Prijevod članka Why the Palmer Report Deserves No Deference od 14. rujna 2011. odvjetnice i pravne savjetnice Pokreta za slobodnu Gazu Audrey Bomse, koji na engleskom možete pročitati na linku.
Gotovo svi činjenični nalazi, jednako kao i pravna analiza i zaključci nedavno u medije procurjelog izvještaja istražne skupine glavnog tajnika UN-a koja je istraživala „incident na flotili“ 31. svibnja 2010. (Skupina Palmer/Uribe), su u izravnoj suprotnosti s nalazima, analizom i zaključcima ranijeg UN-ovog izvještaja istražne misije Vijeća za ljudska prava, čiji su zaključak da je izraelska blokada Gaze, uključujući pomorsku blokadu, protuzakonita, 13. rujna 2011. ponovo potvrdili 5 neovisnih UN-ovih posebnih izvjestitelja o ljudskim pravima. U skladu sa svim dosadašnjim izjavama glavnog tajnika Ban Ki-moona o Gazi, Goldstoneovim izvještajem, te izjavama drugih međunarodnih agencija, uključujući Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC), ovi su UN-ovi stručnjaci međunarodnog prava odbacili zaključke Palmer/Uribeovog izvještaja i zatražili trenutačno ukidanje izraelske blokade Gaze, te pružanje zaštite stanovništvu Gaze u skladu s međunarodnim pravom.
Stoga, do presude Međunarodnog suda pravde o zakonitosti izraelskog zatvaranja Pojasa Gaze, uključujući pomorsku blokadu, a time i o zakonitosti izraelskog napada na Mavi Marmaru i druge brodove flotile, nalazi, zaključci i preporuke Palmer/Uribeove skupine ne zaslužuju nikakvo uvažavanje. Države ne trebaju poslušati njene preporuke da „odvrate“ svoje građane od pokušaja probijanja blokade. Pokret za slobodnu Gazu i druge inicijative civilnog društva usmjerene protiv blokade sigurno ne namjeravaju odustati od svoje misije i plovit će za Gazu ponovo.
Turska je objavila svoju namjeru da ovo pitanje uputi svjetskom sudu, dok je Izrael očekivano dao naslutiti da neće podržati takav prijedlog. To znači da će jedini put do Međunarodnog suda pravde biti preko Opće skupštine UN-a koja bi od suda trebala zatražiti da iznese savjetodavno mišljenje o tom pitanju. Sve države istinski zainteresirane za pravdu i poštivanje vladavine prava trebale bi podržati tursku inicijativu.
Ozbiljna prijeporna točka između ova dva UN-ova izvještaja je analiza postupanja i motiva organizatora flotile, te, što je još važnije, prikladnost interveniranja civilnog društva u situacijama dugotrajnih humanitarnih kriza i kriza ljudskih prava u kojima države i međunarodne agencije ne žele ili ne mogu pozitivno djelovati.
Prema istražnoj misiji Vijeća za ljudska prava, čiji se izvještaj temelji na više od 100 intervjua: „Svi putnici brodova flotile koji su govorili pred Misijom dojmili su se njenih članova kao osobe iskreno predane duhu humanitarizma i prožete dubokom i istinskom brigom za dobrobit stanovnika Gaze.“ S druge strane, Palmer/Uribeova je skupina, koja nije intervjuirala nikoga pa stoga ne može suditi o vjerodostojnosti, zaključila da iako „većina sudionika flotile nije imala nikakve namjere koristiti nasilje, postoje ozbiljna pitanja o postupanju, te pravoj prirodi i ciljevima organizatora flotile, naročito IHH-a“, turske humanitarne organizacije koja je vlasnik broda Mavi Marmara.
Što se tiče uloge organizacija civilnog društva, kako onih koje žele pomoći u ublažavanju kriza, tako i onih koje se kroz političku akciju bave uzrocima kriza, istražna misija Vijeća za ljudska prava je zaključila da „ih se prečesto optužuje da se nepotrebno miješaju ili u najgorem slučaju da su teroristi ili neprijateljski agenti“. Palmer/Uribeova skupina je učinila upravo to zaključivši: „Ljudi imaju pravo na izražavanje svojih političkih stavova, no flotila je u svom pokušaju proboja pomorske blokade djelovala nemarno… Postupci flotile nepotrebno su sadržavali potencijal za eskalaciju.“
Istražna misija Vijeća za ljudska prava završila je svoj izvještaj pozivom na „preispitivanje… kako bi se jasno definirala humanitarnost zasebno od humanitarne akcije kako bismo mogli odgovoriti dogovorenim oblikom intervencije i jurisdikcije u slučajevima humanitarnih kriza“. Ovime je postalo jasno da misija pojam „humanitarnost“ primjenjuje kako na one koji žele pomoći u ublažavanju kriza, tako i na one koji se, putem političke akcije, žele posvetiti uzrocima kriza.
Pokret za slobodnu Gazu, organizacija za ljudska prava koja je pokrenula flotilu i organizirala prijašnje pokušaje da se pomorskim putem dođe do Gaze, – ali se ne spominje u Palmer/Uribeovom izvještaju, tolika je njegova namjera da sotonizira turske sudionike – i njeni partneri diljem svijeta očekuju takvu definiciju. Iako koordinira putovanja s organizacijama koje su prvenstveno zainteresirane za dostavljanje humanitarne pomoći stanovništvu Gaze, otvoreno proklamirana svrha putovanja u Gazu Pokreta za slobodnu Gazu je podizanje svijesti o blokadi s ciljem njenog ukidanja. U Pokretu za slobodnu Gazu smatraju da je moralna odgovornost civilnog društva da se direktnom akcijom suprotstavi dugotrajnoj nepravdi u slučajevima gdje svjetske vlade (i UN) to ne čine.
Kako bismo utvrdili koliko važnosti treba pridati svakom od ovih kontradiktornih izvještaja, bilo bi korisno da usporedimo njihov sastav i mandat. Palmer/Uribeova se skupina sastojala od političara: Geoffrey Palmer, bivši premijer Novog Zelanda predsjedavao je skupinom, Alvaro Uribe, bivši predsjednik Kolumbije, bio je njen potpredsjednik, te jedan predstavnik kojeg je imenovala Turska i jedan kojeg je imenovao Izrael.
Izbor bivšeg kolumbijskog predsjednika Uribea kao potpredsjednika radne skupine dovodi u pitanje integritet i nepristranost te radne skupine, obzirom na navode organizacija za ljudska prava vezano uz njegovu blisku povezanost s ubojstvima civila u Kolumbiji od strane vojske i paravojnih skupina i njegov prezir prema borcima za ljudska prava. Također su zabrinjavajuće Uribeove veze s Izraelom, koji je u doba Uribeove vladavine bio glavni snabdjevač Kolumbije oružjem, očigledan sukob interesa kojim se izvještaj ove skupine ne bavi.
Što je najvažnije, predstavnici 2 zemalja upletenih u incident pod istragom činili su 50% radne skupine. Kako je primijećeno u izvještaju istražne misije Vijeća za ljudska prava, „… povjerenje javnosti u istražni proces u okolnostima poput sadašnjih nije ojačano kad onaj koji je pod istragom istražuje sam sebe ili igra ključnu ulogu u tom procesu“.
S druge strane istražna misija Vijeća za ljudska prava UN-a se sastojala od pravnih stručnjaka: sudac Karl T Hudson-Phillips, umirovljeni sudac Međunarodnog kaznenog suda, bio je njen predsjednik, Sir Desmond de Silva, bivši glavni tužitelj UN-ovog Posebnog suda za Sierra Leone i gđa. Mary Shanthi Dairiam, osnivačica i članica upravnog odbora međunarodne organizacije za prava žena International Women’s Rights Action Watch. Misiji su pomagali specijalisti forenzične patologije, stručnjaci za vojna pitanja, vatreno oružje, pravo mora i međunarodno humanitarno pravo. Misiju su informirali UN-ov Ured za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), UN-ova Agencija za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA) i Ured posebnog koordinatora za srednjeistočni mirovni proces (UNSCO).
Izrael je odbio surađivati s ovom neovisnom istražnom misijom, ponovo odbijajući sudjelovati u istrazi koju nije sam pokrenuo ili u kojoj nije značajno zastupljen kako bi mogao utjecati na njen ishod.
Mandat istražne misije Vijeća za ljudska prava bio je „istražiti kršenja međunarodnog prava, uključujući međunarodno humanitarno pravo i pravo ljudskih prava“ koja je prouzročilo izraelsko presretanje flotile koja je plovila za Gazu. Ograničeni mandat Palmer/Uribeove skupine nije bio provođenje vlastite istrage, već samo „da zaprimi i razmotri izvještaje državnih istraga [Turske i Izraela]“ s konačnim ciljem „da pozitivno utječe na odnose između Turske i Izraela, te sveukupnu situaciju na Srednjem istoku“ – politički cilj koji je završio kolosalnim neuspjehom.
U stvari, skupina je smatrala da bi „previše pravne analize moglo dovesti do političke paralize. Može li se ono što se ovdje dogodilo pravno obraniti je važno pitanje, no diplomatski rečeno, nije dispozitivno za ono što je postalo važan uzrok napetosti ne samo u odnosima između dviju važnih država, već općenito na Srednjem istoku.“ Kako je sama skupina priznala, zbog toga što je informacije prikupljala diplomatskim kanalima, skupina „ne može ponuditi konačne zaključke bilo činjenične bilo pravne. No ona može ponuditi svoje viđenje.“
Budući da nije postignut konsenzus, zaključci i preporuke Palmer/Uribeove skupine predstavljaju tek viđenje 2 političara, objektivnost barem jednog od kojih je upitna.
Izvještaj Palmer/Uribeove skupine, uz snažno protivljenje turskog predstavnika, u biti prihvaća izraelsko viđenje događaja, pronalazi da je „pomorska blokada zakonita“, da „je nametnuta kao legitimna sigurnosna mjera kako bi se spriječio ulaz oružja u Gazu pomorskim putem“, da je implementacija blokade „u skladu sa zahtjevima međunarodnog prava“, te da je Izrael imao „pravo ukrcati se na i pretražiti plovilo i zarobiti ga u slučaju da krši blokadu“, uključujući u međunarodnim vodama. Istražna misija Vijeća za ljudska prava je, analizirajući iste zakone i autoritete kao i Palmer/Uribeova skupina (Konvenciju UN-a o pravu mora (UNCLOS), Sanremski priručnik o međunarodnom pravu primjenjivom na oružane sukobe na moru (SRM) i zakone primjenjive u oružanim sukobima općenito), te ocijenivši dokaze koje joj je predao UN OCHA i koji potvrđuju postojanje teške humanitarne situacije u Gazi, zaključila suprotno, da „blokada nanosi nerazmjernu štetu civilnom stanovništvu u Pojasu Gaze i da presretanje nije moglo biti opravdano i da ga stoga treba smatrati protuzakonitim“.
Istražna misija Vijeća za ljudska prava je humanitarnu krizu u Gazi nazvala „u potpunosti nepodnošljivom i neprihvatljivom u 21. stoljeću“, i zaključila da „je već samo iz tog razloga blokada protuzakonita… bez obzira na razloge kojima se pokušava opravdati zakonitost…“. Blokada predstavlja „kolektivno kažnjavanje civilnog stanovništva u Gazi [što] nije zakonito ni u sadašnjim ni u bilo kojim drugim okolnostima“. Ovaj je zaključak upravo potvrdilo 5 neovisnih UN-ovih stručnjaka za ljudska prava koji su izjavili da je blokada stanovnike Gaze podvrgla kolektivnom kažnjavanju u „očitoj suprotnosti s međunarodnim pravom ljudskih prava i humanitarnim pravom“.
Palmer/Uribeova skupina je svoju istragu ograničila na pomorsku blokadu Gaze, odvojivši je od kontrole koju Izrael ima nad pristupom Gazi kopnenim i zračnim putem. Iako je skupina izraelsku politiku vezano uz kopneni pristup Gazi nazvala „neodrživom“, izvještaj nije ponudio vjerodostojnu pravnu analizu tog problema koji je i bio razlog zbog čega je uopće organizirana flotila – izraelsko gotovo hermetičko zatvaranje Pojasa Gaze, čija je namjena ograničavanje ulaza ili izlaza ljudi i roba u i iz Gaze.
Istražna misija Vijeća za ljudska prava je pak utvrdila da je pomorska blokada sastavni dio zatvaranja Gaze koje je Izrael intenzivirao ubrzo nakon što je Hamas zauzeo kontrolu nad tim područjem u ljeto 2007.
Onemogućavanje brodovima da dođu do Gaze – uključujući sprječavanje izgradnje pomorske luke – misija smatra dijelom sveobuhvatne politike zatvaranja Pojasa Gaze koju Izrael provodi. Viđenje blokade istražne misije Vijeća za ljudska prava dijeli većina stručnjaka međunarodnog prava i međunarodnih agencija, uključujući 5 neovisnih UN-ovih stručnjaka, Međunarodni odbor Crvenog križa, koji je u lipnju 2010, samo nekoliko dana nakon presretanja flotile, izjavio da „zatvaranje Pojasa Gaze predstavlja kolektivno kažnjavanje kojim Izrael jasno krši svoje obveze prema međunarodnom humanitarnom pravu“ i da je jedino održivo rješenje ukidanje blokade.
Što se tiče uporabe sile protiv flotile, istražna misija Vijeća za ljudska prava navodi: „Ukoliko je izraelsko presretanje flotile bilo nezakonito - a Misija smatra da je bilo nezakonito - uporaba sile od strane izraelskih snaga prilikom zauzimanja kontrole nad Mavi Marmarom i drugim plovilima također je bila prima facie nezakonita…“ kao što je nezakonito bilo i privođenje putnika i posade i uništavanje ili prisvajanje imovine putnika. Misija je zaključila da je konfiskacija velikog broja video snimaka i fotografija koje su snimili putnici „namjeran pokušaj od strane izraelskih vlasti da unište dokaze“ vezano uz presretanje flotile.
Sveobuhvatni zaključak istražne misije Vijeća za ljudska prava bio je da „su izraelske snage počinile niz povreda međunarodnog prava, uključujući međunarodno humanitarno i pravo ljudskih prava,“ i da žrtve tih povreda imaju pravo na učinkoviti pravni lijek.
Dva se izvještaja slažu samo u jednom – da je Izrael protiv putnika primijenio pretjerano i nepotrebno nasilje. Izraelska odluka da upotrijebi znatnu silu prilikom ukrcavanja na plovila, što je prouzročilo gubitak života i ranjavanje putnika, bila je, riječima Palmer/Uribeove skupine, „pretjerana i nerazumna“, „neprihvatljiva“. Međutim, skupina je samo izrazila zaprepaštenje nesposobnošću Izraela da pruži „prikladno objašnjenje“ za 9 ubijenih, te da objasni „zašto je sila korištena do te mjere da je prouzročila tako visoku razinu ozljeda“. Istražna misija Vijeća za ljudska prava je, s druge strane, smatrajući da je „teško ne zaključiti da, nakon što je naredba da se koristi bojevo streljivo izdana, nitko nije bio siguran“, zaključila da „postoje jasni dokazi za progon slijedećih zločina: namjerno ubijanje; mučenje ili nečovječno postupanje; namjerno nanošenje velike patnje ili teške ozlijede ili narušavanje zdravlja“.
Palmer/Uribeova skupina je zaključila da je „bilo znatnog zlostavljanja putnika od strane izraelskih vlasti nakon što je preuzimanje plovila bilo završeno pa sve do njihove deportacije“. Istražna misija Vijeća za ljudska prava je utvrdila da je postupanje izraelske vojske i policijskog osoblja prema putnicima na brodu Mavi Marmara, te u nekim slučajevima na drugim plovilima i kasnije u pritvoru „predstavljalo okrutno, nečovječno i ponižavajuće postupanje“ i kriminalno ponašanje.
Izraelsko oružje i nečovječno postupanje nisu do sada odvratili Pokret za slobodnu Gazu da plovi u Gazu; neće ih odvratiti ni osude temeljene na zabludama u politički motiviranim UN-ovim izvještajima. Pokret za slobodnu Gazu odbacuje preporuke Palmer/Uribeove skupine da „sve humanitarne misije koje žele pomoći stanovništvu Gaze to učine kroz ustanovljene procedure i za to određene kopnene granične prijelaze u dogovoru s izraelskom vladom i Palestinskom samoupravom“.
Sloboda ne može doći u Gazu kroz ustanovljene izraelske procedure.
Izvor: Why the Palmer Report Deserves No Deference
DODATNI LINKOVI:
PALESTINA/IZRAEL:
Caterpillar Action at the National Building Museum, Sept. 14, 2011 (video)
