Je Vous Salue, Sarajevo

Je Vous Salue, Sarajevo de JEAN-LUC GODARD (video)

(click to watch)

DODATNO:
BOSNA I HERCEGOVINA:
Sarajevo Crazy (video)

Kršenja ljudskih prava u Siriji - neke hitne akcije Amnesty Internationala

URGENT ACTION: FEARS FOR MISSING SYRIAN MAN
Syrian farmer Hussam Ahmed al-Nabulsi was arrested by members of the Syrian Military Intelligence on his way to work in the coastal town of Banias, on 31 December 2011. He has been held incommunicado at an unknown location since then. There are grave concerns that he is being subjected to torture and other ill-treatment. Hussam al-Nabulsi was reportedly arrested by Syrian Military Intelligence officers on 31 December 2011, after he and another man riding with him on a motorbike were shot at. An eyewitness said Hussam al-Nabulsi appeared to be bleeding from the legs and was unable to run away; the other man was not seen to move and his subsequent fate is unknown. According to reports, Hussam al-Nabulsi was beaten and taken away by security forces. Hussam al-Nabulsi's family has not been given any information about his whereabouts or wellbeing, despite having inquired about him through numerous channels, including the authorities. He is not thought to have been charged with any offense. A family member outside Syria said Hussam al-Nabulsi had not attended any of the pro-reform demonstrations, but he had given food and money to families who had suffered as a result of the unrest. He is at grave risk of torture or other ill-treatment, indicated in a video added to the YouTube website, showing him with what appears to be blood and severe bruising and swelling on his face, and an injury to his left arm, and almost unable to speak. An independent forensic expert who viewed the video believes the type and distribution of injuries indicates that they are the result of an assault - a beating about the head and face. The date and source of this video are unknown, but a relative of Hussam al-Nabulsi based abroad confirmed to the organization that it was Hussam al-Nabulsi in the video. A former detainee also told the organization that he believes the background is a room in the Military Intelligence branch in Tartus, south of Banias, where he, too, was detained and subjected to torture.
Read more...

URGENT ACTION: DISAPPEARANCE OF SYRIAN KURD STUDENT ACTIVIST
Student activist, Jaqar Khoen Mullah Ahmed, a member of Syria's Kurdish minority, has not been seen since 3 March. There are fears he may have been arrested by the security forces. If so, with the security forces denying he is in their custody, he has been subjected to enforced disappearance. He is at risk of torture and other ill-treatment.
Read more...

URGENT ACTION: SYRIAN MAN HELD AFTER MEDIA INTERVIEW
Syrian man Kamal Saloum has been missing since 11 February 2012 after he gave an interview with Al Jazeera following an earlier demonstration in his hometown of al-Suwayda, south Syria. He is being held incommunicado and there are fears for his health as it is unclear whether he has access to medical attention and regular medication which he requires to treat heart problems, diabetes and high blood pressure.
Read more...

Urge Syria's First Lady to use her influence for women's rights!
Since March 2011, Syrian President Bashar al-Assad’s government has overseen a brutal crackdown on dissent that has left more than 6,000 people dead, including more than 200 women and girls. Thousands have been arrested, with many held incommunicado for long periods at unknown locations where torture and other ill-treatment are reported to be rife. Amnesty International believes these violations amount to crimes against humanity.
Read more...

AI: EYES ON SYRIA: Tracking Human Rights Violations in Syria
Interaktivni site Amnesty Internationala na engleskom s više izvještaja, svjedočanstava i dokaza o zločinima protiv čovječnosti i drugim kršenjima ljudskih prava u Siriji.
Read more...

Amnesty International Syria page
Human Rights in SYRIAN ARAB REPUBLIC.
Read more...


DODATNO:
HRVATSKA:
Ida Prester za Earth Hour 2012 (video)


SVIJET:
Earth Hour 2012 Official Video

Linkovi - uglavnom Sirija

SIRIJA:
Lettre ouverte aux membres du conseil de sécurité des nations unies sur la Syrie
A l'occasion de l'anniversaire du soulèvement syrien, nous rendons hommage à la mémoire des milliers de civils qui ont perdu la vie au cours de leur quête pacifique pour un avenir plus juste et prometteur. Aujourd'hui nous incombe la responsabilité d'agir sans délai pour éviter la mort prochaine de milliers d'autres hommes, femmes et enfants.
En lire plus...

SyrianStories.org : le soulèvement en Syrie raconté en vidéo
Pour marquer le premier anniversaire du début de la contestation en Syrie, la FIDH, Telecomix et le collectif uprisingstories.org ont lancé hier SyrianStories.org. Disponible en arabe, anglais et français, cette plateforme propose de rassembler des fragments d'information recueillis et diffusés sur Internet par les témoins de la répression violente qui s'abat sur les manifestants pacifiques. SyrianStories.org rend hommage à ces citoyens anonymes qui prennent des risques immenses pour témoigner de la violence quotidienne qui dévaste leur pays.
En savoir plus...

Unite for Syria: Stop one year of bloodshed
On the anniversary of Syria's uprising, we remember the thousands of lives lost in their pursuit of a more just and hopeful future. It is the responsibility of us all to prevent the potential deaths of thousands more men, women and children who so desperately need our help.
Read more...

New Satellite Images Show Homs Shelling
Local sources have reported that approximately 700 civilians have been killed and thousands wounded in Homs since the Syrian military began its current assault on the city on February 3, 2012. Indiscriminate shelling and sniper fire has caused most of the casualties in Baba Amr, which is a residential area where elements of the armed opposition have sought refuge. ... The presence or activity of armed opposition forces in Baba Amr, however, in no way justifies the scale and nature of the attack on the residential area that is reflected by the satellite imagery and the accounts from witnesses obtained by Human Rights Watch. It also does not excuse the Syrian government's refusal to coordinate safe passage for civilians in Baba Amr seeking to leave the area. According to Western journalists and local residents who recently escaped Baba Amr to neighboring countries, a few thousand residents remain trapped in the neighborhood, which has had no running water or electricity for two weeks. All witnesses interviewed by Human Rights Watch described shelling that would start every day at around 6:30 a.m. and that did not begin to let up until sunset. The shelling would continue during the night, but with less frequency, the witnesses reported. One foreign journalist told Human Rights Watch that she counted 200 explosions in two hours on February 6. Another journalist counted 55 explosions in 15 minutes on February 16. A local resident who volunteered to help collect and transport the wounded said that shells would often hit the same spot twice, three to five minutes apart.
Read more...

SYRIAN rights defenders and others still held
Amnesty International has obtained the names of more than 6,200 people reported to have died during the violence. Most have been killed during or in connection with the protests since mid-March. Many are believed to have been shot by security forces using live ammunition while participating in peaceful protests or attending funerals of people killed in earlier protests. Members of the security forces have also been killed, some by defecting members of the army who have taken up arms against the government. Thousands of people have been arrested, with many held incommunicado at unknown locations at which torture and other ill-treatment are reported to be rife. Over 270 people are reported to have died in custody in highly suspicious circumstances since 1 April 2011. The Syrian state has multiple security and intelligence agencies in addition to even more opaque groups, often armed but not necessarily uniformed, who also carry out abductions, killings and other abuses in apparent coordination with, or at least approval of, state officials. Amnesty International has also received reports of armed individuals threatening, abusing and, in some cases, killing people perceived to be linked to or supportive of the state.
Read more...

30 years on, Hama survivors recount the horror
Three decades ago, Syrian troops under the government of Hafez al-Assad – father of current President Bashar al-Assad – unleashed a bloody 27-day assault on Hama. It followed an ambush of soldiers by members of the outlawed Muslim Brotherhood and attacks on officials and alleged “collaborators”. The final death toll may have reached 25,000, from both sides. ... Following the 1982 attack, Maha Mousa's uncle was accused of being a member of the Muslim Brotherhood, and arrested. Despite denying the accusations, he was tortured and killed in detention. When his body was returned to the family, his eyes and fingernails were missing, says Mousa. She also recounted how in one attack on the city's Mas'oud Mosque, some 60 men were killed before the security forces cut off their fingers and placed them along the mosque's walls. “For around two years after the massacre, no one dared remove the fingers. They were so frightened,” she said.
Read more...

'Friends of Syria': Push to End Indiscriminate Shelling, Humanitarian Aid, Safe Passage for Civilians Essential
Since February 3, Syrian army shelling of Homs has killed at least 373 people, according to Syrian monitoring groups, and wounded hundreds of others, including women and children. Local residents who spoke to Human Rights Watch estimate that at least 20,000 residents remain in the Baba Amr neighborhood – the hardest hit area. Video footage from Homs reviewed by Human Rights Watch indicates that the army has used Russian-made 240mm mortar systems against Homs. These systems fire the world's largest high explosive mortar bomb, designed to "demolish fortifications and fieldworks" according to a Russian arms merchandizing catalogue.
Read more...

Syria: Stop Shelling of Residential Areas
Since February 3, 2012, the attacks have killed more than 300 persons in the city, according to Syrian monitoring groups, and wounded hundreds others, including women and children. No adequate medical assistance is available to the victims due to a blockade of the city by government forces and fear of arrest if treated at government-controlled hospitals, Human Rights Watch said. ... The exact casualty numbers are impossible to verify: due to heavy shelling, residents are not able to move around and most lines of communication are cut. According to the Violations Documentation Center (VDC), a Syrian monitoring group, 288 people were killed from February 3 to 8 in Homs. One witness, who had been collecting the names of the victims, provided Human Rights Watch with lists containing the names of 95 people reportedly killed on February 6 alone, 61 of them in Bab `Amro. The VDC's list contains only 14 names of victims from Bab 'Amro. The witness said that out of the 95 victims, 11 were children, seven were women, and one was a military defector. According to witnesses, several makeshift hospitals set up in the neighborhoods were overflowing with dead and wounded after the shelling. Medical staff in the areas quickly ran out of medical supplies, and at least three field hospitals were hit by the shelling, which contributed to the rising death toll. ... "Mahmud", a resident of Bab 'Amro neighborhood, told Human Rights Watch: "There is no escape or safe passage from the area and there is no safe shelter inside the area from the rockets and shells. There is no bread, no medication and no nutritional supplies, and after a field hospital was targeted, we lost several of our medical staff. There is no form of communication inside the area and any moving object is targeted by snipers surrounding the area. Many of the wounded have very serious injuries – they lost their limbs, or eyes, had serious wounds to the body. They are in critical condition and are likely to die because there are no medical supplies to treat them properly."
Read more...


EUROPA:
Poziv za organizaciju alternativnog europskog summita
Ti razvoji predstavljaju najozbiljnije negiranje demokracije koje je Europa doživjela od kraja Drugog svjetskog rata. Europski građani podređeni su kaznenim politikama iako svi znaju da ova kriza proizlazi uglavnom iz pohlepe banaka, tržišnog sustava, kao i ortaštva ili popustljivosti političkih vođa koji su ih trebali kontrolirati, i iz dva desetljeća tržišnog natjecanja koje se snažno odražava na plaće i poreze. Taj kažnjenički neoliberalizam na dva načina ugrožava demokraciju: direktnim autoritarnim manevrima (kada je Jean-Claude Trichet, bivši predsjednik Europske centralne banke, poslao pismo talijanskim vlastima da ubrzaju rezove i sugerirao da promjene kolektivne ugovore, ili kada su, uz pristanak Trojke, tehnokrati preuzeli vlast u Grčkoj i Italiji...) i, indirektno, ohrabrivanjem rasta ksenofobnog nacionalizma i antieuropskih i antidemokratskih političkih pokreta (Francuska, Mađarska, Finska, itd.). Kažemo „Dosta“! Mi više ne prihvaćamo te politike. Oni se podruguju demokraciji; oni su Europu već bacili u posebno tešku ekonomsku krizu. Oni su probudili ksenofobne demone koje je upravo ta Europa trebala izbrisati. Želimo poboljšati europski socijalni model i obraniti narod, ne banke, korporacije i njihove najveće dioničare.
Pročitajte više...

Nova peticija AI-a Rusiji za prekid naoružavanja sirijskog režima i zaustavljanje krvoprolića u Siriji

Izvor i link na peticiju: Russia: No More Excuses, Stand Up Against Bloodshed in Syria

Prošla je godina dana od početka većinom nenasilnih prosvjeda u Siriji. U tih godinu dana u Siriji je ubijeno više od 6500 ljudi. Mnogi su ranjeni, a vjeruje se da su desetci tisuća osoba uhićeni. Mnogi su umrli u zatočeništvu. Satelitske snimke pokazuju granatiranje stambenih četvrti u gradu Homsu. Unatoč svemu tome međunarodna zajednica nije poduzela učinkovite mjere za rješavanje krize ljudskih prava u Siriji. Postupci Ruske Federacije, koja je stavila veto na 2 rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o Siriji i istovremeno nastavila Siriju snabdijevati oružjem, samo su pogoršali nasilje u toj zemlji.

U proteklih 6 tjedana, od kad su Rusija i Kina blokirale rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a kojom se osuđivalo krvavo gušenje prosvjeda, ubijeno je 1179 Sirijaca. Rusija tvrdi da sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu šalje oružje jer se on brani od oporbenih boraca, no u stvarnosti, veliku većinu kršenja ljudskih prava počinile su državne sigurnosne snage. Amnesty International je dokumentirao krajnje potresne - gotovo srednjovjekovne - obrasce mučenja i ponižavanja svih koje se u Siriji sumnjiči da se protive vladi. Dok Sirija prkosi međunarodnim pozivima na suradnju, sve je više dokaza o široko rasprostranjenim zločinima protiv čovječnosti koje su počinile sirijske sigurnosne snage.

Na linku možete potpisati peticiju upućenu ruskom ministru vanjskih poslova Sergeiju Viktorovichu Lavrovu i ruskom veleposlaniku u SAD-u Sergeyu I. Kislyaku kojom tražimo od ruske vlade da smjesta obustavi svoje isporuke oružja Siriji i izvrši pritisak na sirijske vlasti kako bi one odmah prestale koristiti pretjeranu silu u naseljenim stambenim područjima, prekinule mučenje i ostalo zlostavljanje pritvorenika i zatvorenika, poštivale pravo sirijskih građana koji se protive režimu na nenasilan prosvjed i dopustile humanitarnim agencijama i međunarodnim promatračima za ljudska prava potpun i neometan pristup svim dijelovima Sirije.

Za potpisivanje peticije potrebno (*) je na linku u odgovarajuća polja upisati Ime (First Name), Prezime (Last Name), e-mail adresu (Email), kućnu adresu (Address Line 1), grad ili mjesto (City), odabrati „Not in USA“ pod State, upisati poštanski broj (ZIP/Postal Code) i odabrati svoju zemlju (Country), te kliknuti na SEND NOW.

Izvor i link na peticiju: Russia: No More Excuses, Stand Up Against Bloodshed in Syria

Russellov sud za Palestinu u Cape Townu, 5-7. studeni 2011.

Djelomičan prijevod zaključaka s južnoafričkog zasjedanja Russelovog suda za Palestinu Russell Tribunal on Palestine: Findings of the South African Session koje u cijelosti s mnogo više informacija (uključujući zaključke u pogledu zločina progona) možete na engleskom pročitati na linku. Ovaj djelomičan prijevod obuhvaća samo dio koji se odnosi na zločin aparthejda.

RUSSELLOV SUD ZA PALESTINU

ZAKLJUČCI S JUŽNOAFRIČKOG ZASJEDANJA

KRŠE LI IZRAELSKI POSTUPCI USMJERENI PROTIV PALESTINSKOG NARODA ZABRANU APARTHEJDA PREMA MEĐUNARODNOM PRAVU

[…]

Porotu Russellovog suda za Palestinu čine slijedeći pojedinci:

Stéphane Hessel, veleposlanik Francuske, bivši diplomat
Mairead Corrigan Maguire, dobitnica Nobelove nagrade za mir 1976. godine, Sjeverna Irska
Ronnie Kasrils, pisac i aktivist, Južna Afrika
Michael Mansfield, odvjetnik, predsjednik Društva socijalističkih odvjetnika Haldane, Ujedinjeno Kraljevstvo
Jose Antonio Martin Pallín, sudac emeritus, Vrhovni sud, Španjolska
Cynthia McKinney, bivša zastupnica u američkom kongresu, SAD
Yasmin Sooka, izvršna ravnateljica Zaklade za ljudska prava, Južna Afrika
Alice Walker, književnica i aktivistica, SAD
Aminata Traore, spisateljica i bivša malijska ministrica kulture, Mali

[…]

1.1 Russelov sud za Palestinu je međunarodni Sud građanske savjesti, stvoren kao odgovor na potrebe civilnog društva (nevladinih udruga, dobrotvornih društava, sindikata, vjerskih organizacija) s ciljem informiranja i mobiliziranja javnog mnijenja i vršenja pritiska na one koji odlučuju. […]

1.2 Russellov sud za Palestinu je prožet istim duhom i primjenjuje ista rigorozna pravila koje je naslijedio od Suda za Vijetnam (1966-1967) kojeg je osnovao istaknuti znanstvenik i filozof Bertrand Russell, te drugog Russellovog suda za Latinsku Ameriku (1974-1976), koji je organizirala Zaklada za prava i oslobođenje naroda Lelio Basso.

[…]

1.5 Procedura suda se sastoji od nekoliko zasjedanja. Prvo zasjedanje Russellovog suda za Palestinu održano je 1, 2. i 3. ožujka 2010. u Barceloni. […] Drugo zasjedanje održano je u Londonu 20, 21. i 22. studenog 2010. Zaključci zasjedanja u Barceloni i Londonu mogu se pronaći na slijedećoj internet adresi: www.russelltribunalonpalestine.com

[…]

2.1 […] Pitanje koje je Russellovom sudu za Palestinu uputio Međunarodni organizacijski odbor na zasjedanju u Cape Townu je predstavljaju li izraelska politika i određeni postupci koji pogađaju palestinsko stanovništvo koje živi na izraelskom teritoriju i palestinskom teritoriju koji okupira Izrael:
1. kršenje međunarodne zakonske zabrane aparthejda?
2. progon kao zločin protiv čovječnosti?

2. 2 U slučaju da zaključak bude potvrdan, koje pravne posljedice i obveze iz toga proizlaze za Izrael i treće države?

[…]

3.1 […]

Stručnjaci su sudu podnijeli pismene izvještaje.

[…]

3.2 […] Sud je saslušao izjave stručnjaka i svjedoka koje je pozvao Organizacijski odbor. Saslušani su slijedeći stručnjaci i svjedoci (abecednim redom):
Jazi Abu Kaf, član Regionalnog vijeća za 45 nepriznatih beduinskih sela u Negevu.
Marianne Blume, klasična filologinja koja je u Gazi radila 10 godina.
Allan Boesak, svećenik Južnoafričke nizozemske reformirane crkve, političar i protuaparthejdski aktivist
Luciana Coconi, autorica nekoliko eseja i članaka o ljudskim pravima i međunarodnim sukobima u Afganistanu, na Srednjem istoku, u Zapadnoj Sahari i drugdje.
François Dubuisson, profesor međunarodnog prava na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu. Autor nekoliko članaka o pravnim aspektima izraelsko-palestinskog sukoba.
John Dugard, južnoafrički profesor međunarodnog prava i bivši Posebni izvjestitelj o ljudskim pravima na okupiranom palestinskom području.
Max Du Plessis, izvanredni profesor međunarodnog prava na Sveučilištu u KwaZulu-Natalu u Durbanu, Južna Afrika.
Ran Greenstein, izvanredni profesor na Odsjeku za sociologiju na Sveučilištu Witwatersrand u Johanesburgu, Južna Afrika.
Jeff Halper, osnivač i ravnatelj izraelskog Odbora protiv rušenja kuća sa sjedištem u Jeruzalemu.
Mahmoud Hassan, palestinski odvjetnik iz Addameera, organizacije za podršku i ljudska prava zatvorenika sa sjedištem u Jeruzalemu.
Shawqi Issa, odvjetnik i glavni ravnatelj Centra za ljudska prava Ensan u Betlehemu.
Shawan Jabarin, dugogodišnji aktivist za ljudska prava i ravnatelj Al-Haqa.
Ingrid Jaradat, osnivačka članica BADIL-a i članica Izvršnog odbora nacionalnog odbora za bojkot u Palestini.
Jamal Juma'a, koordinator palestinske organizacije Stop the Wall.
David Keane, predavač prava na Sveučilištu Middlesex, London.
Mohammed Khatib, član bil'inskog Narodnog odbora protiv Zida i koordinator Koordinacijskog odbora za narodnu borbu.
Rafaelle Maison, profesorica prava na Sveučilištu Pariz-Jug. Radi uglavnom na području Javnog međunarodnog prava i Međunarodnog kaznenog prava.
Emily Schaeffer, američko-izraelska odvjetnica ljudskih prava i aktivistica sa sjedištem u Tel Avivu, Izrael.
Joseph Schechla, koordinator mreže za Stambeno zbrinjavanje i prava na zemlju koalicije International Habitat.
Raji Sourani, palestinski odvjetnik ljudskih prava i ravnatelj Palestinskog centra za ljudska prava u Gazi.
Lea Tsemel, izraelska odvjetnica i pravna savjetnica, te članica upravnog odbora Javnog odbora protiv mučenja u Izraelu.
Zwe linzima Vavi, glavni tajnik Saveza južnoafričkih sindikata (COSATU) i potpredsjednik Milenijskog radničkog vijeća.
Rafeef Ziadah, palestinska aktivistica za ljudska prava, sindikalistica i umjetnica.
Haneen Zoabi, zastupnica stranke Balad u Knessetu.

[…]

5.1 Sud će se baviti pitanjem aparthejda (dio A niže); to jest, pitanjem: može li se izraelska vladavina nad palestinskim narodom okarakterizirati kao režim aparthejda, pri čemu pojedinačne izraelske radnje predstavljaju zločine aparthejda; te pitanjem progona (dio B niže).


A. Aparthejd

[…]

(1) DEFINICIJA I STATUS APARTHEJDA U MEĐUNARODNOM PRAVU

i.i – Definicija aparthejda

5. 3 Apartheid je afrikanska riječ za 'odvajanje' ili 'odvojeni razvoj' koja se koristila kao naziv za službenu državnu politiku rasne diskriminacije provođenu u Južnoj Africi od 1948. do 1994. 'Apartheid' je zabranjen prema međunarodnom pravu zbog iskustva aparthejda u južnoj Africi, koji je imao svoja jedinstvena obilježja. Međutim, pravna definicija aparthejda primjenjuje se na svaku situaciju bilo gdje u svijetu gdje postoje slijedeća 3 bitna elementa: (i) da je moguće identificirati 2 različite rasne skupine; (ii) da su protiv podčinjene skupine počinjena 'nečovječna djela'; i (iii) da su takva djela počinjena sustavno u kontekstu institucionaliziranog režima dominacije jedne skupine nad drugom.

5.4 Aparthejd je gore navedeno specifično pravno značenje u međunarodnom pravu stekao temeljem povelja koje su prihvaćene od 1960-tih nadalje. Zločin aparthejda uključuje pojedinačna nečovječna djela počinjena u kontekstu gore spomenutog institucionaliziranog režima. […]


(a) Međunarodne pravne povelje o aparthejdu

5.5 Definicija aparthejda koju je primijenio Sud temelji se prvenstveno na Konvenciji o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda iz 1973. godine ('Konvencija o aparthejdu') kao najopsežnijoj artikulaciji značenja aparthejda prema međunarodnom pravu, ali se služi i Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD) i Rimskim statutom Međunarodnog kaznenog suda (ICC).

ICERD

5.6 Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD), usvojena 1965. godine, bila je prvi međunarodni pravni instrument koji je izrijekom zabranio aparthejd, a u njenom članku 3 specificirane su obveze država stranaka ove Konvencije da se suprotstave takvom režimu:
Države stranke osobito osuđuju rasnu segregaciju i aparthejd i obvezuju se da će spriječiti, zabraniti i iskorijeniti sve postupke ove prirode na područjima koja su pod njihovom jurisdikcijom.

Konvencija o aparthejdu iz 1973. godine

5.7 Međutim, ICERD ne sadrži preciznu definiciju aparthejda. Konvencija o aparthejdu je usvojena 1973. godine kako bi se omogućilo „poduzimanje učinkovitih mjera na međunarodnoj i nacionalnoj razini s ciljem suzbijanja i kažnjavanja zločina aparthejda“. Konvencija o aparthejdu izravno upućuje na članak 3 ICERD-a u svojoj preambuli i namijenjena je dopuni uvjeta iz članka 3 Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD). Članak 1 Konvencije o aparthejdu nadovezuje se na prethodne rezolucije Opće skupštine UN-a proglasivši aparthejd zločinom protiv čovječnosti. Znakovito je da je Izrael većinom izglasao prihvaćanje te rezolucije. Konvencija države stranke obvezuje da usvoje pravne mjere kojima će suzbiti, odvratiti od i kazniti zločin aparthejda, a aparthejd proglašava međunarodnim zločinom koji podliježe univerzalnoj jurisdikciji.

5.8 Članak 2 Konvencije o aparthejdu daje jasnu definiciju o tome što u svrhu međunarodnog prava predstavlja aparthejd. Aparthejd definira kao „nečovječna djela počinjena u svrhu uspostavljanja i održavanja dominacije jedne rasne skupine osoba nad bilo kojom drugom rasnom skupinom osoba i njihovog sustavnog ugnjetavanja“, te zatim nabraja popis takvih nečovječnih djela.

Statut Međunarodnog kaznenog suda

5.9 Formulacija korištena u članku 7(2)(h) Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda, usvojenog 1998, vrlo je slična, a aparthejd definira kao nečovječna djela „počinjena u kontekstu institucionaliziranog režima sustavnog ugnjetavanja i dominacije jedne rasne skupine nad drugom rasnom skupinom i počinjena s namjerom održavanja tog režima“.

5. 10 Dijelovi koji slijede bave se trima ključnim elementima definicije aparthejda: uvjet postojanja 2 različite rasne skupine; počinjenje djela koja su navedena kao „nečovječna djela“ aparthejda; i institucionalizirana priroda dominacije.


(b) Različite rasne skupine

5. 11 Definicija aparthejda podrazumijeva dominaciju jedne rasne skupine nad drugom, pa je stoga potrebno postojanje 2 različitih rasnih skupina. Sama Konvencija o aparthejdu ne definira rasnu skupinu. Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD), međutim, dopušta široko značenje pojma „rasni“, pri čemu rasna diskriminacija uključuje diskriminaciju na temelju rase, boje kože, porijekla, ili nacionalne ili etničke pripadnosti. Značenje rasne skupine za potrebe ICERD-a utvrđeno je kao široko i praktično značenje. U biti ono znači skupinu koju je moguće identificirati. Ukoliko neka skupina samu sebe identificira kao takvu, i ako je i drugi tako identificiraju, na primjer putem diskriminatornih postupaka, tada takva skupina potpada pod zaštitu ove Konvencije.

5.12 Pojam „rase“ odavno se pokazao kao društveni pojam, a ne biološka kategorija. Međunarodno pravo ljudskih prava dopušta šire značenje rase od tradicionalnih „crni protiv bijelih“ parametara, a UN-ov Odbor za ukidanje svih oblika rasne diskriminacije obuhvaća skupine koje se ne mogu smatrati „rasama“ u tradicionalnom smislu, uključujući kastinske skupine iz Južne Azije, skupine osoba koje nisu državljani određene zemlje poput radnika migranata ili nomadskih naroda. Kako je pokazalo svjedočenje stručnjaka pred sudom, određivanje rasne skupine prema međunarodnom pravu u konačnici nije znanstveno, već praktično pitanje.


(c) Sastavna djela aparthejda

5.13 Članak 2 Konvencije o aparthejdu i članak 7(2)(j) Rimskog statuta oba se odnose na nečovječna djela koja mogu predstavljati aparthejd kad su počinjena u kontekstu rasne dominacije, dok članak 5 ICERD-a nabraja popis prava koja moraju biti zajamčena svim ljudima bez rasne diskriminacije. Sud se uglavnom služio člankom 2 Konvencije o aparthejdu kao primarnim okvirom vodiljom u pogledu definicije aparthejda. U članku se slijedeća „nečovječna djela“ utvrđuju kao ona koja sačinjavaju aparthejd:
„U svrhu ove Konvencije pojam „zločin aparthejda“, koji uključuje sličnu politiku i postupke rasne segregacije i diskriminacije kakvi su provođeni u južnoj Africi, primjenjuje se na slijedeća nečovječna djela počinjena radi uspostave i održavanja dominacije jedne rasne skupine osoba nad bilo kojom drugom rasnom skupinom osoba i njihovog sustavnog ugnjetavanja:
-- Uskraćivanje pripadniku ili pripadnicima rasne skupine ili skupina prava na život i osobnu slobodu:
* Ubijanjem pripadnika rasne skupine ili skupina;
* Nanošenjem pripadnicima rasne skupine ili skupina ozbiljnih tjelesnih ili mentalnih ozljeda, narušavajući njihovu slobodu ili dostojanstvo, ili podvrgavajući ih mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju;
* Arbitrarnim uhićivanjem i nezakonitim zatvaranjem pripadnika rasne skupine ili skupina;
-- Namjerno nametanje rasnoj skupini ili skupinama takvih životnih uvjeta koji su smišljeni kako bi prouzročili njeno ili njihovo potpuno ili djelomično fizičko uništenje;
-- Sve zakonodavne ili druge mjere kojima je cilj spriječiti da rasna skupina ili skupine sudjeluju u političkom, društvenom, ekonomskom i kulturnom životu zemlje i namjerno stvaranje uvjeta koji sprječavaju puni razvoj takve skupine ili skupina, osobito uskraćujući pripadnicima rasne skupine ili skupina temeljna ljudska prava i slobode, uključujući pravo na rad, pravo na osnivanje priznatih sindikata, pravo na obrazovanje, pravo da napuste i vrate se u svoju zemlju, pravo na nacionalnost, pravo na slobodu kretanja i izbora prebivališta, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja i pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja;
-- Sve, uključujući zakonodavne, mjere kojima je cilj podijeliti stanovništvo po rasnoj osnovi, stvaranjem odvojenih rezervata i geta za pripadnike rasne skupine ili skupina, zabranom miješanih brakova među pripadnicima različitih rasnih skupina, izvlaštenjem zemljišne imovine koja pripada rasnoj skupini ili skupinama ili njihovim pripadnicima;
-- Izrabljivanje rada pripadnika rasne skupina ili rasnih skupina, osobito podvrgavajući ih prisilnom radu;
-- Progon organizacija i osoba, uskraćivanjem njihovih temeljnih prava i sloboda, jer se protive aparthejdu.

5.14 Jezik Konvencije o aparthejdu upućuje na to da je ovaj popis više ilustrativan nego iscrpan, te da za postojanje aparthejdskog režima nije potrebno da svako od opisanih nehumanih djela bude počinjeno. Pridjev „sličnu politiku i postupke … kakvi su provođeni u južnoj Africi“ podrazumijeva širi potencijalni opseg politika. Riječ „uključuje…“ sugerira da nije potrebno provođenje svih postupaka navedenih u članku 2 kako bi se došlo do potvrdnog zaključka o postojanju aparthejda. […]


(d) Sustavan i institucionaliziran režim

5.15 Jasno je iz formulacija u Konvenciji o aparthejdu i Rimskom statutu da je bit definicije aparthejda sustavan i institucionaliziran karakter diskriminacije. Taj sustavni element razlikuje prakticiranje aparthejda od drugih oblika zabranjene diskriminacije. Stoga, kako bi nečovječna djela koja su gore popisana činila aparthejdski režim, nije dovoljno da ona budu počinjena nasumično ili u izoliranim slučajevima. Njihovo provođenje mora biti dovoljno široko rasprostranjeno, integrirano i komplementarno da bi bilo opisano kao sustavno. Takva djela također moraju imati dovoljno uporište u zakonu, javnoj politici i službenim institucijama kako bi se mogla opisati kao institucionalizirana.

[…]


(2) PRIMJENA DEFINICIJE APARTHEJDA NA IZRAELSKU POLITIKU I POSTUPKE PREMA PALESTINSKOM NARODU

[…]

i. Različite rasne skupine

5.18 Palestinci sami sebe identificiraju kao skupinu ljudi koji dijele zajedničko podrijetlo, povijest i kulturu, te društvene i političke strukture i mreže koje su osigurale trajnu povezanost unatoč prisilnom raseljavanju i razdijeljenosti. Cijeli palestinski narod je jedna skupina, bez obzira na trenutnu zemljopisnu lokaciju ili pravni status. Svi Palestinci – izbjeglice u progonstvu; Palestinci pod vojnom okupacijom na Zapadnoj obali (uključujući Jeruzalem) i u Pojasu Gaze; Palestinci koji su ostali na teritoriju koji je sada Izrael – identificiraju se kao autohtono stanovništvo Palestine, u kojoj su živjeli i čije su državljanstvo imali do kraja britanskog mandata 1948. Njih se smatra jednim narodom koji ima pravo na kolektivno samoodređenje.

5.19 Prema izraelskom zakonu i politici, pripadništvo nekoj skupini je službena kategorija koju nameće i nadzire država, a ne tek dobrovoljni identitet. Izraelski su Židovi skupina koju ujedinjuje zakon, njeni pripadnici dijele isti pravni status bez obzira gdje živjeli, dok su palestinski Arapi zasebna skupina, podijeljena na građane, okupirane stanovnike (koji pravo na prebivalište mogu izgubiti ako napuste područje na kojem žive) i izbjeglice koje se nemaju pravo vratiti niti u jedan dio povijesne Palestine. Ovakva se ograničenja ne primjenjuju na Židove: zapravo, Židovi koji još nisu državljani mogu automatski steći izraelsko državljanstvo tako da presele u Izrael ili na okupirano palestinsko područje. Zakon koji ovo omogućuje, izraelski Zakon o povratku iz 1950, kodificira aspekt židovskog identiteta koji se temelji na podrijetlu. Palestinci koji imaju izraelsko državljanstvo nisu definirani u istoj zakonskoj kategoriji kao židovski državljani, koji uživaju dodatne povlastice „židovske nacionalnosti“. Židovska nacija sebe smatra različitom skupinom s jedinstvenom pretenzijom kao povijesni autohtoni narod Palestine.

5.20 Postojanje „rasnih skupina“ temeljno je za pitanje aparthejda. Situacija u Izraelu/Palestini ne definira se u okviru tradicionalnih koncepcija „rase“ kao što je bio slučaju u aparthejdskoj Južnoj Africi. Na temelju dokaza stručnjaka saslušanih tijekom zasjedanja u Cape Townu, Sud zaključuje da međunarodno pravo pojmu „rasni“ daje široko značenje, prema kojem on uključuje elemente etničkog i nacionalnog podrijetla, te da je stoga definicija „rasne skupine“ sociološko, a ne biološko pitanje. Percepcije (uključujući samopercepcije i vanjske percepcije) izraelskog židovskog identiteta i palestinskog identiteta pokazuju da se izraelski Židovi i palestinski Arapi lako mogu definirati kao različite rasne skupine za potrebe međunarodnog prava. Iz zaprimljenih dokaza poroti je postalo jasno da je moguće identificirati dvije različite skupine koje postoje u vrlo praktičnom smislu i da se pravna definicija „rasne skupine“ primjenjuje na sve okolnosti u kojima izraelske vlasti imaju jurisdikciju nad Palestincima.

ii. Sastavna „djela aparthejda“

5.21 Primjena sastavnih djela aparthejda na izraelske postupke od strane Suda slijedi zaglavlja i strukturu Članka 2 Konvencije o aparthejdu kako je detaljno navedeno gore. Pojedinačna nečovječna djela počinjena u kontekstu takvog sustava definirana su u međunarodnom pravu kao zločini aparthejda. Russellov sud za Palestinu saslušao je obilne dokaze o postupcima koji predstavljaju „nečovječna djela“ opisana niže, počinjena protiv palestinskog naroda od strane izraelskih vlasti.

„a) Uskraćivanje pripadniku ili pripadnicima rasne skupine ili skupina prava na život i osobnu slobodu:
Ubijanjem pripadnika rasne skupine ili rasnih skupina“

5.22 Russellov sud za Palestinu zaprimio je dokaze o široko rasprostranjenom lišavanju života Palestinaca putem vojnih operacija i invazija, službene politike „ciljanih ubojstava“ i uporabe smrtonosne sile za suzbijanje prosvjeda.

5.23 Primjeri velikih izraelskih vojnih operacija u kojima su ciljani i nesrazmjerno ubijani palestinski civili uključuju Operaciju „Obrambeni štit“ (2002.), Operaciju „Odlučan put“ (2002.), Operaciju „Duga“ (2004.), Operaciju „Ljetne kiše“ (2006.), Operaciju „Jesenski oblaci“ (2006.), Operaciju „Vruća zima“ (2008.) i Operaciju „Lijevano olovo“ (2008-9).

5.24 Uporaba ubojite sile protiv palestinskih prosvjeda učestali je čimbenik života u selima poput Bil'ina i Ni'lina.

5.25 Stalni svakodnevni vojni napadi koji uključuju mali ali postojani broj žrtava. Međutim, ubojiti izraelski napadi na okupiranom palestinskom području toliko su česti da su izraelske sigurnosne snage u proteklih 10 godina ubile oko 6418 Palestinaca, prema podacima izraelske udruge za ljudska prava B'Tselem.

5.26 Palestinci koji žive u Izraelu također su meta ubojite sile, na primjer kad je izraelska policija u listopadu 2000. ubila 13 nenasilnih prosvjednika.

5.27 Putem službene državne politike „ciljanih ubojstava“ – koja predstavljaju izvansudska pogubljenja – izraelska vojska cilja palestinske aktiviste i pripadnike oružanih skupina, s ciljem gušenja svakog mogućeg otpora izraelskoj vladavini. Ova ubojstva ne pogađaju samo njihove „mete“, već i velik broj civila uključujući članove obitelji. Izraelski specijalci ubili su u zračnim napadima i operacijama ciljanog ubijanja stotine palestinskih civila.

„Nanošenjem ozbiljne tjelesne ozlijede ili mentalnog oštećenja pripadnicima rasne skupine ili rasnih skupina, narušavajući njihove slobode ili dostojanstvo, ili podvrgavajući ih mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju“

5.28 Sud je saslušao dokaze o osnovnoj povijesti i trajnim postupcima mučenja i zlostavljanja palestinskih zarobljenika u izraelskim zatvorima. Zatvoreni Palestinci kategorizirani su kao „sigurnosni zatvorenici“ i podvrgnuti posebnom režimu ispitivanja od strane Izraelske sigurnosne agencije, koja često koristi metode koje predstavljaju zlostavljanje i mučenje.
Židovski izraelski zatvorenici, bez obzira na težinu svog zločina, općenito nisu kategorizirani kao sigurnosni zatvorenici i nisu podvrgnuti sličnom ispitivanju ili zlostavljanju.

5.29 Sud je također primijetio oblike okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja putem: ograničenja kretanja koja Palestince podvrgavaju ponižavanju od strane izraelskih vojnika i Palestinke prisiljavaju da rađaju na kontrolnim točkama; rušenja kuća kao oblika nečovječnog i ponižavajućeg postupanja s teškim psihološkim posljedicama za muškarce, žene i djecu.

5.30 Stoga Russellov sud za Palestinu smatra da su Palestinci podvrgnuti mučenju i zlostavljanju u kontekstu široko rasprostranjenog lišavanja slobode kroz politiku arbitrarnog uhićenja i administrativnog pritvora bez optužbi. Sud smatra da takve mjere često prelaze razumnu granicu opravdanu sigurnosnim bojaznima i predstavljaju oblik dominacije nad Palestincima kao skupinom.

„Arbitrarnim uhićenjem i nezakonitim zatvaranjem pripadnika rasne skupine ili skupina“

5.31 Palestinci su na okupiranom području rutinski izloženi arbitrarnom uhićenju i pritvaranju (uključujući dugotrajna razdoblja u pritvoru prije suđenja i bez pristupa pravnoj pomoći) i potpadaju pod jurisdikciju vojnog sudskog sustava koji ne ispunjava međunarodne standarde za pošteno suđenje. Potpuno se drugačiji pravni sustav primjenjuje na izraelske Židove, za koje vrijedi izraelsko građansko pravo i građanski sudovi, sa znatno većim proceduralnim i supstancijalnim pravima od trenutka uhićenja do izricanja presude.

5.32 Izraelska široko rasprostranjena uporaba administrativnog pritvora bez optužbi i suđenja, uključuje razdoblja pritvora od do 6 mjeseci u komadu, a taj se pritvor može, što se često i događa, obnoviti i u beskonačno produljivati, i pogađa odrasle i maloljetne Palestince, dok se istovremeno ne primjenjuje na izraelske Židove.

„b) Namjerno nametanje rasnoj skupini ili skupinama životnih uvjeta smišljenih s ciljem da prouzroče njeno ili njihovo potpuno ili djelomično fizičko uništenje“

5.33 Sud smatra da, iako osobito izraelska politika blokade i kolektivnog kažnjavanja u Pojasu Gaze i konzekventna ograničavanja vitalnih zaliha hrane i lijekova imaju teške posljedice po život i zdravlje Palestinaca, oni ipak ne dosežu prag koji zahtijeva ova odredba o namjeri fizičkog uništenja palestinskog naroda.
Umjesto toga, nametnuti uvjeti života smišljeni su kako bi prouzročili raseljavanje Palestinaca u cijelosti ili djelomično s područja pod izraelskom jurisdikcijom.

„c) Svaka zakonodavna ili druga mjera smišljena s ciljem da se rasnoj skupini ili skupinama onemogući sudjelovanje u političkom, društvenom, gospodarskom i kulturnom životu zemlje i namjerno stvaranje uvjeta koji sprječavaju puni razvoj takve skupine ili skupina, osobito uskraćivanjem pripadnicima rasne skupine ili skupina temeljnih ljudskih prava i sloboda, uključujući pravo na rad, pravo na osnivanje priznatih sindikata, pravo na obrazovanje, pravo na izlazak iz i povratak u vlastitu zemlju, pravo na nacionalnost, pravo na slobodu kretanja i prebivališta, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, i pravo na slobodu nenasilnog okupljanja i udruživanja“

5.34 Cijeli izraelski pravni sustav uspostavlja ogroman jaz između izraelskih Židova i palestinskih Arapa, a zakonodavstvo je tipično uređeno u korist izraelskih Židova, dok palestinske Arape drži u inferiornom položaju. Ovo se jasno može vidjeti na nekoliko slikovitih primjera.

Nekoliko izraelskih zakona onemogućuju palestinskim izbjeglicama povratak i povrat njihove zemlje, čime se krši njihovo pravo da uđu u i napuste vlastitu zemlju, sloboda kretanja i prebivanja i pravo na nacionalnost. U Izraelu, neravnopravna podjela sredstava za obrazovanje i kulturne aktivnosti za Palestince, ograničavanje spajanja razdvojenih obitelji supružnika koji imaju dozvolu za prebivanje na različitim stranama Zelene linije i nezastupljenost u javnim službama kršenja su prava koja doprinose sprječavanju palestinskog razvoja i sudjelovanja u političkom i društvenom životu od strane Izraela.

Palestinci koji rade u Izraelu suočavaju se s ogromnim poteškoćama kada se žele pridružiti izraelskim sindikatima ili osnovati vlastite sindikate u Izraelu. Daljnja kršenja prava koja sprječavaju palestinski razvoj i političku participaciju uključuju povlastice koje Židovi imaju u domeni zemljišnog vlasništva, rušenja kuća i ograničavanja gradnje; kao i sveprisutno ograničavanje slobode mišljenja i izražavanja kroz zatvaranje organizacija, zabranu javnog okupljanja i prosvjedovanja i cenzuru medija od strane izraelskih vlasti.

5.35 Ukratko, Palestinci su podvrgnuti sustavnim kršenjima ljudskih prava koja sprječavaju njihov razvoj i sudjelovanje Palestinaca kao skupine u političkom, gospodarskom, društvenom i kulturnom životu. Raseljene palestinske izbjeglice također su žrtve aparthejda zbog neprekidnog poricanja njihovog prava na povratak u njihove domove, kao i zbog zakona koji ukidaju njihova vlasnička i građansko-državljanska prava. Politika prisilnog transfera stanovništva i dalje je široko rasprostranjena, osobito na okupiranom palestinskom području. Građanska i politička prava Palestinaca, uključujući prava na kretanje, prebivalište, slobodu izražavanja i udruživanja, teško su narušena. Diskriminacijska izraelska politika na području obrazovanja, zdravstva i stanovanja također nepovoljno utječe na socijalna i ekonomska prava Palestinaca.

„d) Sve, uključujući zakonodavne, mjere, osmišljene s ciljem da podijele stanovništvo na rasnoj osnovi stvaranjem odvojenih rezervata i geta za pripadnike rasne skupine ili rasnih skupina, zabrana miješanih brakova između pripadnika različitih rasnih skupina, izvlašćivanje zemljišne imovine u vlasništvu rasne skupine ili rasnih skupina ili njihovih pripadnika“

5.36 Izraelsko židovsko i palestinsko stanovništvo odvojeno je i dodijeljeni su mu različiti fizički prostori, s različitim razinama i kvalitetom infrastrukture, usluga i pristupa resursima.

5.37 Palestinci u Izraelu žive u prenapučenim prostorima, i često ne mogu i nije im dopušteno obnoviti ili izgraditi kuće, u selima koja pokatkad nisu čak ni službeno priznata. Izraelski Židovi zauzimaju veće površine zemlje, koja im je zajamčena od strane židovskih nacionalnih agencija ili agencija kojima upravlja vlada (Židovski nacionalni fond, Izraelska zemljišna uprava), koje osiguravaju da 93% zemlje ostane rezervirano za isključivo židovsku uporabu.

5.38 Krajolikom Zapadne obale dominiraju isključivo izraelsko-židovska kolonistička naselja i s njima povezan režim odvojenih cesta, sigurnosnih tampon zona, kontrolnih točaka i Zida koji prekidaju povezanost teritorija i osiguravaju da palestinske zajednice budu zatvorene u izoliranim enklavama. Izraelski kolonisti uživaju zaštitu vlasti i vojske, imaju vlastite zakone i povlašteni pristup oskudnim resursima poput vode, nauštrb palestinskog stanovništva. Palestincima je zabranjeno ulaziti u kolonistička naselja (osim s posebnom dozvolom, poput radnika), vojne zone i "rezervate prirode", što znači da je gotovo pola teritorija Zapadne obale nedostupno palestinskom stanovništvu. Ova su kolonistička naselja međusobno povezana cestama koje mogu koristiti isključivo izraelski Židovi. Kretanje Palestinaca i njihov pristup poljoprivrednom zemljištu ograničeni su sveprisutnim sustavom izdavanja dozvola. Što se tiče pristupa plažama, na primjer, u obranu Izraela se obično spominje kako Izrael u tom slučaju ne nameće segregaciju, na način kako je Južna Afrika bila odredila neke plaže za bijelce, a druge za crnce ili neeuropljane. Znakovito je što je Sud saslušao dokaze koji opisuju kako je pristup Palestinaca čak i na plaže duž palestinske obale Mrtvog mora zabranjen izraelskim odredbama. Izvlašćivanje palestinske imovine općenito traje od nastanka države Izrael, a podupire ga niz zakona i vojnih naredbi koji su Palestincima oduzeli velik dio njihove zemlje.

5.39 U skladu s time dokazima je pred Russellovim sudom za Palestinu razjašnjeno kako su od 1948. godine izraelske vlasti provodile usklađene politike kolonizacije i prisvajanja palestinske zemlje. Izrael je pomoću svojih zakona i postupaka podijelio izraelsko židovsko i palestinsko stanovništvo i dodijelio im različite fizičke prostore, s različitim razinama i kvalitetom infrastrukture, usluga i pristupom resursima. Konačni je rezultat komadanje teritorija i niz odvojenih rezervata i enklava, dok su ove dvije skupine uglavnom odvojene. Sud je saslušao dokaze koji pokazuju da se ovakva politika u Izraelu službeno opisuje kao hafrada, hebrejski za "odvajanje".

„e) Izrabljivanje radne snage pripadnika rasne skupine ili rasnih skupina, osobito njihovo podvrgavanje prisilnom radu“

5.40 Iako Izrael nema uveden sustav izrabljivanja rada palestinskog stanovništva, izraelska je politika restrukturirala palestinsku radnu snagu gušeći palestinsku industriju, uspostavljajući ograničenja izvoza i druge mjere koje su povećale ovisnost okupiranog palestinskog područja o Izraelu i - sada više nego ikad prije - o međunarodnoj pomoći. Do sredine 1980-tih Izrael je intenzivno koristio palestinsku radnu snagu za poslove vezane uz poljoprivredu i građevinarstvo, pod zapanjujućim uvjetima zapošljavanja i bez ikakvih beneficija koje uživaju izraelski židovski radnici. No, od 1993. godine broj palestinskih radnika koji rade u Izraelu naglo je opao s više od 100 000 na tek nekoliko stotina. Od izgradnje Zida u Izraelu gotovo da i nema zaposlenih palestinskih radnika. Od Hamasove pobjede na izborima u siječnju 2006. niti jedan radnik iz Pojasa Gaze ne može ući u Izrael.

„f) Progon organizacija i osoba, uskraćujući im temeljna prava i slobode, zbog njihovog protivljenja aparthejdu“

5.41 Izrael progoni i nameće ograničenja osobama koje se protive režimu segregacije, koje osuđuju kršenja ljudskih prava ili kritiziraju postupke izraelske vojske. Izrael također suzbija prosvjede organizacija i pojedinaca na okupiranom palestinskom području protiv Zida ili diskriminacijskog upravljanja zemljom, vodom i infrastrukturom. Takav progon (potrebno je ovdje napomenuti da se progon neslaganja u ovom kontekstu viktimizacije onih koji se protive diskriminacijskim postupcima razlikuje od zločina progona kojim se bavi dio B niže) se manifestira u zatvaranju organizacija, zabrani putovanja i arbitrarnom pritvaranju političkih aktivista i aktivista za ljudska prava, te u s time povezanim ograničavanjem slobode izražavanja i mišljenja.


iii. Sustavan i institucionaliziran režim rasne dominacije

5.42 Gore navedena nečovječna djela ne odvijaju se nasumično ili u izoliranim slučajevima. Dovoljno su široko rasprostranjena, integrirana i komplementarna da bi ih se moglo nazvati sustavnim. Također su dovoljno ukorijenjena u zakonu, javnoj politici i službenim institucijama da bi ih se moglo nazvati institucionaliziranim.

5.43 Izraelski pravni sustav Židovima daje povlašteni status nad nežidovima putem zakona o državljanstvu i židovskoj nacionalnosti, od kojih je ovaj potonji stvorio skupinu povlaštenu u većini područja javnog života, uključujući pravo na prebivalište, vlasništvo nad zemljom, urbanističko planiranje, pristup uslugama i socijalna, ekonomska i kulturna prava [...]. Sud je saslušao dokaze stručnjaka koji detaljno opisuju odnos između države Izrael i kvazidržavnih židovskih nacionalnih institucija (Židovska agencija, Svjetska cionistička organizacija, Židovski nacionalni fond) koje obuhvaćaju i formaliziraju brojne materijalne povlastice koje se daju isključivo izraelskim Židovima. Što se tiče Zapadne obale, Sud ističe institucionalizirano odvajanje i diskriminaciju koje otkriva postojanje dvaju u potpunosti odvojenih pravnih sustava: za Palestince vrijedi vojno pravo koje provode vojni sudovi koji su daleko od toga da zadovoljavaju međunarodne standarde za pošteno suđenje; za izraelske Židove koji žive u ilegalnim kolonističkim naseljima vrijedi izraelsko građansko pravo i građanski sudski sustav. To rezultira ogromnim razlikama u postupku i presudi za isti zločin, počinjen u istoj jurisdikciji, od strane pripadnika različitih skupina. Aparat administrativnog nadzora putem sveprisutnih sustava izdavanja dozvola i birokratskih ograničenja negativno utječe na Palestince diljem područja pod izraelskom kontrolom. Za razliku od eksplicitnog i lako dostupnog južnoafričkog aparthejdskog zakonodavstva, Sud svraća pozornost na opskurnost i nepristupačnost mnogih zakona, vojnih naredbi i propisa koji podupiru izraelski institucionalizirani režim dominacije.


A. Zaključak

5.44 Sud zaključuje da Izrael palestinski narod podvrgava institucionaliziranom režimu dominacije koji predstavlja aparthejd kako je definirano u međunarodnom pravu. Taj se diskriminacijski režim manifestira u različitom intenzitetu i oblicima nauštrb različitih kategorija Palestinaca ovisno o njihovoj lokaciji.

5.45 Palestinci koji žive pod kolonijalnom vojnom vladavinom na okupiranom palestinskom području povrgnuti su osobito teškom obliku aparthejda. Palestinski državljani Izraela, iako imaju pravo glasati, nisu dio židovske nacije kako je definira izraelski zakon i zbog toga su isključeni iz beneficija koje pruža židovska nacionalnost i podvrgnuti su sustavnoj diskriminaciji u pogledu poštivanja širokog spektra priznatih ljudskih prava. Bez obzira na ovakve razlike, Sud zaključuje da izraelska vladavina nad palestinskim narodom, bez obzira gdje Palestinci prebivali, kolektivno predstavlja jedan integrirani režim aparthejda.

Iz popratnog dokumenta pozivu na nametanje vojnog embarga Izraelu

Djelomičan prijevod popratnog dokumenta s više informacija i s objašnjenjima o pozadini poziva na nametanje vojnog embarga Izraelu koji je u srpnju 2011. globalnom civilnom društvu uputila koalicija organizacija palestinskog civilnog društva Palestinski nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela. Ovaj radni dokument u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku.

Poziv palestinskog civilnog društva na nametanje sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu

Radni dokument Palestinskog nacionalnog odbora za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BNC)

Srpanj 2011.

www.bdsmovement.net

info@bdsmovement.net

Ovo je pozadinski popratni dokument pozivu na nametanje trenutačnog, sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu koji je 9. srpnja 2011. globalnom civilnom društvu uputio palestinski Nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela. Dokument istražuje pravni okvir u kojem je upućen poziv na embargo, izraelsku nezakonitu uporabu oružane sile, te ulogu vojne suradnje s Izraelom, izraelskom vojnom industrijom i akademskom zajednicom u održavanju izraelskih kršenja međunarodnog prava i izraelskog sustava aparthejda, kolonizacije i okupacije na štetu palestinskog naroda. Dokument završava pregledom međunarodnih pravnih obveza da se okonča izraelska nezakonita uporaba oružane sile, čije ispunjenje vlade, UN i poslovne korporacije tek trebaju osigurati.

Zakonita i nezakonita uporaba oružane sile od strane država u međunarodnom pravu

[…]

Prema međunarodnom pravu, države smiju koristiti oružanu silu, uključujući ratove, invazije, blokade i okupaciju protiv drugih država, pod uvjetom da je ona potrebna za samoobranu ili da ju je odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. Uporaba oružane sile od strane neke države protiv neke druge države bez navedenih opravdanja protivna je Povelji UN-a i nezakonita je. Nezakonita je također uporaba oružane sile za počinjenje ili održavanje stanja kršenja međunarodnih imperativnih normi, i. e. načela koja obvezuju sve države članice UN-a. Te norme uključuju pravo naroda na samoodređenje, kao i zabrane rasne diskriminacije i trajnog stjecanja teritorija vojnim osvajanjem ili aneksijom. Nezakonita uporaba oružane sile od strane neke države može predstavljati prijetnju i kršenje mira ili agresiju, koji su strogo zabranjeni i definirani kao međunarodni zločini. Prema međunarodnom pravu, država se ne može pozivati na samoobranu kako bi opravdala uporabu oružane sile „u obranu“ nezakonite situacije koju je sama stvorila.

[…] Glavna pravila međunarodnog humanitarnog prava koja se primjenjuju na oružje zabranjuju uporabu sredstava i metoda ratovanja koji bi mogli prouzročiti nepotrebno nanošenje ozljeda ili patnje ili koji ne mogu razlikovati između vojnih meta i civila ili civilnih objekata. […] Kršenja međunarodnog humanitarnog prava i povezana kršenja ljudskih prava mogu predstavljati ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Nezakonita uporaba oružane sile od strane Izraela

[…] Izrael već više od 6 desetljeća, od svog postanka putem etničkog čišćenja Palestine 1948. godine (Nakba), koristi nezakonitu oružanu silu i zabranjeno oružje protiv država, kao i protiv palestinskih i drugih arapskih civila. Izrael vojnu silu koristi kako bi održao režim okupacije, kolonijalizma i aparthejda, koje je uspostavio kako bi kontrolirao što više zemlje sa što manje autohtonih Palestinaca, i kako bi onemogućio da palestinski narod koristi svoje neotuđivo pravo na samoodređenje. Izrael stalno iznova provocira ili započinje oružane sukobe kako bi ugušio i suzbio palestinsku borbu za slobodu i samoodređenje, te kako bi proveo protuzakonitu teritorijalnu ekspanziju putem aneksije okupiranog teritorija, na primjer palestinskog istočnog Jeruzalema i sirijske Golanske visoravni. Izraelsko stjecanje teritorija putem uporabe oružane sile predstavlja kršenje međunarodnog prava koje je Vijeće sigurnosti UN-a u više navrata osudilo i, koje je u slučaju Golanske visoravni Opća skupština UN-a opisala kao čin agresije. Nedavno je UN-ov Posebni izvjestitelj o stanju ljudskih prava na palestinskim područjima okupiranim od 1967. godine izjavio kako je moguće da izraelski vojni napad na Gazu 2008. i 2009. godine predstavlja čin agresije i zločin protiv mira. Izraelska politika pozivanja na samoobranu kao opravdanje za svaku uporabu oružane sile „u obranu“ nezakonite situacije koju je sam Izrael stvorio nema temelje u međunarodnom pravu i ne može proći na objektivnom pravnom testu.

Dokumentirana su brojna izraelska kršenja međunarodnog humanitarnog i prava ljudskih prava, uključujući počinjenje ratnih zločina, tijekom oružanih sukoba. Ta su kršenja prouzročila bezbrojne smrti i ozljede, te raseljavanje milijuna ljudi. Tijekom sustavnog procesa izvlaštenja i protjerivanja većine autohtonog stanovništva Palestine 1948. godine, ubijeno je najmanje 15 000 Palestinaca, velikom većinom civila, u desetcima dokumentiranih masakara i vojnim napadima na civilna područja koji se ničim ne mogu opravdati. Izrael je počinio nekoliko velikih pokolja nad palestinskim civilima čak i nakon uspostave države 1948, kada nije bilo oružanog sukoba koji bi poslužio kao izlika. Od 1967. godine izraelske vojne i obavještajne operacije provedene u kontekstu 44-godišnje okupacije rezultirale su s najmanje 750 000 slučajeva pritvaranja Palestinaca, uključujući desetke tisuća djece, u uvjetima koji krše međunarodno pravo. Samo u razdoblju između 2000. i 2010, izraelske su oružane snage ranile desetke tisuća i ubile najmanje 7342 Palestinaca, uglavnom sa Zapadne obale i iz Pojasa Gaze, od kojih su većina bili civili. Ova brojka uključuje 1440 žrtava izraelskog protuzakonitog vojnog napada na Pojas Gaze 2008/2009. Brojne neovisne istražne misije, uključujući UN-ovu istražnu misiju o sukobu u Gazi iz 2009. koju je podržala Opća skupština UN-a u studenom 2009, zaključile su da je Izrael koristio neselektivnu silu i da je namjerno ciljao civile i civilnu infrastrukturu u „sustavnom napadu kojem je cilj bio kažnjavanje, ponižavanje i teroriziranje palestinskog civilnog stanovništva“.

Ne postoje sveobuhvatni i mjerodavni podaci o civilnim žrtvama 63-godišnjeg izraelskog nezakonitog i često zločinačkog vojnog nasilja. Gore navedene brojke ne obuhvaćaju više od 20 000 libanonskih i palestinskih civila ubijenih tijekom izraelskih vojnih invazija na Libanon potkraj 1970-ih i 1982, uključujući žrtve zloglasnog pokolja u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Shatilla 1982, koje su počinili pripadnici krajnje desničarske libanonske milicije pod izravnim nadzorom okupacijske izraelske vojske kojoj je tada na čelu bio Ariel Sharon. Najmanje 1110 dodatnih osoba, uglavnom libanonskih civila, ubijeno je i veliki dijelovi civilne infrastrukture su uništeni tijekom izraelske agresije na Libanon u kolovozu 2006. Human Rights Watch je u svom izvještaju osudio Izrael zbog nerazlikovanja između boraca i civila i protuzakonite uporabe kasetnog streljiva.

Izraelska nasilna represija nad civilnim prosvjednicima i aktivistima za ljudska prava drastično se pogoršala u proteklih nekoliko godina. Na primjer, 15. svibnja, na 63. obljetnicu palestinske Nakbe, te ponovo, 3 tjedna kasnije, na 44. obljetnicu izraelske okupacije palestinskih i drugih arapskih teritorija okupiranih 1967, izraelski su vojnici, prerušene jedinice i snajperisti – raspoređeni na okupiranoj Golanskoj visoravni, duž granice s Libanonom, duž granice s Pojasom Gaze i na vojnoj kontrolnoj točki Qalandia u okupiranom istočnom Jeruzalemu – namjerno ubili ili ranili desetke nenaoružanih mladih osoba, većinom palestinskih izbjeglica, s ciljem da ih odvrate od budućih nenasilnih masovnih prosvjednih marševa palestinskih izbjeglica. Ove su mlade žrtve, koje su prosvjedovale protiv izraelskog upornog onemogućavanja ostvarenja njihovog prava na povratak u domovinu koje je potvrdio UN, potomci palestinskih žrtava etničkog čišćenja tijekom Nakbe 1948. godine. Mnogi su Palestinci, kao i izraelski i međunarodni aktivisti za ljudska prava, ubijeni ili ranjeni tijekom godina nenasilnih prosvjeda protiv izraelskog protuzakonitog Zida i kolonističkih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali. Čak ni međunarodni aktivisti za ljudska prava nisu pošteđeni, kako se pokazalo u slučaju 9 humanitarnih aktivista na Flotili slobode za Gazu 31. svibnja 2010, koje su ubili izraelski specijalci u svom nezakonitom vojnom napadu na flotilu u međunarodnim vodama.

Izrael: oružana sila u službi aparthejda i kolonijalizma

Državu Izrael uspostavio je cionistički pokret, uz široku međunarodnu podršku i suučesništvo, prije 63 godine s namjerom i učinkom trajnog uklanjanja velikog dijela autohtonog, pretežito arapskog, stanovništva Palestine, i pokoravanja preostalih stanovnika, s ciljem kolonizacije i razvitka isključive „židovske države“. Široko rasprostranjen i sustavni način na koji Izrael krši međunarodno pravo ljudskih prava i međunarodno humanitarno pravo i prkosi rezolucijama UN-a, te način na koji je ta država institucionalizirala i legalizirala rasističku politiku preseljenja (transfera) stanovništva (etničko čišćenje) i kolonizaciju tijekom Nakbe 1948, objašnjavaju zašto je trenutni režim koji je Izrael nametnuo palestinskom narodu okarakteriziran kao sustav koji kombinira aparthejd, kolonijalizam i okupaciju.

Kolonijalizam se obično definira kao podvrgavanje neke nacije stranom podjarmljivanju, dominaciji i izrabljivanju pri čemu je toj naciji onemogućeno korištenje njenog prava na samoodređenje. U Rimskom statutu Međunarodnog kaznenog suda (MKS) iz 2002. aparthejd je definiran kao nečovječna djela „počinjena u kontekstu institucionaliziranog režima sustavnog ugnjetavanja i dominacije jedne rasne skupine nad bilo kojom drugom rasnom skupinom ili skupinama i počinjena s namjernom održavanja tog režima“. Transfer stanovništva i aparthejd su zločini prema međunarodnom pravu, uključujući Četvrtu ženevsku konvenciju i Rimski statut. Režim koji je Izrael nametnuo Palestincima odgovara gore navedenim definicijama kolonijalizma i aparthejda, te uključuje i okupaciju; stoga je taj režim nezakonit prema međunarodnom pravu.

Uporište izraelskog aparthejda čini skup diskriminatornih zakona, uključujući Zakon o povratku iz 1950. godine (1950.), Zakon o imovini odsutnih osoba (1950.), Zakon o državljanstvu (1952.), Zakon o „statusu“ Svjetske cionističke organizacije-Židovske agencije (1952.), Zakon o Židovskom nacionalnom fondu (1953.) i Temeljni zakon: Zemlja u Izraelu (1960.), koji puna prava „državljana“ u Izraelu daju samo židovskim građanima, te dodjeljuju javni status cionističkim „nacionalnim“ institucijama koje rade isključivo u korist Židova. Ti isti zakoni onemogućuju Palestincima koji su 1948. postali izbjeglice dobivanje državljanstva i onemogućuju njihov povratak, Palestince koji su ostali u Izraelu pretvaraju u građane drugog reda, olakšavaju konfiskaciju palestinske zemlje i njeno prebacivanje u židovsko vlasništvo, te Palestincima onemogućuju traženje povrata ili obeštećenja za oduzetu imovinu. Na palestinskom teritoriju koji je Izrael okupirao 1967. godine uspostavljen je sličan aparthejdski režim u obliku vojne okupacije. Aparthejdski karakter izraelskog režima na okupiranom palestinskom teritoriju naglašen je činjenicom da se na židovske koloniste i (de facto) anektirana kolonistička naselja primjenjuje izraelsko građansko pravo, dok se na okupirano palestinsko stanovništvo primjenjuju vojni zakoni.

Oružana sila je ključna za provođenje izraelskih aparthejdskih zakona i održavanje izraelskog ugnjetavačkog režima aparthejda, kolonijalizma i okupacije nad palestinskim narodom. Poput Južne Afrike u prošlosti, izraelske se vlade pozivaju na pravo na samoobranu i „potrebu zaštite javnog reda“, dok se u stvarnosti oružana sila koristi za zaštitu zločinačkog režima.

Izraelsko ratno gospodarstvo i međunarodna potpora

Izrael je jedna od najmilitariziranijih zemalja na svijetu, a njegova nezakonita uporaba sile vrlo je unosna. Izrael je tijekom proteklog desetljeća dosljedno 6-9% svog BDP-a izdvajao za vojsku, a do 12,3% izraelskog BDP-a troši se na sigurnost, uključujući vojsku, policiju, zatvore itd. 2010. ukupna izraelska izdvajanja za vojsku dosegla su 13 milijardi američkih dolara. Godišnje se, prema službenim izraelskim izvorima, u povezanoj industriji domovinske sigurnosti okrene oko 4 milijardi američkih dolara. Dotok prihoda od prodaje u izraelskoj vojnoj i sigurnosnoj industriji koja je djelomično u državnom vlasništvu ključan je za održavanje izraelskog sustava ugnjetavanja palestinskog naroda. […]

Izraelski vojni izvoz
Gotovo 80% izraelske vojne proizvodnje u 2010. je izvezeno, a izraelske tvornice oružja ukupno su izvezle robu u vrijednosti od 7,2 milijarde američkih dolara. Izraelski su nedavni medijski izvještaji Izrael opisali kao 4. najvećeg svjetskog izvoznika oružja, a ta se država konstantno nalazi među 10 najvećih svjetskih zemalja izvoznika oružja.

Izraelska vojna industrija uživa kompetitivnu marketinšku i razvojnu prednost, što je posljedica izraelskog neprekidnog ratovanja protiv, te okupacije i ugnjetavanja palestinskih i drugih arapskih civila. Svaka izraelska vojna operacija predstavlja priliku za testiranje nove tehnologije i dopušta izraelskim vojnim kompanijama da svoje proizvode na tržištu nude kao proizvode testirane u borbi. Na primjer, Elbit Systems je svoj poslovni model izgradio na vrlo bliskim i dubokim vezama s izraelskom vojskom i određenim jedinicama u vojsci, osiguravši da njegovi sustavi budu rigorozno testirani i korišteni u oružanom sukobu rano u razvojnom procesu. Elbitov promotivni materijal hvali se da je njegove bespilotne letjelice Skylark izraelska vojska vrlo učinkovito koristila u ratu protiv Libanona 2006. godine, dok su Elbitove bespilotne letjelice Hermes 450 uvelike korištene tijekom operacije Lijevano olovo u Pojasu Gaze. Među zemljama koje su od Elbita nabavile bespilotne letjelice su Australija, Kanada, Hrvatska, Francuska, Gruzija, Meksiko, Singapur, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Brazil i SAD.

Na području domovinske sigurnosti, izraelske kontrolne točke i Zid izraelskim vojnim kompanijama, koje se nalaze u srcu sustava koji kontrolira palestinsko stanovništvo, daju njihovu vlastitu kompetitivnu prednost. Opremu visoke tehnologije razvijenu u službi izraelske okupacije palestinskih područja koriste zemlje diljem cijelog svijeta. Elbit Systems, tvrtka koja također proizvodi nadzornu opremu za izraelski protuzakoniti Zid, dio je konzorcija kojem je dodijeljen ugovor u vrijednosti od 2 milijarde američkih dolara za osiguranje granice SAD-a s Meksikom, pri čemu se Elbit opisuje kao proizvođač s relevantnim iskustvom. Tvrtke kao Verint i Magal Security Systems, koje snabdijevanjem ključnom opremom i uslugama podupiru izraelsku okupaciju palestinskog teritorija i kontrolu nad civilnim stanovništvom, redovito sklapaju ugovore s vladama drugih država. Izraelska represija palestinskog civilnog otpora izraelskom protuzakonitom Zidu pokazala se poligonom za testiranje nasilnih mjera za kontroliranje masa, uključujući uporabu visokootrovnog i smrtonosnog plina.

Izrael također izvozi spoznaje i vještine u provođenju represije koje je razvio podčinjavajući palestinski narod, pri čemu izraelske sigurnosne snage nude obuku i savjetodavne usluge policijskim snagama i djelatnicima institucija domovinske sigurnosti diljem svijeta. Tijekom suđenja londonskoj policiji zbog ubojstva nedužnog Jean Charlesa de Menezesa, viši britanski policajac je na sudu izjavio da je londonska policija prošla obuku izraelskih sigurnosnih snaga. U Ekvadoru izraelsko veleposlanstvo pomaže održavanje nekoliko tečajeva policijske obuke koje vodi izraelsko sigurnosno osoblje. Slični su programi organizirani u Sjevernoj Americi.

Vojni uvoz, pomoć Izraelu
Iako izraelska golema domaća vojna i sigurnosna industrija državu snabdijeva velikim količinama streljiva i druge opreme, Izrael je također ovisan o vojnoj pomoći i uvozu, naročito iz SAD-a i država članica EU-a.

Od apsolutno ključne važnosti za kontinuiranu izraelsku uporabu sile je krajnje pretjerana vojna povezanost sa Sjedinjenim Državama. SAD su u razdoblju između 2000. i 2009. Izraelu dale vojnu pomoć u vrijednosti od 24,1 milijarde američkih dolara. Koristeći javna novčana sredstva SAD su Izraelu u istom razdoblju dostavile oružje i povezanu opremu čija se vrijednost procjenjuje na 18,9 milijardi američkih dolara.

Europske zemlje također izvoze velike količine oružja u Izrael. U razdoblju između 2003. i 2008. zemlje članice Europske unije odobrile su licencije u vrijednosti od više od 1 milijarde eura za prodaju oružja Izraelu. Francusku je dopalo više od polovice ukupne vrijednosti prodaja koje su odobrene u tom razdoblju, dok su se među najvećim europskim izvoznicima u Izrael još nalazili i Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Belgija, Rumunjska i Republika Češka.

Multinacionalne sigurnosne kompanije također podupiru izraelski aparthejdski režim, djelujući kao podugovornici koji omogućuju izraelska kršenja međunarodnog prava i na njima profitiraju. Jedan od najistaknutijih primjera je Group4securicor, dansko-britanska tvrtka čija podružnica G4S Israel (Hashmira) opremom i uslugama snabdijeva izraelske zatvore, glavni stožer izraelske policije na Zapadnoj obali i razne tvrtke u ilegalnim izraelskim kolonističkim naseljima na okupiranoj Zapadnoj obali, uključujući istočni Jeruzalem. Jedan od klijenata tvrtke G4S Israel, zatvor Ofer, izraelski je vojni zatvor za palestinske političke zarobljenike smješten na okupiranom teritoriju.

Kad države Izrael snabdijevaju vojnom pomoći ili licencijama za izvoz oružja, često to čine kršeći svoje vlastite pravne obveze i obvezujuće kontrolne okvire koji sprječavaju izvoz oružja u „zone sukoba“ ili državama koje uporno krše ljudska prava. Snabdijevajući Izrael vojnom pomoći i streljivom i dopuštajući svojim sigurnosnim i vojnim tvrtkama da svojim djelovanjem podupiru izraelsko gaženje palestinskih prava i krše međunarodno pravo, države koje imaju vojne odnose s Izraelom duboko su i aktivno upletene u održavanje izraelskog sustava aparthejda, kolonizacije i okupacije.

Istraživačka suradnja
Izrael i izraelske vojne i sigurnosne tvrtke također sudjeluju u velikom broju bilateralnih i multilateralnih projekata istraživanja i razvoja. Izraelske vojne tvrtke više nego bilo koja druga zemlja izvan EU-a sudjeluju u istraživačkim projektima koje financira EU. Kolaborativne istraživačke inicijative čine velik udio u paketu američke vojne pomoći, pri čemu SAD financira i surađuje u projektima poput proturaketnog sustava Željezna kupola.

Izraelske tvrtke i sveučilišta, koji imaju istaknutu ulogu u izraelskoj vojnoj i sigurnosnoj industriji, primaju milijune eura u obliku istraživačkih subvencija o trošku poreznih obveznika Europske unije. Izrael također sudjeluje u zajedničkim vojnim projektima s novim silama poput Indije i Brazila. Istraživačka suradnja s Izraelom omogućuje dvosmjerni prijenos znanja povezanog s razvojem smrtonosne vojne opreme i ugnjetavanjem civilnog stanovništva: vlade stranih zemalja dobivaju znanja koja je Izrael morao razviti kako bi održao svoj aparthejdski sustav, dok Izrael prima sredstva i pristup drugim istraživačkim tijelima koji su potrebni kako bi mogao nastaviti razvijati ovo znanje i održati i normalizirati izraelski sustav ugnjetavanja.

Nuklearno naoružanje
Iako su svjesni izraelske uporne i grube zloporabe vojne sile, strane vlade i Ujedinjeni narodi cijelo vrijeme toleriraju neslužbeni arsenal nuklearnog oružja od između 80 i 400 nuklearnih bojnih glava – zahvaljujući čemu je Izrael jedina nuklearna sila na Srednjem istoku. Francuska je u prošlosti Izrael snabdijevala potrebnom tehnologijom za nuklearno naoružanje, a danas Njemačka Izrael snabdijeva podmornicama s nuklearnim kapacitetima.

Suučesništvo izraelskih sveučilišta u aparthejdu, kolonijalizmu i okupaciji

Partnerstvo između izraelskih sveučilišta i vojno-sigurnosnog establišmenta amblematično je za izrazito militariziranu prirodu izraelskog društva. Izraelska sveučilišta duboko su upletena u razvoj vojne tehnologije i planiranje, promicanje i opravdavanje izraelske kolonijalne i aparthejdske politike. U izvještaju Alternative Information Centera o izraelskoj akademskoj zajednici zaključuje se da sve glavne izraelske akademske institucije „pružaju neupitnu potporu izraelskoj okupaciji“ i aktivno sudjeluju u sustavnoj diskriminaciji koja se provodi nad palestinskim građanima Izraela. […]

Neke izraelske akademske institucije, poput Hebrejskog sveučilišta, Ariel Collegea i još nekoliko drugih akademskih institucija u izraelskim ilegalnim kolonističkim naseljima dijelom su ili u potpunosti sagrađene i djeluju na okupiranom palestinskom teritoriju kršeći time Četvrtu ženevsku konvenciju.

Jedan drugi oblik ovog bliskog suučesništva je stariji klasični kolonijalni model sveučilišnog profesora koji naizmjenično radi u akademskim institucijama i kao savjetnik i administrator u vojno-sigurnosnom establišmentu. Drugi važan vid tog suučesništva je pristanak akademskih djelatnika određene dobi na služenje u pričuvnim vojnim snagama. Treći je pak tradicija integracije vojnog osoblja i institucija u sveučilišta, poput one u planovima Talpiot i Psagot programa „akademske pričuve“ na nekoliko većih sveučilišta. Najkritičnije područje u kojem se ovo suučesništvo manifestira je čvrsta suradnja između istraživačkih sveučilišta i industrije oružja, što izravno upliće sveučilišne djelatnike i uprave, koji svjesno podupiru počinjenje ratnih zločina i druga teška kršenja međunarodnog prava. […]

U Izraelu nije bilo nikakvog opipljivog prosvjeda protiv suradnje akademske zajednice s vojskom i povezanim institucijama, čak ni nakon strahovitog napada na Pojas Gaze u zimi 2008-2009, kad je izraelska vojska punom snagom svoj smrtonosni arsenal upotrijebila protiv civilnog stanovništva i infrastrukture u Gazi, pri čemu su, među ostalim civilnim „metama“, u sklopu „doktrine Dahiya“ o uporabi pretjerane sile koju je razvio Institut za studije nacionalne sigurnosti (INSS) pri sveučilištu u Tel Avivu, uništene škole i sveučilišne zgrade. Dok je ovaj zločinački napad stimulirao mnoge međunarodne udruge solidarnosti i ojačao pokret za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BDS) diljem svijeta, naročito među savjesnim umjetnicima i sveučilišnim djelatnicima, čini se da je na izraelsku akademsku zajednicu imao suprotan učinak: stvari su nastavile ići svojim uobičajenim tijekom ili su se još dodatno pogoršale. […]

Sveprisutnost vojske na sveučilištima ne zabrinjava apsolutnu većinu sveučilišnih administratora, akademskih djelatnika, pa čak ni studenata. U visoko militariziranoj zemlji, svraćanje pažnje na militarizaciju obrazovnog sustava odudara od nacionalnog konsenzusa koji dominantnu vojnu nazočnost smatra prirodnim, pa čak i potrebnim, sastavnim dijelom „građanskog“ života.

Odgovornost međunarodne zajednice da djeluje

Sveobuhvatni vojni embargo Izraelu nije samo već odavno trebao biti nametnut; on je nužan za svjetski mir i obveza država prema međunarodnom pravu – jednako kao što je to bio slučaj s obveznim i sveobuhvatnim vojnim embargom koji je 1977. godine aparthejdskom režimu u Južnoj Africi nametnulo Vijeće sigurnosti UN-a.

Zajednički članak 1 u Ženevskim konvencijama iz 1949. godine zahtijeva od zemalja potpisnica (Visoke ugovorne strane) da osiguraju poštivanje međunarodnog humanitarnog prava kako je navedeno u ovim konvencijama. Prema Međunarodnom sudu pravde, u kontekstu Palestine, to znači da sve države imaju obvezu ne pomagati u održavanju situacije koju je Izrael stvorio kršenjima međunarodnog prava i „osigurati poštivanje međunarodnog humanitarnog prava utjelovljenog u [Četvrtoj ženevskoj] konvenciji od strane Izraela“.

Običajno međunarodno pravo, u Člancima o Odgovornosti država za međunarodno protupravna djela Međunarodne pravne komisije, obvezuje sve države da ne podupiru protuzakonita djela neke druge države. Članak 16 navodi: „Država koja pomaže ili podupire neku drugu državu u njenom počinjenju međunarodno protuzakonitog čina, međunarodno je odgovorna za takvo postupanje: (a) ukoliko ta država to čini poznavajući okolnosti međunarodno protuzakonitog čina; i (b) ukoliko bi taj čin bio međunarodno protuzakonit kad bi ga počinila ta država“. U situacijama gdje država krši imperativnu međunarodnu normu – kao što je to slučaj s Izraelom zbog njegovog kolonijalističkog, aparthejdskog i okupacijskog režima – sve države i međuvladine organizacije, poput Ujedinjenih naroda, imaju zakonsku obvezu: (a) suzdržati se od priznavanja i pružanja pomoći ili potpore u počinjenju ili održavanju protuzakonite situacije, i, (b) surađivati kako bi se ona okončala.

Štoviše, strane korporacije koje pomažu i podupiru izraelska kršenja međunarodnog prava, naročito međunarodne zločine, mogu odgovarati zbog građanskih tužbi, a njihovi glavni izvršni direktori biti povrgnuti kaznenom progonu u njihovim zemljama zbog kršenja domaćeg prava i počinjenja međunarodnih zločina.

U svjetlu mnogobrojnih i naširoko objavljenih i javnosti dostupnih informacija o izraelskoj nezakonitoj uporabi oružane sile, počinjenju međunarodnih zločina i kršenjima ljudskih prava, sva vojna suradnja s Izraelom predstavlja suučesništvo u počinjenju takvih zločina.

Još 1982. godine, kao odgovor na izraelsku protuzakonitu aneksiju okupirane sirijske Golanske visoravni i paralizu Vijeća sigurnosti – koju su izazvale SAD koje su, kao i uvijek u slučaju svog saveznika Izraela, zaprijetile da će uložiti veto na učinkovitu UN-ovu akciju – Opća skupština UN-a se sastala na posebnoj izvanrednoj sjednici i izglasala rezoluciju ES-9/1 koja navodi da izraelski postupci „potvrđuju da Izrael nije miroljubiva članica UN-a.“ Ta je rezolucija države članice UN-a pozvala na uvođenje niza sankcija na području gospodarstva, diplomatskih odnosa i kulture, te

„(a) da ne snabdijevaju Izrael nikakvim oružjem i povezanom opremom i da obustave svu pomoć koju Izrael od njih prima; i
(b) da ne nabavljaju nikakvo oružje ni vojnu opremu od Izraela.“

Nakon izraelskog napada na Gazu, nekoliko je organizacija za ljudska prava – uključujući Amnesty International – pozvalo na nametanje embarga na oružje Izraelu. Neke su vlade poduzele sporadične akcije. Na primjer, Kristin Halvorsen, čelnica stranke Socijalističke ljevice koja je dio norveške vlade, pozvala je sve da „slijede stav Norveške koja ne trguje oružjem s Izraelom“. Norveška je također isključila izraelsku tvornicu oružja Elbit iz ulagačkog portfelja norveških javnih mirovinskih fondova i zabranila Njemačkoj da podmornice namijenjene za izraelsku mornaricu testira u norveškim vodama. Belgijski ministri su početno pozdravili zabranu izvoza oružja u Izrael, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo povuklo neke licencije za izvoz oružja. Irska je otkazala 10-milijunski dogovor s izraelskom vojnom industrijom o kupnji metaka.

Međutim, 29 godina nakon što je Opća skupština UN-a pozvala na vojni embargo protiv Izraela, vojna suradnja nastavlja jačati. Moćne države, ponajviše Sjedinjene Države, nastavljaju blokirati učinkovite sankcije UN-a, a svijet se prema Izraelu i dalje odnosi kao da je ta država iznad zakona. Izraelske vlade i vojska mogu nekažnjeno pokretati agresije i nezakonito koristiti oružje i oružanu silu kako bi održale brutalni režim aparthejda, kolonijalizma i okupacije, i kako bi ubijale, ranjavale, zatvarale, mučile, raseljavale, rasno diskriminirale i oduzimale imovinu palestinskom i drugim arapskim narodima.

Palestinsko je civilno društvo 2005. godine u svom povijesnom pozivu na bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela pozvalo na kontinuirane i globalno koordinirane kampanje, uključujući vršenje pritiska na vlade da nametnu sankcije, sve dok Izrael ne bude poštivao međunarodno pravo i ljudska prava Palestinaca. Poziv na nametanje sveobuhvatnog embarga na vojnu suradnju s Izraelom koji je uputio Palestinski nacionalni odbor za BDS (BNC) ključan je i hitno potreban dio te kampanje.