Još nekoliko linkova s odličnim tekstovima s bloga Slobodni Filozofski

Evo još nekoliko linkova na zanimljive i važne tekstove koje sam sa zakašnjenjem proteklih dana uspjela pročitati na Slobodnom Filozofskom:

Demokracija: antipolitika i ideologija
Ideal današnje demokratije je „politička“ scena na kojoj se svi slažu: takozvana „sretna“ država u kojoj se svi „političari“ i sve „političke“ stranke zalažu za isti „sistem vrijednosti“ (evropski, demokratski, humanistički...)... U takvim okolnostima, potpuno je svejedno za koga će građani glasati. Stoga oni i ne glasaju. Kako kažu novinski izvještaji, na predstojećim izborima za Evropski parlament najmanje 66 odsto građana neće glasati. Logična posljedica konsenzualne logike je ukidanje institucije izbora i uvođenje prakse usvajanja odluka aklamacijom. U takvom sistemu, pojedinac i njegov „sveti“ glas sve je manje važan. Kao što smo imali priliku vidjeti, kada se desi da građani pogrešno glasaju, kada pomisle kako izbori znače slobodno izražavanje njihove volje, a ne potvrđivanje poruka koje su im uputili političari, kao prilikom francuskom odbijanja Evropskog ustava, glasači se šalju na popravni – pruža im se prilika da ponovo glasaju, ovoga puta ispravno. Zašto bi građanin, onda, svoj glas smatrao politički vrijednim? Zašto ga ne bi prodao, kao što lideri opozicije tvrde da rade glasači u Crnoj Gori - prodao i time ga pretvorio u novac, shodno logici profita samoga sistema koji ga poziva na glasanje? Hrvatski studenti umjesto konsenzualne primijenili su direktnu demokratiju. Time su se oslobodili oligarhijske reprezentacije. Upravo zato što su napustili prostor ideološkog konsenzusa, predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić pozvao ih je da se vrate u klupe. OK, rekao je, poslali ste poruku, sad dođite natrag. Budite realni – ne tražite ništa. Jer konsenzus glasi – demokratija je najbolji od svih sistema, sve dok demokratija ne hoda ulicama.

O ‘blaženoj nezainteresiranosti’ hrvatskih spisatelja
Blažena nezainteresiranost hrvatskih spisatelja ide toliko daleko da isti eksplicitno proklamiraju da se ne namjeravaju ozbiljno baviti političkim pitanjima, te s visine dobacuju da ta politička pitanja na kraju nisu ni važna. ... Svako političko pitanje oni su već “odradili” najkasnije 1989., a otad žive u bjelokosnoj kuli samodopadljivosti: umjesto da ozbiljno promisle o političkom i društvenom značenju činjenice da je Filozofski pod blokadom sada već gotovo dva tjedna, da mu se priključilo još najmanje 15-ak fakulteta diljem Hrvatske, oni u tome vide “duh Jugoslavije” i “dirljivu iluziju”. Blažena nezainteresiranost hrvatskih spisatelja sastoji se, ukratko, u tome da već godinama zauzimaju apolitičan stav, ali ih to svejedno ne sprječava da se o svakom događaju očituju kao da nekog doista još zanima što oni imaju za reći.

Razgovor sa slovenskim sociologom Rastkom Močnikom: Ovaj studentski zahtjev odlučuje o prirodi društva u budućnosti
Ovaj studentski zahtjev, bez sumnje, odlučuje o prirodi društva u budućnosti. Jer, ako se potpuno komercijalizira školstvo ili zdravstvo, bit će to dugoročna stvar i vrlo će se teško kasnije iz toga moći izaći. Stranke se o tome ne određuju vjerojatno iz više razloga, a meni se posebno važnim čini jedan. A taj je da su sve političke stranke zapravo neoliberalne, da je njihova pozadinska ideologija, njihov background, neoliberalan. S krizom je u svijetu ta ideološka potka diskreditirana, ali kod nas očito još nije. Također, značajan uzrok njihove šutnje je i Evropska unija koja ispotiha već duže vremena radi na privatizaciji školstva. Zasad je to u nas još uvijek u državnoj kompetenciji, ali stranački prvaci vjerojatno misle da će ići protiv struje ako se jasno založe za javno školstvo.

Potres u društvu znanja
No, sam kriterij uspješnosti, praćen otvorenom namjerom da se visoko školstvo komercijalizira još i više (kako inače objasniti kredite?) dobiva novu dimenziju ako ga sagledamo s aspekta uspješnosti onih koji ga nameću. Već rutinski doživljavamo razne rang liste najboljih svjetskih sveučilišta na kojima hrvatskih nema ama baš nikad. Inicijalni tragikomični pokušaji da se to opravda lošom metodologijom izrade lista ubrzo su naveli da se zapitamo koja bi ti točno metodologija morala biti u pitanju, a da se Zagreb ili bilo tko drugi plasira na bilo koju od njih. I tu treba postaviti logično pitanje: mogu li neuspješna sveučilišta, od kojih je jedno imalo vrlo neugodan korupcijski skandal i intervenciju državnih institucija, što dodatno snižava ozbiljnost i vrijednost diploma, zahtijevati povećanu komercijalizaciju, a da pritom ne pruže i nešto zauzvrat? Recimo, ozbiljnije shvaćanje studentskih evaluacija koje bi mogle imati i neke konkretne posljedice? Ili ukidanje paušalnih bonusa na plaće na pojedinim fakultetima i, ako su uopće nužni, njihovo uvođenje prema kriterijima međunarodne uspješnosti? Kvalitetne uvjete rada i poštovanje standarda koje zahtijeva izvrsnost? Transparentno gospodarenje novcem s troškovnicima koji će biti dostupni na uvid? Jamstvo da će cijena školarine, koja je na nivou europskih, jamčiti i europski uglednu diplomu? I ako da, kako to misle postići načelno, a kako specifično do početka akademske godine 2010/2011.? ... Kako je moguće da zavedena dječurlija kojom upravlja siva eminencija pokušava već dva tjedna doći do odgovora na neka od ključnih pitanja vezanih uz financiranje visokog školstva, a da tog odgovora nema?

INTERVJU – prof. dr. Lev Kreft s Univerze v Ljubljani, filozof, sociolog i političar
Kaže se da smo opet u krizi, i da je kapitalizam u krizi. A kapitalizam, rečeno je ranije, nema alternativu. Bez obzira što stalno producira krize... Polazi se od toga da je kapitalizam pobedio sve totalitarizme u ime demokratije i takmičenja na tržištu. Osnovno pitanje te krize jeste: da li će ona stvoriti alternativu, da li će to biti njen rezultat? Kako sad izgleda, bit će. A govorenje o Marxu i komunizmu je pritom samo spoljni izraz onoga šta se dešava. Na udaru nisu samo finansijske institucije, nego će taj cunami da pogodi sve obične ljude, a najviše Treći svet. To je situacija u kojoj, pošto si ugrožen, moraš da počneš da misliš o alternativi. Dve stvari su ključne; prvo, ono kako kapitalizam u toj neoliberalnoj varijanti postupa s ljudima. Ljudi su nešto što se tu baca preko krova, ako ne donosi profit. Otarasiš ih se, naprosto, to je taj ideal koji je uspostavljen u zadnjih 30 godina, počevši od reganizma i tačerizma. Drugo, za njih ne postoji priroda, ne postoji okoliš, nešto što bi trebalo odgovorno čuvati, čak i vratiti u prvobitno stanje... Kapitalizam, dakle, ugrožava celokupni život na zemlji, ne samo radne ljude. Ta dva pitanja, održavanje ljudskog života i održavanje prirode jesu ona dva pitanja koja zahtevaju hitnu alternativu, jer profit kao isključivi motiv jedne virtualne ekonomije – a proizvodnje više gotovo da i nema – jeste nešto što dovodi u opasnost ceo svet, ljude i prirodu. To je ta globalizacija u negativnom smislu reči, znači, to je taj okvir u kojem beležimo i ove događaje u Zagrebu.

Knjiga dojmova - DANI KOMUNE
"Baršunaste revolucije" od godine 1989. do 1991. su se, u retrospektivi, pokazale tipičnim buržoaskim revolucijama – nakon momenta ekstaze, sveprisutnog oduševljenja i patetične retorike ("danas su dozvoljeni snovi" – Milan Kučan) slijedi, kao što piše Marx u 18. Brumaireu dugotrajan mamurluk: privatizacija, osiromašenje, inflacija, militarizacija, podivljali nacionalizam, mržnja, državno i mafijaško nasilje, uništenje socijalne države i, u slučaju Jugoslavije, još i rat. ... Politički zahtjevi alternative osamdesetih ostali su neispunjeni, nakon uništenja Jugoslavije uslijedili su ratovi, brutalna primarna akumulacija kapitala i uspostavljanje novih režima dominacije i eksploatacije. Alternativa je bila politički pobijeđena. Uništenje starog i onemogućenje stvaranja novoga javnog prostora masovne političke participacije nužna je nuspojava ekonomskih i političkih procesa poslije uništenja Jugoslavije – politika je postala cosa visoko specijaliziranih stručnjaka koji su, osim nekoliko mjeseci prije izbora, sasvim odvojeni od naroda i komuniciraju samo s masovnim medijima i poslovnim elitama; masovni mediji (od revolucionarnih tiskovina u vrijeme Francuske revolucije do radničkih i avangardnih novina u dvadesetom stoljeću) koji su nekad bili osnovno sredstvo javne artikulacije političkih zahtjeva i polemika između različitih političkih programa postali su produžetak ili stranačkog PR-a ili administrativne biopolitike (magazini za zdrav i uspješan život, za modu i životni stil); gradski kinematografi i lokalni kulturni centri ili su zatvoreni ili jedva preživljavaju itd. Zajedno s javnim prostorom iščeznula je i istinski demokratična politika i stranke se danas više ni ne pretvaraju da su odgovorne narodu – kad, na primjer, slovenski predsjednik vlade Borut Pahor traži konsenzus, traži ga isključivo unutar političke klase i tako, unatoč svojoj prenapetoj retorici, samo učvršćuje neprohodnu granicu između političke klase i naroda.
Sveučilišta koja su bila jedno od povijesno najvažnijih mjesta produkcije i artikulacije političko progresivnih ideja s bolonjskom su reformom postala mjesto produkcije stručnog znanja za potrebe državne administracije (porast statistike, upravnih studija, empirijske sociologije, informatike itd.) i tržišta (ekonomske "ekspertize" i različite vrste menadžmenta). Nova sveučilišta ne samo da ne proizvode više kritičkih i progresivnih ideja – bolonjska sveučilišta proizvode očigledno reakcionarna znanja koja postaju dio neoliberalnog tipa sinteze znanja i vlasti. Racionalnost vladanja neoliberalizma temelji se na konkurenciji kao osnovnom društvenom mehanizmu i bolonjska sveučilišta proizvode »znanja i vještine« koja se neposredno upotrebljavaju u uništavanju socijalne države i uspostavljanju države konkurencije. Snovi alternative osamdesetih o socijalizmu s ljudskim pravima i postsocijalističkih sindikata o kapitalizmu s ljudskim licem bili su kratki, a buđenje iz njih mučno – humanizam obaju skupina realizirao se u okrutnome ljudskom licu neoliberalnog human resource managementa, u jačanju administrativnog nadzora nad populacijom, kontrolnog terora na radnim mjestima (kamere, ankete o efikasnosti, izvještaji o radu, kolegijalno doušništvo) i kapitalističkog iskorištavanja osnovnih kapaciteta ljudske vrste (jezik i kreativnost). Neoliberalizam je istina cmizdrave humanističke "brige o ljudima".
...
Druga proizlazi iz sadržaja studentskog zahtjeva: besplatno i javno školstvo za sve. Različite instance vlasti, od Fakultetskog vijeća i Senata Sveučilišta do Ministarstva, pokušale su studentima nametnuti takvu ili onakvu vrstu kompromisa: školarine po načelu uspješnosti, "linearno" plaćanje školarina, omogućivanje studentskih kredita odnosno naknadno plaćanje školarina... Osnovna je motivacija tih prijedloga bilo uvođenje načela konkurencije u dotad javni sustav obrazovanja. U neoliberalnoj je perspektivi ustrajanje na školarinama nužno jer je, prema toj doktrini, obrazovanje investicija u sebe koja se investitoru nužno isplati kad zbog svojega dobrog obrazovanja dobije bolji posao i veću plaću u odnosu na manje obrazovane – zbog toga obrazovanje navodno ne smije biti besplatno. Ali – i ovu činjenicu neoliberalni apologeti uvijek prešute – školarine uvode socijalnu selekciju i diskriminaciju. Ako bi svaki pojedinac bio u stanju platiti školarinu, ne bi ni postojali oni manje obrazovani u odnosu na koje se više obrazovanima investicija u obrazovanje isplati. Školarine, dakle, direktno produciraju socijalnu nejednakost. Konkurencija, čije su glavno oružje u polju obrazovanja upravo školarine, može funkcionirati samo u neegalitarnom društvu, u društvu s velikim socijalnim nejednakostima. Konkurencija zapravo nije ništa drugo nego razlika – "konkurencijska prednost" je razlika koja dijeli manje od više "uspješnih" pojedinaca. Uvođenje načela konkurencije u prije relativno egalitarna društva (socijalne države) primarno, dakle, znači nasilno uništenje postojeće egalitarnosti i institucija društvene solidarnosti koje su nastale, tj. koje su bile postignuće stogodišnjih klasnih borbi radnih klasa. Uvođenje konkurencije – na bilo kojemu području društva – nije, ako zanemarimo sociološki žargon, ništa drugo do klasna borba vladajućih protiv onih kojima se vlada. Bezuvjetni zahtjev za besplatnim i javnim obrazovanjem za sve u toj povijesnoj situaciji znači reaktivaciju egalitarnosti kao osnovnoga političkog načela i organizaciju novih oblika društvene solidarnosti kao oblika prakticiranja tog načela.
Treća su povijesna i politička lekcija studentske komune plenumi. Plenumi nisu namijenjeni samo studentima i profesorima nego svima, najširoj javnosti. Na njima mogu raspravljati svi koji to žele. Svatko tko sudjeluje u plenumima ima pravo glasa. Neposredna demokracija i masovna politička participacija umjesto predizbornih karnevala i reality showa, umjesto "predstavnika naroda" koji su prekinuli sve veze s narodom, umjesto "stručnog" rukovanja "društvenim problemima". Dizanje ruke na plenumima ne znači biranje između Pepsija i Coca Cole kao na izborima, a plenumske rasprave nisu neukusne parlamentarne retoričke eskapade koje je Marx, u gorespomenutoj knjizi, nazvao parlamentarnim kretenizmom. Prvi put poslije osamdesetih godina dvadesetog stoljeća možemo na postjugoslavenskom području govoriti o demokraciji bez pretvaranja i crvenjenja i izvan okvira apologetike vlasti.

"NEČUVENO" - tekst Ozrena Pupovca o studentskome buntu
Besplatno obrazovanje za sve" u prvome redu znači da niti jedna logika ekonomske računice, odnosno logika tržišne razmjene i profita, ne može poslužiti kao argument za kreiranje institucionalne politike po pitanju pristupa obrazovanju (a po istome ključu i zdravstvu i svemu onome što spada u sferu osnovnih socijalnih prava koje su borbe za jednakost devetnaestog i dvadesetog stoljeća upisale u tkivo takozvane "države blagostanja"). Da je obrazovanje besplatno znači da je ono bezrezervno omogućeno svima, ne kao socijalni kapital u kojega svaki pojedinac ulaže da bi od toga nešto kasnije zaradio, već kao osnovno i univerzalno javno dobro, ono što leži u samoj biti ideje države kao javne stvari koja, izražavajući volju naroda, stupa u službu njegova samorazvoja. No, s druge strane, i mimo ove dimenzije socijalnog prava i pravde, studentski zahtjev znači nešto više. Jer on ukazuje na to da službena reprezentacija politike, upravo ova koja se kod nas već zadnjih dvadeset godina nasilno stvara sustavnim razaranjem svih "socijalnih" pitanja, počiva na dubokoj ideološkoj obmani i mračnjaštvu. Da počiva, naime, na ideji da politika u krajnjoj liniji nije ništa drugo i ne može biti ništa drugo nego stvar prilagodbe na ono što joj u stvarnosti ostaje izvan svakog dosega: prilagodbe na objektivne ritmove kapitalističke ekonomije i strukturne nejednakosti tržišne cirkulacije. Politika može biti samo jedan "realistički" i pragmatički zahvat akomodacije na proizvoljnosti kapitalizma, zahvat nadziranja i toleriranja njegovih ekscesa, stručno upravljanje viškovima i manjkovima žudnje za novcem, koja određuje sâmo središte društvenih odnosa. Kapitalistički svijet možda i nije najbolji, ali je neizbježan. Misliti i boriti se za drugačiji svijet, zahtijevati nešto s onu stranu društvenosti određene profitom i konkurencijom, ne samo da miriše na suludi utopizam i bespomoćno sanjarenje, već i treba biti kriminalizirano, postavljeno izvan granica normalnog.


Ostalo:
Ádám Horváth: Flores didn't go to Bolivia in 2006
Ádám Horváth, prijatelj i suradnik Eduarda Rózse-Floresa, tvrdi da je Eduardo Mađarsku 2006. i 2007. napuštao samo 2 puta, kada je u sklopu humanitarne misije putovao u Somaliju i Indoneziju, te da zbog nestašice novca nije mogao čak niti otputovati u Boliviju na sprovod vlastitoj majci 2007. Mađarske vlasti bi se trebale izjasniti o ovim tvrdnjama bolivijskih vlasti prema kojima je Eduardo tijekom 2006. i 2007. oko 60 puta (neki izvori tvrde čak i oko 90 puta unutar posljednje 3 godine) pod lažnim imenom putovao avionom unutar i iz Bolivije prema stranim destinacijama (uključujući SAD i Španjolsku, za što je potrebna viza) i potvrditi ih ili demantirati, čime bi se u slučaju demantija ponovo pokazalo da su rezultati „istrage“ koja se vodi u Boliviji nevjerodostojni i da je potrebno pokrenuti nepristranu međunarodnu istragu okolnosti u kojima su ubijena 3, a zarobljena 2 europskih državljana.
U međuvremenu, Mario Tadić, drugi hrvatski (i bolivijski) državljanin, koji je 16. travnja u napadu Moralesovih specijalaca na Rózsu-Floresa i ostale u hotelu Las Americas u Santa Cruzu uhićen, prebačen je iz zatvora San Pedro u bolnicu zbog srčanih problema.

Lokalni izbori 2009. i još ponešto

slika by politklinika

E ovaj puta je na izborima bilo listića za pozaokružiti k'o nikada do sada, a izbor nikakav isto tako k'o nikada do sada. Kao što sam i najavila niti jedna od stranaka ni kandidati koji su na prevaru i u suprotnosti s Ustavom RH i demokratskim vrijednostima ugurali hrvatske građane u zapadno-imperijalističku vojsku NATO, koja služi za nametanje i zaštitu interesa bogatih korporacija, a na uštrb ljudskih prava i interesa običnih građana diljem svijeta, nisu dobili moj glas. I tako će biti i ubuduće na svakim budućim izborima sve dok smo u NATO-u i sve dok nam političke stranke zastupaju interese krupnog kapitala nauštrb interesa građana koje lažu da predstavljaju.

Listiće koji su nudili samo kandidate kojima su draže korporacije od građana namjerno sam i svjesno uništila zaokruživši namjerno i svjesno više od jednog kandidata. Na jednom sam listiću šansu dala jednoj nepoznatoj gospođi, što možda i nije bilo najpametnije, jer vidim da su se neki od ovih koji zastupaju bogate korporacije podvaljivali kao „nezavisni“. A tamo gdje je to bilo ponuđeno glasala sam za Zelenu listu, jer mi se svjetonazor dosta poklapa s onim što sam od njih čula preko više nego hvalevrijednog aktivizma Zorana Oštrića i lokalne Zelene liste koja se, barem kod mene na lokalnoj razini, od svih stranaka i organizacija koje su se busale u prsa da sudjeluju u prikupljanju potpisa za referendum o NATO-u, osim običnih građana i anti-NATO-a s FFZG-a najviše trudila da do tog referenduma doista i dođe.

S druge strane vidim da je na birališta izašlo jako malo građana, što je dobro, obzirom da se doista nema što izabrati i da je gotovo sve što se nudi jedna te ista stranka krupnog kapitala koja s interesima hrvatskih građana nema nikakve veze. Stoga je slab odaziv birača poruka političarima da građani nemaju što izabrati i da svoju politiku pothitno moraju radikalno mijenjati.

Najzanimljivije se i najbolje stvari i dalje događaju na Slobodnom Filozofskom fakultetu, pa i dalje pozivam sve da prate te povijesne akcije progresivne hrvatske javnosti na navedenom linku i na sve načine na koje mogu podrže borbu studenata i običnih građana za naše ljudsko pravo na dostupno besplatno visoko obrazovanje za sve, a ovisno o našim sposobnostima.

S istog bloga preporučam odličan i apsolutno nezaobilazan Razgovor s Borislavom Mikulićem: Volja za sve, a ne volja svih
Dakle, smisao priče o ne-legitimnosti nije pitanje točne ili netočne interpretacija studentske inicijative, nego njezina subverzivna promjena, blokada inicijative! Bivši asistent za predmet Uvod u marksizam, kod kojeg sam i ja slušao, nastupa sada kao agent perverzije Marxove 11. teze: događaje ne treba uvijek iznova samo interpretirati, stalo je do toga da se oni promijene putem interpretativne subverzije. Isto tako perverzno politički establishment pruža "gandhijevski", pasivni otpor studentskoj inicijativi. Njihov je stav otpor ne-djelovanjem, ne-vršenjem vlasti, an-arhijom, o kojoj smo razgovarali s profesorom Despotom na njegovu predavanju o arche i anarchia u okviru vaše tribine. To jasno pokazuje da su političari odlično razumjeli poruku inicijative: studentska akcija svojim autonomnim procedurama pokazuje da je i zašto je stranačka reprezentacijska politika mrtva, i zato odgovor na akciju ne-činjenjem i ne-obraćanjem studentima znači ne-priznavanje studenata kao političkog subjekta. Ova vlast, kakva jest, ne može djelovati drugačije jer će izgubiti ono posljednje što joj je ostalo – političku kontrolu distribucije javnih sredstava i drugih stranaka. Primorac ne može doći na plenum a da već nije pao samim dolaskom! On jako dobro shvaća da je plenum izraz radikalno druge političke subjektivacije. I rektor Bjeliš je prvog dana blokade izjavio da ne želi doći jer će se naći u "inferiornoj" poziciji. O tome je riječ.

Nažalost još nemam nikakvih vijesti ni linkova o Palestini/Izraelu. Bavila sam se većinom, koliko mi je slobodno vrijeme dopuštalo, farsom od „istrage“ oko atentata Moralesove vlade na Eduarda Rózsu-Floresa (koji je bit će ipak bio namjerno i smišljeno izvan-sudski pogubljen) i još 2 drugih ljudi u hotelu Las Américas u Santa Cruzu. Usput sam opet susrela debilne pseudo-ljevičarske pozere kojima ciljevi opravdavaju sredstva (a prema čemu se uopće ne razlikuju od onih protiv kojih se navodno u svojim crno-bijelim djetinjastim prepiranjima bore) i koji još uvijek žive u 2. svjetskom ratu uz napomenu da u tom njihovom ratu postoje ustaše (naziv kojim označavaju sve Hrvate) i partizani, dok od četnika nigdje ni traga, iako upravo četnici od svih ovih 3 političkih opcija dan danas uživaju najviše potpore među izmanipuliranim građanima. (Inače, ti su ljudi u ime svoje ideologije (koju su totalno izvitoperili kako bi služila održavanju na vlasti njihovih idola bez obzira na njihove mane i zločine) spremni lagati, te poricati i braniti teška kršenja ljudskih prava, ubojstva, ratne zločine, etničko čišćenje, pa čak i genocid. Isti ti ljudi po raznim forumima, blogovima i žutim tiskovinama sada (ponovo krivo misleći da je to dovoljno za obranu Moralesa, kao što su onomad mislili da njihove bajke o ustašama i partizanima predstavljaju obranu Miloševića) plasiraju svoje teze o tome da je Eduardo Rózsa-Flores bio „fašist“, „neonacist“ i „antisemit“, a od čega ništa nije istina. Eduardo je samo kritizirao komunističke zločine i snimio film o velikosrpskim odnosno Miloševićevim zločinima, a što njima nikako nije po ćefu, pa od tuda tolika pomahnitalost, kao naravno i još više od činjenice da se pokazalo da njihov idol kojeg trenutno moraju obraniti - Morales (i njegova vlada) - nije nevinašce. Što se „anti-semitizma“ tiče, Eduardo je sam bio židovskog podrijetla, što i nije toliko važno koliko činjenica da je na svom blogu ulagao dosta truda u naglašavanje razlike između judaizma i cionizma. Eduardo je bio anti-cionist, a ne anti-semit, ali poludjelim pseudo-ljevičarima kojima je jedan od „ljevičarskih“ idola Milošević (i kojima su svi Srbi Titovi partizani, kao što su im svi Hrvati ustaše) i to je dovoljno da bi ga neutemeljeno blatili.) No, promijenilo se to da meni više uopće nije stalo do toga što glupavi pseudo-ljevičari tupe okolo i da više nemam nikakve želje spašavati debilnu „ljevicu“ koja od sada na dalje slobodno može biti glupa i ja im želim da u toj svojoj gluposti ostanu izolirani kao što to s pravom i jesu. Možda im jednog dana dođe do mozga da tom svojom glupošću i sami najbolje služe interesima zapadnih imperijalista protiv kojih se navodno bore.

Moja je politička opcija i dalje lijeva, anarhistička i progresivna s naglaskom na prednost čovjeka i njegovog prava na život dostojan čovjeka ispred interesa i profita kapitalista i ispred svake ideologije, a najviše od svega je karakterizira radikalno inzistiranje na poštivanju svačijih ljudskih prava i na činjenično utemeljenoj istini. Morales je nažalost još jedan u nizu pokvarenih političara kojem je prvenstveno cilj održanje na vlasti, a ne poštivanje (barem ljudskih) prava i dobrobit svih građana njegove zemlje. Političari (i njihove prikrpe koje im vjerno konformistički služe) su i dalje u pravilu pokvareni i licemjerni demagozi i vampiri koji gaze preko ljudskih leševa i spremni su na sve samo kako bi se održali na vlasti i zadržali svoje pozicije. Građani ne bi trebali podržavati nikakve političare niti vjerovati korporativnim medijima koji služe istim gospodarima, nego se sami educirati o svojim pravima i za njih se izboriti vlastitim djelovanjem kroz legitimne metode, upravo onako kako to danas čine studenti i ostali savjesni ljudi koji ih podržavaju u borbi za opće dobro i ljudska prava svih građana ove zemlje.


Ostali linkovi:
ENTREVISTA A EDUARDO ROZSA
Intervju s Eduardom Rózsa-Floresom iz listopada 2008. na španjolskom.
Una cosa son los discursos, las palabras...los libros de teoría. Otra cosa es la realidad. Puede ser que exista una realidad, en la que el socialismo sea una cosa verdadera, correcta y justa. Que esa no fue la realidad del experimento bolchevique-comunista es una cosa clara y obvia para mi. La inmoralidad, la mentira, los crímenes cometidos en nombre del "socialismo real" son imperdonables. Habrá que usar mucho detergente para lavar esa ignominia. Te hablo de la realidad. No de las ideas. No de la necesidad que sí existe, de construir una sociedad más justa. Pero esto pasa por tomar, en primera instancia , en cuenta los verdaderos deseos del pueblo. No nos olvidemos que lo que se hace, no se hace contra, sino por los pueblos, en interes de nuestras naciones. Aprendí a detestar a la famosas "elites" políticas-ideológicas del campo socialista, por un muy simple motivo: estos deplorables seres, estaban más interesados – no! : estaban solamente interesados en mantenerse en el poder, con sus privilegios, con sus ventajas. Para ellos el "socialismo" era sólo una covertura, que nada tenía que ver con lo que los de abajo, el pueblo, sentían y anhelaban. He llegado a la conclusión de que no se puede hablar de socialismo –ni "hacer" socialismo- si no se respetan plenamente la libertad, y el derecho a la autodeterminación sea esto de los individuos que componen la sociedad, o de los pueblos o naciones en general. Si no, entonces qué nos diferencia de lo y de quienes decimos odiar?... si cometemos los mismos errores o crímenes que aquellos. Esto es intolerable. ... Nadie tiene el derecho de suplantar al pueblo. ...
La caída del Muro de Berlin. Algo que sabíamos que se iba a producir, por algo fuimos llamados allí, para estar presentes a la puesta en escena de esa comedia, que algunos todavía se obstinan en llamar "los cambios democráticos" de Europa del Este. De qué cambios hablan? Que de democráticos ni un pelo. Lo único que pasó, fue el cambio de ropaje y caretas, de la oligarquía "comunista", de la nomenklatura, que de muy "socialista" pasó a ser muy capitalista. Basta dar un vistazo a los nombres de los directores-propietarios de las empresas –otrora estatales- privatizadas con los primeros albores del supuesto cambio democrático. Aquí no pasó nada. ...
Despues de casi tres meses de trabajar como corresponsal, casi cada segundo día - por decirlo de alguna manera – en la primera línea, ver todo el sufrimiento, y la rabia de una nación practicamente desarmada, pero así enfrentada al entonces cuarto ejército más fuerte de Europa, combatiendo por su libertad e independencia, esto por un lado, por el otro: todas esas organizaciones internacionales que no son más nada que un circo de grillos bien pagados, que no hacían nada...y si lo hacían?: como la ONU, al imponer el embargo a la importación de armas para TODA Yugoslavia, con lo que condenaban practicamente a los croatas, y a las demás naciones oprimidas, a defenderse –exagerando un poco- con piedras y palos. Si la mal llamada "comunidad" internacional, no se hubiese comportado tan cobarde y mezquinamente, Bosnia –un poco después que Croacia- no hubiese sufrido lo que sufrió, no habrían violado –los serbios- sistematicamente a varias decenas de miles de mújeres bosniacas, no hubiesen asesinado tanto niño, tanto anciano, a tanta gente indefensa...
Si bien es verdad, que soplan vientos –si no totalmente nuevos- al menos frescos en nuestro continente, aun queda mucho por hacer para que todos lo pueblos y naciones americanos disfruten plenamente de los derechos que les corresponden. El camino es largo pero de nuevo se ha encaminado esa nuestra nación mezo-americana por las grandes alamedas que levarán a la libertad, al progreso, y a conquistar un mundo necesariamente más justo y que será de todos y para todos, sin excepciones.

Inside the jail where prisoners rule
Naš državljanin Mario Tadić zatvoren je u zloglasnom zatvoru San Pedro u La Pazu u kojem „red“ ne održavaju zatvorski čuvari, nego sami zatvorenici i u kojem je tek 25% zatvorenika osuđeno, dok drugi mjesecima čekaju na suđenje ili nemaju ni šanse da će ikada izaći pred suca. Donedavno su se među oko 1500 zatvorenika, koliko ih je smješteno u tom zatvoru, nalazili preprodavači droge, kradljivci i ubojice, no od dolaska predsjednika Moralesa na vlast, zatvor se također počeo puniti njegovim političkim protivnicima. Zatvorenici sami plaćaju najamninu ili kupuju ćelije na period koji moraju provesti u zatvoru u kojem zajedno s njima žive njihove žene i djeca koja se slobodno kreću među odraslim zatvorenicima. U San Pedru se proizvodi kokain, a u prosjeku se u tom zatvoru dogode 4 ubojstva na mjesec. U zatvoru se nalazi i škola u kojoj nedostaje knjiga zbog nedostatka novčanih sredstava, a djeca pišu po komadićima papira. Više na engleskom na linku.
Recently I was able to walk freely through this prison and it is a place that I will never forget. This is a jail like no other. Cocaine is manufactured inside its walls, prison guards don't go beyond the gates, and inmates effectively rule themselves down to the point of renting and selling cells. ... Up until last year San Pedro's prison population of about 1,500 was largely made up of drug dealers and traffickers, thieves and murderers. Amazingly, only 25 per cent of those locked up in San Pedro have actually stood trial. The rest are either awaiting trial without bail, or are detainees without any realistic chance of ever seeing the inside of a courtroom. Since Evo Morales assumed the presidency of Bolivia in 2006 San Perdro has received many of his political opponents. The most famous of these is Leopoldo Fernandez, governor of the province of Pando and outspoken critic of Morales. The governor was implicated in a riot which led to the death of 15 supporters of Morales in September last year. Other political and union leaders have also been detained at San Pedro, and almost all of them are awaiting trial. ... Wives and children who can't afford to live on the outside are allowed inside with their husbands. The women leave every morning to work to earn enough money to pay for the prison cells and to buy food for their families; the Bolivian prison authorities only provide about 40 cent a day per prisoner towards food. ... San Pedro is broken into different sections with varying degrees of comfort. Prisoners rent or buy their cells for the duration of their sentence. Those with money, usually drug traffickers, live in apartment-type cells with a private bathroom, a kitchen and even cable television. Next come more basic one-bed cells, while the poorer prisoners have to sleep in cramped single cells, which often accommodate five or six people. Those with no money have to sleep in alleyways. ... One of the prisoners here is Reynaldo Bayard. He was the chairman of the civic committee of Tarija, a political organisation, before he was accused of a terrorist attack on a gas pipeline near Yacuiba and thrown into San Pedro. He has not had a trial and has been given no indication if and when one will take place. He has been in San Pedro for almost five months. His supporters have raised money for him to pay for his cell and food, costing about €4 a day. He brought me into his tiny cell where there is barely enough room for the bed. He lives here with his wife and they cook their food outside on a gas ring. ... ABOVE THE SHOPS and restaurants were landings and cells where prisoners hung out. I didn't feel under threat in any way. It didn't seem like a prison and I needed to remind myself that an estimated four murders are committed in San Pedro every month. In another square prisoners were playing pinball and other sports. Out of the blue a man who looked like a guard hit a prisoner with a baton. But this was not a regular prison warden, as there are none inside. San Pedro has its own internal security, and it is elected prisoners who keep the peace. They even wear a uniform with "internal security" written on their backs. At a large sink in a corner prisoners washed dishes and clothes. These jobs are reserved for the poorer prisoners who are paid by the richer ones to do their dirty work. Everywhere I went in the prison children were mixing with prisoners and playing games with the inmates. It was a strange sight. Twenty-four of the 150 children who call San Pedro their home go to school inside the jail. ... Teacher Doris Cruz Fuentes met us at the door with a warm smile and agreed to let us inside. The school consisted of an old fashioned room with desks and a large blackboard. The absence of books was noticeable and the children wrote on scraps of paper. Doris told me there was no money for books and if they were lucky they got the odd one as a donation from another school or charity. The kids in the prison school looked happy, were outgoing and smiling, but for the San Pedro children who go to school outside it is not so easy. Many make up false addresses to try and hide the truth from their classmates in the city. ... San Pedro prison is where Bolivia's criminal classes have traditionally been kept. But this has changed under Morales. Now it is a repository for his political enemies and those who are seen to undermine his regime.