O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove Misije, 8. dio: Strateški ciljevi izraelskih vojnih operacija u Pojasu Gaze

O strateškim ciljevima izraelskih vojnih operaciji u Gazi iz XVI. poglavlja Goldstoneovog UN-ovog izvještaja o sukobu u Pojasu Gaze

XVI. CILJEVI I STRATEGIJA IZRAELSKIH VOJNIH OPERACIJA U GAZI

[...]

(str. 329-335)

B. Razvoj strateških ciljeva u izraelskom vojnom razmišljanju

1189. Izraelske operacije na okupiranom palestinskom području imale su neka konzistentna obilježja. Naročito uništavanje zgrada, uključujući kuća, predstavlja taktičku temu koja se stalno ponavlja. Specifična sredstva koja je Izrael koristio da bi postigao svoje vojne ciljeve na okupiranom palestinskom području i u Libanonu u više su navrata oštro kritizirana u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, naročito izraelski napadi na kuće. Vojne operacije od 27. prosinca do 18. siječnja nisu se dogodile u zrakopraznom prostoru, bilo što se tiče neposrednih uzroka u pogledu dinamike imeđu Hamasa i Izreala bilo vezano uz razvoj izraelskog vojnog razmišljanja o načinu kako najbolje opisati prirodu izraelskih vojnih ciljeva.

1190. Pregled dostupnih informacija otkriva da, dok su mnoge taktike ostale iste, novo je određivanje strateških ciljeva rezultiralo kvalitativnim pomicanjem od relativno fokusiranih operacija prema masovnom i namjernom uništavanju.

1191. U izraelskim operacijama u južnom Libanonu 2006, iz izraelskog je vojnog razmišljanja nastao koncept poznat kao doktrina Dahiya, kao rezultat pristupa koji je primjenjen na beirutsku četvrt tog imena. General bojnik Gadi Eisenkot, glavni zapovjednik izraelskog sjevernog vojnog zapovjedništva, izrazio je premisu te doktrine:
„Ono što se dogodilo u četvrti Dahiya u Beirutu 2006. dogodit će se u svakom selu iz kojeg bude otvarana vatra na Izrael. [...] Upotrijebit ćemo nerazmjernu silu protiv takvog sela i prouzročiti veliku štetu i razaranje u njemu. S našeg stajališta, ne radi se o civilnim selima, ona su vojne baze. [...] Ovo nije preporuka. Ovo je plan. A taj je plan odobren.“

1192. Nakon rata u južnom Libanonu 2006. čini se da je nekoliko viših bivših vojnih dužnosnika razvilo razmišljanje na kojem se temeljila strategija koju je opisao general Eisenkot. Umirovljeni general bojnik Giora Eiland je tvrdio da, u slučaju novog rata s Hezbolahom, cilj ne smije biti poraz Hezbolaha već „eliminacija libanonske vojske, razaranje nacionalne infrastrukture i intenzivna patnja među stanovništvom... Ozbiljna šteta nanesena republici Libanon, razaranje domova i infrastrukture i patnja stotina tisuća ljudi posljedice su koje mogu više od bilo čega drugoga utjecati na ponašanje Hezbolaha“.

1193. Ovim je mislima, objavljenim u listopadu 2008, mjesec dana prije prethodilo razmišljanje umirovljenog pukovnika Gabrijela Sibonija:

„Kad izbiju neprijateljstva, Izraelske obrambene snage će morati djelovati trenutačno, odlučno i nerazmjernom silom protiv neprijateljskih akcija i prijetnje koju neprijatelj predstavlja. Takva reakcija ima za cilj nanošenje štete i kažnjavanje u mjeri koja će zahtijevati dugotrajne i skupe procese obnove. Udar treba izvesti što je brže moguće, a prioritet nad potragom za raketnim bacačima mora imati oštećivanje imovine. Kažnjavanje mora biti usmjereno na one koji donose odluke i moćnu elitu... U Libanonu, napadi trebaju ciljati vojne sposobnosti Hezbolaha, ali i ekonomske interese i centre civilne moći koji podržavaju tu organizaciju. Štoviše, što je bliža povezanost između Hezbolaha i libanonske vlade, to više elemenata libanonske državne infrastrukture treba biti ciljano. Takva će rekacija stvoriti trajno sjećanje kod... libanonskih političkih čelnika, čime će se povećati izraelska moć odvraćanja od napada i smanjiti vjerojatnost od neprijateljstva protiv Izraela na dulji period. Istovremeno, Sirija, Hezbolah i Libanon će se biti prisiljeni posvetiti dugotrajnim i resursno intenzivnim programima obnove...

Ovaj se pristup može primjeniti i na Pojas Gaze. Tamo će se od Izraelskih obrambenih snaga tražiti da snažno udare protiv Hamasa i da se suzdrže od igranja mačke i miša u potrazi za bacačima raketa Qassam. Od Izraelskih obrambenih snaga ne treba očekivati da zaustave ispaljivanje raketa i projektila na izraelske domove putem napada na same bacače raketa, već nametanjem prekida vatre neprijatelju.“

1194. General Eisenkot je gore citirane riječi upotrijebio dok je bio u aktivnoj službi na višoj zapovjedničkoj poziciji i objasnio je da se ovdje ne radi o teorijskoj ideji nego o odobrenom planu. General bojnik Eiland, iako u mirovini, bio je osoba koja je dugo služila u izraelskoj vojsci. Pukovnik Siboni, iako ne tako visoki dužnosnik kao prethodna dvojica, svejedno je bio iskusni časnik koji je pisao o području za koje je stručnjak u publikaciji koju se smatra ozbiljnom.

1195. Misija ne mora razmatrati da li su izraelski vojni dužnosnici bili pod izravnim utjecajem ovih napisa. Ona može zaključiti iz pregleda činjenica na terenu u koje se sama osvjedočila da se ono što je bilo propisano kao najbolja strategija čini kao upravo ono što je u praksi i provedeno.

C. Službene izraelske izjave o ciljevima vojnih operacija u Gazi

1196. Misija je svjesna službenih izjava o ciljevima vojnih operacija:
„Operacija je bila ograničena na ono što su Izraelske obrambene snage smatrale nužnim kako bi postigle svoje ciljeve: zaustavljanje bombardiranja izraelskih civila uništavanjem i oštećivanjem aparata za ispaljivanje minobacačkih granata i raketa i njegove potporne infrastrukture, i jačanje sigurnosti južnog Izraela i njegovih stanovnika smanjenjem sposobnosti Hamasa i drugih terorističkih organizacija u Gazi da izvode buduće napade.“

1197. Izraelska vlada navodi da ovaj izraz njenih ciljeva nije širi od ciljeva koje je naveo NATO 1998. tijekom svoje kampanje u Saveznoj Republici Jugoslaviji.

1198. Misija ne komentira legalnost ili druga obilježja NATO-ovih akcija u Saveznoj Republici Jugoslaviji.

D. Strategija za postizanje ciljeva

1199. Pitanje od posebnog značaja za Misiju je konceptualizacija „potporne infrastrukture“. Ovaj je pojam prilično jasno naveden u izjavama generala Eisenkota iz 2006. i poduprt razmišljanjima citiranim od strane vojnih mislilaca koji ne služe u vojsci, ali su dobro obaviješteni.

1200. 6. siječnja 2009, tijekom vojnih operacija u Gazi, zamjenik premijera Eli Yishai je izjavio: „[Trebalo bi biti] moguće uništiti Gazu, tako da razumiju da se ne treba petljati s nama.“ Dodao je da je „ovo sjajna prilika da se unište tisuće kuća svih terorista, tako da ubuduće dva puta razmisle prije nego krenu ispaljivati rakete.“ „Nadam se da će operacija biti završena uz velika postignuća i potpunim uništenjem terorizma i Hamasa. Po mom mišljenju, trebalo bi ih sravniti sa zemljom, tako da će tisuće kuća, tunela i tvornica biti srušeno.“ Dodao je da ih „jačaju stanovnici juga, tako da će se operacija nastaviti dok [ne bude postignuto] totalno uništenje Hamasa“.

1201. 2. veljače 2009, po završetku vojnih operacija, Eli Yishai je nastavio: „Čak i ako rakete padaju na nenaseljeno područje ili u more, trebamo pogoditi njihovu infrastrukturu, i uništiti 100 domova za svaku ispaljenu raketu.“

1202. 13. siječnja 2009. izraelska je ministrica vanjskih poslova, Tzipi Livni, rekla:
„Dokazali smo Hamasu da su se stvari promijenile. Izrael nije zemlja na koju možete ispaljivati projektile bez da ona odgovori. Izrael je zemlja koja, kad na njene građane otvorite vatru, odgovara tako što podivlja – a to je dobra stvar.“

1203. Masovno uništavanje poslovnih prostora, poljoprivrednog zemljišta, farmi pilića i stambenih kuća treba shvatiti u kontekstu ovakvih izjava. Misija naročito primjećuje rasprostranjeno uništavanje koje se dogodilo tijekom dana koji su prethodili okončanju operacija. Čini se da je tijekom povlačenja uništeno možda na tisuće domova. Misija je na drugom mjestu u ovom izvještaju spominjala doktrinu „dana poslije“, kako je objašnjeno u svjedočenjima izraelskih vojnika, koja se bez većih problema uklapa u opći pristup masovnog nerazmjernog uništavanja.

1204. Koncept koji obuhvaća ono što čini potpornu infrastrukturu mora biti shvaćen ne samo u kontekstu vojnih operacija tijekom prosinca i siječnja, već u kontekstu postroživanja ograničenja na pristup robi i ljudima u i iz Pojasa Gaze, naročito od kad je Hamas zauzeo vlast. Misija ne prihvaća da se ta ograničenja mogu okarakterizirati prvenstveno kao pokušaj ograničavanja dotoka materijala naoružanim skupinama. Očekivani učinak, a Misija vjeruje da je to i primarna svrha, bio je stvoriti situaciju u kojoj bi život civilnom stanovništvu postao toliko nepodnošljiv da bi ono napustilo to područje (da je to moguće) ili svrgnulo Hamas s vlasti, kao i kolektivno kazniti civilno stanovništvo.

1205. Izraelska vlada je izjavila:
„Iako upravlja ministarstvima i vrši razne administrativne i tradicionalno vladine funkcije u Pojasu Gaze, Hamas je i dalje teroristička organizacija. Mnogi prividno civilni elementi Hamasovog režima zapravo su aktivne sastavnice njegovih terorističkih i vojnih nastojanja. Hamas ne odvaja svoje civilne od vojnih aktivnosti na način na koji bi to činila legitimna vlada. Umjesto toga, Hamas koristi aparate koji su pod njegovom kontrolom, uključujući kvazi-vladine institucije, kako bi promicao svoje terorističko djelovanje.“

1206. Određivanje vojnih ciljeva koje je Izrael nastojao pogoditi stoga je doista vrlo široko. Postoji naročito nejasnoća u pogledu koncepta promicanja „terorističkog djelovanja“: obzirom da Izrael tvrdi da ne postoji stvarna podjela između civilnih i vojnih aktivnosti i da Hamas smatra terorističkom organizacijom, čini se da se za bilo koga tko na bilo koji način podržava Hamas može smatrati da promiče njegovu terorističku djelatnost. Hamas je jasni pobjednik posljednjih izbora u Gazi. Za Misiju nije nevjerojatno da Izrael velike djelove civilnog stanovništva u Gazi smatra dijelom „potporne infrastrukture“.

1207. Neselektivan i nerazmjeran učinak ograničenja na kretanje roba i ljudi ukazuje da je, već od nekog trenutka u 2007. godini, Izrael utvrdio svoje stajalište o tome što predstavlja napad na potpornu infrastrukturu, a čini se da ona efektivno uključuje stanovništvo Pojasa Gaze.

1209. Izjava o ciljevima koja izrijekom priznaje namjerno ciljanje civlinih objekata kao dio izraelske strategije pripisuje se zamjeniku načelnika glavnog stožera general bojniku Danu Harelu. Dok su izraelske vojne operacije u Gazi bile u tijeku, general bojnik Harel je navodno na sastanku s lokalnim vlastima u južnom Izraelu izjavio:
„Ova je operacija drugačija od prethodnih. Postavili smo si visok cilj koji želimo postići. Ne gađamo samo teroriste i bacače raketa, nego i cijelu Hamasovu vladu i sva njegova krila. [...] Gađamo vladine zgrade, proizvodne tvornice, sigurnosna krila i drugo. Tražimo vladinu odgovornost od Hamasa i ne razlikujemo između različitih krila. Nakon ove operacije u Gazi neće ostati niti jedna Hamasova zgrada, i mi planiramo izmijeniti pravila igre.“

Zaključci

1209. Čini se da je izraelska vojna koncepcija o tome što je nužno učiniti u budućem ratu protiv Hamasa razvijena najkasnije 2006, za vrijeme sukoba u južnom Libanonu. Njeno je podrijetlo u vojnoj doktrini koja nerazmjerno uništavanje i maksimalno ometanje života mnogih ljudi smatra legitimnim sredstvima postizanja vojnih i političkih ciljeva.

1210. Kroz svoje preširoko određivanje „potporne infrastrukture“, izraelske su oružane snage nastojale odrediti raspon svojih aktivnosti koji je, po mišljenju Misije, bio tako zamišljen da neizbježno ima pogubne posljedice na civile u Pojasu Gaze.

1211. Izjave političkih i vojnih čelnika prije i za vrijeme vojnih operacija u Gazi ostavljaju malo prostora sumnji da su nerazmjerno uništavanje i nasilje nad civilima dio namjerne politike.

1212. U mjeri u kojoj izjave poput one g. Yishaija od 2. veljače 2009. navode da bi uništavanje civilnih objekata, u tom slučaju kuća, bilo opravdano kao odgovor na raketne napade („uništiti 100 domova za svaku ispaljenu raketu“), Misija smatra da je odmazda protiv civila u oružanim neprijateljstvima u suprotnosti s međunarodnim pravom. Čak i kad bi se takve akcije mogle smatrati zakonitom odmazdom, one ne udovoljavaju strogim nametnutim uvjetima, naročito stoga što su nerazmjerne, i krše temeljna ljudska prava i obveze humanitarnog karaktera. Napadi na civile ili civilna područja od strane jedne od strana u sukobu nikada ne mogu opravdati napade na civile i civilne objekte, poput domova, javnih i vjerskih zgrada ili škola, od strane druge strane u sukobu.


Ostali linkovi:
Nikola Vukobratović: Zločin, ideologija, historija
Činjenica smrti, dakle, nije sama po sebi determinirajuća. Zamislimo na primjer da se bombardiranje Dresdena ili Hirošime i Nagasakija kvalificira kao zločin liberalizma. Ili da smrti od gladi nazovemo liberalnim zločinom pošto je ekonomska liberalizacija dovodila (i dovodi) do smanjene dostupnosti hrane i gladi na određenim područjima.[3] Zašto takva kvalifikacija nije prihvatljiva? Još jedan istaknuti polemičar po pitanju ideoloških zločina, Žarko Puhovski, daje na to pitanje jednostavan odgovor: nije isto prosjaku ne dati sitniš na ulici, pa da on umre od gladi i ubiti tog prosjaka na ulici[4]. Dakako, ne bih htio ovdje utvrđivati točnost ili netočnost tog iskaza, nego pokušati odrediti pod kojim uvjetima je taj iskaz moguć. Unatoč tome što je krajnji rezultat isti (smrt prosjaka), iskaz je moguć jer funkcionira po logici prema kojoj se smrt kao posljedica dominantne ideologije tretira kao eksces, dok je smrt kao posljedica suparničke manifestacija biti iste te ideologije. ... Onaj sistem koji nam pomaže da razlikujemo smrt kao eksces i smrt kao zločin, očito ovisi o odnosima moći. Zločin tako postaje samo ona smrt koja se ne može opravdati, iz pozicija dominantne ideologije, razumije se. Ako je pitanje zločina doista samo pitanje što možemo ili ne možemo opravdati, onda je to prvoklasno političko, a ne znanstveno pitanje. Kako onda povjesničar može biti arbitar u onim raspravama koje kao temu imaju povijesna zbivanja, ali za koje svi znamo da odražavaju ideološke preferencije sugovornika? Nužno si moramo postaviti još opasnije pitanje - što se o tome može uopće reći? Koju poziciju historičar može zauzeti?

Ljetna škola - Yves Engler: Haiti – UN i NVO nova su oruđa neoimperijalizma
Iz kandži najdivljeg oblika plantažne ekonomije izdigao se vjerojatno najveći primjer oslobođenja u povijesti čovječanstva. Haićanska revolucija 1791.-1804. bila je istovremeno borba protiv ropstva, kolonijalizma i bjelačke nadmoći. Pobjedom nad francuskim, britanskim i španjolskim carstvima, dovela je do slobode za sve ljude neovisno o boji kože desetljećima prije nego što je ta ideja nastala u Europi i Sjevernoj Americi. Nažalost, povijest Haitija također pokazuje kako je glatko Europa (i Sjeverna Amerika) prešla iz formalnog kolonijalizma u neoimperijalizam. Iako je zemlja formalno "nezavisna" više od dva stoljeća, stranci već dugo utječu na državna pitanja. Kroz izolaciju, ekonomsko gušenje, ovisnost o vanjskom dugu, nasilničku diplomaciju, okupacije, diktature podržavane izvana, programe strukturne prilagodbe i "promociju demokracije" Haićanima nisu strani različiti oblici inozemne političke manipulacije. Nedavan primjer - izabrana vlada Jean-Bertrand Aristidea destabilizirana je i srušena 29. veljače 2004. od strane SAD-a, Francuske i Kanade, što je najavilo užasan val političke represije, kao i trenutnu UN-ovu okupaciju Haitija.

Jakovina: Vlada nema argumente protiv Josipovića
Na temelju vlastitog osobnog iskustva najobičnije građanke s neratnog područja dolazim do zaključka da u Hrvatskoj ne postoji osoba koja ne (po)zna(je) (za) barem jednog lažnog „branitelja“/pače „ratnog invalida“ i koja ne poznaje barem jednog hrvatskog dragovoljca kojeg su mafijaški šuško-tuđmanovski kradezeovci bez dogovora s vlastima u BiH slali ratovati u Bosnu.
"Josipović nije napravio ništa što mi već nismo znali, ili o tome govorili", objašnjava profesor Jakovina dodajući i da se Stipe Mesić dva put do sada ispričavao. "O podjelama Bosne i Hercegovine od strane Hrvatske imate žive svjedoke koji su sudjelovali u tim povjerenstvima i koji su o tome konačno i pisali." Nervozne akcije HDZ-a na priču o angažmanu Hrvatske u BiH ne doprinose suočavanju s prošlošću, a argumenti koje Vlada koristi protiv Josipovića ne drže vodu. "Reći da je izjava bila ispod razine Deklaracije o Domovinskom ratu, a Deklaracija se tu valjda postavlja kao nekakav nad-Ustav, Sveto Pismo, doista nije nikakav argument. Nikakav argument nije ni da je Sabor neke odluke nije donio. To ne bi ni na sudu prošlo, a kamo li što se tiče povijesne znanosti".
Iz komentara čitatelja: Za vrijeme osnivanja Herceg-Bosne svi smo na HRT-ovoj vremenskoj prognozi imali prilike gledati Hrvatsku i Hercegovinu obojanu istom bojom, s nekom jedva vidljivom crtom između.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove Misije, 5. dio: Namjerno uništavanje tvornica i civilne infrastrukture

(str. 275-280)

E. Analiza obrasca raširenog uništavanja ekonomskih i infrastrukturnih meta

1004. Misija je intervjuirala g. Amra Hamada, zamjenika glavnog tajnika Palestinske industrijske federacije u 3 navrata, uključujući tijekom javnih saslušanja u Gazi. Misija se također sastala s poduzetnicima koji se bave ribarstvom, uzgojem jagoda, graditeljstvom, uključujući proizvodnju i pakiranje betona i cementa, proizvodnjom hrane i pića, automehanikom i popravcima, uzgojem stoke i rashlađivanjem. Iako su mnoge informacije koje su Misiji dostavljene fokusirane na učinak ograničenja koja je Izrael Pojasu Gaze nametnuo već znatno prije 27. prosinca 2008, znatan dio informacija također se odnosio i na učinak napada tijekom izraelskih vojnih operacija u Gazi.

1005. G. Amr Hamad je izjavio da je tijekom izraelskih vojnih operacija uništeno 324 tvornice, čime je uništeno 40 000 radnih mjesta. U svom detaljnom pisanom izvještaju o učinku izraelskih vojnih aktivnosti Palestinska je industrijska federacija navela da je 200 tvrtki i tvornica uništeno u gradu Gazi, 101 u sjevernom dijelu Gaze, a 20 u južnom dijelu Gaze. Od ukupno 324 tvrtki i tvornica koje su oštećene, gotovo 30% ih je iz metalskog i strojarskog sektora, više od 20% ih se bavi djelatnostima vezanim uz graditeljstvo, a 16% uz proizvodnju namještaja. Ostali sektori u kojima su zabilježeni značajni gubitci su aluminijski, prehrambeni, tekstilni, kemijski i kozmetički, sektor plastičnih i gumenih proizvoda, papira i kartona te obrti. Federacija navodi da ih je više od polovice u potpunosti uništeno.

1006. Federacija je naglasila da su „najteže pogođene ključne industrijske grane u Pojasu Gaze i da one iziskuju najveća ulaganja“. 11 od ukupno 324 poslovna prostora koje su napale izraelske oružane snage povezano je s prehrambenom industrijom, a naneseni gubitci iznose oko 37 milijuna američkih dolara, tj. više od trećine ukupnih gubitaka u industrijskom sektoru. Slično tome, dok je građevinski sektor pretrpio 69 od 324 napada, to je predstavljalo nešto ispod 30% ukupne štete. U izvještaju se spominje da je većina gubitaka prouzročenih u napadima na 324 industrijska prostora vezana uz vrijednost strojeva (50%), dok se nešto više od četvrtine gubitaka odnosi na same zgrade.

1007. Misija smatra da su informacije koje je pružio g. Hamad i izvještaj koji je izradila Palestinska industrijska federacija vjerodostojni i pouzdani. Misija je razgovarala o i zadovoljna je metodologijom koja je korištena u izradi tog izvještaja, koji je izrađen uz podršku Zaklade Konrad Adenauer. Misija također smatra da svjedočanstva poduzetnika čiji su poslovni prostori pogođeni ili uništeni od strane izraelskih oružanih snaga potvrđuju informacije koje su dostavili g. Hamad i Palestinska industrijska federacija.

1. Građevinska industrija

1008. Jedan od incidenata o kojima je na javnom saslušanju govorio g. Hamad odnosi se na uništavanje jedine tvornice koja se u Pojasu Gaze bavila pakiranjem cementa. Misija je također intervjuirala vlasnika tvornice, g. Attu Abu Jubbu. Prema rekonstrukciji događaja, izraelske su oružane snage tvornicu počele napadati iz zraka, pri čemu je ona znatno oštećena. Kasnije su kopnene snage – opremljene buldožerima i tenkovima – ušle na to područje i upotrijebile mine i eksploziv kako bi uništile silos koji je sadržavao 4000 tona cementa. Iz helikoptera su ispaljivane rakete kako bi uništile glavnu proizvodnu liniju i probušeni spremnici cementa. Buldožerima su uništeni zidovi tvornice. Tvornica je sustavno uništavana 4 dana. Misija je razgovarala s nekoliko drugih svjedoka kako bi provjerila ovu verziju događaja i smatra da je ona pouzdana. Među tim se svjedocima nalazio i jedan inženjer graditeljstva koji je pregledao mjesto incidenta i potvrdio da su neki vidovi uništenja mogli biti postignuti samo postavljenjem eksploziva u unutrašnjosti zgrade. Silos nije u potpunosti uništen u zračnim napadima, pa je na njegove potporne stupove postavljen eksploziv.

1009. Ova je tvornica bila važan dio građevinske industrije u Pojasu Gaze. Proizvodila je cement u vrećama i prodavala 200 tona dnevno uz zaradu od 15 američkih dolara po toni. Vrijednost tvrtke procjenjuje se na oko 12 milijuna američkih dolara. Kako je ranije spomenuto, kuća vlasnika tvornice također je uništena u raketiranju.

1010. Vlasnik je među manje od 100 poduzetnika koji posjeduju poduzetničku iskaznicu koju izdaje Izrael. Misija primjećuje da tvornica nije uništena tijekom zračne faze, već je sustavno pretvorena u ruševinu planiranim naporima tijekom nekoliko dana na kraju vojnih operacija.

1011. Uništavanje tvornice g. Atte Abu Jubbe dio je onoga što se čini vrlo namjernom strategijom napada na građevinsku industriju. Palestinska industrijska federacija je također izradila detaljan opis sustavnog i totalnog uništenja tvornica Abu Eida koje se bave proizvodnjom betona. Osnovane su 1993. Od 27 tvornica betona prijavljeno je uništavanje njih 19, što predstavlja 85% proizvodnog kapaciteta.

1012. Mogućnost proizvodnje i snabdijevanja betonom u kontekstu u kojem vanjsku opskrbu tom robom u potpunosti kontrolira Izrael nije samo pitanje od gospodarske važnosti, već se može tvrditi da je to i pitanje ljudske nužnosti radi zadovoljavanja osnovne potreba za skloništem. Čak i ako stanovništvo može preživjeti u privremenom smještaju u skučenim uvjetima sa svojim širim obiteljima, sposobnost popravljanja masivne štete koju su pretrpjele zgrade bez betona koji se proizvodi u Pojasu Gaze drastično je smanjena. U mjeri u kojoj se beton uopće izvana pušta u Pojas Gaze, njegova je cijena znatno skuplja od cijene betona koji dolazi iz domaće proizvodnje.

1013. Čini se da nije postojao nikakav vojni razlog ni opravdanje za uništavanje ovih tvornica. Ovaj zaključak potvrđuje dugogodišnja povijest poslovanja njihovih vlasnika i priznanje koje su uživali putem poduzetničkih iskaznica.

2. Uništavanje preostale prehrambene industrije

1014. Kao što je već ranije navedeno, izraelske oružane snage su uništile više od trećine ukupnog broja farmi jaja. Druga svjedočanstva, na primjer ono gradonačelnika al-Atatre, koji je govorio o uništenju peradarskih farmi njegove sestre, ukazuju na to da izgleda da je znatan dio peradarske industrije namjerno i sustavno uništen.

1015. Misija također primjećuje uništenje tvornica grupacije al-Wadiyah. Grupa al-Wadiyah je zapošljavala oko 170 ljudi, poslovala je od 1954. i proizvodila raznovrsne prehrambene proizvode i napitke. Dr. al-Wadiyah je Misiji predstavio detaljan opis njenih aktivnosti i gubitaka.

1016. Misija nije pronašla nikakav razlog zbog kojeg bi povjerovala da su prostori tvornice brašna, farmi pilića i tvornica za proizvodnju hrane koji su uništeni bili korišteni u svrhe zbog kojih bi na bilo koji način postali vojne mete.

1017. Misija je također pregledala satelitske snimke koje pokazuju znatno uništenje staklenika diljem Pojasa Gaze. Ukupno se procjenjuje da je uništeno više od 30 hektara staklenika; 11,2 hektara u gradu Gazi i 9,5 hektara u sjevernom dijelu Pojasa Gaze. Misija smatra da opsežno i sustavno uništavanje staklenika nije opravdano nikakvim vojnim ciljem.

3. Uništavanje vodovodnih instalacija

1018. Konačno, u pogledu vodoopskrbe i pročišćavanja otpadnih voda, Misija je analizirala ograničeni broj slučajeva. Napadi na postrojenje al-Sheikh Ejlin i na bunare Namar dosta su detaljno opisani. Misija je također dugo razgovarala s g. Muntherom Shublaqom, koji je odgovoran za izradu Izvještaja za procjenu štete javnog vodovodnog poduzeća u Gazi (CMWU). Izvještaj upućuje na to da su sve vrste vodovodnih instalacija do neke mjere oštećene tijekom izraelskih operacija, ali i naročito navodi da su na nekim područjima, naročito u Beit Lahiji, Jabaliyji, Beit Hanounu, dijelu Zeytouna, južno od Rafaha i u istočnim selima, zgrade, vodoopskrbna i kanalizacijska infrastruktura i drugi prostori u potpunosti uništeni. [...]

1019. G. Munther Shublaq je primijetio da je, iako je pogođeno nekoliko bunara, najgora šteta prouzročena na postrojenjima za pročišćavanje voda i kanalizacijskim cijevima. Misija je preslušala nekoliko izvještaja koji su ukazivali da su napadi na postrojenja, cijevi, bunare i spremnike znatno opteretili sustav zbrinjavanja otpada i otpadnih voda, te vodoopskrbni sustav.

1020. Palestinska je samouprava tvrdila da je uništeno 5708 krovnih spremnika za skladištenje vode, no nije jasno koliko ih je bilo na krovovima 4036 kuća za koje Palestinska samouprava navodi da su uništene.

1021. Misija smatra da napadi na vodovodne instalacije nisu bili opravdani nikakvim vojnim ciljem.

Zaključci

1022. Činjenice koje je Misija utvrdila ukazuju da je postojala namjerna i sustavna politika izraelskih oružanih snaga da se napadaju industrijski prostori i vodovodne instalacije. U nekoliko svjedočanstava koje je prikupila udruga Breaking the Silence, izraelski su vojnici detaljno opisali način na koji se izvodilo ono što je u jednom trenutku eufemistički nazvano „radovi na infrastrukturi“. Uporaba buldožera za sustavno uništavanje slikovito je prepričana. Vojnici su svojim opisima do znatnih detalja potvrdili informacije koje su Misiji pružili svjedoci.

1023. Misija upućuje na poglavlje XVII, u kojem je izneseno mišljenje da je sustavno uništavanje prehrambene proizvodnje, vodovodnih usluga i građevinske industrije povezano sa sveobuhvatnom politikom nerazmjernog uništavanja znatnog dijela infrastrukture Pojasa Gaze.

Opći pravni nalazi

1024. Misija je izradila detaljne nalaze vezano uz svaki od gore opisanih incidenata. Međutim, obzirom na prirodu sustavnih napada na snabdijevanje hranom, vodom i infrastrukturu u Pojasu Gaze tijekom vojnih operacija, Misija također vjeruje da je važno istaći pitanje državne odgovornosti i obveze Izraela vezano uz počinjenje međunarodno protupravnih djela.

1025. Iako je element krivnje u zakonu o odgovornosti države kontroverzan, Misija je pronašla da su u svim gore opisanim slučajevima i djelo i posljedica bili namjeravani.

1026. Izrael je imao nekoliko dužnosti vezano uz svoje postupke tijekom vojnih operacija. One uključuju opću obvezu koja se ogleda u članku 52 Dodatnog protokola I da se osigura da civilni objekti ne budu predmet napada i da se osigura zaštita objekata neophodnih za preživljavanje civilnog stanovništva. Uz to i običajne norme međunarodnog prava sadržane u članku 54 (2) Dodatnog protokola I od država zahtijevaju da ne uništavaju objekte neophodne za preživljavanje stanovništva.

1027. Izrael je pokazao unaprijed smišljenu odlučnost da postigne cilj uništenja. Stoga je odgovoran za međunarodno protupravna djela počinjena u suprotnosti s gore navedenim dužnostima.


Ostali linkovi:
Zagreb te zove - USKOK-u predana kaznena prijava protiv gradonačelnika Bandića zbog Varšavske
Danas se u 12:00 h ispred USKOK-a na poziv Prava na grad i Zelene akcije okupilo oko 300 građana iz Živog zida za Varšavsku koji su se Državnom odvjetništvu i USKOK-u obratili prigodnom pjesmom "Zagreb te zove" i gumenim odčepljivačima za odvode. Predstavnici Prava na grad i Zelene akcije ovom su prilikom podnijeli prijavu USKOK-u protiv aktualnog gradonačelnika Milana Bandića zbog kaznenih djela počinjenim pri sklapanju ugovora o financiranju rampe u pješačkom djelu Varšavske.

Slobodni filozofski: Izjava za medije, 7. travnja 2010.
Unatoč tome što će Vlada i poslušni mediji tvrditi suprotno, ovakva odluka Ministarstva ne predstavlja korak u smjeru potpuno javno financiranog visokog obrazovanja. Samim time, ustavno pravo na obrazovanje za veliki broj studenata ostat će mrtvo slovo na papiru. U takvoj situaciji nastavak borbe izvjestan je za sve koji se s takvim stanjem stvari ni dosad nisu bili spremni miriti. Model financiranja visokog obrazovanja koji uključuje studentske školarine ili podrazumijeva financijsku penalizaciju studenata dovodi u pitanje mogućnost pristupa visokom obrazovanju velikog dijela studenata. Potpuno javno financirano obrazovanje ne bi riješilo sve probleme u viskom obrazovanju, ali predstavlja minimalno socijalno prihvatljivo rješenje, a time i uvjet svake daljnje rasprave. Financijska penalizacija izravan je udar na studente lošijeg socioekonomskog statusa. Istraživanja pokazuju da u prosjeku dulje studiraju studenti koji su za vrijeme studija prisiljeni raditi, ali i studenti iz obitelji s većim brojem članova. Te činjenice nedvosmisleno ukazuju na negativan utjecaj financijskog pritiska na uspjeh studiranja. Društveno odgovorna reakcija prisiljena je uvažiti te okolnosti i raditi na njihovom uklanjanju. Dok se ne izmijene sve 'psihološke' spekulacije o tobožnjoj lijenosti studenata, one ostaju oblikom prikrivanja strukturnih problema. A time i nastavak bijega od odgovornosti, kako strukovne, tako i šire društvene.

Gian Carlo Delgado-Ramos i Ivan Saxe-Fernández: Svjetska banka i privatizacija javnog obrazovanja - meksička perspektiva
Na inicijativu Washingtona, sredinom 1944. održana je konferencija u Bretton Woodsu u New Hampshireu na kojoj se trebao odrediti "novi ekonomski poredak" SAD-a, koji bi "mogao održati nacionalnu ekonomiju u pogonu tako da svijet šokiran ratom bude obnovljen, a sustav SAD-a pošteđen potencijalno fatalnog šoka poput depresije 1930-tih".[1] Za rješavanje ovih pitanja na sastanku su osnovane dvije nove organizacije: Međunarodna banka za obnovu i razvitak (IBDR ili Svjetska banka) i Međunarodni monetarni fond (MMF). Budući da je SAD u to vrijeme kontrolirao dvije trećine svjetskog zlata, naravno da je Rooseveltova administracija inzistirala na tome da poslijeratni ekonomski sustav bude zasnovan na zlatu i američkom dolaru. Dakle, obje su institucije bile zamišljene, kao što ističu povjesničari Gabriel i Joyce Kolko, ne samo da bi provodile bezinteresna načela "nego da bi održavale američku kontrolu nad svjetskim monetarnim zlatom i njegovom sposobnošću da u budućnosti proizvode velik dio svjetskog kapitala. IBRD bio je osmišljen tako da osigurava državni okvir za buduće privatne investicije, većina kojih će biti američke."[2]