Linkovi i vijesti za Palestinu/Izrael:
Confirmed figures reveal the true extent of the destruction inflicted upon the Gaza Strip; Israel's offensive resulted in 1,417 dead, including 926 civilians, 255 police officers, and 236 fighters.
Potvrđene brojke žrtava u 22-dnevnoj izraelskoj agresiji na Gazu koja je trajala od 27. prosinca 2008. do 18. siječnja 2009.
(12. ožujak 2009.)
Izraelsko-palestinski oružani sukob i izraelska okupacija podliježu zakonima Međunarodnog humanitarnog prava u kojem je jedno od najvažnijih načela načelo razlikovanja između osoba koje sudjeluju i osoba koje ne sudjeluju (uključujući civile) u borbama. Civili i civilni objekti moraju biti pošteđeni posljedica ratnih djelovanja do najveće moguće mjere. Istrage koje je proveo Palestinski centar za ljudska prava (PCHR) pokazuju da su izraelske okupacijske snage tijekom svojih napada na Pojas Gaze u spomenutom vremenskom periodu koristile prekomjernu silu i nisu razlikovale osobe koje sudjeluju od osoba koje ne sudjeluju u borbama, te time prekršile Međunarodno humanitarno pravo. Ova je tvrdnja potkrijepljena velikim brojem ubijenih civila u usporedbi s brojem poginulih pripadnika palestinskog pokreta otpora. U tijeku 22-dnevnog izraelskog napada na Pojas Gaze ubijeno je ukupno 1417 Palestinaca, uključujući 236 osoba koje su sudjelovale u borbama. Velika većina poginulih su civili i osobe koje nisu sudjelovale u borbama, koji prema Međunarodnom humanitarnom pravu predstavljaju zaštićene osobe. Ukupno je u izraelskim napadima živote izgubilo 926 civila, uključujući 313 djece i 116 žena. U napadima je također ubijeno 255 policajaca od kojih većina (njih 240) u zračnim napadima koji su izvedeni prvi dan agresije. Prema provjerenim podacima palestinskog ministarstva zdravstva ranjeno je ukupno 5303 Palestinaca, uključujući 1606 djece i 828 žena. Mnogi slučajevi -- uključujući napade u kojima nije pravljena razlika između osoba koje sudjeluju u borbama i osoba koje ne sudjeluju u borbama, te između civila i vojnih ciljeva, namjerno ubijanje, uništavanje imovine, odabir ciljeva, nepoduzimanje mjera predostrožnosti, pretjeranu uporabu sile, uporabu oružja poput bijelog fosfora u civilnim područjima -- predstavljaju teško kršenje Ženevskih konvencija i ratne zločine. Naizgled sustavno kršenje Međunarodnog humanitarnog prava u Pojasu Gaze također može predstavljati i zločin protiv čovječnosti. PCHR poziva sve države da ispune svoje zakonske obveze u skladu sa člankom 146 Četvrte ženevske konvencije i procesuiraju sve osobe koje se sumnjiči da su odgovorne za teška kršenja Ženevskih konvencija. Više na engleskom na linku (uključuje i link na poimenični popis palestinskih žrtava na arapskom).
On Anti-Semitism, Boycotts, and the Case of Hermann Dierkes: An Open Letter from Jewish Peace Activists
Židovski mirovni aktivisti podržavaju poziv na bojkot Izraela koji je uputio sindikalist i vođa njemačke ljevičarske stranke (DIE LINKE) Hermann Dierkes. Dierkes je izjavio da bi obični građani Palestincima u njihovoj borbi za pravdu mogli pomoći tako da podrže poziv na bojkot izraelskih proizvoda koji je upućen na Svjetskom socijalnom forumu kako bi se na taj način izvršio pritisak na izraelsku vladu. Nakon ove izjave Dierkes je bio izložen brojnim klevetničkim napadima i lažnim optužbama za antisemitizam, a zagovornici izraelske zločinačke politike čak su ga optužili da ponavlja nacističku politiku iz 1930-tih kada su nacisti pozivali na bojkot židovskih proizvoda. Na linku se na engleskom može pročitati pismo koje su na engleskom u njegovu i obranu poziva na bojkot Izraela potpisali brojni židovski mirovni aktivisti.
(Želim ponovo naglasiti da se pozivom na bojkot izraelskih proizvoda, institucija, kulturnih, akademskih i sportskih događanja i djelatnika itd. nikako ne poziva na bojkot svih židovskih proizvoda, institucija itd. što bi bilo antisemitski odnosno rasistički. Pozive na takav bojkot (dakle na bojkot židovskih, a ne isključivo izraelskih proizvoda, institucija itd. te isključivo proizvoda osoba i tvrtki za koje se dokazano zna da podržavaju izraelske zločine – npr. Lev Leviev ili Coca Cola) treba osuditi kao rasizam koji šteti borbi palestinskog naroda za ravnopravnost i ostvarenje ljudskih prava. Oni koji se prave da se bore za prava Palestinaca, a nisu se u stanju potruditi da naprave razliku između poziva na bojkot izraelskih i židovskih proizvoda, zapravo su cionistički agenti ili obične antisemitske budale koji mogu samo naštetiti ugledu i učinkovitosti međunarodnog pokreta za solidarnost s Palestincima i koje pod svaku cijenu treba izbjegavati. Židovi diljem svijeta nisu i ne mogu se smatrati odgovornima za politiku i zločine izraelske vlade. Bojkotom se nastoji vršiti pritisak na izraelske vlasti, institucije, tvrtke, te multinacionalne kompanije koje ulažu u Izrael s ciljem da svoju politiku mijenjaju. Bojkot dakle ima točno određeni cilj, a to je promjena zločinačke politike izraelskih vlasti, njihova izolacija do te promjene koju bi zapravo trebala nametnuti i provoditi međunarodna zajednica, ali kako ona to ne čini (već Izrael nagrađuje unatoč njegovim zločinima i namjernom i aktivnom onemogućavanju postizanja mira) na taj se potez moraju odlučiti sami savjesni građani, ako žele da se postigne pravedan mir u Palestini/Izraelu.)
But all of us agree that it is essential to apply pressure against the Israeli government if peace and justice are to prevail in the Middle East and all of us agree that a call for a boycott of Israel has nothing in common with the Nazi policy of "Don't buy from Jews." It is no more anti-Semitic to boycott Israel to end the occupation than it was anti-white to boycott South Africa to end apartheid. Social justice movements have often called for boycotts or divestment, whether against the military regime in Burma or the government of Sudan. Wise or not, such calls are in no way discriminatory. Violence in the Middle East has indeed led to some acts of anti-Semitism in Europe. There was a call to boycott Jewish-owned stores in Rome that was widely and appropriately condemned. We deplore such bigotry. Israel's crimes cannot be attributed to Jews as a whole. But, at the same time, a boycott of Israel cannot be equated with a boycott of Jews as a whole. An acute and disturbing form of racism rising in Europe today is Islamophobia and xenophobia directed at immigrants from Muslim countries. Dierkes has been a champion in defense of the rights of immigrants, while some of those who accuse all critics of Israel of being anti-Semitic often participate themselves -- like the Israeli government and state -- in such forms of racism. The Holocaust was one of the most horrific events in modern history. It is a dishonor to its victims to use its memory as a bludgeon to silence principled critics of Israel's unconscionable treatment of Palestinians.
A Harsh Reality for Palestinians
Ahmed Tibi, palestinskih zastupnik u Knessetu piše o rasističkoj i ekstremističkoj politici novog izraelskog premjera Netanyahua (iz desničarske stranke Likud) i novog izraelskog ministra vanjskih poslova Liebermana (iz krajnje desničarske stranke Yisrael Beiteinu).
Ekstremisti u Izraelu prijete autohtonoj palestinskoj populaciji „testovima lojalnosti“ i mogućnošću da njihovi pripadnici budu „prebačeni“ na područje koje je nominalno pod kontrolom Palestinske samouprave. Lieberman je jednom prilikom u svibnju 2004. izjavio da 90% palestinskih građana Izraela „nemaju što tražiti ovdje. Mogu pokupiti svoje zavežljaje i izgubiti se.“ No, obitelj Ahmeda Tibija, kao i ostale palestinske obitelji u Izraelu, na zemlji na kojoj i danas žive, živjele su stoljećima prije nego se Lieberman 1978. godine doselio u Izrael iz Moldavije. Lieberman je prije manje od 3 godine pozivao na smrtnu kaznu za palestinske zastupnike u Knessetu koji su se sastali s demokratski izabranim čelnicima palestinskog naroda na palestinskim područjima, uspoređujući ih s nacistima i proglašavajući ih kolaboracionistima. Palestinci koji danas žive u Izraelu su manjina koja je preostala nakon što je Izrael 1948. s tog područja protjerao oko 700 000 Palestinaca. Danas Lieberman poziva na „prebacivanje“, odnosno etničko čišćenje Palestinaca iz Izraela na palestinska područja. Henry Kissinger je pozvao na zamjenu teritorija; Lieberman i Kissinger zamišljaju da se dio Izraela može zamijeniti za dio okupirane Zapadne obale koju su ilegalno zaposjeli židovski kolonisti. No Izrael nema pravo na bilo koji dio okupiranih palestinskih područja, a Lieberman nema pravo nuditi zemlju na kojoj se nalaze domovi izraelskih Palestinaca u zamjenu za pripojenje palestinskih područja na kojima su naseljeni židovski kolonisti na Zapadnoj obali. Izraelski Palestinci su građani države Izrael i ne žele svoj status građana drugog reda u svojoj domovini, gdje su podvrgnuti brojnim diskriminacijskim zakonima, zamijeniti za život u palestinskom bantustanu. Palestinski se građani Izraela s diskriminacijom susreću na svim područjima života. Arapi čine 20% izraelskog stanovništva, ali ih tek 6% radi u javnom sektoru. Niti jedan arapski zaposlenik ne radi u izraelskoj središnjoj banci. Tibi poziva međunarodnu zajednicu da bojkotira ovu izraelsku vladu, a posebno Liebermana kao njenog ministra vanjskih poslova, kao što je bojkotirala pokojnog austrijskog krajnjeg desničara Jörga Haidera zbog njegovih anti-useljeničkih stavova. Više na engleskom na linku.
Ostali linkovi:
Što preko ljeta - ponuda škole stranih jezika za državne dužnosnike
Odličan cenzurirani tekst koji je uredništvo sveučilišnog časopisa "Universitas", nakon što ga je naručilo, odbilo objaviti. Ipak su vlasnici hrvatskih tiskovina vjerni dodvornici neoliberalnih oligarha i njihovog krupnog kapitala i profita i za njih budno paze da istina i opći interes javnosti ne izađu na vidjelo i ne budu shvaćeni.
Radi se o pokretanju procesa kroz koji su stvoreni uvjeti za političku subjektivaciju mnoštva koje je dosad a priori bilo diskreditacijski reprezentirano kao inertno, nezainteresirano ili lijeno te kroz povratnu reakciju istog ideološkog refleksa i oplakivano kao logični, ali nekim čudom zamrli, nositelj društvenih promjena. Za vlastodršce ugodna situacija prebacivanja odgovornosti za promjene na mnoštvo unaprijed odbačeno kao nesposobno, sada više nije moguća. Ono je od samo formalno postojećeg "dijela bez udjela" svakako postalo ozbiljan i precizno artikuliran politički subjekt koji teži verifikaciji svojeg glasa, politički subjekt s težnjom za univerzalnošću, onaj koji je spreman i sposoban artikulirati "volju za sve", a u stanju se samoorganizirati i disciplinirati. Disciplina, s obzirom na to da se direktnodemokratska plenumska procedura nastavlja i mimo suspenzije blokade, a sasvim sigurno i nakon što se postignu ciljevi, znači da taj subjekt neće dozvoliti da ga se depolitizira, što je primarna strategija svake antidemokratske tendencije. Umjesto proizvodnje sadržajno prazne retorike, manevriranja labirintima birokracije i čistih laži na koje smo navikli u polju onog što nam se neistinito predstavlja kao "politika", od studenata smo vidjeli (i mogli, tko je voljan, naučiti) nekoliko novosti koje bi trebale poslužiti za temeljito preispitivanje i konzekventnu sistemsku promjenu mogućnosti političkog organiziranja i djelovanja: od autolegitimirane direktnodemokratske procedure, preko transparentnosti informiranja kroz sve dostupne medije, preuzimanja odgovornosti za svoje obrazovanje i shvaćanja važnosti političke pedagogije, do artikulacije upravo zahtjeva, a ne prijedloga ili molbi. U ovome zadnjem sadržano je možda i najvažnije dostignuće ove akcije. Naime, odabirom iskazne strategije zasnovane na imperativnom modusu, umjesto modusu retoričkog pitanja, nije postignuta samo izravnija artikulacija ciljeva političke borbe, već je, u određenom smislu gerilski, premještena i sama bojišnica – iz standardnog, profesionaliziranog birokratskog diskurza čija su svrha samoproizvodnja i samoodržavanje, tj. u krajnjoj konzekvenci onemogućavanje svake sistemske promjene, prešlo se u odlučni diskurz jedine stvarne politike: one koja, uz aksiomatsku presumpciju jednakosti, deklarira postojanje nepravde i procesira je kroz praksu uklanjanja. Utoliko je najvažniji, i u raspravama često potpuno ignorirani, cilj studentske borbe i sistemske promjene koju podrazumijeva, pokušaj da se riješi problem reprodukcije socijalnih nejednakosti kroz sustav visokoškolskog obrazovanja. Nije stoga čudno što su strukture izvršne vlasti tijekom posljednjih 40 dana mantrale formulaični pseudoargument o nejasnoj artikulaciji studentskih zahtjeva – unutar prešućivanog sistema sprege korumpiranih dužnosnika s tranzicijskim kapitalom i medijima, čiji je neizrečeni ideološki oslonac globalni tržišni fundamentalizam, takav zahtjev ne samo da je opasan, već bi se zaista moglo povjerovati u to da je (njima) nerazumljiv jer je u (njihov) sistem neuklopiv, a nepersonalizirano mnoštvo koje ga ponavlja nije moguće kooptirati. On je naprosto izrečen na stranom jeziku, tj. različita ideološka konceptualizacija na koju se oslanja proizvodi paniku u sistemu. Budući da su studenti nepokolebljivo najavili da se borba nastavlja, bit će nužno da birokrati preko ljeta pohode školu stranih jezika jer su se, konačno, našli u zemlji u kojoj su oni stranci.
Bolivija:
19 instituciones de Santa Cruz están en emergencia y se movilizan
Institucije u Santa Cruzu u Boliviji su proglasile izvanredno stanje i stalno zasjedanje i mobiliziraju se u obranu svojih građana čija ljudska prava, kao i ustav, ostale bolivijske zakone te međunarodne konvencije svojim potezima krši Moralesova vlada iz La Paza. Predstavnici Santa Cruza traže da se teroristički napadi i akcija bolivijskih specijalaca 16. travnja istraže nepristrano i pod jurisdikcijom Santa Cruza, a traži se i osnivanje međunarodnog povjerenstva koje bi nepristrano istražilo te događaje. Čini se da Moralesove vlasti (koje uopće ne istražuju što se točno dogodilo 16. travnja u hotelu Las Americas u Santa Cruzu, kada su ubijena 3, a zarobljena 2 europskih državljana – već taj događaj pokušavaju zataškati, a dokaze od samog početka uništavaju) nastoje čelnike Santa Cruza i lokalne poduzetnike povezati s navodnim i nedokazanim „terorizmom i separatizmom“, zaplijeniti im imovinu i zatvoriti ih, kako bi se pred izbore u prosincu ove godine riješile svojih političkih protivnika i „pobijedile“ ih zatvorivši ih ili protjeravši iz zemlje, a ne pobjedom na demokratskim izborima.
Pronunciamiento del pueblo cruceño
I Hrvatska mora (zajedno s Mađarskom, Irskom i Rumunjskom) tražiti formiranje međunarodnog povjerenstva za nepristranu istragu i razjašnjavanje okolnosti u kojima su 16. travnja 2009. u Santa Cruzu ubijeni Eduardo Rózsa-Flores, Michael Dwyer i Árpád Magyarosi, a zarobljeni Mario Tadić i Előd Tóásó.
5. Rechazar y desconocer las actuaciones de la Comisión Multipartidaria de la Cámara de Diputados por su manifiesta parcialidad en la investigación de los supuestos hechos de terrorismo y exigimos la conformación de una Comisión Internacional para la investigación y esclarecimiento de los hechos de violencia perpetrados en nuestra ciudad en el mes de abril.
