Informacije u postu izvađene su iz 3. poglavlja izvještaja Amnesty Internationala o zločinima počinjenim tijekom izraelske agresije na Gazu: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION, koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na linku.
3. BEZOBZIRNO UNIŠTAVANJE U GAZI
...
Više od 3000 domova i na stotine drugih objekata, uključujući tvornice, radionice, životinjske farme i voćnjake, te vladine zgrade, policijske postaje i zatvore, uništeno je, a više od 20 000 ih je oštećeno tijekom operacije „Lijevano olovo“. Izraelsko objašnjenje takvog uništavanje bila je „vojna/sigurnosna potreba“.
...
Moguće je da su neki od objekata koji su bili mete izraelskih zračnih bombardiranja ili drugih napada od strane izraelskih snaga bili korišteni za skladištenje ili proizvodnju raketa čije uništenje ne bi predstavljalo kršenje međunarodnog humanitarnog prava. U drugim je slučajevima uništenje i oštećivanje domova i druge imovine civila bilo rezultat oružanih sukoba između izraelskih snaga i palestinskih boraca nakon što su izraelske snage ušle u Gazu 03. siječnja i zauzele položaje u i okolo palestinskih sela i u rubnim dijelovima gradova. Na tim su područjima i izraelske snage i palestinski borci palestinske domove i drugu imovinu civila koristili kao borbene položaje.
Međutim, gađanje vojnih ciljeva i popratna šteta koja je posljedica takvih napada ili oružanih sukobljavanja u stvarnosti su odgovorni za tek dio ukupnog uništenja. Veliki dio razaranja bio je bezobziran i posljedica je namjernog i nepotrebnog uništavanja imovine, izravnih napada na civilne objekte, te neselektivnih napada u kojima nisu razlikovane legitimne vojne mete od civilnih objekata. Takvim su napadima prekršene temeljne odredbe međunarodnog prava, naročito zabrana izravnih napada na civilne objekte, zabrana neselektivnih ili nesrazmjernih napada, zabrana uništavanja imovine koje ne zahtjeva imperativna vojna potreba i zabrana kolektivnog kažnjavanja.
Rašireno uništavanje civilnih domova i imovine ne može se odbaciti kao „kolateralna šteta“. Obrasci i opseg napada, izjave izraelskih dužnosnika prije i tijekom trodnevne vojne ofenzive, grafiti koje su izraelski vojnici ispisali na zidovima palestinskih domova koje su zauzeli tijekom svog ulaska u Gazu, ukazuju na to da je razaranje u velikoj mjeri bilo namjerno i sastavni dio strategije na različitim razinama zapovjednog lanca, od visokopozicioniranih dužnosnika do vojnika na terenu. 01. veljače, 12 dana nakon što su Izrael i Hamas proglasili prekide vatre, tadašnji je premijer Ehud Olmert prijetio daljnjom „resrazmjernom“ odmazdom za palestinske raketne napade iz Gaze.
3.1 DOMOVI UNIŠTENI BEZ IKAKVOG OPRAVDANJA
Amir Marmor, topnik tenkovske posade rezervne oklopne bojne koja je djelovala na području Jabalije je izjavio: „Operacija je nama i cijeloj naciji predstavljena kao odmjerena odmazda za Hamasove napade, no meni je ona prije izgledala kao vježba u kažnjavanju. Tako mi je izgledala zbog ogromnog opsega uništenja. Tamo smo bili jedan tjedan i unatoč činjenici da na nas nitko nije otvorio vatru, pucanje i uništavanje nastavilo se bez prestanka. Pitam se koliko se od tog razaranja doista može opravdati. Rekli su nam da možemo očekivati paljbu iz različitih smjerova; naša je prva reakcija bila da u zrak dignemo i buldožerima uništimo kuće u određenom smjeru kako bismo dobili bolje paljbene linije. No nakon toga nikakva paljba nije dolazila iz tog, niti bilo kojeg drugog smjera. Drugom su nam prilikom rekli da se očekuje napad i otvorili smo baražnu vatru, no nismo vidjeli da se tamo itko miče.“ ...
Za veliku većinu uništenih, više od 3000, i oštećenih domova, oko 20 000, tijekom operacije „Lijevano olovo“ izraelska vojska nije podastrijela nikakve dokaze kojima bi potkrijepila svoje tvrdnje da su te kuće bile korištene kao borbeni položaji, vojni zapovjedni centri ili da se u njima proizvodi ili skladišti oružje – ili da se one koriste u bilo koju drugu svrhu zahvaljujući kojoj bi, pod određenim okolnostima, njihovo gađanje bilo u skladu sa zakonom.
Najveće se razaranje cijelih četvrti odvijalo na sjeveru i istoku Gaze, područjima koja su najbliža Izraelu i koja su zbog toga najčešće bila napadana od strane izraelskih snaga kad god bi one ulazile u Gazu. I doista, mnoge kuće koje su uništene tijekom operacije „Lijevano olovo“ bile su napadane ili privremeno zauzimane od strane izraelskih vojnika tijekom njihovih upada u Gazu proteklih godina. Nije vjerojatno da bi Hamas ili druge palestinske skupine svoje zapovjedne centre i radionice u kojima se proizvodi ili skladišti oružje smjestili na područja koja su najdostupnija i koja izraelske postrojbe najlakše mogu zaposjesti.
... Neke su zgrade bile toliko uništene da njihov pregled nije bio moguć, a istraživači Amnesty Internationala nisu ni pokušavali pregledati sve pa čak ni većinu uništenih kuća. Međutim, u onim kućama koje su pregledali nisu pronašli ostatke oružja niti druge dokaze da su u njima bili pohranjeni oružje ili eksploziv i nisu primijetili paljevine kakve bi vjerojatno uslijedile da je pogođeno skrovište eksploziva. U brojnim slučajevima obrazac razaranja upućuje na to da je cilj bio prouzročiti štetu kojom bi se imovina učinila neupotrebljivom, a ne uništiti skrovišta oružja, budući da počinjena šteta ne bi bila dovoljna za uništenje oružja ni raketa – da su se oni tamo nalazili – niti za dovoljno oštećenje zbog kojeg se oni ne bi mogli kasnije koristiti. Štoviše, trupla izvađena ispod ruševina tih kuća bila su tijela civila – a ne naoružanih boraca.
...
Brojne kuće, tvornice i farme srušene su buldožerima, a brojne su kuće uništene i izraelskim protutenkovskim minama, što je očito iz ostataka mina kojih su prepune uništene četvrti i iz obrazaca razaranja koje je posljedica ove metode. Iako su te mine namijenjene za uporabu protiv tenkova, one se mogu i daljinski aktivirati. Izraelske su ih snage često koristile za uništavanje palestinskih kuća na Zapadnoj obali, a povremeno i u Gazi.
Činjenica da su se vojnici koristili ovom metodom – pri čemu su morali izlaziti iz svojih tenkova, hodati između zgrada i ulaziti u kuće kako bi eksploziv postavili u njihovoj unutrašnjosti duž potpornih zidova – upućuje na to da su bili krajnje sigurni da se u tim kućama ili njihovoj okolici ne nalaze naoružani palestinski borci. Ova metoda također ukazuje na to da su vojnici bili sigurni da se ispod kuća ne nalaze tuneli koje bi naoružani borci mogli koristiti da ih zarobe i da palestinski borci u kućama nisu postavili eksplozivne naprave. Da su vojnici vjerovali da su u opasnosti da na njih bude otvorena vatra, da budu dignuti u zrak ili zarobljeni, ne bi izlazili iz svojih tenkova kao bi mine postavili u unutrašnjosti kuća.
...
[Na'im Mardi (63)]: „... Te su nam večeri vojnici rekli da izađemo iz kuće; rekli su da će kuća biti sigurna. Otišli smo kod susjeda. Slijedećeg jutra oko 9 sati vojnici su počeli u zrak dizati našu kuću. Ništa nismo mogli učiniti. Potom su nam vojnici, kao i ostalima u toj četvrti, naredili da odemo. Stotine ljudi krenulo je pješice prema jugoistoku; vojnici su pucali oko nas i jedan je metak pogodio moju 5-godišnju unuku Nadu. Pogodio ju je u glavu i ubio.“
...
Yousef Abu 'Ida i njegova žena Leila 28 su godina radili u Ujedinjenim Arapskim Emiratima kao učitelji. U Gazu su se vratili sredinom 1990-tih i svu svoju ušteđevinu uložili u gradnju 5-katnice u četvrti Hay al-Salam (Četvrt mira) istočno od Jabalije, u kojoj su živjeli zajedno sa svojih 5 kćeri i 4 sina u dobi između 4 i 22 godine. Tijekom operacije „Lijevano olovo“ izraelski su vojnici silom zauzeli njihovu kuću i obitelj 2 dana držali kao „ljudske štitove“ dok su kuću koristili kao vojni položaj; zatim su obitelj istjerali iz kuće i kasnije je uništili... Yousef Abu'Ida je Amnesty Internationalu rekao: „04. siječnja, dan nakon početka izraelske kopnene invazije, cijela se obitelj, ja, žena i djeca, nalazila u kući; čuli smo bombardiranje i granatiranje na našem području, ali nisam znao kako blizu naše kuće... slijedećeg je jutra vojni buldožer počupao stabljike rajčice i stabla agruma u našem vrtu i voćnjaku oko kuće. Razgovarao sam s vojnicima na engleskom i objasnio im da smo mi obitelj civila. Oko 10:30 skupina je vojnika ušla u naš dom, zaključala nas u podrum, a oni su otišli u gornje dijelove kuće... Nakon dva dana, ujutro 07. siječnja, vojnici su nas izbacili iz kuće... Otišli smo kod rodbine u Jabaliji i brinuli se oko toga koliko štete bi vojnici mogli učiniti u našem domu, no nikad nismo pomišljali da bi ga mogli uništiti... Kad je proglašen prekid vatre, a mi se mogli vratiti kući, umjesto svog doma pronašli smo ruševinu. To je bio naš prekrasni dom. Sve godine svog napornog rada uložili smo u izgradnju svog prekrasnog doma. Svako je dijete imalo svoju sobu s vlastitom kupaonicom; svako je imalo kompjuter i TV. Imali smo krasan namještaj; to je bila naša palača; najljepši dom u Gazi. Sada nemamo ništa, sve smo izgubili i morali smo kopati po ruševini da bismo pronašli nešto svoje odjeće; sve je razbijeno; fotografije i brojne druge nezamjenjive stvari uništene su. ...“
Još su nekoliko drugih kuća u vlasništvu članova obitelji Abu 'Ida, te velika cementara, farma pilića i druge poslovne prostorije uništeni, ostavljajući mnoge bez doma i u oskudici. Među njima su i sestra Yousefa Abu 'Ide Souad, njen suprug i 6 djece koji su živjeli u susjednoj kući i koji su iz svog doma protjerani u isto vrijeme kad i obitelj Yousefa Abu 'Ide, 07. siječnja. Jednu kuću koja je u vlasništvu drugih članova iste obitelji i koja se nalazi u obližnjoj četvrti Abed Rabbo također su zauzeli vojnici iz brigade Golani i koristili je kao vojni položaj. Kuća nije uništena, ali je vandalizirana i oštećena. Vojnici su na zidovima načrčkali slijedeće grafite: „Smrt Arapima“ i „Vratit ćemo se“.
U mjestu Khuza'a, jugoistočno od Gaze, oko 20 velikih kuća koje su izgrađene jedna do druge, uglavnom u kasnim 1990-tima, 13. je siječnja srušeno buldožerima. ... Mještani su Amnesty Internationalu rekli da su izraelski vojnici ujutro 13. siječnja njihovim kućama prišli u oklopnim buldožerima, ukućane pozvali da ih napuste i kuće počeli rušiti dok su se stanari još uvijek nalazili u njima. Nabil al-Najjar [:] „To je područje, uključujući i naše domove, 11. i 12 siječnja bilo granatirano. Neke od bombi koje su pale na to područje sadržavale su bijeli fosfor. Kad bi pala bomba s bijelim fosforom buknula bi vatra i mi smo na nju bacali pijesak. Do 13. siječnja većina obitelji napustila je to područje, a na taj je dan prije zore stiglo 8 buldožera koji su zatim sustavno uništavali kuće; trebalo im je 7 sati da ih sve sruše, da sravne sa zemljom domove i voćnjake. Neke obitelji još su se uvijek nalazile u svojim domovima. ...“
Osim popratne štete nastale tijekom borbi, izraelski su vojnici – bez nekog očitog razloga – ponekad uništavali i često vandalizirali kuće koje su zauzeli. Zidove su nagrdili rasističkim i prijetećim grafitima, namjerno su razbijali i prljali namještaj i drugu imovinu, a često su i po cijeloj kući nakon njenog napuštanja ostavljali svoj izmet. U istim su kućama istraživači Amnesty Internationala pronašli dokaze da su vojnici boravili u njima, poput čahura streljiva, porcija hrane, vojnog medicinskog pribora i drugih zaliha, vojnog časopisa Bamachaneh i molitvenih listića na hebrejskom.
Među grafitima koje su ispisali vojnici moglo se pročitati: „Smrt Arapima, došli smo vas uništiti“; „Umrite svi, Arapi moraju umrijeti, 1 je pao, ostalo ih je još 999 999“; „Slijedeći put će više boljeti“; „Cijela je Gaza židovsko igralište“; „Kahane je bio u pravu“; i „Ako smo promašili ugao kuće vratit ćemo se u slijedećoj operaciji“ (u vandaliziranoj kući).
„Jednog smo dana dobili zapovijed da ispraznimo cijelu kuću, svu opremu i namještaj. Stoga smo sve jednostavno izbacili kroz prozor kako bi napravili mjesta i počistili. Cijela je kuća izletjela kroz prozor – hladnjak, tanjuri... Naredba je bila da izbacimo sve što se nalazi u kući; hladnjak i sav namještaj' (Aviv) ... Zašto? Mislim da postoji kombinacija više razloga. Na taj je način bilo udobnije u kući, prije je bila prevelika gužva. Ne na početku kad smo tek ušli u kuću, ali nakon nekoliko dana u pogledu higijene... Sve je bilo u neredu i prljavo, kao da živimo na smetlištu.' (Zvi)“
3.2 NEOPRAVDANO UNIŠTAVANJE JAVNIH ZGRADA
Izraelske su snage tijekom prvih dana operacije „Lijevano olovo“ bombardirale određen broj javnih zgrada. Među njima su bile Palestinsko zakonodavno vijeće (PLC) ili parlament, ministarstva vanjskih poslova, rada, stanovanja i izgradnje, financija, pravosuđa, središnji zatvor u Gazi, gotovo sve policijske postaje diljem Pojasa Gaze, te TV postaje i novinske agencije koje su povezane s Hamasom (ne postoje dokazi da su mediji povezani s Hamasom bili korišteni za emitiranje ili objavljivanje naredbi koje bi se odnosile na vođenje neprijateljstava).
...
... Od 2000. godine, izraelske su snage u više navrata bombardirale javnu infrastrukturu i službene zgrade Palestinske samouprave kako u Gazi tako i na Zapadnoj obali, uključujući predsjedničke komplekse, ministarstva, zatvore, policijske postaje, zračnu luku i elektranu u Gazi. Do 2006. mete takvih napada bili su simboli moći stranke Fatah, koja je do tada kontrolirala Palestinsku samoupravu, a od 2006. iste su mete napadane zbog toga što su simboli Hamasa.
Međutim, u mnogim se javnim zgradama koje su napale izraelske snage nisu nalazili ni borci, ni oružje, niti su one služile kao zapovjedni i kontrolni centri. Nema dokaza da su služile u bilo kakvu vojnu svrhu i stoga se one ne mogu smatrati vojnim ciljevima. Njihovo je bombardiranje predstavljalo izravne napade na civilne objekte, ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava i ratni zločin. ...
3.3 UNIŠTENO KRHKO GOSPODRASTVO
...
Prema podacima Palestinske zajednice poduzetnika i Palestinskog industrijskog saveza uništeno je ili oštećeno između 600 i 700 tvornica, radionica i tvrtki. Obzirom da je gospodarstvo u Gazi već bilo u očajnom stanju, ovo uništavanje je naročito teško pogodilo mještane i zapečatit će sudbinu mnogih tvrtki. Mnoge jednostavno neće preživjeti. Štoviše obnova i popravci su onemogućeni zbog nestašica većine roba i materijala, nestašice koje već gotovo dvije godine pogađaju Gazu. Čak i pet mjeseci nakon kraja sukoba, tisuće obitelji i dalje su čekale na staklo kako bi mogle popraviti prozore razbijene u bombardiranju. Izrael u Pojas Gaze ne pušta staklene plohe, isto kao ni većinu građevinskog i drugog materijala.
...
Brojne su tvornice, radionice i pakirnice koje se nalaze u industrijskoj zoni uništene. Među njima je bila i najveća i najstarija prehrambena tvornica u Gazi, osnovana 1962, u vlasništvu obitelji al-Wadiya. Zapošljavala je 270 ljudi i proizvodila sladoled, kekse i slatkiše. Bila je to jedina velika tvornica koja je uspjela nastaviti proizvodnju unatoč blokadi i ekskluzivni distributer proizvoda velike izraelske prehrambene kompanije Tnuva u Gazi. Deseci vozila također su uništeni.
Nakon što su izraelske snage 18. siječnja napustile Pojas Gaze, to je područje izgledalo kao da ga je pogodio potres, s tom razlikom što je sve bilo puno izraelskih protutenkovskih mina (od kojih mnoge nisu eksplodirale pa ih je pokupila policija) i patrona izraelskih tenkovskih granata kalibra 120 mm. Prepoznatljivi tragovi tenkova i oklopnih vozila mogli su se vidjeti posvuda.
Mlin za brašno Bader na sjeverozapadu Gaze, osnovan 1920, također je bio metom napada. U napadu na mlin 10. siječnja uništen je velik dio strojeva. ...
...
Osim kuća i tvornica, uništeni su također i torovi za životinje i staklenici, a voćnjaci su pregaženi buldožerima. Ne samo da su uništene farme, već su pobijene i životinje. Na području 'Izbet Abed Rabbo i drugim područjima u istočnom dijelu Gaze polja koja okružuju pregažene životinjske torove bila su prepuna trupala mrtvih krava, koza i ovaca, neke su zdrobili buldožeri, a druge su izgleda ubijene dok su pokušavale pobjeći.
Na području al-Sammouni u okrugu al-Zaytoun, sa zemljom je sravnjena velika farma pilića, a 65 000 pilića zdrobljeno je ili živo pokopano. Jasno su se vidjeli tragovi tenkova i oklopnih buldožera kojima su pregaženi kavezi i kokošinjci u kojima su smrvljene tisuće pilića. Farma je inače tjedno sa 30 000 jaja snabdijevala humanitarnu nevladinu udrugu Oxfam za njen program distribucije hrane.
Najveće privatno uzgajalište riba u Gazi, koje se nalazi u zapadnom dijelu Gaze, daleko od izraelske ograde na istoku Gaze, također je uništeno. Uništeno je 6 umjetnih ribnjaka i pobijeno oko 20 000 riba. Na tom mjestu nije bilo ni traga skladištima oružja ili tunelima, niti znakova da su se na tom velikom otvorenom prostranstvu, koje ne bi pružalo nikakvu zaštitu naoružanim borcima, vodile ikakve oružane bitke. Jedino što se moglo vidjeti bili su tragovi oklopnih vozila koja su pregazila uzgajalište.
3.4 POLJOPRIVREDNA PUSTOPOLJINA
... Uništavanje velikih dijelova obrađene zemlje, poput farmi i voćnjaka, uzrok je propasti velikog dijela ovogodišnjeg uroda, zahvaljujući čemu je još više ljudi postalo prehrambeno nesigurno. Prema podacima UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova ukupni gubici koje je operacija „Lijevano olovo“ nanijela poljoprivrednom sektoru procjenjuju se na 268 milijuna američkih dolara. Prema podacima UN-ovog Svjetskog programa za hranu (WFP) i UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) uništeno je između 35 i 60 posto poljoprivrednog sektora, a sredstva za preživljavanje gotovo svih 13 000 obitelji koje izravno ovise o poljoprivredi, stočarstvu i ribarstvu pretrpjela su znatne štete.
Najveći se dio razaranja odvijao na sjeveru i istoku Gaze, područjima koja su najbliže liniji koja dijeli Gazu od Izraela. Na ta je područja izraelska vojska često upadala tijekom proteklih osam godina. Izraelske snage stalno i sve više šire područja na sjeveru, istoku i jugu Gaze u koja Palestincima zabranjuju pristup.
...
