Prijevod članka The latest Gaza catastrophe od 18. studenog 2012, koji je napisao Richard Falk, Posebni UN-ov izvjestitelj za ljudska prava Palestinaca, i koji možete na engleskom pročitati na linku.
Brojni aspekti aktualnog napada na Gazu prolaze ispod radarskih ekrana svjetske savjesti.
Tipičan primjer dvostrukih mjerila koja se primjenjuju u medijima na Zapadu u pogledu nove i tragične izraelske eskalacije nasilja usmjerenog protiv Pojasa Gaze osvanuo je u obliku apsurdno pristranog naslova na naslovnici New York Timesa: „Raketama gađaju Jeruzalem; Izrael se priprema za invaziju na Gazu“ (NYT od 16. studenog 2012). Ponešto dešifrirana, poruka je slijedeća: Hamas je agresor, a Izrael, kada i ako pokrene kopneni napad na Gazu, mora očekivati nove napade raketama. Ovo je zapanjujuće orvelijanska preformulacija stvarnosti.
Stvarno stanje je, naravno, upravo suprotno: naime, može se pretpostaviti da je nezaštićeno stanovništvo Gaze sada u strahu od predstojećeg sveopćeg izraelskog napada, dok je također istina, bez umanjivanja stvarnosti ove prijetnje, da su neke rakete ispaljene iz Gaze bez nanošenja ozljeda (iako kao što je opće poznato uz prijeteće implikacije) pale na predgrađa Jeruzalema i Tel Aviva. Ogroman nesrazmjer u sposobnosti dviju strana da prouzroče štetu ili nanesu patnju zahvaljujući totalnoj izraelskoj vojnoj nadmoći ovo izvrtanje zabrinutosti oko toga što bi moglo zadesiti izraelsko društvo u slučaju daljnje intenzifikacije napada na Gazu čini perverznim.
Oslanjanje Hamasa i raznih milicija u Gazi na neselektivne, makar i bezglavo neprecizne i uglavnom neopasne, rakete je kažnjivo kršenje međunarodnog humanitarnog prava, ali nizak broj njihovih žrtava i malu materijalnu štetu treba odmjeriti unutar sveukupnog konteksta silnog nasilja koje se koristi protiv Palestinaca. U nezapadnom svijetu rasprostranjena je percepcija kako ovaj novi krug nasilja u Gazi izgleda kao ponavljanje izraelske agresije na Gazu potkraj 2008. i početkom 2009, koja je slično izvedena između završetka američkih predsjedničkih izbora i planiranih izraelskih parlamentarnih izbora.
Upiranja prstom
Odvija se uobičajena rasprava o tome gdje treba potražiti odgovornost za inicijalni čin ove nove eskalacije nasilja. Je li to nekoliko hitaca ispaljenih iz Gaze preko granice na izraelsko oklopno terensko vozilo ili je to ciljano ubojstvo izraelskim projektilom Ahmeda Jabarija, čelnika vojnog krila Hamasa, nekoliko dana kasnije? Ili neki drugi čin jedne ili druge strane? Ili je to neprekidno nasilje nad stanovnicima Pojasa Gaze koje proizlazi iz blokade nametnute od polovice 2007. godine?
Atentat na Jabarija dogodio se nekoliko dana nakon neslužbenog primirja o kojem se pregovaralo uz pomoć Egipta i na koje je, prilično ironično, pristao nitko drugi nego sam Jabari u ime Hamasa. Njegovo je ubojstvo očigledno zamišljeno kao gruba provokacija koja će omesti pažljivo ispregovarana nastojanja da se izbjegne osvetnički slijed nasilja kakvo je povremeno izbijalo tijekom nekoliko proteklih godina.
Atentat na tako visokopozicioniranu palestinsku političku figuru kao što je bio Jabari nije spontani čin. On se temelji na pomnoj prismotri tijekom duljeg razdoblja i očigledno se planira mnogo unaprijed dijelom u nadi da će se izbjeći kolateralna šteta i na taj način ublažiti negativni publicitet. Iako je takvo izvansudsko pogubljenje također i sastavni dio novog američkog etosa ratovanja bespilotnim letjelicama, ono ostaje nezakonita taktika u sukobu koja protivničkim političkim čelnicima koji ne sudjeluju u borbama uskraćuje svaku mogućnost da se brane od optužbi i podrazumijeva odbacivanje svake naklonjenosti traženju nenasilnog rješenja političkog konflikta. Ono predstavlja nametanje smrtne kazne bez pravičnog postupka, što je uskraćivanje elementarnih prava suočavanja s optužiteljem.
Ostavljajući postrani istančane pojedinosti prava, izraelsko je čelništvo znalo točno što radi kad je prekršilo primirje i izvršilo atentat na tako istaknutog Hamasovog čelnika, nekog koga se općenito smatra podređenim samo premijeru Gaze Ismailu Haniyi. Mjesecima su kružile glasine i prikrivene prijetnje kako Netanyahuova vlada planira izvesti veliki napad na Gazu, a čini se kako se vrijeme trenutnih napada podudara s dinamikom izraelske unutarnje politike, osobito s tradicionalnom izraelskom praksom održavanja imidža žilavosti postojećeg čelništva u Tel Avivu kao načina kojim se izraelske građane potiče da se osjećaju uplašeno, ali zaštićeno, prije nego izađu na birališta.
Pod opsadom
Iza stravičnog nasilja, koje razotkriva potpunu ranjivost svih onih koji žive kao zarobljenici u Gazi, jednoj od najnapučenijih i najsiromašnijih zajednica na planeti, krije se zastrašujuća struktura ljudskog zlostavljanja kojem međunarodna zajednica i dalje okreće leđa, dok drugdje propovijeda poštivanje norme „odgovornosti da zaštiti“ kad god to odgovara NATO-u. Više od polovice od 1,6 milijuna stanovnika Gaze su izbjeglice koje žive na području ukupne površine jedva dva puta veće od površine glavnog grada SAD-a Washingtona. Od sredine 2007. stanovništvo Pojasa Gaze je podvrgnuto kaznenoj blokadi koja svakodnevni život čini nepodnošljivim, a Pojas Gaze je pod nesmiljenom okupacijom od 1967. godine.
Izrael je pokušao prevariti svijet izlažući svoju priču o povlačenju iz Gaze u dobroj vjeri 2005, što su palestinski militanti tada iskoristili kao priliku za pokretanje smrtonosnih raketnih napada. No postoji i suprotna priča, prihvaćena od strane većine neovisnih promatrača, prema kojoj je uklanjanje izraelskih vojnika i kolonističkih naselja bio tek preraspored vojske na granice Pojasa Gaze, uz apsolutnu kontrolu nad onim što ulazi u Pojas Gaze i što iz njega izlazi, otvorenu sezonu dozvoljenog samovoljnog ubijanja, bez ikakve odgovornosti i bez ikakvih nepovoljnih posljedica, uz bezupitnu potporu američke vlade.
Sa stajališta međunarodnog prava izraelsko navodno „povlačenje“ iz Gaze nije Izrael oslobodilo obveza koje ima kao okupacijska sila prema Ženevskim konvencijama, pa stoga izraelski master plan podvrgavanja cijelog stanovništva Pojasa Gaze strogim oblicima kolektivnog kažnjavanja predstavlja neprekidni zločin protiv čovječnosti, te sramotno kršenje članka 33 Četvrte ženevske konvencije. Ne iznenađuje što tako mnogo ljudi koji su tešku situaciju u Pojasu Gaze vidjeli iz bliza, opisuje Pojas Gaze kao „najveći zatvor na otvorenom na svijetu“.
Netanyahuova vlada vodi politiku koja se najbolje može razumijeti iz perspektive naseljeničkog kolonijalizma. Ono što razlikuje naseljenički kolonijalizam od ostalih oblika kolonijalizma je nakana kolonijalista ne samo da izrabljuju i dominiraju, već i da prisvoje zemlju i nametnu svoju vlastitu kulturu domorodačkom stanovništvu. U tom pogledu Izraelu je koristan sukob između Hamasa i Fataha i on nastoji potaknuti potlačene Palestince da se uz odricanje od pružanja otpora odreknu i svog identiteta čak do te mjere da od Palestinaca u Izraelu traži da prisegnu na lojalnost Izraelu kao „židovskoj državi“.
Zapravo, za razliku od Zapadne Obale i Istočnog Jeruzalema, u Pojasu Gaze Izrael nema dugoročnih teritorijalnih ambicija. Izraelsko kratkoročno rješenje takozvanog „demografskog problema“ (to jest zabrinutosti zbog porasta palestinskog u odnosu na židovsko stanovništvo) moglo bi se uvelike olakšati kad bi Egipat sebi pripojio Pojas Gaze ili kad bi Gaza postala trajno odvojen entitet, pod uvjetom da bude pouzdano demilitarizirana. Ono što Gazu trenutno čini korisnom Izraelcima je izraelska sposobnost da upravljaju razinom nasilja, kako radi odvraćanja pažnje od ostalih problema (npr. uzmicanje u odnosu s Iranom; ubrzano širenje kolonističkih naselja), tako i kao način uvjeravanja vlastitog naroda da opasni neprijatelji nisu uklonjeni i da se s njima treba obračunati željeznom šakom izraelskog militarizma.
Nema mira
U pozadini su dva usko povezana razvoja događaja. Prvi je mjera do koje je stalno širenje izraelskih kolonističkih naselja učinilo nerealističnim pretpostavke da će održiva palestinska država ikada nastati putem izravnih pregovora. Drugi, kojeg ističe nedavno udruživanje Natanyahuovih i Liebermanovih snaga, je mjera do koje je sam izraelski proces vladavine neizravno nepovratno prigrlio viziju Velikog Izraela koji obuhvaća cijeli Jeruzalem i veći dio Zapadne Obale.
Činjenica da svjetski čelnici na Zapadu nastavljaju ponavljati mantru o miru putem izravnih pregovora je ili izraz najočiglednije nekompetencije ili potpuna prijevara. Najmanje što svima nama duguju Washington i ostali koji pozivaju na nastavak izravnih pregovora je objašnjenje kako će biti moguće uspostaviti palestinsku državu unutar granica iz 1967. kad to znači raseljavanje većine od 600 000 naoružanih kolonista koje sada štiti izraelska vojska i koji su prisutni diljem okupirane Palestine. Takvo bi objašnjenje također trebalo dati odgovor na pitanje zašto je Izraelu dopušteno da u tišini legalizira oko 100 „položaja“, divljih kolonističkih naselja razasutih po Zapadnoj Obali, koja su prethodno smatrana nezakonitima čak i prema izraelskom zakonu. Ovakvi potezi prema legalizaciji zaslužuju hitnu pozornost onih koji i dalje proglašavaju svoju vjeru u rješenje sa stvaranjem 2 država, no njih se umjesto toga ignorira.
To nas vraća natrag Gazi i Hamasu. Najviši Hamasovi čelnici pojasnili su nebrojeno puta kako su otvoreni za uspostavu trajnog mira s Izraelom ako dođe do totalnog povlačenja izraelskih snaga na granice iz 1967. (22% povijesne Palestine) i ako takav dogovor dobije potporu na referendumu svih Palestinaca koji žive pod okupacijom.
Izrael, uz potporu Washingtona, zauzima stajalište da je Hamas „teroristička organizacija“ koja mora biti trajno isključena iz diplomatskih procedura, osim naravno kad pregovaranje s Hamasom služi izraelskim ciljevima. Izrael je tako postupio 2011. kad je pregovarao o razmjeni zarobljenika u kojoj je nekoliko stotina Palestinaca oslobođeno iz izraelskih zatvora u zamjenu za oslobađanje zarobljenog izraelskog vojnika Gilada Shalita ili kad se činilo pogodnim iskoristiti prednosti egipatskog posredništva s ciljem uspostave privremenih prekida vatre.
Proslavljeni izraelski mirovni aktivist i bivši zastupnik u Knessetu Uri Avnery nas je podsjetio kako se u arapskoj kulturi smatra da je prekid vatre, hudna na arapskom, posvetio Allah i kako se on primjenjuje i vjerno poštuje od vremena križarskih ratova. Avnery također tvrdi da je do trenutka kad je na njega izvršen atentat, Jabari bio u kontaktu s Izraelcom Gershonom Baskinom nastojeći istražiti izglede za dugoročni prekid vatre, o čemu su izraelski čelnici bili obavješteni, ali za što predvidljivo nisu pokazali nikakav interes.
Čekajući pravdu
Postoji još jedna značajka ovog obnavljanja sukoba koje uključuje napade na Pojas Gaze. Izrael ponekad inzistira da se, budući da više nije, prema vlastitim tvrdnjama, okupacijska sila, nalazi u ratu s Gazom kojom vlada Hamas. No da se ovo uzme kao ispravni pravni opis odnosa između dviju strana, Gaza bi imala prava borca, uključujući opciju uporabe razmjerne sile protiv izraelskih vojnih ciljeva. Kao što je ranije objašnjeno, takav pravni opis odnosa između Izraela i Gaze je neprihvatljiv. Gaza je i dalje okupirana i u biti bespomoćna, a Izrael kao okupator nema zakonsko ni etičko pravo ratovati protiv stanovništva i vlade u Gazi, koja je, usput budi rečeno, izabrana na slobodnim izborima koje su početkom 2006. nadzirali međunarodni promatrači.
Upravo suprotno, najvažnija obveza koju ima Izrael kao okupator je zaštititi civilno stanovništvo Pojasa Gaze. Čak i ako je broj žrtava aktualnog nasilja za sada nizak u usporedbi s operacijom Lijevano olovo, intenzitet zračnih i pomorskih napada na bespomoćno stanovništvo Gaze usađuje strah u srce i um svake osobe koja živi u Pojasu Gaze, oblik neselektivnog nasilja nad duhom i mentalnim zdravljem cijelog naroda koje se ne može mjeriti u krvi i mesu, već u traumatičnom strahu koji stvara.
Na Zapadu često slušamo kako je međunarodno ratovanje u padu od raspada Sovjetskog Saveza prije dvadeset godina. Takve su tvrdnje do neke mjere dobrodošli razvoj događaja, no ljudi na Srednjem istoku još nisu imali priliku osjetiti povoljnosti ovog trenda, najmanje od svih ljudi u okupiranoj Palestini, među kojima stanovnici Pojasa Gaze najviše pate. Ovaj spektakl jednostranog rata u kojem Izrael odlučuje koliko će nasilja upotrijebiti, a Gaza čeka da bude pogođena, ispaljujući s vojnog stajališta besmislene salve raketa kao gestu otpora, predstavlja sramotni slom civilizacijskih vrijednosti. Te rakete doista šire strah i uzrok su traume kod izraelskih civila čak i kad ne pogode nikakvu metu i one predstavljaju neprihvatljivu taktiku. Međutim njihovu neprihvatljivost moramo odvagnuti naspram neprihvatljivih taktika Izraela koji o svemu odlučuje u ovom sukobu.
Doista je uznemirujuće da sada čak i najsvetijem od svih gradova, Jeruzalemu, prijete napadi, no trajni ugnjetavački uvjeti u kojima žive stanovnici Gaze, neizbježno vode do porasta razine frustriranosti, zapravo, vapaja u pomoć koje svijet na vlastitu opasnost ignorira već desetljećima. To su krici opstanka! Shvatiti to ne znači pretjerivati! Kako bi se stekla perspektiva dovoljno je pročitati nedavni UN-ov izvještaj koji zaključuje kako će pogoršanje pružanja usluga i ostalih uvjeta Pojas Gaze učiniti nenastanjivim do 2020. godine.
Potpuno nevezano uz stvarnu opravdanost optužbi s obiju strana, jedna je strana vojno svemoćna, dok druga bespomoćno čuči u strahu. Takva groteskna stvarnost prolazi ispod radarskih ekrana svjetske savjesti zbog geopolitičkog štita iza kojeg je Izraelu dopušteno da radi što god želi. Takva je okolnost moralno nepodnošljiva i trebala bi biti politički neprihvatljiva. Svaka osoba, vlada i institucija dobre volje treba joj se aktivno suprotstaviti na globalnoj razini.
Izvor: The latest Gaza catastrophe
DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
The Legal Ramifications of Palestinian Statehood
Unlike the International Court of Justice, the International Criminal Court is legally and functionally independent from the UN; however, the Security Council has certain powers in some instances. As a recognized state (full UN member or non-member observer state that has ratified the Rome Statute), Palestine will have the right to become a member of, and appeal to the International Criminal Court in The Hague. This will make the Palestinians able to accuse central persons from the Israeli military of violations of international law during military operations on Palestinian territory. Evidence proves numerous present and past Israeli officials liable for crimes of war and against humanity, as well as other offenses. This jurisdiction, however, can most likely not be extended to the period prior to the state's existence. Nevertheless this may have far-reaching implications for the Israelis; in addition to exposing members of the Israeli military to investigation and prosecution it could raise the issue of the settlement project which constitutes a war crime under the ICC Statute. This would implicate not only the military but tens of thousands of civilians.
Read more...
Settlements or Peace?
For the past few decades, negotiations and attempts at the “peace process” have been occurring intermittently. The asymmetrical relationship that exists between Israel and Palestine, occupier and occupied, has allowed for numerous unilateral decisions to be made by Israel. Having the upper hand, Israel has benefited from stalling the peace process in many ways. Perhaps the most damaging blow to any attempt at negotiations is the proliferation of Israeli settlements on occupied Palestinian territory, compromising the future of a viable Palestinian state. In just the past two decades, for example, the number of settlers has grown from 241,500 in 1992 to 490,000 in 2010, which includes east Jerusalem.
Read more...
'State of Palestine' title is symbolic but a political risk
Mr Abbas and his leadership run a state in name only. Israel retains ultimate control over the West Bank and the desired Palestinian capital of east Jerusalem, which Israel formally annexed. Gaza is administered by their Islamist rivals in Hamas, who may simply refuse to obey Mr Abbas's decree, which was signed on Thursday. And then there are the refugees. "Does the new 'State of Palestine' passport include Palestinians living outside of Palestine, like refugees in Lebanon?" asked Mr Jabarin. Because it was the Palestine Liberation Organisation (PLO), which was upgraded to an observer state at the UN last year, this could mean both the about 4.6 million Palestinians in the Israeli-occupied territories and millions of refugees abroad could potentially receive one, Mr Jabarin added. The UN recognises the PLO, also headed by Mr Abbas, as the "sole legitimate representative of the Palestinian people".
Read more...
Lod's Arab residents fear influx of Jewish 'settlers' will drive them out
One must slog through a lot of mud and garbage to get to the entrance of Lod's old Muslim cemetery, and one can't miss the contrast to the modern new buildings opposite it, some still under construction. This is the neighborhood of Ramat Elyashiv, 450 apartments being built at the initiative of the Garin Torani, a group of young religious-Zionist families who have come to actualize their Zionism in Lod. A sign on the access road reads "entrance to residents of the street only." Election posters for Habayit Hayehudi flap in the wind on some of the balconies. This neighborhood was built on the ruins of the cemetery neighborhood, whose residents were evacuated. Not far from here, a similar project called Ahuzat Nof Neria is going up - also targeting religious-Zionist families. Both these neighborhoods have generated deep resentment among the Arab residents of this mixed city, who could only dream of having such neighborhoods built for them. The local Arabs refer to their new neighbors as "settlers" and fear that their ultimate aim is to drive them out of the city, where they constitute a quarter of the population.
Read more...
The Jordan Valley
Jordan Valley covers around 28.5% of the West Bank and is rich in land and water resources, making it conducive for agriculture and animal husbandry. Even though there are 56,000 Palestinians and about 9,400 Israeli settlers living in the area, only around 5% of the Jordan Valley is under full or civilian Palestinian control. The rest, 95% of the Valley is designated Area C, which under the Oslo agreement is under full Israeli control. What this means is that agricultural and grazing land is not accessible to Palestinians, the result of which is that 60% of the Palestinians in the Jordan Valley live under the poverty line (2009).
Read more...
