Neke informacije, vijesti – Palestina/Izrael

Withholding Palestinian tax revenues is a criminal act
Zadržavanje palestinskih prihoda od poreza je kriminalni čin (22. prosinac 2012)
Nije po prvi put da izraelska okupacijska vlast zadržava palestinski novac od prihoda od poreza; tijekom nekoliko proteklih godina izraelska je vlada taj novac koristila kao Damoklov mač nad glavama Palestinaca. Koristila ga je za ucjenjivanje Palestinaca i kao sredstvo pritiska kad joj je to bilo potrebno. Iako svjesna da su Palestinci slabija strana u ovom sukobu, međunarodna zajednica nije ništa rekla ni poduzela kako bi natjerala Izrael da odustane od ove politike. Nakon što su Palestinci najavili da namjeravaju pred Općom skupštinom UN-a zatražiti unaprjeđenje Palestine u državu nečlanicu promatrača, izraelski okupacijski čelnici nisu prestali prijetiti da neće Palestincima prebaciti novac od njihovih prihoda od poreza, kako bi Palestince natjerali da još jednom razmotre svoje planove. Izrael je najavio da palestinski novac od prihoda od poreza neće Palestincima uplatiti najranije do ožujka, prosvjedujući na taj način protiv uspješnog unaprjeđenja statusa Palestine pri UN-u. Unatoč tome što će ovaj potez katastrofalno utjecati na više od milijun Palestinaca, arapska i međunarodna javnost ostala je nijema, nemoćna i popustljiva. Palestince kojima nisu redovito isplaćene plaće obuzeo je bijes i frustriranost. Uskoro stiže kraj prosinca, a plaće za studeni još su u posjedu Izraelaca. Palestinci takvo ponašanje smatraju ni više ni manje nego krađom i otimačinom. Izrael nije skrivao svoju namjeru da kazni Palestince i, znajući da međunarodna zajednica neće reagirati, izraelska vlada nije oklijevala ostvariti svoje prijetnje. Jasno je da ova politika nema nikakve veze s dugovima za električnu energiju. Radi se o još jednom kolektivnom kažnjavanju kojem Izrael podvrgava palestinski narod. Ista je politika provođena nauštrb stanovnika Pojasa Gaze gdje više od 1,5 milijuna Palestinaca godinama živi pod nepravednom i protuzakonitom opsadom. Ovaj financijski problem izravno je povezan sa sporazumima iz Osla koji su potpisani 1993. godine. Izravna krivica je na onima koji su Izrael oslobodili financijske odgovornosti i obveza koje ima kao okupacijska sila. Od 1967. do 1994, kad je osnovana Palestinska samouprava, nije bilo ovakvih problema. Izrael je, kao okupacijska sila, morao ispunjavati svoje obveze prema međunarodnom pravu. Sporazumima iz Osla ta je odgovornost skinuta s Izraela i stavljena na Palestinsku samoupravu i svjetske donatore, čime su oni na ovaj ili onaj način postali izravni partner u izraelskoj okupaciji, a Palestinska samouprava sada plaća ono što je trebao plaćati Izrael iz svoje državne riznice. Izraelska okupacija nije najjeftinija okupacija u modernoj svjetskoj povijesti samo zato što nema otpora ili jer nema gubitaka među okupacijskim vojnicima, već i zbog financijskih pitanja koja bi trebali rješavati Izraelci, ali to ne čine. Palestinskim područjem upravljaju palestinski zaposlenici kojima bi plaće trebale isplaćivati okupacijske vlasti, a ne svjetski donatori ili zemlje članice Arapske lige. Kad se od arapskih zemalja traži da zaštite Palestince uplaćivanjem mjesečnog iznosa od 100 milijuna američkih dolara, ponovo se šalje pogrešna poruka Izraelu, poruka koja govori da Izrael može činiti što god želi, jer su Arapi spremni platiti ono što Izrael zadrži ili ukrade. No izraelsko neisplaćivanje palestinskog novca je dvosjekli mač, jer nitko ne može jamčiti za posljedice koje će nastavak ove politike polučiti, nitko ne može reći kakva će biti reakcija Palestinaca kad ne budu mogli kupiti hranu ili lijekove ili mlijeko za svoju djecu i netko će za to morati odgovarati. Hrana, lijekovi i sklonište osnovna su ljudska prava, a neisplatom njihovog novca Palestincima, izraelske vlasti krše ta prava. Zadržavanjem 100 milijuna američkih dolara mjesečno pogoršat će se životi Palestinaca, onemogućiti im da namire osnovne potrebe i više od milijun Palestinaca bit će gurnuto ispod praga siromaštva.
Read more...

Hamas chief Mashaal visits Gaza; European countries summon ambassadors to Israel over E1 settlement expansion [December 2 - December 8]
Hamasov čelnik Mashaal posjetio Gazu; europske zemlje pozvale svoje veleposlanike u Izraelu prosvjedujući zbog širenja kolonističkih naselja na području E1 [02-08. prosinac 2012]
Hamas je 08. prosinca u gradu Gazi proslavio 25. obljetnicu postojanja, a na proslavi su se pristašama Hamasa pridružili i drugi palestinski politički pokreti s palestinskih područja i iz inozemstva. 8-dnevni rat, u kojem je živote izgubilo 170 Palestinaca i 6 Izraelaca, potaknuo je pomirenje među Palestincima. 25. obljetnici Hamasa nazočili su ikone palestinskog pokreta otpora i čelnici poput pripadnice Narodnog fronta za oslobođenje Palestine Leile Khaled i Hamasovog čelnika Mashaala. Mashaal je 7. prosinca 2012. po prvi put posjetio Pojas Gaze i po drugi put palestinska područja, nakon što je 1967. s 11 godina napustio svoj dom na Zapadnoj Obali. Mashaal je čestitao stanovnicima Pojasa Gaze na pruženom otporu i okupljenim pristašama Hamasa najavio „Danas Gaza, sutra Ramallah, a zatim Jeruzalem, Haifa i Jaffa.“ Proslavi Hamasove obljetnice u Gazi prisustvovali su i dužnosnici Fataha sa Zapadne Obale u pokušaju oživljavanja napora za pomirbu između Hamasa i Fataha. Leila Khaled iz Narodnog fronta za oslobođenje Palestine je pozvala na nacionalno jedinstvo, ali i kritizirala nedavno unaprjeđenje palestinskog promatračkog statusa u UN-u izjavivši kako „nikome nije dopušteno cjenkati se s pravom na povratak“. Narodni front za oslobođenje Palestine se zalaže za uspostavu jedne demokratske države u povijesnoj Palestini i ne priznaje Izrael. Čelnici Islamskog džihada Ramadan Shallah i Ziad Nakhla odlučili su da neće posjetiti Pojas Gaze i sudjelovati u Hamasovoj proslavi jer je Izrael zaprijetio da će na njih izvesti atentat.
Još jedan razlog za slavlje Palestinci su dobili s odlukom UNESCO-a da drevno selo Battir u blizini Betlehema na Zapadnoj Obali registrira kao Lokalitet svjetske baštine. Battir će tako postati drugi palestinski lokalitet registriran kao lokalitet svjetske baštine. Prvi je bila Bazilika Rođenja Isusova u Betlehemu koja je već dobila taj status. Selo Battir posebno je po drevnom sustavu za poljoprivredno navodnjavanje koji ove selo koristi već stoljećima, ali mu danas prijeti izgradnja izraelskog separacijskog zida koji Izrael namjerava izgraditi u tom selu. Registracijom kod UNESCO-a selo će biti zaštićeno od ovakvih postupaka, a očekuje se da će cijela procedura biti završena do kraja siječnja 2013.
Izrael je pak objavio svoj plan da nastavi s izgradnjom 3000 stambenih jedinica na području „E1“, koridoru na Zapadnoj Obali u blizini Jeruzalema, usprkos pritisku međunarodne zajednice koja se tom potezu protivi. Izrael je svoj plan prvi put najavio manje od 24 sata nakon što je 29. studenog 2012. većinom glasova u Općoj skupštini UN-a podržano unaprjeđenje palestinskog statusa. Zemlje diljem svijeta, uključujući Njemačku i SAD, pozvale su Netanyahua da još jednom razmotri svoj plan za širenje kolonističkih naselja i započne pregovore s Palestincima. Ako Izrael ne odustane od svog plana gradnje kolonističkih naselja na koridoru između Jeruzalema i izraelskog kolonističkog naselja Maaleh Adumim, Palestinci sjevernije od tog područja bit će odsječeni od Jeruzalema, a Zapadna će Obala biti podijeljena na 2 dijela (sjeverni i južni). Palestinska samouprava je osudila ovaj plan, a vlade Španjolske, Danske, Velike Britanije, Francuske, Švedske, Italije i Južne Afrike pozvale su na razgovor svoje veleposlanike u Izraelu kako bi izrazile svoje protivljenje izraelskom jednostranom potezu. Izrael je također najavio da će zadržati palestinski novac od poreza za mjesec studeni u vrijednosti od 120 milijuna američkih dolara što će, nada se Izrael, poslužiti kao kazna zbog palestinskog zahtjeva pri UN-u. Izrael je također najavio da će zadržani novac upotrijebiti za plaćanje dugova koje Palestinska samouprava ima prema jednoj izraelskoj energetskoj tvrtci koja Palestince snabdijeva električnom energijom.
Izraelske su snage u subotu 8. prosinca izvršile pretres nekoliko domova u selima al-Saff, Hundaza i Beit Fajjar u okolici Betlehema i uhitile 3 Palestinaca u dobi od 19, 20 i 21 godinu. Sličan se incident odigrao u selu Barqa u Nablusu na Zapadnoj Obali u četvrtak 6. prosinca, kada je izraelska vojska napala selo i pretresla oko 36 domova. U raciji u selu Barqa sudjelovale su stotine vojnika koji su upadali u kuće bez upozorenja i pretresali ih, te uništavali namještaj. Vojska tvrdi da je tijekom racije u nekim domovima pronađeno oružje. U sukobima izraelskih vojnika i palestinske policije i mladića 6. prosinca ozlijeđeno je 20 osoba. Sukobi su izbili kad su vojnici ušli u središte Hebrona i došli do Bab al-Zawiye kako bi uhitili jednog palestinskog policajca. Dotični se opirao uhićenju, a drugi policajci su mu priskočili u pomoć, dok su mladići počeli vojnike gađati kamenjem. Vojnici su upotrijebili bojevo streljivo, gumene metke i suzavac.
Read more...

Gaza crisis ends in a ceasefire; Palestinians call for political unity ahead of UN bid [November 17 - November 24]
Kriza u Gazi okončana prekidom vatre; Palestinci pozivaju na političko jedinstvo pred glasanje o palestinskom statusu u UN-u [17-24. studeni 2012]
Hamas je preuzeo odgovornost za eksploziju autobusa u Tel Avivu u kojoj su zadnji dan 8-dnevnog rata, 21. studenog, ranjene 24 osobe. U Hamasu tvrde kako je to bila odmazda za neprekidno izraelsko granatiranje Pojasa Gaze.
U oružanom sukobu koji je trajao 8 dana ubijeno je 158 Palestinaca u Pojasu Gaze i 6 Izraelaca na jugu Izraela. Neki palestinski izvori procjenjuju da je broj ubijenih Palestinaca viši od 160. Prema podacima UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova od 158 ubijenih Palestinaca 103 su bili civili, uključujući oko 30 djece i 13 žena, dok je među ubijenim Izraelcima bilo 2 vojnika i 4 civila. Tisuće su Palestinaca u Gazi izašle na ulice kako bi proslavile potpisivanje dogovora o prekida vatre 21. studenog. Tijekom proslave čula se pucnjava uslijed koje je jedan muškarac navodno ubijen zalutalim metkom. U nekim zajednicama na jugu Izraela, poput Kiryat Malachija gdje je tijekom sukoba ubijeno 3 ljudi, održani su manji prosvjedi na kojima su prosvjednici osudili dogovor o prekidu vatre i pozivali na oštriju izraelsku vojnu akciju u Pojasu Gaze. Fatah, Hamas, Islamski džihad i drugi palestinski pokreti iskoristili su prekid vatre kao priliku da pozovu na palestinsko političko jedinstvo kako bi se ojačao otpor izraelskoj okupaciji. I 22. studenog u Gazi su se okupili politički čelnici i tisuće mještana i slavili prekid vatre, a navodno svi veći palestinski pokreti podupiru Abbasov zahtjev za unaprjeđenjem statusa u UN-u.
U pucnjavi i sukobima između Palestinaca i izraelskih vojnika kod ograde na granici između Izraela i Pojasa Gaze 23. studenog 2012. ubijen je jedan 20-godišnji Palestinac, a ranjeno ih je 19. Glasnogovornica izraelske vojske je izjavila kako su vojnici najprije upozorili skupinu ljudi koja se približila ogradi koja odvaja Pojas Gaze od Izraela, a zatim i otvorili vatru u stopala ljudi kako bi rastjerali mnoštvo od oko 300 okupljenih. Palestinski liječnici i svjedoci pak tvrde da se radilo o ljudima koji su bili na svom poljoprivrednom zemljištu i pripremali se za molitvu kad je počela pucnjava u kojoj je ubijen 20-godišnjak, koji je pogođen u glavu. Palestinski veleposlanik pri UN-u Riyad Mansour je UN-u prijavio incident ustvrdivši kako je Izrael prekršio prekid vatre, dok je Hamas rasporedio svoje sigurnosne snage duž granične ograde kako bi spriječio ljude da joj se približavaju.
Izrael je na Zapadnoj Obali u petak 23. studenog uhitio 28 Palestinaca. Uhićenici su povezani s Hamasom i Islamskim džihadom, a među njima se nalazi i 5 članova Palestinskog zakonodavnog vijeća. Dan ranije odigrala su se slična uhićenja, a Izrael je taj dan tijekom noći uhitio oko 50 osoba, tvrdeći da su uhićenja povezana s „nedavnim nasilnim i terorističkim djelovanjem“. Većina među ovih 50 uhićenih su pripadnici i dužnosnici Hamasa, Islamskog džihada i Narodnog fronta za oslobođenje Palestine. Izrael je također 23. studenog uhitio jednog izraelskog Palestinca, osumnjičenog za upletenost u podmetanje bombe na autobus u Tel Avivu 21. studenog, samo nekoliko sati prije potpisivanja sporazuma o prekidu vatre. Glasnogovornica izraelske vojske je izjavila kako je bombaški napad počinio „izraelski Arapin iz mjesta Taybeh koji je pripadnik Hamasa“ i koji je svoj napad koordinirao s Hamasom na Zapadnoj Obali.
Read more...

Bedouin Seek Democracy in Israel
Beduini zahtijevaju demokraciju u Izraelu (24. prosinac 2012)
Izraelskim beduinima uskraćena je mogućnost da na predstojećim izborima biraju svoje predstavnike u lokalnim vijećima. Aktivisti za ljudska prava upozoravaju kako ova odluka vlasti predstavlja ograničavanje demokracije u Izraelu, posebice u pogledu izraelskih nežidovskih državljana.
Um Batin je beduinsko selo koje broji 4000 mještana, a smješteno je u izraelskoj pustinji Negev. Trenutno lokalnim vijećem ne predsjeda nitko iz beduinskih sela zbog čega se mještani osjećaju otuđeno od lokalnih vlasti. Um Batin je jedna od 11 beduinskih zajednica u Negevu koje čine regionalno vijeće Abu Basma. Ovo najnovije regionalno vijeće oformljeno je 2004. godine i jedno je od samo 3 nežidovskih lokalnih vijeća u Izraelu.
Od 2011. 53 regionalna vijeća upravljaju s oko 850 ruralnih gradića i sela u Izraelu. Čine ih izabrani predstavnici iz zajednica koje se nalaze pod jurisdikcijom svakog od vijeća. Regionalna vijeća pomažu u raspodjeli lokalnih sredstava, pružaju usluge mještanima i povezuju se s različitim vladinim tijelima.
Regionalno vijeće Abu Basma trenutno predstavlja oko 30 000 beduinskih građana Izraela, a još ga uvijek vodi predstavnik kojeg je postavila izraelska vlada. Izrael je u više navrata odgađao izbore kojima bi se na to mjesto postavili predstavnici iz redova lokalnog stanovništva. Izraelsko ministarstvo unutarnjih poslova 2009. je usvojilo amandman Zakona o regionalnim vijećima koji dopušta beskonačno odgađanje izbora u novim regionalnim vijećima. Prije toga su se prema izraelskom zakonu izbori trebali održati u roku od 4 godine od osnivanja novog regionalnog vijeća. Nakon što su se lokalne udruge za ljudska prava žalile zbog amandmana, izraelski je Vrhovni sud 2011. državi naredio da u prosincu 2012. provede izbore za sela koja spadaju u regionalno vijeće Abu Basma. Međutim, samo nekoliko mjeseci prije planiranih izbora, jedan je posebni odbor koji je oformilo ministarstvo unutarnjih poslova predložio podjelu regionalnog vijeća Abu Basma na 2 nova vijeća: Al Kasum i Neve Midbar. Kako bi opravdala ovu podjelu država je tvrdila kako mještani vijeća Abu Basma nisu spremni za održavanje izbora, te kako to vijeće ne pokriva povezani teritorij.
Odvjetnica Rawia Abu Rabia iz Udruženja za građanska prava u Izraelu predstavlja mještane koji se nastoje izboriti za održavanje izbora. Beduini su isključeni ih demokratskih procesa u kojima njihovi susjedi Židovi mogu sudjelovati. Osjećaju nepovjerenje i otuđenje od državne vlasti, a njihovi lokalni čelnici osjećaju se nemoćno da pozitivno utječu na razvoj svojih zajednica.
Oko 200 000 beduinskih državljana Izraela živi na području Negeva. Osim u selima koja spadaju pod regionalno vijeće Abu Basma, više od 60 000 beduina živi u oko 35 „nepriznatih“ beduinskih sela u Negevu, dok ih oko 100 000 živi u beduinskim naseljima koje je izgradila država.
Gotovo sve beduinske zajednice u Negevu – kako priznate, tako i one nepriznate – suočavaju se s nepružanjem usluga, visokom nezaposlenošću i dubokim siromaštvom. Beduinski gradovi koje je izgradila vlada svake se godine nalaze najniže na socioekonomskoj ljestvici u Izraelu.
Vladinim prijedlogom koji je usvojen 2011, poznatim i kao Prawerov plan, vlasti žele ukloniti najmanje 30 000 građana iz njihovih domova u nepriznatim selima i preseliti ih u naselja. Vlada tvrdi kako na taj način želi modernizirati beduinsku zajednicu i omogućiti joj bolje pružanje usluga. Međutim, beduinski stanovnici Negeva glatko su odbili Prawerov plan u kojem vide napad na svoja temeljna prava. „Ova politika u beduinima ne vidi građane, već neprijatelja i demografsku prijetnju“, kaže Abu Rabia.
Stanje u selima regionalnog vijeća Abu Basma je isto kakvo je bilo kad je ono oformljeno prije 9 godina. To vijeće ništa nije učinilo za sela koja su pod njegovom jurisdikcijom. Neki domovi u Um Batinu na primjer još uvijek nemaju struje, unatoč tome što je to selo službeno priznato. Beduini stoga u Izraelu ne vide demokratsku državu, već osjećaju neravnopravnost između Arapa i Židova. Mladi vide da država ne poštuje njihova prava i nemaju nade u budućnost.
Read more...

Palestinian camp residents flee clashes
Palestinci iz izbjegličkog logora bježe pred borbama (17. prosinac 2012)
Stanovnici palestinskog logora u Damasku izbjegli su u ponedjeljak (17. prosinca) usred novih sukoba. Sirijski ratni zrakoplovi napali su istočna predgrađa grada u pokušaju gušenja pobune u glavnom gradu Sirije. U ponedjeljak su u izbjegličkom logoru Yarmuk, na jugu Damaska, ponovo izbili sukobi između prorežimskog Narodnog fronta za oslobođenje Palestine – Glavnog zapovjedništva i pobunjenika koji se bore protiv snaga sirijskog predsjednika Al-Assada. U nedjelju (16. prosinca) je u zračnim udarima režimskih zrakoplova na izbjeglički logor ubijeno 8 civila, a prema nekim izvještajima ubijeno je čak 25 osoba. Stanovnici logora masovno su pobjegli u druge dijelove Damaska ili potražili utočište negdje drugdje. Zrakoplovi su bombardirali i regiju Istočna Ghuta, te obližnju Zamalku. Vojna pojačanja krenula su s vojnog aerodroma Mazzeh zapadno od Damaska prema jugu u Darayu. Daraya je bila poprište najkrvavijeg pokolja tijekom 21-mjesečnog sukoba u Siriji i već je mjesec dana pod opsadom sirijske vojske, te je stalno izložena granatiranju vojnika koji pokušavaju ući u to pobunjeničko uporište. Vojska je raketirala Darayu i obližnji Moadamiyat Al Sham. U Halfayi u središnjoj sirijskoj pokrajini Homs su u nedjelju izbili žestoki sukobi. Pobunjenici su napali vojne kontrolne točke, a vojnici su granatirali grad u kojem je 23 ljudi, većinom civila, ubijeno u sukobima i bombardiranjima. U bombardiranju obližnjeg grada Kfar Zeita u nedjelju je ubijeno 3 djece. U drugom po veličini sirijskom gradu Alepu, gdje se već 5 mjeseci vode smrtonosne urbane borbe, izbili su sukobi u blizini glavnog stožera vojske u četvrti Zahraa na sjeverozapadu grada. U cijeloj je Siriji u nedjelju (16. prosinca 2012) ubijeno 160 osoba, uključujući 85 civila.
Read more...

 

Neke informacije, linkovi - Prawerov plan za prisilno raseljavanje beduina u Nakabu/Negevu, okupacija Gaze, mučenje u Izraelu...

palestinska beduinka stoji u ruševini svog doma u selu Al-Araqib u Nakabu/Negevu nakon rušenja 

Naqab in photos: "We are all Naqab" 

Understanding the Prawer Plan Law 
Pravni centar za zaštitu prava palestinske manjine u Izraelu o Zakonu o Prawerovom planu
Izraelska je vlada 3. siječnja 2012. u Knesset poslala prijedlog „Zakona o uređenju beduinskog naseljavanja u Negevu“ („Zakon o Prawerovom planu“). Taj je zakon dio Prawerovog plana koji je odobrila vlada u rujnu 2011. Ako ovaj zakon bude prihvaćen, do 70 000 arapskih beduinskih građana Izraela bit će prisilno preseljeno iz svojih domova i sa svoje zemlje u gradove koji su neprikladni za njihov način života. Međunarodna zajednica je pozvala Izrael da povuče diskriminatorni Zakon o Prawerovom planu jer je neprimjeren, nerealističan i nepravedan. Ključni elementi Zakona o Prawerovom planu su: zaključivanje, u roku od 5 godina, svih beduinskih zahtjeva vezano uz vlasništvo nad zemljom i nuđenje kompenzacije u zemlji ili novcu za najviše 50% tražene zemlje; uspostavljanje strogih provedbenih mehanizama, uključujući prisilne deložacije i rušenje domova bez mogućnosti pravnog lijeka; davanje široke diskrecije i ovlasti premijeru u svim fazama provedbe zakona. Cilj zakona je „omogućiti razvoj Negeva u korist svih njegovih stanovnika, uključujući rješavanje pitanja naseljavanja beduinske populacije“ i „regulirati beduinske zahtjeve za vlasništvom nad zemljom u Negevu“. Odštetu može tražiti osoba, njen supružnik ili potomci koji su prije 25. listopada 1979. podnijeli „memorandum zahtjeva“ i čiji zahtjev nakon toga nije odbacio upravitelj ili sud. U slučaju pravno utemeljenog vlasničkog zahtjeva (koji je prvotno podnesen i potvrđen u odštetnom procesu), dat će se odšteta u vrijednosti od 50% tražene zemlje. Odštetu podnositelj zahtjeva može dobiti samo pod uvjetom da sa sve zemlje koju trenutno koristi ukloni sve osobe i objekte i u potpunosti se odrekne, pismeno, svih vlasničkih zahtjeva nad zemljom za koju neće dobiti odštetu. Odšteta će biti u obliku zemlje ako postoji dokaz o poljoprivrednom obrađivanju i stanovanju na toj zemlji u vrijeme podnošenja prvotnog vlasničkog zahtjeva i samo pod uvjetom da su podnositelj zahtjeva i/ili njegovi potomci i danas u posjedu te zemlje. Lokaciju zemlje koju će podnositelj zahtjeva dobiti kao obeštećenje odredit će vlada, tj. podnositelju zahtjeva se ne jamči da će dobiti zemlju svojih predaka. Ukoliko tražena zemlja bude trenutno u posjedu države (tj. zapadno od Ceste 40) isplatit će se novčana odšteta. Nakon što se objavi početak odštetnog procesa u određenom području, podnositelj zahtjeva će moći u roku od 9 mjeseci potvrditi svoj prvotni zahtjev. Ukoliko svoj zahtjev potvrdi u roku od 19 mjeseci dobit će smanjenu odštetu, a nakon 19 mjeseci više neće moći dobiti nikakvu odštetu. Izraelske zemljišne vlasti mogu izdati naloge o deložaciji osoba koje su u posjedu zemlje u suprotnosti sa Zakonom o Prawerovom planu. Izraelske zemljišne vlasti mogu ući na zemlju i ukloniti sve objekte i osobe „i upotrijebiti sve mjere kako bi osigurale izvršenje naloga o deložaciji“, te upotrijebiti „razumnu silu i dobiti pomoć policijskih snaga“. Provedbu naloga o deložaciji ne može odgoditi ni zaustaviti sud, a nalog o deložaciji prema Zakonu o Prawerovom planu uključuje ovlasti za rušenje svih objekata bez posebne dozvole za rušenje. Ministar pravosuđa može vlasniku zemlje naplatiti troškove deložacije i rušenja, a osoba koja prekrši Zakon o Prawerovom planu može biti osuđena na 2 godine zatvora. Za provedbu zakona odgovoran je premijer. Premijer će odrediti tko je beduin i područje mogućeg naseljavanja beduina. Premijer će uspostaviti odbore za odštetu, imenovati po jednog beduinskog predstavnika i regulirati objavu odluka. Premijer sam proglašava ili otkazuje područja namijenjena za naseljavanje, njihovu lokaciju i granice. Ovim zakonom ozakonjuje se raseljavanje, izvlašćivanje i deložacija desetaka tisuća arapskih beduinskih građana Izraela. Zakon ne priznaje pravo arapskih beduina na vlasništvo nad zemljom njihovih predaka. Ovim će zakonom prema razumnim procjenama arapska beduinska zajednica dobiti manje od 16% svoje zemlje. Zakon predlaže da se tu zajednicu obešteti zemljom koja se nalazi duboko u pustinji, ne vodeći računa o povijesnoj povezanosti autohtonih arapskih beduina s njihovom zemljom. Zakon diskriminira između arapskih beduina koji žive na zemlji svojih predaka i onih koji su raseljeni, te onemogućuje sudskoj vlasti da intervenira i zaštiti građane od nepoštenih državnih mjera. Arapske beduine nitko o ovom zakonu nije ništa pitao i oni su ga odbacili. Pravni centar za prava palestinske manjine u Izraelu - Adalah pozvao je izraelsku vladu da povuče Zakon o Prawerovom planu, prizna „nepriznata sela“ i prava arapskih beduina na zemlju njihovih predaka, zaustavi rušenja i prisilne deložacije, te da se uključi u smisleni dijalog s arapskom beduinskom zajednicom i arapskim političkim vodstvom.
Read more... 

World Water Day 2012 (English) (video)

Four Reasons to Reject the "Prawer Plan"
Četiri razloga za odbacivanje „Prawerovog plana“ (siječanj 2012.) 
Prawerov plan nastoji koncentrirati beduine u prenapučena naselja i istovremeno izvlastiti većinu njihove zemlje. Umjesto da dovede do procesa pomirenja u Nakabu (Negevu) i dogovorenog razvojnog plana, Prawerov plan produbljuje sukob između arapskih beduinskih građana i države. Zakon o Prawerovom planu treba kategorički odbaciti iz 4 razloga: 
1. Master plan iz zakona ignorira vlasnička prava većine arapskih beduina koji posjeduju znatne površine zemlje u Nakabu (Negevu) od prije 1948. Za razliku od prijašnjih prijedloga od strane države, novi zakon onemogućuje arapskim beduinima koji trenutno ne žive i ne nadziru svoju zemlju da je ikad više povrate. To se odnosi na više od polovice tražitelja vlasništva nad zemljom koji su sa svoje zemlje u Nakabu istjerani tijekom 1950-tih, te na neke skupine s područja Al-Araquiba i Lakiye. Umjesto da ispravi povijesnu nepravdu, ovaj zakon predlaže nametanje još jedne kazne ovim građanima Izraela, koji su najprije kažnjeni kad su prvotno istjerani sa svoje zemlje, a sada će po drugi put biti kažnjeni jer im neće priznati njihovo pravo na tu zemlju. Razumna procjena pokazuje da će arapska beduinska zajednica u cjelini prema prijedlogu ovog zakona dobiti 90 000 do 100 000 dunuma, odnosno manje od 1% zemlje u Nakabu i desetinu područja čiji povrat traže kao zemlju svojih predaka. 
2. Unatoč činjenici da je većina od 46 „nepriznatih“ arapskih beduinskih sela postojala prije uspostave države 1948. godine, vlada se prema njima odnosi na ponižavajući način, nazivajući ih „raštrkanim naseljima“. Plan se udaljio od prethodnih vladinih izjava, poput one u Goldbergovom izvještaju, u kojem se navodi da, gdje god je to moguće, ta sela treba priznati. Sadašnji izvještaj uvjetuje arapska beduinska prava na prostorno planiranje u tim selima rješavanjem njihovih zahtjeva za zemljom s državom. Ovaj je uvjet izrazito problematičan jer su svi preostali problemi u planiranju nejasni i tajnoviti. Plan u potpunosti potkopava povjerenje arapske beduinske zajednice, kojoj već prijeti mogućnost rušenja domova i prisilnih deložacija. Na primjer selo Al-Araqib je prvi puta uništeno tijekom 1950-tih, drugi puta 2010, nakon čega je rušeno više od 30 puta. U okviru Prawerovog plana, vlada planira sličnu budućnost za desetke tisuća arapskih beduinskih građana Izraela koji žive u Nakabu. 
3. Predloženi plan je nedemokratski jer ne uključuje sudjelovanje arapskog beduinskog stanovništva. „Operacijom“ uređivanja beduinskih područja upravljat će se izravno iz premijerovog ureda. Plan će provoditi general bojnik u mirovini Doron Almog koji će raditi zajedno s posebnim tijelom za uređenje beduinskog naseljavanja koje vodi policijski general bojnik u mirovini Yehudal Bachar. Samim time plan više sliči vojnoj operaciji nego građanskom planu. Središnjim odborom za zahtjeve prema Prawerovom planu predsjedat će iskusni pravnik i taj će odbor uključivati 4 vladina predstavnika, a premijer će imenovati samo jednog arapskog beduinskog predstavnika koji će također biti dio odbora. 
4. Prawerov plan je protuzakonit zbog rasne diskriminacije. Prije samo godinu dana država Izrael je retroaktivno priznala nekoliko židovskih farmi - pojedinačnih naselja - koje su protuzakonito izgrađene u Nakabu. Istovremeno država želi evakuirati stara beduinska sela u Nakabu koja su starija od države i u kojima žive stotine i tisuće ljudi. Štoviše, u listopadu 2011. vlada je odobrila gradnju 10 novih židovskih zajednica na području Arada, u istom okrugu iz kojeg želi deložirati postojeća beduinska sela. Ovakva se politika ne može definirati nikako drugačije nego kao rasna diskriminacija. 
Novi zakon i Prawerov plan treba odbaciti i smjesta obustaviti. Vlada mora razgovarati s arapskim beduinima o alternativnom master planu kojeg su pripremili Regionalno vijeće nepriznatih sela i Bimkom. Ovaj alternativni master plan pokazuje da je moguće, primjereno i nužno priznati sva sela na temelju jednakih kriterija za Arape i Židove u Nakabu/Negevu. Umjesto da se forsira plan raseljavanja i koncentriranja stanovništva koji će nedvojbeno produbiti sukob u Nakabu, moguće je bez velikih poteškoća priznati svih 46 postojećih beduinskih sela i svaki vrijedeći zahtjev za vlasništvom nad zemljom. To je logičan, pravedan i ravnopravan temelj za povijesnu pomirbu u Nakabu. 
Read more... 

Gisha: Scale of Control: Israel's Continued Responsibility in the Gaza Strip 
This position paper examines the changes in the methods and means of control of the Palestinian territory, particularly the Gaza Strip, since 2007. It analyzes the responsibility of the various actors exercising control and presents a legal framework for understanding the obligations of an occupying power that has partially ceded control. 
Read more... 

Joint NGO submission to the UN COMMITTEE AGAINST TORTURE concerning Israel's periodic report due in 2013 
Allegations made by Palestinian detainees in detailed affidavits to the submitting organizations consistently describe the use of methods which clearly constitute torture under the Convention's definition and the jurisprudence of international tribunals and human rights monitoring bodies. In several cases, these allegations have been substantiated by internal ISA memoranda, by testimony of ISA interrogators in court and by medical evidence. These methods include, but are not limited to: prolonged incommunicado detention; sleep deprivation by means of continuous or nearly continuous interrogation for periods exceeding 24 hours (for example, 46 hours of interrogation with a two hour break at 25 hours); stress positions, including forcibly bending the detainee's back over the seat of a chair at an acute angle, often with legs shackled to the chair, or coerced crouching in a frog-like position; slapping and blows; tightening handcuffs on the arms near or above the elbows and pressing or pulling the handcuffs, causing the arms to swell and often injuring the radial nerves; threats of arrest and physical abuse of family members; exposing a suspect to a parent or spouse being abusively interrogated or exposing a family member to a son or brother exhibiting signs of physical torture; and religious and other insults such as beard-pulling or strip searches performed by a person of the opposite sex. Three or more ISA interrogators are invariably present when employing the physical methods of torture and they usually employ more than one method, repeatedly, against the same detainee. 
Read more...

Izrael namjerava prisilno ukloniti beduinske zajednice na Zapadnoj obali radi širenja kolonističkih naselja

Informacije iz članka Israel to forcibly remove bedouin communities in settlements push Guardianove dopisnice iz Jeruzalema Harriet Sherwood od 5. prosinca 2011. koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.


U skladu s izraelskim planom za širenje velikog židovskog kolonističkog naselja Ma'ale Adumim izraelske vlasti namjeravaju prisilno, sa zemlje na kojoj su živjele 60 godina, preseliti oko 20 beduinskih zajednica s područja između Jeruzalema i Jerihona.

Raseljavanje oko 2300 članova beduinskog plemena Jahalin, 2/3 kojih su djeca, trebalo bi započeti slijedeći mjesec. Izraelske vlasti obitelji nameravaju preseliti sa Zapadne obale na jedno područje u blizini gradskog odlagališta otpada na rubu Jeruzalema.

Beduini se žale da će ovaj potez izložiti opasnosti njihovo zdravlje, uskratiti im pristup zemlji na kojoj pase njihova stoka i ugroziti njihov tradicionalni način života. Upozoravaju da je održivost njihovih postojećih zajednica ozbiljno narušena rastom židovskih kolonističkih naselja, uspostavom vojnih zona, rušenjem domova i torova za životinje, te gradnjom autoputa koji siječe kroz njihove kampove.

Ovaj plan o preseljenju je tek prvi dio dugoročnijeg programa uklanjanja oko 27 000 beduinskih Arapa iz „Zone C“, koja pokriva 62% Zapadne obale i pod izraelskom je vojnom kontrolom.

Beduinske zajednice nisu službeno obaviještene o ovom planu, već ga je izraelska civilna uprava, vojno tijelo koje upravlja „Zonom C“, otkrila jednoj UN-ovoj agenciji.

Ravnatelj civilne uprave je posjetio Khan al-Ahmar prije 3 tjedna i usmeno upozorio beduine da će biti uklonjeni sa svoje zemlje, tvrdi Eid Hamis Swelem Jahalin (46) koji je rođen u kampu u Khan al-Ahmaru. „Rekao je da ova zemlja pripada vladi, da smo ovdje ilegalno. Odgovorio sam mu da ovdje živim od prije 1967. godine, od prije nego ste vi došli u našu zemlju.“

Ove male zajednice na pustim stjenovitim brdima koja se protežu prema Mrtvom moru žive u teškim životnim uvjetima, bez struje, tekuće vode, usluga zbrinjavanja otpada, asfaltiranih cesta i zdravstvenih ustanova. Beduini žive u improviziranim domovima izrađenim od drva, valovitog čelika i cerada.

Za razliku od beduinskih zajednica, obližnja židovska kolonistička naselja spojena su na javne mreže i koriste javne usluge. Ma'ale Adumim, u kojem živi 40 000 ljudi i koje se izdiže poviše zajednica plemena Jahalin, ima 21 školu, 80 dječjih vrtića, mrežu javnog prijevoza, knjižnice, bazene za plivanje i trgovačke centre.

Izrael je područje na kojem žive jahalinski beduini odredio za širenje Ma'ale Adumima. Mnogi Palestinici u ovome vide dio strateškog plana da se zatvori prsten židovskih kolonističkih naselja koji će odsjeći istočni Jeruzalem od ostatka Zapadne obale. Protežući se do Jordanske doline, prošireni Ma'ale Adumim će također Zapadnu obalu presjeći na 2 dijela.

„Žele s cijelog područja ukloniti beduine i umjesto nas naseliti koloniste. Neće biti nikakve palestinske države,“ kaže Hamis. Sva su židovska kolonistička naselja na Zapadnoj obali uključujući istočni Jeruzalem protuzakonita prema međunarodnom pravu.

Jahalini su prvotno živjeli u pustinji Negev, iz koje su izbjegli ili su istjerani nakon stvaranja države Izrael 1948. Danas je ovo veliko pleme raštrkano diljem Zapadne obale. Oni kojima prijeti preseljenje tvrde da su unajmili zemlju od njenih palestinskih vlasnika koji žive u obližnjem selu Anata. No izraelske vlasti tvrde da zemlja sada pripada državi, te da su njihovi domovi, torovi za životinje i male škole izgrađeni bez dozvola – koje je praktički nemoguće dobiti – te da će zbog toga biti srušeni.

Svih 257 obitelji plemena Jahalin u 5 sela smještenih uz autoput između Jeruzalema i Mrtvog mora primile su naloge o rušenju.

Školi koju pohađaju njihova djeca, izgrađenoj prije 2 i pol godine od starih automobilskih guma i blata, također prijeti rušenje, zbog pritiska koji vrše obližnji kolonisti.

U civilnoj upravi tvrde da ovi planovi o uklanjanju palestinskih mještana nisu konačni, te da izraelske vlasti pokušavaju pronaći prihvatljivo rješenje za beduine čije su zajednice „protuzakonito smještene“.

Na području koje se predlaže kao mjesto na koje bi se preselili već živi oko 4000 Jahalina koji su deložirani iz svojih kampova sredinom 1990-tih. U UN-u tvrde da to mjesto „ ne udovoljava minimalnim standardima u pogledu udaljenosti od gradskih odlagališta otpada … prethodno preseljene obitelji prijavljuju negativne posljedice, uključujući zdravstvene poteškoće, gubitak sredstava za život, pogoršane uvjete života, gubitak plemenske kohezije i eroziju tradicionalnog stila života“.


Izvor i više informacija: Israel to forcibly remove bedouin communities in settlements push

Raseljavanje palestinskih beduina u Negevu

Elektrana u nepriznatom palestinskom selu Wadi al-Na'am.
Wadi al-Na'am je jedno od najbijednijih mjesta u Palestini. Oko 5000 palestinskih stanovnika tog sela raseljeni su u ranim 1950-tim iz zapadnog dijela Negeva u koji su im izraelske vlasti zabranile povratak. Osim problema sa stalnim rušenjem kuća, nedostatkom vode i struje itd, s kojima se suočavaju stanovnici nepriznatih sela u Izraelu, usred sela Wadi al-Na'am nalazi se i velika elektrana. Sjeveroistočno od sela nalazi se industrijska zona Ramat Hovav koja se bavi proizvodnjom kemikalija. Vjetar iz industrijske zone sa sobom donosi opasne pare što je rezultiralo ektremno visokim postotkom oboljenja od raka, oboljenja dišnih putova, kožnih bolesti, neplodnosti i pobačaja. Izraelske vlasti blokiraju napore da se opremi i opskrbi klinika u selu.

Informacije iz članka al-Naqab: The Ongoing Displacement of Palestine's Southern Bedouin Hazema Jamjouma koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

Izraelske su snage, radnici i 2 buldožera, slijedeći naloge vlade, u selo Twail Abu-Jirwal ušli 08. svibnja 2007. u 9:30 sati, u vrijeme kada su svi muškarci iz sela bili na poslu. Uništili su sve postojeće objekte u selu, a žene, djecu i starce iz sela istjerali iz 30 domova koje su potom srušili, zahvaljujući čemu je dodatnih 100 Palestinaca ostalo bez krova nad glavom pod užarenim ljetnim suncem. Ovo se rušenje nije dogodilo na Zapadnoj obali niti u Gazi, već u selu Twail Abu-Jirwal u Negevu (Naqabu), a svih stotinu Palestinaca koji su prisilno raseljeni bili su građani države Izrael.

Mještani sela Twail Abu-Jirwal bili su izloženi rušenju svojih domova najmanje 15 puta od 2006. godine, a u većini slučajeva cijelo je selo bilo u potpunosti sravnjeno sa zemljom. Ovo selo ne predstavlja iznimku, već pravilo u Negevu; Izrael sustavno ove palestinske beduine na jugu zemlje nastoji istisnuti na manje dijelove zemlje konfiscirajući ostatak ove zaboravljene polovice Palestine.

Prije Nakbe (1947-1949) u Naqabu (Negevu) je živjelo više od 100 000 palestinskih beduina i činili su više od 99 posto stanovništva na tom području. Specifičan način života beduina u tom velikom i djelomično plodnom pustinjskom području temeljio se na stočarskom gospodarstvu, za koje su potrebni prostrani pašnjaci za koze, ovce i deve, te na poljoprivredi onih godina kad je pala odgovarajuća količina oborina. Društvena struktura koja se temelji na klanovima nije prihvatila cijepanje zemlje na čestice u privatnom vlasništvu, već je svako pleme imalo vlasništvo nad određenim teritorijem, a plemena su, kao i osmanske, a kasnije i britanske vlasti, poštivala međusobne teritorijalne granice.

Masovno i sustavno prisilno raseljavanje palestinskih beduina počelo je 1948, s izraelskim osvajanjem grada Beershebe i potpunim uništenjem i raseljavanjem svih palestinskih zajednica u toj regiji. Početkom 1950-tih prisilno je raseljeno više od 90 000 palestinskih beduina; većina njih postali su izbjeglice smještene u Pojasu Gaze, na Zapadnoj obali, na Sinajskom poluotoku i u Jordanu. Masovno i sustavno izvlašćivanje koje je uslijedilo posljedica je odluke države Izrael da ne prizna običajna prava beduina na zemlju koja pripada njihovim plemenima. Izrael svu beduinsku zemlju tretira kao državnu, osim u slučaju kada je ona registrirana kao privatno vlasništvo.

Transfer stanovništva (etničko čišćenje), izvlašćivanje i ugnjetavanje se između 1948. i 1967. nastavilo kroz diskriminatorni vojni režim koji je kontrolirao palestinske Arape koji su uspjeli ostati unutar granica nove države; ti se vojni zakoni nisu primjenjivali na izraelske Židove. Oko 10 000 palestinskih beduina koji su uspjeli ostati u Negevu sustavno su skupljani i prisilno prebačeni, te zatvoreni u tzv. siyaj (ograđeno) područje koje se nalazi u sjeveroistočnom kutu Negeva, južno od Zapadne obale, u trokutu između gradova Beershebe, Arada i Dimone.

Izrael je davanje državljanstva (u skladu sa Zakonom o državljanstvu iz 1952.) palestinskim beduinima u Negevu uvjetovao registracijom kod jednog od 18 plemena koje priznaje država. Izraelske vojne i civilne vlasti su s beduinskom populacijom komunicirale isključivo preko šeika ili čelnika ovih plemena koji su služili kao posrednici. Pod vojnom vladavinom Palestinci nisu smjeli napuštati niti ulaziti u svoje gradove i sela bez vojnih dozvola.

1965. u Izraelu je donesen Zakon o planiranju i izgradnji 5275-1965 u kojem se deteljno navode ovlasti različitih službenih tijela koja su zakonski odgovorna za planiranje i provedbu, te master plan na razini čitave države uključujući karte svih postojećih zajednica i zona za stambeni, industrijski i poljoprivredni razvoj, cestovne i električne mreže, arheološke i drevne lokalitete, prognoze trendova među stanovništvom, potrebe za naseljvanjem itd. Ključni element Zakona o planiranju i izgradnji iz 1965. je to što je on izrađen kako bi ometao razvoj autohtonog palestinskog stanovništva u Izraelu, te to što je diskriminacijski na štetu tog dijela stanovništva na području pružanja javnih usluga i dodijeljivanja sredstava.

Iako je većina palestinskih zajednica koje su postojale unutar zelene linije 1965. postojala i mnogo prije uspostave Izraela, mnoga palestinska sela u Galileji, te najmanje 50 beduinskih zajednica u Negevu, nisu uključeni u Zakon o planiranju i izgradnji iz 1965. Oni ne čine dio državnog master plana i postali su „nepriznati“ ili protuzakoniti.

Od 1965, kad je donesen ovaj zakon, nepriznata sela više nisu prikazana na državnim kartama; nisu snabdjevana vodom, strujom, nisu im pružane kanalizacijske usluge, usluge zbrinjavanja otpada niti bilo koja druga javna usluga; za ta se sela ne grade ceste, ni škole, ni društveni centri, ništa. Odbijanje da ih se opskrbi električnom energijom je posebno bezobzirno, obzirom da većina tih sela ima visokonaponske električne kablove koji prolaze iznad njih. Jedna od glavnih elektrana koja strujom opskrbljuje područje Bir Sabe' nalazi se usred nepriznatog sela Wadi al-Na'am koje nema struje. Uz sve to, budući da Izrael ta sela smatra ilegalnima, domovi mještana mogu biti srušeni u bilo koje doba, kao i svi ostali objekti od šatora, spremnika za vodu do torova za stoku, što za više od 75 000 palestinskih beduinskih građana države Izrael, koji u tim selima, uključujući selo Twail Abu-Jirwal, u Negevu žive, predstavlja realnost i stalan izvor straha.

Iako su kroz razdoblje vojne vladavine palestinski beduini masovno raseljavani, a njihova zemlja konfiscirana, sjeveroistočno je područje Naqaba (Negeva) ostalo vrlo gusto naseljeno Palestincima. Slijedeći korak bio je istisnuti što je moguće više palestinskih beduina na komadić zemlje unutar „ograđenog područja“.

Od 1968. izraelska je vlada „priznala“ sedam palestinskih sela, koja se spominju kao koncentracijske općine. Tel Sheva, Rahat, Arara, Kseiffa, Segev Shalom, Houra i Laqiyya su najsiromašnije priznate zajednice u Izraelu i potpuna su suprotnost obližnjih izraelsko-židovskih naselja, od kojih se mnoga mogu pohvaliti s najvišim društveno-gospodarskim pokazateljima u zemlji. Jasna svrha koncentracijskih općina, kao što je očigledno iz njihovog naziva, je koncentracija palestinskih beduina u getoiziranim urbanim prostorima, čime su oni odsječeni od svog pastirskog i nomadskog načina života i pretvoreni u izrabljive radnike za različite industrije u židovskom vlasništvu u Naqabu (Negevu).

Dok se taktike koje su različite izraelske vlasti upotrebljavale razlikuju, glavni je cilj izraelske politike u Negevu (Naqabu) od sredine 1970-tih bilo prisilno raseljavanje palestinskih beduina iz nepriznatih sela u koncentracijske općine. Na primjer, škole su se gradile samo u koncentracijskim općinama, a u Izraelu su doneseni zakoni o obveznom obrazovanju što je značilo da su roditelji u nepriznatim selima bili suočeni s teškim izborom: tjerati djecu da pješače do po nekoliko kilometara udaljenih škola, preseliti se u obližnju općinu, ili se suočiti s kaznom zbog kršenja zakona o obveznom obrazovanju.

U kasnim 1970-tima Ariel Sharon, tadašnji izraelski ministar poljoprivrede, je uspostavio vojne jedinice pod nazivom Zelene patrole koje su odgovarale njegovom ministarstvu. Glavni im je zadatak bilo uznemiravanje palestinskih beduina iz nepriznatih sela, često uništavanjem njihove imovine. Crne koze, koje možda predstavljaju najvažniju vrstu stoke kod beduina, izraelski je zakon smatrao opasnima za okolinu; a izraelske su vlasti konfiscirale „odlutale“ koze. Pripadnici Zelenih patrola su napadali palestinske pastire stvarajući što je moguće glasniju buku svojim terenskim vozilima i oružjem kako bi prestrašili koze i natjerali ih da se razbježe na sve strane. Slijedećih nekoliko sati pastiri i njihove obitelji nastojali bi skupiti što je moguće više svojih prestrašenih „odlutalih“ koza prije nego bi ih se dočepali pripadnici Zelene patrole.

Sve do danas, izraelska politika prema pastirima je ostala izrazito discriminacijska na štetu palestinskih pastira na svakoj razini provedbe. Pastiri moraju imati dozvole da uzgajaju stoku, a izraelske vlasti dopuštaju da se izda ograničeni broj dozvola; ne izdaju se nove dozvole, niti bilo kakve dozvole za uzgajanje deva, životinja o kojima je beduinski način života diljem arapskog svijeta izrazito ovisan. Tijekom sušnih godina, palestinski pastiri moraju svoja stada prevesti sjevernije radi ispaše, a za taj su prijevoz potrebne dozvole koje se teško dobivaju, baš kao i dozvola za ispašu stoke na zemlji koju često moraju unajmljivati od Židovskog nacionalnog fonda.

Od 1980-tih izraelske su vlasti uništavale palestinske poljoprivredne usjeve u Naqabu (Negevu) kako bi i na taj način pokrenule prisilno raseljavanje u općine. Zelene patrole i drugi državni agenti koristili su buldožere i druge strojeve kako bi fizički uništili palestinske usjeve, čime su uništili sredstva za preživljavanje njihovih vlasnika. Tijekom razdoblja od 2002. do 2004. agenti izraelskih zemljišnih vlasti počeli su koristiti novu metodu: zaprašivanje usjeva iz zraka uporabom otrovnog herbicida pod nazivom „Roundup“. U tom je razdoblju na ovaj način uništeno više od 30 000 dunuma zemlje koju su obrađivali beduini, a uporaba otrovnih kemikalija za posljedicu je imala uginuće na stotine životinja, pobačaje palestinskih trudnica i nagli porast oboljenja među Palestincima koji su udisali kemikaliju ili jeli zaprašene usjeve. S ovim se postupcima prekinulo tek kad su palestinske i izraelsko-židovske organizacije za ljudska prava dobile žestoku pravnu bitku, a sud naredio prekid zaprašivanja.

Najočitija metoda kojom izraelske vlasti raseljavaju palestinske beduine iz nepriznatih sela je rušenje kuća. 15. prosinca 2008, u 5 sati ujutro (u vrijeme pisanja ovog članka) više od 200 pripadnika policije i nekoliko jedinica Zelene patrole napalo je beduinski logor Abdallah al-Atrash u blizini općine Rahat. U slijedećih 6 sati srušili su cijelo selo i prisilno protjerali svih 20 obitelji koje su tamo živjele. Niti jedan objekt nije pošteđen, a svi su muškarci, žene i djeca protjerani sa svoje zemlje. Mještani ovog sela na istom su mjestu živjeli gotovo 20 godina, nakon što su prethodno istjerani iz svojih prijašnjih domova koji su se nalazili zapadnije.


Nekoliko linkova za Palestinu/Izrael:
Canadian Filmmaker John Greyson Turns Down Offer to Premiere Film at the Tel Aviv International LGBT Film Festival
This choice has been very difficult to make. As I've said before, I have great respect for the work you're doing, and know what a struggle your festival faces to keep going. I want to be very clear: my decision isn't in opposition to your festival, which has done much to promote the voices of global queers, or to you, who have done much to get queer films made and shown in your city. Instead, I feel I must join the many Jews and non-Jews, Israelis and Palestinians, queers and otherwise, who are part of the growing global BDS (Boycott, Divestment and Sanctions) movement against Israeli apartheid. I've come to the conclusion that, in this moment, to not take this stand is unthinkable, impossible.

The campaign to isolate apartheid Israel -- lessons from South Africa
There are moments in modern history when particular struggles galvanise millions around the world to act in solidarity. This occurred during the Spanish Civil War, the struggle of the Vietnamese people against US imperialism and the liberation struggles of Southern Africa. The time has now come for progressive humanity to cut through the obfuscations, canards and calumnies and meaningfully support the resistance of the Palestinian people. For more than 60 years Palestinians have alerted us to one outrage after another, injustices piled upon injustices without the commensurate scale of global solidarity required to make a significant difference to their lives. It is now in our hands to change this unconscionable situation. Not by appealing to the ruling classes of the world and their institutions -- which remain, in the face of abundant evidence, unmoved, callous and hypocritical. Which in fact sustain and provide succour to Israel's apartheid and terror. It is rather by applying the most potent weapon we have learnt to rely on, forged and steeled through the tried and tested struggles of workers and oppressed people spanning time and space: solidarity. International solidarity in this sense in the words of the late Mozambican revolutionary, Samora Machel is “not an act of charity but an act of unity between allies fighting on different terrains toward the same objectives”.

Not an analogy: Israel and the crime of apartheid
Each of these Bantustans was given a flag and a government made up of indigenous intermediaries on the Pretoria payroll, and all the trappings of a sovereign government including responsibility over municipal services and a police force to protect the apartheid regime, but without actual sovereignty. The idea was that by getting international recognition for each of these homelands as states, the apartheid regime would transform South Africa from a country with a 10 percent white minority, to one with a 100 percent white majority. Since it was a democratic regime within the confines of the dominant community, the state's democratic nature would be beyond reproach. No one was fooled. The African National Congress launched a powerful campaign to counter any international recognition of the Bantustans as independent states, and the plot failed miserably at the international level -- with the notable, but perhaps unsurprising, exception that a lone "embassy" for Bophuthatswana was opened in Tel Aviv. Israel has employed similar strategies in Palestine. For example, Israel recognized 18 Palestinian Bedouin tribes and appointed a loyal sheikh for each in the Naqab (Negev) desert during the 1950s as a means of controlling these southern Palestinians, forcing those who did not belong to one of the tribes to affiliate to one in order to get Israeli citizenship (see Hazem Jamjoum, "al-Naqab: The Ongoing Displacement of Palestine's Southern Bedouin," al-Majdal #39-40, Autumn 2008/Winter 2009). In the late 1970s, the Israeli regime tried to invent Palestinian governing bodies for the West Bank and Gaza Strip in the form of "village leagues" intended to evolve into similar non-sovereign governments -- glorified municipalities of a sort. As with apartheid's Homelands, the scheme failed miserably, both because the Palestine Liberation Organization (PLO) had established itself as the sole legitimate representative of the Palestinian people, and because Palestinians largely understood the plot and opposed it with all means at their disposal. The main lesson for Israel was that the PLO would have to either be completely destroyed or would have to be transformed into Israeli apartheid's indigenous intermediary. Israel launched a massive campaign to destroy the PLO throughout the 1980s and early '90s. With the demise of the PLO's main backers in the Soviet bloc at the end of the Cold War and its strained relations with Saudi Arabia and Kuwait after the first Gulf War, Israel capitalized on the opportunity, and worked to transform the PLO from a liberation movement to a "state-building" project that was launched by the signing of the Oslo Accords, seven months before South Africa's first free election. The push for the establishment and international recognition of an independent Palestinian state within the Palestinian Bantustan is no different from the South African apartheid regime's campaign to gain international recognition of Transkei or Ciskei. This is the core of the "two-state solution" idea. The major and crucial difference is that in the current Palestinian case, it is the world's superpower and its adjutants in Europe and the Arab world pushing as well, and armed with the active acceptance of Palestine's indigenous intermediaries.

Applicability of the Crime of Apartheid to Israel
Odlična analiza izraelskog aparthejda na žalost za sada samo na engleskom
Fundamental laws, policies and practices of the Israeli government aim to establish and maintain Zionist Jewish Israeli domination over Palestinian nationals through the colonization of their lands and resources. These laws, policies and practices affect all Palestinian nationals, irrespective of their location and status since at least the Nakba of 1948. Hence, the crime of apartheid is applicable to Israel over all of Israel and the OPT. The ongoing exclusion of Palestinians from their homes, lands and country through internal and external displacement over the past 60 years has forced 70 percent of Palestinians to live as refugees and/or IDPs; the largest and longest standing refugee and IDP crises in the world today. In order to challenge Israel's rejection of international law as a valid framework capable of bringing a lasting solution to the conflict and its apartheid laws, policies and practices, it is necessary to support the shift of the struggle from the limited focus on the occupation of the OPT back to its roots as a struggle against apartheid and colonialism and occupation in all of mandate Palestine. In other words, only reparations based on an end to racial discrimination through the institutionalization of justice will end the conflict and bring peace. Uri Davis describes this process as "the dismantlement of the state of Israel as a Jewish state in the political Zionist sense of the term, an apartheid state, and its replacement with a democratic Palestine."81 Hence, the conflict will end when the colonizer and colonized live together, in equality, in all of Palestine. Until then, the racist and discriminatory laws, policies and practices of the state of Israel must be exposed and the government encouraged and pressured to annul its apartheid and colonial laws, policies and practices.


Ostali linkovi:
Otvoreno pismo javnosti nezavisne studentske inicijative Split
Kako nadležne institucije i dalje pokazuju potpuno nerazumijevanje tog jednostavnog i jasno artikuliranog zahtjeva, možemo samo zaključiti da se radi o tipičnoj demagogiji i pokušaju manipulacije akademskom zajednicom, ali i najširom javnošću. Pozivamo stoga tu istu javnost da ne nasjeda na ovakve pokušaje obmane od strane nadležnih tijela, a njima poručujemo: Ne ispuni li se naš zahtjev za potpuno javno financiranim visokoškolskim obrazovanjem na svim razinama, vidjeti ćemo se opet na jesen!