Popis incidenata u kojima je izraelska vojska ubila i ranila Palestince u Pojasu Gaze od „prekida vatre“ (21. studeni 2012. - 22. siječnja 2013)

Izvor: List of Palestinians shot by IOF in Gaza Strip after the November 21, ceasefire - UPDATE 22-1-2013

Izraelska okupacijska vojska je u Pojasu Gaze od 22. studenog 2012. do 22. siječnja 2013. ubila 4 i ranila 78 Palestinaca, uključujući 16 djece. Među ranjenima je jedan ribar koji je ranjen na moru, dok su ostali prosvjednici, radnici i poljoprivrednici pogođeni na područjima u blizini granice koja ide Zelenom linijom. Jedan je Palestinac ozlijeđen ispaljenom patronom suzavca.

Podaci koji slijede većinom su iz tjednih izvještaja Palestinskog centra za ljudska prava. Ovo nije potpuni popis svih izraelskih kršenja prekida vatre, već se radi samo o incidentima koji su rezultirali ranjavanjem ili smrću.

Ubijeni

Anwar Abdul Hadi Msallam Qdeih (20) je ranjen u glavu, od čega je odmah preminuo, istočno od Abassana i Khuza'ae, istočno od Khan Yunisa, u petak, 23. studenog 2012.

Mahmoud Ali Jarghoun (20) je ranjen metkom u predio zdjelice u selu al-Shouka, istočno od Rafaha na jugu Pojasa Gaze u petak 30. studenog 2012. Liječnici mu nisu uspjeli spasiti život i proglašen je mrtvim rano u jutro u subotu 01. prosinca 2012.

Anwar Al Malouk (19) je ranjen vatrenim oružjem u predio trbuha, istočno od Jabalyje, u petak, 11. siječnja 2013, dok se nalazio 40 metara od ograde. Preminuo je na putu do bolnice.

Mustafa Abu Jarad (20) je ranjen snajperskim hitcem u čelo, gotovo 1200 metara od granice, sjeverno od Beit Lahije, na sjeveru Pojasa Gaze, u ponedjeljak 14. siječnja 2013. dok je radio u polju. Mustafa Abu Jarad je od zadobivene ozlijede preminuo u bolnici.

Ranjeni

U četvrtak, 22. studenog 2012, na istočnom dijelu područja al-Faraheen u Abassanu, istočno od Khan Yunisa ranjeno je 9 Palestinaca.

U četvrtak, 22. studenog 2012, u istočnom dijelu sela al-Shouka, istočno od Rafaha, ranjeno je 2 Palestinaca.

U petak, 23. studenog 2012, istočno od Abassana i Khuza'ae, istočno od Khan Yunisa, ranjeno je 18 Palestinaca, uključujući 3 djece.

U nedjelju, 25. studenog 2012, istočno od 'Abassan al-Kabire, istočno od Khan Yunisa, na jugu Pojasa Gaze, ranjeno je 2 Palestinaca, uključujući jednog 14-godišnjeg dječaka, koji je lakše ozlijeđen u predjelu glave.

U ponedjeljak, 26. studenog 2012, istočno od Jabalyje na sjeveru Pojasa Gaze ranjeno je 2 Palestinaca. Prvi je ranjen metkom u desno bedro i ima ozljede od šrapnela u predjelu desnog ramena. Drugi je ranjen metkom u lijevo koljeno.

U utorak, 27. studenog 2012, jedan je 18-godišnji Palestinac ranjen metkom u desno koljeno, istočno od Jabalije na sjeveru Pojasa Gaze.

U utorak, 27. studenog 2012, jedan je 20-godišnji Palestinac ranjen s 3 metka u predio trbuha i desnu ruku u istočnom dijelu sela al-Shouka, istočno od Rafaha.

U srijedu, 28. studenog 2012, jedan je 26-godišnji Palestinac u istočnom dijelu Beit Hanouna ranjen metkom u desno koljeno.

U srijedu, 28. studenog 2012, istočno od izbjegličkih logora al-Bureij i al-Maghazi ranjeno je 8 Palestinaca, uključujući 3 djece.

U srijedu, 28. studenog 2012, istočno od Beit Hanouna ranjen je jedan 24-godišnji Palestinac.

U srijedu, 28. studenog 2012, jedan je 42-godišnji Palestinac ranjen metkom u leđa, istočno od sela al-Shouka, istočno od Rafaha.

U četvrtak, 29. studenog 2012, jedan je palestinski 17-godišnjak ranjen metkom u desnu nogu.

U petak, 30. studenog 2012, istočno od grada Jabalyje na sjeveru Pojasa Gaze ranjeno je 4 Palestinaca, uključujući jednog 14-godišnjaka.

U petak, 30. studenog 2012, istočno od Khan Yunisa u nogu je ranjen jedan 22-godišnji Palestinac.

U petak, 30 studenog 2012, sjeveroistočno od izbjegličkog logora al-Bureij u središnjem djelu Pojasa Gaze metcima su ranjena 4 palestinskih prosvjednika.

U petak, 30. studenog 2012, istočno od Beit Hanouna je u desnu nogu metkom ranjen jedan palestinski 16-godišnjak.

U subotu, 01. prosinca 2012, istočno od grada Jabalyje na sjeveru Pojasa Gaze u desno je stopalo metkom ranjen jedan palestinski 21-godišnjak.

U subotu, 01. prosinca 2012, istočno od Jabalyje na sjeveru Pojasa Gaze u desno je stopalo ranjen jedan palestinski 23-godišnjak.

U subotu, 01. prosinca 2012, u desno je koljeno metkom istočno od grada Beit Hanouna na sjeveru Pojasa Gaze ranjen jedan palestinski 28-godišnjak.

U ponedjeljak, 03. prosinca 2012, istočno od izbjegličkog logora al-Bureij u središnjem dijelu Pojasa Gaze u lijevo je koljeno ranjen jedan 16-godišnji palestinski pastir, koji je čuvao ovce koje su pasle na udaljenosti od 300 metara od pogranične ograde.

U nedjelju, 09. prosinca 2012, jedan je palestinski 23-godišnji radnik ranjen u lijevu nogu dok se nalazio 300 metara od pogranične ograde, u sjeverozapadnom dijelu Beit Hanouna, na sjeveru Pojasa Gaze.

U srijedu, 12. prosinca 2012, jedan je 19-godišnji palestinski radnik ranjen tijekom upada izraelske okupacijske vojske u Pojas Gaze, sjeverozapadno od kolonističkog naselja „Elissenai“, sjeverozapadno od Beit Lahije, na sjeveru Pojasa Gaze. Žrtva se nalazila 500 metara od pogranične ograde kad je vojska otvorila vatru.

U četvrtak, 13. prosinca 2012, jedan je 19-godišnji Palestinac ranjen metkom u desnu ruku, dok je skupljao aluminij i metal na odlagalištu otpada udaljenom 150 metara od pogranične ograde u Wadi Gazi (Juhor al-Deeku).

U petak, 14. prosinca 2012, jedan je palestinski 22-godišnjak ranjen metkom u desnu ruku istočno od Khan Younisa, istočno od područja al-Faraheen, 200 metara zapadno od pogranične ograde.

U petak, 14. prosinca 2012, jedan je palestinski 19-godišnjak teško ranjen metkom u desnu nogu, istočno od Jabalyje, 150 metara od ograde.

U nedjelju, 16. prosinca 2012, jedan je 25-godišnji palestinski poljoprivrednik teško ranjen metkom u predio trbuha, dok je radio na svojoj farmi koja se nalazi 500 metara od pogranične ograde, istočno od Khan Yunisa.

U ponedjeljak, 17. prosinca 2012, jedan je palestinski 38-godišnji ribar ranjen metkom u lijevo bedro dok se nalazio 7 nautičkih milja od obale uz Wadi Gazu.

U petak, 21. prosinca 2012, istočno od Jabalyje na sjeveru Pojasa Gaze, 30 metara od ograde, ranjena su 2 palestinska prosvjednika, uključujući jednog 17-godišnjaka.

U petak, 21. prosinca 2012, sjeverno od Beit Lahije na sjeveru Pojasa Gaze, 50 metara od ograde ranjena su 2 palestinskih prosvjednika, uključujući jednog 15-godišnjaka.

U ponedjeljak, 31. prosinca 2012, jedan je palestinski 17-godišnji radnik ranjen metkom u desnu nogu na sjeveru Pojasa Gaze, 500 metara od pogranične ograde.

U subotu, 05. siječnja 2013, jedan je palestinski 32-godišnji radnik ranjen istočno od Beit Lahije.

U petak, 11. siječnja 2013, jedan je 21-godišnji Palestinac ranjen šrapnelom u obje noge istočno od Jabalyje, dok je pokušavao pomoći Anwaru Al Malouku koji se nalazio 40 metara od ograde.

U petak, 18. siječnja 2013, vatrenim je oružjem sjeverno od Beit Lahiyje u stopalo ranjen jedan 17-godišnji Palestinac.

U petak, 18. siječnja 2013, jedan je 21-godišnji Palestinac iz Jabalyje ranjen patronom suzavca u glavu, sjeverno od groblja Islamskih mučenika, istočno od Jabalyje na sjeveru Pojasa Gaze, 100 metara od ograde.

U subotu, 19. siječnja 2013, jedno je palestinsko 2-godišnje dijete ranjeno u lijevu nogu, istočno od sela Wadi al-Salqa u središnjem dijelu Pojasa Gaze.

U ponedjeljak, 21. siječnja 2013, jedan je 18-godišnji palestinski radnik ranjen u desnu nogu, sjeverozapadno od Beit Lahije na sjeveru Pojasa Gaze.


Izvor i više informacija: List of Palestinians shot by IOF in Gaza Strip after the November 21, ceasefire - UPDATE 22-1-2013


DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Broken Truce, Broken Dreams
Kršenje prekida vatre u Pojasu Gaze (21. siječanj 2013)
Nakon 8 dana stravičnog krvoprolića, 21. studenog 2012. u Pojasu Gaze je proglašen prekid vatre. Od tog dana nije bilo niti jednog izvještaja o raketama ispaljenim iz Pojasa Gaze, dok su u istom razdoblju izraelske snage ubile 4 i ranile više od 80 Palestinaca. No o ovim su kršenjima mainstream mediji izvještavali vrlo malo ili uopće nisu. Izraelska vojska svakodnevno terorizira palestinske civile čiji jedini zločin je da žive u pograničnim područjima. Eto što za njih predstavlja svakodnevni život za vrijeme prekida vatre. Na jednom od takvih pograničnih područja nalazi se Beit Lahiya na sjeveru Pojasa Gaze. Prije tjedan dana tamo je ubijen 20-godišnji Mustafa Abu Jarad. 21. siječnja na istom su području izraelske snage otvorile vatru i ranile 18-godišnjeg Abdullaha Maroufa u desnu nogu. Tog je dana Abdullah na udaljenosti od oko 250 metara od pogranične ograde (prema dogovoru o prekidu vatre Palestincima je dopušten pristup na područja do 100 metara od ograde) lovio ptice s dvojicom svoje braće. Skupina od 5 ili 6 Palestinaca koje nisu poznavali također se nalazila u blizini, bliže ogradi nego Abdullah i njegova braća, koji su zbog toga stekli utisak da su na sigurnom. No na promatračnici na granici nalazio se jedan izraelski vojnik, dok su ostali vojnici bili na tlu. Vojnici su otvorili vatru bojevim streljivom prema Palestincima i ranili Abdullaha u nogu. Zahvaljujući sramotnoj šutnji međunarodne zajednice o izraelskim zločinima, ako ovakve provokacije dovedu do palestinske reakcije, izgledat će kao da se ona dogodila u vakuumu, iako je to daleko od stvarne istine.
Read more...

This is a cease fire?
Ovako izgleda prekid vatre? (22. siječanj 2013)
15. siječnja 2013. oko 20:30 izraelski su tenkovi i vojni buldožeri prešli granicu u blizini sela Khuza'a, istočno od Khan Younisa i ušli u Pojas Gaze. Ovaj je upad na palestinsko poljoprivredno zemljište potrajao cijelu noć, a radi se o samo jednom od brojnih izraelskih kršenja dogovora o prekidu vatre. Tijekom ovog napada vojnici su pucali, ali srećom nitko nije ozlijeđen. Čule su se i eksplozije, no niti jedan dom nije oštećen. Uplašeni mještani kontaktirali su Međunarodni Crveni križ, čiji predstavnici su im odgovorili da izraelska vojska nikog ne sluša. Ovaj se napad nastavio tijekom noći u srijedu 16. siječnja, a postoje i dojave kako su korišteni helikopteri Apache. 17. siječnja izraelska se vojna agresija na tom području nastavila i treći dan za redom. Oštećen je velik komad poljoprivrednog zemljišta, oko 8 kilometara duž pogranične ograde i na udaljenosti od oko 250 metara od ograde. Unutar tog je područja sa zemljom sravnjeno 300 dunuma, uključujući usjeve pšenice posađene u prosincu. Lokalni dužnosnici tvrde da je šteta nanijeta poljima u vlasništvu oko 500 različitih poljoprivrednika. Poljoprivrednici su pokušali doći do svojih polja nakon napada, no mogli su doći najviše do 100 metara od ograde. Načelnik Khuza'ae tvrdi kako je 800 od 2000 dunuma poljoprivrednog zemljišta u Khuza'ai smješteno u blizini pogranične ograde i kako prije izraelske 8-dnevne ofenzive na Gazu u studenom 2012. tom području Palestinci nisu imali pristup. U to su vrijeme poljoprivrednici iz Khuza'ae mogli doći samo do zemlje koja je kilometar ili više udaljena od pogranične ograde. Nakon što je proglašen prekid vatre uspjeli su doći do zemlje udaljene 300 metara od ograde i uspjeli su obraditi oko 400 dunuma na tom području po prvi put u 10 godina. No, većina onog što su uradili uništeno je u opisanom napadu. Tijekom proteklih 10 godina izraelska je vojska u pograničnim područjima Pojasa Gaze uništila maslinova stabla i stabla agruma, staklenike i postrojenja za crpljenje vode.
Read more...

Eyes on Israeli Military Court - A collection of impressions
Since the Israeli occupation of Palestinian territory in 1967, an estimated 750,000 Palestinians have been detained under Israeli military orders in the occupied Palestinian territory (oPt), which constitutes approximately 20 percent of the total Palestinian population in the oPt, and as much as 40 percent of the total male Palestinian population. This figure includes 10,000 women jailed since 1967, including an approximate 800 arrested since 2000. This figure also includes 8,000 Palestinian children arrested since 2000. Each year approximately 700 Palestinian children under the age of 18 from the occupied West Bank are prosecuted every year through Israeli military courts after being arrested, interrogated and detained by the Israeli army. There are currently 4,610 Palestinian political prisoners in Israeli prisons.
Read more...

 

Napad na Gazu, 14-21. studeni 2012. (linkovi na sve postove)

 

Postovi o izraelskom napadu na Pojas Gaze koji je trajao od 14. do 21. studenog 2012:

Kronološki slijed događaja: Kako je Izrael uništio prekid vatre s Gazom

Napad na Gazu, 2. dan: Četvrtak, 15. studeni 2012.

Napad na Gazu, 3. dan: Petak, 16. studeni 2012.

Napad na Gazu, 4. dan: Subota, 17. studeni 2012.

Napad na Gazu, 5. dan: Nedjelja, 18. studeni 2012.

Napad na Gazu, 6. dan: Ponedjeljak, 19. studeni 2012.

Napad na Gazu, 7. dan: Utorak, 20. studeni 2012.

Napad na Gazu, 8. dan: Srijeda, 21. studeni 2012.

Yousef Munayyer: Leševi za glasačke listiće

Richard Falk: Najnovija katastrofa u Gazi

Napad na Gazu: Život pod bombama

Johnny Barber: Zbunjen u Gazi

HRW: Izraelski napad na dom obitelji al-Dalu bio je protuzakonit

Neke vijesti, linkovi – Palestina/Izrael

Vijesti, linkovi – Palestina/Izrael

Nekoliko linkova – Palestina/Izrael

Prosvjed solidarnosti s Gazom u Zagrebu, 19. studeni 2012.

Popis incidenata u kojima je izraelska vojska ubila i ranila Palestince u Pojasu Gaze od „prekida vatre“ (21. studeni 2012. - 22. siječnja 2013)

HRW: Izraelski napad na dom obitelji al-Dalu bio je protuzakonit

Prijevod priopćenja Human Rights Watcha Izrael/Gaza: Protuzakonit izraelski zračni udar na obiteljski dom (Israel/Gaza: Israeli Airstrike on Home Unlawful) od 07. prosinca 2012. o izraelskom napadu na dom palestinske obitelji al-Dalu 18. studenog 2012. u Pojasu Gaze koje na engleskom možete pročitati na linku.


U najsmrtonosnijem pojedinačnom napadu tijekom oružanog sukoba u Gazi ubijeno je 12 ljudi

07. prosinca 2012.

(New York) – Izraelski zračni udar u kojem je ubijeno 12 civila – najveći broj civila ubijen u nekom pojedinačnom napadu tijekom sukoba u Gazi u studenom – predstavlja očevidno kršenje ratnog prava.

18. studenog 2012. izraelske su snage ispustile veliku zračnu bombu na 3-katni dom obitelji Dalu u gradu Gazi, pri čemu je ubijeno 10 članova tog domaćinstva – jedan muškarac, pet žena i četvoro djece. Jedan mladić i jedna starija žena iz obitelji Muzannar, koja živi u kući do kuće obitelji Dalu, također su ubijeni u napadu.

Izraelske obrambene snage su najprije tvrdile da su izvršile napad na Hamasovog borca po imenu Yahia Abayah. Osam dana kasnije vojska je ustvrdila kako je meta napada bio muškarac koji je ubijen u bombardiranoj kući, Mohamed Jamal al-Dalu, kojeg je nazvala Hamasovim „terorističkim operativcem“ bez pružanja informacija kojima bi potkrijepila svoje tvrdnje. Čak i da je al-Dalu, nisko rangirani policajac, bio legitimna vojna meta prema ratnom pravu, vjerojatnost da će u napadu na civilni dom biti ubijen veliki broj civila takav je napad učinila protuzakonito nerazmjernim, tvrde u Human Rights Watchu. Napadi u kojima su očekivane civilne žrtve veće od predviđene vojne prednosti predstavljaju ozbiljna kršenja ratnog prava.

„Činjenice ne podupiru izraelsku tvrdnju kako je napad na dom Dalu bio opravdan“, kaže Fred Abrahams, posebni savjetnik pri Human Rights Watchu, koji je proveo istragu u Gazi. „Izrael mora objasniti zašto je bombardirao dom pun civila pri čemu je ubijeno 12 ljudi.“

Izraelski napad izveden je oko 14:30 u stambenoj i gusto naseljenoj četvrti Nasser u gradu Gazi. Glava kućanstva, Jamal al-Dalu, 50-godišnji distributer prehrambenih proizvoda, Human Rights Watchu je rekao da je taj dan otišao na tržnicu sa sinom Abdallahom kako bi kupio hranu za obitelj, i zatim u džamiju na popodnevnu molitvu. Dok je Jamal al-Dalu molio, njegov je sin primio telefonski poziv i saznao kako je njihov dom uništen, a članovi obitelji ubijeni.

Njihov srodnik Ayman al-Dalu tvrdi da je čuo eksploziju i do pogođene kuće stigao 10 minuta nakon napada. „Cijela se zgrada urušila“, rekao je. „S prednje strane nije bilo ničega, samo žuti pijesak. Kad smo stigli vidjeli smo dva tijela u ruševini.“ Bila su to tijela Suhaile (73) i Same (25), dodao je.

Jedini koji je preživio napad, 16-godišnji Nasser Saluha, brat jedne od žrtava, Same al-Dalu, Human Rights Watchu je rekao da je u kuću došao kako bi se igrao s ostalom djecom i da su se baš spremali ručati u jednoj prostoriji na gornjem katu kad je kuća pogođena bez ikakvog upozorenja.

„Moja je sestra nosila hranu za ručak i trebali smo početi jesti. Učinilo mi se da je nešto snažno pogodilo kuću. Ništa nisam čuo. Osjetio sam udarac i pritisak i nešto me vuklo u zemlju. Odjednom sam ležao na leđima, a tijelo mi je bilo prekriveno prašinom i pijeskom. Uspio sam se izvući iz ruševine i istrčati na ulicu. Osjećao sam bol u nozi; cijelo mi je tijelo bilo izrezano i bilo mi je potrebno šivanje.“

Nasser je izjavio da se nalazio na gornjem katu sa svojom sestrom i četvoro djece kad se dogodila eksplozija. Žene su bile dolje, a Mohamed al-Dalu, jedni muškarac u kući, nalazio se u spavaćoj sobi.

Obitelj i snage civilne zaštite tog su poslijepodneva iz ruševine iskopali tijela 8 članova obitelji. Tijela dviju žrtava – Yare (17) i Mohameda (29) – pronađena su tek 22. studenog.

U napadu na dom Jamala al-Dalua ubijeni su i unuk i baka iz obitelji al-Muzannar, koja živi u susjednoj kući. U eksploziji su razoreni stražnji zidovi okrenuti prema domu obitelji Dalu i prouzročena je velika šteta u unutrašnjosti kuće.

Glava susjednog kućanstva, Mohamed al-Muzannar, vlasnik tvornice slatkiša Ramadan Muzannar, Human Rights Watchu je rekao da se u trenutku napada nalazio u prednjoj sobi, na drugoj strani od kuće obitelji Dalu. U napadu su ubijeni al-Muzannarov sin Abdallah (18), student na sveučilištu al-Azhar, i njegova majka Amina (83). Mohamedova žena Naha (37) je ranjena u obje noge.

Jedan od sinova Mohameda al-Muzannara, Amjad, 20-godišnji student računovodstva, tvrdi da je bio na stubištu dvokatnice u trenutku napada. „Bila je tišina, čuli smo samo udar na zgradu Danah [oko 700 metara dalje] sat i pol ranije“, rekao je. „Odjednom su keramičke pločice pale na mene, pa sam znao da je pogođeno naše područje. Potrčao sam dolje da dođem do svojih roditelja i odjednom nisam više ništa vidio, sve je bilo puno dima i prašine. Pokušao sam dozvati [svoju obitelj], ali patim od astme [pa nisam mogao] i istrčao sam na ulicu.“

Drugi sin, 17-godišnji Haitham, kaže da je bio na stražnjem balkonu koji gleda na kuću obitelji Dalu u trenutku napada. „Podigla se prašina i odletio sam u zid – ništa nisam vidio“, rekao je. „Čuo sam kako netko viče, 'Brat ti je mrtav! Brat ti je mrtav!'“ Haitham je zadobio porezotine na ruci, grudnom košu, lijevom uhu i stražnjem dijelu glave. Većinu ozljeda bilo je potrebno šivati.

Pripadnici Human Rights Watcha vidjeli su na stubištu kuće obitelji Muzannar tragove krvi za koje su Amjad i Haitham rekli da potječu od njihovih ozljeda dok su tapkali kroz prašinu i dim pokušavajući izaći iz kuće.

Osim 12 ubijenih iz obitelji Dalu i Muzannar, u istom je zračnom udaru ranjeno najmanje 9 civila na tom području, a teško su oštećena ili uništena još tri druga doma.

Kad je Human Rights Watch posjetio mjesto napada, tjedan dana nakon udara, istražitelji nisu pronašli ostatke izraelskog streljiva, za koje članovi obitelji tvrde da su ih ekipe civilne zaštite uklonile za vrijeme potrage za tijelima. Potpuno uništenje trokatne kuće i velika šteta na okolnim domovima upućuju na to da su izraelske snage bacile veliku zračnu bombu.

Izrael je ponudio različita objašnjenja ovog događaja. Odmah po napadu, glasnogovornica izraelske vojske potpukovnica Avital Liebovitch je udar opisala kao nesretni slučaj koji Izrael „još uvijek istražuje“. Rekla je da je ciljana meta bio muškarac „zadužen za ispaljivanje raketa“.

Drugi glasnogovornik izraelskih obrambenih snaga, brigadni general Yoav Mordechai, na televiziji je na dan napada izjavio kako je izraelska vojska pokušala pogoditi višeg pripadnika Hamasovog oružanog krila, Brigada al-Qassam, kojeg je identificirao kao Yahiju Abayaha. „Iako nisam upoznat s ishodom, u tom su napadu stradali civili“, navodno je rekao.

Članovi obitelji Dalu i susjedi Human Rights Watchu su rekli da ne znaju nikoga tko se zove Yahia Abayah. Njegovo ime se ne nalazi na popisu ubijenih boraca na službenim internetskim stranicama Hamasovih Brigada al-Qassam ni Saraye al-Quds Islamskog džihada.

27. studenog, pet dana nakon što je pronađeno tijelo Mohameda al-Dalua, potpukovnica Liebovitch je izjavila kako je vojska gađala Mohameda al-Dalua jer je on „poznati teroristički operativac povezan s vojnim krilom Hamasa“. Nije podastrijela nikakve informacije kojima bi potkrijepila ovu tvrdnju.

Izraelske obrambene snage nisu odgovorile na zahtjev Human Rights Watcha za dodatnim informacijama.

Članovi obitelji Dalu i susjedi su u zasebnim razgovorima rekli da Mohamed al-Dalu nije bio pripadnik niti jedne palestinske oružane skupine. Bio je poručnik u civilnoj policiji pri ministarstvu unutarnjih poslova, rekli su, koji je radio na zaštiti VIP osoba.

Na internetskoj stranici Brigada al-Qassam redovito se objavljuju imena i životopisi njihovih ubijenih boraca, uključujući 20 muškaraca ubijenih u osam dana borbi u studenom, ali do 06. prosinca na toj stranici nije bilo spomena o Mohamedu al-Daluu. Na mjestu kuće obitelji Dalu, pripadnici Human Rights Watcha su vidjeli dva plakata, jedan Hamasov i jedan džamije al-Israa, na kojima je Mohamed al-Dalu nazvan „mučenikom“ i „borcem“ Brigada al-Qassam. Na jednom od plakata prikazan je s jurišnom puškom, a na drugom s pištoljem. Obitelj i palestinski novinari u Gazi tvrde kako je to uobičajena praksa kada su ubijeni policajci i vladini zaposlenici, osobito u slučaju kada je Hamas pokrio troškove pogreba.

Al-Daluov zapovjednik u policiji bojnik Refa'at al-Wali, koji predvodi snage sigurnosti i zaštite pri ministarstvu unutarnjih poslova, Human Rights Watchu je rekao da je Mohamed al-Dalu od 2006. bio u jedinici odgovornoj za zaštitu dužnosnika vlade u Gazi i uglednika tijekom njihovog posjeta Gazi. Bojnik al-Wali je izjavio da je al-Dalu radio svaki dan tijekom posljednjih borbi i da nije bio pripadnik niti jedne oružane skupine.

Glasnogovornik policije Ayman al-Batnigri je također Human Rights Watchu rekao da je al-Dalu bio pripadnik snaga sigurnosti i zaštite, koje je nazvao potpuno „civilnim odjelom“. U prostorijama ministarstva unutarnjih poslova pripadnici Human Rights Watcha vidjeli su plakat s 25 policajaca koji su ubijeni u sukobu u studenom, a među njima je bio i Mohamed al-Dalu. Okolnosti u kojima su ovi policajci umrli nisu poznate. Osam ovih ubijenih policajaca također se pojavljuju na popisu ubijenih boraca Brigada al-Qassam, ali među njima nema Mohameda al-Dalua. Niti jedan od policajaca ne pojavljuje se na popisima ubijenih boraca Islamskog džihada ni Odbora narodnog otpora.

Prema međunarodnom humanitarnom, ili ratnom, pravu, primjenjivom tijekom oružanog sukoba u studenom u Gazi, civili i civilni objekti ne smiju biti mete napada. Smatra se da je policija civilna, i stoga zaštićena od napada, osim u slučaju da su policajci službeno pridruženi u oružane snage neke od sukobljenih strana ili izravno sudjeluju u neprijateljstvima.

Izrael nije pružio nikakve informacije kojima bi tvrdnja da je Mohamed al Dalu izravno sudjelovao u neprijateljstvima bila poduprta, tvrde u Human Rights Watchu.

„Izraelsko zakašnjelo nastojanje, nakon što je postalo moguće pretražiti popis žrtava, da obrani napad imenujući civilnog policajca pronađenog među mrtvima upućuje na pokušaj opravdavanja onoga što se ne može opravdati nakon počinjenog djela“, rekao je Abrahams.

Čak i da je Mohamed al-Dalu bio legitimna vojna meta, napad na njegov dom pun ljudi vjerojatno ne bi ispunio uvjet razmjernosti, tvrde u Human Rights Watchu. Prema ratnom pravu, očekivana vojna prednost mora biti veća od anticipiranog civilnog stradanja.

Nerazmjerni napadi predstavljaju ozbiljna kršenja prava koja Izrael ima obvezu istražiti. Žrtve kršenja ratnog prava i njihove obitelji treba promptno i primjereno obeštetiti. Svi odgovorni za namjerno ili bezobzirno počinjenje ozbiljnih kršenja ratnog prava trebaju biti procesuirani za ratne zločine.

„Izrael treba objasniti zašto je bombardirao ovu kuću punu civila“, rekao je Abrahams. „Svi koji su prekršili zakon trebaju biti primjereno kažnjeni.“

Nedavni oružani sukob između Izraela i Hamasa i naoružanih skupina u Gazi trajao je od 14. do 21. studenog 2012. Tijekom sukoba obje su strane izvršile protuzakonite napade na civile. Ubijeno je najmanje 103 palestinskih i 4 izraelskih civila.

Imena ubijenih
1. Samah Abdul Hamid al-Dalu, 27
2. Jamal Mohamed al-Dalu, 6
3. Yousef Mohamed al-Dalu, 4
4. Sarah Mohamed al-Dalu, 7
5. Ibrahim Mohamed al-Dalu, 1
6. Tahani Hassan al-Dalu, 52
7. Suhaila Mahmoud al-Dalu, 73
8. Raneen Jamal al-Dalu, 22
9. Yara Jamal al-Dalu, 17
10. Mohamed Jamal al-Dalu, 29
11. Abdullah Mohammed al-Muzannar, 18
12. Amina Matar al-Muzannar, 83


Izvor i više informacija: Israel/Gaza: Israeli Airstrike on Home Unlawful


DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Israel Avoids Hard-Right Shift: No Benefit for Palestinians
Likud, the party of right-wing Prime Minister Benjamin Netanyahu, is down ten seats according to the exit polls, with 32 seats expected to go to the party. This could be attributed to voters' rejection of Likud's merger with Foreign Minister Avigdor Lieberman's hard-right Yisrael Beiteinu party. Record-high voter turnout is also thought to have contributed to the relatively low number of seats taken by Likud, a sign that the Israeli public as a whole is less right-wing than Netanyahu and his party may have believed. The fact that the Knesset avoided a hard-right shift does not mean that the incoming government will do anything to benefit Palestinians.
Read more...

Separation Barrier to sever Beit Iksa from its land
Beit Iksa has become one of the latest villages affected by Israel's on going construction of the separation Wall. The village has been issued with notices ordering the confiscation of 456 dunams, on which the proposed section of the Wall will be built. Such a construction would completely surround the village, geographically cutting it off from Jerusalem as well as suffocating it from the majority of agricultural lands owned by the villagers. In protest to this announcement the villagers set up a tent village called Bab Al Karamah on Friday 18th January, which was subsequently destroyed by the Israeli forces.
Read more...

Ex soldiers are Breaking the Silence with guided tours in Hebron
Hebron, home to more than 250,000 Palestinians with approximately 800 Jewish settlers, is the only Palestinian city where Israeli settlements are situated inside the city center. The city center used to serve as the commercial center of the whole southern West Bank but after the establishment of the settlements, the economy suffered great losses and it has not been possible for the Palestinians living in the city center to maintain a normal standard of living. As a result, many left their houses and the Old City is today nicknamed as “Ghost Town”. Israeli soldiers patrol the streets at all times. Bigelman describes that due to fact that most of the roads around the city center are forbidden for the Palestinians to drive on, the Israeli side of the roads are therefore wider because they are allowed to drive there and the Palestinian side is narrower because they are only allowed to walk there.
Read more...

Hebron families struggle for existence
Amro's work with Youth Against Settlements has earned him death threats from settler groups, and he has been the target of a sustained campaign of violence and intimidation. “I have life threats from the settlers. On their website, they put my face in a red circle,” he said. “I was attacked many times by the settlers. I had three stitches once. They want to stop us, stop the work we are doing, despite the fact that we are completely nonviolent.” Youth Against Settlements is committed to nonviolence even in the face of attacks from settlers and soldiers. Amro said nonviolence ensures that anyone can participate in the resistance movement. “Not many people can carry a gun, but in popular resistance, you have all people, all skills,” he said. “Carrying a machine gun is not helpful to anyone. It's a killing machine. You kill them and you kill yourself.” The group trains activists to film, edit and upload video of human-rights violations, which Amro said often prevents soldiers and settlers from carrying out the most grievous attacks against residents of Hebron, and provides evidence that may help to keep Palestinians out of jail. He also supports the worldwide Boycott, Divestment and Sanctions campaign against Israel.
Read more...


HRVATSKA:
Aktivisti u akciji - počinje Referendumski ustanak
Građani okupljeni u Odbor birača u suradnji s aktivističkim mrežama AS, UMAH i nezavisnim aktivistima pokreću akciju pod nazivom Referendumski ustanak te pozivaju sve da se priključe organizaciji i skupljanju potpisa za četiri referendumska izjašnjavanja koja počinju 13. veljače. Raspisivanje referenduma traže za četiri pitanja: jeste li za ili protiv poništenja pretvorbe, privatizacije i drugih prijenosa ne-osobnog vlasništva od 1990. godine do danas; jeste li za ili protiv zabrane rasprodaje imovine, prostora i prirodnih resursa RH; jeste li za ili protiv poništenja ulaska Hrvatske u članstvo EU-a; jeste li za ili protiv zabrane prometovanja, proizvodnje i prodaje GMO-a. Prikupljanje potpisa za referendume odvijat će se u svim hrvatskim gradovima na za to utvrđenim štandovima u razdoblju od 13. do 28. veljače. Građani svoj potpis mogu dati za raspisivanje referenduma za sva četiri ili za neko od ponuđenih pitanja.
Pročitajte više...

 

Zbunjen u Gazi

Prijevod članka Tonight I am Confused od 01. prosinca 2012. koji je napisao Johnny Barber i koji na engleskom možete pročitati na linku.


U Gazi sam već pet dana i još uvijek imam problema s razumijevanjem 8-dnevnog rata i prekida vatre koji je uslijedio. Pokušat ću objasniti u čemu je moj problem. Izraelske ofenzivne snage inzistiraju na tome da štite civile u Gazi i gađaju samo teroriste. Koriste nekoliko metoda kako bi zaštitili nevine civile. Jedna je telefonski poziv civilima, druga je bacanje letaka u kojima se civilima savjetuje da bježe kako bi spasili svoje živote, jer će uslijediti napad. Tijekom posljednje ofenzive, Izraelci su u ruralnim područjima bacili letke u kojima su ljudima savjetovali neka bježe u grad. U gradu Gazi bačeni su letci u kojima su ljudi upozoravani neka bježe u ruralna područja. Nova genijalna metoda koju Izraelci koriste kako bi zaštitili civile je bacanje „glasnih, nesmrtonosnih bombi“ na dom kao upozorenje stanarima na ono što će uslijediti. Čak imaju i naziv za ovo upozorenje. Zovu ga „kucanje po krovu“. Nakon toga prođe od 3 do 20 minuta prije nego bombardiraju upozorenu kuću iz aviona F-16. Te su bombe vrlo velike i vrlo smrtonosne. Domovi koje sam danas vidio potpuno su sravnjeni sa zemljom, a u kućama oko ciljane mete također se više ne može stanovati.

„Nesmrtonosne bombe“ probijaju krovove i mogu probiti do 4 kata. Djeca ili drugi civili koji pod tim bombama sjede ostaju bez udova, zadobivaju povrede glave, rane od šrapnela i druge ozljede. Ova su upozorenja zamišljena tako da stanari pobjegnu iz svojih domova nakon što budu upozoreni. Ako se u domu nalaze osobe starije dobi, mala djeca, novorođenčad ili osobe s invaliditetom, bijeg može predstavljati težak napor. Ako dijete ostane bez nekog dijela tijela, za bijeg će biti potrebno još malo dodatnog dragocjenog vremena. Ali zanemarimo ove komplikacije jer samo mute vodu. Zapanjen sam velikodušnošću izraelskih okupatora. Znate, oni su „Najmoralnija vojska na svijetu“, to svatko zna. Generali i političari nam to govore već desetljećima!

Ali evo što me preneražava. Ako toliko žele zaštititi civile i ubiti „teroriste“, zašto upozoravaju civile da odu? Zar misle da će teroristi, za koje svi znaju da se skrivaju iza civila, ostati u kući nakon upozorenja?

Još me više zbunjuje pitanje: Zašto sravniti sa zemljom prazan dom?

Nakon najnovijeg dogovora o prekidu vatre, rečeno je kako će poljoprivrednici moći doći do svoje zemlje u tampon zoni koju je Izrael uspostavio nakon što su Izraelci tako velikodušno napustili svoja ilegalna kolonistička naselja u Pojasu Gaze. Poljoprivrednici su bili oduševljeni što će moći obrađivati 300 metara širok pojas zemlje poznate kao tampon zona – bolje znane ovdje u Gazi kao zona zabranjenog pristupa, jer ako bi se usudili pokušati doći do te zemlje izraelski snajperisti odmah bi na njih otvorili vatru, ali zapadam u digresiju.

U srijedu smo otišli s poljoprivrednicima u Johr el Deek koji se nalazi u tampon zoni. Bilo je zaprepašćujuće! Došli smo skroz do prepreke od bodljikave trake! Gledali smo kako se 2 izraelska terenska vozila približavaju ogradi. Smiješio sam se dok su vojnici izlazili iz svojih vozila, ali mi se osmijeh izbrisao s lica kad su podigli svoja oružja i otvorili vatru u našem smjeru. Naravno, nisu nas pogodili, prekid vatre bio je na snazi cijeli tjedan! No, ostao sam zbunjen, dok su oni na nas ispaljivali suzavac i nastavili pucati iznad naših glava dok smo se mi povlačili. Možda su vojnici bili zbunjeni kao i ja pojedinostima iz dogovora o prekidu vatre. Na kraju krajeva, slobodan pristup zemlji jest malo nejasan izraz. Možda su poljoprivrednici krivo shvatili.

Ribari su se našli u sličnoj nedoumici. Nakon što je proglašen prekid vatre ribarima je rečeno da će Izrael, u svojoj velikodušnosti, dopustiti ribarima da ribu love u vodama Pojasa Gaze do 6 nautičkih milja od obale. To je dvostruko dalje, (da, dvostruko!) od granice koja je na snazi proteklih 6 godina. Ribari su bili sretni. Imat će priliku zaraditi za svoje obitelji. Nema veze što je u Sporazumima iz Osla stajalo da će ribari imati pristup do 20 nautičkih milja od obale. To je bilo davne 1993. Tko bi mogao očekivati da se tako stari sporazumi poštuju danas?

Ribari s kojima sam razgovarao su mi rekli da su pristup do granice od 6 milja imali cijela dva dana. Dva su dana lovili ribu bez da u opasnost dovode vlastite živote kako bi prehranili svoju djecu! Bilo je sjajno. Zato sam ostao osupnut kad sam saznao je izraelska mornarica u srijedu, točno tjedan dana od dogovora o prekidu vatre, izvela snažan napad na brojne ribarske brodice u vodama na udaljenosti između 3 i 6 nautičkih milja od obale. Jedna je brodica potopljena, ispaljenim su streljivom uništeni motori 3 brodica, zaplijenjena je jedna koča, a 9 je ribara uhićeno. Naravno, izraelski časnici su se uvjerili da su se ribari skinuli i skočili u more prije nego su potopili brodicu. Bili su na sigurnom u pritvoru na izraelskoj topovnjači prije nego je izraelska mornarica tu ribarsku brodicu raznijela na komadiće.

Ribari nisu primili nikakva upozorenja. Naravno da je svima jasno da mobilni telefoni ne rade na tolikoj udaljenosti od obale, a bacanje letaka bilo bi nepraktično jer bi većina letaka pala u vodu. A čak i ja znam da bi „kucanje po krovu“ na moru bilo previše opasno, jer bi opasnost da nastradaju civilni ribari bila prevelika.

Najbolji je pristup jednostavno otvoriti vatru s udaljenosti od više stotina metara dok topovnjače ubrzavaju prema ribarskim kočama. Na taj način ribarima ostaje najmanje 3 minute da izvuku svoje mreže i pobjegnu natrag u luku. Nisam siguran što se to za ove ribare promijenilo trećeg dana, ali ulov je bio slab.

Posjetili smo i domove 2 djece koja su ubijena. Jedno od njih bio je 15-godišnji Hassan Jamal Nasser; drugo 9-godišnji Fares al-Basyouni. Obojica su ubijena u svojim domovima dok su spavali.

Šrapnel koji je probio zid odrubio je Faresu glavu. Njegov je otac opisao užasan prizor. „Nismo čuli bombe. Probudili smo se uz zvuk loma prozorskih stakala, dok se kuća tresla. Kuća je bila puna dima. Moje kćeri i sinovi vrištali su dok sam se kretao od sobe do sobe kako bih ih pronašao.“ Faresov beživotni torzo pao je na njegovog 14-godišnjeg brata koji je vrišteći istrčao iz kuće u noć.

Ja sam mislio da je to nemoguće – zar nisu primili upozorenja? Hassanov bratić Mohammed je potvrdio da su letci pali s neba 20 minuta nakon napada. Dakle, vidite, bili su upozoreni.

Jedna je stvar sigurna. Izrael se ima pravo braniti. Predsjednik Obama je rekao: „Niti jedna zemlja na planeti ne bi tolerirala da na njene građane padaju projektili ispaljivani s područja izvan njenih granica.“ S ovime se u potpunosti slažem. Tko to može poreći? Također razumijem da Izrael svojim neprijateljima povremeno mora očitati lekciju, pretpostavljam čim prije to bolje. Sigurno ne žele da stanovnici Gaze dobe predodžbu o tome kakav je osjećaj biti slobodan, to bi samo ohrabrilo teroriste.

Nadam se da sada shvaćate u čemu je moja nedoumica. Ono što čitam u korporacijskim medijima i što čujem od svoje vlade i izraelskih političara ne podudara se baš s pričama svjedoka s mjesta događaja. Možda mi izraelske snage mogu baciti neke letke i prosvijetliti me.


Izvor: Tonight I am Confused


DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Chuck Hagel And Israel: The Wrong Question
Hagel is a Realist who would have been quite comfortable on the foreign policy teams of Dwight Eisenhower or George H.W. Bush. Ironically for liberals and leftists, that conservative-Republican school is often much closer in practice to our foreign policy ideals than so-called liberal Democrats tend to be. But in 2012's version of conservatism, that stance makes him a dangerous character. This is especially true with regard to the issue of US policy toward Israel, where Hagel, while certainly being far from a peace activist, advocates an interest-based, non-ideological approach. And that is really the nub of the issue. Even for many defenders of Hagel's nomination, the question of what is best for Israel is a central one. It seems obvious that when considering a Cabinet position in the US government, the questions should be confined to what is best for US interests, whatever each individual thinks those interests might be. But in the bizarre world of Washington around this issue, somehow that is not the case.
Read more

Why Judith Butler had to be shut down
Adorno is often quoted for sayng that there can be no poetry after Auschwitz. But he also wrote: “The single genuine power standing against the principle of Auschwitz is autonomy, if I might use the Kantian expression: the power of reflection, of self-determination, of not cooperating.” Hold that thought. Let us all, like JB and so many countless others, refuse to cooperate. We must refuse to be that person laughing at a Tel Aviv café while just miles away a captive population in Gaza is bombed ceaselessly, or to simply ask someone to pass the cereal moments after reading again that the US military drone dropped a bomb on a group of civilians, this time a group of women and girls. Let us refuse to cooperate with the mythical Jewish consensus that to be a good Jew, one must not mourn Palestinians as one mourns Jews, and one must not hold Israel up to those same standards.
Read more...


ŽIVOTINJE:
25.01.13. Naredili ubijanje zdravih životinja, a tuže Prijatelje životinja zbog duševnih boli!
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske pokrenulo je kazneni postupak protiv odgovornih veterinarskih službenika. Niti jedna od usmrćenih životinja tijekom života nije pokazivala kliničke znakove bjesnoće, a nalazi Hrvatskog veterinarskog instituta potvrdili su da ni jedna životinja nije imala virus bjesnoće. Usprkos tome, jedan od veterinarskih inspektora koji je naredio ubijanje zdravih životinja promaknut je. Da apsurd bude još veći, veterinarski inspektori koji su odgovorni za usmrćivanje zdravih životinja u skloništima i kod udomitelja podignuli su tužbu protiv neprofitne udruge Prijatelji životinja, koja ionako ima nedostatna i nepostojeća sredstva, tražeći da im isplati 150.000 kuna zbog duševnih boli koje tvrde da su doživjeli zbog javnih objava Udruge. Veterinarski inspektori i ostali veterinarski službenici ulazili su u domove građana, kršili njihova ustavna prava, koristeći se i lažnim najavama razloga dolaska, zastrašivanjem i prijetnjama. Usmrćivali su i cijepljene i necijepljene pse pred uplakanim i šokiranim udomiteljima i njihovom djecom ili ih odvodili sa sobom. Osim što je neutemeljeno, sramotno je da veterinarski inspektori tuže Prijatelje životinja zbog nanošenja duševnih boli, zanemarujući duševnu bol djelatnika skloništa koji su morali u suzama, po njihovoj naredbi, usmrćivati zdrave životinje, kao i duševnu bol udomitelja koji su gledali kako im psi umiru umjesto da idu u karantenu. Iako su skloništa u Dumovcu nakon prosvjeda građana ipak otvorena, nakon nekoliko mjeseci veterinarska inspekcija blokira rad zagrebačkog skloništa u Dumovcu, a zatim, prema direktivi iz Zagreba, veterinarska inspekcija izdala je zapisnik osječkom skloništu Udruge Pobjede, koje je i sada u blokadi i trpi ogromnu štetu s obzirom na velik pad udomljavanja. Prema zapisniku, sklonište mora zaustaviti udomljavanje svih novoprimljenih životinja, odnosno svih onih koje nisu prošle karantenu od šest mjeseci ili testiranje visine titra protutijela za bjesnoću s negativnim rezultatom. Nigdje drugdje u Europi ni za jedno sklonište za napuštene životinje ne propisuje se obaveza testiranja visine titra. Time veterinarska inspekcija, nakon zatvaranja dva zagrebačka skloništa u lipnju prošle godine zbog nepostojeće bjesnoće, nerazumnim zahtjevima ovaj put može ugroziti i cjelokupni sustav udomljavanja životinja u Hrvatskoj. Prijatelji životinja u više navrata kontaktirali su Ministarstvo poljoprivrede i tražili sastanak s ministrom Jakovinom kako bi upozorili na ovaj važan problem koji može dovesti do katastrofalnih posljedica. No, nadležno Ministarstvo nije pokazalo interes za suradnju te transparentno i odlučno propitivanje odluka i načina rada svojih službenika, što za posljedicu ima smrt nedužnih životinja i bol njihovih udomitelja. U prošlogodišnjoj aferi žrtve su životinje i ljudi kojima je bilo stalo do njihovih života, a ne veterinarski inspektori. Umjesto da, kako bi to dolikovalo civilizacijskim tekovinama i uljuđenome društvu, veterinarske vlasti i udruge za zaštitu životinja zajedno, partnerski rade na dobrobiti životinja i suzbijanju bolesti, postupajući pritom obzirno i stručno utemeljeno, svjedočimo neshvatljivom i zemlji koja pristupa EU potpuno neprimjerenom ignoriranju i otvoreno neprijateljskom postupanju nadležnih vlasti i pojedinih veterinarskih službenika.
Pročitajte više...

Napad na Gazu: Život pod bombama

Prijevod izjava i svjedočanstava ljudi u Pojasu Gaze za vrijeme posljednjeg izraelskog napada, objavljenih 21. studenog 2012. Izvor i više informacija na engleskom: Gaza Under Attack: Stories From on the Ground.


Yasmeen El Khoudary

„Dok pišem ovaj članak Izraelci na Gazu bacaju letke kojima od stanovnika traže da se evakuiraju iz nekih četvrti. U Gazi nema skloništa poput onih u Isdudu ili Aškelonu, a čak i da ih ima, vjerojatno bi ostala prazna. Palestinci ne traže sklonište. Kao izvorni stanovnici ove zemlje sigurni smo samo tamo gdje pripadamo.

Svjestan ove činjenice, Izrael će vjerojatno letke iskoristiti u svoju obranu u slučaju da noćas bude ubijeno još civila (što će se vjerojatno dogoditi, obzirom na gustu naseljenost u Pojasu Gaze). Svaki civil koji pritom bude ubijen je ili „kolateralna žrtva“ ili ljudski štit kojeg je koristio Hamas. Tu priču znamo napamet.

Ali kad 7-godišnje dijete nosi svog 2-godišnjeg brata nakon što su im roditelji ubijeni u izraelskom napadu ili kad se jednogodišnja beba pokušava igrati sa svojom mrtvom 8-godišnjom sestrom, ostaje vam samo da posumnjate i u ono malo vjere koju imate u čovječanstvo. U međuvremenu u Izraelu Jerusalem Post besramno objavljuje članke o kućnim ljubimcima koji osjećaju tjeskobu svaki put kad se oglase sirene za uzbunu.“


Jehad Saftawi

„Ne možemo otići. Čak i da možemo, zašto bismo to učinili? Već jesmo izbjeglice.

Roditelji mojih roditelja učili su me o palestinskim selima u onome što se sada zove Izrael – selima koja 4/5 Pojasa Gaze još uvijek zove domom. Židovski teroristi sravnili su sa zemljom, preimenovali i ukrali više od 500 tih sela tijekom stvaranja Izraela.

21 mi je godina i to je bilo davno. Ali svaka me eksplozija ovaj tjedan podsjetila na tu nepravdu. I nikad neću zaboraviti.

Između eksplozija zapisujem buduća sjećanja mojih unuka. Dolaze u intervalima i mjere se u koracima. Koracima do dna ove 5-katne zgrade. Koracima kojima trči moja majka, za njom sestre i brat, kako bi se pridružili drugim okupljenim obiteljima.“

„Najgori je osjećaj kad čujete zvuk aviona. Osjećate kao da vam se približava smrt koja će vas odvesti sa sobom.“ Ovo su riječi 21-godišnjeg Jehada Saftawija čiji se dom nalazi na sjeveru Pojasa Gaze koji je najviše pogođen granatiranjem iz izraelskih bespilotnih letjelica i ratnih zrakoplova.

„Osjećam se odgovornim za svoje sestre, majku i brata. Okupe se svi zajedno na najnižem katu.“ Jehad je sin političkog zatvorenika, a njegova se majka brine o njegovoj mlađoj braći i pokušava ih umiriti uvjeravajući ih kako je odlazak na najniži kat i okupljanje svih susjeda iz 5-katnice samo igra koju igraju.

Nema se kamo pobjeći: „sada se najgore osjećam dok gledam svoje sestre i majku kako plaču, u strahu za vlastite živote, bez skrovišta, bez mjesta na koje bi mogle otići. Nikada neću ovo zaboraviti.“

Svako malo u Jehadovoj četvrti nestane struje. Ljudi se u mraku još više plaše i osjećaju bespomoćnije. A od danas više nemaju ni najosnovnije prehrambene namirnice: „Potrošili smo kruh, ali smo imali još riže. Ne znamo kad ćemo ponovo moći nabaviti kruh.“


Dr. Mads Gilbert

„Užasna noć bombardiranja. Zgrade sravnjene sa zemljom. Uskraćivanje sna kao oblik kolektivnog mučenja, koje najteže pogađa djecu. Bombardiraju sada. Psi laju. Nema ljudskih zvukova u jutarnjim satima.“


Sabah Al Barakoni

„Ovo pišem usred noći. Ne mogu spavati. Bombe i rakete padaju svuda oko nas. Osjećam se kao da mi se srce trga na komadiće. Svako jutro telefonom zovem svo osoblje i oni mi kažu da ni oni ne mogu spavati. Kažu da pate od glavobolja. Naša su srca vrlo umorna. Kolegica svojoj 4-godišnjoj kćeri kaže da je glasna buka tek grmljavina kako se dijete ne bi bojalo. Ali ona zatim pita: „A gdje je kiša?“

Okupljamo se ovdje u kući podalje od prozora koji bi se mogli razbiti ako bombe padnu preblizu. Bojimo se izaći, čak i samo otići po kruh. Pekara nije tako blizu. Moj se suprug brine o svom paraliziranom ocu i ne može ga ostaviti kako bi otišao u pekaru. Previše bih se bojala za njega kad bi samo pokušao. Sretni smo, jer imamo dovoljno hrane za možda tjedan dana. Imamo riže i šećera, ulja za kuhanje, leće i nešto povrća.

Strah raste. Nema sigurnog skrovišta. Ne možemo napustiti Gazu kako bi negdje drugdje pronašli utočište.“


Sami Zimmo, 14 godina

„Ne možemo spavati. Ako zaspimo, budimo se uz zvuk bombi. Svaki put kad jedna od njih pogodi tlo, moja sestrica viče od straha. Počeli smo sanjati o mogućnosti da samo jedan dan spavamo bez ubijanja i bombardiranja.

Način na koji je rat počeo nas je iznenadio. Svaki dan jedni drugima govorimo da će danas biti kraj, ali tada shvatimo da je to samo još jedan početak.“


Raneen Haddad, 19 godina

„Izraelci su prošle noći bombardirali prazan komad zemlje do prozora naše dnevne sobe. Cijela je kuća bila obasjana. Bilo je toliko glasno da sam mislila da je bomba pala na nas. Čula sam lom prozorskih stakala i kako naše stvari padaju na pod. No ništa nisam mogla učiniti. Nisam mogla čak ni izaći iz sobe u kojoj smo se skrivali.

Nismo jedini. Svaka osoba koja živi u Gazi trpi istu sudbinu. Po mom su mišljenu ovakva djela među najgnjusnijim, najodvratnijim djelima koje netko može počiniti protiv vlastite vrste.

U 3 dana bilo je više od 900 zračnih udara. Broj poginulih među Palestincima stotinu je puta veći od onog među Izraelcima. Da vam kažem što stanovnici Gaze osjećaju kad čuju zvuk izraelskih raketa? Strah u dječjim srcima? A nemoć naših roditelja da nas zaštite?

Mi Palestinci nismo teroristi; opiremo se izraelskoj okupaciji. Da vam netko silom otme zemlju i sustavno nadzire cijelu vašu zajednicu zidovima i kontrolnim točkama, da vam uništi sveučilišta, kanalizacijske sustave i gospodarstvo, što biste vi učinili?“


Mohammed Omer

„Rado bih se riješio mirisa spaljenih tijela koji mi je ostao u nosu... Užasno je u bolnici Shifa.“


Dr. Ghada Ageel

„Moj 3-godišnji nećak iz Gaze, Abdallah, je veseo dječak. Jako se boji bombi i neprekidnog granatiranja. Ali mi je rekao da sada koristi taktiku koja mu pomaže da se smiri. Ode pod svoj krevet, začepi uši i počne vikati tako da svojim glasom nadglasa zvuk bombi i raketa. A danas je pronašao još kreativnije rješenje: 'Kad projektil dođe u našu kuću nadam se da će ga moji jaki i veliki roditelji udariti i otjerati. No, ako to ne upali, tada ću mu dati sve svoje grickalice, slastice i slatkiše kako me ne bi pogodio.'“


Samia Ageel

„Čim je moja kćer Noor prošle noći zaspala staklo na našim prozorima popucalo je od teškog bombardiranja. Staklo je palo po njenom tijelu i ozlijedilo joj lice. Mislila je da bombardiraju našu kuću i počela histerično vikati i pozivati da je spase iz ruševina. Probudila sam je i zavidala joj ranu. Ostale smo budne do jutra.

Ako sam i mogla ukrasti nekoliko sati sna prije, sada se bojim sklopiti oči jer bi mi tada smrt mogla ukrasti djecu. Ne znam što da radim. Kao roditelji trebali bismo zaštititi svoju djecu, ali mi to u Gazi više ne možemo, mehanizam terora udara po nama iz zraka, s kopna i s mora. Prati nas danonoćno u našim domovima, na ulicama, u našim krevetima i u našim snovima.“


Beesan Al-Hasham

„Moram kontrolirati svoje osjećaje i igrati se sa svojom djecom. Čim počne granatiranje počnem se šaliti i zabavljati ih. Prestrašena sam, ali želim spriječiti da se djeca uspaniče.“ Beesan je majka 4 djece. Tvrdi da se ono što trenutno kao majka osjeća ne može usporediti ni sa čime drugim. "Živimo sa spoznajom da bi danas mogao biti posljednji dan. Ako i sklopim oči, nikada ne mogu spavati. Ne želim ispustiti djecu iz vidokruga, jer, čak i da se radi o posljednjem trenutku života, želim biti pored njih, i pokušati postići da se osjećaju sigurno.“

Osigurati sigurnost svoje djece za Beesan je gotovo nemoguća misija. Svjesna je da nema nikakvu kontrolu nad time gdje bi projektil mogao pasti ili kada će Izrael ispaliti slijedeću bombu s čavlima, eksploziv koji je zabranjen na međunarodnoj razini.

„Moj sin Karim ima samo 12 godina. Još nije uspio zaboraviti sve što je vidio kad mu je bilo 8 godina tijekom prethodne izraelske invazije 2008. Pun je tjeskobe. Postavlja mi pitanja na koja je tako teško dati odgovore: Kamo idu svi ovi ubijeni ljudi? Brinem kako će reagirati i kako će se nositi sa svim ovim iskustvima. Bez obzira na to koliko bili pametni ili na koji način pokušali objasniti stvari, osjećaje straha i tjeskobe podjednako ne mogu kontrolirati ni stari ni mladi.“

Osim što brine zbog projektila koji padaju, Beesan se mora brinuti i o dobrobiti svoje djece. „Vrlo je hladno. Moramo prozore držati otvorenima kako od granatiranja ne bi popucala stakla. Zbog toga su nam noći postale nepodnošljive. Čujem glasove svoje djece, ali ih stalno gledam kako bih se uvjerila da još uvijek dišu.

Najgori je osjećaj nemoći. Ne mogu ih zaštititi. Ne mogu im pružiti ugodan i miran život kakav imaju druga djeca u svijetu. Mladi su. Imaju energije. Bistri su, ali ne znam što ih čeka u budućnosti. Osjećam da su izolirani. Vjernica sam, ali kad bombe padaju s neba osjećam se bespomoćno.“


Mohamed Abu Safia

„Danas sam otišao do doma obitelji Salah – ili onoga što je nekoć bio njihov dom, prije nego su ga potpuno uništili u bombardiranju. Razgovarao sam sa ženama i djecom koji su bili zakopani pod ruševinama, ali su se ih njih uspjeli izvući. Rekli su mi da su uspjeli preživjeti zbog svoje snažne volje da žive i pruže otpor.“

Duboko uzdahnuvši Mohamed kaže kako se djeca u njegovoj četvrti jako teško nose s onim čemu svjedoče. „Oni vide što im okupacijske snage rade. Djeca njihove dobi u europskim zemljama pohađaju sportske klubove i uživaju u svom djetinjstvu, dok ovdje djeca u Gazi jedva prežive svaki dan. Ostao sam bez riječi pred tom djecom i njihovom patnjom. Svi su bili mlađi od 15 godina.“

„Noćas četvoro djece i njihova majka spavaju u mrtvačnici bolnice. Ispaljuju li oni rakete? Prijete li sigurnosti? Djeca u bolnici Shifa stoje na vratima i opraštaju se od svojih prijatelja. Želimo da ova brutalna okupacija prestane. Želimo slobodu za svoju djecu.“


Mahmoud Abu Galwa

„Svjetlo nam daje osjećaj sigurnosti. Zato se osjećam vrlo tjeskobno kad nestane struje.“ Mahmoud živi u Jabalyji, jednom od najgušće naseljenih područja na svijetu.

Najpotresnije iskustvo mu je bilo „gledati oči djece kad zvuk ratnog zrakoplova probije zvučni zid. Oči im potamne. O tome brinem, o budućnosti ove djece. Kako će ikad zaboraviti ove zvukove? Kako će uspjeti proživjeti ovo razdoblje?“

Mahmoud je dobro upoznat s traumama. Ovaj bivši fotograf kaže kako više ne može uzeti fotoaparat u ruke. „Ne mogu se osloboditi užasnih slika koje sam vidio tijekom izraelske invazije 2008. Sjećanje mi onemogućava da se ponovo bavim fotografijom.“

Ali njegova mu je budućnost zadnja na pameti. Mahmoud brine da će izgubiti nekog od svojih najmilijih. „Što ako se probudim i bude ubijen netko koga volim? U Gazi u svakom trenutku možete sve izgubiti, voljenu osobu, kuću, pripada nam sve i ništa.“ Ali Mahmoud tvrdi da u Gazi pobjeđuje ljubav. „Unatoč svemu što se oko mene događa snagu crpim iz načina na koji se ljudi brinu jedni za druge. Dijelimo hranu, sklonište i ljubav. U ovo vrijeme dajemo jedni drugima. Nestrpljivo iščekujem trenutak kad će sve ovo završiti kako bi naša djeca mogla živjeti.“


Majed Abusalama

„Jučer je ubijen otac mog najboljeg prijatelja, a kćer jednog mog drugog prijatelja je ostala bez ruke. Sedam joj je godina.“ „U svojim smo domovima i čekamo da u njima umremo. Nemamo skloništa.“

Majed želi da svijet vidi što se događa: „Čak i ako ne preživim želim da svijet zna što nam se događa ovdje. Bombardiraju nas u našem izbjegličkom logoru. U Jabalyji nemamo humanitarne pomoći i nitko nam ne pomaže. Naša djeca plaču. Prestrašena su i vide stvari koje ne razumiju.

Izrael nas napada od dana kad sam rođen. Ovo nije rat. Ovo je napad. Nismo jednaki. Oni imaju bespilotne letjelice, avione F16 i brojna druga smrtonosna oružja. Kako da se borimo protiv treće najjače vojske na svijetu? Potrebna nam je međunarodna zaštita. Ovdje pljušte bombe, teške bombe.“


Lara Aburamadan

„Proteklih 48 sati moja majka i ja bdjele smo pored mojih sestara i brata – moje blizanke, brata adolescenta i sestre koja će uskoro završiti srednju školu. Majka i ja sjedimo zajedno u unutarnjoj sobi bez prozora gledajući naborana čela mog brata i dviju sestara koji se naprežu da zaspu.

I cijelo vrijeme čujemo bombe. Bombe koje nose miris jeseni i studen zime. Bombe koje udaraju. Bombe koje ubijaju. Još uvijek se budim iz noćnih mora s bombama koje su parale naše nebo prije gotovo četiri godine, kad je moja prijateljica iz razreda Maha izgubila majku u izraelskom zračnom udaru. A prijateljica iz djetinjstva Hanan vidjela je odsječenu nogu svoje majke u ruševini nakon jednog drugog napada.

Dok promatram umorne oči svoje majke pitam se: Što se događa onima koji izgube dijete? I hoću li ikada vidjeti svoje?“


Inas Safadi

19-godišnja Inas je bila sama kod kuće i učila za ispite kad je počelo granatiranje. „Nazvala sam majku kako bih bila sigurna da će odmah doći kući jer situacija nije sigurna. Kad je došla zagrlila me i počela moliti kako bi me umirila. Bila sam prestrašena. Jako se bojim za svoju obitelj i prijatelje. Bojim se za sve koje volim.“

Inas je već izgubila 2 prijateljice tijekom izraelske invazije 2009. „Bojim se da će se tako nešto ponovo dogoditi. Mislim da neću preživjeti ponovni gubitak nekog koga volim.“

Osim mrtvih prijatelja i članova obitelji, mlada Inas kaže da umiru i njeni snovi. „Iz minute u minutu uništavaju sve moje snove. Sve stvari koje sam planirala možda nikada neću moći učiniti jer bi me mogli ubiti svakog trenutka. Sada razgovaram s vama, a svuda padaju rakete.“

„Svi sjedimo u jednoj sobi. Zalijepljeni smo za TV i gledamo vijesti. Punimo telefone jer se bojimo da ćemo svakog časa ponovo ostati bez struje.“


Kawther Abuhani

„Svakih pola sata čujemo glasne eksplozije. Vidimo vatru i bombe kako padaju s neba. Svaki se put osjećamo kao da je na nas došao red i da će bombe pasti na našu kuću.“ 23-godišnja Kawther Abuhani iz sjevernog Pojasa Gaze živi s devet članova svoje obitelji.

„Okupili smo se u jednoj sobi. Uključen je radio. Ne gasimo ga. Kad počne granatiranje ja i sestra se jako uplašimo. Zatvorimo oči. Ništa drugo ne možemo učiniti. Sklapanje očiju je jedino što nam pomaže kako ne bismo vidjele žuta i crvena svjetla granata koje padaju poput krvave kiše.“

Kawtherina majka pokušava grliti svoje kćeri i umiriti ih. Kawther kaže: „Imam malu sestru. Vrlo je prostodušna. Kad dođe do eksplozija uvjerimo je da se radi o vatrometu. Ne mogu zadržati suze kad je vidim kako se igra jer ne zna što se stvarno događa i da bismo svi mogli umrijeti svakog trena.“

Dok se boji za svoje živote, poput mnogih obitelji u Gazi, Kawtherina obitelj prima uznemiravajuće pozive nepoznatih ljudi iz Izraela. „Više se ne javljamo na telefon. U užasnoj smo situaciji. Ovo je fizički i psihološki rat.“


Joe Catron

„Oko 13:10 na odjel je donesena 10-mjesečna djevojčica Haneen Tafesh. Nije bila pri svijesti, a njeno maleno tijelo bilo je sivo. Zadobila je prijelom lubanje i krvarenje mozga, u napadu koji se dogodio oko 11 sati dan ranije u četvrti Sabra u Gazi. Bila je u komi i na mehaničkoj ventilaciji. Kasnije tijekom poslije podneva zanimalo nas je kako je Haneen i liječnici su nam rekli da joj se stanje pogoršalo. Kad smo se navečer vratili kući, saznali smo da je umrla.“


Mohammed Abu Amsha

2 i pol-godišnji Mohammed Abu Amsha je ranjen dok je sjedio ispred kuće svog djeda u Beit Hanounu. Lovac F16 je ispalio projektil u njegovoj blizini, a komadi ruševina građevina koji su letjeli zrakom pogodili su ga u glavu. U napadu je ranjen i Mohammedov ujak.


Zuhdiye Samour

Zuhdiye Samour, majka i baka iz izbjegličkog logora Obala u gradu Gazi, još je uvijek bila vidljivo potresena onim što je proživjela dok je pričala svoju priču: „Sjedili smo zajedno u našoj kući. Bilo je oko 20:30 i gledali smo TV, filmove kako bi se djeca manje bojala. Tada smo začuli zvuk 12 granata ispaljenih iz ratnih brodova na moru.“ Zuhdiye i još 3 civila su ranjeni kad su granate pale na njenu četvrt, stambeno područje u gradu Gazi.


Shahd Abusalama

„Prijatelj mojih roditelja, Marwan Abu Al-Qumsan (52), koji često posjećuje našu kuću, hodao je ulicom vraćajući se iz posjeta obitelji svoje sestre. Izraelska je vojska ispalila jedan projektil na praznu česticu zemlje nekoliko metara od njega koji je u zemlji ostavio veliku i duboku rupu. On je nekako pao u tu rupu gdje je živ zakopan. Ljudi su kopali 4 sata kako bi ga izvadili. (Njegov brat je hodao oko 20 metara iza njega i čudesno preživio napad, ali ima rane po cijelom tijelu.)

...

(kasnije) Moj je otac otišao iz kuće na pogreb svog prijatelja. Nismo htjeli da ide jer bi Izrael lako mogao ciljati put do pogreba, no on je obećao da će se brzo vratiti. Znam da ćemo se opustiti tek kad vidimo da se kući vratio živ i zdrav.“


Duaa Hejazi

13-godišnja Duaa Hejazi se iz šetnje s majkom i braćom vraćala kući u četvrti Sabra u Gazi kad je oko 20 sati na cestu ispred njihovog doma ispaljen izraelski projektil. „Mnogo sam krvarila. Moj je brat također bio ranjen, u ruku. Susjedi su me doveli u bolnicu.“ Duaa je zadobila ozljede od šrapnela po cijelom gornjem dijelu tijela, a neki su joj komadi još uvijek usađeni u grudni koš. Želi uputiti poruku drugoj djeci, koja ne žive u Pojasu Gaze:

„Kažem, mi smo djeca. Ni za što nismo krivi da bismo se morali s ovim suočavati. Oni nas okupiraju i ja ću reći, kao što je Abu Omar rekao, 'Ako si planina, vjetar te ne može zatresti.' Ne bojimo se, ostat ćemo čvrsti.“


Shahd Abusalama

„Dvije bombe su upravo pale u našoj četvrti, na udaljenosti od oko 100m. Istovremeno smo čuli krik traumatiziranih ljudi u našoj četvrti. Imao sam osjećaj da mi je na sekundu stalo srce.“


Izvor i više informacija: Gaza Under Attack: Stories From on the Ground



DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
In the Name of Justice: Key Issues Around a Single State
A just peace requires that the refugee issue be addressed directly. While details may be negotiated, especially if some refugees prefer resettlement elsewhere and/or economic compensation, two conditions are critical if the refugee issue is to be resolved: the refugees' unconditional right to return, as it is advocated by UN General Assembly resolution 194 related to the Right of Return of Palestinians, must be accepted, so that “goodwill” or “humanitarian” gestures do not replace the refugees' alienable rights to repatriate, return to their homes and live at peace; and Israel must acknowledge its responsibility for driving out half the Palestinian people in 1947/48, as well as for the expulsions of 1967 and displacement ongoing since – a symbolic admission of responsibility crucial to reconciliation between the people and to eventual historical “closure.”
Read more...

Jordan Valley Matrix of Control
In 1967 The Palestinian Population in the Jordan Valley was 320,000 people. In 2011 it was reduced to 56,000 people who live In 29 communities.
Read more...

'Anin, Mevo Dotan (Imriha), Reihan, Shaked, Thu 17.1.13, Morning
'Anin Checkpoint is located on the separation fence, east of Mei Ami, between the village of 'Anin in the West Bank and Um el-Fahm in Israel. Those who pass and return here are residents of 'Anin, mostly to cultivate their lands which have been cut off from the village by the separation fence. The checkpoint opens two days a week, morning and afternoon, and daily during the olive harvest season. People go out from the village in the morning and must return the same afternoon. Anyone who does not return that same day has his permits confiscated, and until he gets the situation corrected he is prohibited from transit.
Read more...

Bethlehem Christians feel the squeeze as Israeli settlements spread
But this terrain will soon be covered in concrete after the authorisation last week of the construction of more than 2,600 homes in Givat Hamatos, the first new Israeli settlement to be built since 1997. It lies between two existing settlements: Gilo, home to 40,000 people, sits atop one hill; to its east, on another hill, stands Har Homa, whose population is around 20,000, with further expansion in the pipeline. Both are largely built on Bethlehem land. Givat Hamatos will form a strategic link between these twin towns, further impeding access between Bethlehem and the intended capital of Palestine, East Jerusalem, just six miles away.
Read more...

Najnovija katastrofa u Gazi

Prijevod članka The latest Gaza catastrophe od 18. studenog 2012, koji je napisao Richard Falk, Posebni UN-ov izvjestitelj za ljudska prava Palestinaca, i koji možete na engleskom pročitati na linku.


Brojni aspekti aktualnog napada na Gazu prolaze ispod radarskih ekrana svjetske savjesti.

Tipičan primjer dvostrukih mjerila koja se primjenjuju u medijima na Zapadu u pogledu nove i tragične izraelske eskalacije nasilja usmjerenog protiv Pojasa Gaze osvanuo je u obliku apsurdno pristranog naslova na naslovnici New York Timesa: „Raketama gađaju Jeruzalem; Izrael se priprema za invaziju na Gazu“ (NYT od 16. studenog 2012). Ponešto dešifrirana, poruka je slijedeća: Hamas je agresor, a Izrael, kada i ako pokrene kopneni napad na Gazu, mora očekivati nove napade raketama. Ovo je zapanjujuće orvelijanska preformulacija stvarnosti.

Stvarno stanje je, naravno, upravo suprotno: naime, može se pretpostaviti da je nezaštićeno stanovništvo Gaze sada u strahu od predstojećeg sveopćeg izraelskog napada, dok je također istina, bez umanjivanja stvarnosti ove prijetnje, da su neke rakete ispaljene iz Gaze bez nanošenja ozljeda (iako kao što je opće poznato uz prijeteće implikacije) pale na predgrađa Jeruzalema i Tel Aviva. Ogroman nesrazmjer u sposobnosti dviju strana da prouzroče štetu ili nanesu patnju zahvaljujući totalnoj izraelskoj vojnoj nadmoći ovo izvrtanje zabrinutosti oko toga što bi moglo zadesiti izraelsko društvo u slučaju daljnje intenzifikacije napada na Gazu čini perverznim.

Oslanjanje Hamasa i raznih milicija u Gazi na neselektivne, makar i bezglavo neprecizne i uglavnom neopasne, rakete je kažnjivo kršenje međunarodnog humanitarnog prava, ali nizak broj njihovih žrtava i malu materijalnu štetu treba odmjeriti unutar sveukupnog konteksta silnog nasilja koje se koristi protiv Palestinaca. U nezapadnom svijetu rasprostranjena je percepcija kako ovaj novi krug nasilja u Gazi izgleda kao ponavljanje izraelske agresije na Gazu potkraj 2008. i početkom 2009, koja je slično izvedena između završetka američkih predsjedničkih izbora i planiranih izraelskih parlamentarnih izbora.

Upiranja prstom

Odvija se uobičajena rasprava o tome gdje treba potražiti odgovornost za inicijalni čin ove nove eskalacije nasilja. Je li to nekoliko hitaca ispaljenih iz Gaze preko granice na izraelsko oklopno terensko vozilo ili je to ciljano ubojstvo izraelskim projektilom Ahmeda Jabarija, čelnika vojnog krila Hamasa, nekoliko dana kasnije? Ili neki drugi čin jedne ili druge strane? Ili je to neprekidno nasilje nad stanovnicima Pojasa Gaze koje proizlazi iz blokade nametnute od polovice 2007. godine?

Atentat na Jabarija dogodio se nekoliko dana nakon neslužbenog primirja o kojem se pregovaralo uz pomoć Egipta i na koje je, prilično ironično, pristao nitko drugi nego sam Jabari u ime Hamasa. Njegovo je ubojstvo očigledno zamišljeno kao gruba provokacija koja će omesti pažljivo ispregovarana nastojanja da se izbjegne osvetnički slijed nasilja kakvo je povremeno izbijalo tijekom nekoliko proteklih godina.

Atentat na tako visokopozicioniranu palestinsku političku figuru kao što je bio Jabari nije spontani čin. On se temelji na pomnoj prismotri tijekom duljeg razdoblja i očigledno se planira mnogo unaprijed dijelom u nadi da će se izbjeći kolateralna šteta i na taj način ublažiti negativni publicitet. Iako je takvo izvansudsko pogubljenje također i sastavni dio novog američkog etosa ratovanja bespilotnim letjelicama, ono ostaje nezakonita taktika u sukobu koja protivničkim političkim čelnicima koji ne sudjeluju u borbama uskraćuje svaku mogućnost da se brane od optužbi i podrazumijeva odbacivanje svake naklonjenosti traženju nenasilnog rješenja političkog konflikta. Ono predstavlja nametanje smrtne kazne bez pravičnog postupka, što je uskraćivanje elementarnih prava suočavanja s optužiteljem.

Ostavljajući postrani istančane pojedinosti prava, izraelsko je čelništvo znalo točno što radi kad je prekršilo primirje i izvršilo atentat na tako istaknutog Hamasovog čelnika, nekog koga se općenito smatra podređenim samo premijeru Gaze Ismailu Haniyi. Mjesecima su kružile glasine i prikrivene prijetnje kako Netanyahuova vlada planira izvesti veliki napad na Gazu, a čini se kako se vrijeme trenutnih napada podudara s dinamikom izraelske unutarnje politike, osobito s tradicionalnom izraelskom praksom održavanja imidža žilavosti postojećeg čelništva u Tel Avivu kao načina kojim se izraelske građane potiče da se osjećaju uplašeno, ali zaštićeno, prije nego izađu na birališta.

Pod opsadom

Iza stravičnog nasilja, koje razotkriva potpunu ranjivost svih onih koji žive kao zarobljenici u Gazi, jednoj od najnapučenijih i najsiromašnijih zajednica na planeti, krije se zastrašujuća struktura ljudskog zlostavljanja kojem međunarodna zajednica i dalje okreće leđa, dok drugdje propovijeda poštivanje norme „odgovornosti da zaštiti“ kad god to odgovara NATO-u. Više od polovice od 1,6 milijuna stanovnika Gaze su izbjeglice koje žive na području ukupne površine jedva dva puta veće od površine glavnog grada SAD-a Washingtona. Od sredine 2007. stanovništvo Pojasa Gaze je podvrgnuto kaznenoj blokadi koja svakodnevni život čini nepodnošljivim, a Pojas Gaze je pod nesmiljenom okupacijom od 1967. godine.

Izrael je pokušao prevariti svijet izlažući svoju priču o povlačenju iz Gaze u dobroj vjeri 2005, što su palestinski militanti tada iskoristili kao priliku za pokretanje smrtonosnih raketnih napada. No postoji i suprotna priča, prihvaćena od strane većine neovisnih promatrača, prema kojoj je uklanjanje izraelskih vojnika i kolonističkih naselja bio tek preraspored vojske na granice Pojasa Gaze, uz apsolutnu kontrolu nad onim što ulazi u Pojas Gaze i što iz njega izlazi, otvorenu sezonu dozvoljenog samovoljnog ubijanja, bez ikakve odgovornosti i bez ikakvih nepovoljnih posljedica, uz bezupitnu potporu američke vlade.

Sa stajališta međunarodnog prava izraelsko navodno „povlačenje“ iz Gaze nije Izrael oslobodilo obveza koje ima kao okupacijska sila prema Ženevskim konvencijama, pa stoga izraelski master plan podvrgavanja cijelog stanovništva Pojasa Gaze strogim oblicima kolektivnog kažnjavanja predstavlja neprekidni zločin protiv čovječnosti, te sramotno kršenje članka 33 Četvrte ženevske konvencije. Ne iznenađuje što tako mnogo ljudi koji su tešku situaciju u Pojasu Gaze vidjeli iz bliza, opisuje Pojas Gaze kao „najveći zatvor na otvorenom na svijetu“.

Netanyahuova vlada vodi politiku koja se najbolje može razumijeti iz perspektive naseljeničkog kolonijalizma. Ono što razlikuje naseljenički kolonijalizam od ostalih oblika kolonijalizma je nakana kolonijalista ne samo da izrabljuju i dominiraju, već i da prisvoje zemlju i nametnu svoju vlastitu kulturu domorodačkom stanovništvu. U tom pogledu Izraelu je koristan sukob između Hamasa i Fataha i on nastoji potaknuti potlačene Palestince da se uz odricanje od pružanja otpora odreknu i svog identiteta čak do te mjere da od Palestinaca u Izraelu traži da prisegnu na lojalnost Izraelu kao „židovskoj državi“.

Zapravo, za razliku od Zapadne Obale i Istočnog Jeruzalema, u Pojasu Gaze Izrael nema dugoročnih teritorijalnih ambicija. Izraelsko kratkoročno rješenje takozvanog „demografskog problema“ (to jest zabrinutosti zbog porasta palestinskog u odnosu na židovsko stanovništvo) moglo bi se uvelike olakšati kad bi Egipat sebi pripojio Pojas Gaze ili kad bi Gaza postala trajno odvojen entitet, pod uvjetom da bude pouzdano demilitarizirana. Ono što Gazu trenutno čini korisnom Izraelcima je izraelska sposobnost da upravljaju razinom nasilja, kako radi odvraćanja pažnje od ostalih problema (npr. uzmicanje u odnosu s Iranom; ubrzano širenje kolonističkih naselja), tako i kao način uvjeravanja vlastitog naroda da opasni neprijatelji nisu uklonjeni i da se s njima treba obračunati željeznom šakom izraelskog militarizma.

Nema mira

U pozadini su dva usko povezana razvoja događaja. Prvi je mjera do koje je stalno širenje izraelskih kolonističkih naselja učinilo nerealističnim pretpostavke da će održiva palestinska država ikada nastati putem izravnih pregovora. Drugi, kojeg ističe nedavno udruživanje Natanyahuovih i Liebermanovih snaga, je mjera do koje je sam izraelski proces vladavine neizravno nepovratno prigrlio viziju Velikog Izraela koji obuhvaća cijeli Jeruzalem i veći dio Zapadne Obale.

Činjenica da svjetski čelnici na Zapadu nastavljaju ponavljati mantru o miru putem izravnih pregovora je ili izraz najočiglednije nekompetencije ili potpuna prijevara. Najmanje što svima nama duguju Washington i ostali koji pozivaju na nastavak izravnih pregovora je objašnjenje kako će biti moguće uspostaviti palestinsku državu unutar granica iz 1967. kad to znači raseljavanje većine od 600 000 naoružanih kolonista koje sada štiti izraelska vojska i koji su prisutni diljem okupirane Palestine. Takvo bi objašnjenje također trebalo dati odgovor na pitanje zašto je Izraelu dopušteno da u tišini legalizira oko 100 „položaja“, divljih kolonističkih naselja razasutih po Zapadnoj Obali, koja su prethodno smatrana nezakonitima čak i prema izraelskom zakonu. Ovakvi potezi prema legalizaciji zaslužuju hitnu pozornost onih koji i dalje proglašavaju svoju vjeru u rješenje sa stvaranjem 2 država, no njih se umjesto toga ignorira.

To nas vraća natrag Gazi i Hamasu. Najviši Hamasovi čelnici pojasnili su nebrojeno puta kako su otvoreni za uspostavu trajnog mira s Izraelom ako dođe do totalnog povlačenja izraelskih snaga na granice iz 1967. (22% povijesne Palestine) i ako takav dogovor dobije potporu na referendumu svih Palestinaca koji žive pod okupacijom.

Izrael, uz potporu Washingtona, zauzima stajalište da je Hamas „teroristička organizacija“ koja mora biti trajno isključena iz diplomatskih procedura, osim naravno kad pregovaranje s Hamasom služi izraelskim ciljevima. Izrael je tako postupio 2011. kad je pregovarao o razmjeni zarobljenika u kojoj je nekoliko stotina Palestinaca oslobođeno iz izraelskih zatvora u zamjenu za oslobađanje zarobljenog izraelskog vojnika Gilada Shalita ili kad se činilo pogodnim iskoristiti prednosti egipatskog posredništva s ciljem uspostave privremenih prekida vatre.

Proslavljeni izraelski mirovni aktivist i bivši zastupnik u Knessetu Uri Avnery nas je podsjetio kako se u arapskoj kulturi smatra da je prekid vatre, hudna na arapskom, posvetio Allah i kako se on primjenjuje i vjerno poštuje od vremena križarskih ratova. Avnery također tvrdi da je do trenutka kad je na njega izvršen atentat, Jabari bio u kontaktu s Izraelcom Gershonom Baskinom nastojeći istražiti izglede za dugoročni prekid vatre, o čemu su izraelski čelnici bili obavješteni, ali za što predvidljivo nisu pokazali nikakav interes.

Čekajući pravdu

Postoji još jedna značajka ovog obnavljanja sukoba koje uključuje napade na Pojas Gaze. Izrael ponekad inzistira da se, budući da više nije, prema vlastitim tvrdnjama, okupacijska sila, nalazi u ratu s Gazom kojom vlada Hamas. No da se ovo uzme kao ispravni pravni opis odnosa između dviju strana, Gaza bi imala prava borca, uključujući opciju uporabe razmjerne sile protiv izraelskih vojnih ciljeva. Kao što je ranije objašnjeno, takav pravni opis odnosa između Izraela i Gaze je neprihvatljiv. Gaza je i dalje okupirana i u biti bespomoćna, a Izrael kao okupator nema zakonsko ni etičko pravo ratovati protiv stanovništva i vlade u Gazi, koja je, usput budi rečeno, izabrana na slobodnim izborima koje su početkom 2006. nadzirali međunarodni promatrači.

Upravo suprotno, najvažnija obveza koju ima Izrael kao okupator je zaštititi civilno stanovništvo Pojasa Gaze. Čak i ako je broj žrtava aktualnog nasilja za sada nizak u usporedbi s operacijom Lijevano olovo, intenzitet zračnih i pomorskih napada na bespomoćno stanovništvo Gaze usađuje strah u srce i um svake osobe koja živi u Pojasu Gaze, oblik neselektivnog nasilja nad duhom i mentalnim zdravljem cijelog naroda koje se ne može mjeriti u krvi i mesu, već u traumatičnom strahu koji stvara.

Na Zapadu često slušamo kako je međunarodno ratovanje u padu od raspada Sovjetskog Saveza prije dvadeset godina. Takve su tvrdnje do neke mjere dobrodošli razvoj događaja, no ljudi na Srednjem istoku još nisu imali priliku osjetiti povoljnosti ovog trenda, najmanje od svih ljudi u okupiranoj Palestini, među kojima stanovnici Pojasa Gaze najviše pate. Ovaj spektakl jednostranog rata u kojem Izrael odlučuje koliko će nasilja upotrijebiti, a Gaza čeka da bude pogođena, ispaljujući s vojnog stajališta besmislene salve raketa kao gestu otpora, predstavlja sramotni slom civilizacijskih vrijednosti. Te rakete doista šire strah i uzrok su traume kod izraelskih civila čak i kad ne pogode nikakvu metu i one predstavljaju neprihvatljivu taktiku. Međutim njihovu neprihvatljivost moramo odvagnuti naspram neprihvatljivih taktika Izraela koji o svemu odlučuje u ovom sukobu.

Doista je uznemirujuće da sada čak i najsvetijem od svih gradova, Jeruzalemu, prijete napadi, no trajni ugnjetavački uvjeti u kojima žive stanovnici Gaze, neizbježno vode do porasta razine frustriranosti, zapravo, vapaja u pomoć koje svijet na vlastitu opasnost ignorira već desetljećima. To su krici opstanka! Shvatiti to ne znači pretjerivati! Kako bi se stekla perspektiva dovoljno je pročitati nedavni UN-ov izvještaj koji zaključuje kako će pogoršanje pružanja usluga i ostalih uvjeta Pojas Gaze učiniti nenastanjivim do 2020. godine.

Potpuno nevezano uz stvarnu opravdanost optužbi s obiju strana, jedna je strana vojno svemoćna, dok druga bespomoćno čuči u strahu. Takva groteskna stvarnost prolazi ispod radarskih ekrana svjetske savjesti zbog geopolitičkog štita iza kojeg je Izraelu dopušteno da radi što god želi. Takva je okolnost moralno nepodnošljiva i trebala bi biti politički neprihvatljiva. Svaka osoba, vlada i institucija dobre volje treba joj se aktivno suprotstaviti na globalnoj razini.


Izvor: The latest Gaza catastrophe


DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:  
The Legal Ramifications of Palestinian Statehood
Unlike the International Court of Justice, the International Criminal Court is legally and functionally independent from the UN; however, the Security Council has certain powers in some instances. As a recognized state (full UN member or non-member observer state that has ratified the Rome Statute), Palestine will have the right to become a member of, and appeal to the International Criminal Court in The Hague. This will make the Palestinians able to accuse central persons from the Israeli military of violations of international law during military operations on Palestinian territory. Evidence proves numerous present and past Israeli officials liable for crimes of war and against humanity, as well as other offenses. This jurisdiction, however, can most likely not be extended to the period prior to the state's existence. Nevertheless this may have far-reaching implications for the Israelis; in addition to exposing members of the Israeli military to investigation and prosecution it could raise the issue of the settlement project which constitutes a war crime under the ICC Statute. This would implicate not only the military but tens of thousands of civilians.
Read more...

Settlements or Peace?
For the past few decades, negotiations and attempts at the “peace process” have been occurring intermittently. The asymmetrical relationship that exists between Israel and Palestine, occupier and occupied, has allowed for numerous unilateral decisions to be made by Israel. Having the upper hand, Israel has benefited from stalling the peace process in many ways. Perhaps the most damaging blow to any attempt at negotiations is the proliferation of Israeli settlements on occupied Palestinian territory, compromising the future of a viable Palestinian state. In just the past two decades, for example, the number of settlers has grown from 241,500 in 1992 to 490,000 in 2010, which includes east Jerusalem.
Read more...

'State of Palestine' title is symbolic but a political risk
Mr Abbas and his leadership run a state in name only. Israel retains ultimate control over the West Bank and the desired Palestinian capital of east Jerusalem, which Israel formally annexed. Gaza is administered by their Islamist rivals in Hamas, who may simply refuse to obey Mr Abbas's decree, which was signed on Thursday. And then there are the refugees. "Does the new 'State of Palestine' passport include Palestinians living outside of Palestine, like refugees in Lebanon?" asked Mr Jabarin. Because it was the Palestine Liberation Organisation (PLO), which was upgraded to an observer state at the UN last year, this could mean both the about 4.6 million Palestinians in the Israeli-occupied territories and millions of refugees abroad could potentially receive one, Mr Jabarin added. The UN recognises the PLO, also headed by Mr Abbas, as the "sole legitimate representative of the Palestinian people".
Read more...

Lod's Arab residents fear influx of Jewish 'settlers' will drive them out
One must slog through a lot of mud and garbage to get to the entrance of Lod's old Muslim cemetery, and one can't miss the contrast to the modern new buildings opposite it, some still under construction. This is the neighborhood of Ramat Elyashiv, 450 apartments being built at the initiative of the Garin Torani, a group of young religious-Zionist families who have come to actualize their Zionism in Lod. A sign on the access road reads "entrance to residents of the street only." Election posters for Habayit Hayehudi flap in the wind on some of the balconies. This neighborhood was built on the ruins of the cemetery neighborhood, whose residents were evacuated. Not far from here, a similar project called Ahuzat Nof Neria is going up - also targeting religious-Zionist families. Both these neighborhoods have generated deep resentment among the Arab residents of this mixed city, who could only dream of having such neighborhoods built for them. The local Arabs refer to their new neighbors as "settlers" and fear that their ultimate aim is to drive them out of the city, where they constitute a quarter of the population.
Read more...

The Jordan Valley
Jordan Valley covers around 28.5% of the West Bank and is rich in land and water resources, making it conducive for agriculture and animal husbandry. Even though there are 56,000 Palestinians and about 9,400 Israeli settlers living in the area, only around 5% of the Jordan Valley is under full or civilian Palestinian control. The rest, 95% of the Valley is designated Area C, which under the Oslo agreement is under full Israeli control. What this means is that agricultural and grazing land is not accessible to Palestinians, the result of which is that 60% of the Palestinians in the Jordan Valley live under the poverty line (2009).
Read more...