Izrael ponovo napada Gazu

Gaza assault live report

More information on Israel's ongoing assault on Gaza:
Ma'an News Agency
In Gaza
IMEMC
International Solidarity Movement
Electronic Intifada
The Angry Arab News Service

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove Misije - Goldstoneov izvještaj (linkovi na sve postove)

slika: Dora McPhee - “Taoc u Gazi” [ugljen i pastel]

Linkovi na sve postove s hrvatskim prijevodom dijelova Goldstoneovog izvještaja o sukobu u Pojasu Gaze koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na linku:

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 1. dio: Izvršni sažetak

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 2. dio: Povijestni kontekst sukoba od 1967.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 3. dio: Granatiranje u ulici al-Fakhura

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 4. dio: Namjerni napadi na civilno stanovništvo

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 5. dio: Namjerno uništavanje tvornica i civilne infrastrukture

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 6. dio: Korištenje palestinskih civila kao ljudskih štitova

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 7. dio: Lišavanje slobode Palestinaca tijekom izraelskih vojnih operacija

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 8. dio: Strateški ciljevi izraelskih vojnih operacija u Pojasu Gaze

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 9. dio: Neki učinci izraelske blokade i vojnih operacija na stanovništvo Pojasa Gaze

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 10. dio: Zatočeništvo izraelskog vojnika Gilada Shalita

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 11. dio: Postupanje izraelskih sigurnosnih snaga s Palestincima na Zapadnoj obali za vrijeme operacija u Pojasu Gaze

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 12. dio: O palestinskim raketnim i minobacačkim napadima na civile u južnom Izraelu

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 13. dio: Zaključci

Izraelska sabotaža humanitarne misije

(3. lipanj 2010.) Pukovnik Itzik Tourgeman je u utorak (1. lipnja) knessetskom Odboru za obranu i vanjske poslove rekao da postoje još 2 broda koja su na putu kako bi pokušali probiti pomorsku blokadu Pojasa Gaze, te da ta dva broda nisu došla do svog cilja jer je protiv njih poduzeta tajna akcija. Pokret za slobodnu Gazu sumnjao je na sabotažu kad su njihova 2 broda Challenger 1 i 2 imala mehaničkih problema dok su plovili prema flotili, no nisu se htjeli ni o čemu izjašnjavati tako dugo dok svoje sumnje ne budu mogli dokazati. Nakon ovih izjava ispada da nema potrebe da ih dokazuju. Guardian je istog dana izvijestio da je Izrael snažno ukazao na to da su izraelske snage tajno sabotirale neke od brodova koji su trebali ploviti za Gazu u sklopu flotile. Zamjenik ministra obrane Matan Vilnai izraelskom je radiju napomenuo da je u flotili bilo manje od 10 brodova koji su trebali sudjelovati u flotili. Neimenovani izvor izraelskih obrambenih snaga pred knessetskim je Odborom za obranu i vanjske poslove također spominjao „sive operacije“ koje su izvedene protiv flotile.

Srećom, zahvaljujući izvrsnim kapetanima svi su se putnici sigurno uspjeli iskrcati s pokvarenih brodova.

Sada Free Gaza Movement želi osigurati da brod Rachel Corrie bude dobro zaštićen, te da Izrael bude jasno upozoren da će za bilo što što bi se moglo brodu i njegovim putnicima i posadi dogoditi odgovoran biti Izrael.

Izraelske su vlasti putovanje broda Rachel Corrie pokušale sabotirati i riječima. Novinar Barak Ravid tako je za izraelski list Ha'aretz u četvrtak napisao da se očekuje „diplomatsko rješenje kojim bi se humanitarnom brodu Rachel Corrie dopustilo da bez incidenta pristane u izraelskoj luci Ašdod“, te navodi kako između izraelskih vlasti i organizatora putovanja postoji tajni dogovor o pristajanju broda u Izraelu.

To naravno nema nikakve veze s istinom. Free Gaza Movement je pokušao bezuspješno stupiti u kontakt s Barakom Ravidom koji je ove neistine objavio. Free Gaza Movement nema nikakvu namjeru ikada pristati u izraelskoj luci Ašdod.


Peticija:
Podržite putovanje broda Rachel Corrie u Gazu


Više informacija:
The Free Gaza Movement
Witness Gaza
Support the Freedom Flotilla - Emergency Response Plan
International Solidarity Movement

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove Misije, 11. dio: Postupanje izraelskih sigurnosnih snaga s Palestincima na ZO za vrijeme operacija u PG

Iz 20. poglavlja UN-ovog izvještaja o sukobu u Gazi:

XX. POSTUPANJE S PALESTINCIMA NA ZAPADNOJ OBALI OD STRANE IZRAELSKIH SIGURNOSNIH SNAGA, UKLJUČUJUĆI UPORABU PRETJERANE ILI SMRTONOSNE SILE TIJEKOM PROSVJEDA

(str. 383-399)

1375. Informacije koje je prikupila Misija ukazuju na kontinuirani obrazac zlostavljanja i uporabe sile od strane izraelskih sigurnosnih snaga protiv Palestinaca na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem. Zlostavljanje i niže razine uporabe sile navode se kao uobičajeni prilikom susreta do kojih dolazi između Palestinaca i izraelskih sigurnosnih snaga (vojske, policije i pogranične policije) na kontrolnim točkama, dok se veća, ponekad smrtonosna, razina sile koristi tijekom prosvjeda, napada i operacija pretraživanja i uhićivanja. Budući da su teško naoružane izraelske vojne snage prisutne diljem Zapadne obale, mogućnost nasilja uvijek postoji. Kako je jedan svjedok rekao Misiji, „uporaba sile je dio okupacijskog sustava kontrole, u kojem je ključni element strah, koji se može održati jedino putem stalne prijetnje i povremenog čina nasilja“.

1376. Nasilje nad Palestincima na Zapadnoj obali ne dolazi samo od strane sigurnosnih snaga. Izraelske su vojne operacije u Gazi pokrenute za vrijeme dok je Zapadna obala proživljavala neke od najgorih nasilnih napada kolonista u nekoliko proteklih godina.

1377. Svjedoci i stručnjaci su Misiju obavijestili o naglom porastu uporabe sile od strane izraelskih sigurnosnih snaga protiv Palestinaca na Zapadnoj obali od početka izraelskih operacija u Gazi. Nekoliko je prosvjednika ubijeno, a brojni su ranjeni od strane izraelskih snaga tijekom palestinskih prosvjeda koji su uslijedili nakon početka operacije, a razina nasilja koja je na Zapadnoj obali korištena tijekom operacije u Gazi zadržana je i nakon 18. siječnja. Izvještaji nevladinih organizacija potvrđuju ovu informaciju.

Nasilje kolonista na Zapadnoj obali tijekom razdoblja koje je prethodilo izraelskoj vojnoj operaciji u Gazi
1378. Početkom prosinca 2008. izraelski su kolonisti divljali i počinili nasilna djela nad lokalnim palestinskim stanovništvom u gradu Hebronu. Iako Izrael kao okupacijska sila ima obvezu održavati javni red i sigurnost na okupiranom području, izraelska policija nije intervenirala kako bi zaštitila Palestince. Kolonističko je nasilje redovita pojava, a cilja prvenstveno palestinske civile i njihovu imovinu, ali također povremeno i izraelske vojnike. Prema Uredu za koordinaciju humanitarnih poslova „korijenski uzrok ove pojave je izraelska desetljetna politika pospješivanja i ohrabrivanja naseljavanja izraelskih građana na okupirani palestinski teritorij, što je definirano kao transfer stanovništva i zabranjeno prema međunarodnom humanitarnom pravu“. Izraelski mediji porast kolonističkog nasilja pripisuju kolonističkom pokretu koji je postao znatno radikalniji nakon evakuacije izraelskih kolonista i vojske iz Gaze u kolovozu 2005.

1379. Prema informacijama iz raznih izvora, u Hebronu su 4. prosinca 2008, nakon što su izraelske sigurnosne snage iz doma obitelji Rajabi u starom dijelu grada Hebrona evakuirale izraelske koloniste, izbili neredi. Izvori Ujedinjenih naroda navode da su najprije izbili sukobi između kolonista i izraelskih sigurnosnih snaga, pri čemu su ozlijeđene osobe na obje strane; zatim se „nasilje nastavilo u gradu Hebronu. Skupine kolonista kamenjem su gađale palestinske kuće i palile vozila, poljoprivredna zemljišta, kuće i predmete u jednoj džamiji. Kolonisti su također pokušavali nasilno ulaziti u palestinske domove.“ Jedan je incident, u kojem je izraelski kolonist Ze'ev Braude pucao na i ranio 3 člana obitelji al-Matariyeh, snimljen i prikazan u stranim medijima.

1380. Nasilje je trajalo danima. Palestinske su bolnice izvijestile da su u tom razdoblju primile 17 osoba s ozljedama, uključujući 5 rana od metaka.

Uporaba sile protiv prosvjednika koji su na Zapadnoj obali prosvjedovali u znak solidarnosti s Gazom tijekom izraelske operacije u Gazi
1381. Izraelske su sigurnosne snage tijekom prosvjeda na Zapadnoj obali nakon početka izraelske operacije u Gazi počele koristiti znatno višu razinu sile. Razina sile koja je protiv prosvjednika korištena proteklih godina već je bila visoka, uključujući tijekom prosvjeda protiv Zida u mjestima poput Jayyousa, al-Ma'sare, Bi'lina i Ni'lina. Sela u kojima se redovito održavaju prosvjedi su izgubila ili im prijeti gubitak velikog djela zemlje zbog izgradnje izraelskih kolonističkih naselja i Zida. Stoga se razvio energičan nenasilni pokret otpora koji privlači podršku izraelskih i međunarodnih aktivista. Nove taktike i oružje koje koriste izraelske sigurnosne snage, a koji imaju za cilj gušenje ovog narodnog pokreta, rezultirali su smrću i ozljedama. Na primjer, u srpnju 2008. izraelska je pogranična policija ubila 2 djece, Ahmada Musu (10) i Yusefa Amera (17); obojica su ustrijeljena u glavu.

1382. Misiju su također zabrinuli daljnji navodi o uporabi nepotrebne, smrtonosne sile od strane izraelskih sigurnosnih snaga. Na javnom saslušanju u Ženevi, 6. lipnja 2009, dva su svjedoka, Mohamed Srour i Jonathan Pollak, opisali kako su 28. prosinca 2008. ubijena 2 mladića iz sela Ni'lin tijekom prosvjeda protiv izraelske operacije u Gazi. G. Srour je i sam bio nastrijeljen u nogu za vrijeme istog prosvjeda.

1383. G. Srour je na saslušanju 9. lipnja izjavio da je zbog rata mnogo ljudi diljem Zapadne obale, pa i u njegovom selu Ni'linu, odlučilo prosvjedovati i izraziti svoju solidarnost sa stanovnicima Gaze. U prosvjedu su sudjelovale osobe iz različitih pokreta solidarnosti, iz Izraela i međunarodne zajednice. Dvojica su svjedoka govorila o ozračju koje su doživjeli u sukobu s vojnicima i pograničnom policijom, koje je bilo znatno drugačije od situacije kakva je postojala prije operacije u Gazi. G. Pollack je rekao:
„Ozračje je tijekom incidenta, a i tijekom i nakon početka rata u Gazi općenito djelovalo kao da su uklonjena sva ograničenja. Vojnici su vezano uz rat u Gazi podrugljivo govorili stvari poput „Šteta što nismo u Gazi da ubijamo Arape“. Činilo se da se žele sukobiti, a to pokazuje i količina bojevog streljiva koje su upotrijebili. Ponašanje vojnika je uvelike eskaliralo – no to ne znači da je vojska prije sukoba u Gazi bila nježna.“

1384. Prema izjavama svjedoka, glavni je prosvjed završio kad su vojska i pogranična policija upotrijebile suzavac i šok granate kako bi rastjerale prosvjednike. Događaji koji su uslijedili odigrali su se na rubu sela, na znatnoj udaljenosti od mjesta gdje se gradi Zid. Dvojica ubijenih mladića činili su dio male skupine prosvjednika, od kojih su neki bacali kamenje na vojnike. Na video snimci se vidi kako 4 ili 5 vojnika ležerno hodaju uokolo i ne djeluju ugroženo. U to vrijeme još nije upotrijebljen suzavac. Deseci bojevih metaka ispaljeni su u smjeru skupine mladića, pri čemu su, s razmacima od po nekoliko minuta, pogođena njih 3. Mohamed Khawaja ustrijeljen je u čelo; Arafat Khawaja, koji se okrenuo kako bi pobjegao, pogođen je u leđa, a Mohammed Srour je ranjen u nogu. Nakon toga je kolima hitne pomoći bilo onemogućeno da dođu do žrtava, pa su ih mještani morali jednim dijelom nositi i zatim staviti u pick-up na koji je zatim vojska ispaljivala suzavac. Arafat Khawaja je proglašen mrtvim po dolasku u bolnicu, a Mohamed Khawaja je preminuo nekoliko dana kasnije.

1385. Još su 2 Palestinca ubijena tijekom drugih prosvjeda protiv izraelskih vojnih operacija u Gazi. 4. siječnja ubijen je Mufid Walwel, za vrijeme prosvjeda u okolici Qalqilyje, gdje izraelske vlasti namjeravaju graditi Zid. U Hebronu je 16. siječnja preminuo Mus'ab Da'na, nakon što je ustrijeljen u glavu. Prema izvještaju jedne nevladine organizacije, vjeruje se da je za oba incidenta odgovorna izraelska pogranična policija.

1386. Misija je od izraelske vlade zatražila da objasni pojačanu uporabu bojevog streljiva za vrijeme prosvjeda na Zapadnoj obali, ali nije dobila nikakav odgovor.

Povišena razina uporabe sile po završetku operacije u Gazi
1387. Po završetku vojnih operacija u Gazi u prosincu i siječnju, pojačana razina sile navodno se nastavila koristiti protiv prosvjednika i u drugim situacijama. Misija je saslušala jednog očevica koji je ispričao kako je 13. ožujka 2009. patronom suzavca u čelo ranjen američki državljanin Tristan Anderson dok je sudjelovao u prosvjedu protiv Zida u Ni'linu. Svjedok tvrdi da je g. Anderson fotografirao izraelske vojnike i pogranične policajce koji su napadali prosvjednike. Vojnici su na njega iz dalekometnog oružja ispalili patronu suzavca velike brzine pri čemu mu je smrskano čelo. Dok je ležao na zemlji, pogranična policija, koja je mogla vidjeti kako je pao i da leži na zemlji, nastavila je ispaljivati suzavac u njegovom smjeru. Video snimka koja je dostavljena Misiji prikazuje palestinske bolničare u svjetlo narančastim uniformama, tijelo g. Andersona na nosilima, patronu suzavca koja pada direktno iza njih i razvijanje velikog oblaka suzavca. Prema tvrdnjama svjedoka, izraelske su snage usporile prebacivanje g. Andersona iz palestinskih kola hitne pomoći u izraelska kola hitne pomoći na kontrolnoj točki prije ulaska u Izrael. 1. kolovoza 2009. g. Anderson je još uvijek bio u kritičnom stanju u jednoj izraelskoj bolnici.

1388. U Bi'linu je 17. travnja 2009. patronom suzavca velike brzine ubijen Bassem Abu Rahma koji je pogođen u grudni koš s udaljenosti od 30 do 40 metara. Ubojstvo, koje se dogodilo tijekom mirnog prosvjeda protiv Zida, snimljeno je kamerom. Snimka prikazuje g. Abu Rahmu kako stoji na malom brežuljku, jasno je vidljiv i nenaoružan, i na nikakav drugi način ne predstavlja prijetnju.

1389. Očevici su Misiju izvijestili da su osjećali da je za snajperiste, koji sada rutinski ulaze u sela i zauzimaju krovove zgrada, ciljanje prosvjednika na način neprimjeren u kontekstu kontroliranja gomile, s očiglednim nemarom za živote ili dijelove tijela pogođenih osoba, postalo gotovo zabava.

1390. Na prosvjedu u Ni'linu 5. lipnja 2009. snajperisti su ustrijelili 5 ljudi, od kojih je 1, Aqel Srour, ubijen, a drugi, jedan 15-godišnji dječak, pogođen u trbuh, što je kod njega prouzrokovalo trajni invaliditet. Al-Haq otvaranje vatre na Sroura, koji je prema tvrdnjama te iste organizacije pritrčao u pomoć dječaku ranjenom u trbuh, opisuje kao slučaj „namjernog ubijanja“.

1391. Oružje koje koriste sigurnosne snage također su uzrok zabrinutosti. Mnoga ranjavanja prosvjednika tijekom prosvjeda protiv Zida proteklih mjeseci (u Ni'linu, Bi'linu, Jayyousu, Bitunyji i Budrusu), te smrt Aqela Sroura i 14-godišnjeg dječaka koji je ubijen u Hebronu u veljači, navodno su prouzročeni puškom Ruger kalibra .22. B'Tselem je prosvjedovao protiv upotrebe ovog oružja kao sredstva za kontroliranje gomile na temelju toga što to oružje može biti smrtonosno. U svom odgovoru B'Tselemu od 26. veljače izraelski sudac-državni odvjetnik je napisao da su „pravila za otvaranje vatre koja se primjenjuju na streljivo kalibra .22 općenito usporediva s pravilima za otvaranje vatre koja se primjenjuju na „uobičajeno“ streljivo“, te da „smo nakon primitka vašeg pisma, izdali naputak da se snage ponovo poduči u pogledu obvezujućih pravila za otvaranje vatre koja se primjenjuju na uporabu puške Ruger.“ Međutim, iz prirode ubojstva Aqela Sroura i ozljeda koje su zadobili prosvjednici u mjesecima koji su uslijedili nakon odgovora suca-državnog odvjetnika, jasno je da uporaba puške Ruger nije obuzdana.

1392. Pravila za otvaranje vatre izraelskih oružanih snaga za Zapadnu obalu navode da se drugačija pravila primjenjuju u situacijama u kojima su prisutni izraelskih državljani, u usporedbi sa situacijama kada su prisutni samo Palestinci. Na primjer, ta pravila dopuštaju uporabu bojevog streljiva pod određenim uvjetima, u slučaju nasilnih „nereda“ u blizini Zida ili na obližnjem području. Međutim kada sudjeluju i Izraelci, uporaba bojevog streljiva je zabranjena. Slično tome postoje različite odredbe koje se odnose na uporabu pucnjeva upozorenja i gumenih metaka. Međutim, svjedoci su Misiji ukazali da vojska više ne razlikuje između Palestinaca i njihovih izraelskih i međunarodnih pristaša, već koristi višu razinu nasilja protiv svih.

1393. Misija je izraelskoj vladi postavila pitanje o različitim pravilima za otvaranje vatre koja se primjenjuju na okupiranom palestinskom području u situacijama kada su prisutni izraelskih državljani za razliku od situacija kada oni nisu prisutni, no nije dobila nikakav odgovor.

1394. Na nedavnom sudskom saslušanju, pukovnik Virob, zapovjednik jedne izraelske brigade na Zapadnoj obali, branio je rutinsku uporabu sile u postizanju okupacijskih ciljeva. Prema Udruženju za građanska prava u Izraelu, kad je pukovnik Virob upitan o uporabi fizičke sile tijekom istraga osoba koje nisu osumnjičenici, on je izjavio da „uporaba nasilja i agresije kako bi se spriječilo da situacija eskalira i potreba da se upotrijebi još više nasilja nije samo dopuštena, već ponekad i neizbježna (...) udaranje, naguravanje, u situaciji čak i s ljudima koji nisu upleteni u operativnu situaciju, ako to može pomoći u izvršenju misije, sigurno je moguće.“ Dodao je da „način na koji koristite nasilje također treba biti primjeren (...), šamar, ponekad udarac u potiljak, u slučajevima kada dođe do sukoba, reakcije s palestinske strane, ponekad je razuman udarac koljenom ili davljenje kako bi se određenu osobu primirilo“.

1395. Misija je zabrinuta izvještajima o bezrazložnom zlostavljanju od strane izraelskih vojnika. Misija je saslušala svjedočanstva s video snimke koja je prikazana na izraelskoj televiziji, u kojoj se opisuje operacija pretraživanja i uhićivanja koju je izvela brigada Kfir u selu Haris na Zapadnoj obali. Stotine vojnika sudjelovale su u noćnom napadu u tom selu s ciljem da pronađu dječake za koje su mislili da su bacali kamenje na kolonističke automobile nekoliko dana ranije. The Independent je 9. lipnja 2009. izvještavao o toj operaciji, citirajući vojnike iz Kfir brigade koji su sudjelovali u operaciji. Jedan od vojnika je izjavio da je vidio mnoge vojnike kako „koljenima udaraju [Palestince] jer su se dosađivali, jer stojite tamo deset sati, ništa ne radeći, pa su premlaćivali ljude“. Drugi je vojnik opisao „fanatično ozračje“ tijekom operacija pretraživanja. „Ušli bismo u kuću i sve izvrnuli naopačke“, prisjetio se, ali vojnici nisu pronašli nikakvo oružje. „Zaplijenili su kuhinjske noževe.“ Prvi je vojnik izjavio da je sudjelovalo mnogo vojnika. „Mnogo je rezervista sudjelovalo, oni su se totalno zabavljali zlostavljajući Palestince: psovali ih, ponižavali, čupali ih za kosu i uši, udarali nogama, šamarali. Te su stvari bile pravilo.“ Opisao je premlaćivanje jednog djeteta:
„Vojnici koji su [zatočenike] odveli na WC jednostavno su u trenu na njih sručili gomilu batina, psujući ih bez ikakvog razloga. Kad su jednog Arapina odveli na WC kako bi se pomokrio, jedan od vojnika dlanom ga je udario tako jako da ga je srušio na pod. Imao je straga ruke vezane najlonskim lisicama i povez preko očiju. Nije bio bezobrazan, nije učinio ništa što bi bilo koga iživciralo... [to su učinili] samo zato što je bio Arapin. Mogao je imati oko 15 godina.“

1396. Izjavio je da su incidenti koji su se odigrali u WC-u bili „ekstrem“ i dodao da batinama nije prolivena krv. Radilo se o „suhim premlaćivanjima, ali to je svejedno premlaćivanje“.

1397. Video snimka koju je na internetu objavila izraelska pogranična policija pod kategorijom „komedija“ pruža uvid u to kako sami pripadnici sigurnosnih snaga doživljavaju namjerno zlostavljanje. Misija je primila izvještaje o drugim, sličnim događajima, čime je pobuđena zabrinutost da su povećana uporaba sile i dehumanizacija postale uobičajene u postupanju sigurnosnih snaga.

Uloga nekažnjavanja
1398. Nekoliko je svjedoka Misiji reklo da je za vrijeme operacije u Gazi na Zapadnoj obali vladao osjećaj da je „svima sve dopušteno“, da je izraelskim snagama dopušteno svako ponašanje. Pojačana uporaba sile u odnosu na onu koja se prije koristila na Zapadnoj obali mogla bi se pripisati promjeni ozračja ili stavova prema „drugome“ tijekom rata. Postoje naznake da se takva promjena u stajalištu također vidjela za vrijeme rata u Libanonu 2006. Postoji opasnost da se pojam o tome što se smatra „normalnim“ i „prihvatljivim“ postupanjem pomakne na još više razine, ako oni koji su bili na odgovornim položajima ne odgovore na primjeren način. U pogledu nedavnog porasta nasilja od strane izraelskih sigurnosnih snaga na Zapadnoj obali, B'Tselem je izjavio da osude od strane ministara i drugih dužnosnika ostaju isključivo deklarativne. Za to vrijeme, sigurnosne snage koje zloupotrebljavaju svoje ovlasti, nastavljaju zlostavljati i premlaćivati Palestince, uključujući maloljetnike (...). Ako se sigurnosnim snagama šalje ikakva poruka, onda je to poruka da čak i ako establišment ne prihvaća nasilna djela, ipak neće poduzeti nikakve mjere protiv onih koji ih počinjaju. Posljedica takve poruke je da životi i dostojanstvo Palestinaca postaju beznačajni i da sigurnosne snage mogu nastaviti, u skladu sa funkcijom koju obavljaju, zlostavljati, ponižavati i premlaćivati Palestince s kojima dolaze u kontakt.

1399. Nekada je svaki slučaj u kojem je ubijen neki Palestinac koji nije sudjelovao u neprijateljstvima bio podvrgnut kaznenoj istrazi. Ta se politika promijenila 2000. godine. Kaznene su istrage sada iznimka, o tim se slučajevima sada samo razgovara tijekom „operativnog ispitivanja“ u samoj vojsci. Udruženje za građanska prava u Izraelu i B'Tselem su 2003. godine podnijeli zahtjev da se ova promjena ukine i vrati prijašnje stanje, tražeći da svaka smrt civila bude neovisno istražena. U zahtjevu su se tražile istrage pojedinačnih smrti i postavljalo načelno pitanje koje se odnosilo na cjelokupnu politiku. Zahtjev da se istraže pojedinačne smrti je odbijen, a odluka o načelnom pitanju još se čeka.

1400. Yesh Din je objavio da se više od 90% istraga kolonističkog nasilja prekida bez „podizanja optužnice“. B'Tselem je u lipnju 2009. objavio da će optužbe protiv g. Braude, hebronskog kolonista koji je snimljen kako otvara vatru i ranjava 3 Palestinca u prosincu 2008, biti odbačene, jer je sud naredio da se obznane „tajni dokazi“ protiv njega, a potencijalna opasnost za javnost od njihovog objavljivanja bila bi veća od štete koju je počinila osoba, čije počinjenje nasilnog zločina je dokumentirano i koja će biti puštena na slobodu i vratiti se u društvo.

1401. U lipnju 2009, izraelskom je aktivistu, kojeg je izraelska pogranična policija 2006. godine ranila u glavu, dodijeljena odšteta za ozljedu u izvansudskoj nagodbi. Do današnjeg dana zapovjednik koji je naredio otvaranje vatre nije podvrgnut kaznenoj istrazi.

1402. Ashraf Abu-Rahma je 7. srpnja 2008. iz blizine pogođen u glavu dok je imao povez preko očiju i lisice na rukama. Ovaj je incident snimljen i prikazan široj javnosti. Kad je izraelski vojni glavni odvjetnik časnika koji je naredio pucanje u Abu-Rahmu optužio za „nedolično postupanje“, izraelska profesorica međunarodnog prava, Orna Ben-Naftali je ustvrdila da „ova odluka pokazuje politiku tolerancije nasilja protiv nenasilnih civilnih prosvjednika koji se protive izgradnji izraelskog Zida“. Dodala je da je „implikacija ove politike dvostruka: prvo, može „nedolično ponašanje“ – koje je prema zakonu ratni zločin – pretvoriti u zločin protiv čovječnosti; drugo, može se protumačiti kao poziv međunarodnoj zajednici da intervenira primjenom univerzalne jurisdikcije“.

Pravna analiza i zaključci
1403. Izrael prema Palestincima na Zapadnoj obali ima obveze kako prema međunarodnom humanitarnom pravu tako i prema međunarodnom pravu ljudskih prava. U pogledu prvoga, obveze proističu iz statusa koji Izrael ima kao okupacijska sila i obveza koje iz tog statusa proizlaze u pogledu zaštićenih osoba. U pogledu drugog, specifične obveze zaštite ljudskih prava svih pojedinaca na Zapadnoj obali proizlaze iz običajnog prava i obveza koje je Izrael prihvatio prema različitim konvencijama o ljudskim pravima koje je ratificirao. Obveze iz oba ova korpusa zakona nadopunjuju se i međusobno podupiru, te pružaju jasni okvir u kojem treba gore predstavljene činjenice analizirati (vidi poglavlje IV). U pogledu pitanja kojima se bavi ovo poglavlje, najvažnije obveze su slijedeće.

1. Kolonističko nasilje nad Palestincima na Zapadnoj obali
1404. Izrael je obvezan prema običajnom pravu, kako ga odražava članak 43 Haških pravila, osigurati javni red i sigurnost na Zapadnoj obali:
Članak 43. Obzirom da su ovlasti legitimne sile de facto prešle u ruke okupatora, on mora poduzeti sve mjere u svojoj moći da ponovo uspostavi, i osigura, u mjeri u kojoj je to moguće, javni red i sigurnost, poštujući, osim u slučaju apsolutne spriječenosti, zakone koji su na snazi u toj zemlji.

1405. Ovu obvezu podupire obveza koju Izrael ima prema članku 27 Četvrte ženevske konvencije da Palestinci, kao zaštićene osobe, budu zaštićeni od svih nasilnih djela ili prijetnji:
Čl. 27. Zaštićene osobe ... treba naročito zaštiti od svih nasilnih djela ili prijetnji, te od uvreda i javne radoznalosti.

1406. Međunarodno pravo ljudskih prava također obvezuje Izrael da zaštiti Palestince od nasilja od strane privatnih pojedinaca i da istraži i kazni sva nasilna djela primjenjujući kazneno pravo, bez diskriminacije.

1407. Palestinci tako imaju „pravo na osobnu sigurnost“ prema članku 9(1) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, čije značenje Odbor za ljudska prava tumači kao obvezu države da poduzme razumne i primjerene mjere kako bi zaštitila pojedince od prijetnji smrću od strane osoba pod svojom jurisdikcijom, uključujući prijetnje koje dolaze od strane privatnih osoba. Prema članku 2 tog Pakta Izrael ima obvezu „donijeti takve zakone ili druge mjere koji bi mogli biti potrebni za ostvarenje prava priznatih u ovom Paktu“ i „osigurati da svaka osoba čija su prava ili slobode kako su priznate u ovom Paktu prekršeni raspolaže djelotvornim pravnim lijekom“. Kod primjene zakona, Izrael je obvezan prema članku 26 tog Pakta osigurati da „sve osobe budu jednake pred zakonom i bez ikakve diskriminacije uživaju pravo na jednaku zakonsku zaštitu“. Konačno, ukoliko su nasilna djela koja predstavljaju okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje počinjena od strane privatnih pojedinaca uz prešutno odobrenje javnih dužnosnika (uključujući sigurnosne snage), Izrael ima obvezu prema članku 16 Konvencije protiv mučenja spriječiti takva djela:
Čl. 16(1). Svaka država stranka se obvezuje da spriječi druga djela nehumanog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja na svakom teritoriju pod svojom jurisdikcijom..., kad su takva djela počinjena od strane ili na poticaj ili uz pristanak ili prešutno odobravanje nekog javnog dužnosnika ili druge osobe koja djeluje u službenom svojstvu.

Zaključci
1408. U pogledu nasilnih djela počinjenih nad Palestincima od strane kolonista, poput onih gore navedenih koja se odnose na slučajeve u prosincu 2008. u Hebronu, Misija zaključuje, na temelju izvještaja koje je primila i pregledane video snimke, da Izrael nije ispunio svoje obveze prema međunarodnom pravu ljudskih prava niti prema međunarodnom humanitarnom pravu da zaštiti Palestince od nasilja privatnih pojedinaca. U nekim slučajevima, dokazi o prešutnom odobravanju tog nasilja od strane sigurnosnih snaga mogli bi dokazati kršenje relevantnih obveza koje se odnose na okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje.

1409. Utoliko u koliko postoji prešutno odobravanje samo u pogledu nasilja nad Palestincima od strane kolonista, ali ne i nasilja nad kolonistima od strane Palestinaca, postoji jak argument za tvrdnju da postupanje sigurnosnih snaga predstavlja povredu obveza Izraela da ne diskriminira na temelju nacionalnog podrijetla u skladu s Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima.

1410. Činjenice također upućuju na kršenje članka 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima koji jamči jednaku zakonsku zaštitu, naročito u onoj mjeri u kojoj se navodi Palestinaca o kolonističkim napadima ne istražuju.

1411. Konačno, budući da nije primjereno istražio navode o tome kako država nije zaštitila Palestince i o prešutnom odobravanju državnih aktera nasilja od strane privatnih osoba i tako omogućio djelotvorni pravni lijek osobama koje su bile žrtve kršenja ljudskih prava, Izrael je također prekršio i članak 2 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima:

2. Postupanje Izraela u pogledu prosvjeda solidarnosti s Gazom
1412. Sve osobe na Zapadnoj obali uživaju pravo na slobodu izražavanja koje je opisano u članku 19 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima:
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu mišljenja bez tuđeg uplitanja i traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg sredstva i bez obzira na granice.

1413. Izrael prema članku 21 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima ima obvezu priznati pravo na mirno okupljanje. Iako je moguće postaviti ograničenja na ostvarivanje tog prava, ta ograničenja moraju biti „u skladu sa zakonom i biti prijeko potrebna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, javnog reda (ordre public), zaštite javnog zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih osoba“. U skladu s člankom 2 tog Pakta, ograničenja prava na mirno okupljanje mogu se nametnuti samo „bez obzira na razlike, kao što su rasa, boja kože, spol, jezik, religija, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, imovina, rođenje ili neka druga okolnost“.

1414. U svom postupanju s palestinskim civilima, uključujući u kontekstu javnih prosvjeda, Izrael je obvezan prema člancima 2 i 6 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima osigurati, bez obzira na razlike, da nitko ne bude samovoljno lišen života:
Čl. 2(a). Svaka država stranka ovoga Pakta se obvezuje da će poštivati i jamčiti prava priznata u ovome Paktu svim osobama na svom području i područjima koja se nalaze pod njenom jurisdikcijom bez obzira na razlike, kao što su rasa, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovina, rođenje ili neka druga okolnost.
Čl. 6(1). Svako ljudsko biće ima prirodno pravo na život. To pravo treba zaštititi zakonom. Nitko ne smije biti samovoljno lišen života.

1415. Izrael nadalje ima obvezu osigurati da nitko neće biti podvrgnut mučenju ni okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju (članak 7 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članci 2 i 16 Konvencije protiv mučenja), bez diskriminacije.

1416. Četvrta ženevska konvencija također Izraelu nameće nekoliko obveza vezano uz postupanje prema Palestincima koji sudjeluju u prosvjedima. Prema članku 27 Izrael mora osigurati da se s Palestincima kao zaštićenim osobama „u svakom trenutku ... postupa humano, i da su... zaštićeni, naročito od svakog nasilja ili prijetnji nasiljem, od uvreda i javne radoznalosti“. Postupanje Izraela kao okupatora mora biti „bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja temeljenog, naročito, na rasi, vjeri ili političkom uvjerenju“. Iz članka 32 proizlazi zabrana „poduzimanja bilo kakvih mjera čiji bi karakter mogao prouzročiti tjelesnu patnju ili istrjebljenje zaštićenih osoba“.

1417. Konačno, Izrael ima obveze prema člancima 146 i 147 da:
„pred svoje sudove izvede osobe za koje postoje navodi da su počinile ili naredile da se počine ... teške povrede Četvrte ženevske konvencije, uključujući namjerno ubijanje, mučenje ili nečovječno postupanje, namjerno nanošenje velike patnje ili teških ozljeda tijela ili zdravlja, opsežno uništavanje i oduzimanje imovine, koje nije opravdano vojnom nužnošću i koje je provedeno protuzakonito i samovoljno.“

1418. Sadržaj međunarodnih obveza zaštite ljudskih prava koje su gore iznesene pojašnjen je putem brojnih drugih izvora, uključujući jurisprudenciju tijela stvorenih poveljama o ljudskim pravima (naročito Odbor za ljudska prava) i različite standarde koji su prihvaćeni pod okriljem Ujedinjenih naroda. Najvažniji u pogledu gore navedenih činjenica spominju se niže u tekstu.

1419. Dopuštena uporaba sile od strane osoba s policijskim ovlastima usko se tumači prema međunarodnom pravu ljudskih prava. Kodeks ponašanja policijskih djelatnika, navodi da policijski djelatnici (među koje se ubrajaju i vojne vlasti kad provode policijske ovlasti) „silu smiju koristiti samo kad je to stvarno nužno i u onoj mjeri u kojoj to zahtjeva obavljanje njihove dužnosti“ (čl. 3). Prema Temeljnim načelima o uporabi sile i vatrenog oružja od strane policijskih djelatnika:
„policijski djelatnici neće koristiti vatreno oružje protiv osoba osim u samoobrani ili obrani drugih od neminovne prijetnje smrću ili ozbiljnom ozljedom, kako bi spriječili počinjenje naročito ozbiljnog zločina koji uključuje ozbiljnu prijetnju životu, uhitili osobu koja predstavlja takvu opasnost i opire se njihovom autoritetu, ili spriječili bijeg takve osobe i to samo onda kada manje ekstremna sredstva nisu dovoljna za postizanje ovih ciljeva.“

1420. U slučajevima kada je zakonita uporaba sile i vatrenog oružja neizbježna, policijski djelatnici obvezni su, inter alia, „osigurati da se ranjenima ili pogođenim osobama pomogne i pruži liječnička pomoć što je prije moguće“.

1421. Ukoliko događaji uključuju osobe koje su borci za ljudska prava, važna je i Deklaracija o pravu i odgovornosti pojedinaca, skupina i društvenih organa u promicanju i zaštiti općepriznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda (Deklaracija o borcima za ljudska prava), naročito članak 5 koji potvrđuje pravo svakoga da „se sastane i mirno okupi“ u cilju promicanja i zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda.

[...]


Linkovi Palestina/Izrael:
Ewa Jasiewicz: A force more powerful
Every Palestinian family we met in Gaza, particularly after Israel's invasion last winter kept saying to us: "We don't want aid, we need a political solution; we need our rights. Our issue cannot be reduced or swapped into bags of flour or food parcels. Palestine is not a humanitarian issue -- it is a political one." This reality, of the need for justice, tests the aid industry in Palestine, and the false "objectivity" and lack of political will in the face of human suffering with the claim: "We don't take sides. We want to continue to keep giving our humanitarian aid." Well, we do take sides -- that of direct democracy over occupation and apartheid. This flotilla is an interruption to a discourse of power that says -- governments know best, leave it to us to negotiate new "freedoms" and realities; a continuation of not even top-down but top-to-top processes of keeping power out of the hands of ordinary people. Leaders fly from continent to continent, round table discussions go round and round, elephants in the room stamp their feet and roar ignored. This flotilla puts that power back into our hands -- to interrupt this ongoing Nakba. We will not stop. From 1948 until now, history keeps repeating itself, colonies keep expanding, corporations keep reaping the rewards of reproducing repression; daily dispossession and casual killing is normalized, and alienation from the consequences of our work and actions keeps us compartmentalized. The occupation is reproduced on a daily basis in factories, classrooms, courtrooms, cinemas, art galleries, supermarkets and holiday resorts. Radical refusal, radical transgressions can make change happen. Refusing to be alienated from our brothers and sisters and recognizing our community is the essence of solidarity.

Israel tells diplomats it will stop Gaza aid boats
Izrael stranim diplomatima najavljuje da će prekršiti međunarodno pravo i silom zaustaviti humanitarne brodove i nenaoružane mirovne aktiviste da iz međunarodnih voda uđu u teritorijalne vode Pojasa Gaze. U lipnju prošle godine izraelska je mornarica otela civilni brod s humanitarnom pomoći i njegove nenaoružane putnike, uključujući irsku nobelovku Mairead Maguire.

"Treat Our Passengers and Cargo with Respect" says Senator Mark Dearey
Irski veleposlanik u Izraelu zatražio je od izraelskog ministarstva vanjskih poslova da osigura da flotila humanitarnih brodova sigurno isporuči svoju humanitarnu pomoć u Pojas Gaze. 9 brodova u Pojas Gaze prevozi više od 10 000 tona lijekova, građevinskog i obrazovnog materijala koje su donirali građani više od 60 zemalja. Senator irske Stranke zelenih također je pozvao Izrael da dopusti brodovima da ispune svoju misiju i dostave humanitarnu pomoć u Pojas Gaze.

Greta Berlin: Gaza Fever
Bivši malezijski premijer Tun Dr. Mahathir bin Mohamad i njegova supruga Tun Dr. Siti Hasmah bin Mohamad pomogli su kroz globalnu mirovnu organizaciju Perdana među malezijskim građanima prikupiti više od 300 000 eura kako bi Free Gaza Movement mogao kupiti 1 teretni i 2 putnička broda. Na tim brodovima Free Gaza Movement plovi u Gazu ovaj mjesec. Njima će se pridružiti brodovi koje su pripremili i opremili Europska kampanja za okončanje opsade Gaze (ECESG), turska humanitarna organizacija Insani Yardim Vakfi (IHH), Brod za Gazu Grčka, Brod za Gazu Švedska i Međunarodni odbor za ukidanje opsade Gaze. 9 brodova s humanitarnom pomoći i mirovnim aktivistima u svibnju u Pojas Gaze prevozi građevinske materijale, papir, medicinsku opremu, igračke za djecu.

Second Ship Joins the Freedom Flotilla on Way to Gaza
Drugi brod Freedom Flotille isplovio za Gazu (22. svibanj)
Iz Istambula je 22. svibnja isplovio drugi brod koji će se pridružiti ostalim brodovima u flotili i otploviti u Gazu. Pokrovitelj broda je turska humanitarna organizacija Insani Yardim Vakfi (IHH), a u Gazu će prevesti 600 putnika. Flotilu čini ukupno 9 bodova iz 4 zemlje, a prevoze 10 000 tona humanitarne i druge pomoći koje Izrael svojom blokadom i opsadom odbija pustiti u Pojas Gaze. Brod Rachel Corrie koji je prvi isplovio iz Irske, sada se pun cementa, papira, školskog materijala i pribora i medicinske opreme nalazi u blizini portugalske obale.


Ostali linkovi:
Michael D. Yates: Mi protiv njih - Radnička klasa u akademskoj tvornici
Naš ekonomski sustav pogoni akumulacija kapitala, odnosno pokušaj male manjine ljudi koja posjeduje produktivno bogatstvo društva da što je moguće više uveća profit i rast svojih poduzeća. Ovaj je nagon neprestano na djelu i postupno preplavljuje ne samo čitavi planet nego gotovo svaki aspekt života u svakoj državi na Zemlji. ... Snažna radnička klasa mijenja sve političke parametre i omogućuje ono što su inače samo snovi. Želimo li zaustaviti ono što nam se događa, moramo sudjelovati ne samo u vlastitim borbama nego i u široj borbi za izgradnju egalitarnog i demokratskog društva - u kojem se kritičko obrazovanje shvaća kao društveno dobro, i u kojem je pripremanje studenata za puke timske igrače, prilagodljive svakom vjetru promjene koji zapuše u njihovom smjeru, shvaćeno kao oblik društvenog ludila.

Intervju: Gáspár Miklós Tamás
Intervju s mađarskim teoretičarom Gáspárom Miklósem Tamásem o ekonomskoj krizi, tranziciji, političkoj situaciji u Mađarskoj i Europi, EU, realsocijalizmu itd.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove Misije, 8. dio: Strateški ciljevi izraelskih vojnih operacija u Pojasu Gaze

O strateškim ciljevima izraelskih vojnih operaciji u Gazi iz XVI. poglavlja Goldstoneovog UN-ovog izvještaja o sukobu u Pojasu Gaze

XVI. CILJEVI I STRATEGIJA IZRAELSKIH VOJNIH OPERACIJA U GAZI

[...]

(str. 329-335)

B. Razvoj strateških ciljeva u izraelskom vojnom razmišljanju

1189. Izraelske operacije na okupiranom palestinskom području imale su neka konzistentna obilježja. Naročito uništavanje zgrada, uključujući kuća, predstavlja taktičku temu koja se stalno ponavlja. Specifična sredstva koja je Izrael koristio da bi postigao svoje vojne ciljeve na okupiranom palestinskom području i u Libanonu u više su navrata oštro kritizirana u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, naročito izraelski napadi na kuće. Vojne operacije od 27. prosinca do 18. siječnja nisu se dogodile u zrakopraznom prostoru, bilo što se tiče neposrednih uzroka u pogledu dinamike imeđu Hamasa i Izreala bilo vezano uz razvoj izraelskog vojnog razmišljanja o načinu kako najbolje opisati prirodu izraelskih vojnih ciljeva.

1190. Pregled dostupnih informacija otkriva da, dok su mnoge taktike ostale iste, novo je određivanje strateških ciljeva rezultiralo kvalitativnim pomicanjem od relativno fokusiranih operacija prema masovnom i namjernom uništavanju.

1191. U izraelskim operacijama u južnom Libanonu 2006, iz izraelskog je vojnog razmišljanja nastao koncept poznat kao doktrina Dahiya, kao rezultat pristupa koji je primjenjen na beirutsku četvrt tog imena. General bojnik Gadi Eisenkot, glavni zapovjednik izraelskog sjevernog vojnog zapovjedništva, izrazio je premisu te doktrine:
„Ono što se dogodilo u četvrti Dahiya u Beirutu 2006. dogodit će se u svakom selu iz kojeg bude otvarana vatra na Izrael. [...] Upotrijebit ćemo nerazmjernu silu protiv takvog sela i prouzročiti veliku štetu i razaranje u njemu. S našeg stajališta, ne radi se o civilnim selima, ona su vojne baze. [...] Ovo nije preporuka. Ovo je plan. A taj je plan odobren.“

1192. Nakon rata u južnom Libanonu 2006. čini se da je nekoliko viših bivših vojnih dužnosnika razvilo razmišljanje na kojem se temeljila strategija koju je opisao general Eisenkot. Umirovljeni general bojnik Giora Eiland je tvrdio da, u slučaju novog rata s Hezbolahom, cilj ne smije biti poraz Hezbolaha već „eliminacija libanonske vojske, razaranje nacionalne infrastrukture i intenzivna patnja među stanovništvom... Ozbiljna šteta nanesena republici Libanon, razaranje domova i infrastrukture i patnja stotina tisuća ljudi posljedice su koje mogu više od bilo čega drugoga utjecati na ponašanje Hezbolaha“.

1193. Ovim je mislima, objavljenim u listopadu 2008, mjesec dana prije prethodilo razmišljanje umirovljenog pukovnika Gabrijela Sibonija:

„Kad izbiju neprijateljstva, Izraelske obrambene snage će morati djelovati trenutačno, odlučno i nerazmjernom silom protiv neprijateljskih akcija i prijetnje koju neprijatelj predstavlja. Takva reakcija ima za cilj nanošenje štete i kažnjavanje u mjeri koja će zahtijevati dugotrajne i skupe procese obnove. Udar treba izvesti što je brže moguće, a prioritet nad potragom za raketnim bacačima mora imati oštećivanje imovine. Kažnjavanje mora biti usmjereno na one koji donose odluke i moćnu elitu... U Libanonu, napadi trebaju ciljati vojne sposobnosti Hezbolaha, ali i ekonomske interese i centre civilne moći koji podržavaju tu organizaciju. Štoviše, što je bliža povezanost između Hezbolaha i libanonske vlade, to više elemenata libanonske državne infrastrukture treba biti ciljano. Takva će rekacija stvoriti trajno sjećanje kod... libanonskih političkih čelnika, čime će se povećati izraelska moć odvraćanja od napada i smanjiti vjerojatnost od neprijateljstva protiv Izraela na dulji period. Istovremeno, Sirija, Hezbolah i Libanon će se biti prisiljeni posvetiti dugotrajnim i resursno intenzivnim programima obnove...

Ovaj se pristup može primjeniti i na Pojas Gaze. Tamo će se od Izraelskih obrambenih snaga tražiti da snažno udare protiv Hamasa i da se suzdrže od igranja mačke i miša u potrazi za bacačima raketa Qassam. Od Izraelskih obrambenih snaga ne treba očekivati da zaustave ispaljivanje raketa i projektila na izraelske domove putem napada na same bacače raketa, već nametanjem prekida vatre neprijatelju.“

1194. General Eisenkot je gore citirane riječi upotrijebio dok je bio u aktivnoj službi na višoj zapovjedničkoj poziciji i objasnio je da se ovdje ne radi o teorijskoj ideji nego o odobrenom planu. General bojnik Eiland, iako u mirovini, bio je osoba koja je dugo služila u izraelskoj vojsci. Pukovnik Siboni, iako ne tako visoki dužnosnik kao prethodna dvojica, svejedno je bio iskusni časnik koji je pisao o području za koje je stručnjak u publikaciji koju se smatra ozbiljnom.

1195. Misija ne mora razmatrati da li su izraelski vojni dužnosnici bili pod izravnim utjecajem ovih napisa. Ona može zaključiti iz pregleda činjenica na terenu u koje se sama osvjedočila da se ono što je bilo propisano kao najbolja strategija čini kao upravo ono što je u praksi i provedeno.

C. Službene izraelske izjave o ciljevima vojnih operacija u Gazi

1196. Misija je svjesna službenih izjava o ciljevima vojnih operacija:
„Operacija je bila ograničena na ono što su Izraelske obrambene snage smatrale nužnim kako bi postigle svoje ciljeve: zaustavljanje bombardiranja izraelskih civila uništavanjem i oštećivanjem aparata za ispaljivanje minobacačkih granata i raketa i njegove potporne infrastrukture, i jačanje sigurnosti južnog Izraela i njegovih stanovnika smanjenjem sposobnosti Hamasa i drugih terorističkih organizacija u Gazi da izvode buduće napade.“

1197. Izraelska vlada navodi da ovaj izraz njenih ciljeva nije širi od ciljeva koje je naveo NATO 1998. tijekom svoje kampanje u Saveznoj Republici Jugoslaviji.

1198. Misija ne komentira legalnost ili druga obilježja NATO-ovih akcija u Saveznoj Republici Jugoslaviji.

D. Strategija za postizanje ciljeva

1199. Pitanje od posebnog značaja za Misiju je konceptualizacija „potporne infrastrukture“. Ovaj je pojam prilično jasno naveden u izjavama generala Eisenkota iz 2006. i poduprt razmišljanjima citiranim od strane vojnih mislilaca koji ne služe u vojsci, ali su dobro obaviješteni.

1200. 6. siječnja 2009, tijekom vojnih operacija u Gazi, zamjenik premijera Eli Yishai je izjavio: „[Trebalo bi biti] moguće uništiti Gazu, tako da razumiju da se ne treba petljati s nama.“ Dodao je da je „ovo sjajna prilika da se unište tisuće kuća svih terorista, tako da ubuduće dva puta razmisle prije nego krenu ispaljivati rakete.“ „Nadam se da će operacija biti završena uz velika postignuća i potpunim uništenjem terorizma i Hamasa. Po mom mišljenju, trebalo bi ih sravniti sa zemljom, tako da će tisuće kuća, tunela i tvornica biti srušeno.“ Dodao je da ih „jačaju stanovnici juga, tako da će se operacija nastaviti dok [ne bude postignuto] totalno uništenje Hamasa“.

1201. 2. veljače 2009, po završetku vojnih operacija, Eli Yishai je nastavio: „Čak i ako rakete padaju na nenaseljeno područje ili u more, trebamo pogoditi njihovu infrastrukturu, i uništiti 100 domova za svaku ispaljenu raketu.“

1202. 13. siječnja 2009. izraelska je ministrica vanjskih poslova, Tzipi Livni, rekla:
„Dokazali smo Hamasu da su se stvari promijenile. Izrael nije zemlja na koju možete ispaljivati projektile bez da ona odgovori. Izrael je zemlja koja, kad na njene građane otvorite vatru, odgovara tako što podivlja – a to je dobra stvar.“

1203. Masovno uništavanje poslovnih prostora, poljoprivrednog zemljišta, farmi pilića i stambenih kuća treba shvatiti u kontekstu ovakvih izjava. Misija naročito primjećuje rasprostranjeno uništavanje koje se dogodilo tijekom dana koji su prethodili okončanju operacija. Čini se da je tijekom povlačenja uništeno možda na tisuće domova. Misija je na drugom mjestu u ovom izvještaju spominjala doktrinu „dana poslije“, kako je objašnjeno u svjedočenjima izraelskih vojnika, koja se bez većih problema uklapa u opći pristup masovnog nerazmjernog uništavanja.

1204. Koncept koji obuhvaća ono što čini potpornu infrastrukturu mora biti shvaćen ne samo u kontekstu vojnih operacija tijekom prosinca i siječnja, već u kontekstu postroživanja ograničenja na pristup robi i ljudima u i iz Pojasa Gaze, naročito od kad je Hamas zauzeo vlast. Misija ne prihvaća da se ta ograničenja mogu okarakterizirati prvenstveno kao pokušaj ograničavanja dotoka materijala naoružanim skupinama. Očekivani učinak, a Misija vjeruje da je to i primarna svrha, bio je stvoriti situaciju u kojoj bi život civilnom stanovništvu postao toliko nepodnošljiv da bi ono napustilo to područje (da je to moguće) ili svrgnulo Hamas s vlasti, kao i kolektivno kazniti civilno stanovništvo.

1205. Izraelska vlada je izjavila:
„Iako upravlja ministarstvima i vrši razne administrativne i tradicionalno vladine funkcije u Pojasu Gaze, Hamas je i dalje teroristička organizacija. Mnogi prividno civilni elementi Hamasovog režima zapravo su aktivne sastavnice njegovih terorističkih i vojnih nastojanja. Hamas ne odvaja svoje civilne od vojnih aktivnosti na način na koji bi to činila legitimna vlada. Umjesto toga, Hamas koristi aparate koji su pod njegovom kontrolom, uključujući kvazi-vladine institucije, kako bi promicao svoje terorističko djelovanje.“

1206. Određivanje vojnih ciljeva koje je Izrael nastojao pogoditi stoga je doista vrlo široko. Postoji naročito nejasnoća u pogledu koncepta promicanja „terorističkog djelovanja“: obzirom da Izrael tvrdi da ne postoji stvarna podjela između civilnih i vojnih aktivnosti i da Hamas smatra terorističkom organizacijom, čini se da se za bilo koga tko na bilo koji način podržava Hamas može smatrati da promiče njegovu terorističku djelatnost. Hamas je jasni pobjednik posljednjih izbora u Gazi. Za Misiju nije nevjerojatno da Izrael velike djelove civilnog stanovništva u Gazi smatra dijelom „potporne infrastrukture“.

1207. Neselektivan i nerazmjeran učinak ograničenja na kretanje roba i ljudi ukazuje da je, već od nekog trenutka u 2007. godini, Izrael utvrdio svoje stajalište o tome što predstavlja napad na potpornu infrastrukturu, a čini se da ona efektivno uključuje stanovništvo Pojasa Gaze.

1209. Izjava o ciljevima koja izrijekom priznaje namjerno ciljanje civlinih objekata kao dio izraelske strategije pripisuje se zamjeniku načelnika glavnog stožera general bojniku Danu Harelu. Dok su izraelske vojne operacije u Gazi bile u tijeku, general bojnik Harel je navodno na sastanku s lokalnim vlastima u južnom Izraelu izjavio:
„Ova je operacija drugačija od prethodnih. Postavili smo si visok cilj koji želimo postići. Ne gađamo samo teroriste i bacače raketa, nego i cijelu Hamasovu vladu i sva njegova krila. [...] Gađamo vladine zgrade, proizvodne tvornice, sigurnosna krila i drugo. Tražimo vladinu odgovornost od Hamasa i ne razlikujemo između različitih krila. Nakon ove operacije u Gazi neće ostati niti jedna Hamasova zgrada, i mi planiramo izmijeniti pravila igre.“

Zaključci

1209. Čini se da je izraelska vojna koncepcija o tome što je nužno učiniti u budućem ratu protiv Hamasa razvijena najkasnije 2006, za vrijeme sukoba u južnom Libanonu. Njeno je podrijetlo u vojnoj doktrini koja nerazmjerno uništavanje i maksimalno ometanje života mnogih ljudi smatra legitimnim sredstvima postizanja vojnih i političkih ciljeva.

1210. Kroz svoje preširoko određivanje „potporne infrastrukture“, izraelske su oružane snage nastojale odrediti raspon svojih aktivnosti koji je, po mišljenju Misije, bio tako zamišljen da neizbježno ima pogubne posljedice na civile u Pojasu Gaze.

1211. Izjave političkih i vojnih čelnika prije i za vrijeme vojnih operacija u Gazi ostavljaju malo prostora sumnji da su nerazmjerno uništavanje i nasilje nad civilima dio namjerne politike.

1212. U mjeri u kojoj izjave poput one g. Yishaija od 2. veljače 2009. navode da bi uništavanje civilnih objekata, u tom slučaju kuća, bilo opravdano kao odgovor na raketne napade („uništiti 100 domova za svaku ispaljenu raketu“), Misija smatra da je odmazda protiv civila u oružanim neprijateljstvima u suprotnosti s međunarodnim pravom. Čak i kad bi se takve akcije mogle smatrati zakonitom odmazdom, one ne udovoljavaju strogim nametnutim uvjetima, naročito stoga što su nerazmjerne, i krše temeljna ljudska prava i obveze humanitarnog karaktera. Napadi na civile ili civilna područja od strane jedne od strana u sukobu nikada ne mogu opravdati napade na civile i civilne objekte, poput domova, javnih i vjerskih zgrada ili škola, od strane druge strane u sukobu.


Ostali linkovi:
Nikola Vukobratović: Zločin, ideologija, historija
Činjenica smrti, dakle, nije sama po sebi determinirajuća. Zamislimo na primjer da se bombardiranje Dresdena ili Hirošime i Nagasakija kvalificira kao zločin liberalizma. Ili da smrti od gladi nazovemo liberalnim zločinom pošto je ekonomska liberalizacija dovodila (i dovodi) do smanjene dostupnosti hrane i gladi na određenim područjima.[3] Zašto takva kvalifikacija nije prihvatljiva? Još jedan istaknuti polemičar po pitanju ideoloških zločina, Žarko Puhovski, daje na to pitanje jednostavan odgovor: nije isto prosjaku ne dati sitniš na ulici, pa da on umre od gladi i ubiti tog prosjaka na ulici[4]. Dakako, ne bih htio ovdje utvrđivati točnost ili netočnost tog iskaza, nego pokušati odrediti pod kojim uvjetima je taj iskaz moguć. Unatoč tome što je krajnji rezultat isti (smrt prosjaka), iskaz je moguć jer funkcionira po logici prema kojoj se smrt kao posljedica dominantne ideologije tretira kao eksces, dok je smrt kao posljedica suparničke manifestacija biti iste te ideologije. ... Onaj sistem koji nam pomaže da razlikujemo smrt kao eksces i smrt kao zločin, očito ovisi o odnosima moći. Zločin tako postaje samo ona smrt koja se ne može opravdati, iz pozicija dominantne ideologije, razumije se. Ako je pitanje zločina doista samo pitanje što možemo ili ne možemo opravdati, onda je to prvoklasno političko, a ne znanstveno pitanje. Kako onda povjesničar može biti arbitar u onim raspravama koje kao temu imaju povijesna zbivanja, ali za koje svi znamo da odražavaju ideološke preferencije sugovornika? Nužno si moramo postaviti još opasnije pitanje - što se o tome može uopće reći? Koju poziciju historičar može zauzeti?

Ljetna škola - Yves Engler: Haiti – UN i NVO nova su oruđa neoimperijalizma
Iz kandži najdivljeg oblika plantažne ekonomije izdigao se vjerojatno najveći primjer oslobođenja u povijesti čovječanstva. Haićanska revolucija 1791.-1804. bila je istovremeno borba protiv ropstva, kolonijalizma i bjelačke nadmoći. Pobjedom nad francuskim, britanskim i španjolskim carstvima, dovela je do slobode za sve ljude neovisno o boji kože desetljećima prije nego što je ta ideja nastala u Europi i Sjevernoj Americi. Nažalost, povijest Haitija također pokazuje kako je glatko Europa (i Sjeverna Amerika) prešla iz formalnog kolonijalizma u neoimperijalizam. Iako je zemlja formalno "nezavisna" više od dva stoljeća, stranci već dugo utječu na državna pitanja. Kroz izolaciju, ekonomsko gušenje, ovisnost o vanjskom dugu, nasilničku diplomaciju, okupacije, diktature podržavane izvana, programe strukturne prilagodbe i "promociju demokracije" Haićanima nisu strani različiti oblici inozemne političke manipulacije. Nedavan primjer - izabrana vlada Jean-Bertrand Aristidea destabilizirana je i srušena 29. veljače 2004. od strane SAD-a, Francuske i Kanade, što je najavilo užasan val političke represije, kao i trenutnu UN-ovu okupaciju Haitija.

Jakovina: Vlada nema argumente protiv Josipovića
Na temelju vlastitog osobnog iskustva najobičnije građanke s neratnog područja dolazim do zaključka da u Hrvatskoj ne postoji osoba koja ne (po)zna(je) (za) barem jednog lažnog „branitelja“/pače „ratnog invalida“ i koja ne poznaje barem jednog hrvatskog dragovoljca kojeg su mafijaški šuško-tuđmanovski kradezeovci bez dogovora s vlastima u BiH slali ratovati u Bosnu.
"Josipović nije napravio ništa što mi već nismo znali, ili o tome govorili", objašnjava profesor Jakovina dodajući i da se Stipe Mesić dva put do sada ispričavao. "O podjelama Bosne i Hercegovine od strane Hrvatske imate žive svjedoke koji su sudjelovali u tim povjerenstvima i koji su o tome konačno i pisali." Nervozne akcije HDZ-a na priču o angažmanu Hrvatske u BiH ne doprinose suočavanju s prošlošću, a argumenti koje Vlada koristi protiv Josipovića ne drže vodu. "Reći da je izjava bila ispod razine Deklaracije o Domovinskom ratu, a Deklaracija se tu valjda postavlja kao nekakav nad-Ustav, Sveto Pismo, doista nije nikakav argument. Nikakav argument nije ni da je Sabor neke odluke nije donio. To ne bi ni na sudu prošlo, a kamo li što se tiče povijesne znanosti".
Iz komentara čitatelja: Za vrijeme osnivanja Herceg-Bosne svi smo na HRT-ovoj vremenskoj prognozi imali prilike gledati Hrvatsku i Hercegovinu obojanu istom bojom, s nekom jedva vidljivom crtom između.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 7. dio: Lišavanje slobode Palestinaca tijekom izraelskih vojnih operacija

(str. 300-309)

XV. LIŠAVANJE SLOBODE: PALESTINCI IZ GAZE ZATOČENI TIJEKOM IZRAELSKIH VOJNIH OPERACIJA OD 27. PROSINCA 2008. DO 18. SIJEČNJA 2009.

1103. Prema podacima koje je primila Misija, stotine su stanovnika Gaze, uključujući žene i djecu, bile zatočene od strane izraelskih oružanih snaga tijekom vojnih operacija. Točan broj zatočenih nije poznat. Neke su satima ili danima držali u domovima, druge u zgradama ili pješčanim jamama u Pojasu Gaze; druge su pak odveli u zatočeništvo u Izrael, bilo odmah ili nakon početnog razdoblja zatočeništva u Pojasu Gaze. Određen broj osoba držan je u vojnim bazama (npr. Sde Teiman), drugi su držani u zatvoru, a neki oslobođeni zatočenici ne znaju gdje su bili zatočeni. Neki zatočenici prijavili su zlostavljanje tijekom zatočeništva, uključujući premlaćivanje, i držanje u nehigijenskim uvjetima, bez ikakvih ili s neadekvatnim hranom ili zahodskim prostorijama. Neke osobe koje su oslobođene prijavile su da su ih koristili kao ljudske štitove tijekom zatočeništva, na primjer, da su ih prisiljavali da hodaju ispred vojnika i da ulaze u zgrade prije nego što će u njih ući vojnici.

1104. 28. siječnja 2009. 7 se izraelskih organizacija za ljudska prava obratilo izraelskom vojnom sucu -glavnom odvjetniku i glavnom državnom odvjetniku, u vezi „groznih uvjeta u kojima su držani Palestinci uhićeni tijekom borbi u Gazi i ponižavajućeg i nečovječnog postupanja kojem su bili izloženi od trenutka uhićenja do prebačaja u pritvor Izraelske zatvorske službe.“

1105. Broj zatočenika koji je na kraju odveden u izraelske zatvore procjenjuje se na oko 100. Neki od njih kasnije su oslobođeni. Obiteljima i odvjetnicima ponekad je bilo potrebno i nekoliko tjedana da saznaju da su njihovi najmiliji ili klijenti zatočeni. Neki su odvjetnici tvrdili da Izrael namjerno nije otkrio broj zatočenika, čak ni Međunarodnom Crvenom križu. Organizacija za ljudska prava Adalah podnijela je zahtjev vladi na temelju prava na slobodu informacija, no do vremena pisanja ovog izvještaja odgovor još uvijek nije primila. S vremenom je Izraelska zatvorska služba oslobodila mnoge zatočenike, ali Misija nije u poziciji da utvrdi njihov točan broj.

1106. Odvjetnik nevladine organizacije PCATI, koja se bori protiv mučenja u Izraelu, g. Bader, koji je govorio pred Misijom na javnom saslušanju u Ženevi, intervjuirao je nekoliko zatočenika u izraelskim zatvorima i prepričao njihova svjedočanstva. Ona uključuju priče zarobljenika koji su rekli da su bili korišteni kao ljudski štitovi i da su ih držali u pješčanim jamama.

1107. Misija je intervjuirala nekoliko osoba koje su izraelske oružane snage zatočile na dulje vremenske periode tijekom vojnih operacija u Gazi i nakon njih. Tijekom tog zatočeništva u nekim su ih slučajevima držali bez suđenja ili poštivanja temeljnih jamstava pravičnog postupka, te ih mentalno i fizički zlostavljali. Misija je također preslušala izravna svjedočanstva pravnih predstavnika nekoliko osoba koje su u to doba bile zatočene, uključujući neke koji se gore spominju. Štoviše, Misija je vladi Izraela uputila pitanja u vezi broja osoba iz Gaze koje su zatočene u Izraelu tijekom vojnih operacija i trajanja njihovog zatočeništva, uključujući koliko ih je ostalo u pritvoru. Misija je pitala koliko je osoba zatočenih u Gazi optuženo da su bile „nezakoniti borci“ i na kojoj osnovi, kolikima je suđeno i koja su im jamstva pravičnog postupka bila osigurana. Misija nije primila nikakav odgovor na ova pitanja.

A. Pješčane jame u Al-Atatri

1108. Al-Atatra se nalazi 10 kilometara sjeverno od grada Gaze, zapadno od Beit Lahije i 3 do 4 kilometra južno od Zelene linije. Ta je četvrt pretežito poljoprivredna, s voćnjacima naranči i limuna. Ujutro 5. siječnja pretrpjela je teško zračno bombardiranje, nakon kojeg je uslijedila kopnena invazija izraelskih snaga. Misija se sastala sa 6 ljudi, članova iste šire obitelji i mještanima al-Atatre, od kojih su 3 bili izravni svjedoci i žrtve događaja koji su se dogodili po neprijateljskom ulasku kopnenih snaga. Njihova su svjedočanstva potvrdile još 3 osobe, također mještani al-Atatre, čije je iskaze Misiji dostavila jedna nevladina organizacija.

1109. Ujutro 5. siječnja, kratko nakon što su počele kopnene operacije, oko 40 izraelskih vojnika je provalilo u nekoliko domova, uključujući dom AD/01, koji je Misiji opisao kako je 65 osoba, od kojih su neke u rukama držale bijele zastave, bilo natjerano da se okupe na ulici. Vojnici su odvojili muškarce od žena. Muškarce su natjerali da se poredaju uz jedan zid i skinu u donje rublje. AD/01 je izjavio da je bilo kakav pokušaj opiranja vojnicima rješavan uporabom fizičke sile koja je rezultirala ozljedama.

1110. Oko 20 minuta kasnije, odvedeni su u kuću u vlasništvu g. Khalila Misbaha Attara, gdje su u zatočeništvu proveli 1 dan. Muškarci su još uvijek bili odvojeni od žena. Kuća je tog jutra pogođena s nekoliko projektila i bila je teško oštećena. Svjedoci su Misiji rekli da su kuću u to vrijeme izraelske oružane snage koristile kao vojnu bazu i snajperski položaj.

1111. Oko 22 sata svim su muškarcima ruke straga vezane plastičnim lisicama, a preko očiju im je stavljen povez. Muškarci, 11 žena i najmanje 7 djece mlađe od 14 godina pješice su odvedeni u al-Kaklouk, južno od Američke škole, na udaljenosti od 1 do 2 kilometra. Mnogi su muškarci ostali u donjem rublju, izloženi oštrim zimskim vremenskim prilikama. Al-Kaklouk se nalazi vrlo blizu topničkih i tenkovskih položaja izraelske vojske, a dok su zatočenike držali na tom mjestu najmanje je jedan tenk učestalo otvarao vatru.

1112. AD/01 je Misiji rekao da su, po dolasku u al-Kaklouk, svima naredili da se spuste u rovove, koje su iskopali kako bi napravili jamu okruženu pješčanim zidom, visokim oko 3 metra. Bilo je 3 takvih jama, a svaka je bila okružena bodljikavom žicom. Procjenjuje se da je svaka od njih pokrivala područje od oko 7000 kvadratnih metara („6 ili 7 dunuma“). AD/01 je opisao kako su bili poredani u kolone jedan za drugim, a ne zbijeni svi zajedno, i držani u tim jamama, na otvorenom i izloženi hladnim temperaturama 3 dana (do 8. siječnja). U svakoj je jami bilo smješteno otprilike 20 ljudi. Prisilili su ih da sjede u napornim položajima, na koljenima i nagnuti prema naprijed s glavom prema dolje. Bili su pod nadzorom vojnika i nije im bilo dopušteno da međusobno komuniciraju. Nisu imali pristup hrani ni vodi prvog dana zatočeništva, a drugi i treći dan svaki je zatočenik dobio gutljaj vode i 1 maslinu (6. i 7. siječnja). Imali su ograničen pristup zahodskim prostorijama. Muškarci su morali čekati 2 do 3 sata nakon što su zatražili da odu na WC kako bi im dopustili da izađu iz jama da bi se olakšali, a ponekad im je bilo dopušteno da u tu svrhu i skinu poveze s očiju. Nekima su rekli neka nuždu vrše u jamama, iza malog pješčanog humka. Rekli su da je kulturološki ženama bilo preteško tražiti dopuštenje da odu na WC i da ga one stoga nisu ni tražile.

1113. AD/01 tvrdi da su se neki tenkovi nalazili u jami, najmanje jedan na njenom istočnom kraju. Za vrijeme dok su se ljudi nalazili u jami, tenk koji je bio okrenut prema unutrašnjosti svaki je dan povremeno otvarao vatru na kuće na suprotnoj strani ulice.

1114. AD/01B i AD/01C su prepričali kako su 8. siječnja žene i djeca oslobođeni i da im je rečeno neka idu u Jabaliyu. Muškarci su prebačeni u vojne barake u blizini sjeverne granice, barake Izokim. U barakama Izokim, zatočene su muškarce također držali u jamama, ali manjim od onih u al-Kaklouku. Slično kao i u al-Kaklouku, i dalje su bili izloženi hladnoj temperaturi, kiši i stalnom zvuku tenka koji se kretao iznad njih. Svjedoci su Misiji opisali svoje iskustvo neprekidne i dugotrajne izloženosti zvuku kretanja tenka tvrdeći da je on na njih djelovao dezorijentirajuće i izazvao osjećaje ništavosti, izoliranosti, bespomoćnosti i beznadnog straha.

1115. Muškarci su s lisicama na rukama i u donjem rublju preko noći držani u barakama Izokim. Povremeno su ih ispitivali, većinom o detaljima o i lokacijama raketa Qassam, tunela i Hamasovih parlamentarnih zastupnika. Prema izjavama koje su zatočeni dali Misiji, tijekom ispitivanja su ih tukli i prijetili im smrću te da će ih pregaziti tenkovima. Misija primjećuje da su priroda i vrsta pitanja cijelo vrijeme ispitivanja u različitim pritvornim ustanovama ostali isti.

1116. 9. siječnja muškarce su odveli u zatvor u Izraelu, koji je jedan od svjedoka prepoznao kao zatvor u Negevu. Tamo su ih držali do 12. siječnja. Bili su zatvoreni u jednom dijelu zatvora, naizmjence u izolaciji i u zajedničkim ćelijama. Bili su izloženi strogom ispitivanju, često od strane 2 osoba koje su bile obučene u civilnu odjeću. Ispitivanje je bilo usredotočeno na Hamasove tunele i oružje, te na lokaciju na kojoj se nalazi Gilad Shalit.

1117. AD/01B i AD/01C su ispričali kako su im noge plastičnim trakama bile vezane za stolac i kako su ih ispitivali u nekoliko navrata. AD/01B je izjavio da su ga natjerali da se tijekom ispitivanja skine do gola. Držali su ga u samici u koju je tijekom dana povremeno ulazio 1 vojnik. Vojnik bi zalupio vratima kad bi ih otvarao i zatvarao, a AD/01B je bio izložen ekstremno niskim temperaturama. AD/01C je izjavio da je tijekom prvog ispitivanja bio izložen verbalnim prijetnjama, a da su mu tijekom slijedećih 2 ispitivanja stavili povez preko očiju i tukli ga. Natjerali su ga da stoji okrenut prema zidu i nekoliko su puta njegovim licem udarili o zid, te ga potom teško pretukli (udarali nogama i rukama) po leđima i stražnjici.

1118. Zatočenici su tražili da im daju odjeću, no njihovi su zahtjevi odbijeni. Tijekom ispitivanja zatočenici su obaviješteni da ih smatraju „nezakonitim borcima“ i da nemaju zaštitu Ženevskih konvencija. Imali su ograničen pristup hrani i vodi, te sanitarnim prostorijama. Jutarnji im se obrok sastojao od komadića kruha s malo marmelade. Večernji obrok se sastojao od trulih sardina i sira na pljesnivom kruhu i nisu ga dobivali svake večeri.

1119. AD/01C je opisao kako je tijekom svog zatočeništva, i dok je bio skinut do gola i vezan bio ispunjen osjećajima napuštenosti, očaja, gušenja i izoliranosti. Još uvijek osjeća neugodu na mjestima po kojima su ga tukli i ne može udobno sjediti ni spavati.

1120. AD/01C je izjavio da je za vrijeme dok se nalazio u zatvoru u Negevu, dovedena još jedna dodatna skupina zatočenika. Njih su držali odvojeno u drugom dijelu zatvora. Točan broj zatočenika u drugoj skupini nije poznat, no AD/01C je Misiji rekao da je ta skupina bila malobrojnija.

1121. 12. siječnja 9 su osoba, uključujući svjedoke, stavljeni povezi preko očiju, lisice na ruke i prebačeni su na granicu kod mjesta Erez. AD/01 je Misiji opisao kako su u Erezu bili podvrgnuti oštrom ispitivanju i natjerani da se u potpunosti skinu. Nekoliko sati kasnije naredili su im da trče u Gazu, gledaju ravno pred sebe i ne okreću se.

1122. AD/01 je izjavio da je svih 65 zatočenika iz prvotne skupine koji su odvedeni iz al-Atatre u Izrael na kraju oslobođeno. Neki su članovi njegove obitelji zatočeni kasnije, ali oni se nisu nalazili u toj prvoj grupi od 65 ljudi. U vrijeme pisanja ovog izvještaja, 3 osobe iz te skupine još su uvijek bile zatvorene u različitim pritvornim ustanovama Izraelske zatvorske službe. Nepoznat broj osoba koje su optužene da su nezakoniti borci i pripadnici brigada al-Qassam još je uvijek u zatvoru. Prvo saslušanje trebalo se održati u kolovozu 2009. u Izraelu (točan datum nije poznat).

B. Zatočeništvo i zlostavljanje AD/02

1123. Misija je 1. srpnja 2009. intervjuirala AD/02. On je stanovnik mjesta Beit Lahija i poduzetnik. Zatočen je 4. siječnja 2009. na oko 85 dana. U tom je razdoblju bio zatvoren u zatvorima u Beershebi i Negevu, nakon što je bio zatočen na lokacijama koje su identificirane kao vojni položaji. Bio je psihički i fizički zlostavljan. Izveden je pred nešto što je nalikovalo kaznenom sudu, no točna priroda postupka i njegovi rezultati mu nikada nisu objašnjeni. Oslobođen je bez obrazloženja i vraćen na granični prijelaz Erez gdje mu je naređeno da se vrati u Gazu.

1124. Do 3. siječnja AD/02 i njegova šira obitelj, koja broji oko 200 članova, okupili su se u Beit Lahiji zbog napada koji su se odvijali na tom području. Oko 3 sata ujutro 4. siječnja izraelska je vojska ušla na to područje pucajući. Vojnici su svima naredili da izađu iz kuće i odvojili muškarce od žena i djece. Odabrali su 15 muškaraca, bez da su nastojali saznati njihova imena. Ženama i djeci je naređeno da krenu prema jugu. AD/02 je prepričao kako je 15 muškaraca, među kojima se i sam nalazio, odvojeno od ostalih muškaraca i kako su im stavljeni povezi preko očiju i plastične lisice na ruke. Pješice su odvedeni na jedan prostor na otvorenom pola kilometra dalje. Sat kasnije odvedeni su u jednu kuću u kojoj im se pridružilo 54 ili 55 drugih osoba, koje su izgleda također imale poveze preko očiju.

1125. AD/02 je opisao kako su ih ispitivali u jednoj odvojenoj prostoriji, pojedinačno, a povremeno i u grupama od po 2 ili 3. Izjavio je da su neke, no ne i njega, tukli tijekom ispitivanja i da su ih tjerali da se spuštaju u rovove ili jame, koji su bili iskopani u zemlji izvan kuće. Ti su rovovi i jame bili dovoljno veliki da u njih stane 1 osoba. U jamama su ih držali po nekoliko sati u komadu, s lisicama na rukama i povezima preko očiju, bez pristupa zahodu.

1126. Kasnije te noći, u kuću je dovedeno još 15 osoba – 4 žene i najmanje 11 djece. Preko noći su ih držali zatvorene u hodniku pred sobom u kojoj su bili zatočeni muškarci. Slijedećeg jutra, 4. siječnja, muškarce, žene i djecu su odveli iz kuće na jedan prostor na otvorenom. Muškarci su i dalje imali poveze preko očiju i lisice na rukama. AD/02 je izjavio da je taj prostor na otvorenom bio vojni položaj s mnogo tenkova i vojnika. Svima im je naređeno da sjednu usred tog praznog prostora. Zatim je oko njih postavljena bodljikava žica. Unutar te su bodljikave ograde sjedili cijeli dan i cijelu noć u neposrednoj blizini kretanja i zvuka vojnih tenkova.

1127. AD/02 je izjavio da je 18 do 20 drugih muškaraca tijekom noći držano u jednom otvorenom kamionu, gdje su bili izloženi hladnoći i kiši. AD/02 je to saznao iz razgovora s nekim od tih muškaraca slijedećeg jutra.

1128. 5. siječnja, skupina od 18 do 20 muškaraca, koja nije uključivala AD/02, odvedena je s vojnog položaja na nepoznatu lokaciju. AD/02 i 35 drugih osoba odvedeni su na područje za koje je on rekao da se nalazi sjeverno od grada Gaze i u Izraelu. Ostali su s lisicama na rukama i povezima preko očiju sat i pol. Tada je izvršena prozivka, skinuti su im povezi s očiju i ispitala ih je osoba koja se predstavila kao časnik obavještajne službe. Ubrzo nakon toga, AD/02 i nekoliko drugih (točan broj nije poznat) intervjuirala je skupina ljudi koji su se predstavili kao dio televizijske ekipe. AD/02 ne zna ime ni pojedinosti o tom televizijskom kanalu. Zatim su ih odveli na otvoreno, gdje su cijelu večer ostali izloženi kiši i hladnoći. Kasnije te noći (5. na 6. siječnja) stavljeni su im povezi preko očiju i vezani su lancima, te odvedeni na lokaciju za koju je AD/02 kasnije saznao da je zatvorska ustanova u Beershebi. Nekoliko sati kasnije, u zoru, skinuli su im poveze s očiju i lisice s ruku.

1129. AD/02 je prepričao da je osjećao ekstremnu bol jer je lisicama bio vrlo čvrsto vezan, što je dodatno pojačalo bol koju su prouzrokovale ranije ozljede na njegovim šakama i ručnim zglobovima. AD/02 je ranije u životu zadobio ozbiljne opekline, a ožiljci na njegovim šakama i rukama vidljivi su. Postoji trajno oštećenje živaca na njegovom kožnom tkivu koje uzrokuje znatnu bol po hladnom vremenu. Vojnici su mu tijekom ispitivanja skinuli njegove rukavice i izložili njegove šake ekstremnoj hladnoći. Vojnici se u nekoliko navrata prije nego je stigao u Beershebu nisu obazirali na njegove zahtjeve za liječničkom pomoći. U Beershebi mu je omogućen pristup liječniku. No, on mu je dao samo neljekoviti losion.

1130. AD/02 je izjavio da je u Beershebi bio zatočen oko tjedan dana. Naizmjence su ga držali u izolaciji i u dvorištu s nekoliko drugih zatočenika. Jednom prilikom, stavljen mu je povez preko očiju, lisice na ruke i lanci nakon čega su ga oko 2 sata ispitivale 3 osobe. Bio je verbalno zlostavljan i premlaćen tijekom ispitivanja, povlačili su ga za kosu i udarali nogama, dok je jedan od ispitivača pokušavao gurnuti svoje čizme kroz petlju lisica koje su mu bile vezane oko ručnih zglobova.

1131. 13. siječnja ili negdje oko tog datuma, nakon što ga je ispitivala jedna osoba u civilnoj odjeći, AD/02 je stavljen povez preko očiju i lisice na ruke i odveden je u zatvor u Negevu. Tamo je ostao do kraja ožujka. Za to su ga vrijeme najmanje 10 puta prebacivali iz jedne ćelije u drugu.

1132. Po dolasku su mu skinute lisice i odveden je na odjel koji se sastojao od ćelija za po jednog muškarca sa željeznim vratima i bez prozora. Svaka je ćelija sadržavala po jednu željeznu klupu. 2 sata kasnije stavili su mu povez preko očiju i odveden je u prostoriju za ispitivanje, gdje su ga skinuli i natjerali da sam i gol stoji gotovo sat vremena prije nego su mu vratili odjeću, stavili lisice na ruke i vezali ga lancima. 4 su ga osobe odvele u jednu drugu prostoriju, gdje su ga tukli kundakom puške i nekoliko puta udarili nogama i rukama. Premlaćivanje je trajalo oko 30 minuta. Zatim su ga u toj prostoriji ostavili samog oko 2 sata. Potom su ga odveli u veliki zajednički prostor koji su vojnici nazvali „šatori“. Postojalo je 6 ili 8 takvih prostora ili šatora po cijelom zatvoru.

1133. AD/02 je izjavio da nije mogao stajati zbog teških ozljeda koje je zadobio tijekom premlaćivanja i da su ga morali odnijeti u šatore. Odveli su ga liječniku, dobio je neke lijekove i dopušteno mu je da se otušira. AD/02 je izjavio da je u dijelu sa šatorima ostao oko tjedan dana, a zatim su ga prebacili u jednu ćeliju u kojoj se nalazilo 4 ljudi. U ćeliji se nalazio 1 željezni krevet i 1 krevet na kat. Dvoje ljudi, uključujući AD/02, spavalo je na podu. Ćelija je bila mračna i prljava. Nije bilo čiste vode ni WC-a. Tijekom cijelog tjedna muškarci su nuždu morali vršiti u ćeliji koja niti jednom nije bila očišćena.

1134. AD/02 je u toj ćeliji ostao oko tjedan dana. Negdje tijekom tog perioda, s povezom preko očiju, lisicama na rukama i vezan lancima, odvezen je autobusom na nešto što je izgledalo kao sud. Po dolasku, skinuli su mu lisice i povez s očiju. Ostao je u lancima dok je uvođen u sudnicu. Sudnica je izgledala standardno, sudac je sjedio za jednim stolom u središtu prostorije. Tužitelj je bio na jednoj strani, a obrana na drugoj. Svi su bili obučeni u civilnu odjeću. AD/02 je u sudnici morao potpisati obrazac pristanka kojim je prihvatio da ga zastupa odvjetnik koji mu je navodno dodijeljen da ga brani. Iako je odvjetnik tvrdio da pripada jednoj organizaciji za ljudska prava, nikad nije naveo svoje ime. Kad je suđenje počelo, sudac se obratio AD/02 i pročitao optužnicu protiv njega. Sudac je objavio da je AD/02 optužen da je nezakoniti borac, ali nije obrazložio specifične optužbe. AD/02 nije postavljao nikakva pitanja. Kad je obrana zatražila da se pojasne optužbe, sudac je odgovorio da su optužbe dio tajnog dosjea i da ne mogu biti obrazložene niti otkrivene. Postupak je trajao oko 30 minuta, a AD/02 je zatim odvezen natrag u Negev.

1135. Tjedan dana kasnije, 28. siječnja ili negdje oko tog datuma, AD/02 je prebačen u drugi dio zatvora, gdje su redovito vršene prozivke i pretresi uz skidanje zatočenika. Oko 8 do 10 dana kasnije, oko 7. veljače, AD/02 i još 14 zatočenika preseljeni su u veći odjel sa zarobljenicima sa Zapadne obale. Međunarodnom Crvenom križu omogućeno je da ih posjećuje.

1136. 8. veljače AD/02 je dva puta prebačen u drugi odjel zatvora, a ubrzo zatim u ćeliju u kojoj je najprije bio zatočen po svom dolasku u Negev. 9. veljače poslije podne, AD/02 i nekoliko drugih zatočenika prebačeni su, po 9. put, u drugi dio zatvora u kojem je bilo zatvoreno mnogo zatvorenika, uključujući Palestince sa Zapadne obale. AD/02 je rekao da je među njima bilo nekoliko parlamentarnih zastupnika. U tom je dijelu zatvora ostao oko 20 dana. Tijekom tog vremena tri se puta sastao s osobom koja se predstavljala kao njegov odvjetnik. Obaviješten je o optužbama koje mu se stavljaju na teret, a koje su uključivale pripadnost i upletenost u pokret otpora.

1137. 2. ožujka je prebačen s još 10 drugih zatočenika opet u jedan drugi dio zatvora. Smjestili su ih u 2 prostorije, po 5 osoba u svakoj. Na zidovima tih prostorija grafitima su bile ispisane riječi nezakoniti borci na engleskom i hebrejskom. Imali su ograničen pristup WC-u, a obroci koje su dobivali sastojali su se od nekuhane hrane.

1138. Oko 29. i 30. ožujka AD/02 je konačno pušten na slobodu. Njemu, njegovom bratu, bratiću i još 2 mještana Izbat Abd Rabba stavili su poveze preko očiju i lisice na ruke i odveli ih na granični prijelaz Erez gdje su ih ispitivali otprilike 4 sata. Zatim su im naredili da prijeđu granicu i ne okreću se. Nisu dobili nikakvo obrazloženje svog zatočeništva ni oslobađanja.