Neke informacije, linkovi - Prawerov plan za prisilno raseljavanje beduina u Nakabu/Negevu, okupacija Gaze, mučenje u Izraelu...

palestinska beduinka stoji u ruševini svog doma u selu Al-Araqib u Nakabu/Negevu nakon rušenja 

Naqab in photos: "We are all Naqab" 

Understanding the Prawer Plan Law 
Pravni centar za zaštitu prava palestinske manjine u Izraelu o Zakonu o Prawerovom planu
Izraelska je vlada 3. siječnja 2012. u Knesset poslala prijedlog „Zakona o uređenju beduinskog naseljavanja u Negevu“ („Zakon o Prawerovom planu“). Taj je zakon dio Prawerovog plana koji je odobrila vlada u rujnu 2011. Ako ovaj zakon bude prihvaćen, do 70 000 arapskih beduinskih građana Izraela bit će prisilno preseljeno iz svojih domova i sa svoje zemlje u gradove koji su neprikladni za njihov način života. Međunarodna zajednica je pozvala Izrael da povuče diskriminatorni Zakon o Prawerovom planu jer je neprimjeren, nerealističan i nepravedan. Ključni elementi Zakona o Prawerovom planu su: zaključivanje, u roku od 5 godina, svih beduinskih zahtjeva vezano uz vlasništvo nad zemljom i nuđenje kompenzacije u zemlji ili novcu za najviše 50% tražene zemlje; uspostavljanje strogih provedbenih mehanizama, uključujući prisilne deložacije i rušenje domova bez mogućnosti pravnog lijeka; davanje široke diskrecije i ovlasti premijeru u svim fazama provedbe zakona. Cilj zakona je „omogućiti razvoj Negeva u korist svih njegovih stanovnika, uključujući rješavanje pitanja naseljavanja beduinske populacije“ i „regulirati beduinske zahtjeve za vlasništvom nad zemljom u Negevu“. Odštetu može tražiti osoba, njen supružnik ili potomci koji su prije 25. listopada 1979. podnijeli „memorandum zahtjeva“ i čiji zahtjev nakon toga nije odbacio upravitelj ili sud. U slučaju pravno utemeljenog vlasničkog zahtjeva (koji je prvotno podnesen i potvrđen u odštetnom procesu), dat će se odšteta u vrijednosti od 50% tražene zemlje. Odštetu podnositelj zahtjeva može dobiti samo pod uvjetom da sa sve zemlje koju trenutno koristi ukloni sve osobe i objekte i u potpunosti se odrekne, pismeno, svih vlasničkih zahtjeva nad zemljom za koju neće dobiti odštetu. Odšteta će biti u obliku zemlje ako postoji dokaz o poljoprivrednom obrađivanju i stanovanju na toj zemlji u vrijeme podnošenja prvotnog vlasničkog zahtjeva i samo pod uvjetom da su podnositelj zahtjeva i/ili njegovi potomci i danas u posjedu te zemlje. Lokaciju zemlje koju će podnositelj zahtjeva dobiti kao obeštećenje odredit će vlada, tj. podnositelju zahtjeva se ne jamči da će dobiti zemlju svojih predaka. Ukoliko tražena zemlja bude trenutno u posjedu države (tj. zapadno od Ceste 40) isplatit će se novčana odšteta. Nakon što se objavi početak odštetnog procesa u određenom području, podnositelj zahtjeva će moći u roku od 9 mjeseci potvrditi svoj prvotni zahtjev. Ukoliko svoj zahtjev potvrdi u roku od 19 mjeseci dobit će smanjenu odštetu, a nakon 19 mjeseci više neće moći dobiti nikakvu odštetu. Izraelske zemljišne vlasti mogu izdati naloge o deložaciji osoba koje su u posjedu zemlje u suprotnosti sa Zakonom o Prawerovom planu. Izraelske zemljišne vlasti mogu ući na zemlju i ukloniti sve objekte i osobe „i upotrijebiti sve mjere kako bi osigurale izvršenje naloga o deložaciji“, te upotrijebiti „razumnu silu i dobiti pomoć policijskih snaga“. Provedbu naloga o deložaciji ne može odgoditi ni zaustaviti sud, a nalog o deložaciji prema Zakonu o Prawerovom planu uključuje ovlasti za rušenje svih objekata bez posebne dozvole za rušenje. Ministar pravosuđa može vlasniku zemlje naplatiti troškove deložacije i rušenja, a osoba koja prekrši Zakon o Prawerovom planu može biti osuđena na 2 godine zatvora. Za provedbu zakona odgovoran je premijer. Premijer će odrediti tko je beduin i područje mogućeg naseljavanja beduina. Premijer će uspostaviti odbore za odštetu, imenovati po jednog beduinskog predstavnika i regulirati objavu odluka. Premijer sam proglašava ili otkazuje područja namijenjena za naseljavanje, njihovu lokaciju i granice. Ovim zakonom ozakonjuje se raseljavanje, izvlašćivanje i deložacija desetaka tisuća arapskih beduinskih građana Izraela. Zakon ne priznaje pravo arapskih beduina na vlasništvo nad zemljom njihovih predaka. Ovim će zakonom prema razumnim procjenama arapska beduinska zajednica dobiti manje od 16% svoje zemlje. Zakon predlaže da se tu zajednicu obešteti zemljom koja se nalazi duboko u pustinji, ne vodeći računa o povijesnoj povezanosti autohtonih arapskih beduina s njihovom zemljom. Zakon diskriminira između arapskih beduina koji žive na zemlji svojih predaka i onih koji su raseljeni, te onemogućuje sudskoj vlasti da intervenira i zaštiti građane od nepoštenih državnih mjera. Arapske beduine nitko o ovom zakonu nije ništa pitao i oni su ga odbacili. Pravni centar za prava palestinske manjine u Izraelu - Adalah pozvao je izraelsku vladu da povuče Zakon o Prawerovom planu, prizna „nepriznata sela“ i prava arapskih beduina na zemlju njihovih predaka, zaustavi rušenja i prisilne deložacije, te da se uključi u smisleni dijalog s arapskom beduinskom zajednicom i arapskim političkim vodstvom.
Read more... 

World Water Day 2012 (English) (video)

Four Reasons to Reject the "Prawer Plan"
Četiri razloga za odbacivanje „Prawerovog plana“ (siječanj 2012.) 
Prawerov plan nastoji koncentrirati beduine u prenapučena naselja i istovremeno izvlastiti većinu njihove zemlje. Umjesto da dovede do procesa pomirenja u Nakabu (Negevu) i dogovorenog razvojnog plana, Prawerov plan produbljuje sukob između arapskih beduinskih građana i države. Zakon o Prawerovom planu treba kategorički odbaciti iz 4 razloga: 
1. Master plan iz zakona ignorira vlasnička prava većine arapskih beduina koji posjeduju znatne površine zemlje u Nakabu (Negevu) od prije 1948. Za razliku od prijašnjih prijedloga od strane države, novi zakon onemogućuje arapskim beduinima koji trenutno ne žive i ne nadziru svoju zemlju da je ikad više povrate. To se odnosi na više od polovice tražitelja vlasništva nad zemljom koji su sa svoje zemlje u Nakabu istjerani tijekom 1950-tih, te na neke skupine s područja Al-Araquiba i Lakiye. Umjesto da ispravi povijesnu nepravdu, ovaj zakon predlaže nametanje još jedne kazne ovim građanima Izraela, koji su najprije kažnjeni kad su prvotno istjerani sa svoje zemlje, a sada će po drugi put biti kažnjeni jer im neće priznati njihovo pravo na tu zemlju. Razumna procjena pokazuje da će arapska beduinska zajednica u cjelini prema prijedlogu ovog zakona dobiti 90 000 do 100 000 dunuma, odnosno manje od 1% zemlje u Nakabu i desetinu područja čiji povrat traže kao zemlju svojih predaka. 
2. Unatoč činjenici da je većina od 46 „nepriznatih“ arapskih beduinskih sela postojala prije uspostave države 1948. godine, vlada se prema njima odnosi na ponižavajući način, nazivajući ih „raštrkanim naseljima“. Plan se udaljio od prethodnih vladinih izjava, poput one u Goldbergovom izvještaju, u kojem se navodi da, gdje god je to moguće, ta sela treba priznati. Sadašnji izvještaj uvjetuje arapska beduinska prava na prostorno planiranje u tim selima rješavanjem njihovih zahtjeva za zemljom s državom. Ovaj je uvjet izrazito problematičan jer su svi preostali problemi u planiranju nejasni i tajnoviti. Plan u potpunosti potkopava povjerenje arapske beduinske zajednice, kojoj već prijeti mogućnost rušenja domova i prisilnih deložacija. Na primjer selo Al-Araqib je prvi puta uništeno tijekom 1950-tih, drugi puta 2010, nakon čega je rušeno više od 30 puta. U okviru Prawerovog plana, vlada planira sličnu budućnost za desetke tisuća arapskih beduinskih građana Izraela koji žive u Nakabu. 
3. Predloženi plan je nedemokratski jer ne uključuje sudjelovanje arapskog beduinskog stanovništva. „Operacijom“ uređivanja beduinskih područja upravljat će se izravno iz premijerovog ureda. Plan će provoditi general bojnik u mirovini Doron Almog koji će raditi zajedno s posebnim tijelom za uređenje beduinskog naseljavanja koje vodi policijski general bojnik u mirovini Yehudal Bachar. Samim time plan više sliči vojnoj operaciji nego građanskom planu. Središnjim odborom za zahtjeve prema Prawerovom planu predsjedat će iskusni pravnik i taj će odbor uključivati 4 vladina predstavnika, a premijer će imenovati samo jednog arapskog beduinskog predstavnika koji će također biti dio odbora. 
4. Prawerov plan je protuzakonit zbog rasne diskriminacije. Prije samo godinu dana država Izrael je retroaktivno priznala nekoliko židovskih farmi - pojedinačnih naselja - koje su protuzakonito izgrađene u Nakabu. Istovremeno država želi evakuirati stara beduinska sela u Nakabu koja su starija od države i u kojima žive stotine i tisuće ljudi. Štoviše, u listopadu 2011. vlada je odobrila gradnju 10 novih židovskih zajednica na području Arada, u istom okrugu iz kojeg želi deložirati postojeća beduinska sela. Ovakva se politika ne može definirati nikako drugačije nego kao rasna diskriminacija. 
Novi zakon i Prawerov plan treba odbaciti i smjesta obustaviti. Vlada mora razgovarati s arapskim beduinima o alternativnom master planu kojeg su pripremili Regionalno vijeće nepriznatih sela i Bimkom. Ovaj alternativni master plan pokazuje da je moguće, primjereno i nužno priznati sva sela na temelju jednakih kriterija za Arape i Židove u Nakabu/Negevu. Umjesto da se forsira plan raseljavanja i koncentriranja stanovništva koji će nedvojbeno produbiti sukob u Nakabu, moguće je bez velikih poteškoća priznati svih 46 postojećih beduinskih sela i svaki vrijedeći zahtjev za vlasništvom nad zemljom. To je logičan, pravedan i ravnopravan temelj za povijesnu pomirbu u Nakabu. 
Read more... 

Gisha: Scale of Control: Israel's Continued Responsibility in the Gaza Strip 
This position paper examines the changes in the methods and means of control of the Palestinian territory, particularly the Gaza Strip, since 2007. It analyzes the responsibility of the various actors exercising control and presents a legal framework for understanding the obligations of an occupying power that has partially ceded control. 
Read more... 

Joint NGO submission to the UN COMMITTEE AGAINST TORTURE concerning Israel's periodic report due in 2013 
Allegations made by Palestinian detainees in detailed affidavits to the submitting organizations consistently describe the use of methods which clearly constitute torture under the Convention's definition and the jurisprudence of international tribunals and human rights monitoring bodies. In several cases, these allegations have been substantiated by internal ISA memoranda, by testimony of ISA interrogators in court and by medical evidence. These methods include, but are not limited to: prolonged incommunicado detention; sleep deprivation by means of continuous or nearly continuous interrogation for periods exceeding 24 hours (for example, 46 hours of interrogation with a two hour break at 25 hours); stress positions, including forcibly bending the detainee's back over the seat of a chair at an acute angle, often with legs shackled to the chair, or coerced crouching in a frog-like position; slapping and blows; tightening handcuffs on the arms near or above the elbows and pressing or pulling the handcuffs, causing the arms to swell and often injuring the radial nerves; threats of arrest and physical abuse of family members; exposing a suspect to a parent or spouse being abusively interrogated or exposing a family member to a son or brother exhibiting signs of physical torture; and religious and other insults such as beard-pulling or strip searches performed by a person of the opposite sex. Three or more ISA interrogators are invariably present when employing the physical methods of torture and they usually employ more than one method, repeatedly, against the same detainee. 
Read more...

Izrael nastavlja s rušenjem palestinskih kuća i gradnjom kolonističkih naselja

kuća srušena 30. studenog u al-Isawiyyi (Anne Paq/ActiveStills)

Informacije iz članka Palestinian property destroyed as Israeli settlements grow od 2. prosinca 2010. koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.


Diljem Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem i Jordansku dolinu, izraelski su vojnici i buldožeri u nešto više od tjedan dana uništili brojne palestinske kuće i građevine.

24. studenog 2010. u selo Abu al-Ajaj u Jordanskoj dolini ušla su 2 buldožera i oko 200 vojnika koji su potom uništavali torove za stoku i šupe. Ovo je rušenje uslijedilo 2 tjedna nakon što je država konfiscirala zemlju koja pripada tom selu kako bi je pripremila za širenje obližnjeg ilegalnog izraelskog kolonističkog naselja. Tijekom rušenja ubijeno je nekoliko jarića. Izraelski je sud naredio zamrzavanje širenja obližnjeg izraelskog kolonističkog naselja Massua, no palestinska je imovina unatoč tome uništena, a kolonisti namjeravaju nastaviti graditi svoje ilegalno naselje usprkos sudskoj odluci.

Jordanska se dolina većinom nalazi u "Zoni C", području koje obuhvaća 60% Zapadne obale i koje je prema odredbama Sporazuma iz Osla pod potpunom izraelskom kontrolom.

Istog su se dana, 24. studenog, deseci mještana sela Bani Hassan pokušali suprotstaviti izraelskim vojnicima dok su buldožeri rušili njihove selo koje se nalazi u blizini palestinskog grada Salfita i ilegalnog izraelskog kolonističkog naselja Ariel. Istovremeno su izraelske vlasti na području Wadi Qana u blizini sela Bani Hassan buldožerima uništile projekt rehabilitacije područja Wadi Qana, na koji je palestinsko ministarstvo financija utrošilo 120 000 američkih dolara. Uništen je vodeni kanal, te dijelovi spremnika i sustava za poljoprivredno navodnjavanje.

Istoga dana, 24. studenog, izraelski je buldožer u pratnji izraelske policije srušio dom Abeda Zablaha u četvrti at-Tur u blizini Maslinske gore u Istočnom Jeruzalemu. Zablah je otac 5 djece i uspio je dobiti sudski nalog kojim se naređuje obustavljanje rušenja njegovog doma, no kad se s nalogom vratio sa suda kući, izraelske su snage njegovu kuću već sravnile sa zemljom.

Nekoliko dana ranije, 22. studenog 2010, izraelske su snage ponovo srušile selo palestinskih beduina al-Araqib u negevskoj pustinji. To je bilo 7. puta od srpnja 2010. da izraelske vlasti ruše to selo. Međunarodna organizacija za ljudska prava Amnesty International u svojem je priopćenju upozorila da "najmanje 50 od 250 mještana sela al-Araqib ponovo živi u ruševinama svojih domova koje pokušavaju ponovo izgraditi. Drugi kampiraju u šatorima na seoskom groblju". Izraelski su mediji početkom 2010. izvijestili da je vlada odlučila utrostručiti rušenje beduinskih građevina u Negevu.

Selo al-Araqib sravnjeno je sa zemljom 27. srpnja 2010. Tada je oko 1000 izraelskih interventnih policajaca na tom području osiguravalo rušenje nekoliko desetaka domova. Mještani koji su se vratili na svoju zemlju izgradili su skloništa nakon rušenja u srpnju, no njih su izraelske vrasti ponovo uništile 4. kolovoza, 10. kolovoza, 17. kolovoza, 13. rujna, 13. listopada, te prošli tjedan. Amnesty International osudio je izraelske vlasti zbog ovih "uzastopnih rušenja kojima je cilj silom istjerati mještane al-Araqiba sa zemlje na kojoj su živjeli generacijama... Činjenica da je ovo selo bilo srušeno 7 puta u 4 mjeseca pokazuje da se ne radi o nekoj administrativnoj pogrešci, već o svjesnoj politici izvlašćivanja izraelske vlade."

U Istočnom Jeruzalemu su pak 22. studenog izraelske vlasti buldožerima rušile objekte u naseljima al-Isawiyye i Hizma. Prema izvještaju Amnesty Internationala srušeni su torovi za stoku i kućice koje su koristili poljoprivrednici.

Slijedećeg jutra izraelska je policija u četvrti Jabal Mukkaber, također u Jeruzalemu, izbacila jednu palestinsku obitelj iz njihovog doma, nakon što je sud presudio da je ta kuća vlasništvo židovskih kolonista. Odmah po deložaciji obitelji Qarain, izraelska je policija kuću predala kolonistima koji su povezani s kolonističkom organizacijom Elad.

Izraelska nevladina organizacija Izraelski odbor protiv rušenja kuća (ICAHD) u svom izvještaju navodi da se organizacija Elad bavi naseljavanjem ektremističkih kolonista usred palestinskih četvrti na području oko starog dijela grada u Jeruzalemu, naročito u onim četvrtima Istočnog Jeruzalema koje povezuju stari dio grada s ostatkom Zapadne obale, uključujući četvrti Sheikh Jarrah, Silwan, Ras al-Amud i Jabal Mukkaber.

U ICAHD-u upozoravaju da su razlozi za deložaciju obitelji Qarain nejasni, te naglašavaju da, bez obzira na odluku izraelskog suda i način na koji su se kolonisti domogli imovine, svako naseljavanje izraelskih civila u okupiranom Istočnom Jeruzalemu predstavlja kršenje međunarodnog prava koje zabranjuje okupacijskoj sili da svoje civile naseljava na okupiranom teritoriju.

Tjedan dana kasnije, 30. studenog 2010. izraelske su snage srušile još jedan palestinski dom i poslovni prostor u Jeruzalemu, u četvrti al-Isawiyye. Tijekom rušenja policija je protiv prosvjednika upotrijebila suzavac.

25. studenog 2010. izraelske su snage srušile jednu kuću u selu al-Rifayaia, istočno od Yatte na Zapadnoj obali. U kući su živjele 2 obitelji odnosno 20 osoba, uključujući 16 maloljetnika. Nekoliko sati prije ovog rušenja izraelske su snage srušile 4 doma i 3 zgrade za držanje domaćih životinja, te nedavno obnovljenu džamiju u mjestu Khirbet Yerza, u kojem živi više od 120 mještana. To područje okružuju izraelski vojni logori, uključujući logore Samrah, Almaleh i Kopra, a stanovništvo je izloženo učestalom uznemirivanju od strane vojske. Za većinu kuća na tom području izraelske su vlasti izdale naloge za rušenje.

29. studenog 2010. izraelske su snage podijelile naloge za rušenje 1 džamije i 2 kuće u selu al-Masara u blizini Betlehema. Vojska je u selo došla u 6 terenskih vozila i fotografirala džamiju i spomenute kuće.

U isto vrijeme jedno je kolonističko naselje u Istočnom Jeruzalemu najavilo gradnju novih stambenih jedinica isključivo za Židove. Izraelske su vlasti odobrile plan izgradnje u kolonističkom naselju Gilo, u blizini Betlehema na okupiranoj Zapadnoj obali. Plan obuhvaća izgradnju 130 stambenih jedinica na zemlji u četvrti Beit Safafa u Istočnom Jeruzalemu.


DODATNI LINKOVI:
Palestina/Izrael:
The (old) news from wikileaks so far – The US is Israel's greatest enabler
That there is nothing new, or surprising, in these cables yet that we feel the need to parse through them is indicative of our frustration with the current state of affairs, leading us to believe this will be a worthwhile endeavor. Surely there is nothing new in the often-delusional Netanyahu's petulance, or his persistent paranoid belief that Israel – nay, the Jews – is constantly under attack from all sides, even its allies. That the US will do just about anything for its protégé is likewise old – yawn – news. Netanyahu manages to coerce the US into supporting Israel in its pursuance of its divine mandate for constant, international protection no matter what, and in the face of every real or imagined obstacle. In the WikiLeaked cables, the Israeli government constantly highlights three threats: "Iran's nuclear program, the build-up of rockets and missiles in Lebanon, Syria and Gaza, and the Goldstone Report." (#09TELAVIV2777) In defense against each of these threats, and in other arenas, the Israelis seem adept at coercing the US into doing their bidding.

Why NGO Monitor is attacking The Electronic Intifada
NGO Monitor has launched a campaign targeting a Dutch foundation's financial support to The Electronic Intifada, accusing the publication among other things of "anti-Semitism." NGO Monitor is an extreme right-wing group with close ties to the Israeli government, military, West Bank settlers, a man convicted of misleading the US Congress, and to notoriously Islamophobic individuals and organizations in the United States. ... NGO Monitor's attack on The Electronic Intifada is part of a well-financed, Israeli-government endorsed effort to silence reporting about and criticism of Israel by attacking so-called "delegitimizers" -- those who speak about well-documented human rights abuses, support boycott, divestment and sanctions (BDS), or promote full equality for Palestinians. Last February, The Electronic Intifada reported that a leading Israeli think-tank had recommended a campaign of "sabotage" against Israel's critics as a matter of state policy ("Israel's new strategy: "sabotage" and "attack" the global justice movement," 16 February 2010). NGO Monitor has already been at the forefront of a campaign to crush internal dissent by Jewish groups in Israel that want to see Israel's human rights record improved. The Jerusalem-based organization poses as a project concerned with accountability for nongovernmental organizations (NGOs), but as Israeli human rights activist and journalist Didi Remez has stated, "NGO Monitor is not an objective watchdog: It is a partisan operation that suppresses its perceived ideological adversaries through the sophisticated use of McCarthyite techniques -- blacklisting, guilt by association and selective filtering of facts" ("Bring on the transparency," Haaretz, 26 November 2009). ... In becoming the latest target of NGO Monitor's defamation and sabotage efforts, The Electronic Intifada joins previously targeted organizations including Amnesty International, Doctors Without Borders, Human Rights Watch, Adalah, Al-Haq, Mada al-Carmel as well as Israeli groups such as B'Tselem, Breaking the Silence, HaMoked and New Israel Fund, among dozens of others. NGO Monitor -- as a glance at its publications reveals -- characterizes any documentation of, or call for an end to Israel's systematic human rights abuses, violent colonization of the occupied West Bank including Jerusalem, or its siege and amply documented war crimes and crimes against humanity in Gaza as "hate," "incitement" and/or "anti-Semitism." NGO Monitor is closely tied to Israel's far-right, its government and military as well as leading anti-Palestinian and anti-Muslim activists in the United States. NGO Monitor states on its website that it is "a joint venture of the Institute for Contemporary Affairs, founded jointly with the Wechsler Family Foundation, and B'nai B'rith International." As The Electronic Intifada reported in 2005, the Institute of Contemporary Affairs at the Jerusalem Center on Public Affairs is a think-tank providing a home for Israel's military and political elite. Among the panoply of Israeli officers who speak and write for the Institute is Doron Almog, who notoriously chose to remain on board an El Al aircraft at London's Heathrow airport and flee back to Israel rather than face a pending arrest warrant for alleged war crimes while he was a division commander in the occupied Gaza Strip ("NGO Monitor should not be taken seriously," 18 October 2005). Among NGO Monitor's International Advisory Board are some unusual choices for an organization focused on accountability. In addition to Alan Dershowitz and Elie Wiesel (who has gone on record saying he can never criticize Israel), there is former CIA chief and pro-Iraq-war activist James Woolsey, and Elliott Abrams. Abrams was convicted in 1991 of withholding information from the United States Congress in the Iran-Contra affair in which he was deeply involved as an official in the Reagan administration. As deputy national security advisor during the administration of George W. Bush, Abrams was the architect of covert US policies intended to overturn the January 2006 Palestinian legislative elections by arming Palestinian militias opposed to Hamas, which had won the vote. Abrams' policies led to a Palestinian civil war that cost hundreds of lives (David Rose, "The Gaza Bombshell," Vanity Fair, April 2008). NGO Monitor's "Legal Advisory Board" includes former Israeli ambassador Alan Baker, who as an Israeli government official spent years publicly defending Israel's violations of international law, including its settlements in occupied territory, which are nominally opposed by all EU governments, including the Netherlands. Cementing the link even more closely, NGO Monitor recently published a joint report with its partner the Institute for Zionist Strategies entitled "Trojan Horse: The Impact of European Government Funding for Israeli NGOs." The Institute for Zionist Strategies, as Didi Remez has pointed out, is led by Israel Harel, a founder of the fanatical Gush Emunim settler movement.

Boycott roundup: French companies to drop out of Jerusalem rail project
In a significant victory for the global Palestinian-led boycott, divestment and sanctions (BDS) movement, French companies Veolia and Alstom have dropped out of the Jerusalem light rail project due to sustained pressure from Palestine solidarity groups. The companies were contracted by the Israeli government to construct and manage the tramway linking Jerusalem to several illegal Israeli settlement colonies in the occupied West Bank. ... Palestinian soccer players, coaches and athletic clubs in the occupied Gaza Strip released an open letter on 20 November to Michel Platini, president of the Union of European Football Associations, calling on the organization to "reverse apartheid Israel's participation" in European soccer matches ("An Open letter from Besieged Gaza to Michel Platini and UEFA: Reverse Apartheid Israel's Participation in European Competitive Football," 20 November 2010). In August, the Israeli government denied players from Gaza to travel to Mauritania for a match. A month later, Platini threatened Israel with expulsion from the soccer union if it continued to restrict Palestinian athletes from freedom of movement. "Israel must choose between allowing Palestinian sport to continue and prosper or be forced to face the consequences for their behavior," he added ("Platini: I'll kick Israel out of Europe," Palestine Monitor, 2 October 2010). The athletes' letter praised Platini's remarks, and accounted in detail the various ways in which Israel's ongoing siege and blockade against the Gaza Strip affects daily life for Palestinians -- athletes or not. "Like all residents of Gaza, footballers are continually deprived entry or exit from what many mainstream human rights organizations call the world's largest open-air prison," stated the letter. "You must know that we are still grieving the loss of over 430 of our children, who were among the 1,443 people killed during Israel's three-week bombing of Gaza in winter 2009. Two of our national football team heroes, Ayman Alkurd and Wajeh Moshate, were among those 1,443. 5,300 more people were injured. Many had their legs amputated. They will never have the chance to play football." The authors of the letter, representing more than thirty athletic and civic organizations in Gaza, highlighted the historic anti-racism campaigns by European soccer unions, including UEFA's recent policy to support referees in stopping games for racist behavior. The letter pointed out that racism "is at the heart of why our national team cannot play abroad. It is the core reason why our sporting equipment does not arrive. It is the reason why our stadiums do not get built and why our football season ends prematurely through resource shortages or violent attacks. The letter concluded with a plea to Platini and UEFA to rescind Israel's participation in European competitions until the state's racist policies end against Palestinians and it abides by international law.

Without land, Gaza farmers grow crops on roofs
Hussein Shabat, director of the Palestinian Center for Youth Development, guides families working on rooftop garden projects, sometimes with the aid of outside donors. "Beit Hanoun is an important place for such gardens. It's near the border with Israel, and much agricultural land has been destroyed repeatedly by the Israeli army," he says. The Palestinian Agricultural Relief Committee reports that up to 75,000 dunams (a dunam equals 1,000 square meters) of prime agricultural land has been destroyed by Israeli bulldozers and bombings. "Also many farmers are unable to access their land because of the Israelis," Shabat adds. The Israeli imposition of a "buffer zone" along Gaza's borders swallows at least a third of Gaza's farmland and renders lethal any border regions farmers try to access. This land formerly produced wheat, barley and a variety of fruits and nuts; it was Gaza's food basket. "Many people have left their homes and land near border areas, because they are afraid of the constant Israeli shooting and shelling attacks," Shabat says. Beit Hanoun is now a waterless, treeless landscape. ... Home-grown food projects like rooftop gardens, and raising rabbits and chickens on the roof help combat the severe poverty of Gaza's 80 percent food-aid dependent population. Those living in tightly-packed refugee camps or overcrowded towns but with access to a roof can potentially stave off malnutrition and at the same time generate a small income.

Cape Town Opera plays Tel Aviv amid calls for boycott
The Cape Town Opera is performing Porgy and Bess in Tel Aviv, Israel. On opening night a group of Israeli Peace activists held a flash mob outside the opera house, calling on the performers to boycott Israel. (video)

Why we walked out
Students across the US are protesting a public relations campaign that brings soldiers from the Israeli army to speak on campuses. These tours are an attempt to justify recent war crimes committed by the army and are coordinated by various organizations, the most well-known being the Zionist organization StandWithUs. Our protests have drawn attention to the massive Israeli human rights abuses in the occupied Gaza Strip and the West Bank. The protests started on 20 October 2010, when two Israeli army soldiers visited the University of Michigan campus. Students, staff and community members collectively engaged in a silent walk-out in memory of and in solidarity with the Palestinian children who were silenced by the Israeli military during Israel's three-week bombardment of the Gaza Strip in winter 2008-09.

Raseljavanje palestinskih beduina u Negevu

Elektrana u nepriznatom palestinskom selu Wadi al-Na'am.
Wadi al-Na'am je jedno od najbijednijih mjesta u Palestini. Oko 5000 palestinskih stanovnika tog sela raseljeni su u ranim 1950-tim iz zapadnog dijela Negeva u koji su im izraelske vlasti zabranile povratak. Osim problema sa stalnim rušenjem kuća, nedostatkom vode i struje itd, s kojima se suočavaju stanovnici nepriznatih sela u Izraelu, usred sela Wadi al-Na'am nalazi se i velika elektrana. Sjeveroistočno od sela nalazi se industrijska zona Ramat Hovav koja se bavi proizvodnjom kemikalija. Vjetar iz industrijske zone sa sobom donosi opasne pare što je rezultiralo ektremno visokim postotkom oboljenja od raka, oboljenja dišnih putova, kožnih bolesti, neplodnosti i pobačaja. Izraelske vlasti blokiraju napore da se opremi i opskrbi klinika u selu.

Informacije iz članka al-Naqab: The Ongoing Displacement of Palestine's Southern Bedouin Hazema Jamjouma koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

Izraelske su snage, radnici i 2 buldožera, slijedeći naloge vlade, u selo Twail Abu-Jirwal ušli 08. svibnja 2007. u 9:30 sati, u vrijeme kada su svi muškarci iz sela bili na poslu. Uništili su sve postojeće objekte u selu, a žene, djecu i starce iz sela istjerali iz 30 domova koje su potom srušili, zahvaljujući čemu je dodatnih 100 Palestinaca ostalo bez krova nad glavom pod užarenim ljetnim suncem. Ovo se rušenje nije dogodilo na Zapadnoj obali niti u Gazi, već u selu Twail Abu-Jirwal u Negevu (Naqabu), a svih stotinu Palestinaca koji su prisilno raseljeni bili su građani države Izrael.

Mještani sela Twail Abu-Jirwal bili su izloženi rušenju svojih domova najmanje 15 puta od 2006. godine, a u većini slučajeva cijelo je selo bilo u potpunosti sravnjeno sa zemljom. Ovo selo ne predstavlja iznimku, već pravilo u Negevu; Izrael sustavno ove palestinske beduine na jugu zemlje nastoji istisnuti na manje dijelove zemlje konfiscirajući ostatak ove zaboravljene polovice Palestine.

Prije Nakbe (1947-1949) u Naqabu (Negevu) je živjelo više od 100 000 palestinskih beduina i činili su više od 99 posto stanovništva na tom području. Specifičan način života beduina u tom velikom i djelomično plodnom pustinjskom području temeljio se na stočarskom gospodarstvu, za koje su potrebni prostrani pašnjaci za koze, ovce i deve, te na poljoprivredi onih godina kad je pala odgovarajuća količina oborina. Društvena struktura koja se temelji na klanovima nije prihvatila cijepanje zemlje na čestice u privatnom vlasništvu, već je svako pleme imalo vlasništvo nad određenim teritorijem, a plemena su, kao i osmanske, a kasnije i britanske vlasti, poštivala međusobne teritorijalne granice.

Masovno i sustavno prisilno raseljavanje palestinskih beduina počelo je 1948, s izraelskim osvajanjem grada Beershebe i potpunim uništenjem i raseljavanjem svih palestinskih zajednica u toj regiji. Početkom 1950-tih prisilno je raseljeno više od 90 000 palestinskih beduina; većina njih postali su izbjeglice smještene u Pojasu Gaze, na Zapadnoj obali, na Sinajskom poluotoku i u Jordanu. Masovno i sustavno izvlašćivanje koje je uslijedilo posljedica je odluke države Izrael da ne prizna običajna prava beduina na zemlju koja pripada njihovim plemenima. Izrael svu beduinsku zemlju tretira kao državnu, osim u slučaju kada je ona registrirana kao privatno vlasništvo.

Transfer stanovništva (etničko čišćenje), izvlašćivanje i ugnjetavanje se između 1948. i 1967. nastavilo kroz diskriminatorni vojni režim koji je kontrolirao palestinske Arape koji su uspjeli ostati unutar granica nove države; ti se vojni zakoni nisu primjenjivali na izraelske Židove. Oko 10 000 palestinskih beduina koji su uspjeli ostati u Negevu sustavno su skupljani i prisilno prebačeni, te zatvoreni u tzv. siyaj (ograđeno) područje koje se nalazi u sjeveroistočnom kutu Negeva, južno od Zapadne obale, u trokutu između gradova Beershebe, Arada i Dimone.

Izrael je davanje državljanstva (u skladu sa Zakonom o državljanstvu iz 1952.) palestinskim beduinima u Negevu uvjetovao registracijom kod jednog od 18 plemena koje priznaje država. Izraelske vojne i civilne vlasti su s beduinskom populacijom komunicirale isključivo preko šeika ili čelnika ovih plemena koji su služili kao posrednici. Pod vojnom vladavinom Palestinci nisu smjeli napuštati niti ulaziti u svoje gradove i sela bez vojnih dozvola.

1965. u Izraelu je donesen Zakon o planiranju i izgradnji 5275-1965 u kojem se deteljno navode ovlasti različitih službenih tijela koja su zakonski odgovorna za planiranje i provedbu, te master plan na razini čitave države uključujući karte svih postojećih zajednica i zona za stambeni, industrijski i poljoprivredni razvoj, cestovne i električne mreže, arheološke i drevne lokalitete, prognoze trendova među stanovništvom, potrebe za naseljvanjem itd. Ključni element Zakona o planiranju i izgradnji iz 1965. je to što je on izrađen kako bi ometao razvoj autohtonog palestinskog stanovništva u Izraelu, te to što je diskriminacijski na štetu tog dijela stanovništva na području pružanja javnih usluga i dodijeljivanja sredstava.

Iako je većina palestinskih zajednica koje su postojale unutar zelene linije 1965. postojala i mnogo prije uspostave Izraela, mnoga palestinska sela u Galileji, te najmanje 50 beduinskih zajednica u Negevu, nisu uključeni u Zakon o planiranju i izgradnji iz 1965. Oni ne čine dio državnog master plana i postali su „nepriznati“ ili protuzakoniti.

Od 1965, kad je donesen ovaj zakon, nepriznata sela više nisu prikazana na državnim kartama; nisu snabdjevana vodom, strujom, nisu im pružane kanalizacijske usluge, usluge zbrinjavanja otpada niti bilo koja druga javna usluga; za ta se sela ne grade ceste, ni škole, ni društveni centri, ništa. Odbijanje da ih se opskrbi električnom energijom je posebno bezobzirno, obzirom da većina tih sela ima visokonaponske električne kablove koji prolaze iznad njih. Jedna od glavnih elektrana koja strujom opskrbljuje područje Bir Sabe' nalazi se usred nepriznatog sela Wadi al-Na'am koje nema struje. Uz sve to, budući da Izrael ta sela smatra ilegalnima, domovi mještana mogu biti srušeni u bilo koje doba, kao i svi ostali objekti od šatora, spremnika za vodu do torova za stoku, što za više od 75 000 palestinskih beduinskih građana države Izrael, koji u tim selima, uključujući selo Twail Abu-Jirwal, u Negevu žive, predstavlja realnost i stalan izvor straha.

Iako su kroz razdoblje vojne vladavine palestinski beduini masovno raseljavani, a njihova zemlja konfiscirana, sjeveroistočno je područje Naqaba (Negeva) ostalo vrlo gusto naseljeno Palestincima. Slijedeći korak bio je istisnuti što je moguće više palestinskih beduina na komadić zemlje unutar „ograđenog područja“.

Od 1968. izraelska je vlada „priznala“ sedam palestinskih sela, koja se spominju kao koncentracijske općine. Tel Sheva, Rahat, Arara, Kseiffa, Segev Shalom, Houra i Laqiyya su najsiromašnije priznate zajednice u Izraelu i potpuna su suprotnost obližnjih izraelsko-židovskih naselja, od kojih se mnoga mogu pohvaliti s najvišim društveno-gospodarskim pokazateljima u zemlji. Jasna svrha koncentracijskih općina, kao što je očigledno iz njihovog naziva, je koncentracija palestinskih beduina u getoiziranim urbanim prostorima, čime su oni odsječeni od svog pastirskog i nomadskog načina života i pretvoreni u izrabljive radnike za različite industrije u židovskom vlasništvu u Naqabu (Negevu).

Dok se taktike koje su različite izraelske vlasti upotrebljavale razlikuju, glavni je cilj izraelske politike u Negevu (Naqabu) od sredine 1970-tih bilo prisilno raseljavanje palestinskih beduina iz nepriznatih sela u koncentracijske općine. Na primjer, škole su se gradile samo u koncentracijskim općinama, a u Izraelu su doneseni zakoni o obveznom obrazovanju što je značilo da su roditelji u nepriznatim selima bili suočeni s teškim izborom: tjerati djecu da pješače do po nekoliko kilometara udaljenih škola, preseliti se u obližnju općinu, ili se suočiti s kaznom zbog kršenja zakona o obveznom obrazovanju.

U kasnim 1970-tima Ariel Sharon, tadašnji izraelski ministar poljoprivrede, je uspostavio vojne jedinice pod nazivom Zelene patrole koje su odgovarale njegovom ministarstvu. Glavni im je zadatak bilo uznemiravanje palestinskih beduina iz nepriznatih sela, često uništavanjem njihove imovine. Crne koze, koje možda predstavljaju najvažniju vrstu stoke kod beduina, izraelski je zakon smatrao opasnima za okolinu; a izraelske su vlasti konfiscirale „odlutale“ koze. Pripadnici Zelenih patrola su napadali palestinske pastire stvarajući što je moguće glasniju buku svojim terenskim vozilima i oružjem kako bi prestrašili koze i natjerali ih da se razbježe na sve strane. Slijedećih nekoliko sati pastiri i njihove obitelji nastojali bi skupiti što je moguće više svojih prestrašenih „odlutalih“ koza prije nego bi ih se dočepali pripadnici Zelene patrole.

Sve do danas, izraelska politika prema pastirima je ostala izrazito discriminacijska na štetu palestinskih pastira na svakoj razini provedbe. Pastiri moraju imati dozvole da uzgajaju stoku, a izraelske vlasti dopuštaju da se izda ograničeni broj dozvola; ne izdaju se nove dozvole, niti bilo kakve dozvole za uzgajanje deva, životinja o kojima je beduinski način života diljem arapskog svijeta izrazito ovisan. Tijekom sušnih godina, palestinski pastiri moraju svoja stada prevesti sjevernije radi ispaše, a za taj su prijevoz potrebne dozvole koje se teško dobivaju, baš kao i dozvola za ispašu stoke na zemlji koju često moraju unajmljivati od Židovskog nacionalnog fonda.

Od 1980-tih izraelske su vlasti uništavale palestinske poljoprivredne usjeve u Naqabu (Negevu) kako bi i na taj način pokrenule prisilno raseljavanje u općine. Zelene patrole i drugi državni agenti koristili su buldožere i druge strojeve kako bi fizički uništili palestinske usjeve, čime su uništili sredstva za preživljavanje njihovih vlasnika. Tijekom razdoblja od 2002. do 2004. agenti izraelskih zemljišnih vlasti počeli su koristiti novu metodu: zaprašivanje usjeva iz zraka uporabom otrovnog herbicida pod nazivom „Roundup“. U tom je razdoblju na ovaj način uništeno više od 30 000 dunuma zemlje koju su obrađivali beduini, a uporaba otrovnih kemikalija za posljedicu je imala uginuće na stotine životinja, pobačaje palestinskih trudnica i nagli porast oboljenja među Palestincima koji su udisali kemikaliju ili jeli zaprašene usjeve. S ovim se postupcima prekinulo tek kad su palestinske i izraelsko-židovske organizacije za ljudska prava dobile žestoku pravnu bitku, a sud naredio prekid zaprašivanja.

Najočitija metoda kojom izraelske vlasti raseljavaju palestinske beduine iz nepriznatih sela je rušenje kuća. 15. prosinca 2008, u 5 sati ujutro (u vrijeme pisanja ovog članka) više od 200 pripadnika policije i nekoliko jedinica Zelene patrole napalo je beduinski logor Abdallah al-Atrash u blizini općine Rahat. U slijedećih 6 sati srušili su cijelo selo i prisilno protjerali svih 20 obitelji koje su tamo živjele. Niti jedan objekt nije pošteđen, a svi su muškarci, žene i djeca protjerani sa svoje zemlje. Mještani ovog sela na istom su mjestu živjeli gotovo 20 godina, nakon što su prethodno istjerani iz svojih prijašnjih domova koji su se nalazili zapadnije.


Nekoliko linkova za Palestinu/Izrael:
Canadian Filmmaker John Greyson Turns Down Offer to Premiere Film at the Tel Aviv International LGBT Film Festival
This choice has been very difficult to make. As I've said before, I have great respect for the work you're doing, and know what a struggle your festival faces to keep going. I want to be very clear: my decision isn't in opposition to your festival, which has done much to promote the voices of global queers, or to you, who have done much to get queer films made and shown in your city. Instead, I feel I must join the many Jews and non-Jews, Israelis and Palestinians, queers and otherwise, who are part of the growing global BDS (Boycott, Divestment and Sanctions) movement against Israeli apartheid. I've come to the conclusion that, in this moment, to not take this stand is unthinkable, impossible.

The campaign to isolate apartheid Israel -- lessons from South Africa
There are moments in modern history when particular struggles galvanise millions around the world to act in solidarity. This occurred during the Spanish Civil War, the struggle of the Vietnamese people against US imperialism and the liberation struggles of Southern Africa. The time has now come for progressive humanity to cut through the obfuscations, canards and calumnies and meaningfully support the resistance of the Palestinian people. For more than 60 years Palestinians have alerted us to one outrage after another, injustices piled upon injustices without the commensurate scale of global solidarity required to make a significant difference to their lives. It is now in our hands to change this unconscionable situation. Not by appealing to the ruling classes of the world and their institutions -- which remain, in the face of abundant evidence, unmoved, callous and hypocritical. Which in fact sustain and provide succour to Israel's apartheid and terror. It is rather by applying the most potent weapon we have learnt to rely on, forged and steeled through the tried and tested struggles of workers and oppressed people spanning time and space: solidarity. International solidarity in this sense in the words of the late Mozambican revolutionary, Samora Machel is “not an act of charity but an act of unity between allies fighting on different terrains toward the same objectives”.

Not an analogy: Israel and the crime of apartheid
Each of these Bantustans was given a flag and a government made up of indigenous intermediaries on the Pretoria payroll, and all the trappings of a sovereign government including responsibility over municipal services and a police force to protect the apartheid regime, but without actual sovereignty. The idea was that by getting international recognition for each of these homelands as states, the apartheid regime would transform South Africa from a country with a 10 percent white minority, to one with a 100 percent white majority. Since it was a democratic regime within the confines of the dominant community, the state's democratic nature would be beyond reproach. No one was fooled. The African National Congress launched a powerful campaign to counter any international recognition of the Bantustans as independent states, and the plot failed miserably at the international level -- with the notable, but perhaps unsurprising, exception that a lone "embassy" for Bophuthatswana was opened in Tel Aviv. Israel has employed similar strategies in Palestine. For example, Israel recognized 18 Palestinian Bedouin tribes and appointed a loyal sheikh for each in the Naqab (Negev) desert during the 1950s as a means of controlling these southern Palestinians, forcing those who did not belong to one of the tribes to affiliate to one in order to get Israeli citizenship (see Hazem Jamjoum, "al-Naqab: The Ongoing Displacement of Palestine's Southern Bedouin," al-Majdal #39-40, Autumn 2008/Winter 2009). In the late 1970s, the Israeli regime tried to invent Palestinian governing bodies for the West Bank and Gaza Strip in the form of "village leagues" intended to evolve into similar non-sovereign governments -- glorified municipalities of a sort. As with apartheid's Homelands, the scheme failed miserably, both because the Palestine Liberation Organization (PLO) had established itself as the sole legitimate representative of the Palestinian people, and because Palestinians largely understood the plot and opposed it with all means at their disposal. The main lesson for Israel was that the PLO would have to either be completely destroyed or would have to be transformed into Israeli apartheid's indigenous intermediary. Israel launched a massive campaign to destroy the PLO throughout the 1980s and early '90s. With the demise of the PLO's main backers in the Soviet bloc at the end of the Cold War and its strained relations with Saudi Arabia and Kuwait after the first Gulf War, Israel capitalized on the opportunity, and worked to transform the PLO from a liberation movement to a "state-building" project that was launched by the signing of the Oslo Accords, seven months before South Africa's first free election. The push for the establishment and international recognition of an independent Palestinian state within the Palestinian Bantustan is no different from the South African apartheid regime's campaign to gain international recognition of Transkei or Ciskei. This is the core of the "two-state solution" idea. The major and crucial difference is that in the current Palestinian case, it is the world's superpower and its adjutants in Europe and the Arab world pushing as well, and armed with the active acceptance of Palestine's indigenous intermediaries.

Applicability of the Crime of Apartheid to Israel
Odlična analiza izraelskog aparthejda na žalost za sada samo na engleskom
Fundamental laws, policies and practices of the Israeli government aim to establish and maintain Zionist Jewish Israeli domination over Palestinian nationals through the colonization of their lands and resources. These laws, policies and practices affect all Palestinian nationals, irrespective of their location and status since at least the Nakba of 1948. Hence, the crime of apartheid is applicable to Israel over all of Israel and the OPT. The ongoing exclusion of Palestinians from their homes, lands and country through internal and external displacement over the past 60 years has forced 70 percent of Palestinians to live as refugees and/or IDPs; the largest and longest standing refugee and IDP crises in the world today. In order to challenge Israel's rejection of international law as a valid framework capable of bringing a lasting solution to the conflict and its apartheid laws, policies and practices, it is necessary to support the shift of the struggle from the limited focus on the occupation of the OPT back to its roots as a struggle against apartheid and colonialism and occupation in all of mandate Palestine. In other words, only reparations based on an end to racial discrimination through the institutionalization of justice will end the conflict and bring peace. Uri Davis describes this process as "the dismantlement of the state of Israel as a Jewish state in the political Zionist sense of the term, an apartheid state, and its replacement with a democratic Palestine."81 Hence, the conflict will end when the colonizer and colonized live together, in equality, in all of Palestine. Until then, the racist and discriminatory laws, policies and practices of the state of Israel must be exposed and the government encouraged and pressured to annul its apartheid and colonial laws, policies and practices.


Ostali linkovi:
Otvoreno pismo javnosti nezavisne studentske inicijative Split
Kako nadležne institucije i dalje pokazuju potpuno nerazumijevanje tog jednostavnog i jasno artikuliranog zahtjeva, možemo samo zaključiti da se radi o tipičnoj demagogiji i pokušaju manipulacije akademskom zajednicom, ali i najširom javnošću. Pozivamo stoga tu istu javnost da ne nasjeda na ovakve pokušaje obmane od strane nadležnih tijela, a njima poručujemo: Ne ispuni li se naš zahtjev za potpuno javno financiranim visokoškolskim obrazovanjem na svim razinama, vidjeti ćemo se opet na jesen!