Informacije iz članka What Kevin Neish Saw: Eyewitness to the Israeli Assault on the Mavi Marmara Davea Lindorffa, koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.
Kevin Neish (53) iz Victorije u Britanskoj Kolumbiji je nastavnik i bivši građevinski inženjer pri kanadskom ministarstvu obrane. Neish je tijekom izraelskog napada došao u posjed knjižice jednog izraelskog specijalca u kojoj su bile informacije o i slike svih putnika u flotili, što je i zabilježeno na video snimci i emitirano u svijet prije nego je izraelska vojska prekinula sve veze broda Mavi Marmara s vanjskim svijetom. U trenutku kad je počeo izraelski napad Neish se nalazio na 2. palubi glavnog broda Mavi Marmare. Tada se preselio na 4. palubu u jedno ograđeno stubište s kojeg je fotografirao žrtve koje su putnici nosili pored njega dolje u privremenu ambulantu. Vidio je i kako su unosili nekoliko specijalaca izraelske vojske, koje su putnici i posada broda zarobili.
„Vidio sam kako dolje nose jednog izraelskog vojnika. Izgledao je prestrašeno, kao da je mislio da će ga ubiti. Ali kad je jedan veliki turski putnik, koji je vidio teško ranjene putnike koje je izraelska vojska ranila, pokušao udariti vojnika, turski su ga humanitarci odgurnuli i stjerali uz zid. Zaštitili su izraelskog vojnika.“
Tada je Neish pronašao vojnikov ruksak u kojem se nalazila knjižica s podacima i fotografijama osoba koje su se nalazile na humanitarnim brodovima. Knjižica je također sadržavala detaljne nacrte paluba broda Mavi Marmare.
U međuvremenu je sve više i više ljudi bilo prebačeno dolje – ranjeni, umirući i već mrtve osobe. „Fotografirao sam mrtve i ranjene. Bilo je nekoliko muškaraca s jasnim rupama od metaka jednom do druge na jednoj strani glave – bilo je očito da su pogubljeni.“
Neish je svoje fotografije uspio prokrijumčariti iz Izraela u Tursku unatoč tome što je bio uhićen i pritvoren nekoliko dana u Izraelu. „Izraelci su nam uzeli sve kamere i kompjutere. Neke su razbijali, neke zadržali.“ Neke od Neishovih fotografija su objavljene.
Neish tvrdi da su tvrdnje da su izraelski specijalci bili naoružani puškama za paintball i 9 mm pištoljima „glupost – u jednom je trenutku dok sam se nalazio na stubištu jedan specijalac otvorio otvor na palubi iznad mene, kroz njega gurnuo strojnicu i otvorio vatru. Metci su se odbijali po cijelom prostoru. Da je uspio pogledati unutra i vidjeti kamo puca, bio bih mrtav, no 2 su Turka na stubištu stajala pored otvora i kratkim lancima koje su skinuli s mjesta za pristup čamcima za spašavanje udarala po cijevi puške. Ne znam da li su pokušavali udariti specijalca ili mu pomoću lanaca oduzeti pušku, ali Izraelac je ustuknuo, a oni su zalupili i zaključali otvor.“
„Niti u jednom trenutku nisam vidio pušku za paintball niti znakove koji bi upućivali da je netko koristio opremu za paintball!“
Neish također nije vidio da bi bilo tko od putnika imao oružje. „Cijelo vrijeme dok sam bio na tom brodu, niti jednom nisam vidio niti jedno oružje u rukama posade ili humanitaraca.“ Neish, koji je prvotno trebao putovati na manjoj jahti pod imenom Challenger II, prebacio se na Mavi Marmaru na Cipru, jer su njegov brod sabotirali izraelski agenti, pa je njime bilo nemoguće upravljati. „Kad smo došli na veliki brod [Mavi Marmaru], pretražili su mene i moju torbu kako bi se uvjerili da nemam sa sobom oružje. Obzirom da sam inženjer imao sam sa sobom džepni nožić, no oni su mi ga oduzeli i bacili u ocean. Nitko nije smio nikakvo oružje ponijeti na put. Posebno su o tome brinuli.“
Tijekom napada izraelske vojske vidio je nekoliko rana od metaka. „Osim nekoliko ubijenih, vidio sam i nekoliko desetaka ranjenih ljudi. Jedan se stariji muškarac bio naslonio na zid, a u grudnom košu je imao veliku rupu. Umro je dok sam ga fotografirao.“
Neish tvrdi da je vidio mnoge od 9 za koje se zna da su ubijeni i od 40 ranjenih i dodaje: „Bilo je također vrlo mnogo lakše ranjenih. U izraelskom sam zatvoru vidio ljude koji su imali rane od uboda noža i prijelome kostiju. Neki su svoje ozljede skrivali kako ih ne bi odvojili od ostalih.“ „Na početku su javljali da je na Mavi Marmari ubijeno 16 ljudi. U ambulanti su rekli 16. Bojali su se da su neka tijela možda bačena u more. No sada ljudi misle da su 7 osoba koje su nestale možda bile izraelski špijuni, budući da se organizatorima nisu javile njihove obitelji.“
Kad su izraelski specijalci zauzeli kontrolu nad Mavi Marmarom okupili su putnike i posadu i odvojili muškarce od žena. Muškarce su smjestili na jedan dio palube, a žene niže u drugi dio broda. Muškarcima su naredili da čuče, ruke su im vezali plastičnim lisicama. Neishu su ruke tako čvrsto stegli da je imao porezotine na zglobovima, a ruke su mu natekle i poljubičastile (još uvijek pati od oštećenja živca, no njegov se liječnik u Kanadi nada da će se njegovo stanje postupno samo popraviti).
„Naredili su nam da šutimo. No, u jednom trenutku je jedan turski imam ustao i počeo pjevati poziv na molitvu. Vladala je mrtva tišina – čak su i Izraelci zašutjeli. No, nakon otprilike 10 sekundi, jedan je izraelski časnik počeo gaziti kroz ljude koji su čučali, izvukao svoj pištolj i uperio ga imamu u glavu, te povikao 'Zaveži!' na engleskom. Imam je gledao ravno u njega i nastavio pjevati. Mislio sam da će ga ubiti. Tada sam pomislio kako se vjerojatno upravo zbog ovoga nalazim na tom mjestu i ustao. Časnik se okrenuo i oružje uperio u moju glavu. Imam je završio pjesmu i sjeo, a zatim sam sjeo i ja.“
Zaplijenjena plovila prebacili su u izraelsku luku Ašdod, a zarobljenicima cijelo to vrijeme nisu dali ni hrane ni vode. „Dali su nam samo malo čokolade koju su Izraelci ukrali iz trgovina na brodu.“ „Morali ste ih moliti da vas puste na WC, a mnogi su nuždu vršili u svoje hlače.“
U izraelskom se zatvoru njihov položaj nije mnogo poboljšao. Neish i zarobljenici koji su bili s njim i koji više od dana i pol nisu ništa pojeli, za obrok su dobili smrznuti kruh i krastavce.
Drugi se dan pojavila osoba iz kanadskog veleposlanstva i prozvala Neishovo ime. „Taj je čovjek išao od ćelije do ćelije u potrazi za mnom. Moja je kćer izbezumljeno salijetala kanadsku vladu tvrdeći da sam i ja plovio s flotilom. Iako su Izraelci znali moje ime i gdje se nalazim, nisu to priopćili ljudima iz kanadskog veleposlanstva. Kanađani – i moja kćer – zapravo su mislili da sam mrtav, jer su im drugi putnici rekli da sam se nalazio u blizini početnog napada. Pozitivna stvar je da su, dok su išli po ćelijama i tražili me, otkrili 2 Kanađana arapskog podrijetla za koje nisu ni znali da su također putovali za Gazu.“
Nakon što su nekoliko dana proveli u pritvoru, odjednom je nastala strka oko toga da se čim prije sve putnike prebaci u zračnu luku Ben Gurion i stavi na avione za Tursku. „Na kraju se pokazalo da su izraelski odvjetnici s našim slučajem otišli na Vrhovni sud, gdje su doveli u pitanje zakonitost našeg zarobljavanja u međunarodnim vodama. Postojala je mogućnost da bi sud vojsci mogao narediti da nas pusti i vrati nas na naše brodove, pa je vlada željela da izađemo iz Izraela. No 2 su muškaraca zadržali, vjerojatno Mossad (izraelska obavještajna agencija). Tako da smo nakon toga svi odbili otići ako njih dvojicu ne vrate.“
Dvojicu su muškaraca na to vratili među putnike i dopušteno im je da napuste Izrael zajedno s ostalima.
„Iskreno, nikad nisam pomišljao da će se Izraelci iskrcati na brod. Mislio sam da ćemo stići do Gaze. Ja sam išao u sklopu Pokreta za slobodnu Gazu koji je već prije pokušao doći do Gaze, ponekad uspješno, ponekad su se Izraelci ukrcali na njihov brod ili se zaletavali u njega, no ovaj se puta radilo o velikoj flotili. Mislio sam da će nas zaustaviti, možda pretražiti. Na mom brodu, Challengeru II, bile su samo ugledne osobe, uključujući 3 njemačka parlamentarna zastupnika, te potpukovnica Ann Right i ja.“
Još linkova o napadu na flotilu:
Demands to Israel Regarding Property
Indeed, the early testimonies of those participating in the flotilla and the video evidence which activists managed to prevent being seized by the Israeli military, provides prima facie evidence of the commission of grave breaches of the Fourth Geneva Convention by Israeli military personnel involved in the attack on the flotilla and in the detention of its passengers. That evidence suggests that the following crimes were – and/or continue to be – committed:
- willful killing,
- inhuman treatment
- willfully causing great suffering or serious injury to body or health
- unlawful deportation or transfer
- unlawful confinement
- taking of hostages; and
- extensive appropriation of property, not justified by military necessity and carried out unlawfully and wantonly. ...
In view of the above, it is entirely unacceptable for the international community to co-operate with any and all Israeli internal inquires (including the “Turkel commission” established by the Israeli government on 14 June 2010) or regard any such inquiries as an appropriate or sufficient investigative response to the events of 31 May 2010 and subsequent. In addition, this internal Israeli inquiry will be conducted without interviews with the crew, human rights activists and others on board the flotilla, nor the Israeli forces involved in the attack, making it wholly insufficient. Such Israeli commissions are not the fully independent, impartial and transparent inquiry, meeting international standards, that is required. In any event, only a fully independent inquiry, by an impartial and unbiased tribunal empowered to compel witnesses and suspects to testify before it and to ensure accountability, including by enabling criminal charges to be brought against any persons against whom there is evidence of acting illegally, is appropriate and acceptable. Nothing less will do. Inquiries which serve merely to whitewash the actions of any state's armed forces and to malign their civilian victims and witnesses serve nobody's interests in the long term: such 'inquiries' fundamentally undermine the rule of law, and bring governments and national justice systems into disrepute. They also serve to prolong conflicts and prevent reconciliation.
Citizen Voices from 26 Countries in Europe Express Outrage Over Israel's Actions
When year after year promises are not fulfilled, when instead demographic cleansing is the order of the day, when symptoms become the pretence for force and causes are ignored, when military action replaces peaceful dialogue, when honesty becomes travesty, there comes a time when the outcry of ordinary citizens no longer remains a whisper but becomes a crescendo. This time has come.
Smuggled footage of MV Rachel Corrie prior to its hijacking by Israeli forces
University of Korea cancels granting Peres honorary doctorates
Korejsko sveučilište otkazalo dodjelu počasnog doktorata Peresu (10. lipanj 2010.)
Jedno južnokorejsko sveučilište odlučilo je otkazati dodjelu počasnog doktorata izraelskom predsjedniku Shimonu Peresu zbog pokolja koji su izraelske okupacijske snage izvršile na brodovima humanitarne flotile. Južna Koreja je navodno htjela otkazati cijeli Peresov posjet toj zemlji, no nakon brojnih pritisaka na korejsku vladu, odlučeno je da se Peresa primi, no neki su planirani dijelovi njegovog posjeta otkazani. Deseci Koreanaca okupili su se u Seoulu prosvjedujući protiv Peresa kojeg su dok je šetao južnokorejskim glavnim gradom nazivali „ubojicom“. Peres je slijedeći dan trebao posjetiti Vietnam, no vlada u Hanoiju je zatražila odgodu posjeta na neodređeno vrijeme prosvjedujući na taj način protiv pokolja na brodovima flotile. Otkazani su deseci sastanaka i međunarodnih simpozija i konferencija u kojima je trebao sudjelovati Izrael.
Witness to State Terror: Aboard the Mavi Marmara (Fatima Mohammadi)
