Kolektivno kažnjavanje civilnog stanovništva u Pojasu Gaze (iz Izvještaja PCHR-a)

Ovaj post je prijevod nekih dijelova izvještaja palestinske nevladine udruge za ljudska prava Palestinski centar za ljudska prava o kolektivnom kažnjavanju civilnog stanovništva u Pojasu Gaze (The Illegal Closure of the Gaza Strip: Collective Punishment of the Civilian Population) koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku. Iako izvještaj sadrži brojne sablažnjive podatke u utjecaju izraelske blokade na sve aspekte svakodnevnog života cjelokupnog civilnog stanovništva u Pojasu Gaze, zbog nedostatka vremena odlučila sam izdvojiti samo dio koji pojašnjava kako i granični prijelaz Rafah, između Egipta i Pojasa Gaze, zapravo kontrolira Izrael, dio o utjecaju ilegalne i nečovječne izraelske blokade na zdravlje civilnog stanovništva u Pojasu Gaze, te dio o prisilnom razdvajanju palestinskih obitelji.


(str. 24-26)

Zatvaranje graničnog prijelaza Rafah i Sporazum o kretanju i pristupu iz 2005.

Pojas Gaze je od 1949. do 1967. bio pod egipatskom vladavinom. Tijekom tih je godina bilo moguće putovati vlakom ili automobilom iz Kaira u Gazu kroz Sinajski poluotok; u i iz Gaze moglo se putovati s dozvolom koju su izdavale egipatske sigurnosne službe. Nakon izraelske vojne okupacije 1967, Pojas Gaze je proglašen zatvorenom vojnom zonom, a putovati se iz Pojasa Gaze od tada moglo jedino uz odobrenje izraelskog vojnog zapovjednika. Kad se izraelska vojska 1982. povukla iz Sinajskog poluotoka, granični prijelaz Rafah je otvoren pod izraelskom kontrolom. S vremenom je postajalo sve teže dobiti dozvolu za prijelaz graničnog prijelaza Erez, a od 2000. godine velikoj većini Palestinaca postalo je gotovo nemoguće dobiti dozvolu za prijelaz izraelske granice. Stoga je prijelaz Rafah na granici s Egiptom dugo predstavljao jedinu - iako udaljenu - realnu mogućnost za izlazak iz Gaze.

Nakon uklanjanja izraelskih kolonista i povlačenja izraelske vojske iz Gaze u rujnu 2005. - što je također uključilo povlačenje izraelske vojne nazočnosti s egipatsko-palestinske granice - Izrael i Palestinska samouprava 15. su studenog 2005. potpisali Sporazum o kretanju i pristupu (Agreement on Movement and Access (AMA)). Sporazum je potpisan uz posredovanje SAD-a i EU-a. Egipat nije stranka tog Sporazuma, niti je službeno sudjelovao u pregovorima, (iako je sudjelovao u njegovoj provedbi). Prema Sporazumu: "Prijelazom Rafah upravljat će Palestinska samouprava na palestinskoj strani i Egipat na egipatskoj strani, u skladu s međunarodnim standardima". Rad Palestinske samouprave na palestinskoj strani granice nadzire EU.

Sporazum o kretanju i pristupu na papiru je trebao "Palestincima omogućiti slobodu kretanja, slobodnu trgovinu i normalan život", te dati Palestinskoj samoupravi kontrolu nad ulazom i izlazom ljudi i roba u i iz njenog teritorija. Međutim, suprotno službenim izjavama, ovaj sporazum nikada nije ispravno implementiran, a Palestinskoj samoupravi nije bilo dopušteno da kontrolira izlaz i ulaz ljudi i roba u i iz Pojasa Gaze. Izrael je nastavio kontrolirati rad graničnog prijelaza Rafah na nekoliko načina:

i. Izrael je često zatvarao prijelaz Rafah zbog incidenata koji nisu bili povezani s prijelazom; nakon zarobljavanja izraelskog vojnika Shalita, 25. lipnja 2006, Izrael je zatvorio granični prijelaz Rafah. Te godine, sve do lipnja 2007. kada je Sporazum ukinut na neodređeno vrijeme, prijelaz Rafah bio je zatvoren 265 dana.

ii. Granični prijelaz Rafah dopušteno je prijeći samo osobama koje posjeduju palestinske osobne iskaznice, tj. osobama koje su upisane u palestinski registar stanovništva.

iii. Zahvaljujući tome što kontrolira palestinski registar stanovništva Izrael neizravno nastavlja određivati kome je dopušteno da prijeđe prijelaz Rafah (mnogi stanovnici Gaze ne mogu dobiti osobne iskaznice i stoga ne mogu ni putovati);

iv. Izrael može spriječiti putovanje Palestinaca u i iz Gaze kroz prijelaz Rafah na temelju "sigurnosnih razloga" i staviti veto na putovanje stranaca u i iz PG kroz prijelaz Rafah. U načelu strancima (tj. osobama koje nemaju palestinsku osobnu iskaznicu ili putovnicu) nije dopušteno da u Gazu ulaze kroz Egipat, već trebaju dobiti izraelsku ulaznu vizu i izraelsku dozvolu da prijeđu granični prijelaz Erez (između Izraela i Gaze). U Sporazumu se navode iznimne kategorije stranih državljana kojima je dopušteno u Pojas Gaze ući kroz granični prijelaz Rafah: to su diplomati, strani investitori, zaposlenici međunarodnih organizacija, humanitarni radnici i strani novinari. Što se tiče ovih kategorija putnika, u skladu s odredbama Sporazuma o kretanju i pristupu, Palestinska samouprava mora unaprijed obavijestiti Izrael: Izrael je taj koji de facto donosi konačnu odluku o ulasku u Gazu kroz granični prijelaz Rafah stranaca koji spadaju u gore navedene kategorije.

Izrael je u lipnju 2007. najavio zamrzavanje sporazuma o graničnom prijelazu. Od lipnja 2007. stanovnicima Pojasa Gaze je onemogućen pristup vanjskom svijetu kako kroz granični prijelaz Erez, tako i Rafah. Iako su u lipnju 2010. egipatske vlasti proglasile da je granični prijelaz otvoren, palestinsko stanovništvo i dalje u i iz Egipta može putovati tek u iznimnim slučajevima. Zapravo, koordinacija s egipatskim vlastima, koja je već prije bila otežana, postala je de facto nemoguća nakon 2007, te je i dalje gotovo nemoguće putovati u i iz Gaze bez neke vrste "posebne koordinacije" (tj. osobne veze). Nije dopušteno prelaziti prijelaz Rafah u automobilu, što pogađa pacijente koji putuju iz medicinskih razloga i koji često pate od ozbiljnih zdravstvenih problema, jer svi putnici granični prijelaz moraju prijeći kao pješaci čiji se prijelaz organizira u sklopu složenog i neudobnog sustava zajedničkih autobusa.

[...]


(str. 63 - 72)

Pogoršanje stanja u zdravstvenom sektoru i kršenje prava na zdravlje

Izravna posljedica dugotrajne i protuzakonite blokade Pojasa Gaze je naglo pogoršanje stanja u zdravstvenom sektoru, koji pogađa nestašica opreme i lijekova. Zbog toga mnogi pacijenti koji pate od ozbiljnih ozljeda i bolesti u Pojasu Gaze ne mogu primiti adekvatno liječenje, te su prisiljeni tražiti da budu prebačeni u bolnice u inozemstvu. Međutim, stotinama pacijenata onemogućeno je da putuju zbog toga što su granični prijelazi za palestinske civile u potpunosti zatvoreni. Palestinski centar za ljudska prava dokumentirao je nekoliko slučajeva pacijenata koji su umrli od 2007. jer nisu mogli nužno potrebno liječenje dobiti u Gazi i jer im je uskraćena dozvola da na liječenje odu u inozemstvo.

[...]

Stotinama pacijenata iz Pojasa Gaze 2008. je uskraćen pristup liječenju u bolnicama u Izraelu i na Zapadnoj obali, uključujući istočni Jeruzalem. Prema podacima Palestinskog centra za ljudska prava te je godine umrlo 29 pacijenata kojima je onemogućen pristup liječenju izvan Pojasa Gaze; a u razdoblju između 10. lipnja 2007. i kraja 2008. godine umrlo je 50 pacijenata, uključujući 17 žena i 10 djece.

Svjetska zdravstvena organizacija je objavila da je od siječnja 2009. umrlo ukupno 33 pacijenata koji su čekali da im bude omogućen pristup bolnicama izvan Pojasa Gaze.

UN-ov Posebni izvjestitelj za okupirana palestinska područja u nekoliko je navrata osuđivao zatvaranje graničnih prijelaza u Pojasu Gaze i isticao često smrtne posljedice koje ono ima za palestinsko stanovništvo. Na primjer, od polovice lipnja do početka kolovoza 2007. navodno je umrlo više od 30 Palestinaca koji su čekali da iz Pojasa Gaze iziđu kroz prijelaz Rafah koji neizravno kontrolira Izrael.

Stanovnici Gaze koji putuju kroz prijelaz Erez iz medicinskih razloga podvrgnuti su dugotrajnom i složenom postupku koji uvelike pogađa njihovo urođeno pravo na zdravlje. Procedura podnošenja molbe je dosta dugotrajna, može potrajati mjesecima, što često uzrokuje po život opasno odgađanje liječenja. [...]

Izrael je također zabranio uvoz medicinske opreme, uključujući uvoz novih uređaja za dijalizu i zamjenskih dijelova potrebnih za popravak uređaja koji su u kvaru.

Naglo pogoršanje stanja zdravstenog sektora u Pojasu Gaze, koji pati od kritične nestašice lijekova i medicinske opreme, izravna je posljedica blokade koju nameće Izrael. Prema podacima palestinskog ministarstva zdravstva u prvih 6 mjeseci 2010. u Pojasu Gaze je vladala nestašica 110 vrsta lijekova i 123 vrste medicinske opreme. Očekuje se da će u nadolazećim mjesecima biti potrošene sve zalihe još 76 vrsta lijekova.

Dr. Mohammad Shatat, zamjenik ravnatelja Odjela za dijalizu u bolnici Al-Shifa u gradu Gazi, tvrdi da u Pojasu Gaze zbog izraelske okupacije i blokade vlada "nestašica gotovo 50% lijekova i uređaja potrebnih da bi odjel za dijalizu radio punim kapacitetom", što rezultira vidljivim pogoršanjem zdravlja i izgleda za oporavak i preživaljavanje pacijenata.

Kad lijekova nema u bolnicama pacijenti često moraju svoje lijekove kupiti u ljekarnama, plaćajući vlastitim novcem - i po umjetno visokim cijenama - lijekove koje su nekad dobivali besplatno. Na primjer, cijena antipsihotika Solian porasla je sa 113 novih izraelskih šekela (koliko je iznosila prije izraelske opsade) na 213 novih izraelskih šekela, dok u Izraelu taj lijek košta 143 novih izraelskih šekela. Mnogi pacijenti koji se već ionako nalaze u teškim ekonomskim okolnostima ne mogu platiti lijekove po ovim cijenama. Posljedice neuzimanja potrebnih lijekova su očigledne i štetne po njihovo zdravlje.

Ahmed Zourob boluje od kroničnog zatajenja bubrega, a u bolnici Al-Shifa u gradu Gazi liječio se protekle 2 godine: "Prije 3 mjeseca su me obavijestili da se lijek koji koristim više ne može nabaviti u ljekarni bolnice, no budući da sam nezaposlen ne mogu sam kupiti lijek. Ne znam što da radim. Zbog toga što nisam uzimao lijek sada mi liječnici kažu da imam i anemiju."

Pacijente kojima je potrebna dijaliza poput Ahmeda Zouroba kriza u opskrbi električnom energijom stavlja u situaciju u kojoj im liječenje istovremeno spašava i ugrožava život: ako se tijekom tretmana dogodi da nestane struje, Ahmed bi mogao izgubiti do 300 kubičnih centimetara krvi.

Osim manjka lijekova, medicinske opreme i stručnjaka, zdravstveni sektor u Gazi također pagađa i nestašica električne energije koja je također posljedica izraelske blokade. Nagli i česti prekidi u opskrbi strujom, koji se događaju uz već postojeće redovite redukcije struje, ugrožavaju živote pacijenata i rad medicinskih uređaja.

Nestašica goriva također oštro potkopava mogućnosti dostave humanitarne pomoći i pružanje hitnih zdravstvenih usluga. U Pojasu Gaze radi manje od 15% lokalnih javnih službi, a osnovne spasilačke službe, poput hitne pomoći, rade preko svojih kapaciteta: bolnica Emirata u Rafahu mjesečno primi 1800 pacijenata, a ima 1 kola hitne pomoći koja zbog nedovoljne količine goriva voze samo pola radnog vremena. Pacijenti kojima je hitno potrebna liječnička pomoć redovito do bolnica dolaze na magarećim zapregama.

Zbog gore opisanih uvjeta mnogi se pacijenti koji pate od ozbiljnih ozljeda i bolesti ne mogu liječiti u bolnicama u Pojasu Gaze. Ti su pacijenti prisiljeni zatražiti prebačaj u bolnice izvan Pojasa Gaze kako bi primili adekvatno liječenje; međutim, u većini slučajeva, ti pacijenti na liječenje ne mogu otići zbog toga što su granični prijelazi u Pojasu Gaze stalno i u potpunosti zatvoreni za kretanje palestinskih civila. Izrael svakog mjeseca pod krinkom "sigurnosnih razloga" stotinama pacijenata, uključujući žene i djecu, onemogućava da izađu iz Gaze. Palestinski centar za ljudska prava je od 2007. godine dokumentirao 67 slučajeva u kojima su pacijenti umrli jer nisu mogli primiti nužno potrebno liječenje u Pojasu Gaze i jer im nije izdana dozvola da mogu otići na liječenje u inozemstvo.

[...]

Nakon izraelske vojne operacije u Pojasu Gaze u prosincu 2008. i siječnju 2009. UN-ov Posebni izvjestitelj je jasno odgovornost za pogoršanje zdravstvenih uvjeta u kojima živi civilno stanovništvo u Pojasu Gaze pripisao Izraelu: "godinu dana nakon operacije Lijevano olovo humanitarna se situacija samo dodatno pogoršala. Totalna blokada Pojasa Gaze, koja sada traje već gotovo 3 godine, i dalje je na snazi i pridonosi pogoršanju fizičkog i mentalnog zdravstvenog stanja 1,5 milijuna osoba". Slično tome UN-ov Posebni izvjestitelj je u svom izvještaju o stanju ljudskih prava na okupiranim palestinskim područjima za 2009. godinu istaknuo da "96% stanovništva Gaze pati od depresije i da je takvo pogoršanje mentalnog stanja samo po sebi pokazatelj propusta okupacijske sile da ispuni svoju temeljnu dužnost zaštite zdravlja civila koji žive pod okupacijom".

Podvrgavajući cjelokupno stanovništvo Gaze, uključujući pacijente kojima je potrebno liječenje i pojedince s hitnim humanitarnim potrebama, protuzakonitom režimu izdavanja dozvola kako bi mogli prijeći granice Gaze, Izrael namjerno nanosi veliku patnju civilnom stanovništvu, što predstavlja tešku povredu Četvrte ženevske konvencije i može predstavljati zločin protiv čovječnosti.

[...]


(str. 87 i 88)

Prisilno razdvajanje palestinskih obitelji

Pravo na obitelj potvrđeno je u članku 16 Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. i članku 23 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR), što obvezuje države da zaštite pravo na brak i osnivanje obitelji. Štoviše članak 10 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima navodi da "Obitelj, koja je prirodna i temeljna društvena jedinica, treba imati najveću moguću zaštitu i pomoć".

Izrael na mnogo načina krši pravo na obitelj palestinskog stanovništva: sprječavajući ponovno spajanje razdvojenih obitelji, kontrolom nad pravom na boravište svakog Palestinca i konačno protuzakonitom politikom blokade, koja ograničava slobodu kretanja svakog Palestinca koji živi u Gazi ili želi putovati u ili iz Pojasa Gaze.

Nisreem Karam već više od 10 godina ne može posjetiti svog bolesnog 70-godišnjeg oca. Nisreem je rođena 1977. u Beer Ševi i imala je izraelsko državljanstvo. Nakon što se 1994. udala za Palestinica iz Gaze, budući da njen suprug nije mogao dobiti dozvolu da boravi u Izraelu, Nisreem se odlučila preseliti u Gazu. U tu se svrhu morala odreći izraelskog državljanstva i nakon raznih poteškoća, odugovlačenja i prepreka uspjela je 2004. dobiti palestinsko državljanstvo kao stanovnik Gaze. Nisreem više od 10 godina ne može posjetiti svoju obitelj i rodbinu, naročito oca, koji živi u Beer Ševi u Izraelu. Posljednja molba, koju je prošlog lipnja u njeno ime podnio Palestinski centar za ljudska prava, odbijena je mjesec dana kasnije zbog navodnih općih "političkih i sigurnosnih razloga" od strane izraelskih vlasti. Palestinski centar za ljudska prava se 23. kolovoza žalio na ovu odluku izraelskom glavnom državnom odvjetniku, ponovo temeljito dokumentirajući zdravstveno stanje Nisreeminog oca i tražeći hitno izdavanje dozvole kako bi ga ona mogla posjetiti. 26. rujna, obzirom da nije bilo odgovora, Palestinski centar za ljudska prava je poslao podsjetnik na ovaj slučaj glavnom državnom odvjetniku, koji je svoj odgovor poslao 10. studenog odbacujući žalbu i ponovo uskraćujući Nisreem dozvolu da posjeti svog oca tvrdeći da "njegovo zdravstveno stanje nije dovoljno ozbiljno". Ova je odluka donesena unatoč činjenici da je ozbiljnost zdravstvenog stanja Nisreeminog oca potvrđena od strane izraelskih liječnika.

Nažalost slučajevi poput Nisreeminog nisu izolirani primjeri. Oštar režim zatvaranja graničnih prijelaza u Pojasu Gaze rezultira situacijama poput one u kojoj je A. B. iz Gaze koji ne može živjeti sa svojom ženom i obitelji u Jafi, niti ih posjetiti. A. B. je prisilno odvojen od svoje obitelji od 2007, kad je vraćen u Gazu, unatoč tome što mu je izraelski sud dao dozvolu da živi u Izraelu. Ova sudska odluka nikada nije implementirana od strane izraelskih sigurnosnih službi. Njegovoj je ženi dopušteno da ga posjećuje u Gazi jednom godišnje tijekom perioda od 5 dana.

Doista, jedan od najnegativnijih učinaka dugotrajne izolacije i protuzakonite blokade Pojasa Gaze je prisilno razdvajanje tisuća palestinskih obitelji čiji članovi ne samo da ne mogu živjeti na istom mjestu, već se često ne mogu ni posjećivati na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze (i naravno u Izraelu). Zbog protuzakonitih izraelskih ograničenja slobode kretanja palestinskog stanovništva, Zapadna obala i Pojas Gaze sve više postaju 2 odvojena entiteta, u suprotnosti s međunarodnim pravom i sporazumima.

Ovo stanje nije tek nedavno nastala posljedica posljednjih 3 godine apsolutne blokade Pojasa Gaze, već se radi o namjernom rezultatu mnogo dugotrajnije politike koju Izrael provodi već najmanje više od 20 godina na okupiranim palestinskim područjima. U sklopu politike blokade i izolacije, palestinsko je stanovništvo podvrgnuto nevjerojatno zamršenom i arbitrarnom sustavu izdavanja dozvola - koje izdaju izraelski vojni zapovjednici - čak i radi obavljanja najosnovnijih stvari, uključujući posjet vlastitim roditeljima, bračnom drugu i djeci koji žive na "drugoj strani" palestinskog područja ili u Izraelu.


DODATNI LINKOVI I VIJESTI:
Palestina/Izrael:
Two Fighters Killed In Clashes With Israeli Soldiers Invading Khan Younis
U sukobima s izraelskim vojnicima u Khan Younisu u PG ubijena 2 palestinska borca (26. prosinac 2010.)
U subotu (25. prosinca) u zoru u sukobima s izraelskim vojnicima koji su ušli na područje istočno od Khan Younisa na jugu Pojasa Gaze ubijena su 2 pripadnika vojnog krila Islamskog džihada.

Israeli Army Arrests 9 French Nationals In The West Bank
Izraelska vojska uhitila 9 francuskih državljana na Zapadnoj obali (26. prosinac 2010.)
Izraelski vojnici smješteni na vojnoj kontrolnoj točki u Qalandiji, sjeverno od Jeruzalema, uhitili su u nedjelju u podne 9 francuskih prosvjednika. Uhićeni prosvjednici sudjelovali su u prosvjedu na toj kontrolnoj točki izražavajući svoju solidarnost s palestinskim narodom i svoje protivljenje zatvaranju ulaza u Jeruzalem od strane izraelskih vlasti. Prosvjed je započeo u 9:30 u nedjelju ujutro. Više od 100 palestinskih i međunarodnih prosvjednika pokušalo je u Jeruzalem ući bez dopuštenja izraelskih vojnika. Vojnici su napali prosvjednike i udarali ih palicama i kundacima pušaka, pri čemu ih je nekoliko ozlijeđeno, uključujući i uhićene prosvjednike. Veći dio prosvjednika činili su francuski aktivisti koji su na Zapadnu obalu došli kako bi tjekom Božićnog tjedna sudjelovali u nenasilnim aktivnostima u koordinaciji s lokalnim organizacijama koje su izravno uključene u aktivnosti nenasilnog otpora građana u Beit Sahouru i Betlehemu. 3 aktivista iz te skupine uhićena su u subotu kad su zajedno s Palestincima prosvjedovali protiv zatvaranja ulice Al-Shuhada u Hebronu, a sudjelovali su i u prosvjedu protiv izgradnje kolonističkih naselja u selu Al-Walaja u okolici Betlehema.

Mavi Marmara Returns To Istanbul
Brod Mavi Marmara vraćen u Istanbul (27. prosinac 2010.)
Nakon 7 mjeseci brod Mavi Marmara vraćen je u nedjelju u luku u Istanbulu gdje su ga dočekali desetci tisuća turskih i međunarodnih aktivista. Na tom je brodu u svibnju 2010. izraelska vojska ubila 9 humanitarnih aktivista. Brod je u Istanbulu pristao oko 13 sati, a na njemu su se nalazile obitelji ubijenih, te 50 aktivista koji su ranjeni u izraelskom napadu na brod. Ümit Sönmez, koordinator turske humanitarne organizacije IHH najavio je da će slijedeće godine na obljetnicu izraelskog napada na humanitarnu flotilu u Pojas Gaze ploviti druga flotila. IHH je također pokrenula projekt "Devet mučenika, devet spomenika" u sklopu kojeg će u gradovima ubijenih aktivista biti izgrađene škole, kulturni centri ili sportski kompleksi koji će ljude podsjećati na njihovu hrabrost. Mavi Marmara će tjedan dana biti usidrena u Istanbulu, a građani je mogu razgledati uz pomoć vodiča koji su preživjeli izraelski napad na brod. Na brodu će se zatim izvršiti popravci i pripreme kako bi slijedeće godine ponovo mogao ploviti za Gazu.

Israel To Issue Apology To Britain For Using Fake Passports To Assassinate Hamas Leader In Dubai
Izrael će se ispričati Velikoj Britaniji zbog uporabe lažnih putovnica prilikom izvođenja atentata na Hamasovog čelnika u Dubaiju (27. prosinac 2010.)
Izraelska obavještajna služba Mossad navodno se namjerava službeno ispričati Velikoj Britaniji zbog toga što su Mossadovi agenti prilikom ulaska u Ujedinjene Arapske Emirate kako bi ubili višeg Hamasovog čelnika Mahmouda Al Madbouha u jednom hotelu u Dubaiju 19. siječnja 2010, koristili krivotvorene britanske putovnice. Iako Izrael nikada službeno nije preuzeo odgovornost za taj atentat, istrage lokalnih i nekoliko stranih sigurnosnih službi otkrile su da su ubojice koristili krivotvorene putovnice, te da rade za Mossad. Vlasti u Dubaiju objavile su popis od 26 osoba koje su sudjelovale u tom atentatu i koristile krivotvorene putovnice. Novi šef Mossada, Tamir Ferdo, navodno će obećati da Mossad u svojim operacijama izvan Izraela ubuduće više neće koristiti krivotvorene britanske putovnice. Izrael je u izvođenju svog atentata u siječnju koristio 12 britanskih, 6 irskih, 4 francuske, 3 australske i 1 njemačku krivotvorenu putovnicu.

Sebastia's Living Community Sidelined For Ancient Ruins
The most obvious difference between the two leaflets is the sites they describe. The first covers the Roman, Byzantine and Crusader remains at the heart of the village, as well as the Ancient Greek, Roman and medieval remains on the hilltop, which is five-minute walk away. The second only mentions the latter. It also features a stern injunction: "Do not enter the village of Sebastye [Sebastia] without the express permission of the IDF [Israeli army] authorities. All visits to the National Park are subject to security regulations for visitors in Judea-Samaria," the Israeli name for the occupied West Bank. The archaeological "park" is actually a series of excavated buildings from various historical periods, surrounded by Palestinian olive groves which probably cover more remains going back to the Bronze Age. The Israeli authorities' forbidding instructions to visitors of the park stem from the fact that the site is designated as Area C, so that it can be visited by Israeli citizens. The village, on the other hand, is Area A -- Palestinian Authority-controlled -- under the classifications which date back to the Oslo accords. Technically, Israeli citizens break the law by entering the village. This, of course, has various implications. It means that Israeli visitors to the site get to see the versions of history that fit into their national myths -- Greeks, Romans and a smattering of early Christianity. The existence of a vibrant society in Palestine throughout the Christian and Islamic periods down to the establishment of the State of Israel in 1948 -- one which all the while incorporated Jewish as well as Christian, pagan and Islamic communities -- is ignored. It also means that there are few opportunities for visitors coming with Israeli tours to interact with the modern-day Palestinian inhabitants of Sebastia; the presence of a living community is sidelined in favor of ancient remains. And it means that no income from most tourists to the site trickles into this little West Bank town.

Palestinian Youth Assaulted Near Nablus For Not Understanding Hebrew
Izraelski vojnici napali Palestinca jer nije razumio hebrejski (27. prosinac 2010.)
Izraelski vojnici smješteni na vojnoj cestovnoj blokadi u Za'tari u blizini Nablusa na sjeveru Zapadne obale fizički su napali 1 palestinskog mladića (20) jer nije razumio što su mu rekli na hebrejskom. Mladić je s dvojicom prijatelja stajao pored izraelske vojne cestovne blokade i čekao taksi kako bi otišao u Salfit gdje pohađa vozačku školu. Vojnici su se 3 mladića obratili na hebrejskom, a kad ih mladići nisu razumjeli jedan je vojnik kabel svog dvosmjernog radio uređaja omotao jednom od njih oko vrata i pokušao ga zadaviti, na što ga je mladić odgurnuo, a vojnici su ga zatim počeli udarati rukama i nogama, stavili mu lisice na ruke i odveli ga na nepoznatu lokaciju.

Soldiers Attack A Nonviolent Protest In Hebron
Izraelski vojnici napali nenasilne prosvjednike u Hebronu (26. prosinac 2010.)
Izraelski vojnici napali su u subotu navečer nenasilne izraelske, međunarodne i palestinske prosvjednike u Hebronu na Zapadnoj obali. Najmanje je 4 Palestinaca i 3 međunarodnih aktivista ozlijeđeno u napadu izraelske vojske na prosvjednike. 3 međunarodna aktivista su uhićena. Prema tvrdnjama organizatora, Koalicije mladih protiv kolonističkih naselja, vojnici su napali prosvjednike i novinare koji su došli kako bi izvijestili o prosvjedu. Ovaj se prosvjed održava svaki tjedan, a u njemu sudjeluju desetci Palestinaca, Izraelaca i međunarodnih aktivista. Prosvjed se ovaj tjedan održavao na istočnom ulazu na ulicu Al Shuhada u starom dijelu grada. Tu je ulicu izraelska vojska prije nekoliko godina zatvorila, što je dovelo do zatvaranja desetaka palestinskih trgovina, a samo je židovskim kolonistima dopušteno da se njome kreću. Prosvjednici su nosili palestinske zastave i transparente kojima su pozivali na ukidanje svih oblika diskriminacije i od Izraela zatražili da otvori ulicu, te obuzda učestale napade ekstremističkih izraelskih vojnika i kolonista. Desetci policajaca i vojnika smjestili su se na krovovima nekoliko kuća i koristili ih kao osmatračnice, dok su drugi vojnici palicama i kundacima pušaka napali prosvjednike i istjerali ih s tog područja proglasivši ga "zatvorenom vojnom zonom". Troje je prosvjednika ozlijeđeno uključujući 2 žene. Ulicom Al Shuhada u Hebronu od 1994. godine smiju se kretati samo židovski kolonisti i vojnici. Al-Shuhada je jedna od najvažnijih ulica u Hebronu, a njeno je zatvaranje međusobno odvojilo nekoliko četvrti, jer je prekinulo vezu između sjevernog i južnog dijela grada. Izrael je 2000. naredio zatvaranje više od 500 palestinskih trgovina u Hebronu, a stalni napadi vojnika i kolonista doveli su do zatvaranja još 1000 trgovina. U gradu Hebronu postoji više od 100 izraelskih cestovnih blokada i vojnih kontrolnih točaka.

Settlers torch fields near Nablus
Kolonisti zapalili polja u blizini Nablusa (27. prosinac 2010.)
Desetci izraelskih kolonista iz kolonističkog naselja Yitzhar zapalili su poljoprivredna zemljišta i napali jednog poljoprivrednika iz sela Madama, južno od Nablusa na Zapadnoj obali. Mještani su izbrojali 37 kolonista koji su uznemiravali poljoprivrednike na području Ein Ash-Sha'ira, južno od sela Madama. Nakon svađe s poljoprivrednicima jedna skupina kolonista zapalila je polja i potom pobjegla.

Hamas: Israel on alert for Asia One aid ship
Azijski humanitarni konvoj Azija 1 putuje u Gazu (26. prosinac 2010.)
Brod s azijskim humanitarnim konvojem za Gazu je iz sirijske luke Latakia trebao isploviti za egipatsku luku al-Arish. Konvoj je na put krenuo iz Indije, proputovao kroz Pakistan, Iran i Tursku, te 20. prosinca stigao u glavni grad Sirije, Damask. Prema nekim izvorima konvoj bi u Al-Arish trebao stići u utorak. Organizatori tvrde da konvoj prevozi 1 tonu humanitarne pomoći, a u njemu sudjeluje 180 muslimaskih, kršćanskih i budističkih aktivista iz Indije, Pakistana, Indonezije, Malezije, Afganistana, Filipina, Bahreina, Irana, Jordana, Japana i Libanona. Među aktivistima je 18 žena.

Report: 6 fishermen detained off Gaza shore
Izraelska vojska uhitila 6 ribara u vodama Pojasa Gaze (28. prosinac 2010.)
Izraelska je mornarica presrela 1 palestinski ribarski brod u ponedjeljak u noći. Vojska tvrdi da se brod približavao izraelskim teritorijalnim vodama na sjeveru Pojasa Gaze. Uhićeno je 6 osoba radi ispitivanja o "sumnjivom objektu" koji je malo plovilo vuklo iza sebe, a koji je, prema tvrdnjama vojske, potonuo na dno mora prije nego ga je bilo moguće istražiti.

An Open Letter from Gaza: Two Years After the Massacre, a Demand for Justice
On 11th November 2010 UNRWA head John Ging said, "There's been no material change for the people on the ground here in terms of their status, the aid dependency, the absence of any recovery or reconstruction, no economy...The easing, as it was described, has been nothing more than a political easing of the pressure on Israel and Egypt." On the 2nd of December, 22 international organizations including Amnesty, Oxfam, Save the Children, Christian Aid, and Medical Aid for Palestinians produced the report 'Dashed Hopes, Continuation of the Gaza Blockade' calling for international action to force Israel to unconditionally lift the blockade, saying the Palestinians of Gaza under Israeli siege continue to live in the same devastating conditions. Only a week ago Human Rights Watch published a comprehensive report "Separate and Unequal" that denounced Israeli policies as Apartheid, echoing similar sentiments by South African anti-apartheid activists. We Palestinians of Gaza want to live at liberty to meet Palestinian friends or family from Tulkarem, Jerusalem or Nazareth; we want to have the right to travel and move freely. We want to live without fear of another bombing campaign that leaves hundreds of our children dead and many more injured or with cancers from the contamination of Israel's white phosphorous and chemical warfare. We want to live without the humiliations at Israeli checkpoints or the indignity of not providing for our families because of the unemployment brought about by the economic control and the illegal siege. We are calling for an end to the racism that underpins all this oppression. We ask: when will the world's countries act according to the basic premise that people should be treated equally, regardless of their origin, ethnicity or colour -- is it so far-fetched that a Palestinian child deserves the same human rights as any other human being? Will you be able to look back and say you stood on the right side of history or will you have sided with the oppressor? We, therefore, call on the international community to take up its responsibility to protect the Palestinian people from Israel's heinous aggression, immediately ending the siege with full compensation for the destruction of life and infrastructure visited upon us by this explicit policy of collective punishment. Nothing whatsoever justifies the intentional policies of savagery, including the severing of access to the water and electricity supply to 1.5 million people. The international conspiracy of silence towards the genocidal war taking place against the more than 1.5 million civilians in Gaza indicates complicity in these war crimes.

Imena i dob djece koju je izraelska vojska ubila u Gazi 27. prosinca 2008:
Mustafa Abu-Ghanima (16), Ahmad Abu-Jazar (16), Tamer Al-Akhras (5), Khaled Aal-Astal (14), Kamilia Al-Bardini (13), Yahya Al-Hayek (13), Abdul-Hamid Al-Sawi (15), Ahmad Al-Sinwar (3), sestre Haneen Wael Dhaban (15) i Yasmin Wael Dhaban (17), Uday Mansi (6) i Mazen Matar (15).
Izvor: MECA

Jewish Activist Faces Jail for West Bank Resistance
Thanks to his media work for the Popular Struggle Co-ordination Committee, which loosely links these village protests, Mr Pollak is the best known of the small-but-persistent group of young Israelis who go week after week to the West Bank to take part. Yet the current indictment is for something closer to home - his participation in a cycle ride through the streets of Tel Aviv some 30 Israelis held in protest at the siege of Gaza in January 2008. The cycle ride was similar to many others that have been held unimpeded in the city to further environmental goals. He was the only one arrested. "From the arrest itself to the indictment, this has been a political case," he said yesterday. "Had we not been protesting the occupation, none of it would have taken place."

Izraelska mornarica otela židovski humanitarni brod i upotrijebila pretjeranu silu protiv nenasilnih aktivista

brodić Irene, kojim su židovski aktivisti pokušali probiti izraelsku ilegalnu blokadu

Izraelska je mornarica u utorak, 28. rujna, zaplijenila brodić Irene na kojem je 9 nenasilnih židovskih mirovnih aktivista pokušalo probiti 3-godišnju izraelsku ilegalnu i nemoralnu blokadu i u Pojas Gaze unijeti igračke za djecu, knjige, lijekove i pribor za pročišćavanje vode. Židovski brod za mir Irene, „mir“ na grčkom, isplovio je u nedjelju 26. rujna iz ciparske luke Famagusta s ciljem da se ogluši na izraelsku blokadu Pojasa Gaze i ukaže na patnju 1,5 milijuna Palestinaca koji žive pod opsadom na tom području.

Među aktivistima na brodu su bili Yonatan Shapira, bivši izraelski vojni pilot i član mirovne organizacije Borci za mir, njegov brat Itamar, Rami Elhanan, Izraelac čija je 14-godišnja kćer ubijena u palestinskom samoubilačkom napadu 1997, 82-godišnji Reuben Moscowitz koji je preživio holokaust, te američki i europski židovski aktivisti. 5 od 9 aktivista bili su Izraelci, dok su ostali iz Britanije, Njemačke i SAD-a.

82-godišnji Reuben Moscowitz je izjavio da „Izrael ne poštuje moralne granice“, te dodao da je odlučio sudjelovati u ovom pokušaju proboja blokade „jer sam preživio holokaust. Kad sam bio u getu i gotovo umro, nadao sam se da postoje ljudska bića koja bi pokazala suosjećanje i pomogla mi.“ „Ja se kao preživjela žrtva holokausta ne mogu pomiriti s činjenicom da država Izrael iza ograda zatvara cijeli jedan narod“, rekao je Moscowitz, dodavši da to jednostavno smatra nemoralnim, te da je ono „što je on proživljavao za vrijeme holokausta isto što i palestinska djeca danas proživljavaju pod izraelskom opsadom.“

Yonatan Shapira je izjavio da su aktivisti ovom akcijom htjeli poručiti da je opsada Gaze zločinačka i nemoralna, te da su smatrali da je njihova moralna obveza da joj se usprotive, dodavši da su svi koji šute o ovom zločinu njegovi suučesnici. Aktivisti su ovom akcijom također željeli međunarodnoj javnosti ponovo pokazati kako nije istina da svi Židovi podržavaju izraelsku ilegalnu blokadu.

Izraelska je vojska izvijestila da je brod Irene zauzet nakon što je kapetan ignorirao 2 upozorenja da okrene brod i vrati se natrag. Na brod su se zatim ukrcali izraelski specijalci i preusmjerili ga u luku Ashdod u južnom Izraelu. Zaustavljanje i otmica broda dogodili su se oko podneva u utorak, u vodama Pojasa Gaze.

Nakon pristanka u Ashdodu strani su državljani stavljeni u pritvor za imigrante i vjerojatno će vrlo uskoro biti deportirani. Izraelske je državljane ispitala izraelska policija i oni će biti ili oslobođeni ili će protiv njih biti podignute prijave. Izraelske su vlasti zaplijenile mobitele putnika, što je otežavalo komunikaciju s aktivistima. U luci Ashdod su se ubrzo okupili i mirovni prosvjednici koji su prosvjedovali protiv otmice aktivista, opsade Pojasa Gaze i izraelske okupacije.

Iako je vojska tvrdila da je sve prošlo „bez incidenta“, aktivisti s broda, koji su pušteni na slobodu kasnije tijekom utorka, demantirali su te tvrdnje optuživši izraelsku vojsku za uporabu pretjerane sile tijekom preuzimanja broda.

Yonatan Shapira je nakon puštanja na slobodu izjavio da „nema riječi kojima bi mogao opisati kroz što su aktivisti prošli tijekom zauzimanja broda“, dodavši da su vojnici bili krajnje brutalni, iako aktivisti nisu posegli ni za kakvim nasiljem. Shapira je opisao kako su vojnici „skakali po nama, i udarali nas. Mene su pogodili električnim pištoljem za omamljivanje.“ „Neki su se vojnici prema nama ponašali vrlo okrutno“, dodaje Shapira, upozorivši da postoji „veliki jaz između onoga što glasnogovornik izraelske vojske tvrdi da se dogodilo i onoga što se doista dogodilo.“

Eli Usharov, izvjestitelj izraelskog Kanala 10, potvrdio je Shapirine riječi, izjavivši da je zauzimanje broda bilo izvršeno s nepotrebnom brutalnošću.

Reuben Moscowitz je izjavio da nije mogao vjerovati da će se izraelski vojnici ovako ponašati prema 9 Židova i potvrdio da su vojnici udarali nenasilne aktiviste.

Izraelska je vojska izrazila žaljenje što se mora baviti ovakvim „provokacijama“ i na njih trošiti svoje vrijeme i sredstva, ponovo pokazavši da je svjesna da ni ovaj humanitarni nenaoružani brod s nenasilnim mirovnim aktivistima ne predstavlja apsolutno nikakvu prijetnju Izraelu, niti izraelskoj vojsci.

Za to vrijeme Izrael je također onemogućio irskoj dobitnici Nobelove nagrade za mir, 66-godišnjoj Mairead Maguire da uđe u Izrael. Izraelske su je vlasti po njenom slijetanju u Tel Aviv u utorak smjestile u pritvor u zračnoj luci. Maguire je u Tel Aviv došla kako bi u sklopu jednog izaslanstva žena dobitnica Nobelove nagrade za mir posjetila Zapadnu obalu i Izrael. Vlasti je namjeravaju protjerati iz Izraela. Glasnogovornik izraelskog ministarstva vanjskih poslova Yigal Palmor je izjavio da je Maguire već deportirana „iz Izraela“ jer je ranije sudjelovala u pokušajima proboja ilegalne i nehumane izraelske blokade, pa nekoliko godina „ne može zakonito“ ući u Izrael. Palmor je zatim nastavio klevetati i vrijeđati uglednu i hrabru mirovnjakinju ustvrdivši kako je ona znala da joj neće biti dopušteno da uđe u Izrael, pa je njen dolazak u sklopu ugledne međunarodne delegacije također nazvao „namjernom provokacijom“, te „beskorisnim“ i „djetinjastim“ sukobljavanjem.

Izvori:
Israel navy halts Gaza-bound boat
Israel stops Jewish activist yacht on way to Gaza
Jewish Gaza-bound activists: IDF used excessive force in naval raid
Israel seizes Gaza aid boat


DODATNI LINKOVI:
Palestina/Izrael:
Feeling the loyalty to the Jewish state
Israeli leaders committed to a classic secular political Zionist platform have always fought at all costs to guard Israel's "Jewish character," even while they reveal their inability to properly define exactly what it is. The loyalty oath and push for a two-state solution are the most profound examples of the insecurity that has roiled beneath the surface in Jewish Israeli society since the state's inception. Without a Jewish majority exhibiting clear legal and political dominance over the non-Jewish or non-Zionist minority, the Zionist movement becomes meaningless. So as the Palestinian-Israeli minority actively resists its dispossession and the ultra-Orthodox stubbornly reject the concept of a Jewish state, the Israeli establishment feels increasingly compelled to seek draconian measures to salvage its vision of Zionism. The loyalty oath was one of the main platform issues for Israeli Foreign Minister Avigdor Lieberman's far right Yisrael Beitenu party when it campaigned in 2009. "No citizenship without loyalty," was among Lieberman's most effective campaign slogans (his other slogan: "Only Lieberman speaks Arabic"), helping guide his party to an astonishing third place, with 15 of the 120 seats in Israeli Parliament. The draft bill currently debated in the Parliament would allow the Interior Ministry to strip even native Israelis of their nationality if they refused to swear allegiance to the Jewish state and "its symbols and values," and failed to profess their willingness to perform military service. Abraham Foxman, the national director of the Anti-Defamation League, has explicitly endorsed the bill.

The Search for 1948
“The reason I let you in,” he said, “is that one time my sister went back to Morocco to find our family house. The man currently living there wouldn't let her in. She cried and cried, and finally he let her in, but he wouldn't let her photograph. This is why I let you in and let you photograph.”
Seeing this as an opening, I asked, “Would you want to return to Morocco?”
“No,” he replied, almost laughing at the suggestion.
“If the situation changed?”
“No, Morocco is for the Moroccans and Israel is for the Israelis.”
“What about the Palestinians?” I replied.
“We were here first,” he said, “thousands of years ago. This is our land; it says so in the bible.” I had noticed all the Torahs and other religious texts in the house, so it did not surprise me that he was religious.
“Sixty years ago my friend was living here,” I said.
“History doesn't start in 1948,” he answered.
I briefly considered sharing with him something my Palestinian friend from Hebron often says: “It's written in the Torah that Abraham came here to Hebron and bought a cave, right? Well, who did he buy that cave from? My great, great, great… grandfather!” Knowing, though, that this Israeli man's argument was not rooted in, or concerned with, reliable historic analysis, I decided there was no use arguing with religion.

Witness - Preview: The Business of Occupation

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove Misije, 13. (i zadnji) dio: Zaključci

Iz 30. poglavlja UN-ovog izvještaja o sukobu u Gazi:

XXX. ZAKLJUČCI

(str. 520 -532)

A. Zaključna opažanja

1671. Objektivna ocjena istraživanih događaja i njihovih uzroka i konteksta ključna je za uspješnost svakog nastojanja da se postignu pravda za žrtve, te mir i sigurnost u regiji, i kao takva je u interesu svih zainteresiranih i pogođenih ovom situacijom, uključujući sukobljene strane u neprekidnim neprijateljstvima. U takvom su duhu i uz puno razumijevanje složenosti svog zadatka, članovi ove Misije prihvatili i implementirali svoj mandat.

1672. Međunarodna zajednica i država Izrael, te do mjere koju određuju njihove ovlasti i sredstva, palestinske vlasti, imaju odgovornost da zaštite žrtve od kršenja njihovih prava i rata ili ugnjetavanja i ponižavanja putem okupacije ili neselektivnih raketnih napada. Stanovništvo Palestine ima pravo slobodno odrediti svoj politički i gospodarski sustav, uključujući pravo na otpor prisilnom uskraćivanju svog prava na samoodređenje i prava da živi, u miru i slobodno, u svojoj vlastitoj državi. Stanovništvo Izraela ima pravo na život u miru i sigurnosti. Oba naroda imaju pravo na pravdu u skladu s međunarodnim pravom.

1673. U provođenju svog mandata, Misija je uzimala u obzir, kao svoje jedine vodilje, opće međunarodno pravo, međunarodno pravo ljudskih prava i međunarodno humanitarno pravo, obveze koje ona nameću državama, obveze koje nameću nedržavnim akterima, te, iznad svega, prava koja daju pojedincima. To ni u kom slučaju ne podrazumijeva izjednačavanje položaja Izraela kao okupacijske sile s položajem okupiranog palestinskog stanovništva ili tijela koja ga predstavljaju. Razlike u pogledu moći i sposobnosti nanošenja gubitaka ili pružanja zaštite, uključujući provođenje pravde tamo gdje su se dogodila kršenja prava, očite su i usporedba među njima nije niti moguća niti potrebna. Međutim, ono što zahtijeva jednaku pažnju i djelovanje je zaštita svih žrtava u skladu s međunarodnim pravom.


B. Izraelske vojne operacije u Gazi: relevantnost za/veze s izraelskom politikom u pogledu okupiranih palestinskih područja

1674. Misija smatra da se izraelska vojna operacija u Gazi u razdoblju od 27. prosinca 2008. do 18. siječnja 2009. i njen učinak ne mogu razumjeti niti procijeniti odvojeno od razvoja događaja prije i nakon te operacije. Operacija se uklapa u kontinuum politike kojom Izrael nastoji ostvariti svoje političke ciljeve u pogledu Gaze i cjelokupnog okupiranog palestinskog područja. Velik dio te politike temelji se na ili je rezultat kršenja međunarodnog humanitarnog i prava ljudskih prava. Vojni ciljevi koje je navela izraelska vlada ne objašnjavaju činjenice koje je Misija utvrdila, niti se podudaraju s obrascima koje je Misija identificirala tijekom istrage.

1675. Kontinuum se najneposrednije vidi u politici blokade koja je prethodila vojnim operacijama i koja po mišljenju ove Misije predstavlja kolektivno kažnjavanje koje je izraelska vlada namjerno nametnula stanovništvu Pojasa Gaze. Kad su operacije započele, Pojas Gaze je već gotovo 3 godine živio pod oštrim režimom zatvaranja graničnih prijelaza i ograničenja kretanja ljudi, roba i usluga. To je uključivalo osnovne životne potrepštine poput hrane i lijekova, proizvoda koji su nužni za uobičajeno vođenje svakodnevnog života poput goriva, električne energije, školskih predmeta, te materijala za popravke i izgradnju. Te je mjere država Izrael tobože nametnula kako bi izolirala i oslabila Hamas nakon njegove izborne pobjede obzirom na stalnu percipiranu prijetnju izraelskoj sigurnosti koju je Hamas predstavljao. Učinak ovih mjera dodatno je pojačan ukidanjem financijske i druge pomoći nekih donatora na temelju sličnih razloga. Dodatno otežavajući već ionako tešku situaciju u Pojasu Gaze, učinci dugotrajne blokade nisu poštedjeli niti jedan aspekt života stanovnika Pojasa Gaze. Već prije vojne operacije gospodarstvo u Gazi je bilo iscrpljeno, zdravstveni sektor oslabljen, a stanovništvo ovisno o humanitarnoj pomoći kako bi moglo preživjeti i voditi svakodnevni život. Muškarci, žene i djeca psihološki su patili zbog dugoročnog siromaštva, nesigurnosti i nasilja, te zbog prisilnog zatvaranja u izrazito prenapučen teritorij. Dostojanstvo stanovnika Gaze ozbiljno je narušeno. Takva je situacija prevladavala u Pojasu Gaze kad su izraelske oružane snage pokrenule svoju ofenzivu u prosincu 2008. Vojne operacije i način na koji su one izvedene u znatnoj su mjeri pogoršale gore spomenute učinke blokade. Rezultat svega toga je da je u vrlo kratkom roku nanesena dugotrajna i dosad neviđena šteta kako ljudima tako i njihovim izgledima za razvoj i oporavak.

1676. Analiza modaliteta i učinka vojnih operacija iz prosinca i siječnja također ih stavlja, prema mišljenju ove Misije, u kontinuum s već otprije postojećim mjerama izraelske politike u pogledu okupiranih palestinskih područja. Među najočiglednijima su progresivna izolacija i odvajanje Pojasa Gaze od Zapadne obale, politika koja je započela mnogo ranije i koja je naročito konsolidirana nametanjem oštrih ograničenja kretanja i konačno blokadom. Nekoliko mjera koje je Izrael usvojio na Zapadnoj obali tijekom i nakon vojnih operacija u Gazi također dodatno jačaju izraelsku kontrolu nad Zapadnom obalom, uključujući Istočni Jeruzalem, i ukazuju na konvergenciju ciljeva s vojnim operacijama u Gazi. Takve mjere uključuju pojačano izvlaštenje zemlje, rušenje kuća, izdavanje naloga za rušenje kuća i dozvola za gradnju domova u kolonističkim naseljima, veća i formaliziranija ograničenja pristupa i kretanja Palestinaca, nove i strože procedure za stanovnike Pojasa Gaze koji se žele preseliti na Zapadnu obalu. Sustavni napori da se ometu i kontroliraju palestinski demokratski procesi samoodređenja, uključujući pritvaranjem izabranih političkih predstavnika i članova vlade i kažnjavanjem stanovništva Gaze zbog percipirane podrške koju ono pruža Hamasu, kulminirali su napadima na vladine zgrade tijekom ofenzive na Gazu, među kojima se najviše ističe napad na zgradu Palestinskog zakonodavnog vijeća. Kumulativni učinak ovih mjera i postupaka slabi izglede za političku i ekonomsku integraciju Pojasa Gaze i Zapadne obale.


C. Priroda, ciljevi i mete izraelskih vojnih operacija u Gazi

1677. I Palestinci i Izraelci s kojima se Misija sastala stalno su iznova naglašavali da su vojne operacije koje je Izrael u Gazi izveo u razdoblju između 27. prosinca 2008. i 18. siječnja 2009. bile kvalitativno drugačije od svih prijašnjih vojnih akcija koje je Izrael poduzeo na okupiranim palestinskim područjima. Unatoč teškim uvjetima koji već dugo vladaju u Pojasu Gaze, žrtve i dugogodišnji promatrači ustvrdili su da su ove operacije bile bez presedana u pogledu njihovog intenziteta i da će njihove posljedice biti dugoročne.

1678. Kad je Misija prvi puta posjetila Pojas Gaze početkom lipnja 2009. prošlo je gotovo 5 mjeseci od završetka izraelskih vojnih operacija. Unatoč tome, devastirajući učinci operacija na lokalno stanovništvo bili su jasni i očigledni. Osim vidljivog uništenja kuća, tvornica, bunara, škola, bolnica, policijskih postaja i drugih javnih zgrada, prizori obitelji, uključujući starije osobe i djecu, koje još uvijek žive usred ruševina svojih bivših domova – obnova je onemogućena trajnom izraelskom blokadom – dokaz su produljenog učinka operacija na uvjete u kojima živi stanovništvo Gaze. Izvještaji o traumi pretrpljenoj za vrijeme napada, stresu zbog nesigurne budućnosti, životnim poteškoćama i strahu od novih napada ukazuju na manje opipljive, ali zato ništa manje stvarne, dugotrajne učinke.

1679. Naročito su pogođene bile žene. Njihovoj situaciji treba posvetiti posebnu pažnju u svakom nastojanju da se poprave posljedice blokade, trajne okupacije i posljednjih izraelskih vojnih operacija.

1680. Prema tvrdnjama izraelske vlade, vojne operacije u Gazi su bile temeljito i opsežno planirane. Iako izraelska vlada nastoji svoje operacije prikazati kao odgovor na raketne napade u sklopu ostvarivanja svog prava na samoobranu, Misija smatra da je plan bio usmjeren, barem djelomično, na drugačiju metu: cjelokupno stanovništvo Pojasa Gaze.

1681. U tom pogledu su operacije promicale opću politiku kojoj je cilj kažnjavanje stanovništva Gaze zbog njegove otpornosti i očigledne potpore koju pruža Hamasu, a moguće i s namjerom da se silom postigne promjena te potpore. Misija smatra da je ovo stajalište činjenično čvrsto utemeljeno, imajući na umu što je vidjela i čula na terenu, što je pročitala u izjavama vojnika koji su sudjelovali u ovoj kampanji, i što je čula i pročitala u tvrdnjama sadašnjih i bivših vojnih dužnosnika i političkih čelnika za koje Misija smatra da predstavljaju razmišljanje koje je odredilo politiku i strategiju vojnih operacija.

1682. Misija priznaje da su u glavnom fokusu nakon vojnih operacija često ljudi koji su ubijeni – više od 1400 u samo 3 tjedna. To je s pravom tako. Djelomičan cilj ovakvih izvještaja je pokušati, makar i u vrlo maloj mjeri, povratiti dostojanstvo onih čija su prava prekršena na najosnovniji način – arbitrarnim lišavanjem života. Važno je da međunarodna zajednica formalno i nedvosmisleno potvrdi da takvo kršenje najosnovnijih temeljnih prava i sloboda pojedinaca ne smije biti previđeno i da ga treba osuditi.

1683. U tom pogledu, Misija priznaje da sve smrti ne predstavljaju kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Načelo razmjernosti priznaje da pod nekim strogo ograničenim uvjetima, postupci koji rezultiraju gubitkom života civila ne moraju biti protuzakoniti. Ono što otežava primjenu i procjenu razmjernosti u pogledu mnogih događaja koje je Misija istražila je to što postupci izraelskih snaga i riječi vojnih i političkih čelnika prije i za vrijeme operacija ukazuju da oni sveukupno počivaju na namjernoj politici primjene nerazmjerne sile usmjerene, ne protiv neprijatelja, već protiv „potporne infrastrukture“. U praksi je to značilo protiv civilnog stanovništva.

1684. Čini se da je vrijeme prvog izraelskog napada, 11:30 prije podne radnog dana, kad su se djeca vraćala iz škole, a ulice Gaze bile prepune ljudi koji su se bavili svojim svakodnevnim poslovima, smišljeno odabrano kako bi se stvorila najveća moguća pomutnja i raširila panika među civilnim stanovništvom. Postupanje prema mnogim zarobljenim civilima te ubijanje civila koji su se pokušavali predati jedna je od manifestacija načina na koji su efektivna pravila otvaranja vatre, standardne operativne procedure i upute vojnicima na terenu bili sastavljeni kako bi se stvorilo okružje u kojem je dužan obzir prema životima civila i temeljnom ljudskom dostojanstvu zamijenjen nepoštivanjem temeljnih normi međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava.

1685. Misija u potpunosti prihvaća da izraelske oružane snage, kao i svaka vojska koja pokušava djelovati unutar parametara međunarodnog prava, moraju izbjegavati nepotrebno izlaganje opasnosti života svojih vojnika, no jednako tako oni ne mogu toj opasnosti izlagati živote civila, muškaraca, žena i djece. Temeljna načela selektivnosti i razmjernosti primjenjuju se na bojnom polju, bez obzira da li se borbe vode u gusto izgrađenom urbanom području ili na otvorenom polju.

1686. Opetovani propusti da se razlikuju borci od civila Misiji izgledaju kao rezultat namjernih uputa koje su izdane vojnicima, kako ih neki od njih opisuju, a ne kao rezultat povremenih pogrešaka.

1687. Misija prihvaća da su neki od ubijenih bili borci izravno uključeni u neprijateljstva protiv Izraela, no mnogi od ubijenih to nisu bili. Ishod i modaliteti operacija ukazuju, po mišljenju Misije, da su one samo djelomično za cilj imale ubijanje čelnika i pripadnika Hamasa, vojnog krila Hamasa i drugih naoružanih skupina. One su također u velikoj mjeri imale za cilj uništavanje i onesposobljavanje civilne imovine i sredstava za preživljavanje civilnog stanovništva.

1688. Iz dokaza koje je prikupila Misija jasno je da je uništavanje prehrambene industrije, sustava za pročišćavanje voda, tvornica betona i stambenih kuća rezultat namjerne i sustavne politike izraelskih oružanih snaga. Ovi objekti nisu uništeni zbog toga što su predstavljali vojnu prijetnju ili povoljnu priliku, već kako bi se civilnom stanovništvu otežao svakodnevni i dostojanstven život.

1689. Uz sustavno uništavanje gospodarskog kapaciteta Pojasa Gaze, čini se da je također napadnuto i ljudsko dostojanstvo. To se moglo vidjeti ne samo u uporabi ljudskih štitova i protuzakonitom zarobljavanju ponekad u neprihvatljivim uvjetima, već i u vandaliziranju kuća koje je vojska zauzela i u načinu na koji je vojska postupala s ljudima nakon što je ušla u njihove kuće. Grafiti na zidovima, prostote i rasističke parole čine sastavni dio cjelokupne slike ponižavanja i dehumanizacije palestinskog stanovništva.

1690. Operacije su pažljivo planirane u svim njihovim fazama. Tijekom faza planiranja i na nekim operativnim razinama tijekom kampanje korišteni su pravno mišljenje i savjet. Prema tvrdnjama izraelske vlade gotovo da nije počinjena niti jedna greška. U ovim uvjetima Misija zaključuje da je ono što se dogodilo tijekom nešto više od 3 tjedna na kraju 2008. i početkom 2009. godine bio namjerno nerazmjeran napad čiji je cilj bio kažnjavanje, ponižavanje i teroriziranje civilnog stanovništva, te nametanje sve jačeg osjećaja ovisnosti i ranjivosti među tim stanovništvom.

1691. Misija je sa zabrinutošću primijetila izjave izraelskih dužnosnika, uključujući viših vojnih dužnosnika, u kojima se tvrdi da su uporaba nerazmjerne sile, napadi na civilno stanovništvo i uništavanje civilne imovine legitimna sredstva postizanja izraelskih vojnih i političkih ciljeva. Misija vjeruje da ne samo da takve izjave potkopavaju cjelokupnu vladavinu međunarodnog prava, već nisu u skladu s duhom Povelje Ujedinjenih naroda i stoga zaslužuju kategoričku osudu.

1692. Bez obzira na to koja su kršenja međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava počinjena, zbog sustavne i namjerne prirode aktivnosti opisanih u ovom izvještaju Misija ne dvoji da su odgovorni u prvom redu oni koji su zamislili, planirali, naredili i nadzirali operacije.


D. Okupacija, otpornost i civilno društvo

1693. Opisi intenzivnijeg nasilja tijekom nedavnih vojnih operacija nisu sakrili činjenicu da pojam „normalnoga“ u Pojasu Gaze već dugo vremena ima drugačije značenje zahvaljujući dugotrajnoj situaciji zlostavljanja i nedostatka zaštite koji proizlaze iz višedesetljetne okupacije.

1694. Kad se Misija usredotočila na istraživanje i analiziranje specifične materije u sklopu svog mandata, neprekidna izraelska okupacija Pojasa Gaze i Zapadne obale pokazala se kao temeljni čimbenik na kojem počivaju kršenja međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava protiv zaštićenog stanovništva i koji potkopava izglede za razvoj i mir. To što Izrael ne priznaje i ne ispunjava svoje odgovornosti koje kao okupacijska sila ima, dodatno je pogoršalo i pogoršava učinke okupacije na palestinsko stanovništvo. Nadalje, strogi i protuzakoniti okupacijski postupci, umjesto da ga guše, potiču pružanje otpora, uključujući njegove nasilne manifestacije. Misija smatra da je okončanje okupacije preduvjet za povratak dostojanstvenog života za Palestince, te za razvoj i nenasilno rješenje sukoba.

1695. Misija je bila zadivljena izdržljivošću i dostojanstvom koje su pokazali ljudi suočeni s teškim okolnostima. Operativni upravitelj UNRWA-e John Ging Misiji je prenio odgovor jednog učitelja iz Gaze tijekom jedne rasprave održane nakon završetka izraelskih vojnih operacija o intenziviranju poučavanja o ljudskim pravima u školama. Umjesto da izrazi svoj skepticizam u pogledu važnosti poučavanja ljudskih prava u kontekstu u kojem su ta prava stalno iznova uskraćivana, učitelj je bez oklijevanja podržao nastavak održavanja nastave o ljudskim pravima: „Ovo je rat vrijednosti, i mi ga nećemo izgubiti.“

1696. Ustrajan rad palestinskih nevladinih i organizacija civilnog društva na pružanju potpore stanovništvu u takvim ekstremnim okolnostima i upozoravanju na patnju i očekivanja žrtava kršenja ljudskih prava zaslužuje potpuno priznanje. Njihovu ulogu u održavanju otpornosti i dostojanstva stanovništva nije moguće preuveličati. Misija je saslušala mnoge iskaze radnika nevladinih organizacija, liječnika, vozača kola hitne pomoći, novinara, promatrača ljudskih prava, koji su, u jeku vojnih operacija, riskirali svoje živote kako bi bili na usluzi stanovništvu u nevolji. Često su govorili o tjeskobi koju su osjećali jer su morali birati između toga da ostanu u blizini svojih vlastitih obitelji ili da nastave raditi i pomagati onima kojima je pomoć potrebna, zahvaljujući čemu su često bili bez vijesti o tome da li su na sigurnom i gdje se nalaze članovi njihovih obitelji. Misija želi odati priznanje hrabrosti i radu brojnih pojedinaca koji su doprinijeli ublažavanju patnje stanovništva i izvještavanju o događajima u Gazi.


E. Raketni i minobacački napadi na Izrael

1697. Palestinske naoružane skupine ispalile su tisuće raketa i granata na Izrael od travnja 2001. Te su rakete izazvale strah među izraelskim civilnim stanovništvom, kao što dokazuju visoki postoci psihološke traume među pripadnicima pogođenih zajednica. Ti su napadi također doveli i do narušavanja društvenog, kulturnog i gospodarskog života zajednica u južnom Izraelu, i kršenja prava na obrazovanje desetaka tisuća djece i mladih koji pohađaju nastavu na pogođenim područjima.

1698. Tijekom razdoblja za koje Misija ima mandat, u tim su napadima ubijene 4 osobe, a ranjeno ih je na stotine. To što broj žrtava nije veći može se zahvaliti kombinaciji sreće i mjera koje je poduzela izraelska vlada, uključujući utvrđivanje javnih zgrada, izgradnju skloništa i, tijekom eskalacija sukoba, zatvaranje škola.

1699. Misija sa zabrinutošću primjećuje da Izrael nije pružio jednaku razinu zaštite palestinskim građanima kojima prijeti opasnost od raketnih i minobacačkih napada u odnosu na zaštitu kakvu pruža židovskim građanima. Izrael nije osigurao javna skloništa i utvrđivanje škola, na primjer, u palestinskim zajednicama koje žive u nepriznatim selima i nekim priznatim mjestima. Nije potrebno naglašavati da tisuće izraelskih Palestinaca – uključujući znatan broj djece – koji žive unutar dometa raketne paljbe, zaslužuju istu zaštitu kakvu izraelska vlada pruža židovskim građanima Izraela.


F. Protivnici vojnih operacija u Izraelu

1700. Iako je većina izraelske javnosti podržavala izraelsku vojnu ofenzivu u Gazi, u Izraelu je bilo i onih koji su joj se protivili i svoje neslaganje izrazili putem demonstracija i prosvjeda, te javnim izvještavanjem o izraelskim postupcima. Misija smatra da su postupci izraelske vlade tijekom i nakon vojnih operacija u Pojasu Gaze, uključujući ispitivanje političkih aktivista, suzbijanje kritike i izvora potencijalne kritike izraelskih vojnih akcija, naročito nevladinih organizacija, u znatnoj mjeri doprinijeli političkoj klimi u kojoj se neslaganje s vladom i njenim postupcima na okupiranim područjima ne tolerira. Onemogućavanje medijima i promatračima ljudskih prava da uđu u Gazu, prema mišljenju Misije, predstavlja pokušaj da se vladini postupci na okupiranim palestinskim područjima sakriju od javnosti i, s druge strane, pokušaj da se ometu istrage i izvještavanje o postupanju sukobljenih strana u Pojasu Gaze.

1701. U ovom kontekstu povećane netrpeljivosti prema drugačijem mišljenju u Izraelu, Misija želi odati priznanje napornom radu nevladinih organizacija u Izraelu koje hrabro i otvoreno kritiziraju postupke vlasti kojima se krše međunarodno humanitarno pravo i pravo ljudskih prava. Rad ovih organizacija je od ključne važnosti ne samo kako bi izraelska i međunarodna javnost imale pristup neovisnim informacijama, već i kako bi se potakla činjenično utemeljena rasprava o ovim pitanjima u izraelskom društvu.


G. Učinak dehumanizacije

1702. Kao i u mnogim drugim sukobima, jedno od obilježja palestinsko-izraelskog sukoba je dehumanizacija „druge strane“, a naročito žrtava. Palestinski psihijatar Dr. Iyad Sarraj je objasnio krug agresije i viktimizacije kroz koji „Palestinac u očima izraelskog vojnika prestaje biti ravnopravno ljudsko biće. Ponekad [...] on postaje čak demon [...]“. Ova „kultura sotonizacije i dehumanizacije“ pogoršava stanje paranoje. „Paranoja ima dvije strane, stranu viktimizacije, Ja sam žrtva ovog svijeta, cijeli je svijet protiv mene i s druge strane, Ja sam superioran ovom svijetu i mogu ga ugnjetavati. To vodi prema onome što nazivamo arogancija moći.“ Kao Palestinci, „u Izraelcima općenito gledamo demone i smatramo da ih možemo mrziti, da je ono što mi činimo reakcija i kažemo da Izraelci razumiju samo jezik sile. Iste stvari koje mi govorimo o Izraelcima, oni govore o nama, da mi jedino razumijemo jezik nasilja ili sile. Tu vidimo aroganciju moći, a [Izraelci] je koriste ne razmišljajući o ljudskosti. Po mom mišljenju nismo svjedoci samo ratnog stanja, već također i kulturološkog i psihološkog stanja i nadam se, želio bih da Izraelci počnu, a ima mnogo, mnogo Židova u svijetu i u Izraelu koji se preispituju, dolaziti do spoznaja pomoću kojih će umiriti svoj strah, jer u Izraelu postoji stanje straha, unatoč svoj moći, i da počnu rješavati posljedice svoje vlastite viktimizacije i odnositi se prema Palestincima kao prema ljudskim bićima, potpunim ljudskim bićima koja imaju jednaka prava kao i Izraelci, i također obratno, Palestinci se moraju baviti sobom, poštivati sami sebe i vlastite razlike kako bi mogli stajati pred Izraelcima kao potpuna ljudska bića s jednakim pravima i obvezama. To je pravi put prema pravdi i miru.“

1703. Sličnu je analizu ponudio i izraelski sveučilišni profesor Ofer Shinar: „Problem izraelskog društva je da se zbog sukoba izraelsko društvo osjeća žrtvom i to je u velikoj mjeri opravdano i vrlo mu je teško pokrenuti se i osjetiti da također može vidjeti drugu stranu i razumjeti da je i druga strana također žrtva. Mislim da je to najveća tragedija ovog sukoba i strahovito ju je teško prevladati [...] Mislim da je vaša inicijativa da saslušate [...] ljude [...] vrlo važna. Poruka koju šaljete izraelskom društvu potpuno je jasna, da ste nepristrani, da biste trebali moći uvidjeti da osjećaj da su žrtve karakterizira obje strane. Ono što od vas traži da preuzmete tu odgovornost je činjenica da morate shvatiti koliko je teško tu poruku prenijeti izraelskom društvu, koliko je izraelsko društvo zatvoreno, koliko je teško izraelskom društvu shvatiti da druga strana nije samo strana koja krši naša ljudska prava, već da su i ljudska prava na drugoj strani prekršena i da ljudi tamo također pate.“

1704. Misija je, ispunjavajući svoj mandat da istraži navodna kršenja međunarodnog prava koja su se dogodila u kontekstu vojnih operacija u Gazi u prosincu 2008. i siječnju 2009, razgovarala uglavnom s onima koje su ti najnoviji događaji sukoba koji traje nekoliko desetljeća najviše pogodili. Kako se moglo i očekivati, Misija je pronašla društva koja je život u sukobu obilježio znatnom psihološkom traumom koja proistječe iz života koji se s pravom ljudima koji žive u mirnijim zemljama može činiti nepodnošljivim.

1705. I Palestinci i Izraelci s pravom se ljute zbog života koje su prisiljeni voditi: kod Palestinaca, gnjev zbog pojedinačnih događaja – civilnih žrtava, ranjavanja i razaranja u Gazi koji su posljedice vojnih napada, blokade, neprekidne izgradnje Zida izvan granica iz 1967 – hrani temeljni gnjev zbog neprekidne izraelske okupacije, njenih svakodnevnih ponižavanja i njihovog još neostvarenog prava na samoodređenje. Kod Izraelaca, priopćenja za javnost palestinskih naoružanih skupina u kojima se slave raketni i minobacački napadi na civile jačaju duboko usađenu zabrinutost da se pregovorima ništa neće postići i da je njihova država pod egzistencijalnom prijetnjom od koje jedino ona sama može zaštiti svoj narod. Na ovaj način i Izraelci i Palestinci dijele tajni strah – za neke, uvjerenje – da niti jedna strana ne namjerava prihvatiti pravo druge strane da ima vlastitu državu. Tu srdžbu i strah nažalost vješto zastupaju mnogi političari.

1706. Neki su Izraelci Misiji ukazali da je politika izraelske vlade, vezano uz izolaciju Pojasa Gaze i postrožena ograničenja kretanja Palestinaca na okupiranim palestinskim područjima i u Izraelu, doprinijela sve većem udaljavanju Palestinaca od Izraelaca, pri čemu su prorijeđene prilike za interakciju osim u situacijama kontrole i prinude kakve se odvijaju na kontrolnim točkama i vojnim položajima.

1707. U tom su kontekstu Misiju ohrabrili izvještaji o razmjeni i suradnji između Palestinaca i Izraelaca, na primjer u pogledu specijalista za mentalno zdravlje koji rade s Palestincima iz Gaze i sa zajednicama u južnom Izraelu, te u pogledu suradnje između izraelske Crvene Davidove zvijezde i Palestinskog Crvenog polumjeseca, naročito na Zapadnoj obali, u ispunjavanju zajedničke obveze pružanja humanitarne pomoći zajednicama u kojima rade, bez obzira na etničku pripadnost pacijenta koji se pred njima nalazi.


H. Palestinska unutarnja situacija

1708. Podjela i nasilje između Fataha i Hamasa, koji su kulminirali uspostavom paralelnih vladajućih tijela i struktura u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, imaju negativne posljedice na ljudska prava palestinskog stanovništva oba ta područja, te doprinose slabljenju vladavine prava na Okupiranom palestinskom području uz već postojeće prijetnje vezane uz stranu okupaciju. Čak i uz usko fokusiranje Misije na kršenja prava koja su relevantna za kontekst vojnih operacija u prosincu i siječnju, sve slabija zaštita Palestinaca vidljiva je iz slučajeva arbitrarnog lišavanja života, arbitrarnog pritvaranja političkih aktivista ili pristaša, ograničenja slobode izražavanja i udruživanja, i zlostavljanja od strane sigurnosnih snaga. Situaciju dodatno pogoršava sve slabija uloga pravosuđa u jamčenju vladavine prava i pravnih lijekova za povrede prava. Rješenje unutarnjih podjela na temelju slobodne volje i odluka Palestinaca i bez vanjskih uplitanja ojačalo bi sposobnost palestinskih vlasti i institucija da zaštite prava stanovništva za koje su odgovorne.


I. Potreba za zaštitom i uloga međunarodne zajednice

1709. Međunarodno pravo državama nameće obveze ne samo da poštuju nego i da osiguraju poštivanje međunarodnog humanitarnog prava. Međunarodni sud pravde je u svom Savjetodavnom mišljenju o pravnim posljedicama izgradnje Zida na okupiranim palestinskim područjima ustvrdio da „sve države stranke Četvrte ženevske konvencije koja se odnosi na Zaštitu civilnih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. imaju također i obvezu, poštujući Povelju Ujedinjenih naroda i međunarodno pravo, osigurati poštivanje međunarodnog prava, kako ga utjelovljuje ta konvencija, od strane Izraela“.

1710. U zaključnom dokumentu Svjetskog samita 2005. navodi se da „međunarodna zajednica, kroz Ujedinjene narode, također ima obvezu upotrijebiti primjerena diplomatska, humanitarna i druga nenasilna sredstva, u skladu s Poglavljima VI i VIII Povelje, kako bi pomogla zaštiti stanovništvo od, između ostalog, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti“. U dokumentu je naglašeno da članice Ujedinjenih naroda trebaju biti „spremne, pravovremeno i odlučno, poduzeti kolektivnu akciju, putem Vijeća sigurnosti, u skladu s Poveljom, uključujući Poglavlje VII, u slučaju da se nenasilna sredstva pokažu neadekvatnima, a očigledno je da nacionalne vlasti ne uspijevaju zaštititi svoje stanovništvo od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti“. U Izvještaju o provođenju odgovornosti zaštite Glavnog tajnika iz 2009. navodi se da nabrajanje ovih zločina „ni na koji način ne umanjuje važnost šireg raspona postojećih obveza prema međunarodnom humanitarnom pravu, međunarodnom pravu ljudskih prava, izbjegličkom pravu i međunarodnom kaznenom pravu“.

1711. Nakon desetljeća sukoba, razina prijetnje kojoj su izloženi i Palestinci i Izraelci nije se smanjila, već se povećala uz stalne eskalacije nasilja, smrti i patnje za civilno stanovništvo, kojih su vojne operacije u Gazi u prosincu i siječnju tek posljednja u nizu. Država Izrael stoga također ne uspijeva zaštiti svoje vlastite državljane time što odbija priznati da je pribjegavanje nasilnim sredstvima i vojnoj sili uzaludno.

1712. Izraelski napadi i vojne akcije u Pojasu Gaze nisu prestali po završetku vojnih operacija u prosincu i siječnju.

1713. Vijeće sigurnosti stavilo je zaštitu civilnog stanovništva na svoj dnevni red kao redovitu točku, priznajući je kao materiju koja potpada pod njegovu odgovornost. Misija primjećuje da je međunarodna zajednica uglavnom šutjela i da do danas nije djelovala kako bi osigurala zaštitu civilnog stanovništva u Pojasu Gaze i općenito na Okupiranim palestinskim područjima. Dovoljno je pogledati nedostatak primjerene reakcije na blokadu i njene posljedice, na vojne operacije u Gazi i, nakon njihovog završetka, na stalno onemogućavanje obnove. Misija također smatra da su izolacija vlasti u Gazi i sankcije nametnute Pojasu Gaze negativno utjecale na zaštitu stanovništva. Nema dvojbe da je potrebno trenutačno djelovati kako bi se omogućila obnova u Gazi. Međutim, to mora biti popraćeno čvršćim i principijelnijim stavom međunarodne zajednice u pogledu kršenja međunarodnog humanitarnog i prava ljudskih prava i dugo odgađanog djelovanja kako bi se ta kršenja okončala. Zaštita civilnog stanovništva zahtijeva poštivanje međunarodnog prava i snošenje odgovornosti za povrede. Kada se međunarodna zajednica ne pridržava svojih vlastitih zakonskih standarda, prijetnja međunarodnoj vladavini prava postaje očita i može imati dalekosežne posljedice.

1714. Misija priznaje i naglašava impresivnu i ključnu ulogu osoblja brojnih UN-ovih agencija i tijela koji pomažu stanovništvu na Okupiranom palestinskom području u svim aspektima svakodnevnog života. Dodatno potresno obilježje vojnih operacija u prosincu i siječnju bilo je nepoštivanje, u nekoliko incidenata od kojih su neki dokumentirani u ovom izvještaju, nepovredivosti objekata, prostorija i osoblja Ujedinjenih naroda. Nije potrebno spominjati da su napadi na Ujedinjene narode neprihvatljivi i da potkopavaju sposobnost Ujedinjenih naroda da zaštite i pomognu stanovništvu kojem su ta pomoć i zaštita prijeko potrebne.


DODATNI LINKOVI:
Palestina/Izrael:
Al Fakhoora gets back 37 of its seized computers
Izrael međunarodnoj kampanji solidarnosti Al Fakhoora vratio 37 zaplijenjenih kompjutera
Izrael je preko Turske međunarodnoj kampanji Al Fakhoora, koja nastoji upozoriti međunarodnu javnost na kršenja prava na obrazovanje palestinskih učenika i studenata u Gazi, vratio 37 od 65 kompjutera koji su zaplijenjeni na humanitarnom brodu Mavi Marmara. Al Fakhoora je 65 kompjutera namjeravala podijeliti školama u Gazi u sklopu svoje misije da osigura pravo na obrazovanje palestinskih učenika. Iz Al-Fakhoore su poručili da će nastaviti raditi na poboljšanju obrazovanja djece u Gazi, te da se nadaju da će do „Tjedna prava na obrazovanje“ u studenom ti kompjuteri biti u rukama djece u Gazi. Ove će godine u sklopu „Tjedna prava na obrazovanje“ studenti i učenici iz cijelog svijeta organizirati različite akcije s ciljem osvješćivanja javnosti o kršenjima prava na obrazovanje mladih Palestinaca pod izraelskom okupacijom.

Ostalo:
Mediji navijali za generale
"Nitko se nije bavio žrtvama, odvjetnici su radili nepojmljive moralne eskapade sa tezama kako Srbi koji su živjeli na području Krajine nisu bili hrvatski građani pa ih stoga ni Hrvatska nije imala obvezu vratiti natrag, ali to se može opravdati njihovom pozicijom. Međutim, ono što mene brine je da nisam vidio nijedan intervju sa nijednom žrtvom u nijednom mediju". Ipak, intervju sa žrtvama objavljen je tjedniku Novosti u tjednu prije početka suđenja, ali s obzirom na njihovu "medijsku marginaliziranost" teško da su takve teme doprle do većeg broja čitatelja. To ne umanjuje apsurd načelnog priznavanja da je Oluja proizvela zločine, dok u isto vrijeme o žrtvama tih zločina nije bilo ni spomena.

Zatajena žrtva
Tko je prvi pali hrvatski branitelj u Domovinskom ratu: je li to, kako nas službena politika uvjerava već gotovo dva desetljeća, Josip Jović, redarstvenik koji je poginuo tijekom "krvavog Uskrsa" 1991. na Plitvičkim jezerima, ili Goran Alavanja, izmitraljiran u policijskoj uniformi na službenom zadatku u studenome 1990. u blizini Obrovca? ... Ne umanjujući nimalo Jovićevu žrtvu za Hrvatsku, valja se ipak prisjetiti Alavanje, 27-godišnjeg mladića iz Donjeg Karina kraj Benkovca, koji je poginuo u noći sa 22. na 23. studenoga 1990. na službenoj dužnosti i u službenoj odori Ministarstva unutarnjih poslova RH. Te je noći s kolegama Stevanom Bukaricom i Jovom Graovcem iz Policijske postaje u Benkovcu, PU Zadar, sjedio u službenom policijskom automobilu na raskrižju prometnica za Zadar, Obrovac i Knin. ... Oko 1,30 iza ponoći, pod okriljem mraka, do policijskog se vozila prišuljalo nekoliko maskiranih terorista i zasulo ga rafalnom paljbom iz automatskog oružja. Alavanja, koji je sjedio na vozačkom mjestu, pogođen je sa sedam metaka i na mjestu je preminuo. Suvozač Bukarica je ranjen, a Graovac je prošao neozlijeđen. Ubojice su svu trojicu izbacili iz automobila, oteli oružje i pobjegli s vozilom. ... Dakle, činjenica je da je Alavanja poginuo u klasičnom terorističkom napadu obavljajući posao kao hrvatski policajac: usmrćen je hicima koje su na njega ispalili pobunjeni Srbi. Gdje je onda problem i zašto država ignorira činjenicu da je taj njezin policajac poginuo pet mjeseci prije Josipa Jovića? Zašto đaci u udžbenicima ne čitaju da je Alavanja heroj Domovinskog rata i prva žrtva za slobodu domovine? Odgovori na sva ta pitanja svode se na jedan jedini podatak - Goran Alavanja je Srbin! A može li Srbin biti heroj Domovinskog rata i još pritom prvi poginuli branitelj?

Izrael i dalje guši Gazu

Informacije o stanju u Pojasu Gaze iz članka Israel Chokes Gaza Despite Announced Easing koji je napisao Mel Frykberg i koji se u cijelosti može pročitati na engleskom na linku.

UN i organizacije za ljudska prava upozoravaju da „ublaženje“ izraelske blokade nije dovoljno da bi se zadovoljile potrebe stanovništva Pojasa Gaze.

„Ublažena blokada i dalje je protuzakonita prema međunarodnom pravu, budući da se radi o obliku kolektivnog kažnjavanja civilnog stanovništva“, tvrdi Chris Gunness iz UNRWA-e, UN-ove agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku. „80% stanovnika Gaze ovisno je o humanitarnoj pomoći. Puštanjem većih količina humanitarne pomoći ova se ovisnost samo nastavlja, a ne rješavaju se pitanje samodostatnosti i temeljni uzroci krize“, dodao je Gunness.

Zbog međunarodnog pritiska [nakon izraelskog napada na humanitarni pomorski konvoj] Izrael je odlučio ublažiti svoju blokadu. Potkraj lipnja vlada premijera Benjamina Netanyahua sastavila je plan od 6 točaka kako bi se povećao ulaz robe u Gazu i omogućio porast gospodarskih aktivnosti, navodi izraelska organizacija za ljudska prava Gisha.

U tom planu stoji da će u Pojas Gaze biti dopušten ulaz svih potrošačkih proizvoda – osim onih koji se nalaze na popisu zabranjene robe s dvostrukom namjenom; ulazilo bi 250 kamiona robe dnevno; pospješio bi se ulaz građevinskih materijala, a omogućio bi se i stalni i neometan protok humanitarnih slučajeva i međunarodnih nevladinih organizacija.

U Gishi tvrde da je točno da je došlo do umjerenog porasta broja kamiona koji ulaze u Gazu i uvoza potrošačke robe, no te količine i dalje su znatno manje od onih iz dana prije nametanja blokade i nisu dostatne kako bi se zadovoljile dnevne potrebe 1,5 milijuna stanovnika Pojasa Gaze.

U tjedan dana nakon 20. lipnja u Gazu je ušlo 695 kamiona robe. Prije blokade u Gazu je tjedno ulazilo 2400 kamiona, pa sadašnji broj pokriva tek 30% palestinskih potreba. U protekle 3 godine u Gazu je mjesečno ulazilo 2328 kamiona, dok je prije nametanja blokade taj broj mjesečno iznosio 10 400 kamiona.

Uz to, materijali koji se upotrebljavaju u industriji i proizvodnji, a koji ne predstavljaju nikakvu sigurnosnu prijetnju, i dalje ulaze u ograničenim količinama. Izgleda da „nema promjene u politici ekonomskog rata ili sprječavanja ulaza robe neophodne za proizvodnju“, stoji u Gishinom izvještaju. „Tekstil, kante margarina industrijske veličine, glukoza, kutije za pakiranje i druge sirovine još su uvijek zabranjene.“

„Puštanjem majoneze i čipsa u Pojasa Gaze zapravo se ne rješavaju temeljni problemi“, kaže Maxwell Gaylard, zamjenik UN-ovog posebnog i humanitarnog koordinatora za Bliski istok. „Potrebno je popraviti stanje vodoopskrbe, vodovoda, električne mreže, obrazovnih i zdravstvenih sektora. Gospodarstvo je u Gazi u potpunosti uništeno, a infrastruktura iznimno osjetljiva“ dodaje Gaylard.

„Ono što ublažavanje blokade uopće ne rješava je pitanje izvoza i ograničenog broja graničnih prijelaza otvorenih kako bi kroz njih u Pojas Gaze ulazila roba“, upozorava Gunness.

Znatan korak koji bi pomogao u oporavku gospodarstva u Gazi bilo bi dopuštanje izvoza o kojem je gospodarstvo u Gazi vrlo ovisno. Sporazumom o kretanju i pristupu iz 2005, koji su potpisali Izrael i Palestinska samouprava, dogovoreno je da će dnevno izlaziti 400 kamiona izvezene robe. U protekle 3 godine ukupno je iz Pojasa Gaze izašlo 295 kamiona s robom namijenjenom za izvoz.

Gisha navodi da su „ključni proizvodni sektori, poput proizvodnje namještaja, odjeće i tkanina i prehrambena industrija ovisni o prihodu od prodaje proizvoda u inozemstvu.“

Kolaps tih industrija dodatno je pogoršan sputavanjem bankovnih veza Gaze s vanjskim svijetom, zbog čega je zakonit transfer novca postao gotovo nemoguć.

Te je industrije desetkovala i zabrana uvoza sirovina i rezervnih dijelova.

„U operaciji Lijevano olovo uništeno je najmanje 60 000 domova i drugih građevina koje treba hitno popraviti i obnoviti. Ublažavanje blokade ne rješava ovaj problem na adekvatan način“, tvrdi Gunness.

Jedan od najvećih humanitarnih problema je ograničenje kretanja osoba, uključujući onih stanovnika Gaze koji pokušavaju otputovati u inozemstvo na liječenje, kako bi nastavili studij ili u posjet obitelji na Zapadnoj obali.

2000. je 26 000 palestinskih radnika putovalo svaki dan na posao u Izrael i na taj način uzdržavalo velike obitelji. Prihod iz Izraela bio je velik poticaj za privredu u Gazi. U posljednjih nekoliko tjedana u prosjeku je dnevno kroz granični prijelaz Erez u Izrael puštano 95 osoba. Studentima koji studiraju na Zapadnoj obali nije dopušten odlazak iz Gaze kako bi mogli nastaviti svoj studij.


Nekoliko linkova/vijesti o Palestini/Izraelu:
Love Boat or Hate Boat? An Interview with IHH

Israel launches campaign to halt Lebanon flotilla bound for Gaza
Izrael pokušava zaustaviti libanonsku flotilu koja se sprema na put za Gazu (22. srpanj 2010.)
Izraelsko ministarstvo vanjskih poslova izraelskim je veleposlanicima naložilo da od viših dužnosnika u SAD-u, Ujedinjenim narodima, EU-u i Egiptu traže da zaustave flotilu brodova koja bi trebala isploviti za Gazu, a koju prema izraelskim tvrdnjama podupiru Sirija i Libanon. Izraelski dužnosnici, čija je vjerodostojnost kao što je poznato vrlo upitna, tvrde da Sirija pomaže u organiziranju flotile, ta da je uključen također i Hezbollah. Izraelski dužnosnici humanitarne brodove za Gazu kao i obično doživljavaju kao „provokaciju“. Službeno ovu humanitarnu flotilu organizira palestinski poduzetnik Yasser Kashlak, koji je već prošli mjesec iz Libanona pokušao poslati flotilu humanitarnih brodova za Gazu. U sklopu nove flotile ovaj bi mjesec do kraja ovog tjedna 2 broda trebala isploviti iz luke Tripoli za Gazu. Izrael je prošli tjedan natjerao libijski brod s humanitarnom pomoći za Gazu da umjesto u Gazi pristane u egipatskoj luci El-Arish, a izraelski se dužnosnici nadaju da će se isto dogoditi i s ovom libanonskom flotilom. Izrael još uvijek odbija vratiti 3 turska broda koja je oteo 31. svibnja u napadu na međunarodnu flotilu humanitarnih brodova za Gazu. Izrael od turske vlade zauzvrat za vraćanje brodova koje je oteo u međunarodnim vodama traži da pismeno obeća da ti brodovi neće biti korišteni za slične aktivnosti u budućnosti. Ankara traži da Izrael vrati brodove i ispriča se za žrtve izraelskog napada na civilne brodove. Ankara također optužuje SAD da ne istražuju ubojstvo jednog od aktivista koji je bio i američki državljanin. Ugledna turska humanitarna organizacija IHH (koju Izrael stalno neosnovano blati, pa se tako i u ovom tekstu izraelskog lista Ha'aretz netočno navodi da „mnoge države“ IHH smatraju „terorističkom“ organizacijom – to je potpuno apsurdna izraelska izmišljotina; jedino Izrael je tu organizaciju proglasio terorističkom, nastojeći prikriti svoje vlastite zločine nad nenaoružanim humanitarcima. IHH je ugledna nevladina organizacija koja djeluje diljem svijeta i koja ima savjetodavni status pri Ekonomskom i socijalnom vijeću UN-a od 2004. godine i niti jedna druga država ju ne „smatra“ „terorističkom“ organizacijom.) namjerava podići tužbe protiv Izraela zbog napada na flotilu na međunarodnim sudovima.

Family of Briton killed by Israeli soldier demand meeting with ministers
Obitelj Britanca kojeg je ubio izraelski vojnik traži sastanak s britanskim ministrima (20. srpanj 2010.)
Nakon što su izraelske vlasti najavile da će vojnik koji je ubio britanskog aktivista Toma Hurndalla biti pušten na slobodu prije nego odsluži punu zatvorsku kaznu, obitelj ubijenog aktivista zatražila je primanje kod britanske vlade. Vojni sud na jugu Izraela odlučio je u ponedjeljak 19. srpnja da Taysir Hayb, vojnik koji je ubio Toma, bude pušten na slobodu nakon što je odslužio 6 od ukupno 8 godina zatvora koliko mu je iznosila kazna. Hurndall je u travnju 2003. pogođen metkom u glavu, dok je palestinskoj djeci pomagao da prijeđu ulicu u Rafahu u Pojasu Gaze. Hurndallov je otac izjavio da nije iznenađen odlukom o Haybovom ranijem puštanju na slobodu i dodao da se izraelska vojska prema tom vojniku ponijela kao prema žrtvenom jarcu. Traži sastanak s britanskim ministrom vanjskih poslova Williamom Hagueom i državnim odvjetnikom kako bi se na Izrael izvršio pritisak u vezi civilnih žrtava. „Taysir je dio jedne politike, a ne glavni krivac“, kaže Anthony Hurndall. „Radi se o tome da izraelska vojska uopće ne mari za sigurnost civila.“ Hayb je za Hurndallovo ubojstvo osuđen 2005. Najprije je tvrdio da je pucao na naoružanog Palestinca, a kasnije je priznao da je lagao. Mjesec dana prije Hurndallove pogibije izraelski je vojni buldožer u Pojasu Gaze ubio američku aktivisticu Rachel Corrie, a iste godine u svibnju ubijen je britanski kamerman James Miller, također u Pojasu Gaze. Hurndall (21) se u Gazi nalazio kao aktivist propalestinskog Međunarodnog pokreta solidarnosti kad je ubijen. Umro je u Londonu, nakon što je 9 mjeseci ležao u komi. Britanska je vlada Tomovu pogibiju nazvala tragedijom, no Anthony Hurndall želi da britanska vlada otvoreno kaže da se ne radi samo o tragediji već i o tome da je izraelska vlada izravno odgovorna za Tomovu smrt i da je potrebno izmijeniti izraelsku politiku tako da se osigura da civili više neće biti neselektivno ranjavani ili ubijani. Obitelj Toma Hurndalla želi da britanska vlada pomogne u procesuiranju viših dužnosnika izraelskih vlasti koje smatraju odgovornima za smrt svog sina. Anthony Hurndall upozorava da ima mnogo slučajeva u kojima su civili bez ikakve vojne svrhe namjerno ubijani i da to traje već 10 godina. Izraelsku je politiku u tom pogledu ocijenio kao nečovječnu i brutalnu. „Ratni se zločini i dalje događaju u Gazi“ upozorila je Tomova sestra Sophie. Rekla je da je „ljuta i šokirana“ Haybovim ranijem puštanjem na slobodu, no pojasnila je da više krivi izraelsku vojsku nego samog Hayba. „Radi se o sustavu, a ne samo o jednoj osobi. Tomov je ubojica bio njegovih godina. On je istovremeno i ubojica i žrtva. On je dio sustava koji potiče vojnike da napadaju civile.“

Help Launch a Boat to Gaza!
Popis brodova i konvoja koji se spremaju krenuti za Gazu na jesen ove godine.

Freedom Flotilla Two Could Feature Celebrity Athletes
U Flotili slobode 2 mogli bi sudjelovati i poznati sportaši (22. srpanj 2010.)
Londonski list al-Hayat je objavio da bi španjolski nogometaš Iker Casillas i tenisač Rafael Nadal mogli dati svoj doprinos u proboju izraelske ilegalne blokade Gaze. Moguće je da će sportaši sudjelovati u 2. međunarodnoj humanitarnoj flotili za Gazu. Casillas i Nadal već dulje vrijeme podržavaju prava stanovništva u Gazi. Obojica su prosvjedovala protiv izraelskog napada na Gazu u prosincu 2008-siječnju 2009. Casillas je tada zbog žrtava izraelskog napada u Gazi odbio sudjelovati u dočeku nove godine. Organizatori buduće flotile navodno razgovaraju s nekoliko poznatih nogometaša, a sve se odvija u tajnosti kako bi se izbjegao izraelski pritisak na igrače i njihove klubove.

Pastor John Hagee, an Israeli Echo, Gets an Earful from Protesters

Emily Henochowicz: I Miss You Palestine

Activists deliver boat to Downing Street to protest Israeli impunity
Aktivisti u Londonu prosvjedovali protiv nekažnjavanja izraelskih zločina (10. lipanj 2010.)
Aktivisti su pred rezidenciju britanskog premijera u Londonu donijeli veliki čamac u znak prosvjeda protiv podrške koju britanska vlada pruža Izraelu, čak i nakon napada na flotilu humanitarnih brodova. Aktivisti su tom prilikom upozorili na utjecaj cionističkog lobija nad brojnim parlamentarnim zastupnicima i u medijima, zahvaljujući kojem Izrael nekažnjeno čini zločine i krši međunarodno pravo. Prosvjednici u povezanosti cionističkog lobija i britanske vlade vide i uzrok predloženim promjenama u pogledu univerzalne jurisdikcije. Na jedru njihovog čamca pisalo je: „SOS! Izraelski gusari potapljaju naše zakone! Spasite univerzalnu jurisdikciju“. Aktivisti su se nakon 20 minuta uputili pred britanski parlament gdje se prosvjed nastavio. Nakon neugodnosti zbog izdavanja naloga za uhićenje zbog ratnih zločina protiv bivše izraelske ministrice vanjskih poslova Tzipi Livni u prosincu prošle godine, zbog aktivne uloge koju je imala u zločinima počinjenim u Gazi tijekom operacije Lijevano olovo, britanska vlada, pod pritiskom cionističkog lobija, pokušava ukinuti mogućnost privatnih tužbi u domeni univerzalne jurisdikcije i međunarodnih slučajeva. Time bi kazneni progon ratnih zločinaca ostao isključivo u rukama vlade, a njeni strateški i diplomatski partneri na ovaj će način još slobodnije moći činiti zločine protiv čovječnosti znajući da im ne prijeti uhićenje i suđenje ako dođu u Ujedinjeno kraljevstvo. Ovo će pitanje također imati posljedice i za sve ostale žrtve koje pokušavaju doći do pravde, npr. one čiji su životi upropašteni u sukobima u Sudanu, Ruandi, Kambodži, bivšoj Jugoslaviji, Zimabveu, Ugandi, Kolumbiji, Šri Lanki i drugdje.

Ex-VP of EU Parliament arrested in Bil'in protest
Na prosvjedu u Bil'inu uhićena bivša potpredsjednica europskog parlamenta (23. srpanj 2010.)
Bivša potpredsjednica europskog parlamenta Luisa Morgantini uhićena je zajedno s još 3 osobe tijekom tjednog prosvjeda protiv izraelskog ilegalnog zida u Bil'inu na Zapadnoj obali. Morgantini i ostali uhićeni pušteni su na slobodu nakon sat vremena, kad su vojnici shvatili koga su uhitili. Oslobođeni su svi osim jednog izraelskog aktivista kojeg su vojnici odveli u policijsku postaju. Vojska je oko 200 prosvjednika (uključujući oko 50 talijanskih aktivista) bez ikakve provokacije napala suzavcem, na što su neki mladići odgovorili bacajući kamenje, no prosvjed je ostao miran unatoč provokaciji vojske. Vojnici su tada kroz vrata u Zidu ušli u selo i uhitili Morgantini i još 3 ljudi. Morgantini je izjavila da izraelska vojska napada Palestince koji na nenasilan način pokušavaju obraniti svoju zemlju i pozvala EU da djeluje kako bi zaštitila Palestince i njihova prava.

UN Appoints Gaza Aid Flotilla Attack Probe Team
UN imenovao tim za istragu napada na humanitarnu flotilu za Gazu (23. srpanj 2010.)
UN-ovo Vijeće za ljudska prava sastavilo je tročlani stručni odbor za istragu izraelskog napada na humanitarni konvoj za Gazu u kojem je ubijeno 9 turskih pro-palestinskih aktivista. U odboru su Sir Desmond de Silva iz Britanije, Karl Hudson-Phillips iz Trinidada i Tobaga i Mary Shanthi Dairiam iz Malezije. Odbor će istražiti da li su u izraelskom napadu prekršeni međunarodni zakoni. Također, neovisno o ovoj istrazi, 2 španjolskih aktivista i 1 novinar koji su bili uhićeni u izraelskom vojnom napadu podižu tužbu za protuzakonito pritvaranje, mučenje i deportaciju protiv izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, 6 ministara njegovog kabineta i zapovjednika mornarice.

Flotilla Eye Witness
Alex Harrison iz Pokreta za slobodnu Gazu govori o napadu na humanitarnu flotilu i naknadnom zlostavljanju aktivista, te planovima za slijedeću flotilu. Jednoj su novinarki prilikom detaljne pretrage tijela iščupali most iz usta kako ne bi slučajno tamo sakrila i sa sobom iznijela slike ili snimke izraelskog napada.


Link o Varšavskoj:
Zagreb, Split, Zadar…
Na zadarskim bedemima sinoć je osvanuo transparent "Danas Varšavska sutra Kapetanski". Riječ je o negodovanju zbog postavljanja vrata na ulazu u park Kapetanski koji se nalazi pod nadležnošću Sveučilišta u Zadru. Iako se ona još uvijek ne zaključavaju, po zadarskim kuloarima kruže priče kako je samo pitanje vremena kada će se to dogoditi.