I dalje iz izvještaja Amnesty Internationala o zločinima počinjenim tijekom izraelske agresije na Gazu: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION.
2. BEZ SIGURNOG UTOČIŠTA
...
Tijekom operacije „Lijevano olovo stanovništvo Gaze, koje broji 1,5 milijuna stanovnika, većinom djece, nije moglo napustiti Gazu – budući da su granice bile zatvorene – niti pronaći sklonište koje bi im moglo jamčiti sigurnost. U Pojasu Gaze ne postoje skloništa, niti se ona mogu izgraditi, budući da se cement i drugi građevinski materijali nalaze na popisu robe koju Izrael ne pušta u Pojas Gaze.
Iako su deseci tisuća ljudi napustili svoje domove, većina ih nije imala kuda otići. Mnogi su ostali u svojim kućama kako bi zaštitili svoju imovinu, u strahu da će, ako ih napuste, vojska uskoro uništiti njihove domove ili da će ih koristiti naoružani palestinski borci pa da će ih vojska zatim razoriti.
U svakom slučaju, obrazac izraelskih napada Palestince je uvjerio da niti jedno područje u Pojasu Gaze ne mogu smatrati sigurnim. Prvog dana operacije „Lijevano olovo“, većinom u prvom satu ofenzive, izraelske su snage bombardirale više od 240 ciljeva diljem Gaze, većinom u gusto naseljenim područjima. Rezultat ovih bombardiranja bio je broj ubijenih bez presedana u samo jednom danu. Bombardiranje je započelo bez upozorenja oko 11:30 sati, kada su ulice bile prepune civila, uključujući školarce koji su se vraćali s prijepodnevne nastave ili išli u školu na poslijepodnevnu nastavu.
Strah od toga da praznim domovima prijeti veća opasnost da budu uništeni, te vijesti o tome da su civili ubijani dok bježe ili na mjestima gdje su potražili utočište, u domovima svoje rodbine, pa čak i u UN-ovim skloništima, pojačali su opći osjećaj nesigurnosti i osjećaj da nigdje nije sigurno.
Neke su se palestinske obitelji našle u naročitoj opasnosti kad su ih izraelske snage koristile kao „ljudske štitove“. Mnoge druge obitelji primile su upozorenja da napuste svoje domove i bile suočene s donošenjem gotovo nemoguće odluke da li je sigurnije da ostanu u svom domu ili da ga napuste. ...
Zbog dugotrajne blokade koju je Izrael nametnuo Pojasu Gaze, situacija je dodatno pogoršana neadekvatnošću humanitarne pomoći koja je tijekom operacije „Lijevano olovo“ stizala do stanovnika Pojasa Gaze.
2.1 KORIŠTENJE PALESTINSKIH CIVILA KAO „LJUDSKIH ŠTITOVA“
Tijekom operacije „Lijevano olovo“ izraelske su snage u više navrata zauzimale palestinske domove u Pojasu Gaze i prisiljavale obitelji da ostanu u jednoj sobi u prizemlju, dok su vojnici koristili ostatak njihove kuće kao vojnu bazu i snajperski položaj – čime su zapravo obitelji, uključujući odrasle članove i djecu, koristili kao „ljudske štitove“ i izlagali njihove živote opasnosti. Dok su vojnici koristili zaštitnu opremu i šljemove i štitili se vrećama pijeska prilikom otvaranja vatre iz zauzetih kuća, njihovi palestinski ukućani nisu imali takvu zaštitu.
Izraelski su vojnici u okrugu al-Zaytoun u gradu Gazi zauzeli nekoliko kuća šire obitelji al-Sammouni kad su ušli na to područje. As'ad 'Ali al-Sammouni rekao je Amnesty Internationalu: „Živim u ovoj kući zajedno sa svojom ženom, troje oženjenih sinova i njihovim ženama i 11 djece, te s moja četiri neoženjena sina. Moja 2 nećaka, njihove žene i 15 djece također su boravili kod nas. Ukupno nas je bilo oko 45. U noći s 03. na 04. siječanj čuli smo zvukove na krovnoj terasi i zaključili da su se vojnici morali spustiti na krov naše kuće iz helikoptera jer su vrata dvorišta i ulazna vrata bila zaključana i nitko nije mogao na neki drugi način ući u kuću. Čuli smo kako lupaju po krovnoj terasi, ali se nitko od nas nije usudio da ode gore kako bi vidio što se događa. Svi smo ostali u prizemlju. Oko 06:30 ujutro čuli smo lupanje na ulaznim vratima i zatim je u kuću ušlo mnogo vojnika. Pograbili su me za šiju vrata i ispitivali o Qassamima. Rekao sam im da kod nas nema takvih stvari. Potom su svezali sve nas muškarce i mladiće i stavili nam poveze preko očiju i sve nas strpali u jednu prostoriju u prizemlju, zajedno sa ženama i djecom. Molio sam ih da mi dopuste da iz sobe uzmem svoje umjetno zubalo, ali nisu mi dopustili. Nakon završetka rata pronašao sam ga na podu, razbijenog kao i tako mnogo drugih stvari. U toj smo prostoriji proveli dan i pol. Imali smo samo malo hrane za djecu, ali to nije bilo dovoljno. Vode uopće nismo imali. Drugi dan (05. siječnja) moj bratić Mousa i njegova žena s njihovom bebom došli su i pokucali na vrata naše kuće, nakon što su pobjegli iz kuće mog rođaka Wa'ela koja se nalazi na suprotnoj strani ceste i u kojoj su u granatiranju ubijeni mnogi naši rođaci. Vojnici su ga zarobili i svezali i stavili mu povez preko očiju, a potom su ga zajedno s njegovom ženom i bebom stavili u istu prostoriju u kojoj su držali nas ostale. Kad nam je Mousa rekao da je Wa'elova kuća bila granatirana i da su mnogi naši rođaci ubijeni i ranjeni, žene i djeca počeli su vrištati i plakati, pa su vojnici došli i pitali nas što hoćemo. Preklinjali smo ih da nas puste da odemo iz kuće. Na kraju su vojnici rekli da možemo svi napustiti kuću u kojoj smo bili zarobljeni, svi osim Mouse i mog nećaka 'Imada. Rekli su da ako Hamasovi borci saznaju da se u ovoj kući nalaze vojnici i napadu ih, da će ubiti Mousu i 'Imada. Ponovo sam ih zamolio da mi dopuste da uzmem svoje umjetno zubalo, ali su vojnici odbili moje molbe. Pronašao sam ga razbijenog kad sam se vratio u kuću nakon što je vojska napustila Pojas Gaze. Kuću smo napustili pješice, a pridružili su nam se i neki drugi rođaci iz obližnjih kuća. Vojnici su nam rekli da moramo hodati i da ne smijemo stati. Moj je nećak Iyad hodao ispred mene i vidio sam kako pada. Mislio sam da se spotaknuo, ali sam zatim vidio da je ranjen u lijevu nogu. Zastao sam kako bih mu pomogao, ali su nam izraelski vojnici iz kuće obitelji Jouha počeli vikati da moramo nastaviti hodati ili će na nas ponovo otvoriti vatru. Tako smo morali nastaviti hodati. Iyad je neko vrijeme puzao, a zatim se srušio. Njegova žena i petoro djece vidjeli su da je bio ranjen, kako je puzao i potom se srušio, ali mu ni oni kao ni mi nisu mogli pomoći jer vojnik nikome nije dopuštao da stane. Nešto dalje na glavnoj cesti Salahaddin naišli smo na kola hitne pomoći, ali ni ona nisu mogla doći do mjesta gdje se Iyad srušio i tako smo ga morali ostaviti da tamo umre. Kola hitne pomoći odvezla su Mousinu ženu i bebu, koja je bila ranjena u ruku, u bolnicu.“
...
Yousef Abu 'Ida (poznat i kao Abu 'Abdallah), njegova žena Leila i njihovo 9 djece, 5 kćeri i 4 sina u dobi između 4 i 22 godine, bili su u svom domu u četvrti Hay al-Salam (Četvrt Mira), istočno od Jabalije kad su izraelski vojnici silom zauzeli njihovu kuću i obitelj dva dana koristili kao „ljudske štitove“, a njihovu kuću kao vojni položaj. Potom su obitelj istjerali iz kuće i uništili je. Abu 'Abdallah je Amnesty Internationalu rekao: „Oko 10:30 05. siječnja skupina vojnika ušla je u naš dom i zaključala nas u podrum dok su oni otišli u gornji dio kuće. Uzeli su naš mobitel i nisu nam dopustili da izlazimo iz podruma. Uzeli su sve pokrivače i madrace. Nismo imali hrane ni vode. Djeca su se bojala, bilo im je hladno, bila su gladna i žedna, no nismo im imali što dati. Tako su nas držali dva dana. Čuli smo kako se vojnici u našoj kući smiju i kako pucaju. Bojali smo se. Nakon prvog dana djeca su očajnički tražila vode pa sam uzeo malo vode iz WC kotlića i dao im da piju; nisam imao drugog izbora. Nakon dva dana, ujutro 07. siječnja, vojnici su nas izbacili iz kuće. Zamolio sam ih da me puste u kuću kako bih uzeo nešto odjeće i cipele, ali vojnici nam to nisu dopustili. Morali smo svoj dom napustiti bosonogi i u odjeći koju smo na sebi imali kad su vojnici došli u našu kuću prije dva dana.“ Kuća je kasnije uništena ...
Svjedoci tvrde da su izraelske snage u nekoliko slučajeva također nenaoružane palestinske civile (većinom odrasle muškarce, ali u dva se slučaja radilo o dječacima) prisilile da im služe kao „ljudski štitovi“, uključujući tjerajući ih da hodaju ispred naoružanih vojnika; da ulaze u zgrade kako bi provjerili da li su minirane ili da li se u njima skrivaju naoružani borci; te da ispituju da li sumnjivi predmeti sadrže eksploziv. Ovi postupci nisu ništa novoga. Posljednjih su godina dokumentirani brojni takvi slučajevi, a izraelski je Vrhovni sud u listopadu 2005. presudio da ti postupci nisu u skladu s međunarodnim pravom i zabranio ih.
...
[...] Akram Abed Rabbo, otac 6 djece, rekao je Amnesty Internationalu da su ga izraelski vojnici pokupili u njegovom domu rano ujutro (oko 2-3 sata u noći) 06. siječnja i da su ga zatim koristili kao „ljudski štit“ i prisilili ga da u razdoblju od tri dana pregleda nekoliko kuća na tom području. ...
U mjestu Khuza'a, istočno od Khan Yunisa, Mohammed al-Najjar (16) je Amnesty Internationalu rekao da su ga 13. siječnja izraelski vojnici držali u kući koju su koristili kao snajperski položaj ...
...
2.3 USKRAĆIVANJE PRISTUPA HUMANITARNOJ POMOĆI
...
Tobože s ciljem sprječavanja da Hamas u Gazu krijumčari oružje i zaustavljanja ispaljivanja raketa u Izrael, izraelska blokada uključuje široki raspon roba i proizvoda koji ne mogu poslužiti ni u kakve vojne svrhe.
Opseg blokade i izjave izraelskih dužnosnika o njenoj svrsi naveli su Amnesty International da zaključi kako je blokada nametnuta kao oblik kolektivnog kažnjavanja cjelokupnog stanovništva Pojasa Gaze, što predstavlja sramotno kršenje obveza koje Izrael ima prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji. Osim što krši pravo na slobodu kretanja, izraelska blokada je također rezultirala uskraćivanjem prava na adekvatan životni standard, uključujući adekvatnu prehranu i stanovanje, pravo na rad, te pravo na zdravlje...
Uz tek malen broj iznimaka, cjelokupno je stanovništvo od 1,5 milijuna ljudi zarobljeno u Gazi. Studenti ne mogu pohađati studije na sveučilištima niti se zaposliti u inozemstvu. Kritično bolesnim pacijentima, kojima je potrebno liječenje nedostupno u lokalnim bolnicama, često nije dopušteno da izađu iz Pojasa Gaze. Od kad je Izrael nametnuo blokadu Pojasu Gaze, deseci su pacijenata umrli zbog toga jer im je onemogućen pristup liječenju.
Već dulje od godinu dana (od 18. siječnja 2008.) Izrael sprječava sav izvoz iz Pojasa Gaze. Takva su drastična ograničenja uništila gospodarstvo, a 80 posto stanovništva postalo je ovisno o humanitarnoj pomoći u hrani. Unatoč tome, Izrael u Pojas Gaze pušta sve manje humanitarne pomoći, uključujući u hrani. U studenom 2008. u Pojas Gaze je dnevno u prosjeku ulazilo 23 kamiona namirnica, što je manje od jedne dvadesetine količine koja je na to područje ulazila u svibnju 2007.
... Zbog učinaka blokade u kombinaciji s bombardiranjem, svi su stanovnici tog područja patili od nestašice osnovnih i nužnih namirnica.
Količina humanitarne pomoći koju je Izrael pustio u Pojas Gaze povećala se tijekom rata u siječnju (dnevno je u prosjeku ulazilo 122 kamiona). Međutim to je još uvijek daleko od adekvatne količine obzirom na masovno povećanje opterećenja zdravstvenog sustava koje su prouzročili dnevni broj ubijenih i ranjenih, te uništenje infrastrukture. Dostava i distribucija ograničenih količina humanitarne pomoći koja je uspjela ući u Pojas Gaze, bile su otežane izraelskim napadima na humanitarne konvoje i UN-ove ustanove, od kojih su neki rezultirali smrću i ranjavanjem UN-ovog osoblja, materijalnom štetom na prostorijama i zgradama, te uništenjem humanitarnih zaliha.
U tom su pogledu izraelski postupci jasno prekršili pravne obveze koje Izrael ima kao okupacijska sila. Izrael mora osigurati da stanovništvo Gaze cijelo vrijeme ima adekvatan pristup hrani, osnovnim potrepštinama, lijekovima i liječničkoj pomoći ...
Ne samo da Izrael nije adekvatno snabdijevao stanovništvo Gaze, već je namjerno blokirao i na druge načine sprječavao pružanje hitne i humanitarne pomoći i pokrenuo nekoliko napada na vozila koja su prevozila humanitarnu pomoć, prekršivši na taj način međunarodno humanitarno pravo. Na primjer, 08. je siječnja 2009. na sjeveru Gaze napadnut UN-ov humanitarni konvoj i u tom je napadu ubijen jedan, a ranjena dvojica UN-ovih zaposlenika. UN tvrdi da je prethodno unaprijed koordinirao kretanje konvoja s izraelskim dužnosnicima. Osim toga, zbog napada na konvoje, centre za distribuciju humanitarne pomoći, bolničare i kola hitne pomoći, UNRWA i Međunarodni crveni križ tijekom borbi strogo su ograničili svoje djelovanje u Gazi.
...
