skip to main |
skip to sidebar
Posljednji post s informacijama iz izvještaja Amnesty Internationala o zločinima počinjenim tijekom izraelske agresije na Gazu: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION, koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na linku.
5. MEĐUNARODNO PRAVO I SUKOB U GAZI I JUŽNOM IZRAELU...Druge države trebaju ispuniti svoju obvezu da bez odgađanja provedu temeljite, neovisne i nepristrane kaznene istrage svih za koje se sumnja da su tijekom sukoba počinili zločine prema međunarodnom pravu. Ukoliko postoji dovoljno prihvatljivih dokaza, države trebaju procesuirati osumnjičenika ili ga izručiti drugoj zemlji koja ga je voljna i u mogućnost procesuirati u poštenom postupku koji neće rezultirati dosuđivanjem smrtne kazne ili predati osumnjičenika nadležnom međunarodnom kaznenom sudu. Osim što su obvezne primijeniti univerzalnu jurisdikciju za teška kršenja Ženevskih konvencija i Prvog dodatnog protokola, te za mučenje, državama je također dopušteno da primijene univerzalnu jurisdikciju za druge zločine prema međunarodnom pravu. Ako postoji dovoljno prihvatljivih dokaza, države također trebaju procesuirati, izručiti osumnjičenike drugim državama koje su voljne i sposobne suditi osumnjičenicima ili ih predati međunarodnom kaznenom sudu....Na svojoj devetoj posebnoj sjednici 12. siječnja 2009. UN-ovo je Vijeće za ljudska prava osnovalo neovisnu međunarodnu istražnu misiju s mandatom da istraži samo izraelska kršenja međunarodnog prava u Gazi, ali ne i kršenja međunarodnog prava od strane palestinskih naoružanih skupina. Međutim, predsjednik novoosnovane istražne misije, sudac Richard J. Goldstone, i predsjednik Vijeća za ljudska prava u travnju su izjavili da će istražna misija istražiti kršenja međunarodnog prava svih strana, uključujući i ona počinjena od strane palestinskih naoružanih skupina. Izraelski su dužnosnici izjavili da Izrael neće surađivati s istražnom misijom i kasnije misiji nisu dopustili da uđe u Izrael ni u Gazu. Članovi misije su u lipnju u Gazu ušli iz Egipta.Međunarodna zajednica, a naročito države članice Vijeća sigurnosti UN-a, nisu poduzele nikakve konkretne mjere kako bi osigurale suradnju izraelskih vlasti s Goldstonovom istražnom misijom ili pokrenule ikakvu drugu neovisnu istragu.Tužitelj Međunarodnog kaznenog suda razmatra da li Palestinska samouprava ima status potreban prema Rimskom statutu da bi taj sud imao nadležnost nad zločinima počinjenim na teritoriju Palestine od 01. srpnja 2002....DODATAK 1: JOŠ SLUČAJEVA PALESTINSKIH CIVILNIH ŽRTAVA...Više od 30 članova obitelji al-Kurdi uspjelo je pobjeći iz svog doma u okrugu Yarmouk u gradu Gazi samo nekoliko trenutaka prije nego je njihov dom 14. siječnja 2009. u 03:50 sati bombardiran u napadu izraelskog zrakoplova F-16 i pretvoren u ruševinu. Međutim, u napadu su ubijena dva njihova susjeda, 81-godišnji Ahmad Mustapha Miqdad i 45-godišnji Usama Kayed Abu Jayab, a oko 40 članova obitelji je ranjeno. Zuheir al-Kurdi je rekao Amnesty Internationalu: „U kući je bilo više od 30 ljudi, 24 nas koji smo tamo živjeli, te moja sestra, njen suprug i njihovo 6 djece, koji su boravili kod nas. Pravo je čudo da smo uspjeli na vrijeme izaći. Probudila nas je buka granatiranja i požurili smo van. Namjeravali smo otići jer nismo htjeli ostati zarobljeni u kući u slučaju da se borbe približe našem području, no nismo očekivali da će naša kuća biti bombardirana. Kad je prvi projektil udario u kuću, moj je brat ostao zarobljen pod ruševinama, a ja i naš drugi brat vratili smo se u kuću kako bismo mu pomogli i iznijeli smo ga van. U trenutku kad smo izašli velika je bomba pogodila kuću i u potpunosti je uništila. Ja i brat vratili smo se po našeg brata koji je ranjen u prvom udaru i baš smo izašli iz kuće kad je ona bombardirana i pretvorena u ruševinu koju sada vidite. Kuću je najprije pogodio jedan projektil 02. siječnja u 15 sati, kad je izraelska vojska bombardirala kuću obitelji Dababseh koja se nalazi dvije kuće dalje na suprotnoj strani ulice. Susjedi su nam rekli da su 04. siječnja na TV-u čuli da je izraelska vojska priznala da je projektil greškom pogodio našu kuću. Ne razumijemo zašto su gađali našu kuću, to uopće nismo očekivali.“Izgleda da je projektil ispaljen na kuću neposredno prije bombardiranja u kojem je kuća uništena bio projektil „upozorenja“. Međutim, da obitelj već nije ustala i spremala se da kuću napusti zbog obližnjeg granatiranja, njeni članovi ne bi uspjeli kuću napustiti tako brzo prije glavnog udara pri čemu bi u tom slučaju mnogi bili ubijeni.Dom obitelji Kishku bombardiran je drugi dan operacije „Lijevano olovo“, 28. prosinca 2008. Malo poslije 19 sati izraelski je zrakoplov F-16 bacio bombu na trokatnicu u četvrti al-Zaytoun u gradu Gazi. Cijela je obitelj bila kod kuće: 'Abdallah Kishku (49), njegova žena Sabah (49), te njihovo petoro djece, kćeri Fatma (18), Latifa (16) i Ibtihal (7) i sinovi Mohammed (11) i Talal (24), njegova žena Maysa (21), te njihove dvije kćeri Islam (1) i Ayat (3). 'Abdallah Kishku je Amnesty Internationalu rekao: „Nije bilo struje i svi smo sjedili na trijemu, okupljeni oko vatre. Upravo smo večerali, a Maysa je otišla u kuću da skuha čaj od kamilice. Nakon nekog vremena Ibtihal je ušla za njom kako bi joj pomogla. Obje su se nalazile u kuhinji na drugom katu kad je kuća bombardirana. Obje su ubijene. Moja je žena, koja je s nama sjedila na trijemu, bila zarobljena pod potpornim stupom kojoj je pao preko njenog grudnog koša. Zadobila je teške unutarnje ozljede trbuha i grudnog koša, slomljen joj je kuk i noga. Odvezena je na liječenje u Egipat. ...“I ostali članovi obitelji bili su zarobljeni pod srušenim dijelovima kuće, ali su prošli samo s lakšim ozljedama. Smrti su izbjegli samo zahvaljujući tome što su bili izvan kuće koja je u potpunosti uništena. ...U izbjegličkom logoru Yebna u Rafahu na jugu Gaze, zrakoplov F-16 je 29. prosinca 2008. oko 1 sat u noći bombardirao dom obitelji al-Absi, u vrijeme dok je 10 članova te obitelji spavalo. Troje je djece – Sidqi (4), Ahmad (10) i Muhammad (12) – ubijeno, a njihove 4 sestre i roditelji su ranjeni, neki vrlo teško. Majka, 41-godišnja Afaf, još je uvijek bila u komi u bolnici u Egiptu (u vrijeme pisanja ovog izvještaja), a njenoj je 15-godišnjoj kćeri Zakyji potrebna dodatna operacija lijeve ruke. 2-godišnju Naamu silina eksplozije odbacila je na krov susjedne kuće. Samo je jedno dijete, koje je spavalo u sobi koja je bila najudaljenija od mjesta udara, ostalo neozlijeđeno. 10 drugih članova obitelji bili su u posjetu rodbini i zato nisu ozlijeđeni u napadu. Jedna je soba u susjednoj kući također oštećena, a mladi par i njihova beba koji su spavali u toj sobi zadobili su lakše ozljede.04. siječnja 2009. u 11:30 13-godišnji Mahmoud Khaled al-Mashrawi i njegov 17-godišnji bratić Ahmad Khader Sbeih su se igrali na krovnoj terasi Mahmoudovog doma u okrugu Yarmouk u gradu Gazi kad ih je pogodio projektil koji je ispalila bespilotna letjelica. Ahmad je odmah ubijen, a Mahmoud je teško ranjen i umro je nekoliko dana kasnije od zadobivenih ozljeda.6-godišnji Anwar Salman Abu 'Aita i njegovi bratići Ahmad (16) i Malak (2) igrali su se na ulici u blizini svog doma u Jabaliji na sjeveru Gaze, a Anwarova je majka sjedila u blizini i pazila na njih kad ih je pogodio projektil koji je na njih ispalila bespilotna letjelica. U napadu je ubijeno svo troje djece i Ahmadova majka. ...Nekoliko dana ranije, 14. siječnja 2009. oko 18:30 jedan je projektil pogodio dvoje djece koja su se vozila na biciklima u al-Qarari, u blizini Khan Yunisa na jugu Gaze. Izzeddine 'Adel al Farra (13) je ubijen, a njegov 17-godišnji bratić 'Abdelghani Mahmoud al-Farra je teško ranjen. ...10. siječnja 2009. oko 11:30 u udaru projektilom ubijeno je 7 članova obitelji Abed Rabbo – Randa Abed Rabbo (45), njen sin Sofian (25) i 5 nećaka, a ranjeno je još nekoliko njihovih rođaka. Žrtve su se nalazile kod vrata male obiteljske trgovine živežnim namirnicama, u prizemlju obiteljske kuće u ulici al-Makham, na području Zemm u istočnom dijelu Jabalije. Preživjeli rođaci koji su ranjeni u napadu Amnesty Internationalu su rekli da je obitelj doručkovala u trgovini u trenutku kad su napadnuti projektilom. Na radiju su čuli da će taj dan trosatni prekid neprijateljstava (čije vrijeme je izraelska vojska najavljivala svaki dan) biti od 10 prije podne do 13 sati, pa su neki otišli kupiti namirnice i vratili se kući gdje su u času napada jeli. Na mjestu napada izaslanici Amnesty Internationala su pronašli kockaste metalne šrapnele iz projektila koji su se zabili u metalna vrata trgovine i male četvrtaste rupe od šrapnela po cijelom obližnjem zidu.Brojni su civili ubijeni 27. prosinca 2008, prvi dan izraelske vojne ofenzive protiv Gaze, u samo nekoliko sati od pokretanja zračnih napada. Među ubijenima je bila velika skupina polaznika UNRWA-inog stručnog obučnog centra koji se nalazi u UNRWA-inom kompleksu u centru grada Gaze. Oko 13:20 jedan je projektil pogodio ulicu ispred obučnog centra gdje je skupina polaznika, koja je upravo napustila centar nakon polaganja ispita, na ulici ispred UN-ove zgrade čekala UN-ove autobuse kojima su se trebali vratiti svojim kućama u različitim dijelovima Pojasa Gaze. Ubijeno je 8 polaznika u dobi između 17 i 20 godina, a oko 20 ih je ranjeno, uključujući jednog koji je od zadobivenih ozljeda umro tri dana kasnije. Ubijena su također trojica mladića iz obitelji al-Rayes, koja živi preko puta ceste. Trojica ubijenih – Allam (18), njegov brat Hisham (24) i njihov bratić Abdallah (20) ubijeni su dok su stajali ispred svog doma, ispred male obiteljske trgovine živežnim namirnicama. ...08. siječnja 2009. u zračnom su napadu bespilotne letjelice u al-Qarari u okolici Khan Yunisa ubijene Mather Abu Zneid, 23-godišnja učiteljica engleskog jezika u jednoj UNRWA-inoj školi i njena sestrična Faten Abdelazziz Abu Zneid. Matherina majka je rekla Amnesty Internationalu: „Cijelu je noć područje oko našeg doma bilo granatirano. Ujutro se situacija smirila, a ja i moje 3 kćeri napustile smo kuću oko 11:30 i krenule u UNRWA-inu školu. Mislile smo da ćemo tamo biti sigurnije. Moja je nećakinja, Faten, također pošla s nama. Moj je suprug ostao doma da pazi na kuću. Ništa nismo ponijele sa sobom, osim ručnih ženskih torbica. Išle smo pješice; ulica je bila prazna. Mather i Faten su išle sprijeda, moje druge dvije kćer bile su malo dalje iza njih, a ja sam išla iza svih. Mather se okrenula i rekla mi 'Požuri mama!' Baš u tom trenutku projektil je pogodio Mather i Faten. Obje su ubijene, pred mojim očima; niti jedna majka ne bi smjela tako nešto doživjeti. Ljudi iz obližnjih kuća pojurili su nam u pomoć. Nismo mogli pronaći moju drugu kćer; mislila sam da je i ona raznesena i ubijena, no ona je pobjegla u jednu od kuća. Zašto su nas napali? Kakav smo zločin počinile? Bile smo 5 žena koje su hodale same praznom ulicom. Želim znati zašto. Želim da UN istraži zašto su mi ubili kćer.“06. siječnja 2009. u 13:30 Afaf Mohammed Dhmeida, 28-godišnja majka petoro djece, ubijena je vatrom otvorenom iz tenka dok je vješala rublje na krovnoj terasi svog doma u Jabaliji. Njen suprug, rođaci i susjedi Amnesty Internationalu su rekli da je njeno tijelu u napadu presječeno na 2 dijela i da je gornji dio tijela odletio s krova i odbio se o krov jedne niže građevine koja se nalazi na suprotnoj strani dvorišta, te potom pao na parkiralište koje se nalazi s druge strane kuće. Njena 5-godišnja kćer je upravo u tom trenutku došla do vrha stubišta koje vodi na krov i vidjela kako joj je ubijena majka. Kad su predstavnici Amnesty Internationala tri tjedna kasnije posjetili njenu kuću, djevojčica još uvijek nije govorila zbog traume koju je doživjela kad je vidjela ubojstvo svoje majke.Ala' Mortaja, 26-godišnji radijski novinar, ubijen je, a njegova je majka teško ranjena kad je tenkovska granata pogodila njegov dom u četvrti al-Zaytoun u gradu Gazi, 09. siječnja 2009. oko 17:30 sati. Granata je najprije pogodila sobu u kojoj su se nalazili Ala' i njegova majka, pri čemu su oboje teško ranjeni. Ala' je od zadobivenih ozljeda umro kasnije istog dana, a njegova je majka ostala bez noge i zadobila druge ozljede od šrapnela. Nakon što je pogodila sobu granata je prošla kroz hodnik i završila u susjednom stanu. ...U jednom drugom incidentu tri su tenkovske granate 14. siječnja 2009. pogodile dom Hanan Shaaban al-Najjar u Jabaliji i ubile Hanan te njenu susjedu Kifu al-Nadher i ranile jedno od Hananine djece i druge susjede. Hananina sestra je Amnesty Internationalu rekla: „Hananina djeca Aisha (4) i Ayman (6) igrala su se na trijemu, a mi smo bile u kući; bilo je oko 11:15 kad je kuća iznenada pogođena. Hanan je zavrištala i potrčala van, a ja sam trčala iza nje. Podigla je Aymana kojeg je udar odbacio nekoliko metara unatrag i predala mi ga; s njim je sve bilo u redu i namjeravala sam ga unijeti u kuću. Hanan se zatim pognula kako bi podigla Aishu i u tom ju je trenutku pogodila granata. Ubijena je istog trena; tijelo joj je bilo razneseno na komade. Aisha je ranjena. Naša susjeda Kifa potrčala je k nama s još dvojicom susjeda, Zayedom i Zuheirom Jneidom. U tom je trenutku još jedna granata pogodila Kifu i ubila je istog trena.“ Kifa je bila majka 11 djece ...; najstarije ima tek 15 godina, a najmlađe 6 mjeseci. Ranjena su i dvojica susjeda, a jedan od njih, Zayed, umro je slijedeći dan. ...... Na području al-Jaru u gradu Gazi, između Jabal al-Raissa i Tal Suranija, dvije su tenkovske granate ispaljene na dom obitelji al-Jaru navečer 08. siječnja 2009. iz tenkova koji su se nalazili na udaljenosti od nekoliko stotina metara od kuće. Dr. 'Aouni al-Jaru, 37-godišnji liječnik, radio je za svojim stolom u radnoj sobi, njegova 36-godišnja žena Albina Vladimir, ukrajinska državljanka, bila je u kuhinji, a njihov 17-mjesečni sin Yousuf, 12-godišnja kćer Yasmin i 14-godišnji sin 'Abderrahim su bili u svojoj sobi. Dr. al-Jaru je Amnesty Internationalu rekao: „Prva je granata kuću pogodila oko 21:45. Potrčao sam van iz radne sobe, a moja žena iz kuhinje, prema dječjoj sobi na drugom kraju kuće. Dok je moja žena prolazila kroz dnevnu sobu pogodila ju je druga granata; granata ju je presjekla na dva dijela; u rukama je držala malog Yousufa koji je ubijen. Yasmin i 'Abderrahim koji su istrčali iz svojih soba ranjeni su, kao i ja, šrapnelima. ...“...Atta Hassan 'Aref 'Azzam (44) i njegovo dvoje djece – Mohammed (13) i dvo i pol-godišnji Hassan ubijeni su ujutro 07. siječnja 2009. ubojitim metalnim strelicama (flechettes) u selu Moghraqa, južno od grada Gaze. Većina mještana sela pobjegla je s tog područja nakon što su izraelske snage zauzele položaje u blizini. ... U 8 sati ujutro 07. siječnja ... granata je uletjela u sobu u kojoj je Atta sjedio sa svoje dvoje djece. Sva su trojica ubijena. Ostalih 6 članova njihove obitelji pobjegli su u obližnju školu, gdje su ostali sve do povlačenja izraelskih snaga. Predstavnici Amnesty Internationala pronašli su u sobi u kojoj su njih trojica ubijeni zid umrljan krvlju i pun ubojitih strelica.Ujutro 15. siječnja 2009, dok su se u četvrti Tal al-Hawa u gradu Gazi odvijale žestoke borbe i neselektivno topničko granatiranje od strane izraelskih snaga, uključujući granatama s bijelim fosforom, u svom su automobilu, dok su pokušavali pobjeći na sigurno iz svog doma u Tal al-Hawi, izgorjeli Uday Salama al-Haddad (55), njegova žena Ihsan (45), njihova kćer Ala' (13) i njihov sin Hatem (23). Drugi je sin, 25-godišnji Muhammad, teško ranjen u tom napadu. On je Amnesty Internationalu iz svog bolničkog kreveta rekao: „Oko 11 sati smo odlučili napustiti svoj dom jer je bilo preopasno. To je područje žestoko granatirano, a dolazili su i tenkovi s područja al-Zaytoun. Odlučili smo otići kod svojih rođaka koji žive u četvrti Rimal, koja se nalazi u središtu grada. Mislili smo da ćemo tamo biti na sigurnom. Ušli smo u očev automobil i vozili se tek 100 metara kad je izraelska granata pogodila auto i mene odbacila 10 metara od njega. Bio sam ranjen i pokušavao sam otvoriti vrata automobila kad je on u još jednom udaru raznesen pri čemu su ubijeni moj otac, majka, brat i sestra. Auto je gorio 6 sati jer je bilo preopasno da bi hitna služba mogla doći do tog mjesta.“... Muhammad je ostao bez jednog oka i zadobio duboke opekline čije se stanje s vremenom pogoršavalo, što ukazuje na to da je najmanje jedna od granata koja je pogodila i zapalila automobil sadržavala bijeli fosfor koji je tog jutra na tom području ispaljivan u velikim količinama ...16. siječnja 2009. oko 17:20 jedan je projektil pogodio dom obitelji al-Batran i ubio 33-godišnju Manal al-Batran i njeno 5 djece u dobi između 4 i 14 godina. Njihova su tijela u napadu raskomadana. Manalin suprug, 'Issa Abdel Hadi al-Batran, pripadnik Hamasovog oružanog krila koji je izgleda bio meta napada, preživio je zajedno sa šestim djetetom, 8-mjesečnom bebom, budući da su se njih dvoje nalazili u drugoj sobi. Obitelj je živjela u obližnjoj kući jer su se bojali da bi njihov dom mogao biti bombardiran (njihov prijašnji dom uništen je u bombardiranju nekoliko mjeseci ranije), a u svoj su se dom vratili kako bi uzeli nešto odjeće.
Vrijeme napada upućuje na to da je obitelj viđena kako se vraća u svoj dom. Čak i ako je meta napada bio 'Issa, pripadnik oružane skupine koji bi možda mogao biti legitimna meta napada, napad je bio protuzakonit, jer je izvršen iako je napadačima bilo poznato da će u napadu vjerojatno biti ubijeni ili ranjeni i njegova supruga i njihovo 6 djece.5. siječnja oko 13 sati Ibrahim Jouha (14) je pogođen metkom u grudni koš dok je nosio bijelu zastavu i hodao sa svojim roditeljima, braćom i susjedima u blizini svoje kuće u okrugu al-Zaytoun na jugoistoku grada Gaze. Njegova je majka, Mudallala Jouha Amnesty Internationalu rekla: „U noći između subote 03. i nedjelje 04. siječnja vojska je granatirala područje svuda oko nas. Nalazili smo se u kući – ja, moj suprug Mou'in Jouha (poljoprivredni inženjer koji radi za ministarstvo poljoprivrede od uspostave Palestinske samouprave prije 15 godina), njegova druga žena, 10 djece i Mou'inova majka. Bojali smo se i ležali na podu u sobama kako bi se zaštitili. U zoru su u kuću (na cesti Salahaddin) došli vojnici. Svi smo držali ruke iznad svojih glava. Vojnici su razbijali zidove i prokopali podove jer su trebali pijesak kojim su punili vreće (kako bi zaštitili snajpere kojima su pucali kroz rupe u zidovima). Vojnici su nam rekli da napustimo kuću i pješačimo prema jugu do Rafaha. No to nije bilo moguće, bilo je preopasno pješačiti prema jugu. Otišli smo kod susjeda (obitelji Abu Zouhr) i tamo pronašli druge susjede (obitelji Sawafiri i Mughrabi) koje su se također tamo sklonile. Svi smo ostali tamo do slijedećeg jutra (05. siječnja). Zatim su nakon mnogo granatiranja došli vojnici i naredili nam da odemo, no opet su nam rekli neka idemo u Rafah i nisu nam dopustili da pješačimo prema sjeveru do grada Gaze. Vojnici su otvorili vatru u našem smjeru pa smo se sklonili u susjednu garažu. Bilo nas je više od 50, većinom djeca. Tada smo odlučili da ćemo pješačiti na sjever do grada Gaze, pored naše kuće, koju su zauzeli vojnici. Majku mog supruga stavili smo u malu dvokolicu jer nije mogla hodati, a nismo je mogli nositi. Moj je suprug gurao dvokolicu, a moj sin Ibrahim (14) je hodao pored njega noseći bijelu zastavu. Hodali smo držeći ruke u zraku. Vojnici su na nas otvorili vatru iz obiteljske kuće Abu Zouhr i pogodili mog sina Ibrahima u grudni koš. Odnijeli smo ga natrag u garažu i pozvali kola hitne pomoći Crvenog polumjeseca, ali vojska kolima hitne pomoći nije dopustila da dođu do nas. Tamo smo ostali cijeli dan i cijelu noć. Ibrahim je imao bolove i čuvala sam ga u krilu. Pokušavala sam ga ugrijati i zaustaviti njegovo krvarenje, ali umro je oko 2 sata u noći. Nakon 2 dana (08. siječnja) konačno smo mogli napustiti to mjesto kad je Crvenom križu bilo dopušteno da dođe na to područje i evakuira ljude.“Kad su izaslanici Amnesty Internationala 18. siječnja posjetili kuću obitelji Jouha, neposredno nakon što su se izraelske snage povukle s tog područja, pronašli su rupe u vanjskim zidovima koji su bili okruženi vojnim vrećama punim pijeska, vojne vreće pune izmeta, razbijeni namještaj i drugu imovinu, a na unutrašnjim su zidovima na hebrejskom bili ispisani grafiti s porukom „Došli smo vas uništiti“ i drugim prijetnjama i uvredama.DODATAK 2: JOŠ SLUČAJEVA IZRAELSKIH CIVILNIH ŽRTAVAPoslijepodne 02. siječnja 2009. oko 16 sati raketa je pogodila dom obitelji Ben Avraham u Aškelonu. ... raketa je eksplodirala na krovu kuće ... i uništila veći dio krova i najgornjeg kata kuće.Slijedećeg je dana, 03. siječnja 2009. u 11 sati prije podne raketa eksplodirala u kuhinji doma obitelji Vadovichenko, na najgornjem katu četverokatne zgrade u Ašdodu. Obitelj – Olga Vadovichenko, njen suprug i njihove dvije kćeri – 12-godišnja Anna i 3-godišnja Milena – nalazile su se kod kuće. Kad se oglasila sirena upozorenja obitelj se spustila do 2. kata stubišta gdje se stanari višekatnih zgrada često sklanjaju. Od udara se zatresla cijela zgrada, ali na sreću nitko nije ozlijeđen. Kad su se zajedno sa spasilačkom službom vratili u svoj dom, pronašli su uništenu kuhinju. ...U susjednom je stanu 58-godišnji David Cohen spavao u dnevnoj sobi i nije čuo zvuk sirene. U eksploziji su bila oštećena ulazna vrata njegovog stana koja se zatim nisu mogla otvoriti, zbog čega je David, koji pati od srčane bolesti i dijabetesa, ostao zarobljen u svom stanu. ... U eksploziji su razbijena prozorska stakla u njegovom stanu. ...Mesodi Dayan, 76-godišnja udovica, spavala je kad je raketa Qassam pogodila njen dom u 08:30 ujutro 04. siječnja. Raketa je pala kroz krov male verande i eksplodirala, pri čemu je uništena mala dnevna soba i kuhinja. Samo spavaća soba u kojoj je Mesodi spavala nije uništena. ...... kad je hitna služba Mesodi spasila iz ruševine njenog doma ona je bila sva prekrivena prašinom i nije mogla govoriti ni hodati. ...Raketa koja je uništila dom Mesodi Dayan, također je srušila zidove dviju susjednih kuća. U jednoj od kuća zid se srušio na čovjeka i njegovog sina koji su spavali. Probudili su se pod komadima srušenog zida, a otac je zadobio blagi potres mozga. ...Ujutro 12. siječnja 2009. obitelj Ben Dayan sretno je izbjegla raketu koja je pala na najgornji kat njihovog doma u stambenoj četvrti grada Aškelona. 26-godišnji Itzhik, njegova 12-godišnja sestra Noa i njihova 12-godišnja sestrična Noa nalazili su se kod kuće oko 11 sati ujutro kad se začuo zvuk sirene koja je upozoravala na predstojeći raketni napad.... Svo troje uspjelo je na vrijeme otrčati do skloništa. ... Prvi je udar izazvao pad rakete u kuću, a drugi, glasniji udar, prouzročila je eksplozija rakete u dnevnoj sobi, pored sobe u kojoj je Itzhik samo nekoliko sekundi ranije popravljao kompjuter.Raketa je udarila u jednu stranu tavana i prošla kroz strop u spavaću sobu na uglu kuće, zatim kroz spavaću sobu i kroz zid u kupaonu, te potom kroz još jedan zid u drugu spavaću sobu. Krhotine, prašina i razbijeni namještaj nalazili su se posvuda u tri pogođene prostorije ...Dan prije, u nedjelju 11. siječnja 2009. ukupno su 22 rakete, koje su ispalile palestinske naoružane skupine iz Gaze, pale na i oko gradova i sela u južnom Izraelu. Iako niti jedna od njih nije prouzročila nikakve žrtve, rakete su izazvale paniku na dan kad se u srednjim školama u gradovima u kojima je vojska naredila zatvaranje škola kad je pokrenuta operacija „Lijevano olovo“, ponovo počela održavati nastava. Tri su rakete bile tipa Grad. Jedna je eksplodirala na praznom školskom igralištu u gradu Ašdodu, a druge dvije, od kojih je jedna pogodila jedan automobil, u gradu Berševa. ... Većina drugih raketa bile su tipa Qassam, koje se proizvode u Gazi i imaju kraći domet. Jedna od njih je pala na grad Sderot, samo nekoliko metara od gradonačelnikove kuće, druga na otvoreno područje u gradu Aškelonu, a ostale na polja u okolici nekoliko sela bliže Gazi, na području zapadnog Negeva.
raketa Qassam izložena u sderotskoj gradskoj vijećnici zajedno sa slikama mještana ubijenih u raketnim i drugim napadima
... Palestinske skupine tvrde da nemaju drugo oružje, te da nemaju ni nikakvog drugog načina da dođu do preciznog oružja poput onog kakvim se koristi izraelska vojska. Također tvrde da su njihovi napadi odgovor na izraelske napade u kojima je ubijeno više od 1000 Palestinaca na svakog Izraelca ubijenog u palestinskim raketnim napadima.Neki tvrde da napadi ciljaju izraelske vojne baze i položaje koji su smješteni u ili oko gradova i sela u južnom Izraelu, te da su izraelska sela oko Gaze većinom vojne baze. No, iako neke rakete pogađaju vojne mete, koje palestinske skupine smatraju strateški vrjednijima, ovaj argument je osporen zahvaljujući očitoj neselektivnoj prirodi takvih napada i činjenicom da gdje god rakete pogode ljude redovito se radi o civilima. Drugi pak glasnogovornici tvrde da su rakete rijetko kad ubojite i da je njihov glavni cilj „ometati“ normalan život u Izraelu tako dugo dok Izrael Palestincima onemogućava da vode normalne živote.Sve su ove tvrdnje neprihvatljive sa stajališta međunarodnog humanitarnog prava. Bez obzira na to da li napadi doista rezultiraju civilnim žrtvama ili ne, oni predstavljaju kršenje međunarodnog prava, koje također zabranjuje napade kojima je cilj zastrašivanje civilnog stanovništva. Obrasci napada i izjave pripadnika i čelnika palestinskih skupina također upućuju na to da se oni ne ustručavaju pokretati napade usmjerene protiv civila i da u stvari takve napade izvode s namjerom da ubiju i rane izraelske civile. Takvi napadi predstavljaju ratne zločine....4.2.2 IZRAELSKI NAVODI O UPORABI „LJUDSKIH ŠTITOVA“...Amnesty International nije pronašao dokaze da su Hamas ili druge palestinske skupine prekršile ratno pravo u onoj mjeri u kojoj su ih u više navrata za to optuživale izraelske vlasti. Amnesty International nije pronašao dokaze da su Hamas ili drugi borci usmjeravali kretanje civila s ciljem štićenja vojnih ciljeva od napada. Za razliku od toga, Amnesty International je utvrdio da su izraelske snage u nekoliko navrata tijekom operacije „Lijevano olovo“ prisiljavale palestinske civile da im služe kao „ljudski štitovi“. U svakom slučaju, međunarodno humanitarno pravo jasno određuje da uporaba „ljudskih štitova“ jedne strane ne oslobađa stranu koja napada od njenih pravnih obveza u pogledu civila....U slučajevima civila ubijenih u izraelskim napadima koje je Amnesty International istraživao, žrtve se ne mogu objasniti kao posljedica prisustva boraca koji su se sklanjali među civilima, kako izraelska vojska to općenito tvrdi. U svim slučajevima koje je Amnesty International istražio, a u kojima su ubijene obitelji kad su izraelske snage njihove domove bombardirale iz zraka, na primjer, naoružane skupine niti jednu od pogođenih kuća nisu koristile za vojne aktivnosti. Slično tome, u slučajevima napada preciznim projektilima ili tenkovskim granatama u kojima su civili ubijeni u svojim domovima, u pogođenim se kućama nisu nalazili borci, a predstavnici Amnesty Internationala nisu pronašli znakove koji bi upućivali na to da su se u trenutku napada u njihovoj neposrednoj blizini odvijali bilo kakvi oružani sukobi ili druge vojne aktivnosti.Iako se prisutnost Hamasovih i drugih boraca i oružja na civilnim područjima ne može poreći, ona sama po sebi ne predstavlja uvjerljiv dokaz namjere da se civili koriste kao „ljudski štitovi“. ...Smještanje vojske i oružja u blizini civilnih područja također nije neuobičajeno u Izraelu. Glavni stožer izraelske vojske nalazi se u gusto naseljenom dijelu središta Tel Aviva. U Aškelonu, Sderotu, Berševi i drugim gradovima na jugu Izraela, kao i drugdje diljem zemlje, vojne se baze i druga postrojenja nalaze u ili oko naseljenih područja, uključujući kibuce i sela. Tijekom operacije „Lijevano olovo“ u blizini civilnih područja na jugu Izraela bilo je više izraelskih vojnih položaja i aktivnosti nego je to uobičajeno, a izraelske su snage svakodnevno s tih područja duž granice s Gazom pokretale topničke i druge napade na Gazu.Iako smještanje boraca i različitog oružja u gradove i sela od strane Hamasa i Izraela samo po sebi ne predstavlja dokaz o uporabi „ljudskih štitova“, ono predstavlja kršenje njihove obveze da poduzmu sve potrebne mjere predostrožnosti s ciljem zaštite civila koji se nalaze na područjima pod njihovom kontrolom od opasnosti vojnih operacija „u najvećoj izvedivoj mjeri“, a naročito „izbjegavanje smještanja vojnih ciljeva unutar ili u blizini gusto naseljenih područja“. Bez obzira na sve to, izraelske snage i palestinski borci svo su vrijeme trajanja njihovih napada bili obvezni primjenjivati načelo razlikovanja vojnih od civilnih ciljeva i načelo proporcionalnosti, te poduzeti mjere predostrožnosti koje zahtjeva međunarodno humanitarno pravo....
Čujem da je Mesić s Netanyahuom u Jeruzalemu dogovarao gospodarsku suradnju, pa samo želim podsjetiti i upozoriti hrvatske poslodavce (i građane) da se u svijetu (za kojim mi u Hrvatskoj malo kaskamo, ali doći će i to kod nas) provodi globalni bojkot Izraela zbog izraelskog institucionaliziranog aparthejda, 42-godišnje ilegalne okupacije, kolonizacije okupiranih palestinskih područja, izgradnje ilegalnog Zida i drugih teških kršenja ljudskih i međunarodnog prava koje Izrael svakodnevno provodi nad Palestincima. Tako da svatko tko razmišlja o nekakvoj poslovnoj suradnji s izraelskim tvrtkama može očekivati da će također biti predmetom bojkota (naročito na međunarodnom tržištu) i može se odmah pripremiti na financijske gubitke, kakvi su već neke strane tvrtke natjerali da odustanu od suradnje s izraelskim tvrtkama, barem na projektima kojima se krši međunarodno pravo, kao što je npr. bila izgradnja lake željeznice u ilegalno okupiranom i anektiranom Istočnom Jeruzalemu.Apeliram na vašu savjest i na vaš razum kad se radi o vašem poslovanju i pozivam sve da ne prihvaćaju izraelska ulaganja i da ne surađuju s izraelskim tvrtkama, te da ne kupuju izraelske proizvode. Pozivam sve da se priključe globalnom bojkotu Izraela koji je nenasilna i legitimna metoda kojom možemo izraelske vlasti prisiliti na postizanje trajnog i pravednog mira u kojem će biti ispoštivana i zajamčena ljudska prava kako Palestinaca tako i izraelskih Židova odnosno svih ljudi koji žive na prostoru Palestine/Izraela bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili neku drugu pripadnost.Više informacija o globalnom bojkotu Izraela:Global BDS MovementBojkotirajte aparthejdski IzraelPoziv palestinskog civilnog društva na bojkot IzraelaKvazi-akademske udruge (čijim je članovima očito dovoljno na ambalažu napisati Peace, da bi oni to smatrali mirovnim), te ostale umjetničke i akademske institucije i pojedinci, ali i obični građani, na ovom linku mogu doći do informacija o akademskom i kulturnom bojkotu koji se na globalnoj razini provodi protiv Izraela:PACBIA mislim da bi kvazi-akademskim udrugama, te akademskim institucijama u Hrvatskoj i ovo moglo biti zanimljivo:Pravo na obrazovanje: Otvoreno pismo međunarodnim akademskim institucijamaZa kraj još jedna mala opaska:Jeste vidjeli kako se Mesić sastao i s izraelskim židovskim krajnjim desničarom i otvorenim rasistom Liebermanom? Očito su za predsjednika barem neki fašistoidi prihvatljivi sugovornici i suradnici, barem oni židovski... Ali nije to ni tako čudno ako se sjetimo da Mesić zapravo protiv fašizma (nekog, tj. onog kojeg su mu prokazali njegovi zapadni sponzori i koji je dovoljno slab da ga se on danas ne boji, a koji je često i zapravo samo produžena ruka vladajućih) rogobori samo zato jer mu je to politički oportuno, a ne zato jer je to njegov kategorički i moralan stav i jer su tzv. „ideje“ i metode fašizma, rasizma i ultradesnice općenito krajnje štetne za sve članove društva i neprihvatljive svakom normalnom ljudskom biću. Uostalom poznato je da je i u prošlosti pjevao fašističke pjesme i davao rasističke izjave i opet kad je smatrao da mu je to politički oportuno. Mesićev sastanak s Liebermanom ponovo potvrđuje da je on samo kozmetički antifašist i da je njegov antifašizam samo predstava za javnost od koje on i njegovi sponzori imaju koristi.Ili možda Mesiću sastanak s Liebermanom nije smetao zato što Mesić neće biti žrtvom Liebermanovog fašizma, čije su žrtve palestinski Arapi, kako oni s palestinskih područja, tako i oni koji su građani Izraela? Mesić je uostalom u više navrata pokazao kako misli da palestinski život nije jednakovrijedan kao i život bijelaca, te da Palestinci zapravo nemaju ljudska prava, niti da se, kad se o njihovom teritoriju radi, ne treba primjenjivati i poštivati međunarodno pravo.Inače tvrdnje da su Netanyahu i Lieberman s Mesićem razgovarali o miru su za svakog iole upućenog i dobronamjernog (a ne licemjernog procionističkog plaćenog lupetala) urnebesno smiješne. Na prvi pogled. No, zapravo je tragično da hrvatski porezni obveznici Mesiću plaćaju ovakva putovanja i čakulanje s rasistima za koje se zna da nikad neće uroditi nikakvim rezultatom – mislim, mogli bi barem imati toliko poštovanja i ne lagati u oči hrvatskoj javnosti da su razgovarali o „miru“. Radi se o likovima ultra desnice koji ne kane čak ni okončati okupaciju palestinskih područja i povući svoje ilegalne koloniste s 22% Palestine na kojih se Mesić pravi da će kao navodno jednom u dalekoj budućnosti biti nekakva palestinska država koju će odrediti i uvjetovati cionistički interesi. Uostalom Lieberman je ilegalni kolonist koji živi u ilegalnom izraelskom naselju Nokdim sagrađenom na okupiranom palestinskom području u suprotnosti s Četvrtom ženevskom konvencijom.
Informacije u postu izvađene su iz 3. poglavlja izvještaja Amnesty Internationala o zločinima počinjenim tijekom izraelske agresije na Gazu: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION, koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na linku.3. BEZOBZIRNO UNIŠTAVANJE U GAZI...Više od 3000 domova i na stotine drugih objekata, uključujući tvornice, radionice, životinjske farme i voćnjake, te vladine zgrade, policijske postaje i zatvore, uništeno je, a više od 20 000 ih je oštećeno tijekom operacije „Lijevano olovo“. Izraelsko objašnjenje takvog uništavanje bila je „vojna/sigurnosna potreba“....Moguće je da su neki od objekata koji su bili mete izraelskih zračnih bombardiranja ili drugih napada od strane izraelskih snaga bili korišteni za skladištenje ili proizvodnju raketa čije uništenje ne bi predstavljalo kršenje međunarodnog humanitarnog prava. U drugim je slučajevima uništenje i oštećivanje domova i druge imovine civila bilo rezultat oružanih sukoba između izraelskih snaga i palestinskih boraca nakon što su izraelske snage ušle u Gazu 03. siječnja i zauzele položaje u i okolo palestinskih sela i u rubnim dijelovima gradova. Na tim su područjima i izraelske snage i palestinski borci palestinske domove i drugu imovinu civila koristili kao borbene položaje.Međutim, gađanje vojnih ciljeva i popratna šteta koja je posljedica takvih napada ili oružanih sukobljavanja u stvarnosti su odgovorni za tek dio ukupnog uništenja. Veliki dio razaranja bio je bezobziran i posljedica je namjernog i nepotrebnog uništavanja imovine, izravnih napada na civilne objekte, te neselektivnih napada u kojima nisu razlikovane legitimne vojne mete od civilnih objekata. Takvim su napadima prekršene temeljne odredbe međunarodnog prava, naročito zabrana izravnih napada na civilne objekte, zabrana neselektivnih ili nesrazmjernih napada, zabrana uništavanja imovine koje ne zahtjeva imperativna vojna potreba i zabrana kolektivnog kažnjavanja.Rašireno uništavanje civilnih domova i imovine ne može se odbaciti kao „kolateralna šteta“. Obrasci i opseg napada, izjave izraelskih dužnosnika prije i tijekom trodnevne vojne ofenzive, grafiti koje su izraelski vojnici ispisali na zidovima palestinskih domova koje su zauzeli tijekom svog ulaska u Gazu, ukazuju na to da je razaranje u velikoj mjeri bilo namjerno i sastavni dio strategije na različitim razinama zapovjednog lanca, od visokopozicioniranih dužnosnika do vojnika na terenu. 01. veljače, 12 dana nakon što su Izrael i Hamas proglasili prekide vatre, tadašnji je premijer Ehud Olmert prijetio daljnjom „resrazmjernom“ odmazdom za palestinske raketne napade iz Gaze.3.1 DOMOVI UNIŠTENI BEZ IKAKVOG OPRAVDANJAAmir Marmor, topnik tenkovske posade rezervne oklopne bojne koja je djelovala na području Jabalije je izjavio: „Operacija je nama i cijeloj naciji predstavljena kao odmjerena odmazda za Hamasove napade, no meni je ona prije izgledala kao vježba u kažnjavanju. Tako mi je izgledala zbog ogromnog opsega uništenja. Tamo smo bili jedan tjedan i unatoč činjenici da na nas nitko nije otvorio vatru, pucanje i uništavanje nastavilo se bez prestanka. Pitam se koliko se od tog razaranja doista može opravdati. Rekli su nam da možemo očekivati paljbu iz različitih smjerova; naša je prva reakcija bila da u zrak dignemo i buldožerima uništimo kuće u određenom smjeru kako bismo dobili bolje paljbene linije. No nakon toga nikakva paljba nije dolazila iz tog, niti bilo kojeg drugog smjera. Drugom su nam prilikom rekli da se očekuje napad i otvorili smo baražnu vatru, no nismo vidjeli da se tamo itko miče.“ ...Za veliku većinu uništenih, više od 3000, i oštećenih domova, oko 20 000, tijekom operacije „Lijevano olovo“ izraelska vojska nije podastrijela nikakve dokaze kojima bi potkrijepila svoje tvrdnje da su te kuće bile korištene kao borbeni položaji, vojni zapovjedni centri ili da se u njima proizvodi ili skladišti oružje – ili da se one koriste u bilo koju drugu svrhu zahvaljujući kojoj bi, pod određenim okolnostima, njihovo gađanje bilo u skladu sa zakonom.Najveće se razaranje cijelih četvrti odvijalo na sjeveru i istoku Gaze, područjima koja su najbliža Izraelu i koja su zbog toga najčešće bila napadana od strane izraelskih snaga kad god bi one ulazile u Gazu. I doista, mnoge kuće koje su uništene tijekom operacije „Lijevano olovo“ bile su napadane ili privremeno zauzimane od strane izraelskih vojnika tijekom njihovih upada u Gazu proteklih godina. Nije vjerojatno da bi Hamas ili druge palestinske skupine svoje zapovjedne centre i radionice u kojima se proizvodi ili skladišti oružje smjestili na područja koja su najdostupnija i koja izraelske postrojbe najlakše mogu zaposjesti.... Neke su zgrade bile toliko uništene da njihov pregled nije bio moguć, a istraživači Amnesty Internationala nisu ni pokušavali pregledati sve pa čak ni većinu uništenih kuća. Međutim, u onim kućama koje su pregledali nisu pronašli ostatke oružja niti druge dokaze da su u njima bili pohranjeni oružje ili eksploziv i nisu primijetili paljevine kakve bi vjerojatno uslijedile da je pogođeno skrovište eksploziva. U brojnim slučajevima obrazac razaranja upućuje na to da je cilj bio prouzročiti štetu kojom bi se imovina učinila neupotrebljivom, a ne uništiti skrovišta oružja, budući da počinjena šteta ne bi bila dovoljna za uništenje oružja ni raketa – da su se oni tamo nalazili – niti za dovoljno oštećenje zbog kojeg se oni ne bi mogli kasnije koristiti. Štoviše, trupla izvađena ispod ruševina tih kuća bila su tijela civila – a ne naoružanih boraca....Brojne kuće, tvornice i farme srušene su buldožerima, a brojne su kuće uništene i izraelskim protutenkovskim minama, što je očito iz ostataka mina kojih su prepune uništene četvrti i iz obrazaca razaranja koje je posljedica ove metode. Iako su te mine namijenjene za uporabu protiv tenkova, one se mogu i daljinski aktivirati. Izraelske su ih snage često koristile za uništavanje palestinskih kuća na Zapadnoj obali, a povremeno i u Gazi.Činjenica da su se vojnici koristili ovom metodom – pri čemu su morali izlaziti iz svojih tenkova, hodati između zgrada i ulaziti u kuće kako bi eksploziv postavili u njihovoj unutrašnjosti duž potpornih zidova – upućuje na to da su bili krajnje sigurni da se u tim kućama ili njihovoj okolici ne nalaze naoružani palestinski borci. Ova metoda također ukazuje na to da su vojnici bili sigurni da se ispod kuća ne nalaze tuneli koje bi naoružani borci mogli koristiti da ih zarobe i da palestinski borci u kućama nisu postavili eksplozivne naprave. Da su vojnici vjerovali da su u opasnosti da na njih bude otvorena vatra, da budu dignuti u zrak ili zarobljeni, ne bi izlazili iz svojih tenkova kao bi mine postavili u unutrašnjosti kuća....[Na'im Mardi (63)]: „... Te su nam večeri vojnici rekli da izađemo iz kuće; rekli su da će kuća biti sigurna. Otišli smo kod susjeda. Slijedećeg jutra oko 9 sati vojnici su počeli u zrak dizati našu kuću. Ništa nismo mogli učiniti. Potom su nam vojnici, kao i ostalima u toj četvrti, naredili da odemo. Stotine ljudi krenulo je pješice prema jugoistoku; vojnici su pucali oko nas i jedan je metak pogodio moju 5-godišnju unuku Nadu. Pogodio ju je u glavu i ubio.“...Yousef Abu 'Ida i njegova žena Leila 28 su godina radili u Ujedinjenim Arapskim Emiratima kao učitelji. U Gazu su se vratili sredinom 1990-tih i svu svoju ušteđevinu uložili u gradnju 5-katnice u četvrti Hay al-Salam (Četvrt mira) istočno od Jabalije, u kojoj su živjeli zajedno sa svojih 5 kćeri i 4 sina u dobi između 4 i 22 godine. Tijekom operacije „Lijevano olovo“ izraelski su vojnici silom zauzeli njihovu kuću i obitelj 2 dana držali kao „ljudske štitove“ dok su kuću koristili kao vojni položaj; zatim su obitelj istjerali iz kuće i kasnije je uništili... Yousef Abu'Ida je Amnesty Internationalu rekao: „04. siječnja, dan nakon početka izraelske kopnene invazije, cijela se obitelj, ja, žena i djeca, nalazila u kući; čuli smo bombardiranje i granatiranje na našem području, ali nisam znao kako blizu naše kuće... slijedećeg je jutra vojni buldožer počupao stabljike rajčice i stabla agruma u našem vrtu i voćnjaku oko kuće. Razgovarao sam s vojnicima na engleskom i objasnio im da smo mi obitelj civila. Oko 10:30 skupina je vojnika ušla u naš dom, zaključala nas u podrum, a oni su otišli u gornje dijelove kuće... Nakon dva dana, ujutro 07. siječnja, vojnici su nas izbacili iz kuće... Otišli smo kod rodbine u Jabaliji i brinuli se oko toga koliko štete bi vojnici mogli učiniti u našem domu, no nikad nismo pomišljali da bi ga mogli uništiti... Kad je proglašen prekid vatre, a mi se mogli vratiti kući, umjesto svog doma pronašli smo ruševinu. To je bio naš prekrasni dom. Sve godine svog napornog rada uložili smo u izgradnju svog prekrasnog doma. Svako je dijete imalo svoju sobu s vlastitom kupaonicom; svako je imalo kompjuter i TV. Imali smo krasan namještaj; to je bila naša palača; najljepši dom u Gazi. Sada nemamo ništa, sve smo izgubili i morali smo kopati po ruševini da bismo pronašli nešto svoje odjeće; sve je razbijeno; fotografije i brojne druge nezamjenjive stvari uništene su. ...“Još su nekoliko drugih kuća u vlasništvu članova obitelji Abu 'Ida, te velika cementara, farma pilića i druge poslovne prostorije uništeni, ostavljajući mnoge bez doma i u oskudici. Među njima su i sestra Yousefa Abu 'Ide Souad, njen suprug i 6 djece koji su živjeli u susjednoj kući i koji su iz svog doma protjerani u isto vrijeme kad i obitelj Yousefa Abu 'Ide, 07. siječnja. Jednu kuću koja je u vlasništvu drugih članova iste obitelji i koja se nalazi u obližnjoj četvrti Abed Rabbo također su zauzeli vojnici iz brigade Golani i koristili je kao vojni položaj. Kuća nije uništena, ali je vandalizirana i oštećena. Vojnici su na zidovima načrčkali slijedeće grafite: „Smrt Arapima“ i „Vratit ćemo se“.U mjestu Khuza'a, jugoistočno od Gaze, oko 20 velikih kuća koje su izgrađene jedna do druge, uglavnom u kasnim 1990-tima, 13. je siječnja srušeno buldožerima. ... Mještani su Amnesty Internationalu rekli da su izraelski vojnici ujutro 13. siječnja njihovim kućama prišli u oklopnim buldožerima, ukućane pozvali da ih napuste i kuće počeli rušiti dok su se stanari još uvijek nalazili u njima. Nabil al-Najjar [:] „To je područje, uključujući i naše domove, 11. i 12 siječnja bilo granatirano. Neke od bombi koje su pale na to područje sadržavale su bijeli fosfor. Kad bi pala bomba s bijelim fosforom buknula bi vatra i mi smo na nju bacali pijesak. Do 13. siječnja većina obitelji napustila je to područje, a na taj je dan prije zore stiglo 8 buldožera koji su zatim sustavno uništavali kuće; trebalo im je 7 sati da ih sve sruše, da sravne sa zemljom domove i voćnjake. Neke obitelji još su se uvijek nalazile u svojim domovima. ...“Osim popratne štete nastale tijekom borbi, izraelski su vojnici – bez nekog očitog razloga – ponekad uništavali i često vandalizirali kuće koje su zauzeli. Zidove su nagrdili rasističkim i prijetećim grafitima, namjerno su razbijali i prljali namještaj i drugu imovinu, a često su i po cijeloj kući nakon njenog napuštanja ostavljali svoj izmet. U istim su kućama istraživači Amnesty Internationala pronašli dokaze da su vojnici boravili u njima, poput čahura streljiva, porcija hrane, vojnog medicinskog pribora i drugih zaliha, vojnog časopisa Bamachaneh i molitvenih listića na hebrejskom.Među grafitima koje su ispisali vojnici moglo se pročitati: „Smrt Arapima, došli smo vas uništiti“; „Umrite svi, Arapi moraju umrijeti, 1 je pao, ostalo ih je još 999 999“; „Slijedeći put će više boljeti“; „Cijela je Gaza židovsko igralište“; „Kahane je bio u pravu“; i „Ako smo promašili ugao kuće vratit ćemo se u slijedećoj operaciji“ (u vandaliziranoj kući).„Jednog smo dana dobili zapovijed da ispraznimo cijelu kuću, svu opremu i namještaj. Stoga smo sve jednostavno izbacili kroz prozor kako bi napravili mjesta i počistili. Cijela je kuća izletjela kroz prozor – hladnjak, tanjuri... Naredba je bila da izbacimo sve što se nalazi u kući; hladnjak i sav namještaj' (Aviv) ... Zašto? Mislim da postoji kombinacija više razloga. Na taj je način bilo udobnije u kući, prije je bila prevelika gužva. Ne na početku kad smo tek ušli u kuću, ali nakon nekoliko dana u pogledu higijene... Sve je bilo u neredu i prljavo, kao da živimo na smetlištu.' (Zvi)“3.2 NEOPRAVDANO UNIŠTAVANJE JAVNIH ZGRADAIzraelske su snage tijekom prvih dana operacije „Lijevano olovo“ bombardirale određen broj javnih zgrada. Među njima su bile Palestinsko zakonodavno vijeće (PLC) ili parlament, ministarstva vanjskih poslova, rada, stanovanja i izgradnje, financija, pravosuđa, središnji zatvor u Gazi, gotovo sve policijske postaje diljem Pojasa Gaze, te TV postaje i novinske agencije koje su povezane s Hamasom (ne postoje dokazi da su mediji povezani s Hamasom bili korišteni za emitiranje ili objavljivanje naredbi koje bi se odnosile na vođenje neprijateljstava)....... Od 2000. godine, izraelske su snage u više navrata bombardirale javnu infrastrukturu i službene zgrade Palestinske samouprave kako u Gazi tako i na Zapadnoj obali, uključujući predsjedničke komplekse, ministarstva, zatvore, policijske postaje, zračnu luku i elektranu u Gazi. Do 2006. mete takvih napada bili su simboli moći stranke Fatah, koja je do tada kontrolirala Palestinsku samoupravu, a od 2006. iste su mete napadane zbog toga što su simboli Hamasa.Međutim, u mnogim se javnim zgradama koje su napale izraelske snage nisu nalazili ni borci, ni oružje, niti su one služile kao zapovjedni i kontrolni centri. Nema dokaza da su služile u bilo kakvu vojnu svrhu i stoga se one ne mogu smatrati vojnim ciljevima. Njihovo je bombardiranje predstavljalo izravne napade na civilne objekte, ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava i ratni zločin. ...3.3 UNIŠTENO KRHKO GOSPODRASTVO...Prema podacima Palestinske zajednice poduzetnika i Palestinskog industrijskog saveza uništeno je ili oštećeno između 600 i 700 tvornica, radionica i tvrtki. Obzirom da je gospodarstvo u Gazi već bilo u očajnom stanju, ovo uništavanje je naročito teško pogodilo mještane i zapečatit će sudbinu mnogih tvrtki. Mnoge jednostavno neće preživjeti. Štoviše obnova i popravci su onemogućeni zbog nestašica većine roba i materijala, nestašice koje već gotovo dvije godine pogađaju Gazu. Čak i pet mjeseci nakon kraja sukoba, tisuće obitelji i dalje su čekale na staklo kako bi mogle popraviti prozore razbijene u bombardiranju. Izrael u Pojas Gaze ne pušta staklene plohe, isto kao ni većinu građevinskog i drugog materijala....Brojne su tvornice, radionice i pakirnice koje se nalaze u industrijskoj zoni uništene. Među njima je bila i najveća i najstarija prehrambena tvornica u Gazi, osnovana 1962, u vlasništvu obitelji al-Wadiya. Zapošljavala je 270 ljudi i proizvodila sladoled, kekse i slatkiše. Bila je to jedina velika tvornica koja je uspjela nastaviti proizvodnju unatoč blokadi i ekskluzivni distributer proizvoda velike izraelske prehrambene kompanije Tnuva u Gazi. Deseci vozila također su uništeni.Nakon što su izraelske snage 18. siječnja napustile Pojas Gaze, to je područje izgledalo kao da ga je pogodio potres, s tom razlikom što je sve bilo puno izraelskih protutenkovskih mina (od kojih mnoge nisu eksplodirale pa ih je pokupila policija) i patrona izraelskih tenkovskih granata kalibra 120 mm. Prepoznatljivi tragovi tenkova i oklopnih vozila mogli su se vidjeti posvuda.Mlin za brašno Bader na sjeverozapadu Gaze, osnovan 1920, također je bio metom napada. U napadu na mlin 10. siječnja uništen je velik dio strojeva. ......Osim kuća i tvornica, uništeni su također i torovi za životinje i staklenici, a voćnjaci su pregaženi buldožerima. Ne samo da su uništene farme, već su pobijene i životinje. Na području 'Izbet Abed Rabbo i drugim područjima u istočnom dijelu Gaze polja koja okružuju pregažene životinjske torove bila su prepuna trupala mrtvih krava, koza i ovaca, neke su zdrobili buldožeri, a druge su izgleda ubijene dok su pokušavale pobjeći.Na području al-Sammouni u okrugu al-Zaytoun, sa zemljom je sravnjena velika farma pilića, a 65 000 pilića zdrobljeno je ili živo pokopano. Jasno su se vidjeli tragovi tenkova i oklopnih buldožera kojima su pregaženi kavezi i kokošinjci u kojima su smrvljene tisuće pilića. Farma je inače tjedno sa 30 000 jaja snabdijevala humanitarnu nevladinu udrugu Oxfam za njen program distribucije hrane.Najveće privatno uzgajalište riba u Gazi, koje se nalazi u zapadnom dijelu Gaze, daleko od izraelske ograde na istoku Gaze, također je uništeno. Uništeno je 6 umjetnih ribnjaka i pobijeno oko 20 000 riba. Na tom mjestu nije bilo ni traga skladištima oružja ili tunelima, niti znakova da su se na tom velikom otvorenom prostranstvu, koje ne bi pružalo nikakvu zaštitu naoružanim borcima, vodile ikakve oružane bitke. Jedino što se moglo vidjeti bili su tragovi oklopnih vozila koja su pregazila uzgajalište.3.4 POLJOPRIVREDNA PUSTOPOLJINA... Uništavanje velikih dijelova obrađene zemlje, poput farmi i voćnjaka, uzrok je propasti velikog dijela ovogodišnjeg uroda, zahvaljujući čemu je još više ljudi postalo prehrambeno nesigurno. Prema podacima UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova ukupni gubici koje je operacija „Lijevano olovo“ nanijela poljoprivrednom sektoru procjenjuju se na 268 milijuna američkih dolara. Prema podacima UN-ovog Svjetskog programa za hranu (WFP) i UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) uništeno je između 35 i 60 posto poljoprivrednog sektora, a sredstva za preživljavanje gotovo svih 13 000 obitelji koje izravno ovise o poljoprivredi, stočarstvu i ribarstvu pretrpjela su znatne štete.Najveći se dio razaranja odvijao na sjeveru i istoku Gaze, područjima koja su najbliže liniji koja dijeli Gazu od Izraela. Na ta je područja izraelska vojska često upadala tijekom proteklih osam godina. Izraelske snage stalno i sve više šire područja na sjeveru, istoku i jugu Gaze u koja Palestincima zabranjuju pristup....
I dalje iz izvještaja Amnesty Internationala o zločinima počinjenim tijekom izraelske agresije na Gazu: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION.2. BEZ SIGURNOG UTOČIŠTA...Tijekom operacije „Lijevano olovo stanovništvo Gaze, koje broji 1,5 milijuna stanovnika, većinom djece, nije moglo napustiti Gazu – budući da su granice bile zatvorene – niti pronaći sklonište koje bi im moglo jamčiti sigurnost. U Pojasu Gaze ne postoje skloništa, niti se ona mogu izgraditi, budući da se cement i drugi građevinski materijali nalaze na popisu robe koju Izrael ne pušta u Pojas Gaze.Iako su deseci tisuća ljudi napustili svoje domove, većina ih nije imala kuda otići. Mnogi su ostali u svojim kućama kako bi zaštitili svoju imovinu, u strahu da će, ako ih napuste, vojska uskoro uništiti njihove domove ili da će ih koristiti naoružani palestinski borci pa da će ih vojska zatim razoriti.U svakom slučaju, obrazac izraelskih napada Palestince je uvjerio da niti jedno područje u Pojasu Gaze ne mogu smatrati sigurnim. Prvog dana operacije „Lijevano olovo“, većinom u prvom satu ofenzive, izraelske su snage bombardirale više od 240 ciljeva diljem Gaze, većinom u gusto naseljenim područjima. Rezultat ovih bombardiranja bio je broj ubijenih bez presedana u samo jednom danu. Bombardiranje je započelo bez upozorenja oko 11:30 sati, kada su ulice bile prepune civila, uključujući školarce koji su se vraćali s prijepodnevne nastave ili išli u školu na poslijepodnevnu nastavu.Strah od toga da praznim domovima prijeti veća opasnost da budu uništeni, te vijesti o tome da su civili ubijani dok bježe ili na mjestima gdje su potražili utočište, u domovima svoje rodbine, pa čak i u UN-ovim skloništima, pojačali su opći osjećaj nesigurnosti i osjećaj da nigdje nije sigurno.Neke su se palestinske obitelji našle u naročitoj opasnosti kad su ih izraelske snage koristile kao „ljudske štitove“. Mnoge druge obitelji primile su upozorenja da napuste svoje domove i bile suočene s donošenjem gotovo nemoguće odluke da li je sigurnije da ostanu u svom domu ili da ga napuste. ...Zbog dugotrajne blokade koju je Izrael nametnuo Pojasu Gaze, situacija je dodatno pogoršana neadekvatnošću humanitarne pomoći koja je tijekom operacije „Lijevano olovo“ stizala do stanovnika Pojasa Gaze.2.1 KORIŠTENJE PALESTINSKIH CIVILA KAO „LJUDSKIH ŠTITOVA“Tijekom operacije „Lijevano olovo“ izraelske su snage u više navrata zauzimale palestinske domove u Pojasu Gaze i prisiljavale obitelji da ostanu u jednoj sobi u prizemlju, dok su vojnici koristili ostatak njihove kuće kao vojnu bazu i snajperski položaj – čime su zapravo obitelji, uključujući odrasle članove i djecu, koristili kao „ljudske štitove“ i izlagali njihove živote opasnosti. Dok su vojnici koristili zaštitnu opremu i šljemove i štitili se vrećama pijeska prilikom otvaranja vatre iz zauzetih kuća, njihovi palestinski ukućani nisu imali takvu zaštitu.Izraelski su vojnici u okrugu al-Zaytoun u gradu Gazi zauzeli nekoliko kuća šire obitelji al-Sammouni kad su ušli na to područje. As'ad 'Ali al-Sammouni rekao je Amnesty Internationalu: „Živim u ovoj kući zajedno sa svojom ženom, troje oženjenih sinova i njihovim ženama i 11 djece, te s moja četiri neoženjena sina. Moja 2 nećaka, njihove žene i 15 djece također su boravili kod nas. Ukupno nas je bilo oko 45. U noći s 03. na 04. siječanj čuli smo zvukove na krovnoj terasi i zaključili da su se vojnici morali spustiti na krov naše kuće iz helikoptera jer su vrata dvorišta i ulazna vrata bila zaključana i nitko nije mogao na neki drugi način ući u kuću. Čuli smo kako lupaju po krovnoj terasi, ali se nitko od nas nije usudio da ode gore kako bi vidio što se događa. Svi smo ostali u prizemlju. Oko 06:30 ujutro čuli smo lupanje na ulaznim vratima i zatim je u kuću ušlo mnogo vojnika. Pograbili su me za šiju vrata i ispitivali o Qassamima. Rekao sam im da kod nas nema takvih stvari. Potom su svezali sve nas muškarce i mladiće i stavili nam poveze preko očiju i sve nas strpali u jednu prostoriju u prizemlju, zajedno sa ženama i djecom. Molio sam ih da mi dopuste da iz sobe uzmem svoje umjetno zubalo, ali nisu mi dopustili. Nakon završetka rata pronašao sam ga na podu, razbijenog kao i tako mnogo drugih stvari. U toj smo prostoriji proveli dan i pol. Imali smo samo malo hrane za djecu, ali to nije bilo dovoljno. Vode uopće nismo imali. Drugi dan (05. siječnja) moj bratić Mousa i njegova žena s njihovom bebom došli su i pokucali na vrata naše kuće, nakon što su pobjegli iz kuće mog rođaka Wa'ela koja se nalazi na suprotnoj strani ceste i u kojoj su u granatiranju ubijeni mnogi naši rođaci. Vojnici su ga zarobili i svezali i stavili mu povez preko očiju, a potom su ga zajedno s njegovom ženom i bebom stavili u istu prostoriju u kojoj su držali nas ostale. Kad nam je Mousa rekao da je Wa'elova kuća bila granatirana i da su mnogi naši rođaci ubijeni i ranjeni, žene i djeca počeli su vrištati i plakati, pa su vojnici došli i pitali nas što hoćemo. Preklinjali smo ih da nas puste da odemo iz kuće. Na kraju su vojnici rekli da možemo svi napustiti kuću u kojoj smo bili zarobljeni, svi osim Mouse i mog nećaka 'Imada. Rekli su da ako Hamasovi borci saznaju da se u ovoj kući nalaze vojnici i napadu ih, da će ubiti Mousu i 'Imada. Ponovo sam ih zamolio da mi dopuste da uzmem svoje umjetno zubalo, ali su vojnici odbili moje molbe. Pronašao sam ga razbijenog kad sam se vratio u kuću nakon što je vojska napustila Pojas Gaze. Kuću smo napustili pješice, a pridružili su nam se i neki drugi rođaci iz obližnjih kuća. Vojnici su nam rekli da moramo hodati i da ne smijemo stati. Moj je nećak Iyad hodao ispred mene i vidio sam kako pada. Mislio sam da se spotaknuo, ali sam zatim vidio da je ranjen u lijevu nogu. Zastao sam kako bih mu pomogao, ali su nam izraelski vojnici iz kuće obitelji Jouha počeli vikati da moramo nastaviti hodati ili će na nas ponovo otvoriti vatru. Tako smo morali nastaviti hodati. Iyad je neko vrijeme puzao, a zatim se srušio. Njegova žena i petoro djece vidjeli su da je bio ranjen, kako je puzao i potom se srušio, ali mu ni oni kao ni mi nisu mogli pomoći jer vojnik nikome nije dopuštao da stane. Nešto dalje na glavnoj cesti Salahaddin naišli smo na kola hitne pomoći, ali ni ona nisu mogla doći do mjesta gdje se Iyad srušio i tako smo ga morali ostaviti da tamo umre. Kola hitne pomoći odvezla su Mousinu ženu i bebu, koja je bila ranjena u ruku, u bolnicu.“...Yousef Abu 'Ida (poznat i kao Abu 'Abdallah), njegova žena Leila i njihovo 9 djece, 5 kćeri i 4 sina u dobi između 4 i 22 godine, bili su u svom domu u četvrti Hay al-Salam (Četvrt Mira), istočno od Jabalije kad su izraelski vojnici silom zauzeli njihovu kuću i obitelj dva dana koristili kao „ljudske štitove“, a njihovu kuću kao vojni položaj. Potom su obitelj istjerali iz kuće i uništili je. Abu 'Abdallah je Amnesty Internationalu rekao: „Oko 10:30 05. siječnja skupina vojnika ušla je u naš dom i zaključala nas u podrum dok su oni otišli u gornji dio kuće. Uzeli su naš mobitel i nisu nam dopustili da izlazimo iz podruma. Uzeli su sve pokrivače i madrace. Nismo imali hrane ni vode. Djeca su se bojala, bilo im je hladno, bila su gladna i žedna, no nismo im imali što dati. Tako su nas držali dva dana. Čuli smo kako se vojnici u našoj kući smiju i kako pucaju. Bojali smo se. Nakon prvog dana djeca su očajnički tražila vode pa sam uzeo malo vode iz WC kotlića i dao im da piju; nisam imao drugog izbora. Nakon dva dana, ujutro 07. siječnja, vojnici su nas izbacili iz kuće. Zamolio sam ih da me puste u kuću kako bih uzeo nešto odjeće i cipele, ali vojnici nam to nisu dopustili. Morali smo svoj dom napustiti bosonogi i u odjeći koju smo na sebi imali kad su vojnici došli u našu kuću prije dva dana.“ Kuća je kasnije uništena ...Svjedoci tvrde da su izraelske snage u nekoliko slučajeva također nenaoružane palestinske civile (većinom odrasle muškarce, ali u dva se slučaja radilo o dječacima) prisilile da im služe kao „ljudski štitovi“, uključujući tjerajući ih da hodaju ispred naoružanih vojnika; da ulaze u zgrade kako bi provjerili da li su minirane ili da li se u njima skrivaju naoružani borci; te da ispituju da li sumnjivi predmeti sadrže eksploziv. Ovi postupci nisu ništa novoga. Posljednjih su godina dokumentirani brojni takvi slučajevi, a izraelski je Vrhovni sud u listopadu 2005. presudio da ti postupci nisu u skladu s međunarodnim pravom i zabranio ih....[...] Akram Abed Rabbo, otac 6 djece, rekao je Amnesty Internationalu da su ga izraelski vojnici pokupili u njegovom domu rano ujutro (oko 2-3 sata u noći) 06. siječnja i da su ga zatim koristili kao „ljudski štit“ i prisilili ga da u razdoblju od tri dana pregleda nekoliko kuća na tom području. ...U mjestu Khuza'a, istočno od Khan Yunisa, Mohammed al-Najjar (16) je Amnesty Internationalu rekao da su ga 13. siječnja izraelski vojnici držali u kući koju su koristili kao snajperski položaj ......2.3 USKRAĆIVANJE PRISTUPA HUMANITARNOJ POMOĆI...Tobože s ciljem sprječavanja da Hamas u Gazu krijumčari oružje i zaustavljanja ispaljivanja raketa u Izrael, izraelska blokada uključuje široki raspon roba i proizvoda koji ne mogu poslužiti ni u kakve vojne svrhe.Opseg blokade i izjave izraelskih dužnosnika o njenoj svrsi naveli su Amnesty International da zaključi kako je blokada nametnuta kao oblik kolektivnog kažnjavanja cjelokupnog stanovništva Pojasa Gaze, što predstavlja sramotno kršenje obveza koje Izrael ima prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji. Osim što krši pravo na slobodu kretanja, izraelska blokada je također rezultirala uskraćivanjem prava na adekvatan životni standard, uključujući adekvatnu prehranu i stanovanje, pravo na rad, te pravo na zdravlje...Uz tek malen broj iznimaka, cjelokupno je stanovništvo od 1,5 milijuna ljudi zarobljeno u Gazi. Studenti ne mogu pohađati studije na sveučilištima niti se zaposliti u inozemstvu. Kritično bolesnim pacijentima, kojima je potrebno liječenje nedostupno u lokalnim bolnicama, često nije dopušteno da izađu iz Pojasa Gaze. Od kad je Izrael nametnuo blokadu Pojasu Gaze, deseci su pacijenata umrli zbog toga jer im je onemogućen pristup liječenju.Već dulje od godinu dana (od 18. siječnja 2008.) Izrael sprječava sav izvoz iz Pojasa Gaze. Takva su drastična ograničenja uništila gospodarstvo, a 80 posto stanovništva postalo je ovisno o humanitarnoj pomoći u hrani. Unatoč tome, Izrael u Pojas Gaze pušta sve manje humanitarne pomoći, uključujući u hrani. U studenom 2008. u Pojas Gaze je dnevno u prosjeku ulazilo 23 kamiona namirnica, što je manje od jedne dvadesetine količine koja je na to područje ulazila u svibnju 2007.... Zbog učinaka blokade u kombinaciji s bombardiranjem, svi su stanovnici tog područja patili od nestašice osnovnih i nužnih namirnica.Količina humanitarne pomoći koju je Izrael pustio u Pojas Gaze povećala se tijekom rata u siječnju (dnevno je u prosjeku ulazilo 122 kamiona). Međutim to je još uvijek daleko od adekvatne količine obzirom na masovno povećanje opterećenja zdravstvenog sustava koje su prouzročili dnevni broj ubijenih i ranjenih, te uništenje infrastrukture. Dostava i distribucija ograničenih količina humanitarne pomoći koja je uspjela ući u Pojas Gaze, bile su otežane izraelskim napadima na humanitarne konvoje i UN-ove ustanove, od kojih su neki rezultirali smrću i ranjavanjem UN-ovog osoblja, materijalnom štetom na prostorijama i zgradama, te uništenjem humanitarnih zaliha.U tom su pogledu izraelski postupci jasno prekršili pravne obveze koje Izrael ima kao okupacijska sila. Izrael mora osigurati da stanovništvo Gaze cijelo vrijeme ima adekvatan pristup hrani, osnovnim potrepštinama, lijekovima i liječničkoj pomoći ...Ne samo da Izrael nije adekvatno snabdijevao stanovništvo Gaze, već je namjerno blokirao i na druge načine sprječavao pružanje hitne i humanitarne pomoći i pokrenuo nekoliko napada na vozila koja su prevozila humanitarnu pomoć, prekršivši na taj način međunarodno humanitarno pravo. Na primjer, 08. je siječnja 2009. na sjeveru Gaze napadnut UN-ov humanitarni konvoj i u tom je napadu ubijen jedan, a ranjena dvojica UN-ovih zaposlenika. UN tvrdi da je prethodno unaprijed koordinirao kretanje konvoja s izraelskim dužnosnicima. Osim toga, zbog napada na konvoje, centre za distribuciju humanitarne pomoći, bolničare i kola hitne pomoći, UNRWA i Međunarodni crveni križ tijekom borbi strogo su ograničili svoje djelovanje u Gazi....
Čitam na teletekstu HTV-a da će predsjednik Mesić - poznati propagator cionističkih interesa - otputovati u Izrael i tamo se družiti s izraelskim ratnim zločincima i deklariranim rasistima. I u tome nema ništa čudno, jer je već godinama razvidno da Mesić, umjesto promicanja ljudskih prava i ravnopravnosti, obmanjuje hrvatsku javnost i u Izraelu/Palestini podupire onu stranu koja provodi etničko čišćenje i politiku aparthejda, stranu čije je pokolje u Gazi zdušno opravdavao za vrijeme dok je trajala posljednja krvava izraelska agresija na civile u Pojasu Gaze. Činjenica da zapad, a s njime i njegov vjerni sluga Mesić, podupire upravo tu stranu, a ne stvarne nosioce dijaloga i mira, kako u Izraelu tako i među Palestincima, zaslužna je za to da krvavi sukob u Palestini/Izraelu ovako dugo traje i da mu se ne nazire kraj.
Međutim, ono što me doista šokiralo je da i don Ivan Grubišić - čovjek o kojem sam do sada imala iluziju da mu je stvarno stalo do ljudskih prava i ljudskog dostojanstva i da je nekakav moralni autoritet u Hrvatskoj - putuje u Izrael zajedno s Mesićem i da će tamo uručiti priznanje svoje udruge nikom drugom doli Shimonu Peresu. Dakle, ne nekoj izraelskoj istinskoj mirovnoj ili udruzi za ljudska prava, niti brojnim pojedincima koji se mukotrpno bore za istinsku ravnopravnost, ljudska prava i pravedan mir između Palestinaca i izraelskih Židova, ne čak niti nekoj izraelskoj meko-cionističkoj polu-mirovnoj udruzi, već čovjeku koji, osim što se može pohvaliti svojom zločinačkom i rasističkom prošlošću:
-- Peres je otac prvog ilegalnog izraelskog naselja Kedumim na okupiranoj Zapadnoj obali
-- Peres je otac izraelske nuklearne bombe
-- Peres je jedan od glavnih pokretača rata iz 1956.
-- Peres je godinama poricao postojanje palestinskog naroda,
danas stoji na čelu aparthejdske države koja počiva na etničkom čišćenju, rasističkim zakonima i institucionaliziranom aparthejdu, te provodi 42-godišnju ilegalnu okupaciju i kolonizaciju tuđeg teritorija.
Shimon Peres uvelike je odgovoran za nastavak sukoba s Palestincima, za uništenje izraelskog mirovnog pokreta, za jačanje Likuda i njegovo održanje na vlasti, te potporu i pomoć Arielu Sharonu. Danas Shimon Peres smatra da Izrael ne treba evakuirati sva ilegalna naselja na Zapadnoj Obali i povući se iz Istočnog Jeruzalema i naravno protivi se povratku palestinskih izbjeglica u Izrael, a država kojoj je na čelu gradi nova ilegalna naselja i Zid na Zapadnoj Obali te tamo, kao i u samom Izraelu, provodi aparthejd i teške oblike kršenja osnovnih ljudskih prava.
Priznanjem koje će Peresu dodijeliti, don Ivan Grubišić je pljunuo u lice svim istinskim mirovnim aktivistima, kako u Izraelu, tako i među Palestincima. Pljunuo je u lice svim žrtvama zločinačkog cionističkog režima (kojem trenutno na čelu stoji Peres), kako onim palestinskim, koje su daleko brojnije, tako i izraelskim, koje također bespotrebno ginu i žive u nesigurnosti i stalnom strahu zbog zločinačke politike svojih političara. Nadalje, Grubišić je pljunuo u lice jeruzalemskim kršćanima koje cionističke vlasti uklanjaju iz ilegalno okupiranog i anektiranog Istočnog Jeruzalema na osnovu njihove etničke i vjerske pripadnosti. Uz sve to, Grubišić je opalio šamar i mogućnosti postizanja mira jer odaje priznanje ocu izraelskog ilegalnog nuklearnog naoružanja – zasad jedinog na Bliskom istoku.
I tako su propale još jedne moje iluzije, one o moralnom autoritetu i veličini don Ivana Grubišića. Međutim, bez obzira na ovaj skandalozni potez, pravedna borba Palestinskog naroda i anticionističkih (i postcionističkih) izraelskih Židova, te njihovih saveznika za pravedan mir se nastavlja i svatko dobronamjeran i razuman zna da će završiti tek pobjedom ljudskih prava za sve i istinskog i trajnog pravednog mira, te propašću cionističkog aparthejda i okupacije, koji su sami po sebi neodrživi u svijetu kojem težimo i kojima neće pomoći čak ni priznanje Grubišićeve udruge. A don Ivan Grubišić jednog će se dana, ako to već danas ne čini, sramiti ovog svog prijezira vrijednog (naročito u godini kad je Izrael počinio tako barbarski i krvav zločin nad civilima u Gazi) poteza. Doista ne razumijem što je to toliko vrijedno da se takav čovjek ovako nisko sroza.
Informacije u postu su iz 2 teksta koje je o Peresu napisao Uri Avnery, Izraelac koji (iako ne bi bio moj prvi izbor) daleko više od Peresa zaslužuje da primi Grubišićevo priznanje:
The blemished career of Shimon Peres
The silliest show in town
Jedna vijest za Palestinu/Izrael:
Three Jericho Bedouin families facing home demolitions
Trima beduinskim obiteljima u Jerihonu, na Zapadnoj obali, prijeti rušenje domova (18. listopad 2009.)
Izraelske su vlasti trima beduinskim obiteljima u Jerihonu u nedjelju (18. listopada) naredile na napuste svoju zemlju u roku od 2 dana, nakon čega će im domovi biti srušeni buldožerom. Radi se o pripadnicima klana Az-Zayed koji žive u brvnarama i šatorima u selu An-Nuei'ma, sjeverno od Jerihona, na glavnoj cesti koja vodi do Ramalle. Ove se obitelji s izraelskim pritiskom da napuste to područje suočavaju već godinama.
Samera i Mohamad Baalusha
...
Mjesto na kojem su djeca ubijena nalazi se na uglu zemljane ceste i glavne ulice, u blizini polja, ali udaljeno od vegetacije. Stoga je iz zraka trebalo biti vidljivo da se radi o troje djece. ...Petogodišnja Lama Talal Hamdan, njena sestra Haya (12) i njihov brat Isma'il (8) ubijeni su u blizini svog doma 30. prosinca 2008. Oko 8 sati ujutro, nakon doručka, njihova ih je majka poslala da kao i obično na smetlište udaljeno oko 200m od njihove kuće u Beit Hanounu u sjevernom dijelu Gaze odnesu vreće sa smećem. Nekoliko trenutaka kasnije obitelj je čula 2 jake eksplozije od bombardiranja iz zrakoplova F-16. Eksplozije su odjeknule u razmaku od pola minute i od njih se zatresla cijela četvrt. ...Predstavnici Amnesty Internationala pronašli su krater bombe na mjestu gdje su djeca ubijena, u blizini odlagališta smeća. Drugi je krater oko 40 metara dalje pogodio glavnu vodovodnu cijev i kanalizacijske odvode, zahvaljujući čemu se voda pomiješala s kanalizacijom, a mještani ostali bez vode.... Djeca su se nalazila na otvorenom području, a napadnuta su po danjem svjetlu. Stoga je trebalo biti očito onima koji su nadgledali to područje da se radi o 3 djece. Ukoliko se bombardiranje oslanjalo na informacije koje su davale nadzorne bespilotne letjelice i zbog nekog razloga vidljivost bila preslaba da bi se moglo razlikovati militante od djece, napad je trebao biti otkazan. Ako bombardirano mjesto nije bilo nadgledano u trenutku bombardiranja, napad je bio neselektivan.Obitelji su bile gađane za vrijeme dok su sjedile u svojim dvorištima.'Izzeddin Wahid Mousa, njegova žena Samira, njihova 14-godišnja kćer Nour i njihova 3 sina (u dobi između 23 i 28 godina) ubijeni su uvečer 14. siječnja 2009. u udaru projektilom koji je bio ispaljen iz bespilotne letjelice dok su sjedili u svom malom dvorištu u gusto izgrađenom području okruga Sabra u gradu Gazi. Peto dijete, koje je također sjedilo u dvorištu, i još 7 drugih članova obitelji (1 brat, 3 sestre, te žena jednog od braće s 2 male djece) koji su se u trenutku napada nalazili u sobi pored dvorišta, su ranjeni.Fathiya, jedna od ranjenih kćeri, rekla je Amnesty Internationalu: „Napad se dogodio u 20:30 14. siječnja; to je područje bilo mirno, osim naravno stalne buke zrakoplova F-16, helikoptera Apache i bespilotnih letjelica. Nije bilo struje. Cijela se obitelj nalazila bilo u dvorištu bilo u kući i slušala vijesti, izvještaje o pregovorima u Egiptu, ubijenima itd. Zatim nas je pogodio projektil. Četvoro je osoba odmah ubijeno; tijelo mog brata bilo je cijelo raskomadano. Želimo razumjeti neke stvari: zašto su gađali našu kuću? Ona se nalazi u naseljenom području. Ne pripadamo niti Hamasu niti Fatahu. Svi smo civili. Nitko od nas ništa nije učinio. Moj se otac protivio ispaljivanju raketa na Izraelce; želio je mir, a oni su ga ubili. Nemamo nikakve veze s pokretom otpora. Sve do danas nismo shvatili zašto. Želimo mir; i istragu; želimo znati zašto smo ja i moje sestre postale siročad. Zašto su nam ubili roditelje, obitelj? ...“Slijedećeg jutra, 15. siječnja 2009. u 9 sati ujutro petoro je članova obitelji Rmeilat (3 djece, njihova majka i baka) ubijeno projektilom ispaljenim na njih iz bespilotne letjelice dok su sjedili ispred svog doma u beduinskom zaseoku u predgrađu Beit Lahije u sjevernom dijelu Gaze. Žrtve su Amal Rmeilat (29), njena 60-godišnja svekrva i njeno 3 djece: Sabreen (14), Bara' (13 mjeseci) i Arij (2 i pol mjeseca stara djevojčica). ...... Napad se dogodio po danjem svjetlu na otvorenom području bez vegetacije koja bi otežavala vidljivost iz zraka. Stoga je trebalo biti očito onima koji su pokrenuli napade da su njihove mete žene i djeca.1.1.3 TENKOVSKO GRANATIRANJE – CILJANJE „SVEGA ŠTO SE MIČE“Od 03. siječnja, kad je počela izraelska kopnena ofenziva, pa sve do kraja operacije „Lijevano olovo“, deseci izraelskih tenkova zauzeli su položaje na različitim lokacijama unutar Pojasa Gaze, većinom u istočnom i sjevernom dijelu Gaze. ...S tih su položaja unutar Gaze izraelski tenkovi često otvarali vatru na palestinske kuće od njih udaljene 2 ili više kilometara, pri čemu su ubijeni nenaoružani civili, mnogi od njih djeca i žene. Niti u jednom slučaju koji je istražio Amnesty International žrtve nisu bile uhvaćene u unakrsnoj vatri tijekom borbi između vojnika i militanata, niti su štitile militante. Obrazac napada pokazuje da je ispaljivana po jedna granata, a ne baražna vatra, u domove čiji su se ukućani bavili svojim uobičajenim aktivnostima – dodatni znak da u okolici nisu bješnjele nikakve bitke....Jedan od najšokantnijih slučajeva je slučaj obitelji al-Sammouni koja je izgubila 29 članova svoje šire obitelji u četvrti al-Zaytoun, na jugoistoku grada Gaze. Većina onih koji su poginuli ubijeni su kad je jedna od kuća koja pripada toj obitelji, kuća Wa'ela al-Sammounija, granatirana, izgleda iz tenkova, 05. siječnja 2009, dan nakon što su izraelski vojnici desecima članova te obitelji naredili da napuste obližnju kuću koja pripada istoj široj obitelji. Osim onih koji su ubijeni u napadu, još je nekoliko članova obitelji koji su ranjeni umrlo tijekom slijedećih dana jer su ostali zarobljeni u kući budući da vojska kolima hitne pomoći nije dopuštala da dođu do tog područja. Nekoliko je članova te obitelji iskrvarilo na smrt tijekom razdoblja od 3 dana dok su uzalud čekali da ih netko spasi. Djeca su 3 dana ležala bez hrane i vode pored mrtvih tijela svoje mrtve majke, braće i drugih rođaka....Nakon što je Međunarodni crveni križ 07. siječnja spasio ranjene, vojska je buldožerima sravnila kuću sa zemljom iako su se pod ruševinama još uvijek nalazila tijela ubijenih, koja je Međunarodni crveni križ morao ostaviti jer njegovim djelatnicima nije bilo dopušteno da vozilima dođu dovoljno blizu kako bi zbrinuli i mrtva tijela. ...Amal Zaki 'Eilewa, 40-godišnja majka osmero djece, ubijena je zajedno sa četvoro svoje djece u svom domu u četvrti Shaja'iya al-Jdeida u gradu Gazi poslije podne 05. siječnja 2009. Amal je bila u kuhinji, na prvom katu svoje kuće, a njen suprug, djeca i nećakinje nalazili su se u kuhinji i susjednim sobama. Tenkovska je granata kuću pogodila u 16:05. Granata je prošla kroz prozor spavaće sobe koji gleda na sjeveroistok te kroz zid u kuhinju gdje je eksplodirala i ubila Amal, njenu 10-godišnju kćer Lanu i trojicu njenih sinova: Mu'tasema (14), Mu'mina (12) i Isma'ila (7). Njen suprug Heidar, njihov sin Muntaser (16), kćer Ghadir (15) i nećakinja Lama (12) su ranjeni. ...Trogodišnja Fawzia Fawaz Salah i njen 4-godišnji brat Ahmad ubijeni su 17. siječnja 2009. u 14:15 sati, dok su se igrali u svojoj obiteljskoj kući u Jabaliji, na sjeveru Gaze. Dvojica njihove braće, Faraj (7) i Mohammed (8), su ranjeni. ...16. siječnja 2009. poslije podne dvije su tenkovske granate pogodile jednu sobu u stanu Dr. Ezzeddina Abu al-'Aisha na četvrtom katu pri čemu su ubijene 3 njegove kćeri: Bisan (21), Mayar (15) i Aya (14), te njegova nećakinja Nour (16), a teško je ranjena njegova kćer Shada (16), nećakinja Ghaida (13) i Ezzeddinov brat. Prva je granata probila djevojačku sobu u kojoj je petoro tinejdžera učilo. Kad je Bisan potrčala u pogođenu sobu, druga je granata pala na kuću i ubila je....Dom poznatog Fatahovog političkog čelnika Dr. Jabera Abu al-Naja, koji se nalazi na sedmom katu u Doktorskom tornju (Burj al-Attibba) u četvrti Tal al-Hawa u gradu Gazi, pogođen je 08. siječnja 2009. poslije podne projektilom i tenkovskom granatom. U napadu su ubijeni supruga Dr. Abu al-Naje Roqaya, te njegov zet, novinar Ihab al-Wahidi, a njegova je kćer Ihsan teško ranjena. ...1.2 PUCANJE IZBLIZAVećina slučajeva pucanja iz blizine koje je istražio Amnesty International uključuju pojedince, uključujući djecu i žene, koji su ustrijeljeni dok su bježali iz svojih domova u potrazi za skloništem. Drugi su ustrijeljeni dok su se bavili svojim svakodnevnim aktivnostima. Dokazi ukazuju na to da se niti u jednom od slučajeva nije moglo razumno pretpostaviti da ustrijeljeni predstavljaju prijetnju vojnicima koji su ih ustrijelili, te da se u trenutku kad su ustrijeljeni u njihovoj blizini nisu odvijale nikakve borbe. Namjerno ubijanje nenaoružanih civila je ratni zločin.04. siječnja 2009. poslije podne izraelski su vojnici ustrijelili članove obitelji Abu Halima dok su vozili u bolnicu rođake koji su ranjeni u razornom napadu bijelim fosforom na njihov dom na području Sayafa, na sjeverozapadu Gaze. Ubijeni su Matar Abu Halima (27) i njegov bratić Muhammad-Hikmat Abu Halima (19).Matarova majka, Nabila Abu Halima, rekla je predstavnicima Amnesty Internationala: „Otrčala sam u Sabinu kuću nakon što je ona granatirana. Sabah je gorjela, a u ruci je držala bebu Shahed koja je u potpunosti izgorjela. Njen suprug i neka od djece bili su mrtvi, a drugi su gorjeli. Kola hitne pomoći nisu mogla do nas jer je to područje okružila izraelska vojska. Smjestili smo neke od ranjenih u kola privezana na traktor kako bismo ih odvezli u bolnicu. Moj nećak Muhammad (Sabin sin) uzeo je svoju ženu, Ghadu, čije je cijelo tijelo gorjelo, a ja sam uzela njenu kćer Faru, koja je također gorjela. Moj nećak Muhammad-Hikmat je vozio traktor, a moj sin Matar i nećaci 'Omar i 'Ali pošli su s nama i uzeli tijelo bebe Shahed i još 2 mrtva tijela. Sabah i druge ranjene smjestili smo u automobil; i drugi rođaci su napuštali to područje. Vozili smo se prema najbližoj bolnici, bolnici Kamal 'Adwan. Kad smo došli u blizinu škole, na putu do Trga Al-'Atatrah, vidjeli smo izraelske vojnike i stali, a vojnici su tada iznenada otvorili vatru na nas. Ubijeni su moj sin Matar i Muhammad-Hikmat. Vojnici su nas prisilili da izađemo iz kola. Pobjegla sam zajedno s 'Omarom i 'Alijem koji su također bili nastrijeljeni i ranjeni. Vojnici su Muhammadu, Ghadi i Fari dopustili da nastave svoj put, ali pješice, i nisu im dopustili da sa sobom uzmu i tijela mrtvih.“Tijela su na tom mjestu ostala 11 dana, jer izraelska vojska nije dopuštala kolima hitne pomoći, niti bilo kome drugome, da do njih dođe. ... 'Omar [...] je rekao da je nastrijeljen u rame, te da su njegovi bratići Matar i Muhammad-Hikmat pogođeni u grudni koš i da su bili preteško ranjeni da bi se sami kretali, ali da su mogli biti spašeni da je nekome bilo dopušteno da dođe do njih.Njegov brat Mahmoud je izjavio da su uz pomoć Međunarodnog crvenog križa 15. siječnja konačno uspjeli doći do i pokopati tijela svojih bližnjih, no da su do tada psi lutalice pojeli noge ubijene bebe Shahed. Slika koju je jedan član obitelji snimio mobitelom pokazuje izgorjelo tijelo bebe Shahed kojoj su od nogu ostale samo gole kosti.13. siječnja 2009. 47-godišnja Rawhiya al-Najjar pogođena je metkom u glavu dok je hodala ispred skupine žena koje su nosile bijelu zastavu u blizini svog doma u selu Khuza'a, u okolici Khan Yunisa na jugu Gaze. Njena 14-godišnja kći Heba, koja se nalazila pored Rawhiye u trenutku kad je ova ustrijeljena, rekla je predstavnicima Amnesty Internationala:„Večer prije, 12. siječnja oko 23 sata, u blizini se čulo granatiranje i nitko se nije usudio izaći. Granatiranje je prouzročilo požare, a sada znamo da se radilo o bijelom fosforu koji je prouzročio požare, no to u tom trenutku nismo znali. Nakon nekog vremena nazvali su nas neki ljudi i rekli da jedan požar gori vrlo blizu naše kuće i moja je majka izašla kako bi ugasila vatru; uzela je bijelu zastavu kako bi pokazala da ne predstavlja nikakvu prijetnju u slučaju da se na našem području nalaze vojnici. Ugasila je vatru i potom se vratila natrag u kuću. Uslijedilo je još granatiranja, a zatim smo pred jutro čuli zvuk buldožera. U zoru smo otišli na krov kuće noseći bijele zastave kako bi vojnici znali da se u ovim kućama netko nalazi. Moja je majka susjedima savjetovala da učine isto. Susjedi su vrištali, neki su počeli bježati, a drugi su bili previše uplašeni da bi bježali jer su ljudi tvrdili da se na našem području ne nalaze samo vojnici u uniformama, već i specijalne postrojbe. Vojni su buldožeri rušili kuće u našoj blizini, a žene i djeca iz tih kuća došli su k nama. Do 7:30 ujutro u našoj se kući okupilo mnogo ljudi. Oko 8 sati ujutro odlučili smo da ćemo napustiti kuću i otići u centar sela jer smo vjerovali da ćemo tamo biti na sigurnom. Moja je majka ljudima dala bijelu odjeću od koje smo napravili zastave, a ona sama je također imala bijelu zastavu i kretala se na čelu naše skupine. S jedne njene strane išla sam ja, a s druge Yasmine; Fatma je u rukama držala svoje dijete. Napravili smo nekoliko koraka kad je Yasmine rekla da je u obližnjoj kući vidjela vojnike. Moja je majka okrenula glavu kako bi susjedima rekla neka se ne boje i u tom je času pogođena u lijevu stranu glave. Metak je prošao kroz njenu glavu i izašao s desne strane. Pala je, a Yasmine joj je pokušavala pomoći... Svi su potrčali natrag. Nitko nije mogao pomoći mojoj majci, niti pokupiti njeno tijelo koje je ležalo tamo na cesti sve do večeri, kad su vojnici napustili to područje.“...07. siječnja 2009. u svom su domu na području 'Izbet Abed Rabbo, istočno od Jabalije na sjeveru Gaze, ustrijeljene tri djevojčice i njihova baka. Dvije su djevojčice, Amal (2) i Souad Abed Rabbo (7), ubijene, a njihova sestra Samar (4) i baka Souad (54) su ranjene. Otac ranjene i ubijenih djevojčica, Khaled Abed Rabbo, pripadnik sigurnosnih snaga Palestinske samouprave zadužen za veze s izraelskom vojskom, rekao je Amnesty Internationalu: „... Moja žena, naše tri kćeri (Amal (2), Samar (4) i Souad (7)), moja majka (Souad (54)) i ja izašli smo iz kuće. Moja je majka držala bijelo platno vezano za dršku metle, a u rukama smo držali bijelu odjeću. Iza nas išla su dvojica moje braće. Oko 10 metara od ulaznih vrata u našu kuću, u našem vrtu, koji je do tada već bio uništen, bio je parkiran jedan tenk. U blizini su se nalazila još 2 tenka. Mirno smo stajali ispred vrata čekajući da nam vojnici kažu ili signaliziraju što da učinimo. Dvojica su vojnika stajali u našem vrtu, jeli čips i čokoladu i nisu se obazirali na nas. Nekoliko smo minuta stajali mirno. Potom se iznenada iz sredine tenka pojavio vojnik. Njegov je gornji dio tijela (do struka) virio iz tenka. Vojnik nas je naciljao i ispalio mnogo metaka. Moja je kćer Amal imala 9 metaka u predjelu grudnog koša. Na prsima je držala medvjedića kojeg su metci rastrgali. Moja je kćer Souad dobila između 11 i 12 metaka također u predjelu grudnog koša, a moja kćer Samar nekoliko metaka u predjelu grudnog koša i trbuha. Moja je majka pogođena u ruku i stražnjicu. Potrčali smo natrag u kuću i tamo 2 sata ležali na podu. Vani se čula pucnjava. Zatim je moj otac izašao, a za njim i obitelj. Vojnik koji je stajao pored tenka signalizirao nam je da napustimo to područje. Ništa nije rekao, samo nam je kretnjom signalizirao da odemo. Dok smo napuštali to područje vojnici su pucali oko nas. Hodali smo gotovo 2 km, noseći moje kćeri i majku. Kad smo stigli do raskrižja s cestom Salaheddine (Duwar Zemmo), jedan je čovjek s konjskom zapregom (za kojeg sam kasnije saznao da se zove Adham Meqbel) stao kako bi nam pomogao, ali vojnici su otvorili vatru i ubili i njega i konja. Amal i Souad su bile mrtve, a Samar smo odveli u bolnicu Kamal 'Adwan koja nam je bila najbliža. Samar je kasnije prebačena u glavnu bolnicu Shifa, potom u Egipat, a zatim u Belgiju. Potpuno je paralizirana. Ona je moja jedina preostala kćer, a nisam je vidio od tog dana. Moja je žena sada s njom u bolnici u Belgiji.“...1.3 NESELEKTIVNI NAPADI1.3.1 BIJELI FOSFOR„Kao da vatra gori u mom tijelu. Ne mogu to podnijeti. Unatoč svim lijekovima koje mi daju bol je i dalje tako jaka.“Šesnaestogodišnja Samia Salman Al-Manay, 10 dana nakon što je 10. siječnja granata s bijelim fosforom pala na njenu kuću u izbjegličkom logoru Jabalia na sjeveru Gaze.Tijekom operacije „Lijevano olovo“ izraelske su snage obilno koristile bijeli fosfor, često ispaljivan iz topničkih granata kalibra 155 mm, u naseljenim područjima, čime su prouzročile smrt i ranjavanje civila. Domovi, škole, medicinske prostorije i UN-ove zgrade – sve civilni objekti – izravno su pogođeni....Bijeli je fosfor krajnje opasan za ljude jer uzrokuje duboke opekline koje prodiru kroz mišiće sve do kostiju i nastavlja gorjeti tako dugo dok ima kisika. Može doprijeti u druge dijelove tijela, pa čak i ozlijediti osobe koji liječe opekline. Može otrovati i nepovratno oštetiti unutarnje organe. Žrtve koje su zadobile relativno mali postotak opeklina – 10 do 20 posto – i koje bi u normalnim okolnostima preživjele, često umiru ukoliko je opekline prouzročio bijeli fosfor.Sabah Abu Halima, majka 10 djece, teško je ozlijeđena i izgubila je supruga, četvoro djece i snahu u razornom topničkom napadu bijelim fosforom na njen obiteljski dom. Sabah i njena obitelj nalazili su se u svom domu na području Sayafa na sjeverozapadu Gaze kad su 04. siječnja 2009. poslije podne tri topničke granate s bijelim fosforom pale kroz krov u njenu kuću. Sabah je predstavnicima Amnesty Internationala rekla: „Sve se zapalilo. Moj suprug i četvoro djece živi su gorjeli pred mojim očima; moja beba Shahed, moja jedina djevojčica, rastopila mi se u rukama. Kako majka može gledati kako joj djeca živa gore? Nisam ih mogla spasiti, nisam im mogla pomoći. I sama sam gorjela. Još uvijek mi gori po cijelom tijelu, u bolovima sam dan i noć; užasno patim.“Kad su predstavnici Amnesty Internationala posljednji put Sabah posjetili u bolnici, četiri tjedna nakon napada, još je uvijek bila u kritičnom stanju, s dubokim opeklinama. Sabin suprug Sa'adallah Matar Abu Halima i njihovo četvoro djece – Abderrahim (14), Zeid (11), Hamza (10) i 15-mjesečna Shahed – ubijeni su....Još je troje djece Sabe Abu Halime, Yousef, 'Ali i 'Omar, ranjeno, isto kao i Sabina snaha Ghada, te njena dvogodišnja kćer Farah. Ghada, koja je zadobila opekline po gotovo cijelom tijelu, umrla je od tih ozljeda 29. ožujka u bolnici u Egiptu....Predstavnici Amnesty Internationala su u Khuza'ai, istočno od Khan Yunisa na jugu Gaze, pronašli topničke granate s bijelim fosforom, neke cijele, a neke u komadima, u nekoliko domova na gusto naseljenom području. U jednom je domu jednom takvom granatom ubijena 47-godišnja majka četvoro djece, Hanan al-Najjar. Hanan i njena obitelj pobjegli su iz svog doma koji se nalazi istočnije i boravili kod rodbine na gusto izgrađenom naseljenom području misleći da će tamo biti sigurniji. Uvečer 10. siječnja 2009. to je područje granatirano bijelim fosforom. Hananin suprug i djeca su Amnesty Internationalu rekli da je jedna topnička granata, nakon ispuštanja klinastih komadića s bijelim fosforom, pala kroz krov, prošla kroz dvije sobe i eksplodirala u hodniku. Veliki komad granate pogodio je Hanan u grudni koš i gotovo joj odsjekao gornji dio tijela. Ubijena je istog trena, pred očima svoje djece i rodbine, koji su većinom bili ranjeni. Njeno je četvoro djece zadobilo opekline. Njenoj je 7-godišnjoj kćeri Ayi također bila slomljena ruka, a njena sestrična Ihsan (26) ostala je bez desnog oka....Izraelska je vojska bijeli fosfor nastavila koristiti do zadnjeg dana operacije „Lijevano olovo“, 17. siječnja 2009. Taj je dan topnička granata s bijelim fosforom eksplodirala oko 6 sati ujutro u UNRWA-inoj osnovnoj školi u Beit Lahiji, u kojoj je više od 1500 ljudi potražilo sklonište od izraelskih napada. Dvoje je djece, Muhammad al-Ashqar (5) i njegov brat Bilal (7), ubijeno u učionici dok su spavali sa svojim roditeljima, braćom, te oko 30 drugih rođaka, od kojih ih je nekoliko također ranjeno. Majka ubijene djece, Anjud (28), zadobila je teške ozljede glave i drugih dijelova tijela i morali su joj amputirati desnu ruku. Njihova 18-godišnja sestrična Mona u napadu je izgubila lijevu nogu....Iako uporaba bijelog fosfora za stvaranje dimne zavjese nije zabranjena prema međunarodnom humanitarnom pravu, rasprskavanjem topničkih granata u zraku iznad gusto naseljenih područja u Gazi prekršen je uvjet da se poduzmu sve potrebne mjere predostrožnosti radi zaštite civila. Slučajevi smrti i ranjavanja civila koji su prouzročeni bijelim fosforom, a koje je istražio Amnesty International, pokazuju da su izraelske snage prekršile zabranu neselektivnih napada. Međunarodno humanitarno pravo zabranjuje uporabu zapaljivog oružja protiv civila. Naravno, protiv civila se ne smije upotrebljavati nikakvo oružje, ali ova je zabrana priznanje naročitih opasnosti i posljedica uporabe oružja sa zapaljivim svojstvima u blizini civila. Uporaba bijelog fosfora kao zapaljivog oružja ograničena je prema običajnom međunarodnom pravu čak i kad se koristi protiv boraca. Ne smije se koristiti protiv boraca osim ukoliko nisu dostupna oružja čija uporaba neće rezultirati takvom nepotrebnom patnjom.Pogođene zdravstvene i humanitarne ustanove15. siječnja 2009. ujutro nekoliko je granata visoke eksplozivnosti s bijelim fosforom pogodilo sjedište UNRWA-e u središtu grada Gaze, prouzročivši požare u kojima su uništeni deseci tona očajnički potrebne humanitarne pomoći i lijekova, te radionice i skladišta. Oštećeno je također i nekoliko vozila. Jedan UN-ov djelatnik i 2 civila koji su potražili utočište u UNRWA-inoj zgradi su ranjeni. Oko 700 civila iz obližnjih zgrada pobjeglo je iz svojih domova i sklonilo se u UNRWA-inu zgradu ranije tog jutra kad su izraelske snage intenzivirale granatiranje tog područja. Još gora katastrofa izbjegnuta je samo zahvaljujući hrabrosti UNRWA-inog osoblja koje je pod paljbom vozila izvezlo iz kompleksa i na taj način spriječilo da se zapale i eksplodiraju vozila puna goriva. Jodie Clark, zaposlenica UNRWA-e, rekla je Amnesty Internationalu: „Bijeli je fosfor padao po cijelom području gdje su kamioni i cisterne puni goriva bili parkirani. Pokušali smo ugasiti vatru, ali bez uspjeha; aparat za gašenje vatre uopće nije uspijevao obuzdati požar. Neke su se goreće grude bijelog fosfora nalazile točno ispod vozila; postojala je velika opasnost da će prouzročiti eksploziju cisterne s gorivom. Štapom sam izgurala goruću grudu koja se nalazila ispod cisterne i potom smo što je brže moguće pokušali izvesti vozila izvan prostora UNRWA-inog kompleksa.“...Do trenutka kad je granatiranje UNRWA-inog kompleksa obustavljeno, vatra se više nije mogla ugasiti, ni humanitarna pomoć i lijekovi spasiti.Kad su izaslanici Amnesty Internationala četiri dana kasnije posjetili zgradu, vatra je i dalje gorjela u nekim skladištima, naročito tamo gdje su uskladišteni ulje za kuhanje, brašno i drugi prehrambeni proizvodi visoke zapaljivosti. Radionice i druga skladišta u potpunosti su izgorjeli. Zgrade i ono što se u njima nalazilo u potpunosti su uništeni. Izaslanici Amnesty Internationala pronašli su komade nekoliko topničkih granata s bijelim fosforom. Na nekima od njih još su se uvijek mogle vidjeti serijske oznake, a najmanje je jedan od projektila bila topnička granata visoke eksplozivnosti....... čak i nakon što su katastrofalne posljedice ovog i drugih napada dokumentirane, izraelske su snage nastavile pokretati takve napade u područjima prepunim civilima. Dva dana kasnije, 17. siječnja, topničke granate s bijelim fosforom pogodile su UNRWA-inu osnovnu školu u Beit Lahiji gdje se sklonilo više od 1500 civila. U napadu je ubijeno dvoje djece, a ranjeno nekoliko osoba. ...Bolnica Al-Quds, u četvrti Tal al-Hawa u središtu grada Gaze, gađana je od jutra do u noć 15. siječnja grudama bijelog fosfora, topničkim granatama s bijelim fosforom i tenkovskim granatama, zbog čega su se osoblje i pacijenti bili prisiljeni evakuirati iz njenih prostorija. U to se vrijeme 50 pacijenata liječilo u bolnici, a oko 500 lokalnih mještana u njoj je potražilo sklonište od bombardiranja i granatiranja koje se odvijalo na tom području.Dva najgornja kata glavne zgrade bolnice i upravna zgrada, koja se nalazi do bolnice i s njom je spojena mostom, uništeni su u požaru koji je prouzročio bijeli fosfor. Bolnička ljekarna koja se nalazila na drugom katu, pogođena je najmanje jednom tenkovskom granatom. Pokušaji liječnika i drugog bolničkog osoblja, uključujući strane liječnike, da ugase vatru vedrima vode i aparatima za gašenje vatre, pokazali su se neučinkovitima. Vatrogasci i vozila civilne zaštite dulje od jednog sata nisu mogli doći do bolnice.Do poslije podneva bolnica je uspjela organizirati koordinaciju preko Međunarodnog crvenog križa radi evakuacije stotina civila koji su se sklonili u bolnicu u UNRWA-ino sklonište. U međuvremenu, bolničko se osoblje borilo s lokaliziranim požarima koji su uvijek iznova buktali. Navečer, kad je bolnica pogođena s još bijelog fosfora, osoblje je bilo prisiljeno napustiti bolnicu, uzeti pacijente iz njihovih kreveta i gurati krevete duž ulice. Pacijenti su na kraju prebačeni u bolnicu Al-Shifa. Ljekarna u maloj odvojenoj zgradi koja se nalazila odmah iza ugla, spaljena je do temelja, čini se nakon što je također pogođena bijelim fosforom. Dvoja su kola hitne pomoći spaljena i uništena u blizini bolnice....... Čak i u slučaju da su naoružane osobe bile prisutne na tom području, napadanje tog područja streljivom s bijelim fosforom predstavlja kršenje zabrane neselektivnih napada. Bolnice su civilni objekti i ne postaju vojne mete samo zato što se u njihovoj blizini nalaze borci.Izraelsko poricanje uporabe bijelog fosfora – dodatna patnja za žrtveIzraelski su dužnosnici davali nedosljedne izjave o uporabi bijelog fosfora. Na početku su poricali uporabu bijelog fosfora. Kasnije su tvrdili da izraelske snage koriste streljivo koje je u skladu s međunarodnim pravom, a zatim su najavili da provode internu istragu.Glasnogovornici izraelske vojske i dužnosnici na najvišim funkcijama kategorički su poricali uporabu bijelog fosfora 10 dana od prvog prijavljenog slučaja njegove uporabe. ......Nemoguće je zamisliti da dužnosnici na svim razinama u izraelskoj vojsci nisu znali da se koristi ili da se koristio bijeli fosfor. Čak i u nevjerojatnom slučaju da o tome nisu bili obaviješteni, postojale su brojne TV snimke na kojima je prikazivano rasprskavanje topničkih granata s bijelim fosforom u zraku nad Gazom.Izraelska vojska i vlasti nastavili su poricati da njihove snage koriste bijeli fosfor čak i kada je postalo jasno da su tim oružjem ubijeni i ranjeni civili, te da žrtvama nije pruženo potrebno liječenje jer liječnici u Gazi nisu znali što je uzrok opeklinama i kako da ih liječe.Liječnici koji su liječili prve žrtve nisu imali pojma o čemu se radi. Bijeli fosfor prethodno nije bio korišten u Gazi i medicinsko osoblje nije znalo što uzrokuje duboke opekline, niti kao liječiti žrtve. Liječnici nisu žrtvama mogli pružiti ispravno liječenje zbog toga što Izrael nije obznanio svoju uporabu bijelog fosfor i jer je potom odbio potvrditi da njegove postrojbe koriste to oružje. Pacijenti čiji su životi mogli biti spašeni da je uzrok opeklina bio poznat i da im je bilo dostupno adekvatno liječenje, umrli su.Na odjelima za opekline u glavnim bolnicama u Gazi liječnici su Amnesty Internationalu rekli da su na početku bili zbunjeni činjenicom da su se, umjesto da im se stanje popravi nakon početnog liječenja, opekline i dalje širile i produbljivale, uzrokujući sve jaču bol i neobjašnjivo pogoršanje zdravstvenog stanja pacijenta.Izraelska je vojska u potpunosti svjesna opasnosti koju bijeli fosfor predstavlja za ljudska bića. Dokumenti koje su tijekom operacije „Lijevano olovo“ sastavili ured glavnog liječnika izraelske vojske i glavni stožer zdravstvenih operacija na terenu ističu neke od njegovih učinaka. Dokument koji je potpisao pukovnik Dr Gil Hirschorn, voditelj za traumu u uredu glavnog vojnog liječnika, navodi:„Kada fosfor dođe u dodir sa živim tkivom, on ga oštećuje 'izjedajući' ga. Karakteristike rane od fosfora su: kemijske opekline popraćene ekstremnom boli, oštećenja tkiva... fosfor može prodrijeti dublje u tijelo i oštetiti unutarnje organe. Dugoročno, karakteristično je zatajenje bubrega i širenje infekcije... Zaključak: rana koju je prouzročilo oružje koje sadrži rasprskavajući fosfor opasna je i može prouzročiti ozbiljna oštećenja tkiva.“ U dokumentu pod nazivom „Izlaganje bijelom fosforu“, koji je pripremio glavni stožer zdravstvenih operacija na terenu i poslalo ministarstvo zdravstva, stoji:„Većina podataka o ranama od fosfora dobivena je zahvaljujući testiranju na životinjama i nesrećama. Izlaganje bijelom fosforu izrazito je otrovno, sudeći prema brojnim laboratorijskim pokusima. Opekline na malom dijelu tijela, 12-15 posto kod laboratorijskih životinja i manje od 10 posto kod ljudi, mogu biti smrtonosne zbog njegovih učinaka, ponajviše na jetru, srce i bubrege.“Topnički napadi općenito, a naročito napadi bijelim fosforom u gusto naseljenim područjima neselektivni su i stoga protuzakoniti. Osim smrti i ranjavanja koji su prouzročeni tim napadima, situacija je bila dodatno pogoršana time što izraelske vlasti nisu razotkrile, već su zapravo stalno poricale da izraelske snage koriste bijeli fosfor. To je odgodilo adekvatno liječenje žrtava tih napada i nanijelo im dodatnu patnju, dok su u nekim slučajevima žrtve koje su mogle biti spašene umrle.1.3.2 MINOBACAČINiz izraelskih minobacačkih napada u blizini UNRWA-ine škole u izbjegličkom logoru u Jabaliji 06. je siječnja 2009. u poslijepodnevnim satima ubio više od 30 civila, uključujući lokalne mještane i osobe koje su pobjegle iz svojih domova i sklonile se u školu. Među žrtvama se nalazilo 11 članova obitelji Deeb, uključujući 5 djece i 4 žene, koji su ubijeni u svom dvorištu. Sedam Palestinaca, školski čuvar i 6 civila koji su potražili sklonište u školi, ranjeni su u školi šrapnelima i letećim krhotinama, a deseci ljudi ranjeni su izvan škole. ......... Kao prvo, suprotno tvrdnjama vojske da je ukupno pogođeno 12 ljudi, najmanje je 30 ljudi, većinom civila, ubijeno, a deseci drugih su ranjeni. Kao drugo, minobacači su zloglasni po svojoj nepreciznosti. Vrlo je malo vjerojatno da će to oružje pogoditi točnu metu, postoji visoki rizik da će je promašiti i nikada se ne smiju koristiti u gusto naseljenom području. Treće, prilikom korištenja minobacača u tako gusto naseljenom području – koje je bilo još napučenije nego obično zbog velikog broja civila koji su se sklonili u UNRWA-inu školu – izraelske su snage trebale znati da je vjerojatno da će njima ubiti i osakatiti civile.U periodu između 06. siječnja i 22. travnja 2009. izraelski su dužnosnici u više navrata širili netočne informacije. Glasnogovornici izraelske vojske nastavili su tvrditi da su naoružani pripadnici Hamasa ispaljivali rakete, te zauzeli i minirali UNRWA-inu školu u kojoj su se sklonile stotine civila. Takve tvrdnje, ako su iznesene u dobroj namjeri, nameću pitanje pouzdanosti i kvalitete informacija koje vlada i vojni dužnosnici primaju od svojih snaga na terenu, te pitanje nedostatka učinkovitih mehanizama kontroliranja i odgovornosti snaga koje djeluju na terenu.UN-ov Istražni odbor je istraživao ovaj napad i zaključio da je „neosporiv uzrok ranjavanja UNRWA-inog čuvara i osoba koje su se sklonile u UNRWA-inu školu u Jabaliji, materijalne štete na školi, te smrti i ozljeda osoba u neposrednoj blizini škole, bilo ispaljivanje minobacačkih mina kalibra 120 mm od strane izraelske vojske. Mine su pale na cestu koja se nalazi izvan škole i na jedan obližnji obiteljski dom.“ Istražni odbor je također zaključio da je „jedan od ubijenih izvan prostora škole bio 14-godišnji dječak koji se u školu sklonio zajedno sa svojom obitelji, ali se u trenutku kad je ubijen nalazio s vanjske strane školskih vrata.“1.3.3 GRANATE PUNJENE METALNIM STRELICAMA - FLECHETTESNekoliko je civila, uključujući jedno dijete, ženu i bolničara, tijekom operacije „Lijevano olovo“ ubijeno granatama punjenim sitnim ubojitim metalnim strelicama (flechettes). Tenkovske granate punjene tisućama metalnih strelica izraelske su snage upotrijebile u najmanje 5 prilika između 04. i 09. siječnja na sjeveru Gaze i u jednom selu južno od grada Gaze.Flechettes su 3,5 cm duge čelične strelice, oštro zašiljene sprijeda, s četiri pera na kraju. U granati koja se obično ispaljuje iz tenka nalazi se između 5000 i 8000 takvih strelica. Granate eksplodiraju u zraku i raspršuju strelice na području od oko 300x100 metara. Ovo je streljivo namijenjeno za uporabu protiv masovnih pješadijskih napada ili postrojbi koje se nalaze na otvorenom i očito predstavlja vrlo veliku opasnost za civile kada se ispaljuje u gusto naseljenim civilnim područjima....Ovo je streljivo prvi puta tijekom operacije „Lijevano olovo“ navodno upotrijebljeno ujutro 04. siječnja 2009. kada je jedna takva granata ispaljena na jedna kola hitne pomoći u Beit Lahiji, na sjeveru Gaze. Istog je dana, oko 16 sati, najmanje jedna granata s metalnim strelicama ispaljena na dom Abd Al-Rahman Hilmi Abu Ashqara (51) koji je ubijen u svojoj kući u ulici Abu 'Obeida u Beit Lahiji.Slijedećeg jutra, 05. siječnja 2009, izraelske su snage ispalile nekoliko granata s metalnim strelicama na glavnu cestu u blizini doma obitelji Abd al-Dayem u mjestu 'Izbet Beit Hanoun, jugozapadno od Beit Hanouna. 6 je civila – 2 djece, 1 žena i 3 muškaraca – ubijeno, a još ih je nekoliko ranjeno. 12-godišnji Arafat al-Dayem je odmah ubijen, a 16-godišnji Islam Jaber Abd al-Dayem je strelicama pogođen u vrat. Islam je odveden u bolnicu, ali je umro tri dana kasnije. Njegov brat Mizar je ranjen u istom napadu i u njegovim se leđima još uvijek nalazi jedna metalna strelica.U istom su mjestu, u dvorištu svoga doma, metalnim strelicama ranjeni 21-godišnja trudnica Wafa' Abu Jarad, njen 2-godišnji sin, njen suprug, otac i šogor. Wafa' je od zadobivanih ozljeda umrla 2 dana kasnije. ...Rendgenske snimke pokazuju da Wafin suprug još uvijek ima jednu metalnu strelicu u svojim leđima. Liječnici je ne mogu izvaditi jer se nalazi previše blizu leđne moždine, pa se boje da bi operacija kakva je potrebna za njeno vađenje mogla paralizirati pacijenta.U jednom beduinskom selu na sjeveru Gaze, gdje je izraelska vojska granate s metalnim strelicama ispaljivala 09. siječnja, izaslanici Amnesty Internationala pronašli su metalne strelice u zidovima kuća i prostorijama za držanje životinja. ... Nekoliko je mještana navodno ranjeno tim metalnim strelicama. Jedan od njih, Mahmoud Mohammed Selmi Abu Qleiq, teško je ranjen. Njegov je otac [...] izjavio: „... Tijelo mog sina bilo ih je puno; ovdje su mu u bolnici izvadili nekoliko strelica iz nogu, ali ima ih još u grudnom košu koje nisu mogli izvaditi ovdje, pa je moj sin prebačen u bolnicu u Egiptu. Sada ne znam što je s njim, ne znam da li je živ.“ Granate s ovim ubojitim metalnim strelicama nisu posebno zabranjene prema međunarodnom humanitarnom pravu, ali je njihova uporaba u gusto naseljenim civilnim područjima u Gazi doprinijela protuzakonitom ubijanju i ranjavanju civila.... Načinom na koji su izraelske snage u Gazi koristile granate s metalnim strelicama – ispaljivale ih u gusto naseljenim civilnim područjima – prekršena je međunarodna zabrana neselektivnih napada.1.4 NAPADI NA ZDRAVSTVENE DJELATNIKE I ONEMOGUĆAVANJE NJIHOVA RADA1.4. 1 ZDRAVSTVENI DJELATNICI NA VATRENOJ LINIJIVidljivo označena kola hitne pomoći s bljeskalicama i bolničari koji su na sebi nosili prepoznatljive fluorescentne prsluke više puta su bili gađani dok su pokušavali spasiti ranjene i pokupiti tijela mrtvih. Ti su se napadi intenzivirali nakon što su izraelske kopnene snage ušle u Gazu 03. siječnja 2009. Palestinske ekipe hitne pomoći pokušavale su najbolje što su mogle doći do što je više moguće ranjenih i mrtvih. Oni, te međunarodni dobrovoljci koji su bili u pratnji nekih kola hitne pomoći, svaki su dan svoje živote izlagali opasnosti kako bi izvršili svoju misiju.Rano poslije podne 04. siječnja u gradu Gazi su ubijena trojica bolničara – Anas Fadhel Na'im, Yaser Kamal Shbeir i Raf'at Abd al-'Al – dok su hodali prema dvojici ranjenih muškaraca. 12-godišnji dječak Omar Ahmad al'Barade'e, koji im je pokazivao gdje se ranjeni muškarci nalaze, također je ubijen u istom napadu. Yahia Hassan, vozač jednih od kola hitne pomoći rekao je Amnesty Internationalu: „... Parkirali smo dvoja kola hitne pomoći pored jedne kuće, ostavili upaljene bljeskalice, a ja i drugi vozač čekali smo pored njih dok su Anas, Yaser i Raf'at otišli pokupiti ranjene. Na zemljanoj je cesti stajalo dijete koje im je pokazivalo gdje leže ranjeni muškarci. Kad su se trojica bolničara približili djetetu, pogodio ih je jedan, a potom i drugi projektil. Svi su ubijeni, naša trojica kolega i dijete; komadi njihovih tijela letjeli su uokolo. Potom su projektili ispaljeni na kola hitne pomoći i nismo mogli pokupiti njihova tijela, već smo se morali odvesti bez njih; morali smo ostaviti svoje ubijene kolege. Dok smo odlazili prema našim je kolima hitne pomoći ispaljeno još projektila ili granata.“...Majka Omara Ahmada al-Barade'eja Amnesty Internationalu je rekla: „Nakon [udara projektila] nismo mogli doći do mjesta na kojem je ležalo njegovo tijelo. Slijedeći sam dan otpuzala do tog mjesta i pronašla tijelo svog djeteta bez nogu. Odnijela sam ga do kola hitne pomoći koja su bila vrlo udaljena jer nikome nije bilo dopušteno da se približi tom mjestu. Kola hitne pomoći nisu mogla prići kako bi pokupila tijela; na ona kola hitne pomoći koja su to pokušala vojnici su otvarali vatru. Konačno, nakon dva dana stigla su jedna kola hitne pomoći u pratnji jedne strankinje i odvezla tijela.“...04. siječnja u Beit Lahiji na sjeveru Gaze napadnuta su još jedna kola hitne pomoći. Sredinom jutra ekipa hitne pomoći odazvala se pozivu za spašavanjem nekoliko mladića, od kojih su neki bili ranjeni, a neki mrtvi, u ulici Abu 'Obeida nakon izraelskog napada. U kolima hitne pomoći vozili su se vozač Khaled Yousef Abu Sa'ada (43) i dva bolničara, 26-godišnji Ala' Usama Sarhan i 34-godišnji Arafa Hani 'Abd al-Dayem, otac četvoro djece i nastavnik prirodnih znanosti koji je 8 godina volontirao pri hitnoj službi. Vozač Khaled Yousef Abu Sa'ada je rekao Amnesty Internationalu: „Stigli smo oko 15 minuta nakon udara projektila. Nitko od osoba koje su ležale na cesti nije imao oružje; bili su civili, sve mladi muškarci; tijela su im bila razbacana, a ne zajedno. Bolničari su pokupili prvog ranjenog muškarca i stavili ga u kola hitne pomoći; potom su pokupili drugog muškarca i prenosili ga na nosilima do kola hitne pomoći kad je kola pogodila granata. Arafa je pao, bio je teško ranjen, a pacijentu je granata raznijela glavu i noge.“Glava tenkovske granate prošla je ravno kroz kola hitne pomoći i zabila se u motor. Radilo se o granati s ubojitim metalnim strelicama (flechette), koja je pri eksploziji ispalila nekoliko tisuća malih, ali ubojitih metalnih strelica na širokom području. Dvojica bolničara, Arafa i Ala', teško su ranjeni, a Arafa je kasnije istog dana preminuo od ozljeda koje je zadobio. Vozač je ranjen u potiljak. ...12. siječnja ubijen je Dr. 'Issa 'Abd al-Rahim Saleh, 32-godišnji liječnik, dok je pokušavao spasiti tri stanara tornja al-Banna, 6-katne stambene zgrade u blizini ulice Zarqa u Jabaliji na sjeveru Gaze. Zgrada je granatirana u 16:10, a u granatiranju je ubijena jedna žena i teško ranjena njena sestra i susjed. Ubrzo nakon napada do zgrade je stiglo nekoliko kola hitne pomoći, uključujući i kola civilne zaštite, vojne zdravstvene službe i palestinskog crvenog polumjeseca. Dr Saleh i bolničar Ahmad Abdel Bari Abu Foul popeli su se u zgradu, obojica noseći crvene fluorescentne liječničke prsluke. Pronašli su 2 mrtve žene (Ferial i Ayat Kamal al-Bannu) i jednog ranjenog muškarca (Mustaphu Jum'a al-Bashu). Položili su ranjenog na nosila i počeli se spuštati stepenicama. Stubište zgrade je bilo dobro osvijetljeno zahvaljujući prozoru koji se protezao duž čitave zgrade. Granata ili projektil pogodili su Dr. Saleha i odsjekli mu glavu koja je pala na bolničara Ahmada Abu Foula, koji je nekoliko stepenica niže držao drugi kraj nosila. I on je ranjen šrapnelom iz granate. Ranjeni muškarac na nosilima je ubijen....Dokazi upućuju da su napadi na ekipe hitne pomoći i druge osobe koje su pokušavale evakuirati ranjene bili namjerni i ponavljali se cijelo vrijeme trajanja operacije „Lijevano olovo“ na cijelom području Pojasa Gaze. Tim je napadima prekršeno međunarodno humanitarno pravo, koje, osim što općenito zabranjuje gađanje civila, posebnu zaštitu daje bolesnima i ranjenima, te medicinskom osoblju i institucijama. Određenije, namjerno usmjeravanje napada protiv medicinskih ekipa i prijevoza, te osoblja koje nosi karakteristične ambleme ženevskih konvencija je ratni zločin.1.4.2 ONEMOGUĆENO PRUŽANJE MEDICINSKE POMOĆI RANJENIMANakon što su izraelske kopnene snage zauzele položaje u Pojasu Gaze 03. siječnja 2009. rutinski su onemogućavale kolima hitne pomoći i drugim vozilima da dođu do ranjenih ili pokupe tijela mrtvih svugdje u blizini njihovih položaja. Zahtjevi palestinske hitne službe da im bude dopušten prolaz kako bi spasili ranjene i mrtve iz bilo kojeg dijela Gaze koji su zauzele izraelske snage ustrajno su odbijani od strane izraelske vojske. Međunarodni crveni križ je procijenio da je u prosjeku trebalo između 2 i 10 sati kako bi se evakuirali ranjeni. U nekim slučajevima taj je period trajao i po nekoliko dana. ...Zahvaljujući tome, mnogi ranjeni, koji su bili tek 15 minuta udaljeni od bolnice, bespotrebno su umrli. Tijela su se danima raspadala. Do nekih se tijela nije moglo ni doći prije proglašenja prekida vatre.Vojska je 07. siječnja konačno trima kolima hitne pomoći palestinskog crvenog polumjeseca u pratnji vozila Međunarodnog crvenog križa dopustila da evakuiraju 14 ranjenih civila, većinom djece, iz jedne kuće na području al-Zaytoun, na jugoistoku grada Gaze. Svi su bili članovi obitelji al-Sammouni, a u toj su kući bili zarobljeni od 04. siječnja. U izraelskom granatiranju te kuće 05. siječnja, ubijeni su ili ranjeni deseci članova te obitelji. Sva preživjela djeca i osobe starije dobi bili su ranjeni i nisu imali ni hrane ni vode. Djeca su ležala pored tijela svoje mrtve majke i rođaka. Izraelske snage kolima hitne pomoći nisu dopuštale da se približe kući, pa su bolničari morali pješačiti 1,5 km i ranjene i tri mrtva tijela prevesti na magarećoj zaprezi od kuće do kola hitne pomoći. Spasilačka ekipa je morala ostaviti desetke trupala jer ih nisu mogli iznijeti van....Međunarodni crveni križ tražio je pristup tom području od 04. siječnja od kad su članovi obitelji al-Sammouni zatočeni i izloženi pucnjavi. Članovi obitelji Amnesty Internationalu su rekli da je to područje pod paljbom bilo od jutra 04. siječnja kad su izraelske kopnene snage ušle na to područje u tenkovima i u pratnji helikoptera. Vojnici su zauzeli nekoliko kuća, a u početku su obitelji zadržali kao „ljudske štitove“ dok su kuće koristili kao vojne položaje. Kasnije su naredili stanarima da prijeđu u kuću svojih rođaka koja se nalazila s druge strane ceste.Izraelska vojska niti jednoj liječničkoj ekipi nije dopustila da dođe na to područje sve do završetka operacije „Lijevano olovo“. Ujutro 18. siječnja, nakon što je Izrael proglasio prekid vatre i povukao svoje snage, predstavnici Amnesty Internationala otišli su na to područje i vidjeli kako spasilačke ekipe izvlače tijela iz ruševina. Kuća u kojoj su 07. siječnja bolničari Međunarodnog crvenog križa i Palestinskog crvenog polumjeseca pronašli ranjene civile i 22 mrtva tijela buldožerima je sravnjena sa zemljom dok su se u njoj još uvijek nalazila trupla ubijenih, što predstavlja još jedan čin bezobzirnog uništavanja. 18. siječnja, kad su konačno mogla biti izvađena iz ruševina, tijela su bila u stanju raspadanja.Muhammad Shurrab (68) i njegova dva sina, Ibrahim (18) i Kassab (28), ranjeni su kratko nakon 14 sati 16. siječnja kad su izraelski vojnici otvorili vatru na njihovo vozilo dok su se vraćali s obiteljske farme koja se nalazi istočno od Khan Yunisa u svoj dom u tom gradu. Na njih su otvorili vatru izraelski vojnici smješteni u jednoj zgradi koja se nalazi uz cestu kojom su putovali. Na njihov je automobil ispaljeno više od 20 metaka tijekom dnevnog trosatnog prekida vatre (poznatog kao „humanitarni koridor“, a koji su izraelske vlasti proglasile 07. siječnja). Kassab i Ibrahim teško su ranjeni, Kassab u grudni koš, a Ibrahim u nogu, dok je njihov otac lakše ranjen šrapnelom u ruku.Muhammad Shurrab u više je navrata pozivao vojnike u obližnjoj zgradi da im pomognu, no oni mu nisu odgovorili. Muhammad Shurrab telefonom je pozvao hitnu pomoć, no kolima hitne pomoći nije bilo dopušteno da ih spase, a ranjenima nije bilo dopušteno da se maknu. Kassab je ubrzo potom umro. U 19:30 izraelska nevladina udruga Liječnici za ljudska prava – Izrael kontaktirala je izraelsku vojsku, no vojska im je odgovorila da se spašavanje ranjenih ne može provesti. Oko 1:15 ujutro – gotovo 12 sati nakon što su trojica muškaraca ranjeni – spomenuta nevladina udruga ponovo je stupila u kontakt s ocem, koji im je tada rekao da je i njegov drugi sin Ibrahim malo prije preminuo, nakon što je izgubio veliku količinu krvi. Njegova ozljeda nije bila vrlo teška, ali je iskrvario na smrt.Nakon što je bio prisiljen gledati kako su dvojica njegovih sinova iskrvarili na smrt, i sam ranjen Muhammad je morao ostatak noći i slijedeće jutro provesti u svom automobilu. Nije se mogao kretati niti mu je pružena ikakva pomoć. Na kraju je kolima hitne pomoći u podne slijedećeg dana - oko 22 sata nakon ranjavanja - bilo dopušteno da spase Muhammada i pokupe tijela njegove 2 sinova. Cijelo to vrijeme vojnici koji su se nalazili u obližnjoj kući nisu ni pomogli ranjenima niti su dopustili da im netko drugi pomogne niti da oni sami odu potražiti pomoć. Nisu odgovorili na opetovane molbe za pomoć, već su ranjenima prijetili da će pucati u njih ako se budu micali.Faris Tal'at Hammouda (3) i njegov brat Muhammad (15) umrli su 11. siječnja 2009. od rana koje su zadobili kad je njihov dom na području Shaikh 'Ajlin na jugu grada Gaze pogodila izraelska tenkovska granata, a zatim kolima hitne pomoći nije bilo dopušteno da ih spase. Njihovi roditelji, Tal'at As'ad Sa'adi Hammouda (53), ravnatelj u ministarstvu socijalne skrbi i njegova žena, Intisar Abd al-Wahhab Ibrahim Hammouda (38), nisu mogli učiniti ništa drugo doli gledati kako im djeca umiru....Četvrta ženevska konvencija koja se odnosi na zaštitu civila u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. (Četvrta ženevska konvencija) obvezuje države da poštuju i štite ranjene, da iz opsjedanih područja dopuste evakuaciju ranjenih ili bolesnih, kao i prolaz medicinskom osoblju do takvih područja. Namjerno ometanje rada medicinskog osoblja kako bi se spriječilo da ranjenima bude pružena liječnička pomoć može predstavljati „namjerno izazivanje velike patnje ili teške ozljede tijela ili zdravlja“, što je teška povreda Četvrte ženevske konvencije i ratni zločin.Linkovi Palestina/Izrael:Israeli highschoolers choose jail over occupation army serviceWind was sent to jail during the third week of the Gaza massacres, and spent several weeks behind bars. Sentenced four times, she spent a cumulative two months in detention and another 42 days in a military prison altogether. She was subjected to a "humiliating" array of psychiatrists and psychologists sent by the military to determine her mental fitness, required to serve in the army. Wind says that all of the Shministim were labeled mentally unfit by these health professionals, therefore giving Israel the excuse that the problem was not with the policies or the morality of the military, but with the Shministim themselves.Who's afraid of young Israelis talking?Jerusalem Post columnist Isi Leibler referred to them as 'renegade Jews.' He called them, „non-Jewish Jews, many with no prior involvement in Jewish life, [who] exploited their Jewish origins or Israeli nationality to defame Israel.” In hysterical terms, he starts by calling for their excommunication and ends by calling for their exorcism.
U ovom postu linkovi na sve postove s prijevodom dijelova iz izvještaja Amnesty Internationala o počinjenim ratnim zločinima i drugim kršenjima međunarodnog i ljudskih prava tijekom trotjedne izraelske operacije „Lijevano olovo“ u Pojasu Gaze: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION, koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na ovom linku.
