Peticija za otpis duga Haitiju

Peticiju
ministrima financija, MMF-u, Svjetskoj Banci, Međuameričkoj razvojnoj banci i bilateralnim vjerovnicima
kojom od njih tražimo da Haitiju otpišu dug u iznosu od 1 milijarde američkih dolara
i osiguraju da sva potrebna pomoć Haitiju bude pružena u obliku donacija, a ne zajmova zbog kojih će zemlja ponovo zapasti u dugove,
možete potpisati na linku.

Obvezno je upisati (*) Ime i prezime, Email adresu i odabrati Zemlju, te kliknuti na SIGN THE PETITION NOW.

Help Haiti - Drop the debt

Napadi izraelske vojske na palestinske spasilačke ekipe

Informacije iz članka Treading the Borders Between Life and Death Ewe Jasiewicz, novinarke, aktivistice i koordinatorice Free Gaza Movementa u Gazi koja je tijekom izraelske operacije „Lijevano olovo“ volontirala sa spasilačkim ekipama u Gazi. Članak u cijelosti možete pročitati na engleskom na linku.

Tijekom izraelske operacije „Lijevano olovo“ u prosincu 2008. i siječnju 2009. izraelske su snage ubile 16, a ranile 57 članova medicinskih spasilačkih ekipa, uključujući najmanje 4 kojima su morale biti amputirane ruke i noge. 13 ubijenih bolničara radilo je za Službu civilne zaštite koja se sastoji od vatrogasaca i ratnog medicinskog osoblja. U izraelskim je napadima u istoj operaciji ranjeno 11 vatrogasaca čija vatrogasna kola s rupama od metaka svjedoče o izravnim napadima na vozače.

Prvi dan izraelskog napada izraelski su zrakoplovi uništili polovicu od ukupno 16 ureda Civilne zaštite u Pojasu Gaze. U središnjem guverneratu Diere Balah u prvih su 5 minuta prvog napada razorene sve zgrade Civilne zaštite, a ubijeni su deseci njenih pripadnika. Tijela su se iz ruševina izvlačila danima nakon prvog bombardiranja.

U samo jednom danu ubijeno je 235 policajaca, uključujući osoblje Civilne zaštite. Odvjetnik Daniel Machover iz britanske odvjetničke tvrtke Hickman i Rose tvrdi da ovaj napad treba smatrati ratnim zločinom. „Radilo se o unaprijed smišljenom i planiranom napadu na civilne institucije, uključujući svečanost policijske akademije. To nisu bile vojne mete i stoga postoje čvrsti dokazi koji upućuju na to da ovo bombardiranje predstavlja ratni zločin.“

U napadima su uništena 4 od 11 kola hitne pomoći Civilne zaštite. Civilna zaštita broji 600 obučenih spasitelja i potrebno joj je još 10 kola hitne pomoći kako bi mogla raditi punim kapacitetom. Tijekom izraelske operacije „Lijevano olovo“ Civilna zaštita je radila sa 10% svog kapaciteta zbog nestašice osnovne opreme kao što su zaštitni prsluci i jake svjetiljke. „Unatoč tome što je 50% naše opreme uništeno prvog dana napada, uspjeli smo reagirati u 1300 slučajeva. Radili smo 24 sata na dan“, objašnjava Mohammad Al Atar, ravnatelj Civilne zaštite u Gazi.

Traumatična iskustva palestinskih bolničara sastavni su dio njihovog posla. Bolničari iz Gaze trebaju odmor od stravičnih iskustava koja su proživjeli. Ali Khalil (47), jedan od bolničara Crvenog polumjeseca s najduljim stažem, bio je u ekipi koja je pronašla tijelo bebe Shahed Abu Halima u razorenom sjevernom okrugu mjesta Atatara za vrijeme kratkog prekida u izraelskim napadima. Bolničarima je danima bilo onemogućeno da uđu na to područje. Unatoč koordinaciji s Crvenim križem, kola hitne pomoći u više su navrata bila napadana, pa su se bolničari morali vraćati praznih ruku.

Ali je Shahed pronašao kako leži na glavnoj pješčanoj cesti prema Atatari: „Najprije sam pomislio da je lutka. Bila je crvena, naduta i nije imala noge. Napola su je pojeli psi. Vidim je u snovima. Imam noćne more zbog toga. Treba nam odmora; trebamo pomoć. Mislim da bi nam psihološka pomoć svima pomogla.“

Napadi na medicinsko osoblje ne događaju se samo tijekom invazija. Na Alijeva je kola hitne pomoći bilo pucano u travnju dok je pokušavao spasiti 2 ranjena borca Islamskog džihada na pograničnom području Ezbit Abid Rabbo u istočnoj Jabaliyi. Ranjeni se nisu mogli micati, ali su još uvijek bili živi kad je Ali pokušao doći do njih. Nažalost, morao se vratiti, a kad je nekoliko sati kasnije uspio doći do njih, dvojica su ranjenika već bili mrtvi. Tijela su im bila puna metaka iz izraelskih snajpera.

Bolničari iz Tel Al Hawe, u blizini bolnice Al Quds – koja je kasnije bombardirana iz zrakoplova F16, granatirana iz tenkova i čija je unutrašnjost spaljena bijelim fosforom – morali su pješačiti više od 1 kilometar vukući magareću zapregu jer su im izraelske snage zabranile da po žrtve idu kolima hitne pomoći ili da povedu magarca. Bolničari kažu da ne mogu zaboraviti bijela sasušena usta djece koju su preživjelu pronašli kako se drže za tijela svojih mrtvih roditelja.

Članci 14-24 Četvrte ženevske konvencije daju posebnu zaštitu medicinskom i humanitarnom osoblju. Konvencija jamči poštivanje slobode kretanja liječničkog osoblja i osigurava da će im na raspolaganju biti sve što je potrebno za obavljanje njihovih dužnosti, uključujući evakuaciju žrtava i liječenje i prijevoz ranjenih i bolesnih civila. Briga i pristup bolesnima i ranjenima također se spominje u Članku 17, koji traži da sukobljene strane dogovore evakuaciju ranjenih, bolesnih, nemoćnih i osoba starije dobi iz opsjedanih ili okruženih područja, te pristup svećenika svih vjera, medicinskog osoblja i opreme na takva područja.

Prema podacima Palestinskog centra za ljudska prava (PCHR) moguće je da su stotine ubijenih mogle biti spašene da je spasilačkim ekipama dopušteno da do njih na vrijeme dođu – onemogućavanje pristupa spasilačkih ekipa do ranjenih može se definirati kao namjerno kršenje Ženevskih konvencija i stoga kao ratni zločin.

Za vrijeme izraelske agresije u Gazi nije bilo dovoljno osnovnih i ključnih medicinskih potrepština i opreme, uključujući opremu za zaštitu osoblja. Zahvaljujući gotovo 2-godišnjoj hermetičkoj opsadi u Gazi je bilo nedovoljno osnovne opreme poput gaze, elektronskih monitora krvnog tlaka, rezervnih dijelova i benzina. Ekipe ministarstva zdravstva na sjeveru nisu imale walkie-talkije, a kola hitne pomoći ministarstva zdravstva u Jabaliyi su tijekom posljednjih dana izraelskog napada ostala bez goriva. Građani su djelatnicima hitne pomoći donijeli svoje kanistre s gorivom u bolnicu Kamal Odwan, a cijeli konvoj vozila sa sjevera skrenuo je u sjedište UN-a u gradu Gazi gdje su ljudi doslovno preklinjali UN da spasilačkim ekipama dopusti da se opskrbe gorivom. Nije bilo dovoljno zaštitnih prsluka – oko 4 po ustanovi hitne pomoći – pa su ih članovi ekipa naizmjenično nosili.

U travnju 2009. bolničari iz Službe za civilnu zaštitu, Ministarstva zdravstva, Zajednice odbora za medicinsku pomoć, Crvenog polumjeseca i vojnih službi osnovali su organizacijski odbor za „Međunarodnu kampanju solidarnosti s pripadnicima palestinskih spasilačkih službi“. Ciljevi ove kampanje su mobilizirati međunarodnu zajednicu da reagira na izraelska kršenja međunarodnog prava; zaustaviti napade na pripadnike spasilačkih ekipa; promicati poštivanje međunarodnog prava; i povezati ustanove hitne pomoći u Gazi s ustanovama hitne pomoći diljem svijeta. Među ciljeve kampanje također spadaju nabava prijeko potrebne opreme, razmjena osoblja i izgradnja jačeg i ujedinjenog javnog glasa pripadnika palestinskih spasilačkih službi na međunarodnoj razini.

Prema podacima ministarstva zdravstva u proteklih je 9 godina ubijeno 100 pripadnika spasilačkih ekipa – u prosjeku 1 na mjesec. Do danas Izrael nije snosio nikakvu političku cijenu niti odgovornost zbog izravnih napada na pripadnike palestinskih spasilačkih službi. Potrebno je međunarodnu javnost informirati o izraelskim napadima na zdravstvene djelatnike koji stoje na prvoj liniji civilnog otpora izraelskoj politici ubijanja, kolektivnog kažnjavanja i razaranja zajednica. Izrael će prekinuti s takvom politikom ako za ubijanje pripadnika spasilačkih ekipa bude prisiljen platiti previsoku političku cijenu, a na taj će način biti spašeni mnogi životi.

Više informacija o kampanji za obranu pripadnika palestinskih spasilačkih službi na njihovom blogu: Defend the Rescuers


Linkovi Palestina/Izrael:
Gisha: Red Lines Crossed: Destruction of Gaza's Infrastructure
Following the war, the electricity, water and sanitation infrastructure were all in a seriously damaged state, yet to this day Israel is still blocking their full repair, through the ongoing restrictions it imposes on the import of fuel, spare parts and building materials. This report describes how Israel's closure policies brought critical humanitarian infrastructure in the Gaza Strip to a state of collapse in a gradual process that can be divided into three stages: the weakening of infrastructure prior to the military operation; its bombing during the incursion; and the hindrance of efforts to properly repair it since then. Furthermore, the report details the severe repercussions of this situation on the lives of residents of the Strip, analyzes Israel's legal responsibility, and addresses the support that the Israeli High Court has lent to the State's activities in this regard.

Toronto Declaration: No Celebration of Occupation
Otvoreno pismo Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu koje je u rujnu 2009, prosvjedujući protiv plana da taj festival bude zlorabljen kao platforma za propagandu koja će aparthejdski Izrael prikazati jednostrano u pozitivnom svjetlu, potpisalo više od 1000 palestinskih, izraelskih i međunarodnih umjetnika i autora, između ostalih: Harry Belafonte, David Byrne, Julie Christie, Jane Fonda, Danny Glover, Wallace Shawn, Eyal Sivan i Howard Zinn.
The emphasis on 'diversity' in City to City is empty given the absence of Palestinian filmmakers in the program. Furthermore, what this description does not say is that Tel Aviv is built on destroyed Palestinian villages, and that the city of Jaffa, Palestine's main cultural hub until 1948, was annexed to Tel Aviv after the mass exiling of the Palestinian population. This program ignores the suffering of thousands of former residents and descendants of the Tel Aviv/Jaffa area who currently live in refugee camps in the Occupied Territories or who have been dispersed to other countries, including Canada. Looking at modern, sophisticated Tel Aviv without also considering the city's past and the realities of Israeli occupation of the West Bank and the Gaza strip, would be like rhapsodizing about the beauty and elegant lifestyles in white-only Cape Town or Johannesburg during apartheid without acknowledging the corresponding black townships of Khayelitsha and Soweto. We do not protest the individual Israeli filmmakers included in City to City, nor do we in any way suggest that Israeli films should be unwelcome at TIFF. However, especially in the wake of this year's brutal assault on Gaza, we object to the use of such an important international festival in staging a propaganda campaign on behalf of what South African Archbishop Desmond Tutu, former U.S. President Jimmy Carter, and UN General Assembly President Miguel d'Escoto Brockmann have all characterized as an apartheid regime.

Israel Issues Stop-Work Order For Nablus Mosque
Izrael naredio obustavu radova na džamiji u okolici Nablusa na okupiranoj Zapadnoj obali (26. siječanj 2010.)
Izraelski su vojnici na prednja vrata džamije Salman Al Farisi, koja se već 2 godine gradi u selu Burin južno od Nablusa, objesili naredbu kojom izraelske vlasti naređuju obustavu njene gradnje, koja je sada u završnoj fazi. Vojnici su također jednom mještaninu Burina uručili naloge kojima mu se naređuje da prekine gradnju skladišta na svom zemljištu.

Settlers Uproot 15 Olive Trees Near Ramallah
Kolonisti iščupali 15 maslinovih stabala u okolici Ramalle (26. siječanj 2010.)
Skupina ekstremističkih kolonista iz ilegalnog naselja Halmish iščupala je u nedjelju (24. siječnja) navečer 15 maslinovih stabala u vlasništvu jednog mještana sela Dir Nitham u blizini Ramalle na Zapadnoj obali. Ilegalno naselje Halmish Izrael je sagradio na zemlji koja pripada selu Dir Nitham na okupiranom teritoriju u suprotnosti s međunarodnim humanitarnom pravom.

Israeli Supreme Court Rules that Lands Confiscated in Lajoun from 486 Arab Families in 1953 for "Settlement Needs" will not be Returned to Them
Izraelski vrhovni sud presudio da zemlja konfiscirana u Lajounu od 486 arapskih obitelji 1953. zbog „potreba naseljavanja“ neće biti vraćena vlasnicima
U svojoj presudi od 4. siječnja 2010. izraelski Vrhovni sud je odbio zahtjev 486 arapskih obitelji koje su tražile da im se vrati zemlja u razorenom selu Lajoun, koju je od njih konfiscirala država Izrael 1953. godine zbog „potreba naseljavanja“, ali ju je umjesto toga iskoristila kako bi na njoj posadila šumu. Članovi ovih arapskih obitelji su svi državljani Izraela i trenutno žive u gradu Umm el-Fahem koji se nalazi u središnjem dijelu Izraela. Vrhovni je sud odbio glavni argument podnositelja zahtjeva koji su tražili da se zemlja vrati prvotnim vlasnicima jer je država nikada nije iskoristila za zadovoljavanje „potreba za naseljavanjem“ kako je to tvrdila u nalogu za konfiskaciju iz 1953. godine. Sud je u presudi ustvrdio da se „sadnja šume može smatrati oblikom naseljavanja, ako se uzme u obzir da su zelene površine nužne za dobrobit svih i ako one čine dio općeg razvoja neke regije.“ Sud je dodao da je komad zemlje koji obitelji traže natrag malen dio ukupnog područja koje je konfiscirano 1953. i da se pojedinačni dijelovi te zemlje ne mogu različito tretirati. Odvjetnici arapskih vlasnika su tvrdili da je pravo na privatno vlasništvo ustavno pravo i da ima veću važnost od sadnje šume, da je sadnja šume na toj zemlji dokaz da ta zemlja nije korištena od konfiskacije, te da ako konfiscirana zemlja dugo godina nije u upotrebi, ona treba biti vraćena prvotnim vlasnicima. Zemlja o kojoj se radi dio je sela Lajoun, koje je postojalo prije uspostave države Izrael. Ta je zemlja sada dio područja arapskog grada Umm al-Fahem i u vlasništvu je oko 486 obitelji. Zemlja se proteže na gotovo 200 dunuma i konfiscirana je od palestinskih državljana Izraela 15. studenog 1953. Od tog datuma do danas država je na toj zemlji sagradila tek jednu malu zgradu koju koristi vodoopskrbna tvrtka Mekorot i posadila šumu.


Ostali linkovi:
Cvjetni trg narod protiv kapitala, godina četvrta
Sjetimo se kako je stvar tekla: nakon tri godine intenzivnog rada i diskusija, godine 2006. bio je donesen Generalni urbanistički plan. Pun kompromisa, ali ipak jedna stručna podloga, koja je dala dugoročne smjernice za razvoj grada. Između ostaloga, zaključeno je da u strukturu 17 donjogradskih blokova ne treba dirati. Dugoročna? Brus! Tako nešto moglo je proći samo u onom trulom socijalizmu! Tek što je GUP bio izglasan, pojavio se razvojnik Tomo Horvatinčić s briljantnom idejom kako namlatiti pare, ups, pardon, kako uljepšati centar: razbiti jedan od tih blokova, divljački uništiti arhitektonsku cjelinu kultnog Cvjetnog trga, i napraviti nešto divno, što Zagrebu nužno treba i što ćemo za sto godina s ponosom pokazivati turistima kao danas katedralu, zgradu HNK itd.: jedan krasni novi šoping centar! S luksuznim stanovima, plusjednom omanjom garažicom. Jer, naravno, što znaju ti bedasti urbanisti, razvojnici znaju bolje! Banditos je odmah pravilno skužio stvar i naredio da se GUP hitno promijeni. Nema frke, mijenjali su ga nakon toga svaka dva mjeseca!

Obrana grada od kapitala
Danas ujutro, stanovnici Zagreba vlastitim su tijelima uspjeli spriječiti početak rušenja Varšavske ulice. Dio prosvjednika se vezao u kavezima i popeo na drveće. Rušenje ulice bilo je planirano u svrhu izgradnje ulaza u podzemnu garažu kompleksa kojeg na Cvjetnom trgu gradi jedan od najkrupnijih domaćih građevinskih kapitalista Tomo Horvatinčić. Protiv tog kompleksa, koji predviđa shopping centar i luksuzne stanove, već se godinama bore građani Zagreba, te udruge Pravo na grad i Zelena akcija. Unatoč svim naporima građana, Horvatinčić je dobro iskoristio veze s gradskim političarima, te je već srušio dio starih zgrada u gradskom vlasništvu. Gradski oci su se pošteno potrudili da što više oštete grad i što više pogoduju privatnom kapitalu donošenjem novog plana koji je izgradnju tog privatnog kompleksa proglasio javnim interesom. Ulaznu rampu za privatnu podzemnu garažu koja je trebala biti na mjestu današnje Varšavske ulice trebao je izgraditi sam grad. Građani tako ne bi samo trebali predavati javne površine privatnom kapitalu, nego i financirati izgradnju kompleksa iz kojeg će profit mlatiti privatni kapital. Horvatinčić je za sada odustao od gradnje, a udruge su uložile žalbu koja bi je trebala odgoditi na duže vrijeme. Gradnju su tako za sada spriječili jedino građani vlastitom budnošću i aktivnošću.

Palestinska djeca zarobljenici (linkovi na sve postove)

Palestinska djeca zarobljenici

Sustavno i institucionalizirano zlostavljanje i mučenje palestinske djece od strane izraelskih vlasti

U nastavku linkovi na sve postove s informacijama iz izvještaja Palestinska djeca zarobljenici: Sustavno i institucionalizirano zlostavljanje i mučenje palestinske djece od strane izraelskih vlasti palestinske nevladine udruge za zaštitu prava palestinske djece na okupiranom palestinskom području DCI Palestine o zlostavljanju i mučenju palestinske djece u sklopu izraelskog vojnog sudskog sustava tijekom 2008. godine. Izvještaj je objavljen u lipnju 2009. i u cijelosti se može na engleskom pročitati na linku.


Palestinska djeca zarobljenici, 1. dio

Palestinska djeca zarobljenici, 2. dio: Mučenje i zlostavljanje tijekom uhićenja i transfera

Palestinska djeca zarobljenici, 3. dio: Mučenje i zlostavljanje tijekom ispitivanja

Palestinska djeca zarobljenici, 4. dio: Ćelija br. 36, ženska djeca zarobljenice, administrativni pritvor maloljetnika...

Palestinska djeca zarobljenici, 4. dio: Ćelija br. 36, ženska djeca zarobljenice, administrativni pritvor maloljetnika ...

Posljednji dio s informacijama iz izvještaja Palestinska djeca zarobljenici: Sustavno i institucionalizirano zlostavljanje i mučenje palestinske djece od strane izraelskih vlasti palestinske nevladine udruge za zaštitu prava palestinske djece na okupiranom palestinskom području DCI Palestine o zlostavljanju i mučenju palestinske djece u sklopu izraelskog vojnog sudskog sustava tijekom 2008. Izvještaj je objavljen u lipnju 2009. i u cijelosti se može na engleskom pročitati na linku.


'Ćelija br. 36'
DCI-Palestine je primio uznemirujuće izvještaje od djece koja su bila odvedena u istražni i pritvorni centar Al Jalame koji se nalazi u blizini grada Haife u Izraelu. Prikupljeno je nekoliko izjava o djeci koju tamo drže u samici u 'ćeliji br. 36'. Radi se o maloj ćeliji, bez prozora i sa slabim prozračivanjem, grubim zidovima obojenim u sivo i slabim žutim svjetlom koje gori 24 sata na dan. Djeca koja su držana u toj ćeliji žale se na bol u očima.


Slučaj br. 21
Ime: Abdullah A.
Datum uhićenja: 12. kolovoz 2008.
Dob pri uhićenju: 16 godina
Optužba: Članstvo u zabranjenoj organizaciji
Izraelski su vojnici 16-godišnjeg Abdullaha iz izbjegličkog logora Balata u Nablusu uhitili 12. kolovoza 2008. u 2 sata u noći i prebacili u istražni i pritvorni centar u Izraelu.

„Stajao sam pred ispitivačem koji mi je rekao da se nalazim u pritvornom centru Al Jalame. Sjedio je sa mnom oko 10 minuta. Rekao mi je da će me uskoro ispitivati i da trebam priznati sve za što me optužuju. Rekao mi je da mi, ako ne priznam, neće promijeniti zavoje na ruci i da će je pustiti da istrune. Deset minuta kasnije odveli su me u ćeliju. Bila je mala i slabo prozračena. Sjećam se da se radilo o ćeliji br. 36. Imala je samo rupe za prozračivanje. Nije bilo prozora. Spavao sam na jednom madracu na podu. U sobi je bilo jedno prigušeno žuto svjetlo koje je bilo upaljeno 24 sata na dan i od njega su me stvarno boljele oči. Zidovi su bili sivi i grubih površina pa se bilo teško nasloniti na njih.

U toj su me ćeliji držali 2 dana. Zatim su me odveli u prostoriju za ispitivanje. Posjeli su me na mali stolac. Vezali su mi noge i lijevu ruku za stolac, a desna mi je ruka bila slobodna zbog ozljede. Ovako sam svezan ostao dugo vremena bez da me bilo tko išta pitao. Ispitivač me držao u prostoriji i na duge me periode ostavljao samog: 'Ostavit ću te na samo dok ne istruneš', govorio mi je. Tijekom ispitivanja ispitivač je vikao na mene i prijetio mi da mi neće promijeniti zavoje i da će mi zbog toga ruka istrunuti. [...] Ispitivač me na isti način ispitivao nekoliko puta. Svaki put nakon ispitivanja slali su me natrag u ćeliju, gdje bi me zatim držali nekoliko dana bez postavljanja ikakvih pitanja. To je imalo psihički učinak na mene i zbog toga sam cijelo vrijeme bio zbunjen.

Zbog teških situacija koje sam proživljavao tijekom ispitivanja priznao sam mnoge stvari kojih se više ne sjećam podrobno. Htio sam da ispitivanje završi i to sam učinio zbog svog lošeg zdravstvenog stanja.“

Abdullah je optužen za članstvo u zabranjenoj organizaciji, urotu s ciljem da kupi oružje i izradu Molotovljevih koktela. Vojni ga je sud osudio na 18 mjeseci zatvora i kaznu od 2000 novih izraelskih šekela (500 američkih dolara) nakon što se nagodio s tužiteljem. Većinu je vremena bio zatvoren u istražnom i pritvornom centru Al Jalame u Izraelu. Abdullah će iz zatvora izaći 12. travnja 2010.


Zarobljene maloljetnice
Ženska djeca zarobljenici čine mali dio ukupnog broja zarobljenika, iako je njihov postotak među djecom koje zastupa DCI-Palestine porastao s 1,1% 2007. godine na 4% u 2008. godini. Žensku djecu zarobljenike obično zatvaraju u zatvor Telmond u Izraelu zajedno s odraslim zatvorenicima i nije im pruženo nikakvo formalno obrazovanje.

...


Slučaj br. 22
Ime: Afaf B.
Datum uhićenja: 5. veljače 2008.
Dob pri uhićenju: 16 godina
Optužba: Kontakt s traženom osobom i namjera da izvrši samoubilački bombaški napad
Afaf i njen otac dobrovoljno su 05. veljače 2008. došli u sjedište izraelske obavještajne službe u Ras al-Amoudu u Jeruzalemu nakon što im je naređeno da dođu. Afaf je odmah odvedena na ispitivanje i optužena da je bila u kontaktu s traženom osobom i da namjerava izvršiti samoubilački bombaški napad. Afafinom ocu nije bilo dopušteno da s njom ostane za vrijeme ispitivanja. Afaf su ispitivali 59 dana za redom i zatim je osudili na 16 mjeseci zatvora u Izraelu.

...

„Ispitivali su me po nekoliko sati 59 dana za redom. U jednoj mi je rundi ispitivanja visoki ispitivač rekao da trebam priznati da sam Murada molila da mi pomogne izvesti samoubilački bombaški napad. Ja sam to naravno porekla, a on me dlanom tako jako udario da sam pala na pod, a iz usta mi je počela teći krv.

Sedmi dan od uhićenja [...] ispitivač mi je rekao da je Murad uhićen i da su ga ispitivali. Dodao je da je Murad priznao da sam od njega tražila da mi pomogne izvesti samoubilački bombaški napad. [...]

Nakon 10 dana ispitivanja [...] vratili su me sa suda i stavili u jednu prostoriju u centru u kojoj je bila zatvorenica Nisreen Z. U zatvoru je bila zbog krađe. Isti me dan bolio trbuh, a Nisreen mi je dala bijelu tabletu. Kasnije se pokazalo da je to bio narkotik. Na neko sam se vrijeme onesvijestila. Kad sam se probudila Nisreen mi je rekla da sam mnogo toga rekla i priznala i da je sve snimljeno. Potom su me odveli iz te prostorije u prostoriju za ispitivanje. Visoki je ispitivač zatražio da sve priznam, ali ja sam to odbila [...] ispitivač mi je pustio snimku. Čula sam sebe kako razgovaram s Nisreen koja mi je postavljala pitanja o Muradu i samoubilačkom bombaškom napadu. Na njena sam pitanja odgovarala sa „da“, ali bez ikakvih dodatnih objašnjenja [...] Nisam potpisala priznanje.“
...


Administrativni pritvor
Administrativni pritvor je postupak u kojem se osoba pritvara bez optužnice i bez suđenja. Prema Vojnoj naredbi 1591 izraelski vojni zapovjednici na Zapadnoj obali mogu izdavati naloge za administrativni pritvor koji se mogu obnavljati na razdoblja od do 6 mjeseci. Međunarodno pravo administrativni pritvor dopušta u strogo ograničenim okolnostima, jedino ako ga „sigurnost države ... čini apsolutno nužnim“ i samo u skladu s „redovitom procedurom“. Nadalje, međunarodno pravo, koje obvezuje Izrael, zahtijeva da niti jedno dijete ne bude nezakonito i samovoljno lišeno slobode i da se uhićenje, pritvaranje ili zatvaranje djeteta obavlja kao krajnja mjera i na najkraće moguće vrijeme. Administrativni pritvor se nikada ne bi smio koristiti kao zamjena za kazneni progon u slučajevima gdje ne postoji dovoljno dokaza za osudu.

Nalozi za administrativni pritvor izdaju se u trenutku uhićenja ili nešto kasnije, a često se temelje na „tajnim dokazima“ koje prikuplja Izraelska sigurnosna agencija (ISA). Pritvorenik ni njegov odvjetnik nemaju pristup tajnim dokazima i zbog toga se ne mogu na učinkoviti način usprotiviti određivanju pritvora, kako to zahtijeva međunarodno pravo.

U praksi Palestinci mogu u zatvoru zbog naloga za administrativni pritvor provesti mjesece, ako ne i godine, bez da budu obaviješteni o razlozima ili duljini njihovog pritvaranja; pritvorenici su obično o produljenju svog pritvora obaviješteni na dan kad im prethodni nalog za pritvor ističe.

U svakom trenutku tijekom 2008. u izraelskom se administrativnom pritvoru nalazilo između 600 i 700 palestinskih muškaraca, žena i djece. Izraelske vlasti zlorabe ovaj oblik zatvaranja koji je dopušten samo u izvanrednim situacijama kako bi opravdale pritvaranje tisuća Palestinaca tijekom proteklih godina, uključujući pritvaranje političkih čelnika i boraca za ljudska prava. Nije neuobičajeno da djeci bude određen višestruki administrativni pritvor, koji se produljuje nekoliko dana prije nego istekne period za koji je vrijedio prethodni nalog. Ovaj oblik beskrajnog i neodređenog pritvora ima očigledan negativni psihološki učinak na dijete...

DCI-Palestine je u 2008. godini radio na 2 slučaja u kojima se čini da je dječacima bio određen administrativni pritvor zbog toga što su njihovi očevi bili sumnjičeni kao militanti i mete izraelskih atentata... Dvije su maloljetnice 2008. također bile držane u zatvoru bez da su za bilo što optužene i bez suđenja. Obje su oslobođene 3. siječnja 2009. bez da su za bilo što optužene...

Izrael u prosjeku svake godine u administrativnom pritvoru drži 20 do 30 palestinske djece. ...


Slučaj br. 26
Ime: Obaidah Asyda
Datum uhićenja: 23. svibanj 2007.
Dob pri uhićenju: 17 godina
Optužba: Članstvo u zabranjenoj organizaciji
...
Jedinice izraelske vojske Obaidu su uhitile kad mu je bilo 17 godina, u domu njegove obitelji, u 4 sata ujutro 23. svibnja 2007. Stavili su mu lisice na ruke i povez preko očiju i smjestili ga u vojno terensko vozilo kako bi ga odvezli u pritvorni centar. Vojnici su Obaidu na putu do istražnog i pritvornog centra Huwwara tukli i udarali nogama. Nakon 13 dana bez ispitivanja Obaidu su prebacili u pritvornu ustanovu koja se nalazi u Izraelu. U toj je ustanovi Obaida proveo 9 dana u samici, a 2 je mjeseca bio pritvoren bez da mu je dopušten posjet članova obitelji i odvjetnika.

26. srpnja 2007. Obaidu su izveli pred izraelski vojni sud u Salemu. Optužen je da je pomagao osobi koju se sumnjiči da je član Islamskog džihada. Tužitelj je tvrdio da je ta osoba od Obaide tražila da kontaktira jednog člana Islamskog džihada u Siriji i zatraži od njega da napravi transfer određene svote novca. Da li je Obaidah telefonom kontaktirao osobu u Sirji ili ne, nije imalo nikakve važnosti za počinjenje prekršaja. Prekršaj se sastojao u tome da se razgovor između osobe koja je od njega tražila da kontaktira osobu u Siriji i Obaide održao. Dokazi koje je glavni ispitivač prikupio u ovom slučaju temeljili su se na priznanju koje je Obaidah potpisao tijekom ispitivanja, priznanju jednog drugog djeteta i izjavama ispitivača i izraelskog policajca koji je bio zadužen za istragu slučaja.

Obaidah se 29. srpnja 2007. ponovo pojavio pred sudom i tada mu je sud dopustio da iziđe na slobodu uz jamčevinu zbog nedostatka dokaza. No, prije nego je Obaidah oslobođen, tužitelj se žalio na odluku i 30. srpnja, Prizivni sud je također naredio da se Obaidu pusti na slobodu uz jamčevinu zbog nedostatnih dokaza. Međutim, prije nego je Obaidah oslobođen, izraelski vojni zapovjednik izdao je nalog za njegov administrativni pritvor kojim izraelske vlasti Palestince mogu pritvoriti bez optužbi i bez suđenja na period do 6 mjeseci zbog tajnih „sigurnosnih razloga“.

Obaidin slučaj je 30. listopada 2007. ponovo izveden pred vojni sud na molbu Obaidinih roditelja koji su se s izraelskim vlastima htjeli pogoditi za fiksni period koji će Obaidah provesti u zatvoru kako bi izbjegli da njihov sin ostane na neizvjesno neodređeno vrijeme u administrativnom pritvoru. Roditelji su postigli dogovor s tužiteljem prema kojem bi tužitelj pristao da Obaidi bude ukinut administrativni pritvor pod uvjetom da Obaidah prizna da je kriv za niz djela za koje će ga tužiteljstvo optužiti, prihvati 7-mjesečnu zatvorsku kaznu i novčanu kaznu od 2500 novih izraelskih šekela (625 američkih dolara). Obaidah je prihvatio uvjete tužiteljstva i trebao je biti pušten iz zatvora 1. prosinca 2007.

1. prosinca 2007. Obaidah nije pušten na slobodu. Njegov je odvjetnik 2. prosinca 2007. saznao da je Obaidi izdan drugi nalog za administrativni pritvor na 6 mjeseci čime je prekršen dogovor o nagodbi koji je Obaidah sklopio s tužiteljem. Na upit Obaidinog odvjetnika tužitelj je izjavio da je drugi nalog za administrativni pritvor izdan zbog Obaidinih „aktivnosti u zatvoru“. No, Obaidini odvjetnici na drugom Obaidinom nalogu za administrativni pritvor nisu pronašli spomen nikakvih „aktivnosti u zatvoru“, već su u drugom nalogu jednostavno bili ponovljeni navodi iz prvog naloga kojim je Obaidi bio određen administrativni pritvor. Obaidah je 4. ožujka 2008. u administrativnom pritvoru u izraelskom zatvoru navršio 18 godina.

31. ožujka 2008. Obaidi je i po treći put određen administrativni pritvor na razdoblje od 4 mjeseca. Nalog za administrativni pritvor ni ovaj puta nije spominjao „aktivnosti u zatvoru“, već su ponovljeni navodi iz prvog naloga za pritvaranje. 31. srpnja 2008. Obaidi je po četvrti put određen administrativni pritvor zbog toga što predstavlja „prijetnju sigurnosti tog područja“.

Obaidah je iz administrativnog pritvora konačno izašao 27. studenog 2008, nakon što je u izraelskim istražnim centrima i zatvorima proveo 18 mjeseci.


Slučaj br. 27
Ime: Mohammad Baran
Datum uhićenja: 1. ožujak 2008.
Dob pri uhićenju: 17 godina
Optužba: Članstvo u zabranjenoj organizaciji
...
1. ožujka 2008. oko 19 sati dok je Mohammad kod kuće pokušavao popraviti peć na benzin, ona je eksplodirala i ozlijedila Mohammadovu desnu ruku. Roditelji su Mohammada odmah odveli u medicinski centar u selu i pozvali hitnu pomoć. Ubrzo nakon toga, kola hitne pomoći su stigla kako bi Mohammada i njegove roditelje prevezla do bolnice.

Na jednom raskršću u blizini sela kola hitne pomoći su zaustavili izraelski vojnici. Vojnici su napali vozača kola hitne pomoći, a Mohammada su stavili u izraelska vojna kola hitne pomoći i odvezli u bolnicu Hadasa Ein Karem u Jeruzalemu. Mohammadovim roditeljima nije bilo dopušteno da zajedno sa sinom putuju u vojnim kolima hitne pomoći. Kasnije te noći Mohammad je podvrgnut kirurškoj operaciji desne ruke, a slijedećeg su ga jutra obavijestili da je ostao bez 3 prsta. Mohammad je slijedeća tri dana proveo u bolnici s nogama i lijevom rukom vezanim za krevet, a čuvala su ga 3 izraelskih vojnika. Tijekom tog vremena Mohammada nije posjetio niti jedan član njegove obitelji.

Negdje oko 4. ožujka 2008. 3 su muškaraca došla u bolnicu kako bi ispitali Mohammada. Jedan od tih muškaraca Mohammada je optužio da je pokušavao napraviti eksplozivnu napravu domaće izrade; što je Mohammad zanijekao. Jedan od muškaraca tada je Mohammada dlanom udario po licu i počeo na njega vikati, prijeteći mu da će ga staviti u samicu ako ne prizna. Mohammad je odbio priznati i muškarci su bolnicu napustili nakon otprilike sat vremena.

Nakon toga Mohammada su prebacili u zatvor Meggido i zatim u zatvor Telmond, oba u Izraelu. U ožujku 2008. Mohammada su odveli na vojni sud Ofer i obavijestili da mu je određen administrativni pritvor od 6 mjeseci. Rekli su mu da postoje dokazi u „tajnom spisu“ da je Mohammad član Islamskog džihada, organizacije koju su izraelske vlasti zabranile. Mohammadu je administrativni pritvor po drugi put produljen 1. rujna 2008, a treći put 28. veljače 2009.

U vrijeme pisanja ovog izvještaja, Mohammad je primio ukupno 4 naloga za administrativni pritvor, a puštanju na slobodu mogao se nadati tek 26. kolovoza 2009. Mohammad nikad nije optužen, niti mu je suđeno za bilo kakav prekršaj.
...


Slučaj br. 29
Ime: Hamdi al-Ta'mari
Datum uhićenja: 25. srpanj 2008.
Dob pri uhićenju: 15 godina
Optužba: Članstvo u zabranjenoj organizaciji
Izraelske specijalne jedinice su 12. ožujka 2008. u Betlehemu ubile Hamdijevog oca i još 3 osobe. Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem istraživala je okolnosti ovih ubojstava i izvijestila da postoje snažni dokazi koji upućuju na to da se radilo o ciljanom atentatu. Hamdijevom starijem bratu određen je administrativni pritvor, kao i sinu jednog drugog ubijenog u atentatu 12. ožujka, Mohammadu B, koji je u administrativnom pritvoru od 25. srpnja 2008.

Hamdi je prvi put uhićen u domu svoje obitelji u Betlehemu u 4 sata ujutro 25. srpnja 2008. Probudilo ga je lupanje izraelskih vojnika na ulaznim vratima. Vojnici su odmah svezali Hamdijeve ruke i noge i naredili mu da legne na pod, dok su u njega uperili jurišne puške i baklje. Dok je ležao na podu nekoliko ga je vojnika udaralo dlanovima, nogama i jurišnim puškama. Ruke su mu bile tako čvrsto svezane da su počele oticati. Nakon 15 minuta Hamdiju su stavili povez preko očiju i smjestili ga na pod vojnog vozila.

Put je trajao oko 2 sata, a Hamdija su za to vrijeme vrijeđali i udarali dlanovima i nogama vojnici koji su oko njega sjedili. Jedan od vojnika je Hamdiju rekao da su mu oca ubili jer je bio terorist i da će ubiti sve teroriste. Vozilo je oko 6 sati ujutro stiglo u istražni i pritvorni centar Ofer u blizini Ramalle. Hamdija su odveli u jednu malu prostoriju gdje ga je ponovo napalo nekoliko vojnika.

Hamdi je ispitivan 28. srpnja 2008, 4 dana nakon uhićenja. Tijekom ispitivanja Hamdiju su ruke bile svezane i sjedio je ispred pisaćeg stola. Ispitivač je Hamdija pitao da li je član Islamskog džihada, organizacije koju su izraelske vlasti zabranile. Hamdi je odgovorio da nema ništa s tom organizacijom i da podržava nezavisne članove pokreta Fatah. Ispitivanje je trajalo oko 1 sat, a Hamdi je zatim odveden natrag u ćeliju.

Nekoliko dana kasnije Hamdi je obaviješten da će ga pritvoriti na 3 mjeseca bez optužnice i suđenja, u administrativni pritvor. Hamdi je 13. studenog 2008. pušten na slobodu iz administrativnog pritvora bez da je za bilo što optužen. 18. prosinca 2008, mjesec dana nakon puštanja na slobodu, Hamdija su izraelski vojnici ponovo probudili u 2 sata u noći. 5 ili 6 vojnika ušlo je u kuću. Vezali su Hamdija te mu stavili povez preko očiju. Ponovo su ga stavili u vojno vozilo i zatim vozili sat vremena do istražnog i pritvornog centra u Etzionu. 21. prosinca 2008, 3 dana nakon uhićenja, Hamdi je prebačen u Ofer radi ispitivanja. Ispitivač je htio znati s kim se Hamdi sastajao otkad je pušten na slobodu 13. studenog, ispitivao ga je o zastavama koje se vijore s krova Hamdijeve kuće i raspitivao se o Hamdijevim aktivnostima u tih mjesec dana. Hamdi je odgovorio da se sastajao sa rodbinom i susjedima, te da se ne bavi politikom.

28. prosinca 2008. Hamdi je bez prisustva odvjetnika ili člana obitelji odveden pred Sud za administrativni pritvor u vojnoj bazi Ofer. Vojni je sudac Hamdija obavijestio da će biti stavljen u administrativni pritvor na 4 mjeseca na temelju „tajnih dokaza“. Hamdi je sucu rekao da ni za što nije kriv i da su ga uhitili samo zato što mu je otac bio meta atentata. Hamdiju je 15. travnja 2009. po treći put u 12 mjeseci određen administrativni pritvor. Hamdi je na slobodu trebao biti pušten 15. kolovoza 2009.


Slučaj br. 30
Ime: Mohammad Balbol
Datum uhićenja: 25. lipanj 2008.
Dob pri uhićenju: 17 godina
Optužba: Posjedovanje oružja i članstvo u zabranjenoj organizaciji
Mohammadovog je oca, zajedno s još trojicom drugih muškaraca, izraelska specijalna jedinica ubila 12. ožujka 2008. u Betlehemu. Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem istraživala je okolnosti ovih ubojstava i izvijestila da postoje snažni dokazi koji upućuju na to da se radilo o ciljanom atentatu. Mohammada su izraelske vlasti uhitile 16. travnja 2008, nakon čega je odveden u Istražni centar i zatvor Mascobiyya u Istočnom Jeruzalemu. Ispitivali su ga i optuživali da je pripadnik Islamskog džihada, ali je 7. svibnja 2008. oslobođen bez da je za bilo što optužen. Mohammad je ponovo uhićen 25. srpnja 2008.

Mohammada su u domu njegove obitelji u Betlehemu uhitili u 2 sata u noći 25. srpnja 2008. Probudio ga je zvuk eksplozije jer je izraelska vojska digla u zrak ulazna vrata u njegovu kuću. Mohammadu su odmah stavili povez preko očiju i lisice na ruke, te ga bacili na pod. Četiri puta su ga udarili kundakom puške u leđa, a za to je vrijeme jedan od vojnika na njega urlao tražeći od Mohammada da im kaže gdje je skriveno oružje. Mohammad je vojnicima rekao da ne posjeduje oružje. Vojnik koji ga je tukao također je prijetio da će zlostavljati njegovu obitelj.

Mohammad je prebačen u istražni i pritvorni centar u Etzionu pored Betlehema i tamo je držan 8 dana bez ispitivanja. Nakon 8 dana Mohammada su prebacili u zatvor Ofer gdje su ga obavijestili da mu je određen administrativni pritvor na period od 4 mjeseca. Ispitivali su ga u zatvoru Ofer, a ispitivač mu je prijetio da će biti osuđen na dugoročnu zatvorsku kaznu, ako ne pristane kao doušnik raditi za izraelske vlasti. Mohammad je odbio postati doušnik, a ispitivač mu je zatim rekao da ga se sumnjiči da posjeduje oružje i da pripada Islamskom džihadu, zabranjenoj organizaciji. Ispitivač je Mohammadu rekao da o njemu postoji tajni spis.

Mohammad je svog odvjetnika prvi puta vidio 6. kolovoza 2008, 12 dana nakon uhićenja. Izveden je pred Sud za administrativni pritvor u izraelskoj vojnoj bazi Ofer. Izraelski je vojni sudac odlučio da Mohammad treba u administrativnom pritvoru ostati do 23. studenog 2008.

25. studenog 2008. Mohammadu je po drugi put određen administrativni pritvor od 6 mjeseci. Iz zatvora je trebao izaći 24. svibnja 2009. Mohammad nije ni za što optužen, niti mu je bilo suđeno.
...


Slučaj br. 31
Ime: Salwa S.
Datum uhićenja: 5. lipanj 2008.
Dob pri uhićenju: 16 godina
Optužba: Ugrožavanje državne sigurnosti
16-godišnju su Salwu, zajedno s njenom sestričnom Sarom (vidi Slučaj br. 32), izraelski vojnici uhitili 5. lipnja 2008, u jednom selu u blizini Betlehema. I Salwi i Sari 2 puta je određen administrativni pritvor i niti jedna od njih nikada ni za što nije optužena niti im je suđeno.

„Mnogo je vojnika došlo u našu kuću i okružilo je iz svih smjerova u 3 sata ujutro 5. lipnja 2008. Vojnici su lupali po vratima. Otvorila im je moja baka Zeinab [...] Sa mnom je razgovarao visoki tamnoputi dužnosnik obavještajne službe s velikim nosom. Rekao mi je da se zove Gideon i da sam ja 'kriminalac' i da me' treba kazniti'. [...]

Pola sata kasnije Gideon me smjestio u drugu sobu u kojoj su se nalazila 3 vojnika [...] 15 minuta kasnije tražio je od moje majke da dođe. Mojoj je majci rekao: 'vaša je kćer uhićena i odvodim je sa sobom'. Moja je majka prosvjedovala, a on joj je odgovorio: 'možete sami predati svoju kćer ili ću je ja uzeti silom'. Moja je majka popustila i dala mi da sa sobom ponesem nešto odjeće. Prije nego smo napustili kuću jedna me vojnikinja u potpunosti pretražila i rekla mi neka se oprostim od svoje obitelji. Međutim Gideon mi to nije dopustio i silom me izvukao iz kuće. Kad smo izišli iz kuće jedan mi je vojnik zgrabio ruke i sprijeda mi ih vezao plastičnim lisicama. Zatim mi je stavio povez preko očiju. Potom su me smjestili u terensko vozilo.[...]

...

Soba za ispitivanje je bila mala ... bilo je vrlo hladno jer je klima uređaj bio uključen. Ispitivač koji je započeo ispitivanje bio je Izraelac koji je tečno govorio arapski, ali mu je izgovor bio loš [...] Molila sam ga da isključi klima uređaj, ali je on to odbio i okrenuo ga prema sebi.

Počeo mi je postavljati općenita pitanja o mojoj obitelji, prijateljima, o tome kako provodim vrijeme, s kime izlazim [...] Rekla sam mu da se bavim isključivo školom i da sam dobra učenica, te da želim završiti svoje obrazovanje. On me optužio da sam aktivistica oružanog otpora, no nije dodatno objasnio svoju optužbu. Ja sam to zanijekala i rekla mu da nemam nikakve veze s oružanim aktivnostima. [...]

18. su nas lipnja 2008. vojnici ponovo odveli na vojni sud Ofer. [...] Optužili su me da sam 'remetila javni red i da predstavljam prijetnju sigurnosti države Izrael'. Sudac mi je odredio administrativni pritvor od 4 mjeseca. Sari je administrativni pritvor određen na 5 mjeseci. Pola sata kasnije vratili su nas u zatvor Telmond. [...] 6. su nas srpnja 2008. oko 5:30 ujutro ponovo odvezli na vojni sud Ofer. ...

... Kad smo napuštali sudnicu neki čuvari su počeli vikati na nas, a jedan od njih je pljunuo na mene i Saru.

...“

Salwa i Sara su bile zatvorene u zatvorima Telmond i Damoun u Izraelu. 5. listopada 2008. objema je djevojkama obnovljen nalog za administrativni pritvor na još 3 mjeseca. U razdoblju dok su bile pritvorene u Izraelu ovim djevojkama nije pružen nikakav oblik službenog obrazovanja. Obje su djevojke na slobodu puštene 3. siječnja 2009, nakon što su 7 mjeseci provele u zatvoru. Nisu optužene niti im je ikad suđeno za bilo kakvo kršenje zakona.


Slučaj br. 32
Ime: Sara S.
Datum uhićenja: 5. lipanj 2008.
Dob pri uhićenju: 16 godina
Optužba: Ugrožavanje državne sigurnosti
16-godišnja Sara iz jednog sela pored Betlehema uhićena je 5. lipnja zajedno sa svojom sestričnom Salwom (vidi Slučaj br. 30). Saru i Salwu uhitili su izraelski vojnici, obje su stavljene u administrativni pritvor i nikad im nije bilo suđeno niti su optužene da su prekršile zakon.

„U 3 sata u noći, 5. lipnja 2008, dok sam spavala na drugom katu naše kuće [...] probudilo me kucanje na vratima. Moj je suprug otvorio vrata i vidio da vojnici stoje pored njegovog oca. [...]

Vojnici su me odveli do jednog terenskog vozila. Jedna je vojnikinja bila stalno uz mene. Prije nego sam ušla u terensko vozilo jedan od vojnika mi je vezao ruke iza leđa plastičnim lisicama i stavio mi povez preko očiju [...] ...

... Deset dana kasnije, oko 10 sati prije podne ... došli su po nas i smjestili nas u jedan kombi [...] kad smo stigli na sud Ofer, odveli su nas u odvojene prostorije. U prostoriji u koju sam ušla jedan je muškarac sjedio za pisaćim stolom. Rekao je da radi za izraelsku obavještajnu službu [...] okovima su mi vezali ruke i noge. Postavljao mi je pitanja o mom ujaku Khaledu S. koji je protjeran u inozemstvo. Želio je znati da li s ujakom razgovaram putem telefona, naročito da li sam s njim razgovarala nedavno, te ako razgovaram s njim, o čemu razgovaramo. Rekla sam mu da sam s ujakom razgovarala prije nekog vremena i da mi je rekao da će se uskoro oženiti. 'Poznaješ li koga iz Gaze? Poznaješ li kakve militante?' pitao me. 'Ne poznajem nikoga iz Gaze niti nikakve militante' odgovorila sam. 'Zašto sam ovdje?' pitala sam. 'Jako dobro znaš zašto si ovdje. Ti izvodiš oružane aktivnosti', rekao mi je. 'Stavit ću i tebe i Salwu u administrativni pritvor na jako dugo vrijeme, tako da ćeš kad izađeš zaboraviti sve o oružanim aktivnostima', dodao je. Ispitivanje je trajalo gotovo sat vremena.

Nakon sat vremena Salwu i mene odveli su u jednu prostoriju i uzeli nam otiske prstiju. Donijeli su papire na kojima je sve što je rečeno tijekom ispitivanja bilo napisano na hebrejskom. Salwa i ja smo potpisale papire.

Nakon nekog vremena Salwu i mene su ponovo odveli na vojni sud Ofer. Sjedile smo u jednoj čekaonici. Pristupio nam je naš odvjetnik, to je bilo prvi puta da smo vidjele odvjetnika [...] naše obitelji nisu bile prisutne. Vojni tužitelj je vojnom sucu pokazao tajne dokumente [...] sudac je naredio da Salwa i ja budemo stavljene u administrativni pritvor [...]
...“

...
S vremena na vrijeme DCI-Palestine zaprima slučajeve u kojima izraelske vlasti bez uhićenja zastrašuju, prijete i zlostavljaju djecu mlađu od 12 godina. ...

...

Tijekom 2008. godine DCI-Palestine je također dokumentirao nekoliko slučajeva napada izraelskih ilegalnih kolonista na Zapadnoj obali na lokalnu palestinsku djecu. ...

33 slučaja koji su predstavljeni u ovom izvještaju ne predstavljaju iznimku među 200 do 300 slučajeva koliko ih DCI-Palestine godišnje preuzme. Ovi slučajevi otkrivaju obrazac zlostavljačkog ponašanja od strane izraelskih vlasti, naročito izraelske vojske, u sklopu, čini se, dobro organiziranog i unaprijed smišljenog načina djelovanja izraelskih vlasti na okupiranom palestinskom području. ...


Iz perspektive vojnika
...

Slučaj br. 34
Ime: Itai Virob
Zanimanje: vojnik, izraelska vojska
Čin: zapovjednik, brigada Kfir
„Naš se zadatak sastoji u tome da pokušamo narušiti ravnotežu u četvrti, selu ili na određenoj lokaciji, kako bismo došli do informacija [...] ili natjerati neprijateljski entitet u selu da pravi pogreške zbog ili u reakciji na djelovanje naših snaga, te da na taj način ometemo njegovu aktivnost i razotkrijemo je.

Ometanje se može obavljati na nekoliko razina. Prva je ulazak u selo. Terenska vozila jure prema ulazu u selo. Ponekad sam ulazak vojske u selo omete počinitelja. Drugi je način vršenje pritiska, bacanje šok granata, provaljivanje u kuće ili ustanove u selu, uhićivanje mještana, zauzimanje krovova kuća i slično [...]

Pritvorit ćemo, ispitivati i vršiti prikladan pritisak na svakoga s ciljem da dođemo do jednog terorista. Velika većina sredstava kojima vršimo pritisak koristi se protiv osoba koje nisu upletene. To je slučaj na kontrolnim točkama, prilikom operacija 'češljanja' cijelih četvrti, prilikom ispitivanja prolaznika [...] Natjerati ih da stoje pred zidom, naguravanje, udarci koji ne prouzrokuju ozljede. To su metode koje obično koristimo u pokušaju da izvršimo svoj zadatak.
...“


UN-ov Odbor protiv mučenja – Zaključne primjedbe o Izraelu (svibanj 2009.)
... Odbor je 15. svibnja 2009. zaključio svoju 42. sjednicu u Ženevi i izdao Zaključne primjedbe i preporuke vezano uz periodične izvještaje koje je podnijelo 5 država, uključujući Izrael.

...

U svojim zaključnim primjedbama i preporukama vezano uz Četvrti periodični izvještaj Izraela, Odbor je izrazio:
-- zabrinutost zbog brojnih, stalnih i dosljednih navoda o korištenju mučenja i zlostavljanja koje se odvija prije, za vrijeme i nakon ispitivanja.
-- duboku zabrinutost zbog izvještaja o pritvaranju i ispitivanju palestinske djece bez prisutnosti odvjetnika i članova obitelji, te o navodnom podvrgavanju pritvorene djece postupcima koji predstavljaju kršenje Konvencije protiv mučenja s ciljem dobivanja priznanja.
-- zabrinutost zbog izvještaja prema kojima otprilike 700 palestinske djece godišnje bude pritvoreno i procesuirano na izraelskim vojnim sudovima.
-- zabrinutost zbog izvještaja prema kojima se u 95% slučajeva u kojima su palestinska djeca procesuirana pred izraelskim vojnim sudovima osuda temelji na priznanjima koja su iznuđena tijekom ispitivanja.
-- zabrinutost zbog činjenice da se svi osim jednog zatvora u kojima su zatvorena palestinska djeca nalaze u Izraelu, što onemogućuje posjete članova obitelji. (Ovime se također krši Članak 76. Četvrte ženevske konvencije.)
-- zabrinutost što administrativni pritvor ne udovoljava odredbama Članka 16. Konvencije protiv mučenja (okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja) jer se, između ostalog, koristi na pretjerano duga vremenska razdoblja, a pritvorenici ne mogu pobijati dokaze na temelju kojih su pritvoreni.


... preporuke Odbora, [...] uključuju slijedeće:
-- Sve navode o mučenju i zlostavljanju treba žurno i učinkovito istražiti, sve počinitelje treba procesuirati i, gdje je primjenjivo, primjereno kazniti.
-- Vojnu naredbu 132 treba izmijeniti kako bi se osiguralo da se djecom smatraju sve osobe koje su mlađe od 18 godina u skladu s međunarodnim standardima. (Trenutno prema izraelskom vojnom pravu koje Izrael primjenjuje na Palestince na Zapadnoj obali Palestinci punoljetni postaju sa 16 godina.)
-- Svoj djeci pritvorenicima i zatvorenicima treba zaštiti temeljna prava, prije i za vrijeme ispitivanja, uključujući brz pristup nezavisnom odvjetniku, nezavisnom liječniku i članovima obitelji od početka njihovog pritvora.
-- Djeca ne smiju biti osuđivana na vojnim sudovima isključivo na temelju priznanja koja su dala tijekom ispitivanja.
-- Uspostava suda za mlade treba biti jedan od prioriteta.
-- Izraelske vlasti moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da olakšaju posjete članova obitelji pritvorenoj i zatvorenoj djeci, uključujući davanje većih prava na slobodu kretanja rodbini kako bi članovi obitelji mogli putovati u Izrael gdje je zatvorena većina djece.
-- Svako se ispitivanje treba snimiti video kamerom kako bi se spriječilo mučenje i zlostavljanje.
-- Jedan od prioriteta izraelskih vlasti treba biti revizija izraelske politike u pogledu administrativnog pritvora (pritvor bez optužnice i bez suđenja) jer ta politika trenutno predstavlja okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje u suprotnosti s Člankom 16. Konvencije protiv mučenja.

Odbor je također naglasio da prema Konvenciji protiv mučenja „nikakve iznimne okolnosti“ uključujući sigurnost ili rat ili prijetnju državnoj sigurnosti, ne opravdavaju mučenje.

...


Linkovi Palestina/Izrael:
I am the Resistance

Israeli forces hand out demolition notices
Izraelske snage Palestincima uručile naloge za rušenje kuća na Zapadnoj obali (21. siječanj 2010.)
Izraelske su snage u četvrtak 21. siječnja 2010. palestinskim obiteljima uručile 3 naloga kojima im se naređuje da sruše svoje kuće na području Karazlafeh, istočno od sela Aqraba koje se nalazi južno od Nablusa na Zapadnoj obali. Izraelske snage naloge su uručile bez ikakvog objašnjenja.

Mayor defies court order to evacuate Jews from East Jerusalem home
Gradonačelnik prkosi sudskom nalogu za evakuaciju židovskih kolonista iz istočnojeruzalemskog doma
Izraelski državni odvjetnik Mazuz je na temelju sudske odluke izraelskoj policiji naredio deložaciju židovskih kolonista koji žive u jednoj zgradi u palestinskoj četvrti Silwan u okupiranom Istočnom Jeruzalemu, no izraelsko se jeruzalemsko gradsko poglavarstvo odlučilo oglušiti na sudsku odluku i ne provesti je. Zgradu, koju treba evakuirati, sagradila je prije 5 godina židovska nacionalistička organizacija Ateret Cohanim bez dozvole (i u suprotnosti s međunarodnim humanitarnim pravom). Jeruzalemski gradonačelnik Nir Barakat pokušava „legalizirati“ 4 od 7 katova te zgrade u kojoj trenutno živi 8 židovskih kolonističkih obitelji. Sudski je nalog za deložaciju izdan još u srpnju 2008, ali se izraelsko jeruzalemsko gradsko poglavarstvo na njega ne obazire.


Ostali linkovi:
Peter Hallward: Naša uloga u haićanskim nedaćama
Hrvatski prijevod članka Our role in Haiti's plight

HAP: O globalizaciji i neoliberalizmu
Kao primjere provođenja neoliberalne doktrine u Hrvatskoj, koja ide na štetu većina stanovnikâ Hrvatske, a koristi samo maloj gospodarsko-političkoj eliti (kao što su Žužul, Todorić, Škegro itd., ali i svim političarima na vrhu), možemo navesti prodaju tj. privatizaciju gotovo svih hrvatskih banaka (osim Hrvatske poštanske banke) kojom se Hrvatska za smiješne svote odrekla golemih zarada i nebrojenih neprocjenjivih objekata (poput velike zgrade Zagrebačke banke na Trgu bana Jelačića u Zagrebu), privatizaciju Hrvatskoga telekoma iako je to poduzeće goleme i vrlo vrijedne infrastrukture i poduzeće koje je po definiciji iznimno profitabilno, prodaju također vrlo profitabilne Plive (nekoć ponosa hrvatske industrije), rasprodaju većine hrvatskih hotela itd. Sljedeće je što slijedi prodaja svih hrvatskih brodogradilišta, privatizacija HEP-a koja se već najavljuje, dovršavanje prodaje INA-e, a zatim, sasvim sigurno, i privatizacija zdravstva i školstva. Neoliberalizam možemo vidjeti i izvan privatizacijâ, primjerice u uvođenju školarina na fakultete (koje vode privatizaciji visokoga školstva), u namjernu slabljenju zdravstvene zaštite (što je priprema za kasniju privatizaciju), drastičnu smanjenju radničkih prava (brojni slučajevi radnikâ koji ne primaju plaću), te u nizu drugih stvari kao što su kretanje prema privatizaciji kod sustavâ dječjih vrtića (državnih je premalo da bi zadovoljili sve potrebe), uvođenju plaćanja u mnoštvu stvari koje su prije bile besplatne (primjerice parkiranje auta) itd.

HAP: Rad nedjeljom
Dakle, rad nedjeljom, noću i sl. ne bi uopće trebao biti sporan. Ono što je sporno u našoj divljoj državi jest neplaćanje rada, a ne rad nedjeljom. Puno radnika ne samo da radi nedjeljom i prekovremeno, nego im se to ni ne plaća. Dakle, rješenje bi bilo: trgovine koje hoće mogu raditi i nedjeljom i noću itd. Ali se za rad nedjeljom i noću mora platiti više (bar 50-80% više) i to mora biti strogo regulirano (npr. tako da se poslodavcima koji krše takav zakon automatski na mjesec dana zatvaraju prodavaonice uz drakonske novčane kazne) i moraju se neprestano vršiti kontrole. Svaki bi radnik, želi li to, mogao raditi nedjeljom za veću plaću (i onda imati neki drugi dan u tjednu slobodan umjesto nedjelje), ili bi mogao odbiti raditi nedjeljom pa bi poslodavac za te dane našao druge radnike (nije da nemamo dovoljno nezaposlenih). Tako bi se riješili svi problemi - poslodavci bi bili zadovoljni jer bi mogli raditi koliko hoće (naravno, ne bi bili zadovoljni što više neće moći besplatno iskorištavati svoje radnike, ali nećemo baš zbog toga plakati), ljudi bi bili zadovoljni jer bi dućani bili duže otvoreni (što je svakako dobro i za turizam), radnici bi bili zadovoljni jer bi imali zajamčeno pravo na bar jedan dan odmora tjedno i jer bi nedjeljom mogli raditi za veću plaću ili bi to mogli slobodno odbiti, a zbog zapošljavanja bi se dodatnih radnika bar donekle smanjila nezaposlenost.

HAP: Privatizacija brodogradilišta
Europska Unija nam zabranjuje davati poticaje za brodogradnju iako njezine članice svojoj brodogradnji uredno daju poticaje, kao što to općenito rade sve države koje imaju brodogradilišta. Na taj način zapravo zemlje EU, prilično očito, pokušavaju uništiti našu brodogradnju, odnosno preuzeti je u svoje ruke. ... Zašto hrvatska brodogradilišta posluju s gubitcima? To je također očito – to je jednostavan način kako dobiti opravdanje da ih se proda, po mogućnosti u bescjenje (da će se brodogradilišta prodavati u bescjenje, vidi se i po Sanaderovoj izjavi da će se "pokušati" naći kupce za brodogradilišta) - klasičan primjer lopovske privatizacije po neoliberalnom principu. Dakle, to što brodogradilišta posluju s gubitcima nije nimalo slučajno. Cijene se ugovaraju fiksno u dolarima i jasno je što se događa kad dolar padne - 100 000 dolara danas nije isto što i 100 000 dolara prije tri godine. Također, korumpirane uprave neprestano, iz istoga razloga, brodogradilišta potkradaju i iznose novce, dijeleći ih s političarima iz "nadzornih odbora". Tako naši političari, i vlast i oporba bez razlike, na tome zarađuju, zaradit će vjerojatno nešto sa strane i prilikom prodaje svih tih brodogradilišta (zna se kako se takve prodaje kod nas rade), a, dakako, profitirat će i u strukturama EU u koju ćemo i ući kada se izvrši ovaj i svi drugi ustupci koji idu na korist samo političko-gospodarskoj eliti, a na štetu svih ostalih u Hrvatskoj.

KRATKI VODIČ KROZ EUROPSKU UNIJU

To Shoot an Elephant

Izrael je Pojas Gaze u lipnju 2007. proglasio „neprijateljskim entitetom“ i započeo svoju nečovječnu opsadu tog teritorija. Skupina međunarodnih aktivista okupljena u Free Gaza Movement probila je izraelsku opsadu doplovivši u Gazu na brodovima u ljeto i jesen 2008. Tako se, unatoč tome što je Izrael, kako ne bi bili svjedoci izraelskih zločina, uoči i za vrijeme svoje brutalne agresije u Pojas Gaze zabranio i onemogućio ulaz svim stranim novinarima i humanitarnim radnicima, skupina međunarodnih volontera organizirana u Međunarodni pokret solidarnosti s Palestincima (ISM) nalazila u Pojasu Gaze kad je 27. prosinca 2008. počelo izraelsko bombardiranje. Ovi su ljudi zajedno s još 2 novinara Al Jazeere bili jedini stranci koji su uspjeli pisati, slati snimke i izvještavati o onome što se događa na tom području za vrijeme izraelskog napada.

Na linku možete pogledati dokumentarni film To Shoot an Elephant Alberta Arcea i Mohammada Rujailaha koji prikazuje dio onoga što su međunarodni mirovni aktivisti vidjeli u Gazi za vrijeme izraelskog trotjednog napada na to područje (27. 12. 2008. – 18. 01. 2009.) Titlovi su prevedeni na nekoliko jezika (uključujući engleski, španjolski, francuski i portugalski).

Aktivisti su tijekom izraelske agresije pratili ekipe hitne pomoći koje su spašavale ranjene i skupljale mrtve. Snimili su i izravne napade na bolničare i kola hitne pomoći koji su pokušavali spasiti ranjene, te bolnice. Mnogi su bolničari ubijeni u izraelskim napadima, a među njima i Arafa Abdel Daim kojeg su aktivisti osobno poznavali.

To Shoot An Elephant


Ostali linkovi:
Our role in Haiti's plight
Haiti is routinely described as the "poorest country in the western hemisphere". This poverty is the direct legacy of perhaps the most brutal system of colonial exploitation in world history, compounded by decades of systematic postcolonial oppression. The noble "international community" which is currently scrambling to send its "humanitarian aid" to Haiti is largely responsible for the extent of the suffering it now aims to reduce. Ever since the US invaded and occupied the country in 1915, every serious political attempt to allow Haiti's people to move (in former president Jean-Bertrand Aristide's phrase) "from absolute misery to a dignified poverty" has been violently and deliberately blocked by the US government and some of its allies. Aristide's own government (elected by some 75% of the electorate) was the latest victim of such interference, when it was overthrown by an internationally sponsored coup in 2004 that killed several thousand people and left much of the population smouldering in resentment. The UN has subsequently maintained a large and enormously expensive stabilisation and pacification force in the country. Haiti is now a country where, according to the best available study, around 75% of the population "lives on less than $2 per day, and 56% – four and a half million people – live on less than $1 per day". Decades of neoliberal "adjustment" and neo-imperial intervention have robbed its government of any significant capacity to invest in its people or to regulate its economy. Punitive international trade and financial arrangements ensure that such destitution and impotence will remain a structural fact of Haitian life for the foreseeable future. It is this poverty and powerlessness that account for the full scale of the horror in Port-au-Prince today. ... The international community has been effectively ruling Haiti since the 2004 coup. The same countries scrambling to send emergency help to Haiti now, however, have during the last five years consistently voted against any extension of the UN mission's mandate beyond its immediate military purpose. Proposals to divert some of this "investment" towards poverty reduction or agrarian development have been blocked, in keeping with the long-term patterns that continue to shape the distribution of international "aid".

Majka država juri u spas kapitalista
Podsjetimo, od kad je Vlada službeno priznala krizu sredinom prošle godine, uvedeno je niz mjera koje se nazivane "smanjenjem javne potrošnje", ili pak jednostavnije "štednjom" i "stezanjem remena", od ukidanja besplatnih udžbenika i prijevoza preko kriznog poreza i "antirecesijskih" mjera do rebalansa proračuna. Sve te mjere uvedene su uz uvjeravanje kako je nužno smanjiti socijalna prava smanjenjem državnih izdataka da bismo sada saznali kako država nema nikakvih problema s tim da ulaže velika sredstva ali ne u zaštitu standarda radnika, nego u zaštitu profita kapitalista. Kapitalisti se vole nazivati "poduzetnicima", pod čime podrazumijevaju nekoga tko je sam svojom odlučnošću uspio. U vremenima rasta, nema nikog spremnijeg od njih da nam tumači "pogubne posljedice" državnog uplitanja u "tržišnu utakmicu". Zanimljivo, sada se nitko od njih ne javlja da bi se usprotivio trošenju javnih sredstava za spas njihovih privatnih "pothvata", što predstavlja brutalno kršenje principa "slobodnog tržišta". Nazvati spašavanje kapitalista javnim sredstvima borbom za radna mjesta je čin krajnjeg cinizma. Ne postoji ništa što bi spriječilo kapitaliste da i dalje otpuštaju radnike pod izgovorom krize, bez obzira na to dobivaju li ili ne pomoć države. Smanjiti broj radnika i natjerati druge pod prijetnjom otkaza da odrade i njihov posao je nešto najracionalnije moguće s gledišta kapitalista. S gledišta radnika i velike većine stanovništva, jedino racionalno je ekonomija u kojoj je smisao proizvodnje zadovoljenje potreba stanovništva, a ne punjenje privatnih džepova.

Mate Kapović: Mediji kao organ tranzicije
Za razliku od javno proklamirane uloge medijâ kao objektivnih prenositelja informacija i kritičarâ sustava, ona je u stvarnosti nešto drugačija. Mediji služe kao širitelji vladajuće ideologije, bilo da to rade skriveno i između redaka ili posve otvoreno. Primjer je posljednjega prilog u Dnevniku HTV-a, tobože informativnoj emisiji, u jesen 2009. u kojem se doslovno govorilo o tome da su hrvatski radnici lijeni, da je to zato što psihološki uvijek krive druge (čitaj: državu) za svoje probleme, da Dalmatinci previše čitaju novine što znači da premalo rade itd. Mediji također stvaraju privid kritike dajući tako sustavu legitimaciju, a dopuštajući u minimalnim količinama i sistemsku kritiku stvaraju "utjehu u otporu" koja opet ima smisao učvršćivanja statusa quo. Oni djeluju i kao "proroci" državnih struktura, najavljujući nove poteze vlasti ("reforme", privatizacije itd.), čime se ispipava puls javnost te ju se priprema za buduće poteze. Mediji su i jedan od kanalâ kroz koji gospodarske elite vrše pritisak na vlast da bi se izvršili nužni "bolni potezi" koji bi išli njima u korist. Važna je medijska funkcija i proizvodnja stvarnosti, kao, primjerice, kada se građane uvjerava da žive bolje nego što misle, da im je sada bolje nego što je bilo u bivšoj državi i sl. (to se uvijek potkrjepljuje iskrivljenim statistikama i mišljenjima "stručnjakâ" - primjer za to je velika medijska kampanja "Moja Hrvatska" Jutarnjega lista u jesen 2009). To se također radi i skriveno, zamjenjujući prave vijesti i analize "žutilom" te stvaranjem zamjenskih afera da bi se prikrili pravi problemi. Klasični primjeri stvaranja zamjenskih afera su nacionalistička huškanja u vezi s graničnim sukobima sa Slovenijom, vječne rasprave o partizanima i ustašama i sl. Takve afere pomažu u skrivanju pravih problema kao što su ekonomska kriza, povećanje nezaposlenosti, neoliberalne "reforme" Zakona o radu, zdravstva, visokog obrazovanja i sl. "Žutilo" se obično opravdava (ako se uopće opravdava) time da ljudi to traže. No tâ se potražnja u velikoj mjeri i smišljeno proizvodi. Također, nije točno da ljude ne zanimaju "ozbiljne" vijesti ‒ to pokazuje primjer HTV-ova Dnevnika koji je uvijek najgledanija emisija (na stranu kvaliteta dotičnoga).

Palestinska djeca zarobljenici, 3. dio: Mučenje i zlostavljanje tijekom ispitivanja

Nastavak prvog i drugog djela s informacijama iz izvještaja Palestinska djeca zarobljenici: Sustavno i institucionalizirano zlostavljanje i mučenje palestinske djece od strane izraelskih vlasti palestinske nevladine udruge za zaštitu prava palestinske djece na okupiranom palestinskom području DCI Palestine o zlostavljanju i mučenju palestinske djece u sklopu izraelskog vojnog sudskog sustava tijekom 2008. Izvještaj je objavljen u lipnju 2009. i u cijelosti se može na engleskom pročitati na linku.


Mučenje i zlostavljanje tijekom ispitivanja

Nakon uhićenja i transfera, palestinsku djecu zarobljenike najčešće vode ravno u istražni i pritvorni centar radi ispitivanja. To se ispitivanje uvijek odvija bez nazočnosti odvjetnika i članova obitelji maloljetnog uhićenika. Za razliku od ispitivanja u Izraelu, ne pravi se video snimka ispitivanja, čime se na jednostavan način može odvratiti ispitivača od neprikladnog korištenja sile i istovremeno ga zaštititi od lažnih optužbi o zlostavljanju.

U većini slučajeva palestinska su djeca tijekom ispitivanja vezana u bolnom položaju, a u nekim slučajevima i bespotrebno imaju povez na očima. Nije rijetkost da ta djeca u takvom položaju budu fizički napadnuta. Čini se da je u gotovo svim slučajevima svrha premlaćivanja iznuditi priznanje... U neumornom nastojanju vlasti da se domognu priznanja ni djeca u dobi od 12 godina nisu pošteđena fizičkog nasilja i prijetnji.

Postoje dokazi da su palestinska djeca obmanjivana kako bi tijekom ispitivanja priznala da su počinila ono za što ih se sumnjiči. Mnoga njihova priznanja bila su napisana na hebrejskom, jeziku koji malo palestinske djece zna čitati. Ta priznanja prihvaćaju suci vojnih sudova i na temelju njih osuđuju djecu, iako je očigledno da postoje dokazi da ta priznanja djeca nisu dala dobrovoljno. Treba također napomenuti da Konvencija protiv mučenja nedvosmisleno zabranjuje korištenje bilo kakvih dokaza koji su dobiveni kao rezultat mučenja. Postoje i dokazi da su neka palestinska djeca obmanjivana kako bi potpisala priznanja tijekom bolničkog liječenja.

Osim premlaćivanja, izraelske vlasti protiv palestinske djece koriste nekoliko nedvosmisleno zabranjenih ispitivačkih tehnika. One uključuju različite oblike zlostavljanja u bolnom položaju tijekom duljih vremenskih perioda. Jedan od učestalih oblika zlostavljanja u bolnom položaju s kojima se DCI-Palestine susreće je smještanje djeteta na vrlo malen metalni stolac koji je na jednom uglu pričvršćen za pod. Dijete na nogama obično ima okove, a ruke su mu svezane na leđima. Dijete često u ovom položaju mora provesti mnogo sati pri čemu trpi jaku bol u leđima i nogama.

DCI-Palestine je također dokumentirao slučajeve u kojima djecu drže zatvorenu u samicama tijekom duljih vremenskih perioda. Ovaj oblik kažnjavanja može imati naročito štetan učinak po dijete. U nekim se slučajevima koristi kombinacija zlostavljanja u bolnom položaju, neprekidno ispitivanje i deprivacija sna kako bi se od djeteta dobilo priznanje. U jednom je slučaju DCI-Palestine zabilježio kombinaciju tehnika kao što su 5 dana samice, stavljanje u bolni položaj na malom metalnom stolcu vezanom za pod s rukama vezanim na leđima i prijetnje uhićenjem djetetove majke i braće. Djeci tijekom ispitivanja redovito prijete nekim oblikom fizičkog nasilja, uključujući jedan slučaj u kojem su 17-godišnjem dječaku prijetili da će mu pucati u glavu. Drugi dokumentirani oblici zastrašivanja uključuju stavljanje noža pod vrat jednog 15-godišnjeg dječaka.

Obično palestinsku djecu po dolasku u istražni i pritvorni centar površno pregleda vojni liječnik. Uznemiravajuće je što ti liječnici ne poduzimaju ništa kad im dijete prijavi da je bilo zlostavljano.

DCI-Palestine se nije susreo s niti jednim slučajem u kojem bi se neka odrasla ovlaštena osoba, poput vojnika, liječnika, osoblja u zatvoru, zauzela za dijete koje je bilo zlostavljano.

...


Slučaj br. 11 nastavak
Ime: Abed S.
Datum uhićenja: 23. listopad 2008.
Dob pri uhićenju: 15 godina
Optužba: Bacanje Molotovljevih koktela
Nakon što je uhićen u 2 sata ujutro iz svog kreveta i nakon što mu nije bilo dopušteno da se oprosti od svojih roditelja, 15-godišnji Abed je prebačen u izraelsku vojnu bazu radi ispitivanja.

„Odjednom je u prostoriju ušao jedan muškarac i na arapskom rekao da je on ispitivač. Ispod poveza koji sam imao na očima vidio sam da nosi plavu košulju i traperice. Rekao mi je da će me ispitivati i da poznaje sve članove moje obitelji. Ispod poveza sam vidio da ima štap. Zamolio sam ga da mi skine povez s očiju i oslobodi ruke zbog boli koju sam trpio. On je to odbio i rekao mi da će prvo morati vidjeti da li ću surađivati, te da će nakon toga odlučiti da li da udovolji mojoj molbi.

Ispitivanje je počelo dok sam još uvijek bio u bolnom položaju. Bio sam umoran, imao povez na očima, a ruke su mi bile svezane iza leđa. Ispitivač je rekao da smo ja i druga djeca bacali Molotovljeve koktele i kamenje na izraelske automobile, a ja sam to porekao. Rekao mi je: 'Tvoj je otac star i ugledan čovjek. Ne želim ga dovesti ovdje i uvrijediti ga.' [...] Također me ispitivao o nekoliko ljudi iz sela i da li su oni bacali Molotovljeve koktele i kamenje na izraelske automobile. Rekao sam mu da uopće ne poznajem nikoga od tih ljudi.

Za vrijeme ispitivanja čuo sam povike svog bratića koji su dopirali iz susjedne prostorije [...] Ispitivač mi je tada rekao: 'Ako ne priznaš, isto što se sada događa tom djetetu dogodit će se i tebi'. Porekao sam sve za što sam optužen, a ispitivač mi je rekao: 'Sad ćeš vidjeti što će ti se dogoditi.'

Ispitivač je ne hebrejskom pozvao jednog od vojnika. Čuo sam vojnikov glas, ali ga nisam vidio. Vojnik me počeo tući rukama i dlanovima. Mislio sam da će mi glava eksplodirati. Iz usta i nosa mi je počela teći krv. Vojnik me tada počeo nogama udarati po cijelom tijelu. Pao sam na pod. Nogama me udarao u glavu i trbuh. Vikao sam i plakao. Molio sam ga da me pusti, no on je to odbio. Ispitivač je stajao pored njega i rekao: 'Priznaj, pa će te prestati tući.' Vojnik me tukao oko pola sata.

Vojnik me nakon pola sata prestao tući. Ispitivač mi je tada prišao i zatražio da potpišem priznanje koje je on napisao bez da sam znao što u njemu piše. Zatražio sam da mi objasni što u priznanju piše, no on je to odbio. Rekao je da ako odbijem potpisati, da će me ponovo mučiti i tući. Zato sam morao potpisati 2 papira iako nisam znao što na njima piše. Odbio sam potpisati i treći papir. Kad sam odbio potpisati 3. papir, vojnik me podigao i bacio na pod. Zatim me počeo udarati nogama. Otišao je u susjednu prostoriju i vratio se za nekoliko minuta. Vidio sam da u ruci ima kabel. Počeo me tući tim kablom po leđima i nogama tako jako i bolno da su mi ti udarci ostavili tragove po tijelu. Cijelo mi je tijelo bilo plavo slijedeća 2 dana.

Nakon što me izudarao kablom, zamolio sam ispitivača da donese treći papir kako bih ga potpisao jer sam htio da bol prestane. Kasnije je ispalo da sam potpisao priznanje da sam pripremao i bacao Molotovljeve koktele, te da su sva ostala djeca koju su optuživali bacala Molotovljeve koktele na izraelske automobile. [...]

Ispitivanje je trajalo dulje od sat vremena ... vojnici su me potom odveli van i smjestili na zemlju i tamo sam proveo otprilike 4 sata. Molio sam vojnike da mi dopuste da koristim WC, no oni su to odbili. Vikali su na mene i vrijeđali me. Svo to vrijeme nisu mi ponudili nikakvu hranu ni piće.“

...


Slučaj br. 15 nastavak
Ime: Islam M.
Datum uhićenja: 31. prosinac 2008.
Dob pri uhićenju: 12 godina
Optužba: Bacanje kamenja
Izraelski su vojnici 12-godišnjeg Islama uhitili dok je lovio ptice. Prebacili su ga u izraelsku vojnu bazu radi ispitivanja.

„Deset minuta kasnije vojnik me pitao [...] da li sam bacao kamenje na vojnike. Tri minute kasnije pridružio nam se satnik po imenu Hasan, koji je nosio vojnu uniformu ... Odveo me do bora i natjerao da sjednem na zemlju. 'Jesi li vidio djecu kako bacaju kamenje na vojnike?' pitao me. 'Da', odgovorio sam. 'Da li ih poznaješ?' upitao je. 'Ne', odgovorio sam. Zaprijetio mi je da će mi lice politi vrućom vodom. 'Ne znam tko je bacao kamenje', rekao sam. Pet minuta kasnije odveo me na mjesto puno trnovitog grmlja. Naredio mi je da sjednem u grmlje. Odbio sam. Gurnuo me i ja sam pao u grmlje. To je bilo stvarno bolno.

Smjestili su me u terensko vozilo [...] Satnik Hasan mi je prišao i zatražio od mene da priznam da sam bacao kamenje. Odbio sam. 'Strpat ćemo te u zatvor, domoljubni dječače', rekao mi je. [...] Stigao je policajac u plavoj uniformi i odveo me na ispitivanje. Vezali su me i stavili mi povez preko očiju, ali sam ispod njega ipak nešto vidio. U sobi za ispitivanja nalazio se jedan policajac i jedan vojnik koji je sjedio pored policajca. 'Bacao si kamenje. Fotografirali su te kako bacaš kamenje' rekao je policajac. Ja sam to zanijekao. [...] Zatražio sam od vojnika da mi daju nešto jesti. Donijeli su mi jabuku čija je jedna polovica bila trula. Pojeo sam dobru polovicu, a trulu vratio vojniku [...] Posjeli su me na stolac i tako me ostavili 5 sati bez ijednog postavljenog pitanja.

Ušao je policajac u plavoj uniformi i odveo me u jedan ured. Prikazao mi je DVD na kojem su bile snimke djece koja vojnike gađaju kamenjem. 'Vidiš se kako bacaš kamenje?' upitao me. Nisam se vidio na snimci kako bacam kamenje, jer nisam ni bacao kamenje. Zatim me odveo van iz te prostorije. Zatim sam sam, svezan i s povezom preko očiju sjedio na zemlji tri sata.“

....


Slučaj br. 4 nastavak
Ime: Mohammad E.
Datum uhićenja: 4. veljače 2008.
Dob pri uhićenju: 14 godina
Optužba: Bacanje kamenja
Nakon što su ga pretukli i uhitili u blizini Zida, Mohammada su prebacili u jednu policijsku postaju u Atarotu na Zapadnoj obali, radi ispitivanja. U istražnom centru su Mohammadu rekli neka ispere krv sa svog lica. Dali su mu komad suhog kruha i dopustili da koristi WC prije nego su ga odveli na ispitivanje. Mohammada je oko 1 sat ispitivao jedan ispitivač bez nazočnosti odvjetnika ili članova Mohammadove obitelji. Ispitivač ga je stalno optuživao da je bacao kamenje na Zid, što je Mohammad poricao. Ispitivač je Mohammadu zaprijetio da ako ne prizna, da će odmah biti odveden na vojni sud radi presude. U jednom je trenutku tijekom ispitivanja Mohammad ispitivaču rekao da ga boli glava, ali mu do kraja ispitivanja nije pružena nikakva liječnička pomoć.

Nakon otprilike sat vremena Mohammadu su dali komad papira s tekstom napisanim na hebrejskom. Ispitivač je Mohammadu rekao da će ga osloboditi ako potpiše papir. Rekao mu je da se radi samo o potvrdi da je svjestan da će ga ubuduće uhititi i osuditi ako ga ulove kako baca kamenje. Mohammad je povjerovao ispitivaču i potpisao papir. Odmah su ga obavijestili da je upravo potpisao priznanje i da ga šalju u zatvor.

Ubrzo nakon što je potpisao papir Mohammadu je pozlilo od udaraca u glavu koje je zadobio i odveli su ga u bolnicu na liječenje. Optužili su ga da je bacao kamenje, a vojni ga je sud osudio na 4 mjeseca zatvora i novčanu kaznu od 1000 novih izraelskih šekela (250 američkih dolara) nakon što se nagodio s tužiteljstvom. Većinu je kazne odslužio u zatvoru Telmond u Izraelu. Oslobođen je 05. lipnja 2008. Za vrijeme dok je bio u zatvoru nije ga posjetio niti jedan član njegove obitelji.

...


Slučaj br. 1 nastavak
Ime: Imad T.
Datum uhićenja: 7. ožujak 2008.
Dob pri uhićenju: 15 godina
Optužba: Bacanje Molotovljevih koktela na prostoriju sigurnosnih čuvara u ilegalnom naselju
Imad je nastrijeljen u blizini ilegalnog naselja, skinut do gola i zatim odvezen u bolnicu u Jeruzalemu.

„Tri dana nakon uhićenja, dvojica ispitivača su došla u bolnicu Ein Karem i počela me ispitivati. Optužili su me da sam bacao Molotovljeve koktele i granate domaće izrade na prostoriju sigurnosne straže u ilegalnom izraelskom naselju Gush Etzion. Porekao sam ove optužbe i rekao im da nikad u životu nisam bacao Molotovljeve kokele, ni kamenje. Zatražili su da potpišem papir s tekstom na hebrejskom, ali sam ja to odbio i zatražio da mi ga pročitaju i prevedu što na njemu piše. Ispitivač mi je rekao da sam optužen za bacanje Molotovljevog koktela na prostoriju sigurnosnog čuvara. Rekao je da će mi razbiti glavu i pritiskati rane, ako ne potpišem papir. No ja sam i dalje odbijao potpisati. Nakon 2 sata, ispitivač mi je pružio drugi papir s tekstom na hebrejskom i tražio od mene da ga potpišem. Rekao je da se radi o odobrenju da se na meni izvrši operacija, pa sam potpisao. Kasnije je ispalo da sam potpisao puno priznanje da sam pripremio i bacio Molotovljev koktel na prostoriju sigurnosnog čuvara u ilegalnom naselju Gush Etzion. Ispitivač je priznanje dobio na prevaru.“

...


Slučaj br. 16
Ime: Abed S.
Datum uhićenja: 10. veljače 2008.
Dob pri uhićenju: 16 godina
Optužba: Bacanje kamenja
Izraelski su vojnici Abeda uhitili 10. veljače 2008. u 7 sati ujutro u domu njegove obitelji u jednom selu u blizini grada Qalqiliye na Zapadnoj obali. To se selo nalazi u blizini ilegalnog Zida. Nakon nekoliko dana Abeda su prebacili u istražni i pritvorni centar Al Jalame u Izraelu.

„Dva dana po dolasku u Al Jalame odveli su me na ispitivanje koje je trajalo 3 dana. Ruke i noge su mi bile vezane za zid u obliku križa. U tom sam položaju proveo cijeli 1 dan. Osjećao sam strahovitu bol i oticanje u rukama. Vojnici su me zatim prebacili u samicu u kojoj sam bio 15 dana. Mokrio sam u ćeliji.“

Abed je optužen za bacanje kamenja, a vojni ga je sud osudio na 3 mjeseca zatvora i novčanu kaznu od 500 novih izraelskih šekela (125 američkih dolara) nakon što se nagodio s tužiteljstvom. Većinu svoje zatvorske kazne odslužio je u zatvorima Damoun i Megiddo u Izraelu. ...


Slučaj br. 17
Ime: Samir K.
Datum uhićenja: 10. ožujak 2008.
Dob pri uhićenju: 16 godina
Optužba: Otvaranje vatre na izraelske vojnike
Izraelski su vojnici Samira uhitili 10. ožujka 2008. u 3 sata ujutro u domu njegove obitelji u jednom selu pored grada Tulkarema koje se nalazi u blizini ilegalnog Zida na Zapadnoj obali. Samir je odveden u istražni i pritvorni centar Al Jalame u Izraelu radi ispitivanja.

„Prvi put su me ispitali u vojnom terenskom vozilu ispred moje kuće dok sam sjedio na akumulatoru [...] Ispitivač [...] me pitao zašto sam pucao na vojnike koji su se nalazili u blizini Zida, ali ja sam to porekao.

13. ožujka 2008, oko podneva, dok sam se nalazio u Al Jalameu, odveli su me ispitivaču koji je sjedio u maloj prostoriji iza pisaćeg stola s računalom. U sobi se nalazio malen stolac pričvršćen za pod, na udaljenosti od 4 metara od pisaćeg stola. Posjeli su me na taj stolac, a ruke su mi bile vezane iza leđa zbog čega su me boljele noge. U tom sam položaju ostao do 18 sati. Jednom mi je bilo dopušteno da odem na WC. Ispitivao me Ran, visoki, mršavi ispitivač bijele puti s kosom začešljanom prema natrag. ...

Nakon 18 sati, odveli su me natrag u ćeliju gdje sam proveo tjedan dana bez da me itko išta pitao. Mnogo sam plakao, a jedini mi je cilj bio da izađem iz te ćelije. Tjedan dana kasnije, ponovo su me odveli na ispitivanje. Suočili su me s priznanjem mog prijatelja Leitha u kojem me on optuživao. Ispitivač je napisao izjavu na hebrejskom i zatražio od mene da je potpišem, no ja sam to odbio. Zahtijevao sam da napišem svoju izjavu na arapskom, vlastitim rukopisom.“
...

Samir je optužen da je pucao na izraelske vojnike i osuđen na vojnom sudu na 30 mjeseci zatvora i novčanu kaznu od 2000 novih izraelskih šekela (500 američkih dolara) nakon što se nagodio s tužiteljstvom. Trenutno se nalazi u zatvoru Damoun u Izraelu. Iz zatvora će izaći 10. rujna 2010.


Slučaj br. 18
Ime: Abed A.
Datum uhićenja: 23. travanj 2008.
Dob pri uhićenju: 17 godina
Optužba: Članstvo u zabranjenoj organizaciji i otvaranje vatre na terensko vozilo
Izraelski vojnici uhitili su 17-godišnjeg Abeda 23. travnja 2008. u 2 sata ujutro u domu njegove obitelji u gradu Nablusu na Zapadnoj obali. Prebačen je u istražni i pritvorni centar Huwwara i potom u Al Jalame u Izraelu.

„Oko 15 sati stigli smo u Al Jalame, gdje me liječnik pregledao i dao mi nešto odjeće. Vojnici su me natjerali da na oči stavim crne sunčane naočale zbog čega ništa nisam vidio i zatim su me odveli u jednu prostoriju. Tamo su mi skinuli sunčane naočale i ruke mi straga vezali za mali stolac koji je bio pričvršćen za pod [...] ispitivač se predstavio kao 'Franco' – bio je ćelav, srednje visine i bijele puti.

Ispitivač mi je najprije rekao da je on poslao vojnike da me uhite. Pokazao mi je kartu Palestine i upitao me: 'Što je ovo?', na što sam ja odgovorio: 'To je karta Palestine'. Tada je ispitivač na mene povikao: 'To je Izrael, a ne Palestina!' Ispitivač mi je tada postavljao pitanja o mom prijatelju Yusifu i drugim osobama koje poznajem, te o mojoj povezanosti s njima. Kad je vidio da ne surađujem, optužio me za pripadništvo vojnoj skupini koja je izvela akcije protiv izraelskih vojnika. Porekao sam te optužbe.

Nakon što sam 5 dana proveo u samici, Franco me ponovo ispitivao i jednom me dlanom snažno udario po licu. Bio sam traumatiziran i zbog toga sam priznao da sam otvorio vatru na vojno terensko vozilo iz pištolja.“


Slučaj br. 19
Ime: Mahmoud D.
Datum uhićenja: 5. veljače 2008.
Dob pri uhićenju: 17 godina
Optužba: Članstvo u zabranjenoj organizaciji
Izraelski su vojnici Mahmouda uhitili u 1 sat u noći u domu njegove obitelji u Hebronu na Zapadnoj obali. Mahmouda su ispitivali punih 5 dana i držali u samici 9 dana. Ispitivanje je bilo usredotočeno na to da li Mahmoud poznaje 4 muškaraca koji su upleteni u militantno djelovanje.

„U zatvoru su mi skinuli lisice i povez s očiju i ponovo su me cijelog pretražili [...] Zatim su me stavili u ćeliju veliku otprilike 2x1 metar. Oko 15 minuta kasnije pojavio se zatvorski čuvar i svezao mi ruke lisicama na leđima i stavio mi crne sunčane naočale zbog čega ništa nisam vidio [...] Odveli su me u jednu prostoriju i skinuli sunčane naočale. U prostoriji se nalazio muškarac u 50-tima. Kosa mu je bila svezana u rep. Rekao je da se zove Abu Wadi. Zatvorski čuvar me natjerao da sjednem na vrlo malen dječji stolac koji je bio pričvršćen za pod. Zatim su me lisicama vezali za stolac, i noge mi svezali okovima.

Zatim mi je Abu Wadi dao komad papira i zatražio da ga pročitam. Tekst na papiru bio je napisan na arapskom i u njemu se govorilo o mojim pravima i zabranama, uglavnom o zabranama poput toga da tijekom ispitivanja neću imati pristup odvjetniku niti će me članovi moje obitelji moći posjećivati [...] Abu Wadi je nakon toga napustio prostoriju.

Oko 15 minuta kasnije u prostoriju je ušao jedan drugi muškarac i predstavio se kao Kenny. Bio je visok, u 40-tima. Postavio mi je nekoliko pitanja, htio je znati moje ime, gdje živim, čime se bavim i gdje mi se nalaze prijatelji. Zatim je na ploču napisao imena 4 osoba [...] i postavljao mi pitanja o njima [...] Odgovarao sam mu da ne poznajem nikog od tih ljudi, a on me optuživao da lažem. Ispitivač me više puta nazvao lažljivcem i verbalno me zlostavljao. Ljude o kojime me ispitivao nazivao je 'svinjama'.

Ispitivač bi svako malo napuštao prostoriju i vraćao se [...] to je trajalo oko 1 sat, a zatim je Kenny rekao 'Vratit ću se za 10 minuta i tada očekujem da ćeš mi ispričati kakve ti veze imaš s ovom četvoricom i što o njima znaš.' Nakon otprilike pola sata u prostoriju se vratio Abu Wadi i rekao mi 'Moraš priznati'.'Nemam što priznati,' odgovorio sam.

[...]
Svakih 5 do 6 minuta u prostoriju bi ulazio neki od ispitivača i vikao na mene i vrijeđao me, npr. riječima poput 'jebi se'. Ispitivanja su uslijedila jedno nakon drugoga; kratka i duga. Između ispitivanja u prostoriju bi ulazili različiti ispitivači koji bi vikali na mene, vrijeđali me i tražili od mene da priznam. Ispitivanje je trajalo cijele dane, ponekad od 2 ili 6 sati ujutro. Nisam imao sat, ali sam vrijeme procjenjivao prema vremenu obroka. Siguran sam da su ispitivanja trajala dan i noć. [...]

Slijedećih 4 dana za moje je ispitivanje bio zadužen Sami. Mislim da je ispitivanje trajalo dan i noć. Sami je tijekom ispitivanja vrijeđao mene, te moju majku i sestru. Vikao je na mene i pljuvao. [...]

Negdje u to doba sam po prvi put priznao da 4 mladića o kojima me ispitivao žive u mojoj četvrti i da smo susjedi. [...] Na kraju ovog ispitivanja pozvao je zatvorskog čuvara i rekao mu neka me odvede natrag u ćeliju. Zatvorski me čuvar vratio u ćeliju veliku 2x1 metar. U toj sam ćeliji proveo 9 dana. [...]

Tijekom 5 dana dok su me ispitivali teško sam mogao spavati jer su ispitivači stalno ulazili u prostoriju i vikali na mene kako bi me probudili. Postao sam vrlo umoran i boljela su me leđa i noge jer sam satima morao sjediti na stolcu za ispitivanje. Boljele su me i ruke jer sam cijelo vrijeme imao lisice. U nekim sam momentima osjećao kako mi cijelo tijelo kolabira, a jedino što me sprječavalo da ne padnem na pod bile su lisice kojima sam bio vezan za stolac. [...]

Nije samo moje tijelo patilo, nego sam osjećao i pogoršanje svog psihičkog stanja, nisam se mogao koncentrirati, osjećao sam stalnu tjeskobu, umor i strah. Kod kuće sam živio normalnim životom, a sada sam spao na mali stolac, lisice, deprivaciju sna, povike, prijetnje, ispitivanja i ozbiljne optužbe. U takvim okolnostima život postaje mračan, ispunjen strahom i pesimizmom – bili su to teški dani koje riječi ne mogu opisati.“

Mahmoud je optužen za članstvo u zabranjenoj organizaciji i vojne aktivnosti. Vojni ga je sud osudio na 2 mjeseca zatvora i novčanu kaznu od 3500 novih izraelskih šekela (875 američkih dolara) nakon što se nagodio s tužiteljem. ...


Slučaj br. 20
Ime: Mohammad A.
Datum uhićenja: 25. veljače 2008.
Dob pri uhićenju: 16 godina
Optužba: Bacanje kamenja i Molotovljevih koktela
Izraelski su vojnici Mohammada uhitili 25. veljače 2008. u domu njegove obitelji u Betlehemu u 2 sata u noći. Mohammad je prebačen u istražni i pritvorni centar Etzion, zatvor Ofer i konačno u istražni i pritvorni centar Al Jalame u Izraelu.

„Na ispitivanje su me odveli 4 dana nakon uhićenja. Satnik Gideon se nalazio u jednom od ureda i on me ispitivao. Raspitivao se o nekoliko osoba koje žive u mom susjedstvu, ali me ni za što nije optužio. Dva i pol sata nakon toga, satnik Gideon mi je rekao da ću biti pušten na slobodu i da ću moći ići kući. Jedan od vojnika mi je rekao da će me on povesti kući. Nekoliko minuta kasnije vratio me u istu ćeliju u pritvornom centru i rekao mi: 'ovo je sad tvoj dom'.

Sedmog dana od uhićenja odveli su me u zatvor Ofer, gdje su me ponovo ispitivali i optužili da sam vojno djelovao za brigade Mučenika al-Akse, izrađivao eksplozivne naprave, posjedovao eksplozivne materijale i oružje. Ispitivač mi je rekao da su neke osobe svjedočile protiv mene. Rekao mi je da će me, ako priznam, pustiti kući. Ispitivanje je trajalo oko sat vremena, a za to mi je vrijeme ispitivač prijetio da ćemo ja i moja obitelji biti u opasnosti ako ne priznam. Unatoč svemu, ništa nisam priznao. [...]

Kad smo stigli u zatvor Al Jalame stavili su me u ćeliju u kojoj sam proveo slijedećih 5 dana. Tijekom tih 5 dana me nisu ispitivali i nikoga nisam vidio. Hranu su mi davali kroz vrata. Nakon 5 dana odveli su me na ispitivanje. Posjeli su me na metalni stolac koji je bio pričvršćen za pod, a ruke su mi bile vezane iza leđa. Ispitivač se zvao 'Chris'. Rekao mi je da postoje osobe koje su svjedočile protiv mene. Ispitivanje je trajalo oko sat vremena. Tijekom ispitivanja ispitivač mi se derao u lice kako bi me natjerao da priznam, no ja ništa nisam priznao.

U Al Jalameu sam prove 25 dana. Osamnaestog su me dana ponovo ispitivali. Priznao sam da sam bacao kamenje i Molotovljeve koktele jer je ispitivač prijetio da će uhititi moju majku i braću. Priznao sam jer nisam htio da mi uhite majku i braću i jer sam želio izaći iz ćelije.“

...


Slučaj br. 12 nastavak
Ime: Mohammad A.
Datum uhićenja: 26. studeni 2008.
Dob pri uhićenju: 17 godina
Optužba: Bacanje kamenja
Izraelski su vojnici Mohammada uhitili u njegovom krevetu u 2 sata u noći i zatim ga prevezli u istražni i pritvorni centar.

„Osam dana nakon uhićenja i pritvaranja u istražni i pritvorni centar Huwwara, prebacili su me u istražni i pritvorni centar Salem radi ispitivanja. Odveli su me u prostoriju u kojoj je za pisaćim stolom sjedio ispitivač po imenu 'Saleh Nasr'. Saleh je bio visok i imao je zelene oči. Ruke su mi bile vezane iza leđa plastičnim lisicama.

Saleh je ispitivanje započeo postavljajući mi pitanja o nekim od mojih vršnjaka iz sela. Rekao mi je da su oni rekli da sam ja sudjelovao u bacanju kamenja i Molotovljevih koktela. Porekao sam to. Saleh je tada počeo vikati na mene i rekao mi: 'Pucat ću ti u glavu ako ne priznaš. Držat ću ti glavu u kanti punoj vode dok se ne udaviš i umreš.' Dok je Saleh vikao, jedan je drugi ispitivač ušao u prostoriju i prijetio mi. Drugi ispitivač je bio visok i djelovao je zastrašujuće. Više je puta podigao ruku kao da me želi udariti dlanom. Bio sam prestrašen i zato sam zatražio da mi dopuste da sam napišem svoju izjavu. Saleh je diktirao, a ja sam pisao kako je on govorio. Priznao sam, kako je tražio od mene, da sam bacao kamenje. Kad je zatražio da napišem da sam bacao i Molotovljeve koktele, odbio sam i rekao: 'To neću napisati čak ni ako mi budete pucali u glavu.'"
...


Slučaj br. 9 nastavak
Ime: Abdullah O.
Datum uhićenja: 20. travanj 2008.
Dob pri uhićenju: 15 godina
Optužba: Bacanje Molotovljevih koktela i kamenja
Izraelski su vojnici 15-godišnjeg Abdullaha uhitili 20. travnja 2008. u 3 sata u noći u njegovom obiteljskom domu u jednom selu pored grada Qalqiliye koji se nalazi u blizini ilegalnog izraelskog Zida na Zapadnoj obali.

„Prebacili su me u policijsku postaju u Arielu. Oko 2 su me sata ispitivali muškarci u civilu. Jedan me od vojnika za vrijeme ispitivanja dlanom udario po licu. Zatim mi je pod vrat stavio oštricu noža i tražio od mene da priznam. Odmaknuo sam vrat od noža, a on je zatim nož odložio [...] Tada sam priznao da sam bacao Molotovljeve koktele i kamenje na vojnike.“
...

Abdullah je optužen za bacanje kamenja i Molotovljevih koktela, a vojni ga je sud osudio na 16 mjeseci zatvora nakon što se nagodio s tužiteljem. Većinu svoje zatvorske kazne odslužio je u zatvoru Telmond u Izraelu. ...


Slučaj br. 5 nastavak
Ime: Fadi D.
Datum uhićenja: 29. veljače 2008.
Dob pri uhićenju: 14 godina
Optužba: Bacanje kamenja
14-godišnji Fadi je uhićen nakon džume u petak i optužen da je bacao kamenje. Fadi je prebačen u policijsku stanicu Kiryat Arba radi ispitivanja.

„Kad smo stigli u policijsku postaju u Kiryat Arbi vojnici su me posjeli na drveni stolac u dvorištu. Bio sam sam, s povezom na očima i vezanim rukama i nogama. Tamo sam ostao sat vremena, a zatim su po mene došli policajci koji su me odveli u prostoriju za ispitivanje. Kad sam ušao u prostoriju skinuli su mi povez s očiju. Naredili su mi da sjednem na stolac. Ispitivač je imao gotovo 50 godina. Bio je ćelav, a na glavi je nosio židovsku kapicu. Na sebi je imao policijsku uniformu s 3 zvjezdice na ramenu.

Ispitivač me pitao kako se zovem i gdje živim. Pitao me i kolika je udaljenost između moje kuće i glavne ulice. Odgovarao sam na njegova pitanja. Zatim je rekao: 'Bacao si kamenje'. Odgovorio sam da nisam. Na to mi je ispitivač rekao 'Vojnici su te fotografirali.'. Odgovorio sam da želim da mi pokažu fotografiju. Ispitivač je rekao: 'slika je mutna'. Ja sam ponovo izrazio želju da je vidim, a ispitivač mi je na to rekao da ću sliku moći vidjeti na sudu. Ispitivač me zatim upitao: 'Dakle ne želiš priznati?' Rekao sam da neću priznati jer nisam bacao kamenje. Zatim je počeo na mene vikati i rekao mi: 'Moraš priznati! Moraš priznati'. Svako malo odlazio bi do svog kompjutera i vraćao se natrag ponavljajući svoja pitanja. Glasno je vikao i prijetio mi da će me strpati u zatvor ako ne priznam. Tražio je od mene da potpišem papire na kojima je nešto bilo napisano na hebrejskom, a ja sam to odbio.

Ispitivač je zatim donio komad papira kako bi mi uzeo otiske prstiju. Zgrabio mi je prste i pritisnuo ih na papir. U uredu za ispitivanje proveo sam gotovo 3 sata. Kad je ispitivanje završilo [...] odvezli su me u istražni i pritvorni centar Ofer. Kad smo stigli u Ofer, odveli su me u bolnicu. Rekao sam liječniku da me vojnik koji me uhitio tukao po glavi. Liječnik mi je rekao: 'Ja nemam ništa s tim.' [...]

Potom su me odveli u jedan ured u kojem se nalazio muškarac u civilnoj odjeći. Na sebi je imao traperice i plavu košulju. Imao je oko 40 godina. Bio je debeo, prosječne visine i imao dugu kosu. Upitao me: 'Što mi želiš reći?' Rekao sam mu da su me vojnici koji su me uhitili tukli. On na to nije rekao ništa ... postavljao mi je pitanja poput: 'Ti si bacao kamenje. Gdje živiš? Koja je udaljenost između tvoje kuće i glavne ulice?'“

Fadi je optužen za bacanje kamenja i pušten na slobodu uz jamčevinu od 3000 novih izraelskih šekela (750 američkih dolara) 5. travnja 2008. Fadi je u zatvoru Telmond u Izraelu proveo oko 5 tjedana.


Slučaj br. 12 nastavak
Ime: Mohammad A.
Datum uhićenja: 26. studeni 2008.
Dob pri uhićenju: 17 godina
Optužba: Bacanje kamenja
Mohammad je uhićen u svom krevetu u 2 sata u noći i prebačen u jednu izraelsku vojnu bazu.

„Pola sata kasnije stigli smo u vojni logor. Vojnici su me izvukli iz terenskog vozila i odveli me u jednu prostoriju. Skinuli su mi povez s očiju i vidio sam da se nalazim u bolnici. Liječnik mi je počeo postavljati općenita pitanja o mom zdravstvenom stanju. Rekao sam mu da osjećam jaku bol u lijevoj nozi. Rekao sam mu i da me bole ruke jer mi vojnici čak ni u bolnici nisu skinuli plastične lisice. Iako sam sve to rekao liječniku, on mi nije ponudio nikakvu liječničku pomoć.“
...


Linkovi Palestina/Izrael:
What the Gaza war meant for Israel
Israeli polls and surveys reveal that Israeli society and government are less tolerant than ever of views that oppose the government stance, which is held by the mainstream. Last month the Association of Civil Rights in Israel (ACRI) revealed an alarming trend in its annual survey on the protection of human rights in Israel and the Occupied Territories - the conditioning of rights. "The realisation of the entire spectrum of rights is now more than ever dependent on what we say or believe, what ethnic group we belong to, how much money we have, and more," says the ACRI. "We have the freedom to express ourselves and demonstrate - only if we don't say anything displeasing; we have the right to equal treatment and opportunities - only if we are "loyal" to the state." In the streets, the Israeli security forces are waging a war against protests by Jewish left wing and human rights activists, who non-violently protest against Israel's separation barrier or against Jewish settlers taking over Palestinian homes in East Jerusalem. Many have been arrested and some were attacked by the security forces. However, right-wingers protesting against the government's decision to temporarily freeze building in settlements are accorded much more leniency by Israeli law enforcement agencies.

Gaza: Mohammed's Story - 1 Year On
One year ago today, Save the Children met a Palestinian boy named Mohammed. He was living in a shelter school after his house was damaged by the Israeli shelling of Gaza. A year later he describes why his family have moved back to their ruined house and how they still live in fear of further attacks.