Mnogo ranjenih u eksplozijama i izraelskim napadima na Gazu

Palestinac nosi ranjenu djevojčicu u bolnicu Shifa u gradu Gazi nakon izraelskog bombardiranja, 30. srpanj 2010. (AFP Photo)

Informacije iz izvještaja UPDATED: Scores injured in explosions, Israeli attacks on Gaza s Electronic Intifade od 03. kolovoza 2010, koji u cijelosti (i zajedno s linkovima na izvore) na engleskom možete pročitati na linku.

Jedan je pripadnik palestinskog pokreta otpora ubijen, a jedan ranjen rano u srijedu (4. kolovoza 2010.) ujutro istočno od Khan Younisa u okupiranom Pojasu Gaze. Ovaj napad uslijedio je nakon 5 dana izraelskog bombardiranja, palestinskog ispaljivanja raketa i drugih eksplozija u kojima su ranjeni desetci ljudi i ubijena 2 Palestinca, uključujući 1 čelnika vojnog krila Hamasa, te 1 jordanski civil.

U snažnoj eksploziji koja je odjeknula u izbjegličkom logoru Deir al-Balah na jugu okupiranog Pojasa Gaze u ponedjeljak 2. kolovoza ranjeni su desetci Palestinaca. Iako su palestinski mediji prvotno tvrdili da je eksplozija posljedica izraelskih napada, Palestinski centar za ljudska prava sada tvrdi da postoji sumnja da je eksploziju zapravo prouzrokovalo nešto u unutrašnjosti kuće koja je eksplodirala. Al-Jazeera je izvijestila da su spasilačke ekpipe morale kopati kroz ruševinu kako bi se probile do ranjenih civila. Zgrada koju je potresla eksplozija pripada višem Hamasovom dužnosniku Alai al-Danafu koji nije ubijen u eksploziji. Hamasovi su izvori Al-Jazeeri rekli da je kuću pogodio izraelski projektil, no izraelska je vojska zanijekala odgovornost, ustvrdivši da u to doba nije bilo nikakvih zračnih operacija. Palestinski centar za ljudska prava namjerava pokrenuti punu istragu ovog incidenta i objaviti nalaze svoje istrage.

Ovoj eksploziji prethodila su 3 uzastopna dana izraelskih zračnih napada u kojima su tijekom vikenda izraelski ratni zrakoplovi američke proizvodnje bombardirali brojna područja u Pojasu Gaze, šireći paniku i traumatizirajući stanovništvo koje se još nije oporavilo od bombardiranja i invazije 2008-2009, kada je u operaciji koju je izraelska vlada nazvala “Lijevano olovo”ubijeno više od 1400 Palestinaca i uništeno tisuće domova.

Izraelski dnevni list Haaretz je u ponedjeljak (2. kolovoza) objavio da je najmanje 5 raketa ispaljeno na luku Eilat u južnom Izraelu, no nije bilo dojava o ranjenima. Jedna od raketa pala je na jordanski grad Aqaba, gdje je ubijen 1, a ranjeno 4 jordanska civila. Iako je Izrael za raketiranje okrivio Hamasovu vladu u Gazi, jordanske sigurnosne službe tvrde da su rakete ispaljene ili iz egipatskog Sinaja ili iz južnog Jordana, a ne iz Gaze. Hamas, koji do sada nije izvodio operacije izvan Palestine, je energično zanijekao da ima bilo kakve veze s tim napadima.

Hamasovo oružano krilo poštuje obnovljeni jednostrani prekid vatre od 19. siječnja 2009, od okončanja izraelskih invazija. Hamas je također poštivao 6-mjesečni prekid vatre koji je dogovoren u Kairu u lipnju 2008. unatoč tome što Izrael nije ispunio svoje obveze da ublaži blokadu koju je nametnuo Gazi nakon što je Hamas pobijedio na izborima 2006. Dogovor o prekidu vatre je propao kad je Izrael izvansudski pogubio nekoliko pripadnika Hamasa u studenom 2008. nakon čega je uslijedila operacija “Lijevano olovo”.

Međutim, palestinske naoružane skupine u Pojasu Gaze – koje nisu povezane s Hamasom – preuzele su odgovornost za rakete ispaljene u petak i tijekom vikenda kad je Izrael pojačao zračne i kopnene napade.

U petak (30. srpnja) iz Pojasa Gaze je ispaljena raketa tipa Grad. Pogodila je stambenu zgradu u obližnjem izraelskom gradu Aškelonu, koji se nalazi sjeverno od granice s Gazom. Nekoliko sati kasnije, nekoliko je raketa palo na negevsku pustinju u Izraelu. Haaretz je 1. kolovoza objavio da nitko nije ranjen u raketiranjima.

Izrael je odgovarajući na ispaljene rakete u 23:30 sati u petak (30. srpnja) ispalio 2 projektila na područje u blizini predsjedničkog kompleksa u gradu Gazi. U napadu je ranjeno 19 Palestinaca, uključujući 16 policajaca, 2 žene i 1 dijete. Palestinski centar za ljudska prava je izvijestio da je za vrijeme zračnih napada u gradu Gazi izraelska vojska istovremeno napala i tunele na granici između Gaze i Egipta.

Oko sat vremena nakon napada na predsjednički kompleks i tunele, nešto poslije ponoći 31. srpnja, izraelski su ratni zrakoplovi ispalili nekoliko projektila na otvoreno područje u izbjegličkom logoru Nuseirat, zapadno od grada Gaze i izvansudski pogubili Issu Abdula Hadi al-Batrana, pripadnika vojnog krila Hamasa. U ranojutarnjim napadima ranjeno je 10 Palestinaca.

Al-Batran je već bio metom nekoliko pokušaja atentata izvedenih od strane izraelske vojske, a posljednji od tih pokušaja dogodio se tijekom izraelskih napada na Gazu krajem 2008/početkom 2009, 16. siječnja 2009, kada su izraelske snage bombardirale njegovu kuću i ubile njegovu ženu i 5 djece.

Istog jutra (31. srpnja 2010.), nekoliko sati kasnije, izraelski su snajperisti ranili 3 industrijska radnika u blizini sjevernog graničnog prijelaza Erez. Ranjeni radnici su prikupljali sirovine iz obližnje hrpe ostataka neke srušene građevine. Izraelska je vojska uz granicu s Izraelom u Pojasu Gaze odredila zonu od 67 četvornih kilometara u koju zabranjuje pristup Palestincima i redovito otvara vatru na Palestince koji pokušavaju obrađivati svoja polja ili prikupljati sirovine u blizini tog područja.

Kasnije istog tog dana, 31. srpnja, izraelske su zračne snage nastavile ispaljivati projektile na grad Gazu, pri čemu je oštećen jedan 6-katni poslovni centar. Uništeno je nekoliko ureda nevladinih organizacija, te ured Organizacije islamske konferencije u Gazi.

Palestinske naoružane skupine povezane sa salafijskim pokretom u Gazi ispalile su još jednu raketu na zapadni Negev u subotu (31. srpnja) navečer, tvrdeći da je to “odmazda za kontinuiranu izraelsku agresiju protiv palestinskog naroda”. Raketa je pogodila javnu zgradu i na njoj oštetila 2. kat koji se koristio kao dnevni boravak za osobe s posebnim potrebama.

Izraelski su ratni zrakoplovi u nedjelju (1. kolovoza) ispalili nekoliko projektila na poljoprivredna područja istočno od Khan Younisa i ponovo na područje tunela na granici između Gaze i Egipta.

Centar za ljudska prava Al-Mezan iz Gaze 2. je kolovoza međunarodnu zajednicu pozvao da “intervenira i osigura zaštitu civila i civilne imovine na okupiranim palestinskim područjima”. U Al-Mezanu su upozorili na mogućnost daljnje eskalacije sukoba i ustvrdili da šutnja međunarodne zajednice o posljednja 4 dana izraelskih smrtonosnih napada na Gazu samo ohrabruje Izrael da nastavi “nekažnjeno kršiti međunarodno pravo i ljudska prava”.



DODATNI LINKOVI:
Palestina/Izrael:
Collective punishment will not weaken Gaza's extremists
The intention was collective punishment, imposed partly in response to Hamas' political control of Gaza. Hamas won the 2006 elections in the whole of occupied Palestine and formed a national unity government with Fatah. America, Israel, and much of the international community then torpedoed that arrangement. It was all very well having elections – until the wrong side won. With the changes in the import controls on Gaza – there is now a list of what cannot be taken in, rather than of what can – more goods should arrive. But the ability to buy the jams, muesli, balsamic vinegar, and pots of lemon curd that I saw in an up-market Gazan supermarket will not do much for ordinary people, 80 percent of whom depend on emergency food rations. Moreover, ordinary Gazans cannot rebuild their homes and schools, because building materials remain proscribed, or are dribbled in only for United Nations projects. No raw materials, which would allow the revival of Gaza’s commerce and industry, are permitted. This is a central part of Israel’s policy, in flat defiance of international law and customary norms of civilized behavior. With chocolate and cardamom now allowed into Gaza, Israel is applying a “smarter” siege, which will keep Palestinians here isolated, poor, and aid-dependent, but not starving. ... Some in Israel, such as Foreign Minister Avigdor Lieberman, seem to want to cut off Gaza completely from the West Bank, in contravention of the Oslo accords (and the prospect of a two-state solution!), and push it in the direction of Egypt. But Gaza remains an integral part of Palestine – and a growing part. With its population increasing at 3.5 percent a year, the number of Gazans will double in about 15 years (the same timeframe in which the World Health Organization estimates that Gaza will run out of water for its population). What type of world will the children you see in such prodigious numbers in Gaza inherit? Will collective punishment make them moderate, law-abiding helots? History is not on the side of this immorality.

USS Liberty survivor: Death was possible on Gaza freedom flotilla
The USS Liberty was an electronic communication vessel for the US Navy, and Meadors served as its signalman. On June 8, 1967, the fourth day of the Six-Day War, Israeli sea and air forces attacked the ship in international waters off the Sinai Peninsula. As signalman, Meadors' job was to keep the US flag in clear sight for other vessels to be able to identify. Before the attack, he saw Israeli reconnaissance aircraft circle the Liberty over a dozen times. During the attack, he watched from the top deck as Israeli aircraft fired machine guns, dropped napalm, and knocked out the ship's life rafts and communications systems. ... The United States and Israeli governments both conducted inquiries into the Liberty incident and concluded that the attack occurred primarily because of mistaken identity. The IDF said it thought the Liberty was an Egyptian vessel. As compensation, the Israeli government paid millions of dollars to the families of the killed and wounded American sailors as well as for the physical damage to the Liberty. The Liberty incident remains the only maritime attack in which American forces were killed that was never investigated by the US Congress.

Lokalni izbori 2009. i još ponešto

slika by politklinika

E ovaj puta je na izborima bilo listića za pozaokružiti k'o nikada do sada, a izbor nikakav isto tako k'o nikada do sada. Kao što sam i najavila niti jedna od stranaka ni kandidati koji su na prevaru i u suprotnosti s Ustavom RH i demokratskim vrijednostima ugurali hrvatske građane u zapadno-imperijalističku vojsku NATO, koja služi za nametanje i zaštitu interesa bogatih korporacija, a na uštrb ljudskih prava i interesa običnih građana diljem svijeta, nisu dobili moj glas. I tako će biti i ubuduće na svakim budućim izborima sve dok smo u NATO-u i sve dok nam političke stranke zastupaju interese krupnog kapitala nauštrb interesa građana koje lažu da predstavljaju.

Listiće koji su nudili samo kandidate kojima su draže korporacije od građana namjerno sam i svjesno uništila zaokruživši namjerno i svjesno više od jednog kandidata. Na jednom sam listiću šansu dala jednoj nepoznatoj gospođi, što možda i nije bilo najpametnije, jer vidim da su se neki od ovih koji zastupaju bogate korporacije podvaljivali kao „nezavisni“. A tamo gdje je to bilo ponuđeno glasala sam za Zelenu listu, jer mi se svjetonazor dosta poklapa s onim što sam od njih čula preko više nego hvalevrijednog aktivizma Zorana Oštrića i lokalne Zelene liste koja se, barem kod mene na lokalnoj razini, od svih stranaka i organizacija koje su se busale u prsa da sudjeluju u prikupljanju potpisa za referendum o NATO-u, osim običnih građana i anti-NATO-a s FFZG-a najviše trudila da do tog referenduma doista i dođe.

S druge strane vidim da je na birališta izašlo jako malo građana, što je dobro, obzirom da se doista nema što izabrati i da je gotovo sve što se nudi jedna te ista stranka krupnog kapitala koja s interesima hrvatskih građana nema nikakve veze. Stoga je slab odaziv birača poruka političarima da građani nemaju što izabrati i da svoju politiku pothitno moraju radikalno mijenjati.

Najzanimljivije se i najbolje stvari i dalje događaju na Slobodnom Filozofskom fakultetu, pa i dalje pozivam sve da prate te povijesne akcije progresivne hrvatske javnosti na navedenom linku i na sve načine na koje mogu podrže borbu studenata i običnih građana za naše ljudsko pravo na dostupno besplatno visoko obrazovanje za sve, a ovisno o našim sposobnostima.

S istog bloga preporučam odličan i apsolutno nezaobilazan Razgovor s Borislavom Mikulićem: Volja za sve, a ne volja svih
Dakle, smisao priče o ne-legitimnosti nije pitanje točne ili netočne interpretacija studentske inicijative, nego njezina subverzivna promjena, blokada inicijative! Bivši asistent za predmet Uvod u marksizam, kod kojeg sam i ja slušao, nastupa sada kao agent perverzije Marxove 11. teze: događaje ne treba uvijek iznova samo interpretirati, stalo je do toga da se oni promijene putem interpretativne subverzije. Isto tako perverzno politički establishment pruža "gandhijevski", pasivni otpor studentskoj inicijativi. Njihov je stav otpor ne-djelovanjem, ne-vršenjem vlasti, an-arhijom, o kojoj smo razgovarali s profesorom Despotom na njegovu predavanju o arche i anarchia u okviru vaše tribine. To jasno pokazuje da su političari odlično razumjeli poruku inicijative: studentska akcija svojim autonomnim procedurama pokazuje da je i zašto je stranačka reprezentacijska politika mrtva, i zato odgovor na akciju ne-činjenjem i ne-obraćanjem studentima znači ne-priznavanje studenata kao političkog subjekta. Ova vlast, kakva jest, ne može djelovati drugačije jer će izgubiti ono posljednje što joj je ostalo – političku kontrolu distribucije javnih sredstava i drugih stranaka. Primorac ne može doći na plenum a da već nije pao samim dolaskom! On jako dobro shvaća da je plenum izraz radikalno druge političke subjektivacije. I rektor Bjeliš je prvog dana blokade izjavio da ne želi doći jer će se naći u "inferiornoj" poziciji. O tome je riječ.

Nažalost još nemam nikakvih vijesti ni linkova o Palestini/Izraelu. Bavila sam se većinom, koliko mi je slobodno vrijeme dopuštalo, farsom od „istrage“ oko atentata Moralesove vlade na Eduarda Rózsu-Floresa (koji je bit će ipak bio namjerno i smišljeno izvan-sudski pogubljen) i još 2 drugih ljudi u hotelu Las Américas u Santa Cruzu. Usput sam opet susrela debilne pseudo-ljevičarske pozere kojima ciljevi opravdavaju sredstva (a prema čemu se uopće ne razlikuju od onih protiv kojih se navodno u svojim crno-bijelim djetinjastim prepiranjima bore) i koji još uvijek žive u 2. svjetskom ratu uz napomenu da u tom njihovom ratu postoje ustaše (naziv kojim označavaju sve Hrvate) i partizani, dok od četnika nigdje ni traga, iako upravo četnici od svih ovih 3 političkih opcija dan danas uživaju najviše potpore među izmanipuliranim građanima. (Inače, ti su ljudi u ime svoje ideologije (koju su totalno izvitoperili kako bi služila održavanju na vlasti njihovih idola bez obzira na njihove mane i zločine) spremni lagati, te poricati i braniti teška kršenja ljudskih prava, ubojstva, ratne zločine, etničko čišćenje, pa čak i genocid. Isti ti ljudi po raznim forumima, blogovima i žutim tiskovinama sada (ponovo krivo misleći da je to dovoljno za obranu Moralesa, kao što su onomad mislili da njihove bajke o ustašama i partizanima predstavljaju obranu Miloševića) plasiraju svoje teze o tome da je Eduardo Rózsa-Flores bio „fašist“, „neonacist“ i „antisemit“, a od čega ništa nije istina. Eduardo je samo kritizirao komunističke zločine i snimio film o velikosrpskim odnosno Miloševićevim zločinima, a što njima nikako nije po ćefu, pa od tuda tolika pomahnitalost, kao naravno i još više od činjenice da se pokazalo da njihov idol kojeg trenutno moraju obraniti - Morales (i njegova vlada) - nije nevinašce. Što se „anti-semitizma“ tiče, Eduardo je sam bio židovskog podrijetla, što i nije toliko važno koliko činjenica da je na svom blogu ulagao dosta truda u naglašavanje razlike između judaizma i cionizma. Eduardo je bio anti-cionist, a ne anti-semit, ali poludjelim pseudo-ljevičarima kojima je jedan od „ljevičarskih“ idola Milošević (i kojima su svi Srbi Titovi partizani, kao što su im svi Hrvati ustaše) i to je dovoljno da bi ga neutemeljeno blatili.) No, promijenilo se to da meni više uopće nije stalo do toga što glupavi pseudo-ljevičari tupe okolo i da više nemam nikakve želje spašavati debilnu „ljevicu“ koja od sada na dalje slobodno može biti glupa i ja im želim da u toj svojoj gluposti ostanu izolirani kao što to s pravom i jesu. Možda im jednog dana dođe do mozga da tom svojom glupošću i sami najbolje služe interesima zapadnih imperijalista protiv kojih se navodno bore.

Moja je politička opcija i dalje lijeva, anarhistička i progresivna s naglaskom na prednost čovjeka i njegovog prava na život dostojan čovjeka ispred interesa i profita kapitalista i ispred svake ideologije, a najviše od svega je karakterizira radikalno inzistiranje na poštivanju svačijih ljudskih prava i na činjenično utemeljenoj istini. Morales je nažalost još jedan u nizu pokvarenih političara kojem je prvenstveno cilj održanje na vlasti, a ne poštivanje (barem ljudskih) prava i dobrobit svih građana njegove zemlje. Političari (i njihove prikrpe koje im vjerno konformistički služe) su i dalje u pravilu pokvareni i licemjerni demagozi i vampiri koji gaze preko ljudskih leševa i spremni su na sve samo kako bi se održali na vlasti i zadržali svoje pozicije. Građani ne bi trebali podržavati nikakve političare niti vjerovati korporativnim medijima koji služe istim gospodarima, nego se sami educirati o svojim pravima i za njih se izboriti vlastitim djelovanjem kroz legitimne metode, upravo onako kako to danas čine studenti i ostali savjesni ljudi koji ih podržavaju u borbi za opće dobro i ljudska prava svih građana ove zemlje.


Ostali linkovi:
ENTREVISTA A EDUARDO ROZSA
Intervju s Eduardom Rózsa-Floresom iz listopada 2008. na španjolskom.
Una cosa son los discursos, las palabras...los libros de teoría. Otra cosa es la realidad. Puede ser que exista una realidad, en la que el socialismo sea una cosa verdadera, correcta y justa. Que esa no fue la realidad del experimento bolchevique-comunista es una cosa clara y obvia para mi. La inmoralidad, la mentira, los crímenes cometidos en nombre del "socialismo real" son imperdonables. Habrá que usar mucho detergente para lavar esa ignominia. Te hablo de la realidad. No de las ideas. No de la necesidad que sí existe, de construir una sociedad más justa. Pero esto pasa por tomar, en primera instancia , en cuenta los verdaderos deseos del pueblo. No nos olvidemos que lo que se hace, no se hace contra, sino por los pueblos, en interes de nuestras naciones. Aprendí a detestar a la famosas "elites" políticas-ideológicas del campo socialista, por un muy simple motivo: estos deplorables seres, estaban más interesados – no! : estaban solamente interesados en mantenerse en el poder, con sus privilegios, con sus ventajas. Para ellos el "socialismo" era sólo una covertura, que nada tenía que ver con lo que los de abajo, el pueblo, sentían y anhelaban. He llegado a la conclusión de que no se puede hablar de socialismo –ni "hacer" socialismo- si no se respetan plenamente la libertad, y el derecho a la autodeterminación sea esto de los individuos que componen la sociedad, o de los pueblos o naciones en general. Si no, entonces qué nos diferencia de lo y de quienes decimos odiar?... si cometemos los mismos errores o crímenes que aquellos. Esto es intolerable. ... Nadie tiene el derecho de suplantar al pueblo. ...
La caída del Muro de Berlin. Algo que sabíamos que se iba a producir, por algo fuimos llamados allí, para estar presentes a la puesta en escena de esa comedia, que algunos todavía se obstinan en llamar "los cambios democráticos" de Europa del Este. De qué cambios hablan? Que de democráticos ni un pelo. Lo único que pasó, fue el cambio de ropaje y caretas, de la oligarquía "comunista", de la nomenklatura, que de muy "socialista" pasó a ser muy capitalista. Basta dar un vistazo a los nombres de los directores-propietarios de las empresas –otrora estatales- privatizadas con los primeros albores del supuesto cambio democrático. Aquí no pasó nada. ...
Despues de casi tres meses de trabajar como corresponsal, casi cada segundo día - por decirlo de alguna manera – en la primera línea, ver todo el sufrimiento, y la rabia de una nación practicamente desarmada, pero así enfrentada al entonces cuarto ejército más fuerte de Europa, combatiendo por su libertad e independencia, esto por un lado, por el otro: todas esas organizaciones internacionales que no son más nada que un circo de grillos bien pagados, que no hacían nada...y si lo hacían?: como la ONU, al imponer el embargo a la importación de armas para TODA Yugoslavia, con lo que condenaban practicamente a los croatas, y a las demás naciones oprimidas, a defenderse –exagerando un poco- con piedras y palos. Si la mal llamada "comunidad" internacional, no se hubiese comportado tan cobarde y mezquinamente, Bosnia –un poco después que Croacia- no hubiese sufrido lo que sufrió, no habrían violado –los serbios- sistematicamente a varias decenas de miles de mújeres bosniacas, no hubiesen asesinado tanto niño, tanto anciano, a tanta gente indefensa...
Si bien es verdad, que soplan vientos –si no totalmente nuevos- al menos frescos en nuestro continente, aun queda mucho por hacer para que todos lo pueblos y naciones americanos disfruten plenamente de los derechos que les corresponden. El camino es largo pero de nuevo se ha encaminado esa nuestra nación mezo-americana por las grandes alamedas que levarán a la libertad, al progreso, y a conquistar un mundo necesariamente más justo y que será de todos y para todos, sin excepciones.

Inside the jail where prisoners rule
Naš državljanin Mario Tadić zatvoren je u zloglasnom zatvoru San Pedro u La Pazu u kojem „red“ ne održavaju zatvorski čuvari, nego sami zatvorenici i u kojem je tek 25% zatvorenika osuđeno, dok drugi mjesecima čekaju na suđenje ili nemaju ni šanse da će ikada izaći pred suca. Donedavno su se među oko 1500 zatvorenika, koliko ih je smješteno u tom zatvoru, nalazili preprodavači droge, kradljivci i ubojice, no od dolaska predsjednika Moralesa na vlast, zatvor se također počeo puniti njegovim političkim protivnicima. Zatvorenici sami plaćaju najamninu ili kupuju ćelije na period koji moraju provesti u zatvoru u kojem zajedno s njima žive njihove žene i djeca koja se slobodno kreću među odraslim zatvorenicima. U San Pedru se proizvodi kokain, a u prosjeku se u tom zatvoru dogode 4 ubojstva na mjesec. U zatvoru se nalazi i škola u kojoj nedostaje knjiga zbog nedostatka novčanih sredstava, a djeca pišu po komadićima papira. Više na engleskom na linku.
Recently I was able to walk freely through this prison and it is a place that I will never forget. This is a jail like no other. Cocaine is manufactured inside its walls, prison guards don't go beyond the gates, and inmates effectively rule themselves down to the point of renting and selling cells. ... Up until last year San Pedro's prison population of about 1,500 was largely made up of drug dealers and traffickers, thieves and murderers. Amazingly, only 25 per cent of those locked up in San Pedro have actually stood trial. The rest are either awaiting trial without bail, or are detainees without any realistic chance of ever seeing the inside of a courtroom. Since Evo Morales assumed the presidency of Bolivia in 2006 San Perdro has received many of his political opponents. The most famous of these is Leopoldo Fernandez, governor of the province of Pando and outspoken critic of Morales. The governor was implicated in a riot which led to the death of 15 supporters of Morales in September last year. Other political and union leaders have also been detained at San Pedro, and almost all of them are awaiting trial. ... Wives and children who can't afford to live on the outside are allowed inside with their husbands. The women leave every morning to work to earn enough money to pay for the prison cells and to buy food for their families; the Bolivian prison authorities only provide about 40 cent a day per prisoner towards food. ... San Pedro is broken into different sections with varying degrees of comfort. Prisoners rent or buy their cells for the duration of their sentence. Those with money, usually drug traffickers, live in apartment-type cells with a private bathroom, a kitchen and even cable television. Next come more basic one-bed cells, while the poorer prisoners have to sleep in cramped single cells, which often accommodate five or six people. Those with no money have to sleep in alleyways. ... One of the prisoners here is Reynaldo Bayard. He was the chairman of the civic committee of Tarija, a political organisation, before he was accused of a terrorist attack on a gas pipeline near Yacuiba and thrown into San Pedro. He has not had a trial and has been given no indication if and when one will take place. He has been in San Pedro for almost five months. His supporters have raised money for him to pay for his cell and food, costing about €4 a day. He brought me into his tiny cell where there is barely enough room for the bed. He lives here with his wife and they cook their food outside on a gas ring. ... ABOVE THE SHOPS and restaurants were landings and cells where prisoners hung out. I didn't feel under threat in any way. It didn't seem like a prison and I needed to remind myself that an estimated four murders are committed in San Pedro every month. In another square prisoners were playing pinball and other sports. Out of the blue a man who looked like a guard hit a prisoner with a baton. But this was not a regular prison warden, as there are none inside. San Pedro has its own internal security, and it is elected prisoners who keep the peace. They even wear a uniform with "internal security" written on their backs. At a large sink in a corner prisoners washed dishes and clothes. These jobs are reserved for the poorer prisoners who are paid by the richer ones to do their dirty work. Everywhere I went in the prison children were mixing with prisoners and playing games with the inmates. It was a strange sight. Twenty-four of the 150 children who call San Pedro their home go to school inside the jail. ... Teacher Doris Cruz Fuentes met us at the door with a warm smile and agreed to let us inside. The school consisted of an old fashioned room with desks and a large blackboard. The absence of books was noticeable and the children wrote on scraps of paper. Doris told me there was no money for books and if they were lucky they got the odd one as a donation from another school or charity. The kids in the prison school looked happy, were outgoing and smiling, but for the San Pedro children who go to school outside it is not so easy. Many make up false addresses to try and hide the truth from their classmates in the city. ... San Pedro prison is where Bolivia's criminal classes have traditionally been kept. But this has changed under Morales. Now it is a repository for his political enemies and those who are seen to undermine his regime.