Jamal Elshayyal je novinar koji je uživo izvještavao s Mavi Marmare tijekom napada sve dok izraelska vojska nije prekinula sve veze broda s vanjskim svijetom. Članak u cijelosti na engleskom možete pročitati u postu Kidnapped by Israel, forsaken by Britain na Elshayyalovom blogu.
Nakon što su u daljini ugledali ratne brodove (negdje oko 23 sata) organizatori su putnike pozvali da na sebe stave prsluke za spašavanje i ostanu u unutrašnjosti broda dok su organizatori nastavili pratiti situaciju. Mornarički ratni brodovi i helikopteri zadržali su se u daljini nekoliko sati.
Oko 2 sata po lokalnom vremenu organizatori su me obavijestili da su brod preusmjerili što je dalje moguće od Izraela i što je moguće dublje u međunarodne vode. Nisu se željeli sukobljavati s izraelskom vojskom, barem ne tijekom noći.
Nešto poslije 4 sata po lokalnom vremenu izraelska je vojska napala brod, u međunarodnim vodama. Napad nije bio isprovociran. Upotrijebili su suzavac, bacali zvučne granate i pucali gumom presvučenim čeličnim mecima iz svih smjerova.
Deseci čamaca s po 15-20 maskiranih izraelskih vojnika, naoružanih do zuba, okružili su Mavi Marmaru na kojoj se nalazilo oko 600 nenaoružanih civila. Brod su obljetavala 2 helikoptera. Specijalci u helikopterima također su pucali na brod, bojevim streljivom, prije nego se ijedan vojnik spustio na brod.
2 su nenaoružana civila ubijena nekoliko metara od mene. Na svoje sam oči vidio ranjavanje desetaka nenaoružanih civila.
Nekoliko je putnika svladalo 1 izraelskog vojnika, naoružanog velikom automatskom puškom i pištoljem. Razoružali su ga. Nisu upotrijebili njegovo oružje i nisu pucali na njega; umjesto toga njegovo su oružje bacili u more.
Nakon otprilike 30 minuta, putnici su podigli bijelu zastavu. Izraelska je vojska nastavila pucati bojevim streljivom. Organizatori broda preko zvučnika su proglasili predaju broda. Izraelska je vojska nastavila koristiti bojevo streljivo.
Ja sam bio zadnji koji je napustio palubu.
Svi su se putnici okupili dolje, u sobama za spavanje. Bili su u šoku, ljuti, povrijeđeni, bojali su se, vladao je kaos.
Liječnici su trčali na sve strane i pokušavali pomoći ranjenima. Pod je bio u krvi, suze su tekle po licima ljudi, posvuda su se čuli bolni krikovi i tugovanje. Smrt se osjećala u zraku.
Tri teško ranjena civila liječili su na podu recepcije broda. Odjeća im je bila natopljena krvlju. Putnici su stajali uokolo i gledali u šoku, neki su čitali stihove Kurana kako bi ih umirili, liječnici su im očajnički nastojali spasiti živote.
Putnici su preko zvučnika objavili nekoliko poruka na hebrejskom, arapskom i engleskom – „Ovo je poruka izraelskoj vojsci, predali smo se. Nenaoružani smo. Imamo kritično ranjene. Molimo vas da dođete i odvedete ih. Nećemo vas napasti.“
Nije bilo odgovora.
Jedna od putnica, zastupnica u izraelskom parlamentu, to je na hebrejskom napisala na transparent koji je zajedno s bijelom zastavom držala u ruci kad se približila prozorima kroz koje su se mogli vidjeti izraelski vojnici koji su vani stajali. Usmjerili su svoje laserske puške u njenu glavu i naredili joj da ode.
Jedan je britanski državljanin pokušao s istim transparentom, ali ovaj puta s britanskom zastavom i kroz druge prozore, stupiti u kontakt s drugim vojnicima. I oni su odgovorili na isti način.
3 sata kasnije sva su trojica ranjenih proglašeni mrtvima. Izraelski vojnici koji su im odbili omogućiti liječničku pomoć uspjeli su u onome u čemu njihove kolege ranije, kad su u ovu trojicu muškaraca ispalili metke, nisu.
Izraelska je vojska u spavaće prostorije ušla oko 8 sati. Putnicima su stavili lisice. Mene su srušili na pod, ruke mi vezali iza leđa. Nisam se mogao pomaknuti.
Odveli su me na najvišu palubu na kojoj su se nalazili putnici, natjerali me da sjedim klečeći pod jakim suncem.
Jednom od putnika su tako čvrsto stegli ruke lisicama da su mu zglobovi mijenjali boje. Kad je zatražio da mu olabave lisice, jedan ih je vojnik još jače stegnuo. Putnik je ispustio krik od kojeg sam protrnuo.
Zatražio sam da me puste na WC, no nisu me pustili. Umjesto toga mi je izraelski vojnik rekao da se pomokrim tamo gdje se nalazim, odjeven. Tri ili četiri sata kasnije pustili su me na WC.
Zatim su nas sve odveli natrag u prostorije za spavanje. Sve je bilo ispremetano, izgledalo je kao da se dogodio potres.
Ostao sam na brodu, u sjedećem položaju, bez hrane i pića, izuzev 3 gutljaja vode, dulje od 24 sata. Tijekom tog vremena izraelski su vojnici u nas imali uperene puške, s prstima na okidaču. Dulje od 24 sata.
Potom su me iskrcali s broda u Ašdodu gdje su od mene zatražili da potpišem nalog za deportaciju. Na njemu je pisalo da sam protuzakonito ušao u Izrael i da se slažem da budem deportiran. Rekao sam im da ja zapravo nisam ušao u Izrael, već da me izraelska vojska otela u međunarodnim vodama i dovela u Izrael protiv moje volje; iz tog razloga nisam mogao potpisati taj dokument.
Oduzeli su mi putovnicu. Rekli su mi da idem u zatvor.
Tek su mi tada oslobodili ruke. Proveo sam dulje od 24 sata s rukama vezanim iza leđa, bez hrane i gotovo bez ikakvog pića.
Po dolasku u zatvor stavili su me u ćeliju s još 3 druga putnika. Ćelija je bila velika otprilike 3,6 x 2,7 metara.
Proveli smo više od 24 sata u zatvoru. Nisu mi dozvolili niti jedan jedini telefonski poziv.
Britanski konzulat nije nikoga poslao da me posjeti. Nisam vidio odvjetnika.
Nije bilo tople vode za tuširanje.
Jedini su mi obrok bili smrznuti kruh i nekoliko krumpira.
Mislim da je jedini razlog zašto su me pustili bio taj što turski zatvorenici nisu htjeli otići tako dugo dok i aktivisti iz svih ostalih država (onih čiji diplomatski predstavnici nisu došli kako bi oslobodili svoje aktiviste za ljudska prava iz zatvora) također nisu pušteni na slobodu.
Odveli su me u zračnu luku Ben Gurion. Kad sam zatražio svoju putovnicu, izraelski mi je službenik pružio list papira i rekao: „čestitam, ovo je tvoja nova putovnica“. Odgovorio sam: „Vi se sigurno šalite, vi imate moju putovnicu“. Izraelski mi je dužnosnik na to odvratio: „tuži me“.
Tamo su od mene ponovo tražili da potpišem nalog za deportaciju. Ja sam ponovo odbio to učiniti.
Ukrcali su me na avion koji je letio za Istambul.
Maskirani izraelski vojnici i specijalci su me oteli u međunarodnim vodama.
Uniformirani izraelski službenici su me strpali iza rešetaka.
Britanska vlada nije prstom mrdnula kako bi mi pomogla, do današnjeg dana nije mi se obratio niti jedan britanski službenik.
Izraelska mi je vlada ukrala putovnicu.
Izraelska mi je vlada ukrala laptop, 2 kamere, 3 telefona, 1500 američkih dolara i sve ostale stvari koje sam imao sa sobom.
Moja, britanska vlada nije čak ni potvrdila da postojim.
Izrael me oteo, a moja me država napustila.
Linkovi Palestina/Izrael:
Richard Tillinghast: What is not Allowed
But no apricots, no plums, no grapes, no avocados, no jam.
These are luxuries and are not allowed.
Paper for textbooks is not allowed.
The terrorists could use it to print seditious material.
And why do you need textbooks
now that your schools are rubble?
No steel is allowed, no building supplies, no plastic pipe.
These the terrorists could use to launch rockets
against us.
Pumpkins and carrots you may have, but no delicacies,
no cherries, no pomegranates, no watermelon, no onions,
no chocolate.
We have a list of three dozen items that are allowed,
but we are not obliged to disclose its contents.
This is the decision arrived at
by Colonel Levi, Colonel Rosenzweig, and Colonel Segal.
Cijelu pjesmu pročitajte na linku.
