Samera i Mohamad BaalushaNastavak (na prethodni post) iz izvještaja Amnesty Internationala: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION. U ovom dijelu o ubijanju palestinskih civila od strane izraelskih snaga tijekom 22-dnevnog izraelskog napada na Pojas Gaze. Cijeli se izvještaj na engleskom može pročitati na linku.
1. UBIJANJE PALESTINSKIH CIVILA OD STRANE IZRAELSKIH SNAGA
„Želim agresivnost – ako se na gornjem katu kuće nalazi netko sumnjiv, granatirat ćemo je. Ako nam je neka kuća sumnjiva, srušit ćemo je... Nećemo oklijevati... Nitko neće promišljati– neka se greške događaju kad se radi o njihovim, a ne našim životima.“
Zapovjednik jedne izraelske satnije tijekom operacije „Lijevano olovo“.
...
Napadi koji su rezultirali najvećim brojem ubijenih i ranjenih izvedeni su streljivom visoke preciznosti i dugog dometa koje je ispaljivano iz borbenih zrakoplova, helikoptera ili bespilotnih letjelica ili iz tenkova koji su od napadnutih ciljeva bili udaljeni i po nekoliko kilometara – često protiv prethodno odabranih ciljeva, što predstavlja postupak koji uobičajeno iziskuje odobrenje viših dužnosnika u zapovjednom lancu.
Žrtve ovih napada nisu su našle u unakrsnoj vatri sukoba između palestinskih boraca i izraelskih snaga, niti su štitile borce ili druge legitimne ciljeve. Mnogi su ubijeni u bombardiranju svojih domova dok su spavali. Drugi su se, u trenutku kad su pogođeni u zračnom napadu ili tenkovskom granatiranju, bavili svakodnevnim poslovima u svojim kućama, sjedili u svojim dvorištima, vješali oprano rublje na krovovima. U trenutku kad su pogođena projektilima ili tenkovskim granatama djeca su učila ili se igrala u svojim spavaćim sobama ili na krovovima svojih kuća ili ispred svojih domova. Bolničari i kola hitne pomoći u više su navrata napadani tijekom spašavanja ranjenih i skupljanja tijela ubijenih.
Na temelju dokaza koje je prikupio tijekom svog istraživanja na terenu i drugih informacija dobivenih iz raznih izvora, uključujući one koje su na raspolaganje stavile izraelske vlasti, Amnesty International smatra da su mnogi nenaoružani palestinski civili ubijeni u napadima i kao rezultat postupaka kojima je prekršeno međunarodno humanitarno pravo, te da:
-- izraelske snage nisu poduzele sve izvedive mjere predostrožnosti prilikom odabira sredstava i metoda napada s ciljem izbjegavanja, ili barem svođenja na najmanju moguću mjeru popratnog gubitka života civila, ranjenih civila i štete na civilnim objektima;
--su izraelske snage izvele nesrazmjerne i neselektivne napade;
-- su izraelske snage izvele izravne napade na civile i civilne objekte, uključujući liječničko osoblje i vozila;
-- izraelske snage nisu dopustile pravovremeni pristup i prolaz liječničkom i humanitarnom osoblju i vozilima.
Izraelska vojska i vlada dosljedno su odbijale uvažiti izraze zabrinutosti zbog palestinskih civilnih žrtava, pokazujući slabo zanimanje za istragu takvih slučajeva i jednostavno ponavljajući da je odgovornost za palestinske civilne žrtve na Hamasu. Pri tome su rijetko ili gotovo nikada nisu pružile dokaze o određenim slučajevima kako bi potkrijepile svoje tvrdnje.
...
Iako borba protiv gerilske skupine smještene među civilnim stanovništvom nedvojbeno podrazumijeva određene izazove – naročito identificiranje i ciljanje boraca i oružja koji se nalaze u civilnim zgradama istovremeno smanjujući opasnost po civile na najmanju moguću mjeru – u pravilima međunarodnog humanitarnog prava takvi su izazovi uzeti u obzir. Stoga se izazovi koje predstavlja borba protiv neregularnih snaga nikada ne mogu koristiti kao opravdanje za neselektivne ili nesrazmjerne napade, neprovođenje mjera predostrožnosti s ciljem zaštite civila, i druge ozbiljne povrede međunarodnog prava.
Postupci izraelskih snaga u Gazi također su pokazali da izraelska vojska sve osobe i institucije povezane s Hamasom smatra legitimnim ciljevima. ... Primjer ove politike može se pronaći u bombardiranju Palestinskog zakonodavnog vijeća, ili parlamenta, različitih ministarstava i ureda medija, koji, iako povezani s Hamasom, nisu sudjelovali u neprijateljstvima. Primjena ovako široke definicije potkopava načelo međunarodnog humanitarnog prava o razlikovanju između civila i boraca. Politički čelnici koji sudjeluju u izradi vojne strategije i planiranju mogu izgubiti svoj imunitet od napada tijekom svog sudjelovanja u neprijateljstvima, no pripadnici ili pristaše Hamasa koji ne sudjeluju izravno u sukobima su civili koji ne smiju biti cilj napada. Slično tome, civilne zgrade, poput ministarstava, parlamenta, medijskih organizacija i džamija ne mogu biti legitimni ciljevi napada samo zato što su povezani s Hamasovom de facto administracijom. ...
Pravila međunarodnog humanitarnog prava također nameću ograničenja na taktike kojima se zakonito mogu služiti gerilske skupine. Izazovi s kojima se takve skupine suočavaju u svojoj borbi protiv jačih i bolje opremljenih i organiziranih državnih vojski ne mogu se koristiti kao izgovor za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
Izraelski vojnici koji su sudjelovali u operaciji „Lijevano olovo“ u Gazi progovorili su o kulturi nekažnjavanja za kršenja međunarodnog prava, tvrdeći da su zapovjednici vojnicima dopuštali, pa čak ih i ohrabrivali, da otvaraju vatru na „sve što se kreće“, čak i kada njihovi životi nisu bili u opasnosti.
...
1.1 PRECIZNI UDARI
Slučajevi opisani u ovom dijelu izvještaja prikazuju glavne obrasce preciznih napada u kojima su ubijene i ranjene na stotine civila: bombama i projektilima ispaljenim iz borbenih aviona F-16, helikoptera ili bespilotnih letjelica, tenkovskim granatiranjem, te pucanjem iz blizine u djecu i druge nenaoružane civile koji nisu predstavljali nikakvu prijetnju vojnicima koji su u njih pucali niti bilo kome drugome. U ovakvim napadima nisu razlikovani civili i osobe koje sudjeluju u borbama: ti su napadi u najboljem slučaju bili bezobzirni, dok u nekim slučajevima dokazi upućuju na to da su vojnici izravno ciljali nenaoružane civile, uključujući one koji su se pokušavali skloniti na sigurno.
1.1.1 ZRAČNI NAPADI NA ZGRADE
Izraelski su borbeni zrakoplovi F-16 bombardirali nekoliko domova punih civila, pri čemu su ubijeni njihovi stanari, a u nekim slučajevima i susjedi i rodbina koji su se kod njih sklonili nakon što su bili prisiljeni izbjeći iz vlastitih domova.
...
Randa Salha, 34-godišnja majka sedmero djece, ubijena je zajedno s četvoro svoje djece – jednogodišnjom Roulom, 4-godišnjom Bahom al-Din, 12-godišnjom Ranom i 14 godišnjom Diyom al-Din, kad su izraelske snage usred noći 09. siječnja 2009. bombardirale njen dom u Beit Lahiji. U napadu je također ubijena Randina 22-godišnja sestra Fatma. U kući su se za vrijeme napada nalazila samo djeca i žene: Randa i njeno 7 djece, njena sestra i njena šogorica i njeno 2 djece, koji su u kući boravili jer su mislili da je Randin dom sigurniji od njihovih domova. Randin suprug, Fayez Salha koji je zaposlen u UNRWA-i (UN-ovoj agenciji za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku), bio je na poslu.
Obitelj je tobože upozorena kad je jedan projektil pogodio krov kuće, što je nova praksa izraelskih snaga koja je tijekom Operacije „Lijevano olovo“ postala poznata kao „kucanje na vratima“. Taj postupak uključuje ispaljivanje „lažnog projektila“, koji naizgled ne sadrži ili sadrži vrlo malo eksploziva, na krov kuće kako bi se zastrašili stanari i natjerali u bijeg iz svog doma. Nekoliko minuta kasnije zgrada je ciljana velikom bombom koja se baca iz zrakoplova F-16.
Dvije preživjele kćeri Rande i Fayeza, 10-godišnja Rouba i 9-godišnja Rasha, izaslanicima Amnesty Internationala su rekle da su zajedno s majkom, sestrama, tetama i njihovom djecom pokušavale izaći iz kuće. Njih su dvije prve istrčale iz kuće i tako preživjele, dok su njihova majka, sestre i jedna od teta uspjele doći tek do dna stubišta u trenutku kad je kuća bombardirana.
Predstavnici Amnesty Internationala su u teško oštećenoj kući pronašli dokaze o trima napadima i dijelove streljiva koje je pogodilo kuću: jedan mali projektil, koji je izgleda bio upotrijebljen kao „upozorenje“, koji je prošao kroz krov u dječju knjižnicu na prvom katu; jedan projektil Hellfire, koji je pogodio jednu od dječjih spavaćih soba, također na prvom katu, izgleda nakon što je obitelj već pobjegla u prizemlje; i velika bomba bačena iz zrakoplova F-16, koja je pogodila kuću postrance i eksplodirala u prizemlju u blizini ulaznih vrata, pri čemu je uništen velik dio unutrašnjosti kuće i njeni vanjski zidovi. U tom je udaru ubijeno 4 djece, te njihova majka i teta.
Dom obitelji Abu 'Aisha, u sjevernom dijelu izbjegličkog logora Al-Shati u gradu Gazi, bombardiran je 05. siječnja 2009. u 1:30 sati ujutro. U napadu su ubijeni 'Amer Abu 'Aisha (45), njegova žena Naheel (35) i 3 od njihovo 4 djece: Sayyed (12), Muhammad (8), i Ghaida (7). ... Bomba je eksplodirala tamo gdje je obitelj spavala. Drugi članovi šire obitelji, 'Amerov otac i tri brata, te njihove obitelji, također su živjeli u istoj kući; ukupno je bilo 33 stanara. Neki od njih ozlijeđeni su u rušenju zidova.
...
Tijekom operacije „Lijevano olovo“ neke je građane na telefon nazvala izraelska vojska i naredila im da napuste svoje domove jer će oni za nekoliko minuta biti bombardirani iz zraka. Prema informacijama kojima raspolaže Amnesty International, osim u jednom slučaju, oni koji su primili takve pozive poslušali su naredbu i evakuirali se iz svojih domova prije njihovog bombardiranja. Međutim, članovi najmanje 6 obitelji čiji su članovi ubijeni kad su im bombardirani domovi Amnesty Internationalu su rekli da nisu primili nikakvo prethodno upozorenje. U svim ovim slučajevima kuće su se nalazile u naseljenim područjima gdje su građani smatrali da su sigurniji nego u drugim dijelovima Gaze. Niti u jednom od ovih slučajeva ne postoje dokazi koji bi upućivali na to da bi se kuće ili njihovi ukućani mogli smatrati vojnim ciljevima.
22 člana obitelji al-Daya, većinom djeca i žene, ubijeni su kad im je 06. siječnja 2009. rano ujutro, malo prije 6 sati, iz zrakoplova F-16 bombardiran dom. Velika kuća u okrugu al-Zaytoun u gradu Gazi, koja je sadržavala 7 stanova na 5 katova, pretvorena je u ruševinu. U toj su kući živjeli Fayez al-Daya (60), njegova žena Kawkab (55), njihovih 7 sinova, od koji su neki oženjeni i imaju vlastitu djecu, i 2 neudate kćeri. U trenutku napada izraelski su se vojnici nalazili na suprotnom kraju okruga al-Zaytoun, na udaljenosti od nekoliko kilometara. Dan ranije, nakon što su se proširile glasine da je Međunarodni crveni križ lokalne mještane obavijestio da će izraelska vojska bombardirati jednu susjednu kuću u blizini, obitelj i drugi susjedi napustili su svoje domove u strahu da će i njihove kuće biti oštećene, obzirom da su u toj ulici kuće sagrađene vrlo blizu jedna drugoj. Međutim, građani su navodno kontaktirali Međunarodni crveni križ, koji je porekao da ima bilo kakve informacije o predstojećem bombardiranju ciljeva u toj ulici. Umireni, građani su se, uključujući obitelj al-Daya, vratili u svoje domove. ... Uvečer 05. siječnja obitelj je večerala u prizemlju svoje kuće i slušala radio na baterije, budući da nije bilo struje. Potom su otišli na spavanje, ... Pred zoru, otac i jedan od njegovih sinova, Mohammed, otišli su moliti u obližnju džamiju i vratili se kući oko 5:30 kad su ponovo počeli izraelski zračni napadi. Otac je u kuću ušao malo prije njenog bombardiranja. Mohammed je išao za njim i prilazio je kući u času kad je ona pogođena. Njegova trudna žena Tazal, njihove tri kćeri i 1 sin, svi mlađi od 7 godina, ubijeni su zajedno s njegovim roditeljima Fayezom i Kawkab; Mohammedovim bratom Iyadom i njegovom ženom Rawdom, te njihovim 3 kćerima i 3 sinova, koji su svi mlađi od 10 godina; njegovim bratom Ramezom i njegovom ženom Safom i njihovom 3-mjesečnom kćeri, te 2-godišnjim sinom; Mohammedovim 2 sestrama Raghdom i Sabrine, i njihovim bratom Radwanom. Kad su predstavnici Amnesty Internationala 20. siječnja prvi puta posjetili obitelj al-Daya, 9 od 22 trupla još su se uvijek nalazila pod ruševinama. Uklanjanje mrtvih tijela otežano je zbog lokacije na kojoj se kuća nalazi, u uskoj i gusto izgrađenoj ulici, te zbog nestašice opreme kojom bi se uklonili razrušeni ostaci kuće.
U izjavi koju je izraelska vojska 22. travnja 2009. dostavila novinarima stoji da je bombardiranje doma obitelji al-Daya „rezultat operativne pogreške“, te da je vojska zapravo namjeravala ciljati susjednu zgradu za koju tvrdi da je skladište oružja. Međutim, nije poznato da je navodno skladište oružja napadnuto, čak niti nakon što je vojska utvrdila da je napad 06. siječnja pogrešno uništio krivi objekt. Ovo obrazloženje postavlja pitanje o razini do koje je izraelska vojska poduzimala nužne mjere predostrožnosti, obzirom da susjedne kuće nije upozorila na napad navodnog skladišta oružja, iako se moglo očekivati da će napad prouzročiti sekundarne požare koji bi mogli ugroziti građane. ...
Mnogi su civili ubijeni ili ranjeni u kućama koje su se nalazile do zgrada koje je bez upozorenja izravno ciljala izraelska vojska.
Petoro sestara iz obitelji Ba'alusha – Jawaher, Dina, Samar, Ikram i Tahrir, u dobi između četiri i 17 godina – poginule su zdrobljene pod ruševinama svog doma u Jabaliji u sjevernom dijelu Gaze. Njihova se kuća srušila kad je izraelska vojska bombardirala susjednu džamiju 'Imad 'Aqel 29. prosinca 2008. oko 23:45 sati. Obitelj nije primila nikakvo upozorenje i njeni su članovi u trenutku napada spavali. Još dvije sestre, Samah (11) i Iman (17), koje su spavale u istoj sobi, ozlijeđene su. Roditelji i 2 tjedna stara beba, te 16-mjesečni dječak, spavali su u drugoj sobi i većinom su zadobili lakše ozljede. I druge okolne kuće su oštećene u tom napadu.
...
Pri planiranju ciljanja džamije vojska je morala biti svjesna da će tako jak napad zasigurno uništiti susjednu kućicu. Vojska je mogla upozoriti obitelj Ba'alusha da treba napustiti svoj dom.
...
1.1.2 ZRAČNI NAPADI U KOJIMA SU GAĐANI LJUDI
Većina napada u kojima su gađani ljudi izvedena je iz bespilotnih letjelica, helikoptera ili zrakoplova F-16. Bespilotne su letjelice, osim što se koriste za nadziranje, često naoružane projektilima visoke preciznosti, koji su tijekom posljednjih godina postali omiljeno oružje izraelskih snaga kojim njihovi pripadnici ubijaju tražene palestinske militante. Takvi su napadi više puta pokazali da ti projektili svoje ciljeve mogu pogoditi krajnjom točnošću, uključujući, na primjer, osobu na motoru ili u automobilu koji se kreću velikom brzinom.
Nadzorne bespilotne letjelice imaju iznimno dobru optiku, i omogućuju onima koji gledaju da vide detalje poput vrste i boje odjeće na promatranim osobama, te kakve predmete te osobe nose. ... Pitanja koja se nameću iz slučajeva opisanih u ovom izvještaju i brojnih drugih su zašto je uopće bilo gađano tako mnogo djece i drugih osoba koje su očigledno bile civili i zašto ispaljeni projektili nisu skrenuti u trenutku kada je postalo jasno da će pogoditi djecu i druge civile. Mnogi ubijeni u zračnim napadima bili su djeca koja su se igrala u blizini svojih domova ili na krovovima svojih kuća. Isra' Qusay al-Habbash (13) i njena sestrična Shadha ‘Abed al-Habbash (10) ubijene su projektilom 04. siječnja 2009. oko 15:30, dok su se igrale na krovu svog doma u četvrti al-Tuffah u gradu Gazi. Shadhina 14-godišnja sestra Jamila je u napadu ostala bez obje, a njen 16-godišnji bratić Muhammad bez jedne noge.
...
Shadhin i Jamilin otac je izjavio za Amnesty International: „Kad sam čuo zvuk eksplozije znao sam da dolazi s krova i brzo sam otišao u bratovu kuću. Čuo sam vrištanje i pronašao svog nećaka Mahmuda i njegovu sestru kako vuku Mohammeda, koji je pao s krova. Pitao sam što je s ostalom djecom i rekli su mi da su na krovu. Požurio sam na krov i pronašao svoju kćer i bratovu kćer – bile su raznesene, njihova tijela raskomadana. Druga su djeca sva bila ranjena i amputirani su im udovi. ...“
Troje je djece iz obitelji al-Astal – Abderrabbo (8), njegov brat Muhammad (11) i njihov bratić Abd-al-Sattar (11) – ubijeno projektilom koji je ispalila bespilotna letjelica 02. siječnja 2009. u 14 sati u al-Qarari, sjeveroistočno od Khan Yunisa, u južnom dijelu Gaze. Djeca su skupljala šećernu trsku i igrala se na udaljenosti od nekoliko metara od svog doma. Stanari kuća koje se nalaze na suprotnoj strani ceste od mjesta na kojem su djeca ubijena tvrde da je to područje bilo mirno s izuzetkom nazočnosti bespilotne letjelice koja je lebdjela nad njihovim glavama.
...
Mjesto na kojem su djeca ubijena nalazi se na uglu zemljane ceste i glavne ulice, u blizini polja, ali udaljeno od vegetacije. Stoga je iz zraka trebalo biti vidljivo da se radi o troje djece. ...
Petogodišnja Lama Talal Hamdan, njena sestra Haya (12) i njihov brat Isma'il (8) ubijeni su u blizini svog doma 30. prosinca 2008. Oko 8 sati ujutro, nakon doručka, njihova ih je majka poslala da kao i obično na smetlište udaljeno oko 200m od njihove kuće u Beit Hanounu u sjevernom dijelu Gaze odnesu vreće sa smećem. Nekoliko trenutaka kasnije obitelj je čula 2 jake eksplozije od bombardiranja iz zrakoplova F-16. Eksplozije su odjeknule u razmaku od pola minute i od njih se zatresla cijela četvrt. ...
Predstavnici Amnesty Internationala pronašli su krater bombe na mjestu gdje su djeca ubijena, u blizini odlagališta smeća. Drugi je krater oko 40 metara dalje pogodio glavnu vodovodnu cijev i kanalizacijske odvode, zahvaljujući čemu se voda pomiješala s kanalizacijom, a mještani ostali bez vode.
... Djeca su se nalazila na otvorenom području, a napadnuta su po danjem svjetlu. Stoga je trebalo biti očito onima koji su nadgledali to područje da se radi o 3 djece. Ukoliko se bombardiranje oslanjalo na informacije koje su davale nadzorne bespilotne letjelice i zbog nekog razloga vidljivost bila preslaba da bi se moglo razlikovati militante od djece, napad je trebao biti otkazan. Ako bombardirano mjesto nije bilo nadgledano u trenutku bombardiranja, napad je bio neselektivan.
Obitelji su bile gađane za vrijeme dok su sjedile u svojim dvorištima.
'Izzeddin Wahid Mousa, njegova žena Samira, njihova 14-godišnja kćer Nour i njihova 3 sina (u dobi između 23 i 28 godina) ubijeni su uvečer 14. siječnja 2009. u udaru projektilom koji je bio ispaljen iz bespilotne letjelice dok su sjedili u svom malom dvorištu u gusto izgrađenom području okruga Sabra u gradu Gazi. Peto dijete, koje je također sjedilo u dvorištu, i još 7 drugih članova obitelji (1 brat, 3 sestre, te žena jednog od braće s 2 male djece) koji su se u trenutku napada nalazili u sobi pored dvorišta, su ranjeni.
Fathiya, jedna od ranjenih kćeri, rekla je Amnesty Internationalu: „Napad se dogodio u 20:30 14. siječnja; to je područje bilo mirno, osim naravno stalne buke zrakoplova F-16, helikoptera Apache i bespilotnih letjelica. Nije bilo struje. Cijela se obitelj nalazila bilo u dvorištu bilo u kući i slušala vijesti, izvještaje o pregovorima u Egiptu, ubijenima itd. Zatim nas je pogodio projektil. Četvoro je osoba odmah ubijeno; tijelo mog brata bilo je cijelo raskomadano. Želimo razumjeti neke stvari: zašto su gađali našu kuću? Ona se nalazi u naseljenom području. Ne pripadamo niti Hamasu niti Fatahu. Svi smo civili. Nitko od nas ništa nije učinio. Moj se otac protivio ispaljivanju raketa na Izraelce; želio je mir, a oni su ga ubili. Nemamo nikakve veze s pokretom otpora. Sve do danas nismo shvatili zašto. Želimo mir; i istragu; želimo znati zašto smo ja i moje sestre postale siročad. Zašto su nam ubili roditelje, obitelj? ...“
Slijedećeg jutra, 15. siječnja 2009. u 9 sati ujutro petoro je članova obitelji Rmeilat (3 djece, njihova majka i baka) ubijeno projektilom ispaljenim na njih iz bespilotne letjelice dok su sjedili ispred svog doma u beduinskom zaseoku u predgrađu Beit Lahije u sjevernom dijelu Gaze. Žrtve su Amal Rmeilat (29), njena 60-godišnja svekrva i njeno 3 djece: Sabreen (14), Bara' (13 mjeseci) i Arij (2 i pol mjeseca stara djevojčica). ...
... Napad se dogodio po danjem svjetlu na otvorenom području bez vegetacije koja bi otežavala vidljivost iz zraka. Stoga je trebalo biti očito onima koji su pokrenuli napade da su njihove mete žene i djeca.
1.1.3 TENKOVSKO GRANATIRANJE – CILJANJE „SVEGA ŠTO SE MIČE“
Od 03. siječnja, kad je počela izraelska kopnena ofenziva, pa sve do kraja operacije „Lijevano olovo“, deseci izraelskih tenkova zauzeli su položaje na različitim lokacijama unutar Pojasa Gaze, većinom u istočnom i sjevernom dijelu Gaze. ...
S tih su položaja unutar Gaze izraelski tenkovi često otvarali vatru na palestinske kuće od njih udaljene 2 ili više kilometara, pri čemu su ubijeni nenaoružani civili, mnogi od njih djeca i žene. Niti u jednom slučaju koji je istražio Amnesty International žrtve nisu bile uhvaćene u unakrsnoj vatri tijekom borbi između vojnika i militanata, niti su štitile militante. Obrazac napada pokazuje da je ispaljivana po jedna granata, a ne baražna vatra, u domove čiji su se ukućani bavili svojim uobičajenim aktivnostima – dodatni znak da u okolici nisu bješnjele nikakve bitke.
...
Jedan od najšokantnijih slučajeva je slučaj obitelji al-Sammouni koja je izgubila 29 članova svoje šire obitelji u četvrti al-Zaytoun, na jugoistoku grada Gaze. Većina onih koji su poginuli ubijeni su kad je jedna od kuća koja pripada toj obitelji, kuća Wa'ela al-Sammounija, granatirana, izgleda iz tenkova, 05. siječnja 2009, dan nakon što su izraelski vojnici desecima članova te obitelji naredili da napuste obližnju kuću koja pripada istoj široj obitelji. Osim onih koji su ubijeni u napadu, još je nekoliko članova obitelji koji su ranjeni umrlo tijekom slijedećih dana jer su ostali zarobljeni u kući budući da vojska kolima hitne pomoći nije dopuštala da dođu do tog područja. Nekoliko je članova te obitelji iskrvarilo na smrt tijekom razdoblja od 3 dana dok su uzalud čekali da ih netko spasi. Djeca su 3 dana ležala bez hrane i vode pored mrtvih tijela svoje mrtve majke, braće i drugih rođaka.
...
Nakon što je Međunarodni crveni križ 07. siječnja spasio ranjene, vojska je buldožerima sravnila kuću sa zemljom iako su se pod ruševinama još uvijek nalazila tijela ubijenih, koja je Međunarodni crveni križ morao ostaviti jer njegovim djelatnicima nije bilo dopušteno da vozilima dođu dovoljno blizu kako bi zbrinuli i mrtva tijela. ...
Amal Zaki 'Eilewa, 40-godišnja majka osmero djece, ubijena je zajedno sa četvoro svoje djece u svom domu u četvrti Shaja'iya al-Jdeida u gradu Gazi poslije podne 05. siječnja 2009. Amal je bila u kuhinji, na prvom katu svoje kuće, a njen suprug, djeca i nećakinje nalazili su se u kuhinji i susjednim sobama. Tenkovska je granata kuću pogodila u 16:05. Granata je prošla kroz prozor spavaće sobe koji gleda na sjeveroistok te kroz zid u kuhinju gdje je eksplodirala i ubila Amal, njenu 10-godišnju kćer Lanu i trojicu njenih sinova: Mu'tasema (14), Mu'mina (12) i Isma'ila (7). Njen suprug Heidar, njihov sin Muntaser (16), kćer Ghadir (15) i nećakinja Lama (12) su ranjeni. ...
Trogodišnja Fawzia Fawaz Salah i njen 4-godišnji brat Ahmad ubijeni su 17. siječnja 2009. u 14:15 sati, dok su se igrali u svojoj obiteljskoj kući u Jabaliji, na sjeveru Gaze. Dvojica njihove braće, Faraj (7) i Mohammed (8), su ranjeni. ...
16. siječnja 2009. poslije podne dvije su tenkovske granate pogodile jednu sobu u stanu Dr. Ezzeddina Abu al-'Aisha na četvrtom katu pri čemu su ubijene 3 njegove kćeri: Bisan (21), Mayar (15) i Aya (14), te njegova nećakinja Nour (16), a teško je ranjena njegova kćer Shada (16), nećakinja Ghaida (13) i Ezzeddinov brat. Prva je granata probila djevojačku sobu u kojoj je petoro tinejdžera učilo. Kad je Bisan potrčala u pogođenu sobu, druga je granata pala na kuću i ubila je.
...
Dom poznatog Fatahovog političkog čelnika Dr. Jabera Abu al-Naja, koji se nalazi na sedmom katu u Doktorskom tornju (Burj al-Attibba) u četvrti Tal al-Hawa u gradu Gazi, pogođen je 08. siječnja 2009. poslije podne projektilom i tenkovskom granatom. U napadu su ubijeni supruga Dr. Abu al-Naje Roqaya, te njegov zet, novinar Ihab al-Wahidi, a njegova je kćer Ihsan teško ranjena. ...
1.2 PUCANJE IZBLIZA
Većina slučajeva pucanja iz blizine koje je istražio Amnesty International uključuju pojedince, uključujući djecu i žene, koji su ustrijeljeni dok su bježali iz svojih domova u potrazi za skloništem. Drugi su ustrijeljeni dok su se bavili svojim svakodnevnim aktivnostima. Dokazi ukazuju na to da se niti u jednom od slučajeva nije moglo razumno pretpostaviti da ustrijeljeni predstavljaju prijetnju vojnicima koji su ih ustrijelili, te da se u trenutku kad su ustrijeljeni u njihovoj blizini nisu odvijale nikakve borbe. Namjerno ubijanje nenaoružanih civila je ratni zločin.
04. siječnja 2009. poslije podne izraelski su vojnici ustrijelili članove obitelji Abu Halima dok su vozili u bolnicu rođake koji su ranjeni u razornom napadu bijelim fosforom na njihov dom na području Sayafa, na sjeverozapadu Gaze. Ubijeni su Matar Abu Halima (27) i njegov bratić Muhammad-Hikmat Abu Halima (19).
Matarova majka, Nabila Abu Halima, rekla je predstavnicima Amnesty Internationala: „Otrčala sam u Sabinu kuću nakon što je ona granatirana. Sabah je gorjela, a u ruci je držala bebu Shahed koja je u potpunosti izgorjela. Njen suprug i neka od djece bili su mrtvi, a drugi su gorjeli. Kola hitne pomoći nisu mogla do nas jer je to područje okružila izraelska vojska. Smjestili smo neke od ranjenih u kola privezana na traktor kako bismo ih odvezli u bolnicu. Moj nećak Muhammad (Sabin sin) uzeo je svoju ženu, Ghadu, čije je cijelo tijelo gorjelo, a ja sam uzela njenu kćer Faru, koja je također gorjela. Moj nećak Muhammad-Hikmat je vozio traktor, a moj sin Matar i nećaci 'Omar i 'Ali pošli su s nama i uzeli tijelo bebe Shahed i još 2 mrtva tijela. Sabah i druge ranjene smjestili smo u automobil; i drugi rođaci su napuštali to područje. Vozili smo se prema najbližoj bolnici, bolnici Kamal 'Adwan. Kad smo došli u blizinu škole, na putu do Trga Al-'Atatrah, vidjeli smo izraelske vojnike i stali, a vojnici su tada iznenada otvorili vatru na nas. Ubijeni su moj sin Matar i Muhammad-Hikmat. Vojnici su nas prisilili da izađemo iz kola. Pobjegla sam zajedno s 'Omarom i 'Alijem koji su također bili nastrijeljeni i ranjeni. Vojnici su Muhammadu, Ghadi i Fari dopustili da nastave svoj put, ali pješice, i nisu im dopustili da sa sobom uzmu i tijela mrtvih.“
Tijela su na tom mjestu ostala 11 dana, jer izraelska vojska nije dopuštala kolima hitne pomoći, niti bilo kome drugome, da do njih dođe. ... 'Omar [...] je rekao da je nastrijeljen u rame, te da su njegovi bratići Matar i Muhammad-Hikmat pogođeni u grudni koš i da su bili preteško ranjeni da bi se sami kretali, ali da su mogli biti spašeni da je nekome bilo dopušteno da dođe do njih.
Njegov brat Mahmoud je izjavio da su uz pomoć Međunarodnog crvenog križa 15. siječnja konačno uspjeli doći do i pokopati tijela svojih bližnjih, no da su do tada psi lutalice pojeli noge ubijene bebe Shahed. Slika koju je jedan član obitelji snimio mobitelom pokazuje izgorjelo tijelo bebe Shahed kojoj su od nogu ostale samo gole kosti.
13. siječnja 2009. 47-godišnja Rawhiya al-Najjar pogođena je metkom u glavu dok je hodala ispred skupine žena koje su nosile bijelu zastavu u blizini svog doma u selu Khuza'a, u okolici Khan Yunisa na jugu Gaze. Njena 14-godišnja kći Heba, koja se nalazila pored Rawhiye u trenutku kad je ova ustrijeljena, rekla je predstavnicima Amnesty Internationala:
„Večer prije, 12. siječnja oko 23 sata, u blizini se čulo granatiranje i nitko se nije usudio izaći. Granatiranje je prouzročilo požare, a sada znamo da se radilo o bijelom fosforu koji je prouzročio požare, no to u tom trenutku nismo znali. Nakon nekog vremena nazvali su nas neki ljudi i rekli da jedan požar gori vrlo blizu naše kuće i moja je majka izašla kako bi ugasila vatru; uzela je bijelu zastavu kako bi pokazala da ne predstavlja nikakvu prijetnju u slučaju da se na našem području nalaze vojnici. Ugasila je vatru i potom se vratila natrag u kuću. Uslijedilo je još granatiranja, a zatim smo pred jutro čuli zvuk buldožera. U zoru smo otišli na krov kuće noseći bijele zastave kako bi vojnici znali da se u ovim kućama netko nalazi. Moja je majka susjedima savjetovala da učine isto. Susjedi su vrištali, neki su počeli bježati, a drugi su bili previše uplašeni da bi bježali jer su ljudi tvrdili da se na našem području ne nalaze samo vojnici u uniformama, već i specijalne postrojbe. Vojni su buldožeri rušili kuće u našoj blizini, a žene i djeca iz tih kuća došli su k nama. Do 7:30 ujutro u našoj se kući okupilo mnogo ljudi. Oko 8 sati ujutro odlučili smo da ćemo napustiti kuću i otići u centar sela jer smo vjerovali da ćemo tamo biti na sigurnom. Moja je majka ljudima dala bijelu odjeću od koje smo napravili zastave, a ona sama je također imala bijelu zastavu i kretala se na čelu naše skupine. S jedne njene strane išla sam ja, a s druge Yasmine; Fatma je u rukama držala svoje dijete. Napravili smo nekoliko koraka kad je Yasmine rekla da je u obližnjoj kući vidjela vojnike. Moja je majka okrenula glavu kako bi susjedima rekla neka se ne boje i u tom je času pogođena u lijevu stranu glave. Metak je prošao kroz njenu glavu i izašao s desne strane. Pala je, a Yasmine joj je pokušavala pomoći... Svi su potrčali natrag. Nitko nije mogao pomoći mojoj majci, niti pokupiti njeno tijelo koje je ležalo tamo na cesti sve do večeri, kad su vojnici napustili to područje.“
...
07. siječnja 2009. u svom su domu na području 'Izbet Abed Rabbo, istočno od Jabalije na sjeveru Gaze, ustrijeljene tri djevojčice i njihova baka. Dvije su djevojčice, Amal (2) i Souad Abed Rabbo (7), ubijene, a njihova sestra Samar (4) i baka Souad (54) su ranjene. Otac ranjene i ubijenih djevojčica, Khaled Abed Rabbo, pripadnik sigurnosnih snaga Palestinske samouprave zadužen za veze s izraelskom vojskom, rekao je Amnesty Internationalu: „... Moja žena, naše tri kćeri (Amal (2), Samar (4) i Souad (7)), moja majka (Souad (54)) i ja izašli smo iz kuće. Moja je majka držala bijelo platno vezano za dršku metle, a u rukama smo držali bijelu odjeću. Iza nas išla su dvojica moje braće. Oko 10 metara od ulaznih vrata u našu kuću, u našem vrtu, koji je do tada već bio uništen, bio je parkiran jedan tenk. U blizini su se nalazila još 2 tenka. Mirno smo stajali ispred vrata čekajući da nam vojnici kažu ili signaliziraju što da učinimo. Dvojica su vojnika stajali u našem vrtu, jeli čips i čokoladu i nisu se obazirali na nas. Nekoliko smo minuta stajali mirno. Potom se iznenada iz sredine tenka pojavio vojnik. Njegov je gornji dio tijela (do struka) virio iz tenka. Vojnik nas je naciljao i ispalio mnogo metaka. Moja je kćer Amal imala 9 metaka u predjelu grudnog koša. Na prsima je držala medvjedića kojeg su metci rastrgali. Moja je kćer Souad dobila između 11 i 12 metaka također u predjelu grudnog koša, a moja kćer Samar nekoliko metaka u predjelu grudnog koša i trbuha. Moja je majka pogođena u ruku i stražnjicu. Potrčali smo natrag u kuću i tamo 2 sata ležali na podu. Vani se čula pucnjava. Zatim je moj otac izašao, a za njim i obitelj. Vojnik koji je stajao pored tenka signalizirao nam je da napustimo to područje. Ništa nije rekao, samo nam je kretnjom signalizirao da odemo. Dok smo napuštali to područje vojnici su pucali oko nas. Hodali smo gotovo 2 km, noseći moje kćeri i majku. Kad smo stigli do raskrižja s cestom Salaheddine (Duwar Zemmo), jedan je čovjek s konjskom zapregom (za kojeg sam kasnije saznao da se zove Adham Meqbel) stao kako bi nam pomogao, ali vojnici su otvorili vatru i ubili i njega i konja. Amal i Souad su bile mrtve, a Samar smo odveli u bolnicu Kamal 'Adwan koja nam je bila najbliža. Samar je kasnije prebačena u glavnu bolnicu Shifa, potom u Egipat, a zatim u Belgiju. Potpuno je paralizirana. Ona je moja jedina preostala kćer, a nisam je vidio od tog dana. Moja je žena sada s njom u bolnici u Belgiji.“
...
1.3 NESELEKTIVNI NAPADI
1.3.1 BIJELI FOSFOR
„Kao da vatra gori u mom tijelu. Ne mogu to podnijeti. Unatoč svim lijekovima koje mi daju bol je i dalje tako jaka.“
Šesnaestogodišnja Samia Salman Al-Manay, 10 dana nakon što je 10. siječnja granata s bijelim fosforom pala na njenu kuću u izbjegličkom logoru Jabalia na sjeveru Gaze.
Tijekom operacije „Lijevano olovo“ izraelske su snage obilno koristile bijeli fosfor, često ispaljivan iz topničkih granata kalibra 155 mm, u naseljenim područjima, čime su prouzročile smrt i ranjavanje civila. Domovi, škole, medicinske prostorije i UN-ove zgrade – sve civilni objekti – izravno su pogođeni.
...
Bijeli je fosfor krajnje opasan za ljude jer uzrokuje duboke opekline koje prodiru kroz mišiće sve do kostiju i nastavlja gorjeti tako dugo dok ima kisika. Može doprijeti u druge dijelove tijela, pa čak i ozlijediti osobe koji liječe opekline. Može otrovati i nepovratno oštetiti unutarnje organe. Žrtve koje su zadobile relativno mali postotak opeklina – 10 do 20 posto – i koje bi u normalnim okolnostima preživjele, često umiru ukoliko je opekline prouzročio bijeli fosfor.
Sabah Abu Halima, majka 10 djece, teško je ozlijeđena i izgubila je supruga, četvoro djece i snahu u razornom topničkom napadu bijelim fosforom na njen obiteljski dom. Sabah i njena obitelj nalazili su se u svom domu na području Sayafa na sjeverozapadu Gaze kad su 04. siječnja 2009. poslije podne tri topničke granate s bijelim fosforom pale kroz krov u njenu kuću. Sabah je predstavnicima Amnesty Internationala rekla: „Sve se zapalilo. Moj suprug i četvoro djece živi su gorjeli pred mojim očima; moja beba Shahed, moja jedina djevojčica, rastopila mi se u rukama. Kako majka može gledati kako joj djeca živa gore? Nisam ih mogla spasiti, nisam im mogla pomoći. I sama sam gorjela. Još uvijek mi gori po cijelom tijelu, u bolovima sam dan i noć; užasno patim.“
Kad su predstavnici Amnesty Internationala posljednji put Sabah posjetili u bolnici, četiri tjedna nakon napada, još je uvijek bila u kritičnom stanju, s dubokim opeklinama. Sabin suprug Sa'adallah Matar Abu Halima i njihovo četvoro djece – Abderrahim (14), Zeid (11), Hamza (10) i 15-mjesečna Shahed – ubijeni su.
...
Još je troje djece Sabe Abu Halime, Yousef, 'Ali i 'Omar, ranjeno, isto kao i Sabina snaha Ghada, te njena dvogodišnja kćer Farah. Ghada, koja je zadobila opekline po gotovo cijelom tijelu, umrla je od tih ozljeda 29. ožujka u bolnici u Egiptu.
...
Predstavnici Amnesty Internationala su u Khuza'ai, istočno od Khan Yunisa na jugu Gaze, pronašli topničke granate s bijelim fosforom, neke cijele, a neke u komadima, u nekoliko domova na gusto naseljenom području. U jednom je domu jednom takvom granatom ubijena 47-godišnja majka četvoro djece, Hanan al-Najjar. Hanan i njena obitelj pobjegli su iz svog doma koji se nalazi istočnije i boravili kod rodbine na gusto izgrađenom naseljenom području misleći da će tamo biti sigurniji. Uvečer 10. siječnja 2009. to je područje granatirano bijelim fosforom. Hananin suprug i djeca su Amnesty Internationalu rekli da je jedna topnička granata, nakon ispuštanja klinastih komadića s bijelim fosforom, pala kroz krov, prošla kroz dvije sobe i eksplodirala u hodniku. Veliki komad granate pogodio je Hanan u grudni koš i gotovo joj odsjekao gornji dio tijela. Ubijena je istog trena, pred očima svoje djece i rodbine, koji su većinom bili ranjeni. Njeno je četvoro djece zadobilo opekline. Njenoj je 7-godišnjoj kćeri Ayi također bila slomljena ruka, a njena sestrična Ihsan (26) ostala je bez desnog oka.
...
Izraelska je vojska bijeli fosfor nastavila koristiti do zadnjeg dana operacije „Lijevano olovo“, 17. siječnja 2009. Taj je dan topnička granata s bijelim fosforom eksplodirala oko 6 sati ujutro u UNRWA-inoj osnovnoj školi u Beit Lahiji, u kojoj je više od 1500 ljudi potražilo sklonište od izraelskih napada. Dvoje je djece, Muhammad al-Ashqar (5) i njegov brat Bilal (7), ubijeno u učionici dok su spavali sa svojim roditeljima, braćom, te oko 30 drugih rođaka, od kojih ih je nekoliko također ranjeno. Majka ubijene djece, Anjud (28), zadobila je teške ozljede glave i drugih dijelova tijela i morali su joj amputirati desnu ruku. Njihova 18-godišnja sestrična Mona u napadu je izgubila lijevu nogu.
...
Iako uporaba bijelog fosfora za stvaranje dimne zavjese nije zabranjena prema međunarodnom humanitarnom pravu, rasprskavanjem topničkih granata u zraku iznad gusto naseljenih područja u Gazi prekršen je uvjet da se poduzmu sve potrebne mjere predostrožnosti radi zaštite civila. Slučajevi smrti i ranjavanja civila koji su prouzročeni bijelim fosforom, a koje je istražio Amnesty International, pokazuju da su izraelske snage prekršile zabranu neselektivnih napada. Međunarodno humanitarno pravo zabranjuje uporabu zapaljivog oružja protiv civila. Naravno, protiv civila se ne smije upotrebljavati nikakvo oružje, ali ova je zabrana priznanje naročitih opasnosti i posljedica uporabe oružja sa zapaljivim svojstvima u blizini civila. Uporaba bijelog fosfora kao zapaljivog oružja ograničena je prema običajnom međunarodnom pravu čak i kad se koristi protiv boraca. Ne smije se koristiti protiv boraca osim ukoliko nisu dostupna oružja čija uporaba neće rezultirati takvom nepotrebnom patnjom.
Pogođene zdravstvene i humanitarne ustanove
15. siječnja 2009. ujutro nekoliko je granata visoke eksplozivnosti s bijelim fosforom pogodilo sjedište UNRWA-e u središtu grada Gaze, prouzročivši požare u kojima su uništeni deseci tona očajnički potrebne humanitarne pomoći i lijekova, te radionice i skladišta. Oštećeno je također i nekoliko vozila. Jedan UN-ov djelatnik i 2 civila koji su potražili utočište u UNRWA-inoj zgradi su ranjeni. Oko 700 civila iz obližnjih zgrada pobjeglo je iz svojih domova i sklonilo se u UNRWA-inu zgradu ranije tog jutra kad su izraelske snage intenzivirale granatiranje tog područja. Još gora katastrofa izbjegnuta je samo zahvaljujući hrabrosti UNRWA-inog osoblja koje je pod paljbom vozila izvezlo iz kompleksa i na taj način spriječilo da se zapale i eksplodiraju vozila puna goriva. Jodie Clark, zaposlenica UNRWA-e, rekla je Amnesty Internationalu: „Bijeli je fosfor padao po cijelom području gdje su kamioni i cisterne puni goriva bili parkirani. Pokušali smo ugasiti vatru, ali bez uspjeha; aparat za gašenje vatre uopće nije uspijevao obuzdati požar. Neke su se goreće grude bijelog fosfora nalazile točno ispod vozila; postojala je velika opasnost da će prouzročiti eksploziju cisterne s gorivom. Štapom sam izgurala goruću grudu koja se nalazila ispod cisterne i potom smo što je brže moguće pokušali izvesti vozila izvan prostora UNRWA-inog kompleksa.“
...
Do trenutka kad je granatiranje UNRWA-inog kompleksa obustavljeno, vatra se više nije mogla ugasiti, ni humanitarna pomoć i lijekovi spasiti.
Kad su izaslanici Amnesty Internationala četiri dana kasnije posjetili zgradu, vatra je i dalje gorjela u nekim skladištima, naročito tamo gdje su uskladišteni ulje za kuhanje, brašno i drugi prehrambeni proizvodi visoke zapaljivosti. Radionice i druga skladišta u potpunosti su izgorjeli. Zgrade i ono što se u njima nalazilo u potpunosti su uništeni. Izaslanici Amnesty Internationala pronašli su komade nekoliko topničkih granata s bijelim fosforom. Na nekima od njih još su se uvijek mogle vidjeti serijske oznake, a najmanje je jedan od projektila bila topnička granata visoke eksplozivnosti.
...
... čak i nakon što su katastrofalne posljedice ovog i drugih napada dokumentirane, izraelske su snage nastavile pokretati takve napade u područjima prepunim civilima. Dva dana kasnije, 17. siječnja, topničke granate s bijelim fosforom pogodile su UNRWA-inu osnovnu školu u Beit Lahiji gdje se sklonilo više od 1500 civila. U napadu je ubijeno dvoje djece, a ranjeno nekoliko osoba. ...
Bolnica Al-Quds, u četvrti Tal al-Hawa u središtu grada Gaze, gađana je od jutra do u noć 15. siječnja grudama bijelog fosfora, topničkim granatama s bijelim fosforom i tenkovskim granatama, zbog čega su se osoblje i pacijenti bili prisiljeni evakuirati iz njenih prostorija. U to se vrijeme 50 pacijenata liječilo u bolnici, a oko 500 lokalnih mještana u njoj je potražilo sklonište od bombardiranja i granatiranja koje se odvijalo na tom području.
Dva najgornja kata glavne zgrade bolnice i upravna zgrada, koja se nalazi do bolnice i s njom je spojena mostom, uništeni su u požaru koji je prouzročio bijeli fosfor. Bolnička ljekarna koja se nalazila na drugom katu, pogođena je najmanje jednom tenkovskom granatom. Pokušaji liječnika i drugog bolničkog osoblja, uključujući strane liječnike, da ugase vatru vedrima vode i aparatima za gašenje vatre, pokazali su se neučinkovitima. Vatrogasci i vozila civilne zaštite dulje od jednog sata nisu mogli doći do bolnice.
Do poslije podneva bolnica je uspjela organizirati koordinaciju preko Međunarodnog crvenog križa radi evakuacije stotina civila koji su se sklonili u bolnicu u UNRWA-ino sklonište. U međuvremenu, bolničko se osoblje borilo s lokaliziranim požarima koji su uvijek iznova buktali. Navečer, kad je bolnica pogođena s još bijelog fosfora, osoblje je bilo prisiljeno napustiti bolnicu, uzeti pacijente iz njihovih kreveta i gurati krevete duž ulice. Pacijenti su na kraju prebačeni u bolnicu Al-Shifa. Ljekarna u maloj odvojenoj zgradi koja se nalazila odmah iza ugla, spaljena je do temelja, čini se nakon što je također pogođena bijelim fosforom. Dvoja su kola hitne pomoći spaljena i uništena u blizini bolnice.
...
... Čak i u slučaju da su naoružane osobe bile prisutne na tom području, napadanje tog područja streljivom s bijelim fosforom predstavlja kršenje zabrane neselektivnih napada. Bolnice su civilni objekti i ne postaju vojne mete samo zato što se u njihovoj blizini nalaze borci.
Izraelsko poricanje uporabe bijelog fosfora – dodatna patnja za žrtve
Izraelski su dužnosnici davali nedosljedne izjave o uporabi bijelog fosfora. Na početku su poricali uporabu bijelog fosfora. Kasnije su tvrdili da izraelske snage koriste streljivo koje je u skladu s međunarodnim pravom, a zatim su najavili da provode internu istragu.
Glasnogovornici izraelske vojske i dužnosnici na najvišim funkcijama kategorički su poricali uporabu bijelog fosfora 10 dana od prvog prijavljenog slučaja njegove uporabe. ...
...
Nemoguće je zamisliti da dužnosnici na svim razinama u izraelskoj vojsci nisu znali da se koristi ili da se koristio bijeli fosfor. Čak i u nevjerojatnom slučaju da o tome nisu bili obaviješteni, postojale su brojne TV snimke na kojima je prikazivano rasprskavanje topničkih granata s bijelim fosforom u zraku nad Gazom.
Izraelska vojska i vlasti nastavili su poricati da njihove snage koriste bijeli fosfor čak i kada je postalo jasno da su tim oružjem ubijeni i ranjeni civili, te da žrtvama nije pruženo potrebno liječenje jer liječnici u Gazi nisu znali što je uzrok opeklinama i kako da ih liječe.
Liječnici koji su liječili prve žrtve nisu imali pojma o čemu se radi. Bijeli fosfor prethodno nije bio korišten u Gazi i medicinsko osoblje nije znalo što uzrokuje duboke opekline, niti kao liječiti žrtve. Liječnici nisu žrtvama mogli pružiti ispravno liječenje zbog toga što Izrael nije obznanio svoju uporabu bijelog fosfor i jer je potom odbio potvrditi da njegove postrojbe koriste to oružje. Pacijenti čiji su životi mogli biti spašeni da je uzrok opeklina bio poznat i da im je bilo dostupno adekvatno liječenje, umrli su.
Na odjelima za opekline u glavnim bolnicama u Gazi liječnici su Amnesty Internationalu rekli da su na početku bili zbunjeni činjenicom da su se, umjesto da im se stanje popravi nakon početnog liječenja, opekline i dalje širile i produbljivale, uzrokujući sve jaču bol i neobjašnjivo pogoršanje zdravstvenog stanja pacijenta.
Izraelska je vojska u potpunosti svjesna opasnosti koju bijeli fosfor predstavlja za ljudska bića. Dokumenti koje su tijekom operacije „Lijevano olovo“ sastavili ured glavnog liječnika izraelske vojske i glavni stožer zdravstvenih operacija na terenu ističu neke od njegovih učinaka. Dokument koji je potpisao pukovnik Dr Gil Hirschorn, voditelj za traumu u uredu glavnog vojnog liječnika, navodi:
„Kada fosfor dođe u dodir sa živim tkivom, on ga oštećuje 'izjedajući' ga. Karakteristike rane od fosfora su: kemijske opekline popraćene ekstremnom boli, oštećenja tkiva... fosfor može prodrijeti dublje u tijelo i oštetiti unutarnje organe. Dugoročno, karakteristično je zatajenje bubrega i širenje infekcije... Zaključak: rana koju je prouzročilo oružje koje sadrži rasprskavajući fosfor opasna je i može prouzročiti ozbiljna oštećenja tkiva.“ U dokumentu pod nazivom „Izlaganje bijelom fosforu“, koji je pripremio glavni stožer zdravstvenih operacija na terenu i poslalo ministarstvo zdravstva, stoji:
„Većina podataka o ranama od fosfora dobivena je zahvaljujući testiranju na životinjama i nesrećama. Izlaganje bijelom fosforu izrazito je otrovno, sudeći prema brojnim laboratorijskim pokusima. Opekline na malom dijelu tijela, 12-15 posto kod laboratorijskih životinja i manje od 10 posto kod ljudi, mogu biti smrtonosne zbog njegovih učinaka, ponajviše na jetru, srce i bubrege.“
Topnički napadi općenito, a naročito napadi bijelim fosforom u gusto naseljenim područjima neselektivni su i stoga protuzakoniti. Osim smrti i ranjavanja koji su prouzročeni tim napadima, situacija je bila dodatno pogoršana time što izraelske vlasti nisu razotkrile, već su zapravo stalno poricale da izraelske snage koriste bijeli fosfor. To je odgodilo adekvatno liječenje žrtava tih napada i nanijelo im dodatnu patnju, dok su u nekim slučajevima žrtve koje su mogle biti spašene umrle.
1.3.2 MINOBACAČI
Niz izraelskih minobacačkih napada u blizini UNRWA-ine škole u izbjegličkom logoru u Jabaliji 06. je siječnja 2009. u poslijepodnevnim satima ubio više od 30 civila, uključujući lokalne mještane i osobe koje su pobjegle iz svojih domova i sklonile se u školu. Među žrtvama se nalazilo 11 članova obitelji Deeb, uključujući 5 djece i 4 žene, koji su ubijeni u svom dvorištu. Sedam Palestinaca, školski čuvar i 6 civila koji su potražili sklonište u školi, ranjeni su u školi šrapnelima i letećim krhotinama, a deseci ljudi ranjeni su izvan škole. ...
...
... Kao prvo, suprotno tvrdnjama vojske da je ukupno pogođeno 12 ljudi, najmanje je 30 ljudi, većinom civila, ubijeno, a deseci drugih su ranjeni. Kao drugo, minobacači su zloglasni po svojoj nepreciznosti. Vrlo je malo vjerojatno da će to oružje pogoditi točnu metu, postoji visoki rizik da će je promašiti i nikada se ne smiju koristiti u gusto naseljenom području. Treće, prilikom korištenja minobacača u tako gusto naseljenom području – koje je bilo još napučenije nego obično zbog velikog broja civila koji su se sklonili u UNRWA-inu školu – izraelske su snage trebale znati da je vjerojatno da će njima ubiti i osakatiti civile.
U periodu između 06. siječnja i 22. travnja 2009. izraelski su dužnosnici u više navrata širili netočne informacije. Glasnogovornici izraelske vojske nastavili su tvrditi da su naoružani pripadnici Hamasa ispaljivali rakete, te zauzeli i minirali UNRWA-inu školu u kojoj su se sklonile stotine civila. Takve tvrdnje, ako su iznesene u dobroj namjeri, nameću pitanje pouzdanosti i kvalitete informacija koje vlada i vojni dužnosnici primaju od svojih snaga na terenu, te pitanje nedostatka učinkovitih mehanizama kontroliranja i odgovornosti snaga koje djeluju na terenu.
UN-ov Istražni odbor je istraživao ovaj napad i zaključio da je „neosporiv uzrok ranjavanja UNRWA-inog čuvara i osoba koje su se sklonile u UNRWA-inu školu u Jabaliji, materijalne štete na školi, te smrti i ozljeda osoba u neposrednoj blizini škole, bilo ispaljivanje minobacačkih mina kalibra 120 mm od strane izraelske vojske. Mine su pale na cestu koja se nalazi izvan škole i na jedan obližnji obiteljski dom.“ Istražni odbor je također zaključio da je „jedan od ubijenih izvan prostora škole bio 14-godišnji dječak koji se u školu sklonio zajedno sa svojom obitelji, ali se u trenutku kad je ubijen nalazio s vanjske strane školskih vrata.“
1.3.3 GRANATE PUNJENE METALNIM STRELICAMA - FLECHETTES
Nekoliko je civila, uključujući jedno dijete, ženu i bolničara, tijekom operacije „Lijevano olovo“ ubijeno granatama punjenim sitnim ubojitim metalnim strelicama (flechettes). Tenkovske granate punjene tisućama metalnih strelica izraelske su snage upotrijebile u najmanje 5 prilika između 04. i 09. siječnja na sjeveru Gaze i u jednom selu južno od grada Gaze.
Flechettes su 3,5 cm duge čelične strelice, oštro zašiljene sprijeda, s četiri pera na kraju. U granati koja se obično ispaljuje iz tenka nalazi se između 5000 i 8000 takvih strelica. Granate eksplodiraju u zraku i raspršuju strelice na području od oko 300x100 metara. Ovo je streljivo namijenjeno za uporabu protiv masovnih pješadijskih napada ili postrojbi koje se nalaze na otvorenom i očito predstavlja vrlo veliku opasnost za civile kada se ispaljuje u gusto naseljenim civilnim područjima.
...
Ovo je streljivo prvi puta tijekom operacije „Lijevano olovo“ navodno upotrijebljeno ujutro 04. siječnja 2009. kada je jedna takva granata ispaljena na jedna kola hitne pomoći u Beit Lahiji, na sjeveru Gaze. Istog je dana, oko 16 sati, najmanje jedna granata s metalnim strelicama ispaljena na dom Abd Al-Rahman Hilmi Abu Ashqara (51) koji je ubijen u svojoj kući u ulici Abu 'Obeida u Beit Lahiji.
Slijedećeg jutra, 05. siječnja 2009, izraelske su snage ispalile nekoliko granata s metalnim strelicama na glavnu cestu u blizini doma obitelji Abd al-Dayem u mjestu 'Izbet Beit Hanoun, jugozapadno od Beit Hanouna. 6 je civila – 2 djece, 1 žena i 3 muškaraca – ubijeno, a još ih je nekoliko ranjeno. 12-godišnji Arafat al-Dayem je odmah ubijen, a 16-godišnji Islam Jaber Abd al-Dayem je strelicama pogođen u vrat. Islam je odveden u bolnicu, ali je umro tri dana kasnije. Njegov brat Mizar je ranjen u istom napadu i u njegovim se leđima još uvijek nalazi jedna metalna strelica.
U istom su mjestu, u dvorištu svoga doma, metalnim strelicama ranjeni 21-godišnja trudnica Wafa' Abu Jarad, njen 2-godišnji sin, njen suprug, otac i šogor. Wafa' je od zadobivanih ozljeda umrla 2 dana kasnije. ...
Rendgenske snimke pokazuju da Wafin suprug još uvijek ima jednu metalnu strelicu u svojim leđima. Liječnici je ne mogu izvaditi jer se nalazi previše blizu leđne moždine, pa se boje da bi operacija kakva je potrebna za njeno vađenje mogla paralizirati pacijenta.
U jednom beduinskom selu na sjeveru Gaze, gdje je izraelska vojska granate s metalnim strelicama ispaljivala 09. siječnja, izaslanici Amnesty Internationala pronašli su metalne strelice u zidovima kuća i prostorijama za držanje životinja. ... Nekoliko je mještana navodno ranjeno tim metalnim strelicama. Jedan od njih, Mahmoud Mohammed Selmi Abu Qleiq, teško je ranjen. Njegov je otac [...] izjavio: „... Tijelo mog sina bilo ih je puno; ovdje su mu u bolnici izvadili nekoliko strelica iz nogu, ali ima ih još u grudnom košu koje nisu mogli izvaditi ovdje, pa je moj sin prebačen u bolnicu u Egiptu. Sada ne znam što je s njim, ne znam da li je živ.“ Granate s ovim ubojitim metalnim strelicama nisu posebno zabranjene prema međunarodnom humanitarnom pravu, ali je njihova uporaba u gusto naseljenim civilnim područjima u Gazi doprinijela protuzakonitom ubijanju i ranjavanju civila.
... Načinom na koji su izraelske snage u Gazi koristile granate s metalnim strelicama – ispaljivale ih u gusto naseljenim civilnim područjima – prekršena je međunarodna zabrana neselektivnih napada.
1.4 NAPADI NA ZDRAVSTVENE DJELATNIKE I ONEMOGUĆAVANJE NJIHOVA RADA
1.4. 1 ZDRAVSTVENI DJELATNICI NA VATRENOJ LINIJI
Vidljivo označena kola hitne pomoći s bljeskalicama i bolničari koji su na sebi nosili prepoznatljive fluorescentne prsluke više puta su bili gađani dok su pokušavali spasiti ranjene i pokupiti tijela mrtvih. Ti su se napadi intenzivirali nakon što su izraelske kopnene snage ušle u Gazu 03. siječnja 2009. Palestinske ekipe hitne pomoći pokušavale su najbolje što su mogle doći do što je više moguće ranjenih i mrtvih. Oni, te međunarodni dobrovoljci koji su bili u pratnji nekih kola hitne pomoći, svaki su dan svoje živote izlagali opasnosti kako bi izvršili svoju misiju.
Rano poslije podne 04. siječnja u gradu Gazi su ubijena trojica bolničara – Anas Fadhel Na'im, Yaser Kamal Shbeir i Raf'at Abd al-'Al – dok su hodali prema dvojici ranjenih muškaraca. 12-godišnji dječak Omar Ahmad al'Barade'e, koji im je pokazivao gdje se ranjeni muškarci nalaze, također je ubijen u istom napadu. Yahia Hassan, vozač jednih od kola hitne pomoći rekao je Amnesty Internationalu: „... Parkirali smo dvoja kola hitne pomoći pored jedne kuće, ostavili upaljene bljeskalice, a ja i drugi vozač čekali smo pored njih dok su Anas, Yaser i Raf'at otišli pokupiti ranjene. Na zemljanoj je cesti stajalo dijete koje im je pokazivalo gdje leže ranjeni muškarci. Kad su se trojica bolničara približili djetetu, pogodio ih je jedan, a potom i drugi projektil. Svi su ubijeni, naša trojica kolega i dijete; komadi njihovih tijela letjeli su uokolo. Potom su projektili ispaljeni na kola hitne pomoći i nismo mogli pokupiti njihova tijela, već smo se morali odvesti bez njih; morali smo ostaviti svoje ubijene kolege. Dok smo odlazili prema našim je kolima hitne pomoći ispaljeno još projektila ili granata.“
...
Majka Omara Ahmada al-Barade'eja Amnesty Internationalu je rekla: „Nakon [udara projektila] nismo mogli doći do mjesta na kojem je ležalo njegovo tijelo. Slijedeći sam dan otpuzala do tog mjesta i pronašla tijelo svog djeteta bez nogu. Odnijela sam ga do kola hitne pomoći koja su bila vrlo udaljena jer nikome nije bilo dopušteno da se približi tom mjestu. Kola hitne pomoći nisu mogla prići kako bi pokupila tijela; na ona kola hitne pomoći koja su to pokušala vojnici su otvarali vatru. Konačno, nakon dva dana stigla su jedna kola hitne pomoći u pratnji jedne strankinje i odvezla tijela.“
...
04. siječnja u Beit Lahiji na sjeveru Gaze napadnuta su još jedna kola hitne pomoći. Sredinom jutra ekipa hitne pomoći odazvala se pozivu za spašavanjem nekoliko mladića, od kojih su neki bili ranjeni, a neki mrtvi, u ulici Abu 'Obeida nakon izraelskog napada. U kolima hitne pomoći vozili su se vozač Khaled Yousef Abu Sa'ada (43) i dva bolničara, 26-godišnji Ala' Usama Sarhan i 34-godišnji Arafa Hani 'Abd al-Dayem, otac četvoro djece i nastavnik prirodnih znanosti koji je 8 godina volontirao pri hitnoj službi. Vozač Khaled Yousef Abu Sa'ada je rekao Amnesty Internationalu: „Stigli smo oko 15 minuta nakon udara projektila. Nitko od osoba koje su ležale na cesti nije imao oružje; bili su civili, sve mladi muškarci; tijela su im bila razbacana, a ne zajedno. Bolničari su pokupili prvog ranjenog muškarca i stavili ga u kola hitne pomoći; potom su pokupili drugog muškarca i prenosili ga na nosilima do kola hitne pomoći kad je kola pogodila granata. Arafa je pao, bio je teško ranjen, a pacijentu je granata raznijela glavu i noge.“
Glava tenkovske granate prošla je ravno kroz kola hitne pomoći i zabila se u motor. Radilo se o granati s ubojitim metalnim strelicama (flechette), koja je pri eksploziji ispalila nekoliko tisuća malih, ali ubojitih metalnih strelica na širokom području. Dvojica bolničara, Arafa i Ala', teško su ranjeni, a Arafa je kasnije istog dana preminuo od ozljeda koje je zadobio. Vozač je ranjen u potiljak. ...
12. siječnja ubijen je Dr. 'Issa 'Abd al-Rahim Saleh, 32-godišnji liječnik, dok je pokušavao spasiti tri stanara tornja al-Banna, 6-katne stambene zgrade u blizini ulice Zarqa u Jabaliji na sjeveru Gaze. Zgrada je granatirana u 16:10, a u granatiranju je ubijena jedna žena i teško ranjena njena sestra i susjed. Ubrzo nakon napada do zgrade je stiglo nekoliko kola hitne pomoći, uključujući i kola civilne zaštite, vojne zdravstvene službe i palestinskog crvenog polumjeseca. Dr Saleh i bolničar Ahmad Abdel Bari Abu Foul popeli su se u zgradu, obojica noseći crvene fluorescentne liječničke prsluke. Pronašli su 2 mrtve žene (Ferial i Ayat Kamal al-Bannu) i jednog ranjenog muškarca (Mustaphu Jum'a al-Bashu). Položili su ranjenog na nosila i počeli se spuštati stepenicama. Stubište zgrade je bilo dobro osvijetljeno zahvaljujući prozoru koji se protezao duž čitave zgrade. Granata ili projektil pogodili su Dr. Saleha i odsjekli mu glavu koja je pala na bolničara Ahmada Abu Foula, koji je nekoliko stepenica niže držao drugi kraj nosila. I on je ranjen šrapnelom iz granate. Ranjeni muškarac na nosilima je ubijen.
...
Dokazi upućuju da su napadi na ekipe hitne pomoći i druge osobe koje su pokušavale evakuirati ranjene bili namjerni i ponavljali se cijelo vrijeme trajanja operacije „Lijevano olovo“ na cijelom području Pojasa Gaze. Tim je napadima prekršeno međunarodno humanitarno pravo, koje, osim što općenito zabranjuje gađanje civila, posebnu zaštitu daje bolesnima i ranjenima, te medicinskom osoblju i institucijama. Određenije, namjerno usmjeravanje napada protiv medicinskih ekipa i prijevoza, te osoblja koje nosi karakteristične ambleme ženevskih konvencija je ratni zločin.
1.4.2 ONEMOGUĆENO PRUŽANJE MEDICINSKE POMOĆI RANJENIMA
Nakon što su izraelske kopnene snage zauzele položaje u Pojasu Gaze 03. siječnja 2009. rutinski su onemogućavale kolima hitne pomoći i drugim vozilima da dođu do ranjenih ili pokupe tijela mrtvih svugdje u blizini njihovih položaja. Zahtjevi palestinske hitne službe da im bude dopušten prolaz kako bi spasili ranjene i mrtve iz bilo kojeg dijela Gaze koji su zauzele izraelske snage ustrajno su odbijani od strane izraelske vojske. Međunarodni crveni križ je procijenio da je u prosjeku trebalo između 2 i 10 sati kako bi se evakuirali ranjeni. U nekim slučajevima taj je period trajao i po nekoliko dana. ...
Zahvaljujući tome, mnogi ranjeni, koji su bili tek 15 minuta udaljeni od bolnice, bespotrebno su umrli. Tijela su se danima raspadala. Do nekih se tijela nije moglo ni doći prije proglašenja prekida vatre.
Vojska je 07. siječnja konačno trima kolima hitne pomoći palestinskog crvenog polumjeseca u pratnji vozila Međunarodnog crvenog križa dopustila da evakuiraju 14 ranjenih civila, većinom djece, iz jedne kuće na području al-Zaytoun, na jugoistoku grada Gaze. Svi su bili članovi obitelji al-Sammouni, a u toj su kući bili zarobljeni od 04. siječnja. U izraelskom granatiranju te kuće 05. siječnja, ubijeni su ili ranjeni deseci članova te obitelji. Sva preživjela djeca i osobe starije dobi bili su ranjeni i nisu imali ni hrane ni vode. Djeca su ležala pored tijela svoje mrtve majke i rođaka. Izraelske snage kolima hitne pomoći nisu dopuštale da se približe kući, pa su bolničari morali pješačiti 1,5 km i ranjene i tri mrtva tijela prevesti na magarećoj zaprezi od kuće do kola hitne pomoći. Spasilačka ekipa je morala ostaviti desetke trupala jer ih nisu mogli iznijeti van.
...
Međunarodni crveni križ tražio je pristup tom području od 04. siječnja od kad su članovi obitelji al-Sammouni zatočeni i izloženi pucnjavi. Članovi obitelji Amnesty Internationalu su rekli da je to područje pod paljbom bilo od jutra 04. siječnja kad su izraelske kopnene snage ušle na to područje u tenkovima i u pratnji helikoptera. Vojnici su zauzeli nekoliko kuća, a u početku su obitelji zadržali kao „ljudske štitove“ dok su kuće koristili kao vojne položaje. Kasnije su naredili stanarima da prijeđu u kuću svojih rođaka koja se nalazila s druge strane ceste.
Izraelska vojska niti jednoj liječničkoj ekipi nije dopustila da dođe na to područje sve do završetka operacije „Lijevano olovo“. Ujutro 18. siječnja, nakon što je Izrael proglasio prekid vatre i povukao svoje snage, predstavnici Amnesty Internationala otišli su na to područje i vidjeli kako spasilačke ekipe izvlače tijela iz ruševina. Kuća u kojoj su 07. siječnja bolničari Međunarodnog crvenog križa i Palestinskog crvenog polumjeseca pronašli ranjene civile i 22 mrtva tijela buldožerima je sravnjena sa zemljom dok su se u njoj još uvijek nalazila trupla ubijenih, što predstavlja još jedan čin bezobzirnog uništavanja. 18. siječnja, kad su konačno mogla biti izvađena iz ruševina, tijela su bila u stanju raspadanja.
Muhammad Shurrab (68) i njegova dva sina, Ibrahim (18) i Kassab (28), ranjeni su kratko nakon 14 sati 16. siječnja kad su izraelski vojnici otvorili vatru na njihovo vozilo dok su se vraćali s obiteljske farme koja se nalazi istočno od Khan Yunisa u svoj dom u tom gradu. Na njih su otvorili vatru izraelski vojnici smješteni u jednoj zgradi koja se nalazi uz cestu kojom su putovali. Na njihov je automobil ispaljeno više od 20 metaka tijekom dnevnog trosatnog prekida vatre (poznatog kao „humanitarni koridor“, a koji su izraelske vlasti proglasile 07. siječnja). Kassab i Ibrahim teško su ranjeni, Kassab u grudni koš, a Ibrahim u nogu, dok je njihov otac lakše ranjen šrapnelom u ruku.
Muhammad Shurrab u više je navrata pozivao vojnike u obližnjoj zgradi da im pomognu, no oni mu nisu odgovorili. Muhammad Shurrab telefonom je pozvao hitnu pomoć, no kolima hitne pomoći nije bilo dopušteno da ih spase, a ranjenima nije bilo dopušteno da se maknu. Kassab je ubrzo potom umro. U 19:30 izraelska nevladina udruga Liječnici za ljudska prava – Izrael kontaktirala je izraelsku vojsku, no vojska im je odgovorila da se spašavanje ranjenih ne može provesti. Oko 1:15 ujutro – gotovo 12 sati nakon što su trojica muškaraca ranjeni – spomenuta nevladina udruga ponovo je stupila u kontakt s ocem, koji im je tada rekao da je i njegov drugi sin Ibrahim malo prije preminuo, nakon što je izgubio veliku količinu krvi. Njegova ozljeda nije bila vrlo teška, ali je iskrvario na smrt.
Nakon što je bio prisiljen gledati kako su dvojica njegovih sinova iskrvarili na smrt, i sam ranjen Muhammad je morao ostatak noći i slijedeće jutro provesti u svom automobilu. Nije se mogao kretati niti mu je pružena ikakva pomoć. Na kraju je kolima hitne pomoći u podne slijedećeg dana - oko 22 sata nakon ranjavanja - bilo dopušteno da spase Muhammada i pokupe tijela njegove 2 sinova. Cijelo to vrijeme vojnici koji su se nalazili u obližnjoj kući nisu ni pomogli ranjenima niti su dopustili da im netko drugi pomogne niti da oni sami odu potražiti pomoć. Nisu odgovorili na opetovane molbe za pomoć, već su ranjenima prijetili da će pucati u njih ako se budu micali.
Faris Tal'at Hammouda (3) i njegov brat Muhammad (15) umrli su 11. siječnja 2009. od rana koje su zadobili kad je njihov dom na području Shaikh 'Ajlin na jugu grada Gaze pogodila izraelska tenkovska granata, a zatim kolima hitne pomoći nije bilo dopušteno da ih spase. Njihovi roditelji, Tal'at As'ad Sa'adi Hammouda (53), ravnatelj u ministarstvu socijalne skrbi i njegova žena, Intisar Abd al-Wahhab Ibrahim Hammouda (38), nisu mogli učiniti ništa drugo doli gledati kako im djeca umiru.
...
Četvrta ženevska konvencija koja se odnosi na zaštitu civila u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. (Četvrta ženevska konvencija) obvezuje države da poštuju i štite ranjene, da iz opsjedanih područja dopuste evakuaciju ranjenih ili bolesnih, kao i prolaz medicinskom osoblju do takvih područja. Namjerno ometanje rada medicinskog osoblja kako bi se spriječilo da ranjenima bude pružena liječnička pomoć može predstavljati „namjerno izazivanje velike patnje ili teške ozljede tijela ili zdravlja“, što je teška povreda Četvrte ženevske konvencije i ratni zločin.
Linkovi Palestina/Izrael:
Israeli highschoolers choose jail over occupation army service
Wind was sent to jail during the third week of the Gaza massacres, and spent several weeks behind bars. Sentenced four times, she spent a cumulative two months in detention and another 42 days in a military prison altogether. She was subjected to a "humiliating" array of psychiatrists and psychologists sent by the military to determine her mental fitness, required to serve in the army. Wind says that all of the Shministim were labeled mentally unfit by these health professionals, therefore giving Israel the excuse that the problem was not with the policies or the morality of the military, but with the Shministim themselves.
Who's afraid of young Israelis talking?
Jerusalem Post columnist Isi Leibler referred to them as 'renegade Jews.' He called them, „non-Jewish Jews, many with no prior involvement in Jewish life, [who] exploited their Jewish origins or Israeli nationality to defame Israel.” In hysterical terms, he starts by calling for their excommunication and ends by calling for their exorcism.
