Prikazani su postovi s oznakom naoružane palestinske skupine. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom naoružane palestinske skupine. Prikaži sve postove

srijeda, 4. kolovoza 2010.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove Misije, 12. dio: O palestinskim raketnim i minobacačkim napadima na civile u južnom Izraelu

bolničari odvoze tijelo izraelskog civila ubijenog u palestinskom raketnom napadu na mošav Yesha u južnom Izraelu, 12. svibanj 2008.

Iz 24. poglavlja UN-ovog izvještaja o sukobu u Gazi:



XXIV. UČINAK RAKETNIH I MINOBACAČKIH NAPADA PALESTINSKIH NAORUŽANIH SKUPINA NA CIVILE U JUŽNOM IZRAELU


(str 456-457)


4. Raketiranje i granatiranje Izraela od strane palestinskih naoružanih skupina

1657. Misija je sastavila kratku povijest ispaljivanja raketa i minobacačkih granata na Izrael, budući da je ona bitna za razumijevanje razmjera i dubine psihološke traume koju proživljavaju stanovnici zajednica koje se nalaze najbliže granici, poput grada Sderota, koji se unutar dometa palestinskih raketa i granata nalazi od 2001. godine.


1658. Prvo zabilježeno ispaljivanje rakete dogodilo se 16. travnja 2001. godine. 10. veljače 2002. prva je raketa pogodila teritorij u Izraelu, kada je raketa Qassam 2 ispaljena iz Gaze pala na jedno polje, 6 kilometara od granice, u blizini kibuca Sa'ad u Negevu. Prvi zabilježeni udar rakete iz Gaze u nekom izraelskom gradu dogodio se 5. ožujka 2002, kad su 2 rakete pogodile grad Sderot.


1659. Prema statističkim podacima Obavještajnog i informativnog centra za terorizam pri Izraelskom zavičajnom i komemoracijskom centru, organizaciji povezanoj s izraelskom vladom, u razdoblju između 16. travnja 2001. i 18. lipnja 2008. iz Pojasa Gaze je u Izrael ispaljeno 3455 raketa i 3742 minobacačke granate.


1660. Prve civilne žrtve raketnih napada zabilježene su 28. lipnja 2004. u Sderotu, kada su raketom Qassam ubijeni Afik Zahavi (4) i Mordehai Yosefof (49). Afikova majka, Ruthie Zahavi (28) u napadu je zadobila kritične ozljede, a ranjeno je još 9 osoba. Hamas je preuzeo odgovornost za napad.


1661. Od 28. lipnja 2004, kada su zabilježene prve žrtve raketiranja, do 17. lipnja 2008., u raketnim i minobacačkim napadima u Izraelu su ubijeni: 21 izraelski državljanin, uključujući 2 palestinska državljana Izraela, 2 Palestinca i 1 strani radnik. Osim njih, ubijen je i 1 Palestinac u Gazi, kad je jedna raketa pala na područje u Gazi, prije granice s Izraelom, a 20 je Palestinaca ubijeno kad je u izbjegličkom logoru Jabaliya eksplodiralo vozilo koje je prevozilo rakete. Od 21 osobe koja je ubijena u Izraelu 11 ih je ubijeno u Sderotu, gradu koji ima nešto više od 20 000 stanovnika i koji je tek nešto više od 1 kilometra udaljen od granice s Pojasom Gaze.


[...]



(str. 461-466)


8. Učinak raketnih i minobacačkih napada na zajednice u južnom Izraelu

1680. Misija primjećuje da je učinak na zajednice opsežniji od pukog broja ubijenih i ranjenih. Misija također primjećuje informacije iz dokumenta izraelske vlade od lipnja 2009. u kojem se citira jedan članak objavljen u listu Guardian, a u kojem je navedeno da je do srpnja 2009. 92% stanovnika Sderota vidjelo ili čulo udar rakete, 56% je doživjelo da im šrapneli padnu na domove, a 65% je poznavalo nekog tko je ozlijeđen u raketnim i minobacačkim napadima palestinskih naoružanih skupina.



9. Ubijeni

1681. U razdoblju između 18. lipnja 2008. i 31. srpnja 2009. u Izraelu je od posljedica raketne i minobacačke paljbe iz Gaze preminulo 4 osoba, uključujući 3 civila i 1 vojnika.


1682. 27. prosinca 2008. u Netivotu je ubijen Beber Vaknin (58), kad je raketa ispaljena iz Gaze pogodila jednu stambenu zgradu u Netivotu.


1683. 29. prosinca 2008. je ubijen Hani al-Mahdi (27) iz Aroara, beduinskog naselja u Negevu. Hani je ubijen kad je projektil tipa Grad, ispaljen iz Gaze, eksplodirao na jednom gradilištu u Aškelonu. Istog je dana, u odvojenom incidentu, ubijena Irit Sheetrit (39), a još je nekoliko osoba ranjeno kad je raketa Grad eksplodirala u središtu Ašdoda. Odgovornost za napad preuzelo je vojno krilo Hamasa.


1684. 29. prosinca 2008. ubijen je pripadnik izraelske vojske, zastavnik Lutfi Nasraladin (38) iz druzijskog grada Daliat el-Carmel. Lutfi je ubijen u minobacačkom napadu na vojnu bazu u blizini Nahal Oza.



10. Tjelesne ozljede

1685. Prema informacijama Crvene Davidove zvijezde, tijekom trajanja izraelskih vojnih operacija u Gazi, u raketnim je napadima na Izrael ukupno ozlijeđeno 918 izraelskih civila. Ova brojka uključuje 27 ranjenih s kritičnim ozljedama, 62 s umjerenim ozljedama i 829 lakše ozlijeđenih. Od 19. siječnja do 19. ožujka 2009. Crvena Davidova zvijezda pružila je liječničku pomoć 10 osoba koje su ozlijeđene u raketiranju.



11. Psihološka trauma/mentalno zdravlje

1686. U intervjuima, kako sa stanovnicima južnog Izraela tako i s organizacijama koje se bave problemima mentalnog zdravlja, stalno je istican problem psihološke traume koju su pretrpjeli odrasli i djeca koji žive na području unutar dometa raketne paljbe. Novinski članci ponekad izvještavaju o osobama koje su tretirane zbog šoka koji je uslijedio nakon raketnog napada, no spomenuti pojedinci i organizacije izrazili su pravu frustriranost time što nema izvještaja o „nevidljivoj šteti“ koju uzrokuju rakete. Prema podacima Crvene Davidove zvijezde u izraelskim je zdravstvenim ustanovama u periodu između 27. prosinca 2008. i 18. siječnja 2009. liječnička pomoć pružena 1596 osoba. U razdoblju između 19. siječnja i 2. kolovoza 2009. samo u Sderotu je 549 osoba liječeno zbog problema povezanih sa stresom.


1687. Studija o kontinuiranim traumatičnim stresnim uvjetima u Sderotu, objavljena u listopadu 2007, čiju izradu je naručio NATAL (Izraelski traumatološki centar za žrtve terora i rata), otkrila je da je 28,4% odraslih osoba i između 72 i 94% djece u Sderotu prijavilo da ima znakove koji ukazuju na posttraumatski stresni poremećaj. U studiji također stoji da djeca mlađa od 12 godina učestalo imaju gore spomenute simptome, uključujući strah, izbjegavanje, probleme u ponašanju, probleme u školi, somatske probleme, regresiju i poteškoće u spavanju.


1688. Klinički psiholog i ravnatelj društvenih službi opisao je svoj posjet u siječnju 2009. obitelji u Ofakimu, gradu koji se nalazi 12-15 kilometara od granice s Gazom slijedećim riječima:

„Otac obitelji, koji radi u jednoj od tvornica na jugu Izraela, zatražio je od osoblja društvenih službi pomoć za svoju obitelj. Tvrdio je da mu se kuća „pretvorila u ludnicu“, i da je razina stresa toliko visoka „da biste nožem mogli rezati zrak“ ... Kad sam stigao u njihovu obiteljsku kuću u Ofakimu, zatekao sam kuću punu djece (12 djece u dobi od 1 do 22 godine). Bila je to velika kuća, puna života; ili točnije – silnog uzbuđenja. Stigao sam baš u trenutku kad se začuo zvuk sirene i svjedočio nizu tjeskobnih reakcija od kojih su neke zasigurno bile ekstremne. Majka je vrištala iz sveg glasa, sestra joj je potpuno problijedila, mlađa su djeca plakala, starija se kćer (22) zakočila i s teškoćom se kretala prema sigurnoj prostoriji, dok se njen mlađi brat (14) doimao gotovo katatonički. Otac koji me pozvao prema utvrđenoj se prostoriji kretao polako i apatično, a zatim se okrenuo prema meni, pokazao u smjeru članova svoje obitelji i rekao: „Vidite s čim ja imam posla svaki dan.“ Njegova ga je kćer povišenim glasom molila da se brže kreće, no činilo se da što je ona glasnije vikala, to se on sporije kretao prema utvrđenoj prostoriji. Počeli su se vrlo glasno svađati, a ubrzo im se u tome priključio i ostatak obitelji.“


1689. Dalia Yosef iz Centra za oporavak u Sderotu tvrdi da je 18 terapeuta u centru savjetovalo više od 300 osoba u Sderotu tijekom vojnih operacija u Gazi i napominje da su simptomi traume naročito zamjetljivi kod djece. Gđa. Yosef je izjavila da traumu ne uzrokuju samo raketni udari, već i zvuk sustava za rano uzbunjivanje, čak i kad nakon njega ne dođe do udara rakete.


1690. Zapažanja organizacija koje pomažu u liječenju traume potvrđena su u opisima svakodnevice koje su u intervjuima iznijeli mještani pogođenih zajednica. Upravitelj zajednice kibuca Gevim, u blizini Sderota, izjavio je da je 60% djece u tom kibucu u kontaktu sa službama za psihološku pomoć. Jedna je građanka Beershebe opisala kako nije mogla spavati u svom stanu zbog napada panike i kako sada živi s rodbinom.


1691. Avirama Golan, novinarka Haaretza koja je u Sderotu živjela od travnja 2008. do svibnja 2009. u telefonskom je intervjuu 29. lipnja 2009. ovako komentirala psihološki učinak življenja pod raketnom paljbom:

„U nekom se smislu naviknete na to, no to vam izmijeni percepciju svijeta, načina na koji svijet funkcionira. Iskrivljen vam je pojam o onome što je normalno. U ništa ne možete biti sigurni. Svi autoriteti koje djeca imaju – njihova majka, otac – postaju bezvrijedni. Ništa vas ne može zaštititi.“



12. Materijalna šteta

1692. Rakete koje su pale na gradove i sela u južnom Izraelu prouzročile su materijalnu štetu na privatnim kućama i automobilima. Tijekom izraelskih vojnih operacija u Gazi raketama je pogođeno i oštećeno ukupno 9 škola i dječjih vrtića u Sderotu, Beershebi, Ašdodu, Aškelonu i Kiryat Ha Hinochu. U Ašdodu su rakete pogodile 2 dječja vrtića. 8. siječnja 2009. raketa Grad pogodila je školu u Aškelonu.


1693. 26. veljače 2009. raketa ispaljena iz Gaze oštetila je 2 kuće u Sderotu. 5. ožujka 2009. raketa je pogodila sinagogu u Netivotu i prouzročila manju materijalnu štetu.


1694. Misiji nije dostavljena procjena vrijednosti prouzročene materijalne štete od raketnih i minobacačkih napada. U dokumentu izraelske vlade od srpnja 2009. stoji da je „ za izravnu štetu koju su na zgradama ili drugoj imovini prouzročili raketni ili minobacački napadi predano 2400 zahtjeva, u ukupnom iznosu od 31 milijun novih izraelskih šekela (7,95 milijuna američkih dolara) 2008, a između siječnja i srpnja 2009. bilo je 2300 dodatnih zahtjeva za koje je do sada odobren iznos od oko 25 milijuna novih izraelskih šekela (6,4 milijuna američkih dolara)“.



13. Učinak na pravo na obrazovanje

1695. Kombinacija sustava za rano uzbunjivanje (i odlazak u skloništa), raketnih udara i stalne psihološke traume koju uzbune i napadi prouzrokuju negativno utječu na pravo na obrazovanje djece i mladih u pogođenim zajednicama na jugu Izraela.


1696. Najočitiji primjer je prekid obrazovanja zbog zatvaranja škola tijekom pojačanih neprijateljstava. Tijekom operacija u Gazi, obrazovne ustanove u Sderotu, Aškelonu i Ašdodu i drugim područjima koja su unutar dometa raketa bile su zatvorene.


1697. Čak i kad se nastava održava tijekom mirnijih vremena, obrazovanje se i dalje prekida jer učenici moraju odlaziti u sigurna skloništa svaki put kad se oglasi sustav za rano uzbunjivanje, što je ponekad od 10 do 20 puta dnevno, pa je zbog toga gotovo nemoguće održavati nastavu. [...]


[...]



(str. 469-471)


15. Nepriznata palestinska arapska beduinska sela u Negevu

1708. Nepriznata sela u Negevu su palestinska arapska beduinska sela koja Izrael ne priznaje i koja izraelske vlasti ruše. Ta se sela ne nalaze na kartama i u njima javne službe ne pružaju svoje usluge, poput priključenja na električnu mrežu, vodovod ili odvoza smeća. Prema podacima koje je Ravnatelj regionalnog vijeća za nepriznata sela, Atwa Abu Fraih iznio u razgovoru obavljenom 30. srpnja 2009, u tim selima živi oko 90 000 ljudi, uključujući 17 000 školaraca.


1709. U organizaciji Liječnici za ljudska prava – Izrael tvrde da se ta sela nalaze na dometu raketne paljbe, ali nemaju sustav za rano uzbunjivanje, niti imaju izgrađena skloništa u koja bi njihovi mještani mogli skloniti. Isto je potvrdio i ravnatelj Regionalnog vijeća nepriznatih sela, Atwa Abu Fraih, koji je Misiji rekao da je većina građevina u tim selima napravljena od cinka, uključujući škole, i da niti jedno od nepriznatih sela nema skloništa od raketnih ili minobacačkih napada. Naglasio je i da niti jedno od nepriznatih sela nije opremljeno sustavom za rano uzbunjivanje, dok 7 priznatih sela ima takav sustav. Mještani iz nepriznatih sela smještenih u blizini bilo priznatih sela opremljenih sustavom za rano uzbunjivanje, bilo izraelskih židovskih gradova, čuju signale za uzbunu. Međutim, sustav za rano uzbunjivanje nije od neke koristi onima koji nemaju izgrađena skloništa. Ravnatelj Regionalnog vijeća je ustvrdio da bi posljedice bile „katastrofalne“ kad bi neka od raketa pogodila nepriznata sela.


1710. Iako u tim zajednicama nije zabilježena niti jedna žrtva ni ozljeda, Liječnici za ljudska prava – Izrael potvrdili su da je nekoliko mještana tih sela zbog raketnih i minobacačkih napada upućeno na psihološko liječenje.



16. Priznati palestinski gradovi i sela u južnom Izraelu

1711. U priznatim gradovima i selima u kojima većinu čine palestinski državljani Izraela (koji zahvaljujući tome što su priznati mogu koristiti usluge poput opskrbe električnom energijom) nema javnih skloništa kakva se obično mogu naći u gradovima i selima u kojima većinu stanovnika čine židovski državljani Izraela.


1712. Rahat se nalazi 24 kilometra od Gaze. U tom gradu živi 45 000 stanovnika. Nema javnih skloništa, a vrlo malo kuća opremljeno je sigurnim prostorijama. 30. siječnja 2009. jedna je raketa eksplodirala na udaljenosti od oko pola milje od Rahata. Izraelska je vlada, u izvještaju Associated Pressa, tvrdila da provodi kampanju informiranja javnosti na arapskom u elektroničkim i tiskovnim medijima; međutim, mještani tih zajednica smatraju da im kampanja slabo koristi budući da im nisu na raspolaganju javna skloništa.


[...
]

1714. Misija izražava zabrinutost zbog razlike u postupanju prema židovskim i palestinskim građanima od strane izraelske vlade u pogledu postavljanja sustava za rano uzbunjivanje i osiguravanja javnih skloništa i utvrđenih škola za židovske i palestinske građane. Ova se razlika naročito primjećuje u slučaju nepriznatih sela, od kojih se neka nalaze u široj zoni dometa raketa i nemaju načina da se zaštite od raketnih i minobacačkih napada.



DODATNO – NEKOLIKO LINKOVA:

Palestina/Izrael:

Israel leaves 200 children in the desert with No food No water and No shelter


Robert Fisk: Israel has crept into the EU without anyone noticing

The death of five Israeli servicemen in a helicopter crash in Romania this week raised scarcely a headline. There was a Nato-Israeli exercise in progress. Well, that's OK then. Now imagine the death of five Hamas fighters in a helicopter crash in Romania this week. We'd still be investigating this extraordinary phenomenon. Now mark you, I'm not comparing Israel and Hamas. Israel is the country that justifiably slaughtered more than 1,300 Palestinians in Gaza 19 months ago – more than 300 of them children – while the vicious, blood-sucking and terrorist Hamas killed 13 Israelis (three of them soldiers who actually shot each other by mistake). But there is one parallel. Judge Richard Goldstone, the eminent Jewish South African judge, decided in his 575-page UN inquiry into the Gaza bloodbath that both sides had committed war crimes – he was, of course, quite rightly called "evil" by all kinds of justifiably outraged supporters of Israel in the US, his excellent report rejected by seven EU governments – and so a question presents itself. What is Nato doing when it plays war games with an army accused of war crimes? ... In 1999, Britain's arms sales to Israel – a country occupying the West Bank (and Gaza, too) and building illegal colonies for Jews and Jews only on Arab land – were worth £11.5m; within two years, this had almost doubled to £22.5m. This included small arms, grenade-making kits and equipment for fighter jets and tanks. There were a few refusals after Israel used modified Centurion tanks against the Palestinians in 2002, but in 2006, the year in which Israel slaughtered another 1,300 Lebanese, almost all of them civilians, in another crusade against Hizbollah's "world terror", Britain granted over 200 weapons licences. Some British equipment, of course, heads for Israel via the US. In 2002, Britain gave "head-up displays" manufactured by BAE Systems for Lockheed Martin which promptly installed them in F-16 fighter-bombers destined for Israel. The EU did not object. In the same year, it should be added, the British admitted to training 13 members of the Israeli military. US planes transporting weapons to Israel at the time of the 2006 Lebanon war were refuelled at British airports (and, alas, it appears at Irish airports too). In the first three months of 2008, we gave licenses for another £20m of weapons for Israel – just in time for Israel's onslaught on Gaza. Apache helicopters used against Palestinians, says Cronin, contain parts made by SPS Aerostructures in Nottinghamshire, Smiths Industries in Cheltenham, Page Aerospace in Middlesex and Meggit Avionics in Hampshire.


Iara Lee: Slandering the Good Guys: Some Basic Facts About IHH

IHH began in 1992 as a humanitarian mission to offer relief to victims injured and displaced during the Bosnian war. They have held Special Consultative Status with the United Nations Economic and Social Council since 2004, and since becoming a fully-registered NGO in 1995, IHH -- The Foundation for Human Rights and Freedoms and Humanitarian Relief -- has accumulated more than 60,000 volunteers for their grassroots humanitarian efforts in 120 countries all over the world. Since May 31st, the number of volunteers has skyrocketed. After the attack on the Mavi Marmara, I had an opportunity to ask the vice president of IHH, Huseyin Oruc, about accusations of IHH terror links. While he was not interested in dignifying such claims, he was very emphatic about the transparency of IHH's work over the years, and hoped people would look at their large-scale sanitation and medical missions around the African continent -- including 40,000 cataract surgeries in Sudan alone, clean water projects in Ethiopia- and IHH's extensive work dealing with orphans in Iraq, Afghanistan, Pakistan, Bangladesh, and Gaza. While they are an Islamic organization, Oruc told me that IHH refuses to differentiate who receives attention based on religion, race, or political affiliation, and has noted their various projects in South America where Muslim populations are slight.


U.S. Companies Facilitate Mossad Assassination

The Wall Street Journal (yes, it's true) published an illuminating article detailing a U.S. investigation into the financing for the Mossad hit on Mahmoud al-Mabouh in Dubai several months ago. It notes that several U.S. online sites which match technical jobs and freelancers and arrange for payments for such work, were exploited in order to finance the operation.


Palestine: What it's all about


Gaza flotilla raid: Israel to co-operate with UN inquiry

Izrael pristao surađivati u istrazi UN-ove skupine o napadu na flotilu (2. kolovoz 2010.)

Izrael je u ponedjeljak odlučio da će surađivati u UN-ovoj istrazi smrtonosnog napada na flotilu brodova koji su pokušali probiti blokadu Gaze. Do sada se izraelska vlada žestoko opirala zahtjevima za neovisnom međunarodnom istragom, pokrenuvši 3 unutarnje istrage kako bi ublažila pritisak UN-a, EU-a i Turske. Ovo je prvi put da je Izrael pristao sudjelovati u nekoj UN-ovoj istrazi postupaka izraelske vojske. Izrael je, između ostalog, odbio surađivati u UN-ovoj istrazi 3-tjednog rata u Gazi 2008-2009. koju je predvodio južnoafrički sudac Richard Goldstone. UN-ova istražna skupina za napad na flotilu sastojat će se od bivšeg novozelandskog premijera Geoffreya Palmera, kolumbijskog predsjednika na odlasku Alvara Uribea, te po jednog turskog i izraelskog predstavnika. Počet će s radom za nešto više od tjedan dana i imat će pristup radu i nalazima izraelskih unutarnjih istraga. Neki analitičari vjeruju da se iza kulisa opsežno raspravljalo o mandatu UN-ove skupine, uz znatan doprinos od strane izraelske vlade. Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon je izjavio da je mandat dati „preporuke za sprječavanje sličnih incidenata u budućnosti“. U Izraelu se nakon objave Goldstoneovog izvještaja počelo raspravljati o tome da li je vlada dobro postupila kad je odbila surađivati s UN-ovom istražnom misijom. Goldstoneov je izvještaj zaključio da su i izraelska vojska i Hamas počinili ratne zločine tijekom trotjednog sukoba u Pojasu Gaze. Kritičari vladine odluke tvrde da bi Izrael bolje mogao utjecati na nalaze u izvještaju kad bi surađivao u istrazi.


SlingShot Hip Hop - Promo Clip



Varšavska:

Pogled na Zagreb iz "marice"

U ovoj zemlji možete uništiti banku, na primjer, i nećete se voziti u marici, možete poslati bagere da kopaju pješačku zonu i nećete završiti u Prvoj policijskoj, možete ne provoditi odluke Gradske skupštine i nećete biti poslani sucu za prekršaje, možete istući ženu i velika je vjerojatnost da ćete se lako izvući, možete... Dakle, kako da napišem svoj putopis u ovakvoj maloj zemlji velikih sloboda? Potrebna predradnja uključivala je da sjednem na pločnik u pješačkoj zoni zajedno s nekolicinom drugih građana koji su imali prijavljeno javno okupljanje u navedenoj ulici 29. srpnja 2010. godine u 12 sati. S takvim kriminalnim sklonostima policija nije imala drugog izbora. Poslali su tri opremljena mrka momka koja su me podigla, jedan za svaku ruku i jedan za noge. Okrenutu leđima uguravaju me u maricu gdje me prihvaćaju dva druga kršna momka. Izleti mi „hvala" i kršni momak odgovara „molim". ... Uhićena sam zbog sumnji u kršenje Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira po dva članka, član 23. o neudaljavanju iz skupine koju je ovlaštena službena ili ovlaštena vojna osoba pozvala da se raziđe, te članka 13. u svezi s člankom 23. koji kaže da se odnosi na onoga „tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir." Kazna za kršenje oba navedena članka je od 50-200 DEM, čita mi iz Zakona kriminalistica iz Gimnazije Bjelovar. Malo sam se iznenadila što naš zakon određuje kaznu u nepostojećoj valuti, njemačkoj marki, ali barem ne kasne samo ormari u Prvoj policijskoj za svojim vremenom. Ostaje mi nejasno na temelju kojeg prekršaja nas je ovlaštena osoba zvala da se raziđemo. Zadržavaju nas do sedam navečer bez nekog posebnog razloga. Svima su ispunjeni zapisnici i zabrane prilaska Varšavskoj nekoliko sati ranije. Odvjetnici su došli, branili smo se šutnjom, sve je popisano i zapisano. Na Prekršajni sud nismo odvedeni. Doći će nam poziv na kućnu adresu. ... Policija pak, neometano stvara presedan, uhićuje mirne prosvjednike na prijavljenom javnom okupljanju, što više ni medije ne uzrujava baš previše. Propisuje im zabrane slobodnog kretanja gradom. Čitam da su u Burundiju uhitili nekog našeg sugrađanina jer je fotografirao katedralu. Mene su uhitili jer sam sjedila u pješačkoj zoni. Put od Zagreba do Burundija je kraći nego što sugerira zemljopis.


Tomašević i društvo podnijeli tužbe protiv policije

Kako kaže sam Tomašević: "Nismo bili samo privedeni već i uhićeni. Svi smo dobili prekršajne prijave. Uz to smo svi ponovo dobili zabrane prilaza Varšavskoj i okolnim ulicama na 8 dana. Ukoliko to prekršimo, opet ćemo biti uhićeni i slijedi nam novčana kazna do 10.000 kuna po osobi". Baš kao i prije 15 dana, i ove mjere prosvjednicima punih 8 dana ograničavaju kretanje centrom grada, pa su Tomašević i društvo podnijeli tužbe protiv policije i njenog poimanja slobode. Danas je pak objavljena bilanca Horvatinčićeve Hoto grupe, iz koje je vidljivo da tvrtka nema vlastitog kapitala. Opravdano je zato pitanje kako je i zašto Hypo banka pristala financirati projekt Cvjetni, i s kojim osiguranjima?! ... Osim toga, HOTO je prošlu poslovnu godinu zaključio je s gubitkom od 17,7 milijuna kuna. U ovom trenutku investicija u projekt Cvjetni, iskazana u bilanci, iznosi 226,9 milijuna kn. Na potezu su, kako to Bandić voli reći, institucije pravne države.



petak, 23. listopada 2009.

Postupci palestinskih naoružanih skupina tijekom izraelske agresije na Gazu

raketa Qassam izložena u sderotskoj gradskoj vijećnici zajedno sa slikama mještana ubijenih u raketnim i drugim napadima

Informacije u postu iz 4. poglavlja izvještaja Amnesty Internationala o zločinima počinjenim tijekom izraelske agresije na Gazu: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION, koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na linku.


4. POSTUPCI PALESTINSKIH NAORUŽANIH SKUPINA
...

4.1 RAKETNI NAPADI
Između 27. prosinca 2008. i 18. siječnja 2009. oružano krilo Hamasa i druge palestinske naoružane skupine koje djeluju u Gazi svakodnevno su ispaljivale rakete i minobacačke granate na gradove i sela u južnom Izraelu, kao i protiv izraelskih vojnih položaja i patrola unutar Gaze i duž granice između Gaze i Izraela. Rakete ispaljene iz Gaze dosegle su gradove Ašdod i Berševu koji su od Gaze udaljeni do 40 km u smjeru sjevera i istoka.

Prema podacima izraelskih vlasti na Izrael je tijekom 22-dnevne operacije „Lijevano olovo“ pala 571 raketa i 205 minobacačkih granata, pri čemu je ubijeno 3 civila, a teško ozlijeđeno 4 osoba, umjereno 11, a lakše njih 167. Kod dodatnih 584 osoba napadi su prouzročili šok i anksiozni sindrom. Nekoliko je civilnih domova i drugih građevina oštećeno, jedan je objekt gotovo u potpunosti uništen.

Ukupno je 18 izraelskih civila, uključujući 4 djece, u Izraelu ubijeno raketama i minobacačkim granatama ispaljenim iz Pojasa Gaze od lipnja 2004, kada je u takvim napadima ubijena prva žrtva. Stotine su drugih civila ranjene, nekoliko vrlo teško. Iako velika većina tih raketa padne na nenaseljena područja, mnoge od njih pogodile su domove, poslovne prostore, škole, druge javne zgrade i vozila u i oko gradova i sela u južnom Izraelu. Tek je puka slučajnost da u većini slučajeva takvi napadi nisu rezultirali smrću ili ranjavanjem, a ubojiti potencijal tih projektila ne bi se trebao podcjenjivati. Povrh svega, stalna prijetnja predstojećih raketnih napada uzrok je straha i ometa život sve većem broju Izraelaca koji žive unutar dometa tih napada, a čiji broj doseže do milijun osoba.

Među raketama koje ispaljuju palestinske naoružane skupine su rakete Grad i Kaćuša (ruska generička imena), čiji je domet oko 35 km, zatim rakete Qassam (također generičko ime) koje su kućne izrade i kratkog dometa i minobacačke granate koje se također proizvode u Gazi. U svim se ovim slučajevima radi o nenavođenim projektilima koji se ne mogu usmjeriti prema određenim metama. Drugim riječima, ova oružja ne mogu se precizno naciljati na način da razlikuju između vojnih ciljeva i civilnih objekata kako to zahtijeva međunarodno humanitarno pravo. Stoga se u slučajevima u kojima su korištena ova oružja s ciljem da pogode vojne mete u Izraelu, ali su ona umjesto toga pogodila civilne objekte, radilo o neselektivnim napadima. U slučajevima kada su u raketnim napadima namjerno ciljani i pogođeni domovi, civilna infrastruktura ili civili, radilo se o izravnim napadima na civile ili civilne objekte. U oba se ova primjera radi o napadima koji predstavljaju ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava i ratne zločine ...

...

Bolnica Barzilai, u kojoj se liječila većina žrtava raketnih napada iz Gaze, i sama se nalazi na vatrenoj liniji. 27. veljače 2008. raketa je pala na područje bolnice, u blizini plohe za slijetanje helikoptera, ali srećom nije prouzročila nikakvu štetu. Krajem prosinca 2008, kad se raketiranje iz Gaze pojačalo tijekom operacije „Lijevano olovo“, u bolnici nisu imali drugog izbora nego da najnepokretnije pacijente i najnužnije odjele presele u podrum.

U drugom tjednu siječnja 2009. Dr. Ron Lobel, zamjenik ravnatelja bolnice, Amnesty Internationalu je rekao da se od početka operacije „Lijevano olovo“, koja je započela 2 tjedna ranije, u bolnici liječilo oko 250 ljudi, od kojih je oko polovica imala lakše tjelesne povrede, a drugi su patili od akutnog stresa, uključujući srčane udare, prerane porode trudnica i druge znakove emocionalne tjeskobe. U bolnici je također pružena pomoć ljudima koji su se ozlijedili dok su trčali u skloništa nakon što su čuli zvuk sirene. U isto se vrijeme u bolnici liječilo oko 50 vojnika koji su ranjeni tijekom vojne kampanje u Gazi.

...

... Većina raketa pala je na otvorena polja, na staklenike i voćnjake, no neke su prouzročile štetu na stambenim zgradama. Najmanje u jednoj prilici palestinska je raketa promašila svoju metu i pala unutar Pojasa Gaze te prouzročila štetu na skladištu Svjetskog programa za hranu (WPF) u blizini komercijalnog graničnog prijelaza Karni između Izraela i Gaze (prijelaz je zatvoren od 2007.). ...


4.1.2 ŠIRENJE KRUGA STRAHA
Granate su iz Gaze na i oko Sderota, grada koji broji oko 20 000 stanovnika i koji je od Gaze udaljen oko 1,5 km, te obližnja sela, počele padati 2001. godine. Uslijedile su rakete domaće izrade Qassam čiji je početni maksimalni domet bio 3-4 km, no one su s vremenom razvijene pa su do 2005. počele dosezati i 12 – 15 km.

Tijekom posljednjih godina rakete Qassam duljeg dometa koje se ispaljuju iz Gaze dosežu još dalje u Izrael, naročito do grada Aškelona, u kojem živi 120 000 ljudi i koji se nalazi oko 20 km sjeverno od Gaze. Iako je većina raketa Qassam početno padala uglavnom južno od tog grada i dalje od naseljenih područja, od početka 2008. rakete tipa Grad, koje se izgleda krijumčare u Gazu iz inozemstva, dosegle su centar i sjever Aškelona, kao i Netivot, koji se nalazi 20 km istočno od Gaze.

Posljednjih su godina tisuće građana Sderota, između 10 i 12 posto od ukupne populacije od oko 20 000, preselile u druge dijelove zemlje koji se nalaze izvan dometa raketnih napada. Raketni napadi također štete gospodarskoj situaciji u tom gradu, jer su mnoge tvrtke zbog njih morale zatvoriti svoje poslovne prostore. Mnogi bi drugi stanovnici napustili Sderot kad bi si to mogli omogućiti, ali ne mogu niti prodati niti iznajmiti svoje domove.

Djelatnici hitne pomoći i socijalni radnici prijavljuju rastuću pojavu anksioznosti i post-traumatskog stresnog poremećaja među djecom i odraslima. [Dalia Yossef iz centra Hossen, koji pruža psihološku podršku i rehabilitaciju mještanima Sderota:] „Djeca se boje spavati sama, biti sama, pa čak i otići na WC sama. Osjećaju da ih njihovi roditelji ne mogu zaštiti. Anksioznost i nesigurnost često se manifestiraju kao mokrenje u krevet. I njihovi su roditelji također anksiozni i frustrirani. ...“


4.1.3 RAZLOZI KOJE NAORUŽANE SKUPINE NAVODE KAO OPRAVDANJE ZA RAKETNE NAPADE
Sve palestinske naoružane skupine izvode raketne i minobacačke napade, ali s različitom učestalošću. Glave skupine su: Brigade 'Izz al-Din al-Qassam (Brigade Qassam), odnosno Hamasovo oružano krilo; Brigade Sarayat al-Quds (Brigade al-Quds), odnosno oružano krilo Islamskog džihada; Brigade Abu 'Ali Mustapha (AAMB), odnosno oružano krilo Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP); Brigade Nasser Salah al-Din, odnosno oružano krilo Odbora narodnog otpora (PRC); Brigade mučenika al-Akse (Brigade al-Akse), odnosno oružano krilo Fataha; i Demokratski front za oslobođenje Palestine (DFLP).

Naoružane skupine obično preuzimaju odgovornost za raketne i druge napade, no njihove je tvrdnje često teško provjeriti, jer različite skupine izgleda odvojeno preuzimaju odgovornost za iste napade, a povremeno i preuveličavaju broj i prirodu tih napada i njihovih rezultata.

Tijekom operacije „Lijevano olovo“ Hamasovo je oružano krilo preuzelo odgovornost za većinu raketnih napada na Izrael, navodeći na svojoj internetskoj stranici da su njegovi pripadnici ispalili 345 raketa Qassam, 213 raketa Grad i 402 minobacačke granate. S druge strane oružano krilo Narodnog fronta za oslobođenje Palestine preuzelo je odgovornost za ispaljivanje 177 raketa i 115 minobacačkih mina, oružano krilo Fataha za ispaljivanje 170 raketa i desetaka minobacačkih mina, a oružano krilo Islamskog džihada za 158 raketa i 77 minobacačkih mina.

Palestinska brojka od 1063 ispaljenih raketa znatno je viša od službene izraelske brojke od 776 raketa koje su pale na izraelski teritorij tijekom 22-dnevne operacije „Lijevano olovo“.

U svojim izjavama, čelnici i glasnogovornici političkih i vojnih krila Hamasa i drugih palestinskih skupina općenito tvrde da raketne napade na obližnje izraelske gradove i sela pokreću kao odgovor na ubijanje Palestinaca i druge napade od strane izraelskih snaga u Gazi ili na Zapadnoj obali ili kao odgovor na izraelsku blokadu Gaze. Povremeno kao razloge navode određene izraelske napade ili ubojstva njihovih čelnika ili boraca ili pak izraelske napade i druga kršenja ljudskih prava općenito.

...

... Palestinske skupine tvrde da nemaju drugo oružje, te da nemaju ni nikakvog drugog načina da dođu do preciznog oružja poput onog kakvim se koristi izraelska vojska. Također tvrde da su njihovi napadi odgovor na izraelske napade u kojima je ubijeno više od 1000 Palestinaca na svakog Izraelca ubijenog u palestinskim raketnim napadima.

Neki tvrde da napadi ciljaju izraelske vojne baze i položaje koji su smješteni u ili oko gradova i sela u južnom Izraelu, te da su izraelska sela oko Gaze većinom vojne baze. No, iako neke rakete pogađaju vojne mete, koje palestinske skupine smatraju strateški vrjednijima, ovaj argument je osporen zahvaljujući očitoj neselektivnoj prirodi takvih napada i činjenicom da gdje god rakete pogode ljude redovito se radi o civilima. Drugi pak glasnogovornici tvrde da su rakete rijetko kad ubojite i da je njihov glavni cilj „ometati“ normalan život u Izraelu tako dugo dok Izrael Palestincima onemogućava da vode normalne živote.

Sve su ove tvrdnje neprihvatljive sa stajališta međunarodnog humanitarnog prava. Bez obzira na to da li napadi doista rezultiraju civilnim žrtvama ili ne, oni predstavljaju kršenje međunarodnog prava, koje također zabranjuje napade kojima je cilj zastrašivanje civilnog stanovništva. Obrasci napada i izjave pripadnika i čelnika palestinskih skupina također upućuju na to da se oni ne ustručavaju pokretati napade usmjerene protiv civila i da u stvari takve napade izvode s namjerom da ubiju i rane izraelske civile. Takvi napadi predstavljaju ratne zločine.

...


4.2.2 IZRAELSKI NAVODI O UPORABI „LJUDSKIH ŠTITOVA“
...

Amnesty International nije pronašao dokaze da su Hamas ili druge palestinske skupine prekršile ratno pravo u onoj mjeri u kojoj su ih u više navrata za to optuživale izraelske vlasti. Amnesty International nije pronašao dokaze da su Hamas ili drugi borci usmjeravali kretanje civila s ciljem štićenja vojnih ciljeva od napada. Za razliku od toga, Amnesty International je utvrdio da su izraelske snage u nekoliko navrata tijekom operacije „Lijevano olovo“ prisiljavale palestinske civile da im služe kao „ljudski štitovi“. U svakom slučaju, međunarodno humanitarno pravo jasno određuje da uporaba „ljudskih štitova“ jedne strane ne oslobađa stranu koja napada od njenih pravnih obveza u pogledu civila.

...

U slučajevima civila ubijenih u izraelskim napadima koje je Amnesty International istraživao, žrtve se ne mogu objasniti kao posljedica prisustva boraca koji su se sklanjali među civilima, kako izraelska vojska to općenito tvrdi. U svim slučajevima koje je Amnesty International istražio, a u kojima su ubijene obitelji kad su izraelske snage njihove domove bombardirale iz zraka, na primjer, naoružane skupine niti jednu od pogođenih kuća nisu koristile za vojne aktivnosti. Slično tome, u slučajevima napada preciznim projektilima ili tenkovskim granatama u kojima su civili ubijeni u svojim domovima, u pogođenim se kućama nisu nalazili borci, a predstavnici Amnesty Internationala nisu pronašli znakove koji bi upućivali na to da su se u trenutku napada u njihovoj neposrednoj blizini odvijali bilo kakvi oružani sukobi ili druge vojne aktivnosti.

Iako se prisutnost Hamasovih i drugih boraca i oružja na civilnim područjima ne može poreći, ona sama po sebi ne predstavlja uvjerljiv dokaz namjere da se civili koriste kao „ljudski štitovi“. ...

Smještanje vojske i oružja u blizini civilnih područja također nije neuobičajeno u Izraelu. Glavni stožer izraelske vojske nalazi se u gusto naseljenom dijelu središta Tel Aviva. U Aškelonu, Sderotu, Berševi i drugim gradovima na jugu Izraela, kao i drugdje diljem zemlje, vojne se baze i druga postrojenja nalaze u ili oko naseljenih područja, uključujući kibuce i sela. Tijekom operacije „Lijevano olovo“ u blizini civilnih područja na jugu Izraela bilo je više izraelskih vojnih položaja i aktivnosti nego je to uobičajeno, a izraelske su snage svakodnevno s tih područja duž granice s Gazom pokretale topničke i druge napade na Gazu.

Iako smještanje boraca i različitog oružja u gradove i sela od strane Hamasa i Izraela samo po sebi ne predstavlja dokaz o uporabi „ljudskih štitova“, ono predstavlja kršenje njihove obveze da poduzmu sve potrebne mjere predostrožnosti s ciljem zaštite civila koji se nalaze na područjima pod njihovom kontrolom od opasnosti vojnih operacija „u najvećoj izvedivoj mjeri“, a naročito „izbjegavanje smještanja vojnih ciljeva unutar ili u blizini gusto naseljenih područja“. Bez obzira na sve to, izraelske snage i palestinski borci svo su vrijeme trajanja njihovih napada bili obvezni primjenjivati načelo razlikovanja vojnih od civilnih ciljeva i načelo proporcionalnosti, te poduzeti mjere predostrožnosti koje zahtjeva međunarodno humanitarno pravo.

...