Novi zakoni marginaliziraju palestinske državljane Izraela

Informacije iz članka Israel: New Laws Marginalize Palestinian Arab Citizens međunarodne organizacije za ljudska prava Human Rights Watch o novim diskriminatornim zakonima u Izraelu koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

Human Rights Watch u svojoj izjavi navodi da 2 nova izraelska zakona koja se odnose na palestinske državljane Izraela promiču diskriminaciju i guše slobodu izražavanja. Jedan od tih zakona ovlastit će ruralne, većinski židovske zajednice da odlučuju o tome da li palestinski građani Izraela i drugi „neprikladni“ kandidati mogu ili ne stanovati u njihovoj zajednici, a drugi nastoji ugušiti slobodno izražavanje o ključnom događaju u povijesti palestinskih građana.

Umjesto da rade na uklanjanju očigledne nejednakosti, izraelski parlamentarci donose diskriminatorne zakone kojima se kontrolira tko može gdje živjeti i nameće jedna jedina verzija povijesti Izraela, ona koju je odobrila vlada.

Oba su zakona donesena u Knessetu 23. ožujka 2011. Jedan službeno ovlašćuje „odbore za useljavanje“ u oko 300 većinski židovskih zajednica da odbiju mogućnost stanovanja kandidatima koji ne udovoljavaju nejasnim kriterijima „društvene prikladnosti“. Na ovaj je način i zakonom poduprta praksa u kojoj se nepravedno odbijaju molbe palestinskih arapskih građana Izraela, ali i pripadnika drugih društveno marginaliziranih skupina poput Židova neeuropskog podrijetla i obitelji samohranih roditelja.

Drugim se zakonom nameću oštre kazne svakoj instituciji koju financira vlada, uključujući općine i gradove koji osiguravaju pružanje usluga zdravstva i obrazovanja, za obilježavanje „Nakbe“ – arapski pojam koji opisuje uništavanje palestinskih sela i protjerivanje njihovih stanovnika nakon izraelskog proglašenja neovisnosti – te za „negiranje postojanja Izraela kao židovske i demokratske države“.

Prema zakonu o „odborima za useljavanje“ svatko tko se želi preseliti u bilo koju zajednicu u Negevu ili na području Galileje u kojoj živi manje od 400 obitelji mora za to dobiti odobrenje od strane odbora koji se sastoje od lokalnih mještana, jednog pripadnika Židovske agencije ili Svjetske cionističke organizacije i drugih. Zakon ovim odborima daje ovlasti da odbiju kandidate koji, između ostalog, „nisu prikladni za način života zajednice“ ili „bi mogli naštetiti strukturi zajednice“. Te zajednice već imaju takve odbore uspostavljene u skladu s propisima izraelskih zemljišnih vlasti, državne agencije koja im iznajmljuje zemlju.

Iako u Negevu i Galileji palestinski Arapi čine većinu stanovništva, država nikada nije dodijelila zemlju s ciljem da na njoj svoje zajednice uspostave ti izraelski državljani. Svi gradovi i zajednice na koje se primjenjuje novi zakon uspostavljeni su za i imaju većinsko židovsko stanovništvo.

Izjave parlamentarnih zastupnika upućuju na to da je zakon namijenjen kako bi se omogućilo većinski židovskim zajednicama da zadrže svoj trenutni demografski sastav isključujući palestinske arapske građane, što predstavlja diskriminaciju na osnovi rase, etničke pripadnosti i nacionalnog podrijetla.

Zakonodavci su u zakon ubacili odredbu koja nominalno zabranjuje odborima da diskriminiraju na temelju rase, vjere, spola, nacionalnosti ili invaliditeta. Međutim, kriteriji za isključivanje koje zakon sadrži dovest će upravo do onoga što se navodno zabranjuje, omogućavanja odborima da diskriminaciju zamaskiraju nejasnim kriterijem „prikladnosti“ kandidata „društvenim obilježjima“ zajednice.

U jednom prijašnjem slučaju Vrhovni sud je već presudio protiv diskriminacije u vlasničkim pravima. U tom je slučaju jedno selo odbilo jednom arapsko-izraelskom paru dopustiti da se useli zbog toga što je selo uspostavljeno na zemlji koju je Izrael iznajmio Židovskoj agenciji, koja ne iznajmljuje zemlju nežidovima. Većina zemlje u Izraelu je u državnom vlasništvu i iznajmljuje se na razdoblja od 49 ili 98 godina.

Zakon navodi da će jedinstvena „obilježja“ svake zajednice biti „kodificirana“, te da odbijeni kandidati imaju pravo na objašnjenje.

U jednom slučaju je jedan kibuc odbijanje jednog arapsko-izraelskog para pravdao time da je kriterij za prihvaćanje novih mještana to da mogu postati pripadnici Svjetske cionističke organizacije i da su služili u izraelskoj vojsci. Vrlo malen broj palestinskih državljana Izraela obavlja vojnu službu.

Odbor u jednom drugom selu traži da kandidati prihvate vrijednosti povelje sela, uključujući „cionizam“ i „židovsku tradiciju“.

Drugi zakon, prihvaćen u Knessetu s 37 glasova za i 25 protiv, omogućuje vladi da kazni svaku instituciju koju financira država ukoliko ona obilježava „Nakbu“ – povijesni događaj u kojem su stotine tisuća palestinskih stanovnika područja koje je sada Izrael izbjegle, dok su njihova sela uništena u sukobu nakon proglašenja nezavisnosti Izraela 1948. godine. Kažnjene također mogu biti institucije koje „poriču postojanje Države Izrael kao židovske i demokratske države“.

Palestinski zastupnici u izraelskom parlamentu, čelnici društvenih organizacija i udruge civilnog društva mnogo su puta izrazili stav da definiranje Izraela kao „židovske države“ marginalizira i isključuje palestinske građane.

Zakon dopušta ministru financija da u dogovoru s drugim financijskim dužnosnicima ukine vladino financiranje takvih institucija u iznosu 3 puta većem od iznosa koji je dotična institucija potrošila na „nezakonite“ aktivnosti.

Pojam „institucija“ ne definira se u zakonu, no navodi se da se zakon primjenjuje na svaki entitet koji financira država. U opasnosti da ostanu bez državnih sredstava tako su gradovi i općine, kazališta i škole koji prikazuju predstave ili filmove o Nakbi, te kulturne organizacije koje promiču suživot i razumijevanje kroz zajedničke aktivnosti židovskih i arapskih izraelskih studenata u kojima se obilježava izraelski dan neovisnosti, ali i „Nakba“.

„Nastojanje da se kazni nenasilno izražavanje mišljenja Izraelaca koji primaju državna sredstva uvreda je palestinskim građanima Izraela i prijetnja slobodi izražavanja“, tvrde u Human Rights Watchu. „Od kada to izraelska vlada ima pravo izraelskim građanima govoriti što smiju reći o povijesti?“

Kažnjavanje na temelju zakona o Nakbi moglo bi naštetiti i drugim pravima građana jer državna sredstva primaju općine i gradovi koji brinu o zdravstvu, stanovanju, obrazovanju i drugim uslugama za svoje stanovništvo.

Vlada arapskim gradovima i općinama, te drugim institucijama poručuje da će, ukoliko ne prestanu govoriti o Nakbi i svemu ostalom što birokrati smatraju anti-izraelskim, morati ukinuti svoje programe i pružanje usluga zbog nedostatka sredstava. U demokracijama se sloboda izražavanja ne bi trebala sputavati, makar se radilo i o nepopularnim stavovima, a u ovom slučaju zakonodavci nepopularnim proglašavaju središnji povijesni događaj za milijun i pol građana.

Izvor i više informacija: Israel: New Laws Marginalize Palestinian Arab Citizens


DODATNI LINKOVI:
Palestina/Izrael:
Brazil's military relations with Israel
* Brazil, as a signatory of the most relevant instruments of international law, has an obligation of non-recognition and non-assistance to violations of international law.
* The current military relations between Brazil and Israel imply a violation of the duties of third states regarding violations of international law:
-- Brazil facilitates economic benefits for companies that directly contravene the IV Geneva Convention, thereby assisting in the maintenance of an unlawful situation.
-- Brazil hosts representatives of companies that directly contravene the IV Geneva Convention and in some cases persons accused of war crimes.
-- Brazil facilitates the presence of companies that directly contravene the IV Geneva Convention on its own territory, entering thereby in direct or indirect complicity with violations of international law.
-- Brazil facilitates relations between its own economy and citizens and companies directly involved in violations of the IV Geneva convention.
* Export is the lifeline for the Israeli arms industry – up to 70% of Israeli arms are produced for export. Without the Israeli arms industry Israel would not be able to maintain the occupation or to continue to lead wars, such as those against Lebanon in 2006 and against Gaza in 2008/9, both of them strongly condemned by Brazil. ...
Doing business with the Israeli arms industry seriously undermines Brazil’s support of Palestinian political and human rights, as any contracts directly support the construction of settlements and the Wall, which ensure that a Palestinian state will not be established, as well as provide financial support and incentive for companies closely tied with the human rights violations carried out by the Israeli military. This ensures that colonialism and occupation remain profitable, allowing these companies to continue to profit from Israeli war crimes while casting doubt on the Brazilian government's commitment to human rights and its alliances and interests in the wider region. It is unacceptable that Brazil hand over their taxpayers' money to these companies, and in the end, a decision must be made between dealing with Israel or standing with the Palestinian people.


Bahrein:
Angry Arab: Update on Bahrain
A source sent me this: "It seems like the Bahraini government has finally succeeded in their crackdown. Yesterday they closed down Al Wasat Newspaper - the country's only opposition newspaper and then reopened it with a new editor that is pro-government. Here is a Christian Science Monitor article on it: Everyone in Bahrain is silent now. No one is talking. Human rights activists, journalists and bloggers who under their real named have completely dissapeared. Many have been jailed whilst others are in hiding. Mohammad Al Masqati, a human rights activist who is in his mid 20s, has been in jail for the past 5 days. He was first threatened by a member of the royal family on twitter and then he got arrested. His family has apparently only spoken to him once so far. Businessmen and CEOs are also being interogated and threatened for not firing striking workers and cutting their wages. Most are no longer in control of their companies and now mass firings have begun. Most are not willing to take any stance because they are too scared. Very few people are tweeting or posting on facebook. Even those who are not using their real names are scared. Shia families living in mixed neighborhoods are moving out because they are being threatened either by letters sent to their houses telling them to leave or in checkpoints. People speak in code on the phone and constantly declare their loyalty to the government just in case. I feel that Bahrain has turned into a Syria or Iraq (during Saddams era). Even Bahrainis abroad are too scared to speak. We are definitately back in the 90s but it is worse because the army is more brutal and there is disgusting sectarianism and blatant discrimination against shia. So I would say Bahrain is a mixture of Syria and Palestine. The media is completely silent and the Obama administration has completely stopped commenting on Bahrain. I feel that the next 10 years or so will be a horrible period for Bahrain. While other Arab countries are moving forward, we are going backwards."


Libija:
Libya Live Blog - April 6
4:26am Libyan anti-government soldiers are reportedly being tortured and executed in an underground prison in Gaddafi's hometown of Sirte, according to one prisoner who since escaped. Al Jazeera's Sue Turton reports that there are more and more stories emerging across the country of abuse and suffering at the hands of the Gadaffi forces.

LIVE: Libyan Unrest: Denmark has appointed special envoy to Benghazi
3:06pm: Muammar Gaddafi is using human shields to foil air strikes on his forces, NATO officials said on Wednesday as Opposition Forces angry at alleged Western inaction battled anew to advance on the key coast road.
4:11pm: The UN High Commissioner for Refugees has said that more than 400,000 people have fled Libya over the last month amid fighting between rebels and Col Gadhafi's forces

Africans say Libyan troops try to make them fight
Libyan troops loyal to Muammar Gaddafi are rounding up black African migrants to force them to fight anti-Gaddafi rebels, young African men who fled to Tunisia said on Monday. In separate accounts at this refugee camp, they said they were raided in their homes by soldiers, beaten and robbed of their savings and identity papers, then detained and finally offered money to take up arms for the state. Those who refused were told they would never leave, said Fergo Fevomoye, a 23-year-old who crossed the border on Sunday.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove Misije, 12. dio: O palestinskim raketnim i minobacačkim napadima na civile u južnom Izraelu

bolničari odvoze tijelo izraelskog civila ubijenog u palestinskom raketnom napadu na mošav Yesha u južnom Izraelu, 12. svibanj 2008.

Iz 24. poglavlja UN-ovog izvještaja o sukobu u Gazi:

XXIV. UČINAK RAKETNIH I MINOBACAČKIH NAPADA PALESTINSKIH NAORUŽANIH SKUPINA NA CIVILE U JUŽNOM IZRAELU

(str 456-457)

4. Raketiranje i granatiranje Izraela od strane palestinskih naoružanih skupina

1657. Misija je sastavila kratku povijest ispaljivanja raketa i minobacačkih granata na Izrael, budući da je ona bitna za razumijevanje razmjera i dubine psihološke traume koju proživljavaju stanovnici zajednica koje se nalaze najbliže granici, poput grada Sderota, koji se unutar dometa palestinskih raketa i granata nalazi od 2001. godine.

1658. Prvo zabilježeno ispaljivanje rakete dogodilo se 16. travnja 2001. godine. 10. veljače 2002. prva je raketa pogodila teritorij u Izraelu, kada je raketa Qassam 2 ispaljena iz Gaze pala na jedno polje, 6 kilometara od granice, u blizini kibuca Sa'ad u Negevu. Prvi zabilježeni udar rakete iz Gaze u nekom izraelskom gradu dogodio se 5. ožujka 2002, kad su 2 rakete pogodile grad Sderot.

1659. Prema statističkim podacima Obavještajnog i informativnog centra za terorizam pri Izraelskom zavičajnom i komemoracijskom centru, organizaciji povezanoj s izraelskom vladom, u razdoblju između 16. travnja 2001. i 18. lipnja 2008. iz Pojasa Gaze je u Izrael ispaljeno 3455 raketa i 3742 minobacačke granate.

1660. Prve civilne žrtve raketnih napada zabilježene su 28. lipnja 2004. u Sderotu, kada su raketom Qassam ubijeni Afik Zahavi (4) i Mordehai Yosefof (49). Afikova majka, Ruthie Zahavi (28) u napadu je zadobila kritične ozljede, a ranjeno je još 9 osoba. Hamas je preuzeo odgovornost za napad.

1661. Od 28. lipnja 2004, kada su zabilježene prve žrtve raketiranja, do 17. lipnja 2008., u raketnim i minobacačkim napadima u Izraelu su ubijeni: 21 izraelski državljanin, uključujući 2 palestinska državljana Izraela, 2 Palestinca i 1 strani radnik. Osim njih, ubijen je i 1 Palestinac u Gazi, kad je jedna raketa pala na područje u Gazi, prije granice s Izraelom, a 20 je Palestinaca ubijeno kad je u izbjegličkom logoru Jabaliya eksplodiralo vozilo koje je prevozilo rakete. Od 21 osobe koja je ubijena u Izraelu 11 ih je ubijeno u Sderotu, gradu koji ima nešto više od 20 000 stanovnika i koji je tek nešto više od 1 kilometra udaljen od granice s Pojasom Gaze.

[...]


(str. 461-466)

8. Učinak raketnih i minobacačkih napada na zajednice u južnom Izraelu

1680. Misija primjećuje da je učinak na zajednice opsežniji od pukog broja ubijenih i ranjenih. Misija također primjećuje informacije iz dokumenta izraelske vlade od lipnja 2009. u kojem se citira jedan članak objavljen u listu Guardian, a u kojem je navedeno da je do srpnja 2009. 92% stanovnika Sderota vidjelo ili čulo udar rakete, 56% je doživjelo da im šrapneli padnu na domove, a 65% je poznavalo nekog tko je ozlijeđen u raketnim i minobacačkim napadima palestinskih naoružanih skupina.

9. Ubijeni

1681. U razdoblju između 18. lipnja 2008. i 31. srpnja 2009. u Izraelu je od posljedica raketne i minobacačke paljbe iz Gaze preminulo 4 osoba, uključujući 3 civila i 1 vojnika.

1682. 27. prosinca 2008. u Netivotu je ubijen Beber Vaknin (58), kad je raketa ispaljena iz Gaze pogodila jednu stambenu zgradu u Netivotu.

1683. 29. prosinca 2008. je ubijen Hani al-Mahdi (27) iz Aroara, beduinskog naselja u Negevu. Hani je ubijen kad je projektil tipa Grad, ispaljen iz Gaze, eksplodirao na jednom gradilištu u Aškelonu. Istog je dana, u odvojenom incidentu, ubijena Irit Sheetrit (39), a još je nekoliko osoba ranjeno kad je raketa Grad eksplodirala u središtu Ašdoda. Odgovornost za napad preuzelo je vojno krilo Hamasa.

1684. 29. prosinca 2008. ubijen je pripadnik izraelske vojske, zastavnik Lutfi Nasraladin (38) iz druzijskog grada Daliat el-Carmel. Lutfi je ubijen u minobacačkom napadu na vojnu bazu u blizini Nahal Oza.

10. Tjelesne ozljede

1685. Prema informacijama Crvene Davidove zvijezde, tijekom trajanja izraelskih vojnih operacija u Gazi, u raketnim je napadima na Izrael ukupno ozlijeđeno 918 izraelskih civila. Ova brojka uključuje 27 ranjenih s kritičnim ozljedama, 62 s umjerenim ozljedama i 829 lakše ozlijeđenih. Od 19. siječnja do 19. ožujka 2009. Crvena Davidova zvijezda pružila je liječničku pomoć 10 osoba koje su ozlijeđene u raketiranju.

11. Psihološka trauma/mentalno zdravlje

1686. U intervjuima, kako sa stanovnicima južnog Izraela tako i s organizacijama koje se bave problemima mentalnog zdravlja, stalno je istican problem psihološke traume koju su pretrpjeli odrasli i djeca koji žive na području unutar dometa raketne paljbe. Novinski članci ponekad izvještavaju o osobama koje su tretirane zbog šoka koji je uslijedio nakon raketnog napada, no spomenuti pojedinci i organizacije izrazili su pravu frustriranost time što nema izvještaja o „nevidljivoj šteti“ koju uzrokuju rakete. Prema podacima Crvene Davidove zvijezde u izraelskim je zdravstvenim ustanovama u periodu između 27. prosinca 2008. i 18. siječnja 2009. liječnička pomoć pružena 1596 osoba. U razdoblju između 19. siječnja i 2. kolovoza 2009. samo u Sderotu je 549 osoba liječeno zbog problema povezanih sa stresom.

1687. Studija o kontinuiranim traumatičnim stresnim uvjetima u Sderotu, objavljena u listopadu 2007, čiju izradu je naručio NATAL (Izraelski traumatološki centar za žrtve terora i rata), otkrila je da je 28,4% odraslih osoba i između 72 i 94% djece u Sderotu prijavilo da ima znakove koji ukazuju na posttraumatski stresni poremećaj. U studiji također stoji da djeca mlađa od 12 godina učestalo imaju gore spomenute simptome, uključujući strah, izbjegavanje, probleme u ponašanju, probleme u školi, somatske probleme, regresiju i poteškoće u spavanju.

1688. Klinički psiholog i ravnatelj društvenih službi opisao je svoj posjet u siječnju 2009. obitelji u Ofakimu, gradu koji se nalazi 12-15 kilometara od granice s Gazom slijedećim riječima:
„Otac obitelji, koji radi u jednoj od tvornica na jugu Izraela, zatražio je od osoblja društvenih službi pomoć za svoju obitelj. Tvrdio je da mu se kuća „pretvorila u ludnicu“, i da je razina stresa toliko visoka „da biste nožem mogli rezati zrak“ ... Kad sam stigao u njihovu obiteljsku kuću u Ofakimu, zatekao sam kuću punu djece (12 djece u dobi od 1 do 22 godine). Bila je to velika kuća, puna života; ili točnije – silnog uzbuđenja. Stigao sam baš u trenutku kad se začuo zvuk sirene i svjedočio nizu tjeskobnih reakcija od kojih su neke zasigurno bile ekstremne. Majka je vrištala iz sveg glasa, sestra joj je potpuno problijedila, mlađa su djeca plakala, starija se kćer (22) zakočila i s teškoćom se kretala prema sigurnoj prostoriji, dok se njen mlađi brat (14) doimao gotovo katatonički. Otac koji me pozvao prema utvrđenoj se prostoriji kretao polako i apatično, a zatim se okrenuo prema meni, pokazao u smjeru članova svoje obitelji i rekao: „Vidite s čim ja imam posla svaki dan.“ Njegova ga je kćer povišenim glasom molila da se brže kreće, no činilo se da što je ona glasnije vikala, to se on sporije kretao prema utvrđenoj prostoriji. Počeli su se vrlo glasno svađati, a ubrzo im se u tome priključio i ostatak obitelji.“

1689. Dalia Yosef iz Centra za oporavak u Sderotu tvrdi da je 18 terapeuta u centru savjetovalo više od 300 osoba u Sderotu tijekom vojnih operacija u Gazi i napominje da su simptomi traume naročito zamjetljivi kod djece. Gđa. Yosef je izjavila da traumu ne uzrokuju samo raketni udari, već i zvuk sustava za rano uzbunjivanje, čak i kad nakon njega ne dođe do udara rakete.

1690. Zapažanja organizacija koje pomažu u liječenju traume potvrđena su u opisima svakodnevice koje su u intervjuima iznijeli mještani pogođenih zajednica. Upravitelj zajednice kibuca Gevim, u blizini Sderota, izjavio je da je 60% djece u tom kibucu u kontaktu sa službama za psihološku pomoć. Jedna je građanka Beershebe opisala kako nije mogla spavati u svom stanu zbog napada panike i kako sada živi s rodbinom.

1691. Avirama Golan, novinarka Haaretza koja je u Sderotu živjela od travnja 2008. do svibnja 2009. u telefonskom je intervjuu 29. lipnja 2009. ovako komentirala psihološki učinak življenja pod raketnom paljbom:
„U nekom se smislu naviknete na to, no to vam izmijeni percepciju svijeta, načina na koji svijet funkcionira. Iskrivljen vam je pojam o onome što je normalno. U ništa ne možete biti sigurni. Svi autoriteti koje djeca imaju – njihova majka, otac – postaju bezvrijedni. Ništa vas ne može zaštititi.“

12. Materijalna šteta

1692. Rakete koje su pale na gradove i sela u južnom Izraelu prouzročile su materijalnu štetu na privatnim kućama i automobilima. Tijekom izraelskih vojnih operacija u Gazi raketama je pogođeno i oštećeno ukupno 9 škola i dječjih vrtića u Sderotu, Beershebi, Ašdodu, Aškelonu i Kiryat Ha Hinochu. U Ašdodu su rakete pogodile 2 dječja vrtića. 8. siječnja 2009. raketa Grad pogodila je školu u Aškelonu.

1693. 26. veljače 2009. raketa ispaljena iz Gaze oštetila je 2 kuće u Sderotu. 5. ožujka 2009. raketa je pogodila sinagogu u Netivotu i prouzročila manju materijalnu štetu.

1694. Misiji nije dostavljena procjena vrijednosti prouzročene materijalne štete od raketnih i minobacačkih napada. U dokumentu izraelske vlade od srpnja 2009. stoji da je „ za izravnu štetu koju su na zgradama ili drugoj imovini prouzročili raketni ili minobacački napadi predano 2400 zahtjeva, u ukupnom iznosu od 31 milijun novih izraelskih šekela (7,95 milijuna američkih dolara) 2008, a između siječnja i srpnja 2009. bilo je 2300 dodatnih zahtjeva za koje je do sada odobren iznos od oko 25 milijuna novih izraelskih šekela (6,4 milijuna američkih dolara)“.

13. Učinak na pravo na obrazovanje

1695. Kombinacija sustava za rano uzbunjivanje (i odlazak u skloništa), raketnih udara i stalne psihološke traume koju uzbune i napadi prouzrokuju negativno utječu na pravo na obrazovanje djece i mladih u pogođenim zajednicama na jugu Izraela.

1696. Najočitiji primjer je prekid obrazovanja zbog zatvaranja škola tijekom pojačanih neprijateljstava. Tijekom operacija u Gazi, obrazovne ustanove u Sderotu, Aškelonu i Ašdodu i drugim područjima koja su unutar dometa raketa bile su zatvorene.

1697. Čak i kad se nastava održava tijekom mirnijih vremena, obrazovanje se i dalje prekida jer učenici moraju odlaziti u sigurna skloništa svaki put kad se oglasi sustav za rano uzbunjivanje, što je ponekad od 10 do 20 puta dnevno, pa je zbog toga gotovo nemoguće održavati nastavu. [...]

[...]


(str. 469-471)

15. Nepriznata palestinska arapska beduinska sela u Negevu

1708. Nepriznata sela u Negevu su palestinska arapska beduinska sela koja Izrael ne priznaje i koja izraelske vlasti ruše. Ta se sela ne nalaze na kartama i u njima javne službe ne pružaju svoje usluge, poput priključenja na električnu mrežu, vodovod ili odvoza smeća. Prema podacima koje je Ravnatelj regionalnog vijeća za nepriznata sela, Atwa Abu Fraih iznio u razgovoru obavljenom 30. srpnja 2009, u tim selima živi oko 90 000 ljudi, uključujući 17 000 školaraca.

1709. U organizaciji Liječnici za ljudska prava – Izrael tvrde da se ta sela nalaze na dometu raketne paljbe, ali nemaju sustav za rano uzbunjivanje, niti imaju izgrađena skloništa u koja bi njihovi mještani mogli skloniti. Isto je potvrdio i ravnatelj Regionalnog vijeća nepriznatih sela, Atwa Abu Fraih, koji je Misiji rekao da je većina građevina u tim selima napravljena od cinka, uključujući škole, i da niti jedno od nepriznatih sela nema skloništa od raketnih ili minobacačkih napada. Naglasio je i da niti jedno od nepriznatih sela nije opremljeno sustavom za rano uzbunjivanje, dok 7 priznatih sela ima takav sustav. Mještani iz nepriznatih sela smještenih u blizini bilo priznatih sela opremljenih sustavom za rano uzbunjivanje, bilo izraelskih židovskih gradova, čuju signale za uzbunu. Međutim, sustav za rano uzbunjivanje nije od neke koristi onima koji nemaju izgrađena skloništa. Ravnatelj Regionalnog vijeća je ustvrdio da bi posljedice bile „katastrofalne“ kad bi neka od raketa pogodila nepriznata sela.

1710. Iako u tim zajednicama nije zabilježena niti jedna žrtva ni ozljeda, Liječnici za ljudska prava – Izrael potvrdili su da je nekoliko mještana tih sela zbog raketnih i minobacačkih napada upućeno na psihološko liječenje.

16. Priznati palestinski gradovi i sela u južnom Izraelu

1711. U priznatim gradovima i selima u kojima većinu čine palestinski državljani Izraela (koji zahvaljujući tome što su priznati mogu koristiti usluge poput opskrbe električnom energijom) nema javnih skloništa kakva se obično mogu naći u gradovima i selima u kojima većinu stanovnika čine židovski državljani Izraela.

1712. Rahat se nalazi 24 kilometra od Gaze. U tom gradu živi 45 000 stanovnika. Nema javnih skloništa, a vrlo malo kuća opremljeno je sigurnim prostorijama. 30. siječnja 2009. jedna je raketa eksplodirala na udaljenosti od oko pola milje od Rahata. Izraelska je vlada, u izvještaju Associated Pressa, tvrdila da provodi kampanju informiranja javnosti na arapskom u elektroničkim i tiskovnim medijima; međutim, mještani tih zajednica smatraju da im kampanja slabo koristi budući da im nisu na raspolaganju javna skloništa.

[...]

1714. Misija izražava zabrinutost zbog razlike u postupanju prema židovskim i palestinskim građanima od strane izraelske vlade u pogledu postavljanja sustava za rano uzbunjivanje i osiguravanja javnih skloništa i utvrđenih škola za židovske i palestinske građane. Ova se razlika naročito primjećuje u slučaju nepriznatih sela, od kojih se neka nalaze u široj zoni dometa raketa i nemaju načina da se zaštite od raketnih i minobacačkih napada.


DODATNO – NEKOLIKO LINKOVA:
Palestina/Izrael:
Israel leaves 200 children in the desert with No food No water and No shelter

Robert Fisk: Israel has crept into the EU without anyone noticing
The death of five Israeli servicemen in a helicopter crash in Romania this week raised scarcely a headline. There was a Nato-Israeli exercise in progress. Well, that's OK then. Now imagine the death of five Hamas fighters in a helicopter crash in Romania this week. We'd still be investigating this extraordinary phenomenon. Now mark you, I'm not comparing Israel and Hamas. Israel is the country that justifiably slaughtered more than 1,300 Palestinians in Gaza 19 months ago – more than 300 of them children – while the vicious, blood-sucking and terrorist Hamas killed 13 Israelis (three of them soldiers who actually shot each other by mistake). But there is one parallel. Judge Richard Goldstone, the eminent Jewish South African judge, decided in his 575-page UN inquiry into the Gaza bloodbath that both sides had committed war crimes – he was, of course, quite rightly called "evil" by all kinds of justifiably outraged supporters of Israel in the US, his excellent report rejected by seven EU governments – and so a question presents itself. What is Nato doing when it plays war games with an army accused of war crimes? ... In 1999, Britain's arms sales to Israel – a country occupying the West Bank (and Gaza, too) and building illegal colonies for Jews and Jews only on Arab land – were worth £11.5m; within two years, this had almost doubled to £22.5m. This included small arms, grenade-making kits and equipment for fighter jets and tanks. There were a few refusals after Israel used modified Centurion tanks against the Palestinians in 2002, but in 2006, the year in which Israel slaughtered another 1,300 Lebanese, almost all of them civilians, in another crusade against Hizbollah's "world terror", Britain granted over 200 weapons licences. Some British equipment, of course, heads for Israel via the US. In 2002, Britain gave "head-up displays" manufactured by BAE Systems for Lockheed Martin which promptly installed them in F-16 fighter-bombers destined for Israel. The EU did not object. In the same year, it should be added, the British admitted to training 13 members of the Israeli military. US planes transporting weapons to Israel at the time of the 2006 Lebanon war were refuelled at British airports (and, alas, it appears at Irish airports too). In the first three months of 2008, we gave licenses for another £20m of weapons for Israel – just in time for Israel's onslaught on Gaza. Apache helicopters used against Palestinians, says Cronin, contain parts made by SPS Aerostructures in Nottinghamshire, Smiths Industries in Cheltenham, Page Aerospace in Middlesex and Meggit Avionics in Hampshire.

Iara Lee: Slandering the Good Guys: Some Basic Facts About IHH
IHH began in 1992 as a humanitarian mission to offer relief to victims injured and displaced during the Bosnian war. They have held Special Consultative Status with the United Nations Economic and Social Council since 2004, and since becoming a fully-registered NGO in 1995, IHH -- The Foundation for Human Rights and Freedoms and Humanitarian Relief -- has accumulated more than 60,000 volunteers for their grassroots humanitarian efforts in 120 countries all over the world. Since May 31st, the number of volunteers has skyrocketed. After the attack on the Mavi Marmara, I had an opportunity to ask the vice president of IHH, Huseyin Oruc, about accusations of IHH terror links. While he was not interested in dignifying such claims, he was very emphatic about the transparency of IHH's work over the years, and hoped people would look at their large-scale sanitation and medical missions around the African continent -- including 40,000 cataract surgeries in Sudan alone, clean water projects in Ethiopia- and IHH's extensive work dealing with orphans in Iraq, Afghanistan, Pakistan, Bangladesh, and Gaza. While they are an Islamic organization, Oruc told me that IHH refuses to differentiate who receives attention based on religion, race, or political affiliation, and has noted their various projects in South America where Muslim populations are slight.

U.S. Companies Facilitate Mossad Assassination
The Wall Street Journal (yes, it's true) published an illuminating article detailing a U.S. investigation into the financing for the Mossad hit on Mahmoud al-Mabouh in Dubai several months ago. It notes that several U.S. online sites which match technical jobs and freelancers and arrange for payments for such work, were exploited in order to finance the operation.

Palestine: What it's all about

Gaza flotilla raid: Israel to co-operate with UN inquiry
Izrael pristao surađivati u istrazi UN-ove skupine o napadu na flotilu (2. kolovoz 2010.)
Izrael je u ponedjeljak odlučio da će surađivati u UN-ovoj istrazi smrtonosnog napada na flotilu brodova koji su pokušali probiti blokadu Gaze. Do sada se izraelska vlada žestoko opirala zahtjevima za neovisnom međunarodnom istragom, pokrenuvši 3 unutarnje istrage kako bi ublažila pritisak UN-a, EU-a i Turske. Ovo je prvi put da je Izrael pristao sudjelovati u nekoj UN-ovoj istrazi postupaka izraelske vojske. Izrael je, između ostalog, odbio surađivati u UN-ovoj istrazi 3-tjednog rata u Gazi 2008-2009. koju je predvodio južnoafrički sudac Richard Goldstone. UN-ova istražna skupina za napad na flotilu sastojat će se od bivšeg novozelandskog premijera Geoffreya Palmera, kolumbijskog predsjednika na odlasku Alvara Uribea, te po jednog turskog i izraelskog predstavnika. Počet će s radom za nešto više od tjedan dana i imat će pristup radu i nalazima izraelskih unutarnjih istraga. Neki analitičari vjeruju da se iza kulisa opsežno raspravljalo o mandatu UN-ove skupine, uz znatan doprinos od strane izraelske vlade. Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon je izjavio da je mandat dati „preporuke za sprječavanje sličnih incidenata u budućnosti“. U Izraelu se nakon objave Goldstoneovog izvještaja počelo raspravljati o tome da li je vlada dobro postupila kad je odbila surađivati s UN-ovom istražnom misijom. Goldstoneov je izvještaj zaključio da su i izraelska vojska i Hamas počinili ratne zločine tijekom trotjednog sukoba u Pojasu Gaze. Kritičari vladine odluke tvrde da bi Izrael bolje mogao utjecati na nalaze u izvještaju kad bi surađivao u istrazi.

SlingShot Hip Hop - Promo Clip


Varšavska:
Pogled na Zagreb iz "marice"
U ovoj zemlji možete uništiti banku, na primjer, i nećete se voziti u marici, možete poslati bagere da kopaju pješačku zonu i nećete završiti u Prvoj policijskoj, možete ne provoditi odluke Gradske skupštine i nećete biti poslani sucu za prekršaje, možete istući ženu i velika je vjerojatnost da ćete se lako izvući, možete... Dakle, kako da napišem svoj putopis u ovakvoj maloj zemlji velikih sloboda? Potrebna predradnja uključivala je da sjednem na pločnik u pješačkoj zoni zajedno s nekolicinom drugih građana koji su imali prijavljeno javno okupljanje u navedenoj ulici 29. srpnja 2010. godine u 12 sati. S takvim kriminalnim sklonostima policija nije imala drugog izbora. Poslali su tri opremljena mrka momka koja su me podigla, jedan za svaku ruku i jedan za noge. Okrenutu leđima uguravaju me u maricu gdje me prihvaćaju dva druga kršna momka. Izleti mi „hvala" i kršni momak odgovara „molim". ... Uhićena sam zbog sumnji u kršenje Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira po dva članka, član 23. o neudaljavanju iz skupine koju je ovlaštena službena ili ovlaštena vojna osoba pozvala da se raziđe, te članka 13. u svezi s člankom 23. koji kaže da se odnosi na onoga „tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir." Kazna za kršenje oba navedena članka je od 50-200 DEM, čita mi iz Zakona kriminalistica iz Gimnazije Bjelovar. Malo sam se iznenadila što naš zakon određuje kaznu u nepostojećoj valuti, njemačkoj marki, ali barem ne kasne samo ormari u Prvoj policijskoj za svojim vremenom. Ostaje mi nejasno na temelju kojeg prekršaja nas je ovlaštena osoba zvala da se raziđemo. Zadržavaju nas do sedam navečer bez nekog posebnog razloga. Svima su ispunjeni zapisnici i zabrane prilaska Varšavskoj nekoliko sati ranije. Odvjetnici su došli, branili smo se šutnjom, sve je popisano i zapisano. Na Prekršajni sud nismo odvedeni. Doći će nam poziv na kućnu adresu. ... Policija pak, neometano stvara presedan, uhićuje mirne prosvjednike na prijavljenom javnom okupljanju, što više ni medije ne uzrujava baš previše. Propisuje im zabrane slobodnog kretanja gradom. Čitam da su u Burundiju uhitili nekog našeg sugrađanina jer je fotografirao katedralu. Mene su uhitili jer sam sjedila u pješačkoj zoni. Put od Zagreba do Burundija je kraći nego što sugerira zemljopis.

Tomašević i društvo podnijeli tužbe protiv policije
Kako kaže sam Tomašević: "Nismo bili samo privedeni već i uhićeni. Svi smo dobili prekršajne prijave. Uz to smo svi ponovo dobili zabrane prilaza Varšavskoj i okolnim ulicama na 8 dana. Ukoliko to prekršimo, opet ćemo biti uhićeni i slijedi nam novčana kazna do 10.000 kuna po osobi". Baš kao i prije 15 dana, i ove mjere prosvjednicima punih 8 dana ograničavaju kretanje centrom grada, pa su Tomašević i društvo podnijeli tužbe protiv policije i njenog poimanja slobode. Danas je pak objavljena bilanca Horvatinčićeve Hoto grupe, iz koje je vidljivo da tvrtka nema vlastitog kapitala. Opravdano je zato pitanje kako je i zašto Hypo banka pristala financirati projekt Cvjetni, i s kojim osiguranjima?! ... Osim toga, HOTO je prošlu poslovnu godinu zaključio je s gubitkom od 17,7 milijuna kuna. U ovom trenutku investicija u projekt Cvjetni, iskazana u bilanci, iznosi 226,9 milijuna kn. Na potezu su, kako to Bandić voli reći, institucije pravne države.

Knesset oduzeo 3 zastupničke povlastice palestinskoj zastupnici Zoubi

Haneen Zoubi

Knesset je u utorak (13. srpnja), zbog njenog sudjelovanja u humanitarnoj flotili za Gazu, palestinsku zastupnicu Haneen Zoubi (iz stranke izraelskih Palestinaca Balad) kaznio oduzevši joj 3 zastupničke povlastice: povlasticu da napusti Izrael, diplomatsku putovnicu i pravo da joj Knesset plati troškove sudskog postupka koji bi protiv nje eventualno bio pokrenut.

34 zastupnika glasalo je za ukidanje povlastica Zoubi, a 16 ih je glasalo protiv. Zoubi je zastupnike optužila da ju kažnjavaju iz osvete, dodavši da ona djeluje u skladu s voljom svojih birača, te da predstavlja njih, a ne Kadimu, laburiste ili Likud. Zoubino sudjelovanje u flotili podržavaju svi palestinski zastupnici u Knessetu.

Zastupnik Yariv Levin iz Likuda, predsjednik knessetskog odbora koji je odlučio da se Zoubi zbog sudjelovanja u humanitarnom konvoju ukinu povlastice rekao joj je da njoj nije mjesto u Knessetu: „Nije Vam mjesto u izraelskom Knessetu, niste dostojni da posjedujete izraelsku osobnu iskaznicu, sramotite građene Izraela, Knesset, arapsko stanovništvo i svoju obitelj.“

Zastupnicu ultradesne stranke Yisrael Beiteinu Anastassiu Michaeli morali su odvesti iz dvorane nakon što je Zoubi predala putovnicu nalik na iransku na kojoj je bila Zoubina slika. Michaeli je rekla: „Niti u jednoj civiliziranoj zemlji parlamentarni zastupnik koji prijeđe crvenu liniju i poistovjeti se s neprijateljem i naoružava neprijatelja oružjem za masovno uništenje s ciljem uništenja nacionalnih temelja svoje zemlje neće imati u svom džepu diplomatsku putovnicu države koju želi uništiti.“ „Gđo. Zoubi, ozbiljno shvaćam Vašu lojalnost Iranu i predlažem Vam da kontaktirate [iranskog predsjednika Mahmouda] Ahmadinejada i od njega zatražite da Vam da iransku diplomatsku putovnicu koja će Vam biti od koristi pri Vašim huškačkim diplomatskim turnejama, jer Vašu će Vam izraelsku putovnicu večeras oduzeti,“ rugala se Michaeli dok je Zoubi pružala iransku putovnicu koju je za nju izradila.

Odluka da se Zoubi oduzmu zastupničke povlastice donesena je najprije na knessetskom odboru sa 7 glasova za i 1 protiv. U odboru se jedino zastupnik Ilan Gilon iz stranke Meretz protivio oduzimanju povlastica zastupnici Zoubi.

Zoubina stranka Balad osudila je odluku knessetskog odbora nazvavši je rasističkom i antidemokratskom. U stranci su također upozorili da će knessetski zastupnici koji huškaju javnost protiv Zoubi biti odgovorni u slučaju da joj se bilo što dogodi. Govor mržnje, uvrede i verbalni napadi knessetskih zastupnika i vladinih ministara već su rezultirali brojnim prijetnjama smrću i kampanjama za njeno pogubljenje koje se protiv Zoubi vode u izraelskoj javnosti.


Izvor: Knesset revokes Arab MK Zuabi's privileges over Gaza flotilla

Više informacija o Zoubinom slučaju: Javni linč, prijetnje smrću i napadi na palestinsku knessetsku zastupnicu u Izraelu


Još nekoliko linkova/vijesti za Palestinu/Izrael:
48 New Cars Make It Into Gaza Via Special Tunnel
48 novih automobila ušlo u Gazu kroz posebni tunel (9. srpanj 2010.)
Egipatski krijumčari u Pojas Gaze su kroz tunel posebno izrađen za krijumčarenje vozila prokrijumčarili gotovo 48 novih automobila. Krijumčari su uspjeli uvjeriti egipatske vlasti da su automobili dio svatova. Incident se dogodio prošli utorak. Krijumčari su u pratnji žena i djece ukrašene automobile pjevajući i svirajući odvezli do otvora tunela s egipatske strane. Kad su egipatska policija i sigurnosne snage primijetili neuobičajeno kretanje vozila na pograničnom području Al Dahniyya, napale su to područje i uspjele zauzeti 2 vozila u tunelu, no oko 48 preostalih vozila uspjelo je ući u Gazu. Većina prokrijumčarenih vozila su marke Hyundai, BMW i KIA s lažnim egipatskim registarskim pločicama. Ta su vozila vjerojatno ukradena u raznim dijelovima Egipta i vjerojatno će biti prodana bogatim pojedincima u Gazi. Izrael u Pojas Gaze ne pušta automobile, a ministarstvo prometa vlade u Gazi opovrglo je glasine kojima se spekulira da će Izrael dopustiti uvoz automobila na to područje.

Exclusive Intifada Interview with Greta Berlin – Free Gaza Movement
Intervju s Gretom Berlin, jednom od suosnivačica Free Gaza Movementa. Nikoga se više od sudionika flotile ne smatra nestalim, svi su se putnici vratili. Nitko više nije zatvoren u Ašdodu, međutim 5 teško ranjenih putnika još se uvijek nalaze u bolnici, a vjeruje se da 2 neće preživjeti, zbog čega će konačni broj ubijenih narasti na 11.

Case against soldier who fired shots in Silwan closed
Zatvoren slučaj protiv vojnika koji je otvorio vatru na palestinske civile u Silwanu (9. srpanj 2010.)
Gotovo godinu dana od kad su u pucnjavi u četvrti Silwan u Istočnom Jeruzalemu ranjena 2 Palestinca ured izraelskog državnog tužitelja za Jeruzalem najavio je svoju odluku da zatvori slučaj protiv A, izraelskog vojnika koji je otvorio vatru. A. je objasnio da je otvorio vatru na 16-godišnjeg dječaka i 40-godišnjeg muškarca jer se bojao da mu je život u opasnosti. Državno je tužiteljstvo pojasnilo da nije uspjelo prikupiti dovoljno dokaza za pokretanje postupka. Tijekom istrage ispitano je 13 svjedoka. Zatvaranje slučaja razljutilo je mirovne organizacije poput Yesh Dina. „Dvojica naoružanih izraelskih muškaraca ušla su u Silwan. Došlo je do svađe između lokalnih mještana koja je završila za nekoliko minuta ispaljivanjem 3 metka na nenaoružane civile“ rekao je odvjetnik te organizacije Ido Tamari. Tamari je zatražio da se vojniku sudi na sudu i naglasio da je u pucnjavi jedna osoba postala trajni invalid. A. je nakon kratkog vremena pušten kući i vratio se u svoju jedinicu.

IDF soldiers know what they are doing is wrong but Israel forces them to do it

Javni linč, prijetnje smrću i napadi na palestinsku knessetsku zastupnicu u Izraelu

Haneen Zoubi

Informacije iz apela An Appeal to Parliamentarians Worldwide for MK Haneen Zoubi (Apel parlamentarcima iz cijelog svijeta za zastupnicu u izraelskom Knessetu Haneen Zoubi) koji je 9. lipnja parlamentarcima diljem svijeta uputila njena parlamentarna izraelska stranka Balad i koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

Knessetski je odbor 7. lipnja 2010. odlučio Knessetu preporučiti da ukine zastupničke povlastice zastupnice Haneen Zoubi iz stranke Balad, koja je u Gazu u sklopu humanitarne flotile putovala na brodu Mavi Marmara. Odbor je preporučio da joj se ukinu 3 povlastice: poništila bi joj se diplomatska putovnica, smanjile povlastice vezano uz putovanja u inozemstvo, a njene pravne troškove vezano uz obavljanje njene funkcije više ne bi snosio Knesset.

O ukidanju povlastica zastupnice Zoubi konačnu će odluku donijeti Knesset, koji je tijekom nekoliko prethodnih dana bio poprište burnih rasprava u kojima su drugi zastupnici zastupnicu Zoubi optuživali da je „teroristkinja“ i „izdajica“, te joj upućivali takve rasističke i seksističke uvrede da su neke morale biti izbrisane iz zapisnika. U takvoj se atmosferi može očekivati da će Knesset izglasati ukidanje spomenutih povlastica zastupnici Haneen Zoubi.

Zahvaljujući svom zastupničkom imunitetu zastupnica Zoubi je među prvima bila oslobođena iz pritvora nakon napada izraelske vojske na humanitarnu flotilu. Ona je nakon toga svijetu ponudila svjedočanstvo iz prve ruke o onome što se događalo tijekom i poslije napada i tako proturječila glasnogovornicima izraelske vojske i naljutila izraelsku javnost jer se suprotstavila službenoj izraelskoj verziji događaja.

Izraelski su ministri i knessetski zastupnici nakon toga počeli javno pozivati na ukidanje njenog zastupničkog imuniteta i članstva u Knessetu, te na njen kazneni progon. Izraelski ministar unutarnjih poslova optužio je Zoubi za „izdaju“ i zatražio od državnog odvjetnika da joj oduzme izraelsko državljanstvo. Neki su knessetski zastupnici 2. lipnja Zoubi osim verbalno napali i fizički. Snimke pokušaja govora zastupnice Zoubi pred Knessetom i uvreda, te ostalih pomahnitalih reakcija izraelskih parlamentaraca koji ne mogu podnijeti da čuju istinu o izraelskom napadu na humanitarnu flotilu i o ilegalnoj blokadi Gaze pogledajte ovdje i ovdje.

Zastupnici su svojim reakcijama potaknuli pokretanje kampanja u javnosti u kojima se poziva na pogubljenje zastupnice Zoubi. Od svog putovanja u Gazu na Mavi Marmari zastupnica Zoubi primila je više od 50 prijetnji smrću. Zbog nasilnih prijetnji (uključujući od strane drugih zastupnika u Knessetu) Knesset joj je morao dodijeliti osobne tjelohranitelje. Do sada niti jedan izabrani dužnosnik stranaka vladajuće koalicije (niti iz Laburističke stranke, niti iz Kadime, ni iz Likuda) nije stao u obranu njenog prava na život i slobodu.

Na linku možete pronaći više informacija na engleskom i kontaktne podatke izraelskih dužnosnika kojima se možete obratiti prosvjedujući zbog ovakvog postupanja prema i napada na Haneen Zoubi. Od zastupnika u Knessetu i izraelske vlade tražite da poštuju pravo zastupnice Zoubi da bez zlostavljanja, prijetnji, zastrašivanja, kažnjavanja ili cenzure obavlja svoje zastupničke dužnosti u ime palestinskih građana Izraela koje predstavlja i njihovih židovskih političkih saveznika.

Ovaj je apel uputila izraelska parlamentarna stranka Balad (stranka izraelskih Palestinaca) čija je Zoubi zastupnica u Knessetu.


Dodatni linkovi o napadu na flotilu:
GAZA ACTIVISTS FACE 'TERRORISM' ARREST ON CAPITOL HILL TOMORROW
Col. Ann Wright (ret.), a former U.S. diplomat, Gaza Freedom March organizer, and a passenger aboard the recent Freedom Flotilla, stated that: "Nine aid workers were murdered by Israeli commandos, and more than fifty were wounded. I want to look Brad Sherman in the eye and see if he has any sense for the gravity of this situation. If Sherman wants to have us arrested - we'll be there." Congressman Brad Sherman (D-CA) has publicly called for the arrest and prosecution of "any U.S. citizens who were aboard or involved with the Freedom Flotilla" under the Antiterrorism and Effective Death Penalty Act of 1996. Rep. Sherman serves on the House Foreign Affairs Committee, and chairs the subcommittee on terrorism and nonproliferation. According to Rep. Sherman: "[It's] absolutely illegal for any American to give food, money, school supplies, paper clips, concrete ...so I will be asking the Attorney General to prosecute any American involved in what was clearly an effort to give items of value to a terrorist organization.” Rep. Sherman also stated that he was planning on working with the Department of Homeland Security to make sure all non-U.S. citizens aboard the Flotilla would be permanently barred from entering the U.S. This list includes Nobel peace laureate Mairead Maguire, former UN assistant secretary general Denis Halliday, as well as a number of parliamentarians and government officials from Ireland, Britain, Spain, Sweden, Germany, Switzerland, Italy, Greece, Turkey, Egypt, Palestine, and Israel.

Phyllis Bennis: Israel's Flotilla Massacre: Made in the USA
Decades of uncritical U.S. support—including, most recently, the Bush-initiated and Obama-implemented commitment of $30 billion of U.S. tax money in military aid to Israel over a decade--has ensured that Israel's military power (nuclear and conventional) remains unchallengeable. A U.S. pattern of using UN Security Council vetoes to protect Israel from accountability for its crimes has ensured that Israel can do whatever it likes with those U.S.-provided weapons, regardless of which U.S. domestic or international laws may be broken. So U.S. complicity in the recent massacre at sea is beyond question. Israel has long relied on the numerous U.S.-made and U.S.-financed Apache and Blackhawk war helicopters in its arsenal. It's a good bet those were in use in the May 31 assault in international waters. Yet, use of U.S.-provided weapons--even to Israel--is severely limited by our own laws. The Arms Export Control Act (AECA) prohibits any recipient from using U.S. weapons except under very narrow circumstances--for security within its own borders, or for direct self-defense. And no amount of Israeli spin can make us believe that an attack by heavily armed commandos, jumping onto the decks of an unarmed civilian ship in international waters has anything to do with self-defense. (Especially for a flotilla whose leaders made sure to have every boat, passenger and package inspected by European port authorities before they set sail for Gaza to prove there were no weapons on board.)

The Images Israel Didn't Want Seen: Video and Photographs from the Gaza-Bound Aid Flotilla

Framing the Narrative: Israeli Commandos Seize Videotape and Equipment from Journalists After Deadly Raid
PAUL McGEOUGH: Well, before they came on the ship, we were able to do our jobs as our contracts require of us. We were filing regular reports. We had satellites. We had handheld sat phones. We had computers that linked into those satellite phones. We had Kate's very expensive cameras. Anywhere between $60,000 and $80,000 worth of equipment was confiscated from us, and we have not seen it. We were not given receipts for it. But the thing that—talking to people who were on all of the boats, while we were in detention, the systematic attempt and very deliberate first priority for the Israeli soldiers as they came on the ships was to shut down the story, to confiscate all cameras, to shut down satellites, to smash the CCTV cameras that were on the Mavi Marmara, to make sure that nothing was going out. They were hellbent on controlling the story.

Raseljavanje palestinskih beduina u Negevu

Elektrana u nepriznatom palestinskom selu Wadi al-Na'am.
Wadi al-Na'am je jedno od najbijednijih mjesta u Palestini. Oko 5000 palestinskih stanovnika tog sela raseljeni su u ranim 1950-tim iz zapadnog dijela Negeva u koji su im izraelske vlasti zabranile povratak. Osim problema sa stalnim rušenjem kuća, nedostatkom vode i struje itd, s kojima se suočavaju stanovnici nepriznatih sela u Izraelu, usred sela Wadi al-Na'am nalazi se i velika elektrana. Sjeveroistočno od sela nalazi se industrijska zona Ramat Hovav koja se bavi proizvodnjom kemikalija. Vjetar iz industrijske zone sa sobom donosi opasne pare što je rezultiralo ektremno visokim postotkom oboljenja od raka, oboljenja dišnih putova, kožnih bolesti, neplodnosti i pobačaja. Izraelske vlasti blokiraju napore da se opremi i opskrbi klinika u selu.

Informacije iz članka al-Naqab: The Ongoing Displacement of Palestine's Southern Bedouin Hazema Jamjouma koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

Izraelske su snage, radnici i 2 buldožera, slijedeći naloge vlade, u selo Twail Abu-Jirwal ušli 08. svibnja 2007. u 9:30 sati, u vrijeme kada su svi muškarci iz sela bili na poslu. Uništili su sve postojeće objekte u selu, a žene, djecu i starce iz sela istjerali iz 30 domova koje su potom srušili, zahvaljujući čemu je dodatnih 100 Palestinaca ostalo bez krova nad glavom pod užarenim ljetnim suncem. Ovo se rušenje nije dogodilo na Zapadnoj obali niti u Gazi, već u selu Twail Abu-Jirwal u Negevu (Naqabu), a svih stotinu Palestinaca koji su prisilno raseljeni bili su građani države Izrael.

Mještani sela Twail Abu-Jirwal bili su izloženi rušenju svojih domova najmanje 15 puta od 2006. godine, a u većini slučajeva cijelo je selo bilo u potpunosti sravnjeno sa zemljom. Ovo selo ne predstavlja iznimku, već pravilo u Negevu; Izrael sustavno ove palestinske beduine na jugu zemlje nastoji istisnuti na manje dijelove zemlje konfiscirajući ostatak ove zaboravljene polovice Palestine.

Prije Nakbe (1947-1949) u Naqabu (Negevu) je živjelo više od 100 000 palestinskih beduina i činili su više od 99 posto stanovništva na tom području. Specifičan način života beduina u tom velikom i djelomično plodnom pustinjskom području temeljio se na stočarskom gospodarstvu, za koje su potrebni prostrani pašnjaci za koze, ovce i deve, te na poljoprivredi onih godina kad je pala odgovarajuća količina oborina. Društvena struktura koja se temelji na klanovima nije prihvatila cijepanje zemlje na čestice u privatnom vlasništvu, već je svako pleme imalo vlasništvo nad određenim teritorijem, a plemena su, kao i osmanske, a kasnije i britanske vlasti, poštivala međusobne teritorijalne granice.

Masovno i sustavno prisilno raseljavanje palestinskih beduina počelo je 1948, s izraelskim osvajanjem grada Beershebe i potpunim uništenjem i raseljavanjem svih palestinskih zajednica u toj regiji. Početkom 1950-tih prisilno je raseljeno više od 90 000 palestinskih beduina; većina njih postali su izbjeglice smještene u Pojasu Gaze, na Zapadnoj obali, na Sinajskom poluotoku i u Jordanu. Masovno i sustavno izvlašćivanje koje je uslijedilo posljedica je odluke države Izrael da ne prizna običajna prava beduina na zemlju koja pripada njihovim plemenima. Izrael svu beduinsku zemlju tretira kao državnu, osim u slučaju kada je ona registrirana kao privatno vlasništvo.

Transfer stanovništva (etničko čišćenje), izvlašćivanje i ugnjetavanje se između 1948. i 1967. nastavilo kroz diskriminatorni vojni režim koji je kontrolirao palestinske Arape koji su uspjeli ostati unutar granica nove države; ti se vojni zakoni nisu primjenjivali na izraelske Židove. Oko 10 000 palestinskih beduina koji su uspjeli ostati u Negevu sustavno su skupljani i prisilno prebačeni, te zatvoreni u tzv. siyaj (ograđeno) područje koje se nalazi u sjeveroistočnom kutu Negeva, južno od Zapadne obale, u trokutu između gradova Beershebe, Arada i Dimone.

Izrael je davanje državljanstva (u skladu sa Zakonom o državljanstvu iz 1952.) palestinskim beduinima u Negevu uvjetovao registracijom kod jednog od 18 plemena koje priznaje država. Izraelske vojne i civilne vlasti su s beduinskom populacijom komunicirale isključivo preko šeika ili čelnika ovih plemena koji su služili kao posrednici. Pod vojnom vladavinom Palestinci nisu smjeli napuštati niti ulaziti u svoje gradove i sela bez vojnih dozvola.

1965. u Izraelu je donesen Zakon o planiranju i izgradnji 5275-1965 u kojem se deteljno navode ovlasti različitih službenih tijela koja su zakonski odgovorna za planiranje i provedbu, te master plan na razini čitave države uključujući karte svih postojećih zajednica i zona za stambeni, industrijski i poljoprivredni razvoj, cestovne i električne mreže, arheološke i drevne lokalitete, prognoze trendova među stanovništvom, potrebe za naseljvanjem itd. Ključni element Zakona o planiranju i izgradnji iz 1965. je to što je on izrađen kako bi ometao razvoj autohtonog palestinskog stanovništva u Izraelu, te to što je diskriminacijski na štetu tog dijela stanovništva na području pružanja javnih usluga i dodijeljivanja sredstava.

Iako je većina palestinskih zajednica koje su postojale unutar zelene linije 1965. postojala i mnogo prije uspostave Izraela, mnoga palestinska sela u Galileji, te najmanje 50 beduinskih zajednica u Negevu, nisu uključeni u Zakon o planiranju i izgradnji iz 1965. Oni ne čine dio državnog master plana i postali su „nepriznati“ ili protuzakoniti.

Od 1965, kad je donesen ovaj zakon, nepriznata sela više nisu prikazana na državnim kartama; nisu snabdjevana vodom, strujom, nisu im pružane kanalizacijske usluge, usluge zbrinjavanja otpada niti bilo koja druga javna usluga; za ta se sela ne grade ceste, ni škole, ni društveni centri, ništa. Odbijanje da ih se opskrbi električnom energijom je posebno bezobzirno, obzirom da većina tih sela ima visokonaponske električne kablove koji prolaze iznad njih. Jedna od glavnih elektrana koja strujom opskrbljuje područje Bir Sabe' nalazi se usred nepriznatog sela Wadi al-Na'am koje nema struje. Uz sve to, budući da Izrael ta sela smatra ilegalnima, domovi mještana mogu biti srušeni u bilo koje doba, kao i svi ostali objekti od šatora, spremnika za vodu do torova za stoku, što za više od 75 000 palestinskih beduinskih građana države Izrael, koji u tim selima, uključujući selo Twail Abu-Jirwal, u Negevu žive, predstavlja realnost i stalan izvor straha.

Iako su kroz razdoblje vojne vladavine palestinski beduini masovno raseljavani, a njihova zemlja konfiscirana, sjeveroistočno je područje Naqaba (Negeva) ostalo vrlo gusto naseljeno Palestincima. Slijedeći korak bio je istisnuti što je moguće više palestinskih beduina na komadić zemlje unutar „ograđenog područja“.

Od 1968. izraelska je vlada „priznala“ sedam palestinskih sela, koja se spominju kao koncentracijske općine. Tel Sheva, Rahat, Arara, Kseiffa, Segev Shalom, Houra i Laqiyya su najsiromašnije priznate zajednice u Izraelu i potpuna su suprotnost obližnjih izraelsko-židovskih naselja, od kojih se mnoga mogu pohvaliti s najvišim društveno-gospodarskim pokazateljima u zemlji. Jasna svrha koncentracijskih općina, kao što je očigledno iz njihovog naziva, je koncentracija palestinskih beduina u getoiziranim urbanim prostorima, čime su oni odsječeni od svog pastirskog i nomadskog načina života i pretvoreni u izrabljive radnike za različite industrije u židovskom vlasništvu u Naqabu (Negevu).

Dok se taktike koje su različite izraelske vlasti upotrebljavale razlikuju, glavni je cilj izraelske politike u Negevu (Naqabu) od sredine 1970-tih bilo prisilno raseljavanje palestinskih beduina iz nepriznatih sela u koncentracijske općine. Na primjer, škole su se gradile samo u koncentracijskim općinama, a u Izraelu su doneseni zakoni o obveznom obrazovanju što je značilo da su roditelji u nepriznatim selima bili suočeni s teškim izborom: tjerati djecu da pješače do po nekoliko kilometara udaljenih škola, preseliti se u obližnju općinu, ili se suočiti s kaznom zbog kršenja zakona o obveznom obrazovanju.

U kasnim 1970-tima Ariel Sharon, tadašnji izraelski ministar poljoprivrede, je uspostavio vojne jedinice pod nazivom Zelene patrole koje su odgovarale njegovom ministarstvu. Glavni im je zadatak bilo uznemiravanje palestinskih beduina iz nepriznatih sela, često uništavanjem njihove imovine. Crne koze, koje možda predstavljaju najvažniju vrstu stoke kod beduina, izraelski je zakon smatrao opasnima za okolinu; a izraelske su vlasti konfiscirale „odlutale“ koze. Pripadnici Zelenih patrola su napadali palestinske pastire stvarajući što je moguće glasniju buku svojim terenskim vozilima i oružjem kako bi prestrašili koze i natjerali ih da se razbježe na sve strane. Slijedećih nekoliko sati pastiri i njihove obitelji nastojali bi skupiti što je moguće više svojih prestrašenih „odlutalih“ koza prije nego bi ih se dočepali pripadnici Zelene patrole.

Sve do danas, izraelska politika prema pastirima je ostala izrazito discriminacijska na štetu palestinskih pastira na svakoj razini provedbe. Pastiri moraju imati dozvole da uzgajaju stoku, a izraelske vlasti dopuštaju da se izda ograničeni broj dozvola; ne izdaju se nove dozvole, niti bilo kakve dozvole za uzgajanje deva, životinja o kojima je beduinski način života diljem arapskog svijeta izrazito ovisan. Tijekom sušnih godina, palestinski pastiri moraju svoja stada prevesti sjevernije radi ispaše, a za taj su prijevoz potrebne dozvole koje se teško dobivaju, baš kao i dozvola za ispašu stoke na zemlji koju često moraju unajmljivati od Židovskog nacionalnog fonda.

Od 1980-tih izraelske su vlasti uništavale palestinske poljoprivredne usjeve u Naqabu (Negevu) kako bi i na taj način pokrenule prisilno raseljavanje u općine. Zelene patrole i drugi državni agenti koristili su buldožere i druge strojeve kako bi fizički uništili palestinske usjeve, čime su uništili sredstva za preživljavanje njihovih vlasnika. Tijekom razdoblja od 2002. do 2004. agenti izraelskih zemljišnih vlasti počeli su koristiti novu metodu: zaprašivanje usjeva iz zraka uporabom otrovnog herbicida pod nazivom „Roundup“. U tom je razdoblju na ovaj način uništeno više od 30 000 dunuma zemlje koju su obrađivali beduini, a uporaba otrovnih kemikalija za posljedicu je imala uginuće na stotine životinja, pobačaje palestinskih trudnica i nagli porast oboljenja među Palestincima koji su udisali kemikaliju ili jeli zaprašene usjeve. S ovim se postupcima prekinulo tek kad su palestinske i izraelsko-židovske organizacije za ljudska prava dobile žestoku pravnu bitku, a sud naredio prekid zaprašivanja.

Najočitija metoda kojom izraelske vlasti raseljavaju palestinske beduine iz nepriznatih sela je rušenje kuća. 15. prosinca 2008, u 5 sati ujutro (u vrijeme pisanja ovog članka) više od 200 pripadnika policije i nekoliko jedinica Zelene patrole napalo je beduinski logor Abdallah al-Atrash u blizini općine Rahat. U slijedećih 6 sati srušili su cijelo selo i prisilno protjerali svih 20 obitelji koje su tamo živjele. Niti jedan objekt nije pošteđen, a svi su muškarci, žene i djeca protjerani sa svoje zemlje. Mještani ovog sela na istom su mjestu živjeli gotovo 20 godina, nakon što su prethodno istjerani iz svojih prijašnjih domova koji su se nalazili zapadnije.


Nekoliko linkova za Palestinu/Izrael:
Canadian Filmmaker John Greyson Turns Down Offer to Premiere Film at the Tel Aviv International LGBT Film Festival
This choice has been very difficult to make. As I've said before, I have great respect for the work you're doing, and know what a struggle your festival faces to keep going. I want to be very clear: my decision isn't in opposition to your festival, which has done much to promote the voices of global queers, or to you, who have done much to get queer films made and shown in your city. Instead, I feel I must join the many Jews and non-Jews, Israelis and Palestinians, queers and otherwise, who are part of the growing global BDS (Boycott, Divestment and Sanctions) movement against Israeli apartheid. I've come to the conclusion that, in this moment, to not take this stand is unthinkable, impossible.

The campaign to isolate apartheid Israel -- lessons from South Africa
There are moments in modern history when particular struggles galvanise millions around the world to act in solidarity. This occurred during the Spanish Civil War, the struggle of the Vietnamese people against US imperialism and the liberation struggles of Southern Africa. The time has now come for progressive humanity to cut through the obfuscations, canards and calumnies and meaningfully support the resistance of the Palestinian people. For more than 60 years Palestinians have alerted us to one outrage after another, injustices piled upon injustices without the commensurate scale of global solidarity required to make a significant difference to their lives. It is now in our hands to change this unconscionable situation. Not by appealing to the ruling classes of the world and their institutions -- which remain, in the face of abundant evidence, unmoved, callous and hypocritical. Which in fact sustain and provide succour to Israel's apartheid and terror. It is rather by applying the most potent weapon we have learnt to rely on, forged and steeled through the tried and tested struggles of workers and oppressed people spanning time and space: solidarity. International solidarity in this sense in the words of the late Mozambican revolutionary, Samora Machel is “not an act of charity but an act of unity between allies fighting on different terrains toward the same objectives”.

Not an analogy: Israel and the crime of apartheid
Each of these Bantustans was given a flag and a government made up of indigenous intermediaries on the Pretoria payroll, and all the trappings of a sovereign government including responsibility over municipal services and a police force to protect the apartheid regime, but without actual sovereignty. The idea was that by getting international recognition for each of these homelands as states, the apartheid regime would transform South Africa from a country with a 10 percent white minority, to one with a 100 percent white majority. Since it was a democratic regime within the confines of the dominant community, the state's democratic nature would be beyond reproach. No one was fooled. The African National Congress launched a powerful campaign to counter any international recognition of the Bantustans as independent states, and the plot failed miserably at the international level -- with the notable, but perhaps unsurprising, exception that a lone "embassy" for Bophuthatswana was opened in Tel Aviv. Israel has employed similar strategies in Palestine. For example, Israel recognized 18 Palestinian Bedouin tribes and appointed a loyal sheikh for each in the Naqab (Negev) desert during the 1950s as a means of controlling these southern Palestinians, forcing those who did not belong to one of the tribes to affiliate to one in order to get Israeli citizenship (see Hazem Jamjoum, "al-Naqab: The Ongoing Displacement of Palestine's Southern Bedouin," al-Majdal #39-40, Autumn 2008/Winter 2009). In the late 1970s, the Israeli regime tried to invent Palestinian governing bodies for the West Bank and Gaza Strip in the form of "village leagues" intended to evolve into similar non-sovereign governments -- glorified municipalities of a sort. As with apartheid's Homelands, the scheme failed miserably, both because the Palestine Liberation Organization (PLO) had established itself as the sole legitimate representative of the Palestinian people, and because Palestinians largely understood the plot and opposed it with all means at their disposal. The main lesson for Israel was that the PLO would have to either be completely destroyed or would have to be transformed into Israeli apartheid's indigenous intermediary. Israel launched a massive campaign to destroy the PLO throughout the 1980s and early '90s. With the demise of the PLO's main backers in the Soviet bloc at the end of the Cold War and its strained relations with Saudi Arabia and Kuwait after the first Gulf War, Israel capitalized on the opportunity, and worked to transform the PLO from a liberation movement to a "state-building" project that was launched by the signing of the Oslo Accords, seven months before South Africa's first free election. The push for the establishment and international recognition of an independent Palestinian state within the Palestinian Bantustan is no different from the South African apartheid regime's campaign to gain international recognition of Transkei or Ciskei. This is the core of the "two-state solution" idea. The major and crucial difference is that in the current Palestinian case, it is the world's superpower and its adjutants in Europe and the Arab world pushing as well, and armed with the active acceptance of Palestine's indigenous intermediaries.

Applicability of the Crime of Apartheid to Israel
Odlična analiza izraelskog aparthejda na žalost za sada samo na engleskom
Fundamental laws, policies and practices of the Israeli government aim to establish and maintain Zionist Jewish Israeli domination over Palestinian nationals through the colonization of their lands and resources. These laws, policies and practices affect all Palestinian nationals, irrespective of their location and status since at least the Nakba of 1948. Hence, the crime of apartheid is applicable to Israel over all of Israel and the OPT. The ongoing exclusion of Palestinians from their homes, lands and country through internal and external displacement over the past 60 years has forced 70 percent of Palestinians to live as refugees and/or IDPs; the largest and longest standing refugee and IDP crises in the world today. In order to challenge Israel's rejection of international law as a valid framework capable of bringing a lasting solution to the conflict and its apartheid laws, policies and practices, it is necessary to support the shift of the struggle from the limited focus on the occupation of the OPT back to its roots as a struggle against apartheid and colonialism and occupation in all of mandate Palestine. In other words, only reparations based on an end to racial discrimination through the institutionalization of justice will end the conflict and bring peace. Uri Davis describes this process as "the dismantlement of the state of Israel as a Jewish state in the political Zionist sense of the term, an apartheid state, and its replacement with a democratic Palestine."81 Hence, the conflict will end when the colonizer and colonized live together, in equality, in all of Palestine. Until then, the racist and discriminatory laws, policies and practices of the state of Israel must be exposed and the government encouraged and pressured to annul its apartheid and colonial laws, policies and practices.


Ostali linkovi:
Otvoreno pismo javnosti nezavisne studentske inicijative Split
Kako nadležne institucije i dalje pokazuju potpuno nerazumijevanje tog jednostavnog i jasno artikuliranog zahtjeva, možemo samo zaključiti da se radi o tipičnoj demagogiji i pokušaju manipulacije akademskom zajednicom, ali i najširom javnošću. Pozivamo stoga tu istu javnost da ne nasjeda na ovakve pokušaje obmane od strane nadležnih tijela, a njima poručujemo: Ne ispuni li se naš zahtjev za potpuno javno financiranim visokoškolskim obrazovanjem na svim razinama, vidjeti ćemo se opet na jesen!

Nekoliko linkova i vijesti: žrtve agresije na Gazu, bojkot Izraela, Palestinci u Netanyahuovom Izraelu

Linkovi i vijesti za Palestinu/Izrael:
Confirmed figures reveal the true extent of the destruction inflicted upon the Gaza Strip; Israel's offensive resulted in 1,417 dead, including 926 civilians, 255 police officers, and 236 fighters.
Potvrđene brojke žrtava u 22-dnevnoj izraelskoj agresiji na Gazu koja je trajala od 27. prosinca 2008. do 18. siječnja 2009.
(12. ožujak 2009.)
Izraelsko-palestinski oružani sukob i izraelska okupacija podliježu zakonima Međunarodnog humanitarnog prava u kojem je jedno od najvažnijih načela načelo razlikovanja između osoba koje sudjeluju i osoba koje ne sudjeluju (uključujući civile) u borbama. Civili i civilni objekti moraju biti pošteđeni posljedica ratnih djelovanja do najveće moguće mjere. Istrage koje je proveo Palestinski centar za ljudska prava (PCHR) pokazuju da su izraelske okupacijske snage tijekom svojih napada na Pojas Gaze u spomenutom vremenskom periodu koristile prekomjernu silu i nisu razlikovale osobe koje sudjeluju od osoba koje ne sudjeluju u borbama, te time prekršile Međunarodno humanitarno pravo. Ova je tvrdnja potkrijepljena velikim brojem ubijenih civila u usporedbi s brojem poginulih pripadnika palestinskog pokreta otpora. U tijeku 22-dnevnog izraelskog napada na Pojas Gaze ubijeno je ukupno 1417 Palestinaca, uključujući 236 osoba koje su sudjelovale u borbama. Velika većina poginulih su civili i osobe koje nisu sudjelovale u borbama, koji prema Međunarodnom humanitarnom pravu predstavljaju zaštićene osobe. Ukupno je u izraelskim napadima živote izgubilo 926 civila, uključujući 313 djece i 116 žena. U napadima je također ubijeno 255 policajaca od kojih većina (njih 240) u zračnim napadima koji su izvedeni prvi dan agresije. Prema provjerenim podacima palestinskog ministarstva zdravstva ranjeno je ukupno 5303 Palestinaca, uključujući 1606 djece i 828 žena. Mnogi slučajevi -- uključujući napade u kojima nije pravljena razlika između osoba koje sudjeluju u borbama i osoba koje ne sudjeluju u borbama, te između civila i vojnih ciljeva, namjerno ubijanje, uništavanje imovine, odabir ciljeva, nepoduzimanje mjera predostrožnosti, pretjeranu uporabu sile, uporabu oružja poput bijelog fosfora u civilnim područjima -- predstavljaju teško kršenje Ženevskih konvencija i ratne zločine. Naizgled sustavno kršenje Međunarodnog humanitarnog prava u Pojasu Gaze također može predstavljati i zločin protiv čovječnosti. PCHR poziva sve države da ispune svoje zakonske obveze u skladu sa člankom 146 Četvrte ženevske konvencije i procesuiraju sve osobe koje se sumnjiči da su odgovorne za teška kršenja Ženevskih konvencija. Više na engleskom na linku (uključuje i link na poimenični popis palestinskih žrtava na arapskom).

On Anti-Semitism, Boycotts, and the Case of Hermann Dierkes: An Open Letter from Jewish Peace Activists
Židovski mirovni aktivisti podržavaju poziv na bojkot Izraela koji je uputio sindikalist i vođa njemačke ljevičarske stranke (DIE LINKE) Hermann Dierkes. Dierkes je izjavio da bi obični građani Palestincima u njihovoj borbi za pravdu mogli pomoći tako da podrže poziv na bojkot izraelskih proizvoda koji je upućen na Svjetskom socijalnom forumu kako bi se na taj način izvršio pritisak na izraelsku vladu. Nakon ove izjave Dierkes je bio izložen brojnim klevetničkim napadima i lažnim optužbama za antisemitizam, a zagovornici izraelske zločinačke politike čak su ga optužili da ponavlja nacističku politiku iz 1930-tih kada su nacisti pozivali na bojkot židovskih proizvoda. Na linku se na engleskom može pročitati pismo koje su na engleskom u njegovu i obranu poziva na bojkot Izraela potpisali brojni židovski mirovni aktivisti.
(Želim ponovo naglasiti da se pozivom na bojkot izraelskih proizvoda, institucija, kulturnih, akademskih i sportskih događanja i djelatnika itd. nikako ne poziva na bojkot svih židovskih proizvoda, institucija itd. što bi bilo antisemitski odnosno rasistički. Pozive na takav bojkot (dakle na bojkot židovskih, a ne isključivo izraelskih proizvoda, institucija itd. te isključivo proizvoda osoba i tvrtki za koje se dokazano zna da podržavaju izraelske zločine – npr. Lev Leviev ili Coca Cola) treba osuditi kao rasizam koji šteti borbi palestinskog naroda za ravnopravnost i ostvarenje ljudskih prava. Oni koji se prave da se bore za prava Palestinaca, a nisu se u stanju potruditi da naprave razliku između poziva na bojkot izraelskih i židovskih proizvoda, zapravo su cionistički agenti ili obične antisemitske budale koji mogu samo naštetiti ugledu i učinkovitosti međunarodnog pokreta za solidarnost s Palestincima i koje pod svaku cijenu treba izbjegavati. Židovi diljem svijeta nisu i ne mogu se smatrati odgovornima za politiku i zločine izraelske vlade. Bojkotom se nastoji vršiti pritisak na izraelske vlasti, institucije, tvrtke, te multinacionalne kompanije koje ulažu u Izrael s ciljem da svoju politiku mijenjaju. Bojkot dakle ima točno određeni cilj, a to je promjena zločinačke politike izraelskih vlasti, njihova izolacija do te promjene koju bi zapravo trebala nametnuti i provoditi međunarodna zajednica, ali kako ona to ne čini (već Izrael nagrađuje unatoč njegovim zločinima i namjernom i aktivnom onemogućavanju postizanja mira) na taj se potez moraju odlučiti sami savjesni građani, ako žele da se postigne pravedan mir u Palestini/Izraelu.)
But all of us agree that it is essential to apply pressure against the Israeli government if peace and justice are to prevail in the Middle East and all of us agree that a call for a boycott of Israel has nothing in common with the Nazi policy of "Don't buy from Jews." It is no more anti-Semitic to boycott Israel to end the occupation than it was anti-white to boycott South Africa to end apartheid. Social justice movements have often called for boycotts or divestment, whether against the military regime in Burma or the government of Sudan. Wise or not, such calls are in no way discriminatory. Violence in the Middle East has indeed led to some acts of anti-Semitism in Europe. There was a call to boycott Jewish-owned stores in Rome that was widely and appropriately condemned. We deplore such bigotry. Israel's crimes cannot be attributed to Jews as a whole. But, at the same time, a boycott of Israel cannot be equated with a boycott of Jews as a whole. An acute and disturbing form of racism rising in Europe today is Islamophobia and xenophobia directed at immigrants from Muslim countries. Dierkes has been a champion in defense of the rights of immigrants, while some of those who accuse all critics of Israel of being anti-Semitic often participate themselves -- like the Israeli government and state -- in such forms of racism. The Holocaust was one of the most horrific events in modern history. It is a dishonor to its victims to use its memory as a bludgeon to silence principled critics of Israel's unconscionable treatment of Palestinians.

A Harsh Reality for Palestinians
Ahmed Tibi, palestinskih zastupnik u Knessetu piše o rasističkoj i ekstremističkoj politici novog izraelskog premjera Netanyahua (iz desničarske stranke Likud) i novog izraelskog ministra vanjskih poslova Liebermana (iz krajnje desničarske stranke Yisrael Beiteinu).
Ekstremisti u Izraelu prijete autohtonoj palestinskoj populaciji „testovima lojalnosti“ i mogućnošću da njihovi pripadnici budu „prebačeni“ na područje koje je nominalno pod kontrolom Palestinske samouprave. Lieberman je jednom prilikom u svibnju 2004. izjavio da 90% palestinskih građana Izraela „nemaju što tražiti ovdje. Mogu pokupiti svoje zavežljaje i izgubiti se.“ No, obitelj Ahmeda Tibija, kao i ostale palestinske obitelji u Izraelu, na zemlji na kojoj i danas žive, živjele su stoljećima prije nego se Lieberman 1978. godine doselio u Izrael iz Moldavije. Lieberman je prije manje od 3 godine pozivao na smrtnu kaznu za palestinske zastupnike u Knessetu koji su se sastali s demokratski izabranim čelnicima palestinskog naroda na palestinskim područjima, uspoređujući ih s nacistima i proglašavajući ih kolaboracionistima. Palestinci koji danas žive u Izraelu su manjina koja je preostala nakon što je Izrael 1948. s tog područja protjerao oko 700 000 Palestinaca. Danas Lieberman poziva na „prebacivanje“, odnosno etničko čišćenje Palestinaca iz Izraela na palestinska područja. Henry Kissinger je pozvao na zamjenu teritorija; Lieberman i Kissinger zamišljaju da se dio Izraela može zamijeniti za dio okupirane Zapadne obale koju su ilegalno zaposjeli židovski kolonisti. No Izrael nema pravo na bilo koji dio okupiranih palestinskih područja, a Lieberman nema pravo nuditi zemlju na kojoj se nalaze domovi izraelskih Palestinaca u zamjenu za pripojenje palestinskih područja na kojima su naseljeni židovski kolonisti na Zapadnoj obali. Izraelski Palestinci su građani države Izrael i ne žele svoj status građana drugog reda u svojoj domovini, gdje su podvrgnuti brojnim diskriminacijskim zakonima, zamijeniti za život u palestinskom bantustanu. Palestinski se građani Izraela s diskriminacijom susreću na svim područjima života. Arapi čine 20% izraelskog stanovništva, ali ih tek 6% radi u javnom sektoru. Niti jedan arapski zaposlenik ne radi u izraelskoj središnjoj banci. Tibi poziva međunarodnu zajednicu da bojkotira ovu izraelsku vladu, a posebno Liebermana kao njenog ministra vanjskih poslova, kao što je bojkotirala pokojnog austrijskog krajnjeg desničara Jörga Haidera zbog njegovih anti-useljeničkih stavova. Više na engleskom na linku.


Ostali linkovi:
Što preko ljeta - ponuda škole stranih jezika za državne dužnosnike
Odličan cenzurirani tekst koji je uredništvo sveučilišnog časopisa "Universitas", nakon što ga je naručilo, odbilo objaviti. Ipak su vlasnici hrvatskih tiskovina vjerni dodvornici neoliberalnih oligarha i njihovog krupnog kapitala i profita i za njih budno paze da istina i opći interes javnosti ne izađu na vidjelo i ne budu shvaćeni.
Radi se o pokretanju procesa kroz koji su stvoreni uvjeti za političku subjektivaciju mnoštva koje je dosad a priori bilo diskreditacijski reprezentirano kao inertno, nezainteresirano ili lijeno te kroz povratnu reakciju istog ideološkog refleksa i oplakivano kao logični, ali nekim čudom zamrli, nositelj društvenih promjena. Za vlastodršce ugodna situacija prebacivanja odgovornosti za promjene na mnoštvo unaprijed odbačeno kao nesposobno, sada više nije moguća. Ono je od samo formalno postojećeg "dijela bez udjela" svakako postalo ozbiljan i precizno artikuliran politički subjekt koji teži verifikaciji svojeg glasa, politički subjekt s težnjom za univerzalnošću, onaj koji je spreman i sposoban artikulirati "volju za sve", a u stanju se samoorganizirati i disciplinirati. Disciplina, s obzirom na to da se direktnodemokratska plenumska procedura nastavlja i mimo suspenzije blokade, a sasvim sigurno i nakon što se postignu ciljevi, znači da taj subjekt neće dozvoliti da ga se depolitizira, što je primarna strategija svake antidemokratske tendencije. Umjesto proizvodnje sadržajno prazne retorike, manevriranja labirintima birokracije i čistih laži na koje smo navikli u polju onog što nam se neistinito predstavlja kao "politika", od studenata smo vidjeli (i mogli, tko je voljan, naučiti) nekoliko novosti koje bi trebale poslužiti za temeljito preispitivanje i konzekventnu sistemsku promjenu mogućnosti političkog organiziranja i djelovanja: od autolegitimirane direktnodemokratske procedure, preko transparentnosti informiranja kroz sve dostupne medije, preuzimanja odgovornosti za svoje obrazovanje i shvaćanja važnosti političke pedagogije, do artikulacije upravo zahtjeva, a ne prijedloga ili molbi. U ovome zadnjem sadržano je možda i najvažnije dostignuće ove akcije. Naime, odabirom iskazne strategije zasnovane na imperativnom modusu, umjesto modusu retoričkog pitanja, nije postignuta samo izravnija artikulacija ciljeva političke borbe, već je, u određenom smislu gerilski, premještena i sama bojišnica – iz standardnog, profesionaliziranog birokratskog diskurza čija su svrha samoproizvodnja i samoodržavanje, tj. u krajnjoj konzekvenci onemogućavanje svake sistemske promjene, prešlo se u odlučni diskurz jedine stvarne politike: one koja, uz aksiomatsku presumpciju jednakosti, deklarira postojanje nepravde i procesira je kroz praksu uklanjanja. Utoliko je najvažniji, i u raspravama često potpuno ignorirani, cilj studentske borbe i sistemske promjene koju podrazumijeva, pokušaj da se riješi problem reprodukcije socijalnih nejednakosti kroz sustav visokoškolskog obrazovanja. Nije stoga čudno što su strukture izvršne vlasti tijekom posljednjih 40 dana mantrale formulaični pseudoargument o nejasnoj artikulaciji studentskih zahtjeva – unutar prešućivanog sistema sprege korumpiranih dužnosnika s tranzicijskim kapitalom i medijima, čiji je neizrečeni ideološki oslonac globalni tržišni fundamentalizam, takav zahtjev ne samo da je opasan, već bi se zaista moglo povjerovati u to da je (njima) nerazumljiv jer je u (njihov) sistem neuklopiv, a nepersonalizirano mnoštvo koje ga ponavlja nije moguće kooptirati. On je naprosto izrečen na stranom jeziku, tj. različita ideološka konceptualizacija na koju se oslanja proizvodi paniku u sistemu. Budući da su studenti nepokolebljivo najavili da se borba nastavlja, bit će nužno da birokrati preko ljeta pohode školu stranih jezika jer su se, konačno, našli u zemlji u kojoj su oni stranci.

Bolivija:
19 instituciones de Santa Cruz están en emergencia y se movilizan
Institucije u Santa Cruzu u Boliviji su proglasile izvanredno stanje i stalno zasjedanje i mobiliziraju se u obranu svojih građana čija ljudska prava, kao i ustav, ostale bolivijske zakone te međunarodne konvencije svojim potezima krši Moralesova vlada iz La Paza. Predstavnici Santa Cruza traže da se teroristički napadi i akcija bolivijskih specijalaca 16. travnja istraže nepristrano i pod jurisdikcijom Santa Cruza, a traži se i osnivanje međunarodnog povjerenstva koje bi nepristrano istražilo te događaje. Čini se da Moralesove vlasti (koje uopće ne istražuju što se točno dogodilo 16. travnja u hotelu Las Americas u Santa Cruzu, kada su ubijena 3, a zarobljena 2 europskih državljana – već taj događaj pokušavaju zataškati, a dokaze od samog početka uništavaju) nastoje čelnike Santa Cruza i lokalne poduzetnike povezati s navodnim i nedokazanim „terorizmom i separatizmom“, zaplijeniti im imovinu i zatvoriti ih, kako bi se pred izbore u prosincu ove godine riješile svojih političkih protivnika i „pobijedile“ ih zatvorivši ih ili protjeravši iz zemlje, a ne pobjedom na demokratskim izborima.

Pronunciamiento del pueblo cruceño
I Hrvatska mora (zajedno s Mađarskom, Irskom i Rumunjskom) tražiti formiranje međunarodnog povjerenstva za nepristranu istragu i razjašnjavanje okolnosti u kojima su 16. travnja 2009. u Santa Cruzu ubijeni Eduardo Rózsa-Flores, Michael Dwyer i Árpád Magyarosi, a zarobljeni Mario Tadić i Előd Tóásó.
5. Rechazar y desconocer las actuaciones de la Comisión Multipartidaria de la Cámara de Diputados por su manifiesta parcialidad en la investigación de los supuestos hechos de terrorismo y exigimos la conformación de una Comisión Internacional para la investigación y esclarecimiento de los hechos de violencia perpetrados en nuestra ciudad en el mes de abril.