zatvorena i zapuštena džamija u Tiberijadi
Informacije iz članka 'This is how they drove us out'–Tiberias's exiles recall the Nakba američkog autora i urednika Sama Kestenbauma od 2. prosinca 2011. koji u cijelosti možete pročitati na engleskom na linku.
Zochrot je hebrejska riječ koja znači „sjećanje“. To je i ime izraelske nevladine organizacije koja je osnovana 2002. – tijekom Druge Intifade – kako bi prikupila priče i osobne pripovijesti o palestinskoj Nakbi. Nakba je arapska riječ koja znači „katastrofa“, a odnosi se na raseljavanje i egzodus arapskog stanovništva povijesne Palestine 1948. godine.
Zochrot je htio očuvati palestinsku povijest Izraela, povijest koja je desetljećima skrivana i nepoznata. Time su se bavili proteklih 9 godina. Nakba i dalje traje, piše na internetskoj stranici te organizacije, ne radi se samo o egzodusu i progonu palestinskog naroda nakon stvaranja države Izrael – „katastrofa“ se nastavlja jer većina izraelskih Židova nije upoznata s preddržavnom, palestinskom, poviješću svoje zemlje.
Sunčani je dan u studenom, skupina Izraelaca – Židova i Palestinaca – šeće ulicama Tiberijade. Došli su kako bi naučili kako je ovaj sjeverni grad izgledao prije osnutka Izraela.
Posjet Tiberijadi s generacijom koja je preživjela Nakbu
Skupinu predvode 2 starijih izraelskih Palestinaca. Oboje su odrasli ovdje i proživjeli Nakbu, kad su svi palestinski stanovnici Tiberijade protjerani.
Tiberijada se pruža prema Galilejskom jezeru. Danas je to grad kojeg čine blokovi modernih, izraelskih zgrada. Svi su javni znakovi ispisani na hebrejskom i engleskom. U središtu Tiberijade – na obali jezera – nalaze se ruševine: stari temelji, sinagoge, 2 džamije zatvorene pribijenim daskama i ruševne kamene zidine staroga grada.
Razgledavanje je vođeno na hebrejskom i na arapskom. Govornici nose mali ručni mikrofon i pojačalo i naizmjence se obraćaju skupini.
Nuwal Saleh ima 75 godina, odjevena je u crnu haljinu i bijeli hidžab. Sjeća se svog starog doma, koji je bio u Ulici riba, u centru starog grada. Kad je imala 11 godina, okončan je britanski mandat. Dan nakon što su se Britanci povukli iz grada, ušla je Haganah, cionističke paravojne snage.
„Nakon što su Britanci otišli“, kaže, „Haganah je počela pucati“.
Saleh i njena obitelj su pobjegli, u strahu da bi mogli biti ubijeni. Čuli su priče o tome kako su cijela palestinska sela bila izmasakrirana. Nisu željeli završiti poput njih. Saleh se prisjeća kako se godinama kasnije vratila u svoj dom, pokucala na vrata i našla se oči u oči s alžirskom židovskom obitelji. Rekla im je: „Ovo je nekad bio moj dom,“ i počela plakati.
Sjećanje na Tiberijadu, onda i danas
Ono što je nekad bio centar starog grada Tiberijade danas je parkiralište. Tu su hoteli i trgovački centri. Neke palestinske četvrti u gradu su u potpunosti sravnjene sa zemljom; druge su još uvijek tu, no njihovi su vlasnici izraelski Židovi.
Ali Abu Hosni, u 80-tim godinama života, također je rođen u Tiberijadi. Njegova obitelj – kao i Salehina – danas živi u Nazaretu. Obučen je u sivo odijelo i nosi debele naočale. Većina Palestinaca koji su živjeli u Tiberijadi izbjegla je u Nazaret, tvrdi. Ostali su otišli u Siriju i Jordan. „Kad je Haganah napala, blokirali su sve osim jedne strane grada. Tako su nas istjerali,“ objašnjava Hosni.
Abu Hosni govori malo na hebrejskom malo na arapskom. Ne zna engleski. Dok je odrastao, kaže, „židovi, kršćani i muslimani živjeli su ovdje zajedno jedni pored drugih.“ Muslimani, židovi i kršćani zajedno su trgovali na nekadašnjoj tržnici u starom gradu. Opisao je gotovo idiličnu sliku. „Bili su u vrlo dobrim odnosima,“ kaže. To je bilo prije dolaska cionista.
A Židovi koji danas ovdje žive? Abu Hosni sliježe ramenima. O njima ne želi previše govoriti. Karakter grada se promijenio. Neka imena ulica su se promijenila. Sve je na hebrejskom.
Izraelska Nakba
O Nakbi se ne govori često na hebrejskom. Prošlog je proljeća u Knessetu donesen zakon koji propisuje povlačenje državnog financiranja iz svake izraelske institucije koja obilježava ovaj palestinski dan žalosti. Izleti poput ovog – gdje Izraelci uče o palestinskoj povijesti – nisu uobičajeni.
U ovoj je skupini 5 sredovječnih izraelskih Židova iz Tel Aviva. Jedna žena, kratko ošišane kose, nosi Zochrotovu majicu i pozorno sluša. Ona redovito dolazi.
Obitelj izraelskih Palestinaca snima mobitelima i kamerama. Jedna crvenokosa izraelska Židovka kaže da je po prvi puta na izletu sa Zochrotom. Njen je prijatelj bio na jednom prethodnom i preporučio joj da i ona pođe.
Norma Musih, suosnivačica Zochrota, piše o važnosti i izravnosti sjećanja na Nakbu, posebice za izraelske Židove kao što je ona.
„Nakba nije priča o nekom drugom narodu koja se dogodila negdje drugdje. To je priča za koju smo mi, kao izraelski Židovi, odgovorni“ piše. Nakon sjećanja slijedeći je korak, nastavlja Musih, poštivanje palestinskog prava na povratak.
Svjesna je da bi to promijenilo demografsku sliku Izraela. „Izraelska država ne bi nastavila postojati u svom sadašnjem obliku“, piše, ali dodaje „da bi u toj novoj državi život bio bolji kako za Palestince tako i za Izraelce“.
Abu Hosni skupinu vodi do nekadašnje središnje džamije u Tiberijadi. Sada je zatvorena pribijenim daskama. Željezne šipke blokiraju ulaz. U unutrašnjosti je nabacano smeće, a netko je preko vrata na hebrejskom napisao „Smrt Arapima“.
Ovu su džamiju zvali „Gornja džamija“, jer se nalazi poviše na brdu. Sinagoge su bile na drugoj strani niza trgovina.
Prisjeća se kako bi na Ramazanski bajram, blagdan koji obilježava kraj mjeseca ramazana, ispalili praznu topovsku kuglu iz gradskog topa. Na ovaj bi način započinjali slavlje.
„Ovo je bila živahna tržnica,“ kaže Abu Hosni i pokazuje na obližnje trgovine. Sjeća se kad je ovdje dolazio kao dijete. „Na dane kad je tržnica radila nije bilo moguće razlikovati židove, muslimane i kršćane.“
Izvor: 'This is how they drove us out'–Tiberias's exiles recall the Nakba
DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Travel Palestine - Rediscover Your Senses (video)
