraju pribjegavati Buševoj i cionističkoj propagandi i terminologiji, jer dobro znaju da se u međunarodnom pravu radi o ratnim zločinima, povredama ženevskih konvencija, ljudskih prava itd... Terorizam je taktika. Hamas je pokret otpora, kojem je cilj oslobođenje od ilegalne izraelske okupacije (a ne promjena političkog sustava) i koji ima svoje vojno krilo (paravojnu organizaciju), koje ponekad koristi terorističke (zločinačke, nemoralne i neučinkovite) metode i čini zvjerstva i zločine nad izraelskim civilima. Isto i još češće se može reći za izraelske stranke Likud, Kadima, Laburiste, koji nemaju paravojne organizacije, nego upravljaju izraelskom zločinačkom vojskom koja za svoje ratne zločine gotovo nikada ne odgovara... Zapad određuje tko je „terorist“, a tko nije kako bi mogao nametati sankcije onima koji mu nisu poslušni. Kad bi netko rekao da je Hamas teroristička organizacija jer Hamas nije stranka u nekoj državi i ne upravlja vojskom, već samo paravojnom organizacijom, to bi bilo apsurdno, pogotovo stoga što upravo taj Izrael i Zapad koji arbitrarno određuju tko je terorist, a tko nije, onemogućuju da Hamas bude stranka u državi i da upravlja vojskom umjesto paravojne organizacije, jer su aktivno i pasivno zaslužni što palestinska država još nije ugledala svjetlo dana. Uglavnom, korištenje i primjenjivanje pojma terorizam samo na jednu stranu, besmisleno je i ne vodi nikuda, radi se o jednoj od propagandističkih taktika kojom se puku želi objasniti zašto su „oni“ gori od „nas“ iako smo „mi“ ubili više civila i djece.
4. „Rješenje“ s 2 nacionalne države
Na kraju se, tek na pitanje iz publike, Puhovski založio za rješenje s 2 nacionalne države (dakle za židovsku državu na 78% teritorija i palestinsku na 22%). Međutim, Puhovski bi, kao netko tko se bavi ljudskim pravima morao znati da Izrael ne može biti židovska država na 78% teritorija povijesne Palestine, jer se palestinske izbjeglice imaju pravo vratiti u svoje domove. Nadalje, poznato je da je prirodni prirast palestinskog autohtonog stanovništva koje već danas živi u Izraelu (a koje Puhovski zove „manjina“ iako su oni stoljećima staro autohtono stanovništvo, dok su Židovi većinom imigranti ili potomci imigranata) takav da Izrael u dogledno vrijeme neće moći biti židovska, nego će morati biti bi-nacionalna država (dakle, čak i bez povratka palestinskih izbjeglica), osim ako ih ne namjerava dodatno etnički očistiti ili nad njima počiniti genocid. Konačno, a što je i Eyal spomenuo, na Zapadnoj obali živi oko 500 000 ilegalnih židovskih kolonista koje će biti jako teško iseliti i koji najavljuju da će se uklanjanju tih ilegalnih naselja suprotstaviti svim raspoloživim sredstvima. I koji je onda smisao imati 2 države, od kojih će jedna biti (rascjepkana) palestinska, a druga bi-nacionalna?
Meni je osobno svejedno da li će tamo biti 1, 2 ili 3 države (iako osobno preferiram jednu, btw „rješenje“ s 2 države se desetljećima pokazuje kao neuspješno. dosta smo čekali da Zapad (jer ovo „rješenje“ navodno deklarativno „propagiraju“ zapadni političari i centri moći) provede svoje „rješenje“ s 2 države i mislim da je konačno došlo vrijeme da to „rješenje“ koje danas više ne znači isto što je značilo 1947, 1967, ni 1988, proglasimo propalim i bankrotiranim) i mislim da o tome trebaju odlučiti ta 2 naroda na zasebnim referendumima. Međutim ono što se ne može odlučivati referendumima, niti u sjedištu UN-a ni u Washingtonu niti bilo gdje drugdje je, da li će ili ne izbjeglice imati pravo na povratak (što bi Puhovski kao netko tko se bavi ljudskim pravima u Hrvatskoj morao znati). One to pravo imaju i ono je neotuđivo i individualno i tako dugo dok ono ne bude implementirano, tako dugo ovaj konflikt neće završiti. Dakle Izrael, da se i povuče na 78% teritorija i dalje neće moći biti židovska država, (a Puhovski ako tako nešto bude zastupao onda će biti pro-cionistički aktivist, a ne aktivist za ljudska prava).
Moja ocjena je, upravo zbog ovog odgovora u kojem je Puhovski pogazio temeljna ljudska prava palestinskih izbjeglica na povratak (da je Puhovski izrazio svoju vjeru u 2 nacionalne države (iako malo mi je to čudno za nekog tko sebe naziva ljevičarem), pa rekao da se Izrael mora povući na 50 ili manje % teritorija povijesne Palestine da bi bio židovska država to bi već bilo logičnije i nepristranije), da je Puhovski zapravo „meki“ cionist upravo à la Noam Chomsky. U potpunosti očekivano i već toliko puta viđeno, ali šteta, čovjek se godinama bavi ljudskim pravima i stekne neki ugled, a onda sve to pogazi zbog cionizma. Pretpostavljam na temelju ovog razmišljanja da Puhovski onda također misli da Bosnu treba podijeliti na 3 nacionalne države, uključujući Republiku Srpsku koja je nastala na etničkom čišćenju (slično kao i Izrael) i genocidu. Ah, da zaboravila sam, to je samo za Izrael koji je tako poseban i drugačiji od svih ostalih, Izrael (i to na 78% teritorija) u koji bi se dakle i dalje trebali naseljavati židovski imigranti iz cijelog svijeta, dok se autohtoni stanovnici ne bi mogli vratiti na svoju zemlju i ognjišta samo zato što su palestinski kršćani i muslimani, a ne židovi.
Na kraju su svoje stavove iznijeli i neki Palestinci u publici, ali i jedna Izraelka koja je podsjetila na mlade Izraelce koji odbijaju služiti izraelsku vojsku zbog čega ih izraelske vlasti drže u vojnom zatvoru i zapravo jedina tijekom cijele diskusije upotrijebila riječ aparthejd.
Ostali linkovi:
Tko je poražen u sukobu NATO-a i demokracije u RH?
Na kraju je “za” bilo 119 zastupnika, a jedini je protiv bio nezavisni Dragutin Lesar. Takav rezultat je pokazao i još nešto, a to je da Sabor ne predstavlja reprezentativni uzorak političkog raspoloženja hrvatskih građana. Jer, ako je za ulazak u NATO bilo 119 zastupnika, ili 99,17 posto, gdje je onda nestala volja onih između 43 i 60 posto građana koji su protiv ulaska u NATO? Znači li to da njih tijekom glasovanja u Saboru nitko nije zastupao? Znači li to da njih i inače nitko politički ne zastupa? Ako bi to bilo istina, a ništa ne govori drugačije, to bi značilo da ovakva demokracija ne funkcionira u samoj svojoj biti. U svakom slučaju, milijuni građana su opet potpuno zaobiđeni, bez njih je donesena još jedna povijesna politička odluka, a demokracija je, kao tehnička smetnja, još jednom uspješno preskočena. Nešto je ipak posebno u cijeloj priči, a to je da se još nikada u povijesti hrvatskog političkog života nije dogodilo da se i vlast i opozicija trude tako se osramotiti neprincipijelnošću i izbjegavanjem demokratskih uzusa kao što je to bio slučaj tijekom rasprave o pristupanju Hrvatske NATO-u.
