Russellov sud za Palestinu u Cape Townu, 5-7. studeni 2011.

Djelomičan prijevod zaključaka s južnoafričkog zasjedanja Russelovog suda za Palestinu Russell Tribunal on Palestine: Findings of the South African Session koje u cijelosti s mnogo više informacija (uključujući zaključke u pogledu zločina progona) možete na engleskom pročitati na linku. Ovaj djelomičan prijevod obuhvaća samo dio koji se odnosi na zločin aparthejda.

RUSSELLOV SUD ZA PALESTINU

ZAKLJUČCI S JUŽNOAFRIČKOG ZASJEDANJA

KRŠE LI IZRAELSKI POSTUPCI USMJERENI PROTIV PALESTINSKOG NARODA ZABRANU APARTHEJDA PREMA MEĐUNARODNOM PRAVU

[…]

Porotu Russellovog suda za Palestinu čine slijedeći pojedinci:

Stéphane Hessel, veleposlanik Francuske, bivši diplomat
Mairead Corrigan Maguire, dobitnica Nobelove nagrade za mir 1976. godine, Sjeverna Irska
Ronnie Kasrils, pisac i aktivist, Južna Afrika
Michael Mansfield, odvjetnik, predsjednik Društva socijalističkih odvjetnika Haldane, Ujedinjeno Kraljevstvo
Jose Antonio Martin Pallín, sudac emeritus, Vrhovni sud, Španjolska
Cynthia McKinney, bivša zastupnica u američkom kongresu, SAD
Yasmin Sooka, izvršna ravnateljica Zaklade za ljudska prava, Južna Afrika
Alice Walker, književnica i aktivistica, SAD
Aminata Traore, spisateljica i bivša malijska ministrica kulture, Mali

[…]

1.1 Russelov sud za Palestinu je međunarodni Sud građanske savjesti, stvoren kao odgovor na potrebe civilnog društva (nevladinih udruga, dobrotvornih društava, sindikata, vjerskih organizacija) s ciljem informiranja i mobiliziranja javnog mnijenja i vršenja pritiska na one koji odlučuju. […]

1.2 Russellov sud za Palestinu je prožet istim duhom i primjenjuje ista rigorozna pravila koje je naslijedio od Suda za Vijetnam (1966-1967) kojeg je osnovao istaknuti znanstvenik i filozof Bertrand Russell, te drugog Russellovog suda za Latinsku Ameriku (1974-1976), koji je organizirala Zaklada za prava i oslobođenje naroda Lelio Basso.

[…]

1.5 Procedura suda se sastoji od nekoliko zasjedanja. Prvo zasjedanje Russellovog suda za Palestinu održano je 1, 2. i 3. ožujka 2010. u Barceloni. […] Drugo zasjedanje održano je u Londonu 20, 21. i 22. studenog 2010. Zaključci zasjedanja u Barceloni i Londonu mogu se pronaći na slijedećoj internet adresi: www.russelltribunalonpalestine.com

[…]

2.1 […] Pitanje koje je Russellovom sudu za Palestinu uputio Međunarodni organizacijski odbor na zasjedanju u Cape Townu je predstavljaju li izraelska politika i određeni postupci koji pogađaju palestinsko stanovništvo koje živi na izraelskom teritoriju i palestinskom teritoriju koji okupira Izrael:
1. kršenje međunarodne zakonske zabrane aparthejda?
2. progon kao zločin protiv čovječnosti?

2. 2 U slučaju da zaključak bude potvrdan, koje pravne posljedice i obveze iz toga proizlaze za Izrael i treće države?

[…]

3.1 […]

Stručnjaci su sudu podnijeli pismene izvještaje.

[…]

3.2 […] Sud je saslušao izjave stručnjaka i svjedoka koje je pozvao Organizacijski odbor. Saslušani su slijedeći stručnjaci i svjedoci (abecednim redom):
Jazi Abu Kaf, član Regionalnog vijeća za 45 nepriznatih beduinskih sela u Negevu.
Marianne Blume, klasična filologinja koja je u Gazi radila 10 godina.
Allan Boesak, svećenik Južnoafričke nizozemske reformirane crkve, političar i protuaparthejdski aktivist
Luciana Coconi, autorica nekoliko eseja i članaka o ljudskim pravima i međunarodnim sukobima u Afganistanu, na Srednjem istoku, u Zapadnoj Sahari i drugdje.
François Dubuisson, profesor međunarodnog prava na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu. Autor nekoliko članaka o pravnim aspektima izraelsko-palestinskog sukoba.
John Dugard, južnoafrički profesor međunarodnog prava i bivši Posebni izvjestitelj o ljudskim pravima na okupiranom palestinskom području.
Max Du Plessis, izvanredni profesor međunarodnog prava na Sveučilištu u KwaZulu-Natalu u Durbanu, Južna Afrika.
Ran Greenstein, izvanredni profesor na Odsjeku za sociologiju na Sveučilištu Witwatersrand u Johanesburgu, Južna Afrika.
Jeff Halper, osnivač i ravnatelj izraelskog Odbora protiv rušenja kuća sa sjedištem u Jeruzalemu.
Mahmoud Hassan, palestinski odvjetnik iz Addameera, organizacije za podršku i ljudska prava zatvorenika sa sjedištem u Jeruzalemu.
Shawqi Issa, odvjetnik i glavni ravnatelj Centra za ljudska prava Ensan u Betlehemu.
Shawan Jabarin, dugogodišnji aktivist za ljudska prava i ravnatelj Al-Haqa.
Ingrid Jaradat, osnivačka članica BADIL-a i članica Izvršnog odbora nacionalnog odbora za bojkot u Palestini.
Jamal Juma'a, koordinator palestinske organizacije Stop the Wall.
David Keane, predavač prava na Sveučilištu Middlesex, London.
Mohammed Khatib, član bil'inskog Narodnog odbora protiv Zida i koordinator Koordinacijskog odbora za narodnu borbu.
Rafaelle Maison, profesorica prava na Sveučilištu Pariz-Jug. Radi uglavnom na području Javnog međunarodnog prava i Međunarodnog kaznenog prava.
Emily Schaeffer, američko-izraelska odvjetnica ljudskih prava i aktivistica sa sjedištem u Tel Avivu, Izrael.
Joseph Schechla, koordinator mreže za Stambeno zbrinjavanje i prava na zemlju koalicije International Habitat.
Raji Sourani, palestinski odvjetnik ljudskih prava i ravnatelj Palestinskog centra za ljudska prava u Gazi.
Lea Tsemel, izraelska odvjetnica i pravna savjetnica, te članica upravnog odbora Javnog odbora protiv mučenja u Izraelu.
Zwe linzima Vavi, glavni tajnik Saveza južnoafričkih sindikata (COSATU) i potpredsjednik Milenijskog radničkog vijeća.
Rafeef Ziadah, palestinska aktivistica za ljudska prava, sindikalistica i umjetnica.
Haneen Zoabi, zastupnica stranke Balad u Knessetu.

[…]

5.1 Sud će se baviti pitanjem aparthejda (dio A niže); to jest, pitanjem: može li se izraelska vladavina nad palestinskim narodom okarakterizirati kao režim aparthejda, pri čemu pojedinačne izraelske radnje predstavljaju zločine aparthejda; te pitanjem progona (dio B niže).


A. Aparthejd

[…]

(1) DEFINICIJA I STATUS APARTHEJDA U MEĐUNARODNOM PRAVU

i.i – Definicija aparthejda

5. 3 Apartheid je afrikanska riječ za 'odvajanje' ili 'odvojeni razvoj' koja se koristila kao naziv za službenu državnu politiku rasne diskriminacije provođenu u Južnoj Africi od 1948. do 1994. 'Apartheid' je zabranjen prema međunarodnom pravu zbog iskustva aparthejda u južnoj Africi, koji je imao svoja jedinstvena obilježja. Međutim, pravna definicija aparthejda primjenjuje se na svaku situaciju bilo gdje u svijetu gdje postoje slijedeća 3 bitna elementa: (i) da je moguće identificirati 2 različite rasne skupine; (ii) da su protiv podčinjene skupine počinjena 'nečovječna djela'; i (iii) da su takva djela počinjena sustavno u kontekstu institucionaliziranog režima dominacije jedne skupine nad drugom.

5.4 Aparthejd je gore navedeno specifično pravno značenje u međunarodnom pravu stekao temeljem povelja koje su prihvaćene od 1960-tih nadalje. Zločin aparthejda uključuje pojedinačna nečovječna djela počinjena u kontekstu gore spomenutog institucionaliziranog režima. […]


(a) Međunarodne pravne povelje o aparthejdu

5.5 Definicija aparthejda koju je primijenio Sud temelji se prvenstveno na Konvenciji o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda iz 1973. godine ('Konvencija o aparthejdu') kao najopsežnijoj artikulaciji značenja aparthejda prema međunarodnom pravu, ali se služi i Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD) i Rimskim statutom Međunarodnog kaznenog suda (ICC).

ICERD

5.6 Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD), usvojena 1965. godine, bila je prvi međunarodni pravni instrument koji je izrijekom zabranio aparthejd, a u njenom članku 3 specificirane su obveze država stranaka ove Konvencije da se suprotstave takvom režimu:
Države stranke osobito osuđuju rasnu segregaciju i aparthejd i obvezuju se da će spriječiti, zabraniti i iskorijeniti sve postupke ove prirode na područjima koja su pod njihovom jurisdikcijom.

Konvencija o aparthejdu iz 1973. godine

5.7 Međutim, ICERD ne sadrži preciznu definiciju aparthejda. Konvencija o aparthejdu je usvojena 1973. godine kako bi se omogućilo „poduzimanje učinkovitih mjera na međunarodnoj i nacionalnoj razini s ciljem suzbijanja i kažnjavanja zločina aparthejda“. Konvencija o aparthejdu izravno upućuje na članak 3 ICERD-a u svojoj preambuli i namijenjena je dopuni uvjeta iz članka 3 Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD). Članak 1 Konvencije o aparthejdu nadovezuje se na prethodne rezolucije Opće skupštine UN-a proglasivši aparthejd zločinom protiv čovječnosti. Znakovito je da je Izrael većinom izglasao prihvaćanje te rezolucije. Konvencija države stranke obvezuje da usvoje pravne mjere kojima će suzbiti, odvratiti od i kazniti zločin aparthejda, a aparthejd proglašava međunarodnim zločinom koji podliježe univerzalnoj jurisdikciji.

5.8 Članak 2 Konvencije o aparthejdu daje jasnu definiciju o tome što u svrhu međunarodnog prava predstavlja aparthejd. Aparthejd definira kao „nečovječna djela počinjena u svrhu uspostavljanja i održavanja dominacije jedne rasne skupine osoba nad bilo kojom drugom rasnom skupinom osoba i njihovog sustavnog ugnjetavanja“, te zatim nabraja popis takvih nečovječnih djela.

Statut Međunarodnog kaznenog suda

5.9 Formulacija korištena u članku 7(2)(h) Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda, usvojenog 1998, vrlo je slična, a aparthejd definira kao nečovječna djela „počinjena u kontekstu institucionaliziranog režima sustavnog ugnjetavanja i dominacije jedne rasne skupine nad drugom rasnom skupinom i počinjena s namjerom održavanja tog režima“.

5. 10 Dijelovi koji slijede bave se trima ključnim elementima definicije aparthejda: uvjet postojanja 2 različite rasne skupine; počinjenje djela koja su navedena kao „nečovječna djela“ aparthejda; i institucionalizirana priroda dominacije.


(b) Različite rasne skupine

5. 11 Definicija aparthejda podrazumijeva dominaciju jedne rasne skupine nad drugom, pa je stoga potrebno postojanje 2 različitih rasnih skupina. Sama Konvencija o aparthejdu ne definira rasnu skupinu. Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD), međutim, dopušta široko značenje pojma „rasni“, pri čemu rasna diskriminacija uključuje diskriminaciju na temelju rase, boje kože, porijekla, ili nacionalne ili etničke pripadnosti. Značenje rasne skupine za potrebe ICERD-a utvrđeno je kao široko i praktično značenje. U biti ono znači skupinu koju je moguće identificirati. Ukoliko neka skupina samu sebe identificira kao takvu, i ako je i drugi tako identificiraju, na primjer putem diskriminatornih postupaka, tada takva skupina potpada pod zaštitu ove Konvencije.

5.12 Pojam „rase“ odavno se pokazao kao društveni pojam, a ne biološka kategorija. Međunarodno pravo ljudskih prava dopušta šire značenje rase od tradicionalnih „crni protiv bijelih“ parametara, a UN-ov Odbor za ukidanje svih oblika rasne diskriminacije obuhvaća skupine koje se ne mogu smatrati „rasama“ u tradicionalnom smislu, uključujući kastinske skupine iz Južne Azije, skupine osoba koje nisu državljani određene zemlje poput radnika migranata ili nomadskih naroda. Kako je pokazalo svjedočenje stručnjaka pred sudom, određivanje rasne skupine prema međunarodnom pravu u konačnici nije znanstveno, već praktično pitanje.


(c) Sastavna djela aparthejda

5.13 Članak 2 Konvencije o aparthejdu i članak 7(2)(j) Rimskog statuta oba se odnose na nečovječna djela koja mogu predstavljati aparthejd kad su počinjena u kontekstu rasne dominacije, dok članak 5 ICERD-a nabraja popis prava koja moraju biti zajamčena svim ljudima bez rasne diskriminacije. Sud se uglavnom služio člankom 2 Konvencije o aparthejdu kao primarnim okvirom vodiljom u pogledu definicije aparthejda. U članku se slijedeća „nečovječna djela“ utvrđuju kao ona koja sačinjavaju aparthejd:
„U svrhu ove Konvencije pojam „zločin aparthejda“, koji uključuje sličnu politiku i postupke rasne segregacije i diskriminacije kakvi su provođeni u južnoj Africi, primjenjuje se na slijedeća nečovječna djela počinjena radi uspostave i održavanja dominacije jedne rasne skupine osoba nad bilo kojom drugom rasnom skupinom osoba i njihovog sustavnog ugnjetavanja:
-- Uskraćivanje pripadniku ili pripadnicima rasne skupine ili skupina prava na život i osobnu slobodu:
* Ubijanjem pripadnika rasne skupine ili skupina;
* Nanošenjem pripadnicima rasne skupine ili skupina ozbiljnih tjelesnih ili mentalnih ozljeda, narušavajući njihovu slobodu ili dostojanstvo, ili podvrgavajući ih mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju;
* Arbitrarnim uhićivanjem i nezakonitim zatvaranjem pripadnika rasne skupine ili skupina;
-- Namjerno nametanje rasnoj skupini ili skupinama takvih životnih uvjeta koji su smišljeni kako bi prouzročili njeno ili njihovo potpuno ili djelomično fizičko uništenje;
-- Sve zakonodavne ili druge mjere kojima je cilj spriječiti da rasna skupina ili skupine sudjeluju u političkom, društvenom, ekonomskom i kulturnom životu zemlje i namjerno stvaranje uvjeta koji sprječavaju puni razvoj takve skupine ili skupina, osobito uskraćujući pripadnicima rasne skupine ili skupina temeljna ljudska prava i slobode, uključujući pravo na rad, pravo na osnivanje priznatih sindikata, pravo na obrazovanje, pravo da napuste i vrate se u svoju zemlju, pravo na nacionalnost, pravo na slobodu kretanja i izbora prebivališta, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja i pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja;
-- Sve, uključujući zakonodavne, mjere kojima je cilj podijeliti stanovništvo po rasnoj osnovi, stvaranjem odvojenih rezervata i geta za pripadnike rasne skupine ili skupina, zabranom miješanih brakova među pripadnicima različitih rasnih skupina, izvlaštenjem zemljišne imovine koja pripada rasnoj skupini ili skupinama ili njihovim pripadnicima;
-- Izrabljivanje rada pripadnika rasne skupina ili rasnih skupina, osobito podvrgavajući ih prisilnom radu;
-- Progon organizacija i osoba, uskraćivanjem njihovih temeljnih prava i sloboda, jer se protive aparthejdu.

5.14 Jezik Konvencije o aparthejdu upućuje na to da je ovaj popis više ilustrativan nego iscrpan, te da za postojanje aparthejdskog režima nije potrebno da svako od opisanih nehumanih djela bude počinjeno. Pridjev „sličnu politiku i postupke … kakvi su provođeni u južnoj Africi“ podrazumijeva širi potencijalni opseg politika. Riječ „uključuje…“ sugerira da nije potrebno provođenje svih postupaka navedenih u članku 2 kako bi se došlo do potvrdnog zaključka o postojanju aparthejda. […]


(d) Sustavan i institucionaliziran režim

5.15 Jasno je iz formulacija u Konvenciji o aparthejdu i Rimskom statutu da je bit definicije aparthejda sustavan i institucionaliziran karakter diskriminacije. Taj sustavni element razlikuje prakticiranje aparthejda od drugih oblika zabranjene diskriminacije. Stoga, kako bi nečovječna djela koja su gore popisana činila aparthejdski režim, nije dovoljno da ona budu počinjena nasumično ili u izoliranim slučajevima. Njihovo provođenje mora biti dovoljno široko rasprostranjeno, integrirano i komplementarno da bi bilo opisano kao sustavno. Takva djela također moraju imati dovoljno uporište u zakonu, javnoj politici i službenim institucijama kako bi se mogla opisati kao institucionalizirana.

[…]


(2) PRIMJENA DEFINICIJE APARTHEJDA NA IZRAELSKU POLITIKU I POSTUPKE PREMA PALESTINSKOM NARODU

[…]

i. Različite rasne skupine

5.18 Palestinci sami sebe identificiraju kao skupinu ljudi koji dijele zajedničko podrijetlo, povijest i kulturu, te društvene i političke strukture i mreže koje su osigurale trajnu povezanost unatoč prisilnom raseljavanju i razdijeljenosti. Cijeli palestinski narod je jedna skupina, bez obzira na trenutnu zemljopisnu lokaciju ili pravni status. Svi Palestinci – izbjeglice u progonstvu; Palestinci pod vojnom okupacijom na Zapadnoj obali (uključujući Jeruzalem) i u Pojasu Gaze; Palestinci koji su ostali na teritoriju koji je sada Izrael – identificiraju se kao autohtono stanovništvo Palestine, u kojoj su živjeli i čije su državljanstvo imali do kraja britanskog mandata 1948. Njih se smatra jednim narodom koji ima pravo na kolektivno samoodređenje.

5.19 Prema izraelskom zakonu i politici, pripadništvo nekoj skupini je službena kategorija koju nameće i nadzire država, a ne tek dobrovoljni identitet. Izraelski su Židovi skupina koju ujedinjuje zakon, njeni pripadnici dijele isti pravni status bez obzira gdje živjeli, dok su palestinski Arapi zasebna skupina, podijeljena na građane, okupirane stanovnike (koji pravo na prebivalište mogu izgubiti ako napuste područje na kojem žive) i izbjeglice koje se nemaju pravo vratiti niti u jedan dio povijesne Palestine. Ovakva se ograničenja ne primjenjuju na Židove: zapravo, Židovi koji još nisu državljani mogu automatski steći izraelsko državljanstvo tako da presele u Izrael ili na okupirano palestinsko područje. Zakon koji ovo omogućuje, izraelski Zakon o povratku iz 1950, kodificira aspekt židovskog identiteta koji se temelji na podrijetlu. Palestinci koji imaju izraelsko državljanstvo nisu definirani u istoj zakonskoj kategoriji kao židovski državljani, koji uživaju dodatne povlastice „židovske nacionalnosti“. Židovska nacija sebe smatra različitom skupinom s jedinstvenom pretenzijom kao povijesni autohtoni narod Palestine.

5.20 Postojanje „rasnih skupina“ temeljno je za pitanje aparthejda. Situacija u Izraelu/Palestini ne definira se u okviru tradicionalnih koncepcija „rase“ kao što je bio slučaju u aparthejdskoj Južnoj Africi. Na temelju dokaza stručnjaka saslušanih tijekom zasjedanja u Cape Townu, Sud zaključuje da međunarodno pravo pojmu „rasni“ daje široko značenje, prema kojem on uključuje elemente etničkog i nacionalnog podrijetla, te da je stoga definicija „rasne skupine“ sociološko, a ne biološko pitanje. Percepcije (uključujući samopercepcije i vanjske percepcije) izraelskog židovskog identiteta i palestinskog identiteta pokazuju da se izraelski Židovi i palestinski Arapi lako mogu definirati kao različite rasne skupine za potrebe međunarodnog prava. Iz zaprimljenih dokaza poroti je postalo jasno da je moguće identificirati dvije različite skupine koje postoje u vrlo praktičnom smislu i da se pravna definicija „rasne skupine“ primjenjuje na sve okolnosti u kojima izraelske vlasti imaju jurisdikciju nad Palestincima.

ii. Sastavna „djela aparthejda“

5.21 Primjena sastavnih djela aparthejda na izraelske postupke od strane Suda slijedi zaglavlja i strukturu Članka 2 Konvencije o aparthejdu kako je detaljno navedeno gore. Pojedinačna nečovječna djela počinjena u kontekstu takvog sustava definirana su u međunarodnom pravu kao zločini aparthejda. Russellov sud za Palestinu saslušao je obilne dokaze o postupcima koji predstavljaju „nečovječna djela“ opisana niže, počinjena protiv palestinskog naroda od strane izraelskih vlasti.

„a) Uskraćivanje pripadniku ili pripadnicima rasne skupine ili skupina prava na život i osobnu slobodu:
Ubijanjem pripadnika rasne skupine ili rasnih skupina“

5.22 Russellov sud za Palestinu zaprimio je dokaze o široko rasprostranjenom lišavanju života Palestinaca putem vojnih operacija i invazija, službene politike „ciljanih ubojstava“ i uporabe smrtonosne sile za suzbijanje prosvjeda.

5.23 Primjeri velikih izraelskih vojnih operacija u kojima su ciljani i nesrazmjerno ubijani palestinski civili uključuju Operaciju „Obrambeni štit“ (2002.), Operaciju „Odlučan put“ (2002.), Operaciju „Duga“ (2004.), Operaciju „Ljetne kiše“ (2006.), Operaciju „Jesenski oblaci“ (2006.), Operaciju „Vruća zima“ (2008.) i Operaciju „Lijevano olovo“ (2008-9).

5.24 Uporaba ubojite sile protiv palestinskih prosvjeda učestali je čimbenik života u selima poput Bil'ina i Ni'lina.

5.25 Stalni svakodnevni vojni napadi koji uključuju mali ali postojani broj žrtava. Međutim, ubojiti izraelski napadi na okupiranom palestinskom području toliko su česti da su izraelske sigurnosne snage u proteklih 10 godina ubile oko 6418 Palestinaca, prema podacima izraelske udruge za ljudska prava B'Tselem.

5.26 Palestinci koji žive u Izraelu također su meta ubojite sile, na primjer kad je izraelska policija u listopadu 2000. ubila 13 nenasilnih prosvjednika.

5.27 Putem službene državne politike „ciljanih ubojstava“ – koja predstavljaju izvansudska pogubljenja – izraelska vojska cilja palestinske aktiviste i pripadnike oružanih skupina, s ciljem gušenja svakog mogućeg otpora izraelskoj vladavini. Ova ubojstva ne pogađaju samo njihove „mete“, već i velik broj civila uključujući članove obitelji. Izraelski specijalci ubili su u zračnim napadima i operacijama ciljanog ubijanja stotine palestinskih civila.

„Nanošenjem ozbiljne tjelesne ozlijede ili mentalnog oštećenja pripadnicima rasne skupine ili rasnih skupina, narušavajući njihove slobode ili dostojanstvo, ili podvrgavajući ih mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju“

5.28 Sud je saslušao dokaze o osnovnoj povijesti i trajnim postupcima mučenja i zlostavljanja palestinskih zarobljenika u izraelskim zatvorima. Zatvoreni Palestinci kategorizirani su kao „sigurnosni zatvorenici“ i podvrgnuti posebnom režimu ispitivanja od strane Izraelske sigurnosne agencije, koja često koristi metode koje predstavljaju zlostavljanje i mučenje.
Židovski izraelski zatvorenici, bez obzira na težinu svog zločina, općenito nisu kategorizirani kao sigurnosni zatvorenici i nisu podvrgnuti sličnom ispitivanju ili zlostavljanju.

5.29 Sud je također primijetio oblike okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja putem: ograničenja kretanja koja Palestince podvrgavaju ponižavanju od strane izraelskih vojnika i Palestinke prisiljavaju da rađaju na kontrolnim točkama; rušenja kuća kao oblika nečovječnog i ponižavajućeg postupanja s teškim psihološkim posljedicama za muškarce, žene i djecu.

5.30 Stoga Russellov sud za Palestinu smatra da su Palestinci podvrgnuti mučenju i zlostavljanju u kontekstu široko rasprostranjenog lišavanja slobode kroz politiku arbitrarnog uhićenja i administrativnog pritvora bez optužbi. Sud smatra da takve mjere često prelaze razumnu granicu opravdanu sigurnosnim bojaznima i predstavljaju oblik dominacije nad Palestincima kao skupinom.

„Arbitrarnim uhićenjem i nezakonitim zatvaranjem pripadnika rasne skupine ili skupina“

5.31 Palestinci su na okupiranom području rutinski izloženi arbitrarnom uhićenju i pritvaranju (uključujući dugotrajna razdoblja u pritvoru prije suđenja i bez pristupa pravnoj pomoći) i potpadaju pod jurisdikciju vojnog sudskog sustava koji ne ispunjava međunarodne standarde za pošteno suđenje. Potpuno se drugačiji pravni sustav primjenjuje na izraelske Židove, za koje vrijedi izraelsko građansko pravo i građanski sudovi, sa znatno većim proceduralnim i supstancijalnim pravima od trenutka uhićenja do izricanja presude.

5.32 Izraelska široko rasprostranjena uporaba administrativnog pritvora bez optužbi i suđenja, uključuje razdoblja pritvora od do 6 mjeseci u komadu, a taj se pritvor može, što se često i događa, obnoviti i u beskonačno produljivati, i pogađa odrasle i maloljetne Palestince, dok se istovremeno ne primjenjuje na izraelske Židove.

„b) Namjerno nametanje rasnoj skupini ili skupinama životnih uvjeta smišljenih s ciljem da prouzroče njeno ili njihovo potpuno ili djelomično fizičko uništenje“

5.33 Sud smatra da, iako osobito izraelska politika blokade i kolektivnog kažnjavanja u Pojasu Gaze i konzekventna ograničavanja vitalnih zaliha hrane i lijekova imaju teške posljedice po život i zdravlje Palestinaca, oni ipak ne dosežu prag koji zahtijeva ova odredba o namjeri fizičkog uništenja palestinskog naroda.
Umjesto toga, nametnuti uvjeti života smišljeni su kako bi prouzročili raseljavanje Palestinaca u cijelosti ili djelomično s područja pod izraelskom jurisdikcijom.

„c) Svaka zakonodavna ili druga mjera smišljena s ciljem da se rasnoj skupini ili skupinama onemogući sudjelovanje u političkom, društvenom, gospodarskom i kulturnom životu zemlje i namjerno stvaranje uvjeta koji sprječavaju puni razvoj takve skupine ili skupina, osobito uskraćivanjem pripadnicima rasne skupine ili skupina temeljnih ljudskih prava i sloboda, uključujući pravo na rad, pravo na osnivanje priznatih sindikata, pravo na obrazovanje, pravo na izlazak iz i povratak u vlastitu zemlju, pravo na nacionalnost, pravo na slobodu kretanja i prebivališta, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, i pravo na slobodu nenasilnog okupljanja i udruživanja“

5.34 Cijeli izraelski pravni sustav uspostavlja ogroman jaz između izraelskih Židova i palestinskih Arapa, a zakonodavstvo je tipično uređeno u korist izraelskih Židova, dok palestinske Arape drži u inferiornom položaju. Ovo se jasno može vidjeti na nekoliko slikovitih primjera.

Nekoliko izraelskih zakona onemogućuju palestinskim izbjeglicama povratak i povrat njihove zemlje, čime se krši njihovo pravo da uđu u i napuste vlastitu zemlju, sloboda kretanja i prebivanja i pravo na nacionalnost. U Izraelu, neravnopravna podjela sredstava za obrazovanje i kulturne aktivnosti za Palestince, ograničavanje spajanja razdvojenih obitelji supružnika koji imaju dozvolu za prebivanje na različitim stranama Zelene linije i nezastupljenost u javnim službama kršenja su prava koja doprinose sprječavanju palestinskog razvoja i sudjelovanja u političkom i društvenom životu od strane Izraela.

Palestinci koji rade u Izraelu suočavaju se s ogromnim poteškoćama kada se žele pridružiti izraelskim sindikatima ili osnovati vlastite sindikate u Izraelu. Daljnja kršenja prava koja sprječavaju palestinski razvoj i političku participaciju uključuju povlastice koje Židovi imaju u domeni zemljišnog vlasništva, rušenja kuća i ograničavanja gradnje; kao i sveprisutno ograničavanje slobode mišljenja i izražavanja kroz zatvaranje organizacija, zabranu javnog okupljanja i prosvjedovanja i cenzuru medija od strane izraelskih vlasti.

5.35 Ukratko, Palestinci su podvrgnuti sustavnim kršenjima ljudskih prava koja sprječavaju njihov razvoj i sudjelovanje Palestinaca kao skupine u političkom, gospodarskom, društvenom i kulturnom životu. Raseljene palestinske izbjeglice također su žrtve aparthejda zbog neprekidnog poricanja njihovog prava na povratak u njihove domove, kao i zbog zakona koji ukidaju njihova vlasnička i građansko-državljanska prava. Politika prisilnog transfera stanovništva i dalje je široko rasprostranjena, osobito na okupiranom palestinskom području. Građanska i politička prava Palestinaca, uključujući prava na kretanje, prebivalište, slobodu izražavanja i udruživanja, teško su narušena. Diskriminacijska izraelska politika na području obrazovanja, zdravstva i stanovanja također nepovoljno utječe na socijalna i ekonomska prava Palestinaca.

„d) Sve, uključujući zakonodavne, mjere, osmišljene s ciljem da podijele stanovništvo na rasnoj osnovi stvaranjem odvojenih rezervata i geta za pripadnike rasne skupine ili rasnih skupina, zabrana miješanih brakova između pripadnika različitih rasnih skupina, izvlašćivanje zemljišne imovine u vlasništvu rasne skupine ili rasnih skupina ili njihovih pripadnika“

5.36 Izraelsko židovsko i palestinsko stanovništvo odvojeno je i dodijeljeni su mu različiti fizički prostori, s različitim razinama i kvalitetom infrastrukture, usluga i pristupa resursima.

5.37 Palestinci u Izraelu žive u prenapučenim prostorima, i često ne mogu i nije im dopušteno obnoviti ili izgraditi kuće, u selima koja pokatkad nisu čak ni službeno priznata. Izraelski Židovi zauzimaju veće površine zemlje, koja im je zajamčena od strane židovskih nacionalnih agencija ili agencija kojima upravlja vlada (Židovski nacionalni fond, Izraelska zemljišna uprava), koje osiguravaju da 93% zemlje ostane rezervirano za isključivo židovsku uporabu.

5.38 Krajolikom Zapadne obale dominiraju isključivo izraelsko-židovska kolonistička naselja i s njima povezan režim odvojenih cesta, sigurnosnih tampon zona, kontrolnih točaka i Zida koji prekidaju povezanost teritorija i osiguravaju da palestinske zajednice budu zatvorene u izoliranim enklavama. Izraelski kolonisti uživaju zaštitu vlasti i vojske, imaju vlastite zakone i povlašteni pristup oskudnim resursima poput vode, nauštrb palestinskog stanovništva. Palestincima je zabranjeno ulaziti u kolonistička naselja (osim s posebnom dozvolom, poput radnika), vojne zone i "rezervate prirode", što znači da je gotovo pola teritorija Zapadne obale nedostupno palestinskom stanovništvu. Ova su kolonistička naselja međusobno povezana cestama koje mogu koristiti isključivo izraelski Židovi. Kretanje Palestinaca i njihov pristup poljoprivrednom zemljištu ograničeni su sveprisutnim sustavom izdavanja dozvola. Što se tiče pristupa plažama, na primjer, u obranu Izraela se obično spominje kako Izrael u tom slučaju ne nameće segregaciju, na način kako je Južna Afrika bila odredila neke plaže za bijelce, a druge za crnce ili neeuropljane. Znakovito je što je Sud saslušao dokaze koji opisuju kako je pristup Palestinaca čak i na plaže duž palestinske obale Mrtvog mora zabranjen izraelskim odredbama. Izvlašćivanje palestinske imovine općenito traje od nastanka države Izrael, a podupire ga niz zakona i vojnih naredbi koji su Palestincima oduzeli velik dio njihove zemlje.

5.39 U skladu s time dokazima je pred Russellovim sudom za Palestinu razjašnjeno kako su od 1948. godine izraelske vlasti provodile usklađene politike kolonizacije i prisvajanja palestinske zemlje. Izrael je pomoću svojih zakona i postupaka podijelio izraelsko židovsko i palestinsko stanovništvo i dodijelio im različite fizičke prostore, s različitim razinama i kvalitetom infrastrukture, usluga i pristupom resursima. Konačni je rezultat komadanje teritorija i niz odvojenih rezervata i enklava, dok su ove dvije skupine uglavnom odvojene. Sud je saslušao dokaze koji pokazuju da se ovakva politika u Izraelu službeno opisuje kao hafrada, hebrejski za "odvajanje".

„e) Izrabljivanje radne snage pripadnika rasne skupine ili rasnih skupina, osobito njihovo podvrgavanje prisilnom radu“

5.40 Iako Izrael nema uveden sustav izrabljivanja rada palestinskog stanovništva, izraelska je politika restrukturirala palestinsku radnu snagu gušeći palestinsku industriju, uspostavljajući ograničenja izvoza i druge mjere koje su povećale ovisnost okupiranog palestinskog područja o Izraelu i - sada više nego ikad prije - o međunarodnoj pomoći. Do sredine 1980-tih Izrael je intenzivno koristio palestinsku radnu snagu za poslove vezane uz poljoprivredu i građevinarstvo, pod zapanjujućim uvjetima zapošljavanja i bez ikakvih beneficija koje uživaju izraelski židovski radnici. No, od 1993. godine broj palestinskih radnika koji rade u Izraelu naglo je opao s više od 100 000 na tek nekoliko stotina. Od izgradnje Zida u Izraelu gotovo da i nema zaposlenih palestinskih radnika. Od Hamasove pobjede na izborima u siječnju 2006. niti jedan radnik iz Pojasa Gaze ne može ući u Izrael.

„f) Progon organizacija i osoba, uskraćujući im temeljna prava i slobode, zbog njihovog protivljenja aparthejdu“

5.41 Izrael progoni i nameće ograničenja osobama koje se protive režimu segregacije, koje osuđuju kršenja ljudskih prava ili kritiziraju postupke izraelske vojske. Izrael također suzbija prosvjede organizacija i pojedinaca na okupiranom palestinskom području protiv Zida ili diskriminacijskog upravljanja zemljom, vodom i infrastrukturom. Takav progon (potrebno je ovdje napomenuti da se progon neslaganja u ovom kontekstu viktimizacije onih koji se protive diskriminacijskim postupcima razlikuje od zločina progona kojim se bavi dio B niže) se manifestira u zatvaranju organizacija, zabrani putovanja i arbitrarnom pritvaranju političkih aktivista i aktivista za ljudska prava, te u s time povezanim ograničavanjem slobode izražavanja i mišljenja.


iii. Sustavan i institucionaliziran režim rasne dominacije

5.42 Gore navedena nečovječna djela ne odvijaju se nasumično ili u izoliranim slučajevima. Dovoljno su široko rasprostranjena, integrirana i komplementarna da bi ih se moglo nazvati sustavnim. Također su dovoljno ukorijenjena u zakonu, javnoj politici i službenim institucijama da bi ih se moglo nazvati institucionaliziranim.

5.43 Izraelski pravni sustav Židovima daje povlašteni status nad nežidovima putem zakona o državljanstvu i židovskoj nacionalnosti, od kojih je ovaj potonji stvorio skupinu povlaštenu u većini područja javnog života, uključujući pravo na prebivalište, vlasništvo nad zemljom, urbanističko planiranje, pristup uslugama i socijalna, ekonomska i kulturna prava [...]. Sud je saslušao dokaze stručnjaka koji detaljno opisuju odnos između države Izrael i kvazidržavnih židovskih nacionalnih institucija (Židovska agencija, Svjetska cionistička organizacija, Židovski nacionalni fond) koje obuhvaćaju i formaliziraju brojne materijalne povlastice koje se daju isključivo izraelskim Židovima. Što se tiče Zapadne obale, Sud ističe institucionalizirano odvajanje i diskriminaciju koje otkriva postojanje dvaju u potpunosti odvojenih pravnih sustava: za Palestince vrijedi vojno pravo koje provode vojni sudovi koji su daleko od toga da zadovoljavaju međunarodne standarde za pošteno suđenje; za izraelske Židove koji žive u ilegalnim kolonističkim naseljima vrijedi izraelsko građansko pravo i građanski sudski sustav. To rezultira ogromnim razlikama u postupku i presudi za isti zločin, počinjen u istoj jurisdikciji, od strane pripadnika različitih skupina. Aparat administrativnog nadzora putem sveprisutnih sustava izdavanja dozvola i birokratskih ograničenja negativno utječe na Palestince diljem područja pod izraelskom kontrolom. Za razliku od eksplicitnog i lako dostupnog južnoafričkog aparthejdskog zakonodavstva, Sud svraća pozornost na opskurnost i nepristupačnost mnogih zakona, vojnih naredbi i propisa koji podupiru izraelski institucionalizirani režim dominacije.


A. Zaključak

5.44 Sud zaključuje da Izrael palestinski narod podvrgava institucionaliziranom režimu dominacije koji predstavlja aparthejd kako je definirano u međunarodnom pravu. Taj se diskriminacijski režim manifestira u različitom intenzitetu i oblicima nauštrb različitih kategorija Palestinaca ovisno o njihovoj lokaciji.

5.45 Palestinci koji žive pod kolonijalnom vojnom vladavinom na okupiranom palestinskom području povrgnuti su osobito teškom obliku aparthejda. Palestinski državljani Izraela, iako imaju pravo glasati, nisu dio židovske nacije kako je definira izraelski zakon i zbog toga su isključeni iz beneficija koje pruža židovska nacionalnost i podvrgnuti su sustavnoj diskriminaciji u pogledu poštivanja širokog spektra priznatih ljudskih prava. Bez obzira na ovakve razlike, Sud zaključuje da izraelska vladavina nad palestinskim narodom, bez obzira gdje Palestinci prebivali, kolektivno predstavlja jedan integrirani režim aparthejda.

Citati cionističkih čelnika

Neki citati izraelskih cionističkih čelnika koji potvrđuju da cionisti od samog početka i cijelo vrijeme vode politiku etničkog čišćenja u Palestini.


DAVID BEN GURION
Prime Minister of Israel 1949 - 1954, 1955 – 1963

"We must expel Arabs and take their places."
-- David Ben Gurion, 1937, Ben Gurion and the Palestine Arabs, Oxford University Press, 1985.

"There has been Anti-Semitism, the Nazis, Hitler, Auschwitz, but was that their fault? They see but one thing: we have come and we have stolen their country. Why would they accept that?"
-- Quoted by Nahum Goldmann in Le Paradoxe Juif (The Jewish Paradox), pp. 121-122.

"Jewish villages were built in the place of Arab villages. You do not even know the names of these Arab villages, and I do not blame you because geography books no longer exist. Not only do the books not exist, the Arab villages are not there either. Nahlal arose in the place of Mahlul; Kibbutz Gvat in the place of Jibta; Kibbutz Sarid in the place of Huneifis; and Kefar Yehushua in the place of Tal al-Shuman. There is not a single place built in this country that did not have a former Arab population."
-- David Ben Gurion, quoted in The Jewish Paradox, by Nahum Goldmann, Weidenfeld and Nicolson, 1978, p. 99.

"Let us not ignore the truth among ourselves ... politically we are the aggressors and they defend themselves... The country is theirs, because they inhabit it, whereas we want to come here and settle down, and in their view we want to take away from them their country."
-- David Ben Gurion, quoted on pp 91-2 of Chomsky's Fateful Triangle, which appears in Simha Flapan's "Zionism and the Palestinians” pp 141-2 citing a 1938 speech.

"If I knew that it was possible to save all the children of Germany by transporting them to England, an only half by transferring them to the Land of Israel, I would choose the latter, for before us lies not only the numbers of these children but the historical reckoning of the people of Israel."
-- David Ben-Gurion (Quoted on pp 855-56 in Shabtai Teveth's Ben-Gurion in a slightly different translation).


GOLDA MEIR
Prime Minister of Israel 1969 – 1974

"There is no such thing as a Palestinian people... It is not as if we came and threw them out and took their country. They didn't exist."
-- Golda Meir, statement to The Sunday Times, 15 June, 1969.

"How can we return the occupied territories? There is nobody to return them to."
-- Golda Meir, March 8, 1969.

"Anyone who speaks in favor of bringing the Arab refugees back must also say how he expects to take the responsibility for it, if he is interested in the state of Israel. It is better that things are stated clearly and plainly: We shall not let this happen."
-- Golda Meir, 1961, in a speech to the Knesset, reported in Ner, October 1961

"This country exists as the fulfillment of a promise made by God Himself. It would be ridiculous to ask it to account for its legitimacy."
-- Golda Meir, Le Monde, 15 October 1971


YITZHAK RABIN
Prime Minister of Israel 1974 - 1977, 1992 - 1995

"We walked outside, Ben-Gurion accompanying us. Allon repeated his question, 'What is to be done with the Palestinian population?' Ben-Gurion waved his hand in a gesture which said 'Drive them out!'"
-- Yitzhak Rabin, leaked censored version of Rabin memoirs, published in the New York Times, 23 October 1979.

"[Israel will] create in the course of the next 10 or 20 years conditions which would attract natural and voluntary migration of the refugees from the Gaza Strip and the west Bank to Jordan. To achieve this we have to come to agreement with King Hussein and not with Yasser Arafat."
-- Yitzhak Rabin (a "Prince of Peace" by Clinton standards), explaining his method of ethnically cleansing the occupied land without stirring a world outcry. (Quoted in David Shipler in the New York Times, 04/04/1983 citing Meir Cohen's remarks to the Knesset's foreign affairs and defense committee on March 16.)


MENACHEM BEGIN
Prime Minister of Israel 1977 - 1983

"[The Palestinians] are beasts walking on two legs."
-- Israeli Prime Minister Menachem Begin, speech to the Knesset, quoted in Amnon Kapeliouk, "Begin and the 'Beasts,"' New Statesman, June 25, 1982.

"The Partition of Palestine is illegal. It will never be recognized ... Jerusalem was and will for ever be our capital. Eretz Israel will be restored to the people of Israel. All of it. And for Ever."
-- Menachem Begin, the day after the U.N. vote to partition Palestine.


YIZHAK SHAMIR
Prime Minister of Israel 1983 - 1984, 1986 - 1992

"The past leaders of our movement left us a clear message to keep Eretz Israel from the Sea to the River Jordan for future generations, for the mass aliya (=Jewish immigration), and for the Jewish people, all of whom will be gathered into this country."
-- Former Prime Minister Yitzhak Shamir declares at a Tel Aviv memorial service for former Likud leaders, November 1990. Jerusalem Domestic Radio Service.

"The settlement of the Land of Israel is the essence of Zionism. Without settlement, we will not fulfill Zionism. It's that simple."
-- Yitzhak Shamir, Maariv, 02/21/1997.

"(The Palestinians) would be crushed like grasshoppers ... heads smashed against the boulders and walls."
-- Isreali Prime Minister (at the time) Yitzhak Shamir in a speech to Jewish settlers New York Times April 1, 1988


BENJAMIN NETANYAHU
Prime Minister of Israel 1996 - 1999

"Israel should have exploited the repression of the demonstrations in China, when world attention focused on that country, to carry out mass expulsions among the Arabs of the territories."
-- Benyamin Netanyahu, then Israeli Deputy Foreign Minister, former Prime Minister of Israel, speaking to students at Bar Ilan University, from the Israeli journal Hotam, November 24, 1989.


EHUD BARAK
Prime Minister of Israel 1999 – 2001

"The Palestinians are like crocodiles, the more you give them meat, they want more"…
-- Ehud Barak, Prime Minister of Israel at the time - August 28, 2000. Reported in the Jerusalem Post August 30, 2000

"If we thought that instead of 200 Palestinian fatalities, 2,000 dead would put an end to the fighting at a stroke, we would use much more force..."
-- Israeli Prime Minister Ehud Barak, quoted in Associated Press, November 16, 2000.

"I would have joined a terrorist organization."
-- Ehud Barak's response to Gideon Levy, a columnist for the Ha'aretz newspaper, when Barak was asked what he would have done if he had been born a Palestinian.


ARIEL SHARON
Prime Minister of Israel 2001 - 2006

"It is the duty of Israeli leaders to explain to public opinion, clearly and courageously, a certain number of facts that are forgotten with time. The first of these is that there is no Zionism, colonialization, or Jewish State without the eviction of the Arabs and the expropriation of their lands."
-- Ariel Sharon, Israeli Foreign Minister, addressing a meeting of militants from the extreme right-wing Tsomet Party, Agence France Presse, November 15, 1998.

"Everybody has to move, run and grab as many (Palestinian) hilltops as they can to enlarge the (Jewish) settlements because everything we take now will stay ours... Everything we don't grab will go to them."
-- Ariel Sharon, Israeli Foreign Minister, addressing a meeting of the Tsomet Party, Agence France Presse, Nov. 15, 1998.

"Israel may have the right to put others on trial, but certainly no one has the right to put the Jewish people and the State of Israel on trial."
-- Israeli Prime Minister Ariel Sharon, 25 March, 2001 quoted in BBC News Online

Poziv na nametanje trenutačnog sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu

Ovaj poziv na hitnu međunarodnu akciju kako bi se Izraelu nametnuo trenutačni i sveobuhvatni vojni embargo svim savjesnim pojedincima, pokretima i organizacijama diljem svijeta upućuje Palestinski nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela (BNC) - najveća koalicija organizacija palestinskog civilnog društva. Poziv na engleskom možete pročitati na linku na kojem također pri dnu stranice možete pronaći i linkove na prijevod ovog poziva na španjolski, turski, francuski i njemački jezik. Ovdje u nastavku slijedi hrvatski prijevod istog poziva:

Poziv na hitnu međunarodnu akciju

Okupirana Palestina, 9. srpanj 2011. – Dok je Arapsko proljeće za slobodu, demokraciju i socijalnu pravdu razotkrilo i suprotstavilo se dosluhu vlada država diljem svijeta s autokratskim i tlačiteljskim arapskim režimima, mnoge države i korporacije nastavljaju nepromijenjeno kao i do sada trgovinu oružjem i vojnu suradnju s Izraelom. Te vlade i korporacije održavaju suradnju s Izraelom unatoč tome što ta zemlja sustavno pribjegava ubojitom i masovnom nasilju protiv Palestinaca i drugih arapskih civila, uključujući školarce i nenasilne aktiviste, i unatoč sve brutalnijoj kolonijalnoj politici protiv palestinskog naroda i upornom nepoštivanju međunarodnog prava. Sedam godina nakon što je Međunarodni sud pravde u svom savjetodavnom mišljenju preporučio međunarodnu suradnju s ciljem da Izrael ukloni svoj protuzakoniti Zid na okupiranoj Zapadnoj obali, i na šestu obljetnicu poziva palestinskog civilnog društva na široku kampanju bojkota, dezinvestiranja i sankcija (BDS) protiv Izraela sve dok ta zemlja ne počne poštivati međunarodno pravo, Palestinski nacionalni odbor za BDS (BNC) poziva na trenutačnu međunarodnu akciju s ciljem nametanja obveznog sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu sličnog onom kakav je u prošlosti bio nametnut aparthejdskoj Južnoj Africi.

Od svog nasilnog nastanka kroz sustavno etničko čišćenje Palestine prije više od 60 godina, Izrael je ubio, ranio, prisilno raselio, izvlastio i uništio milijune Palestinaca i drugih Arapa u susjednim zemljama.

Izrael koristi vojnu silu kako bi održao nezakoniti okupacijski, kolonijalni i aparthejdski režim, koji je uspostavljen kako bi kontrolirao što više zemlje sa što manje autohtonog palestinskog stanovništva i onemogućio palestinskom narodu da koristi svoje neotuđivo pravo na samoodređenje. Izrael neprekidno krši međunarodno pravo, izazivajući ili započinjući oružane sukobe s ciljem teritorijalne ekspanzije putem anektiranja okupiranog teritorija, koji je u slučaju Golanske visoravni Opća skupština UN-a okvalificirala kao čin agresije. Pokušaj Izraela da ovakvu nezakonitu uporabu borbene vojne sile opravda kao „samoobranu“ ne može proći na pravnom – niti moralnom – testu, jer se države ne mogu pozivati na pravo na samoobranu kada se radi o postupcima koji služe kako bi obranili nezakonitu situaciju koju su te iste države u prvom redu same i stvorile.

Dokumentirana su brojna izraelska kršenja međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog prava ljudskih prava tijekom oružanih sukoba, uključujući vojne operacije, invazije i okupacije palestinskog i drugih arapskih teritorija putem, između ostalog, pretjerane i neselektivne uporabe sile i namjernog ciljanja civilnih osoba i infrastrukture. Navedeno je uvijek iznova rezultiralo višestrukim ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti.

Štoviše, Izrael sustavno koristi svoje oružane sukobe i vojne napade za „terensko testiranje“ svog oružja i doktrina ratovanja protiv palestinskih i libanonskih civila, u suradnji sa svojim istraživačkim institutima. Izrael na taj način svojoj vojnoj industriji daje komparativnu prednost na globalnom tržištu u utrci za profitima potrebnim za održanje izraelske okupacije, kolonijalizma i aparthejda.

Države i međudržavne organizacije, poput Ujedinjenih naroda, imaju pravnu obvezu osigurati izraelsko poštivanje međunarodnog prava, no one tu svoju obvezu nisu ispunile. Nekažnjavanje ohrabruje Izrael dok istovremeno njegove međunarodne vojne trgovinske veze financiraju i jačaju kontinuirano izraelsko nasilje, militarizam i ekspanzionizam.

Unatoč nepobitnim i obilnim dokazima u rezolucijama UN-a i izvještajima međunarodnih organizacija za ljudska prava o izraelskoj nezakonitoj uporabi sile i oružja u agresiji i počinjenju zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina – uključujući kolektivno kažnjavanje – i teških povreda ljudskih prava, strane vlade, multilateralna tijela i kompanije nastavljaju surađivati s izraelskom vojskom i vojnom industrijom i povećavati svoja ulaganja u ili potporu istraživanjima i razvoju povezanim s izraelskom vojskom koji se većinom provode u suradnji s izraelskim sveučilištima. Te vlade, multilateralna tijela i kompanije svjesno profitiraju od izraelske nezakonite uporabe sile i stoga su suučesnici u istoj.

Brojne vlade, jednako kao i UN, još uvijek šute o izraelskom ogromnom arsenalu nuklearnog naoružanja koje međunarodno civilno društvo smatra jednom od najozbiljnijih prijetnji svjetskom miru. Zapravo, nekoliko zapadnih vlada bile su ili su još uvijek izravni suučesnici u stvaranju, razvoju i raspoređivanju izraelske zastrašujuće nuklearne prijetnje.

Sveobuhvatni vojni embargo Izraelu je trebalo već odavno nametnuti. Takav bi embargo predstavljao ključni korak prema okončanju izraelske nezakonite i zločinačke uporabe sile protiv palestinskog naroda i drugih naroda i država u regiji i učinkovitu, nenasilnu mjeru kojom bi se na Izrael izvršio pritisak da ispoštuje svoje obveze prema međunarodnom pravu:

1. Okončanjem okupacije i kolonizacije sve arapske zemlje (okupirane 1967. godine) i uklanjanjem Zida;

2. Priznavanjem temeljnih prava palestinskih građana Izraela na punu ravnopravnost; i

3. Poštivanjem, zaštitom i promicanjem prava palestinskih izbjeglica na povratak u njihove domove i imovinu kako je navedeno u UN-ovoj rezoluciji 194.

U svjetlu gore navedenog, Palestinski nacionalni odbor za BDS (BNC), najveća koalicija organizacija palestinskog civilnog društva, poziva sve savjesne ljude, pokrete i organizacije diljem svijeta da podrže ovaj poziv na nametanje obveznog, sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu i vrše pritisak na vlade, multilateralna tijela i UN, te privatne i javne tvrtke i institucije, s ciljem da se:

1. Odmah prekine svo snabdijevanje Izraela oružjem i povezanim materijalom svih vrsta, uključujući prodaju ili transfer oružja i streljiva, vojnih vozila i opreme, paravojne policijske opreme, uključujući opreme za dvostruku uporabu, te zamjenske dijelove za gore navedeno, kao i da se prekine snabdijevanje svim vrstama opreme i pribora i dodjeljivanje ugovora o licenciji za proizvodnju gore navedenog ili održavanje gore navedenog;

2. Obustavi sav vojni uvoz i uvoz za dvostruku uporabu (opreme, potpore i streljiva) iz Izraela;

3. Obustavi transfer svih vojnih proizvoda u i iz Izraela kroz nacionalne luke, teritorij i zračni prostor;

4. Obustavi suradnja s izraelskom vojskom, vojnim tvrtkama i projektima istraživanja i razvoja vezanim uz vojsku uključujući zajedničke pothvate (bilo bilateralne bilo multilateralne);

5. Prekinu sva obuka i konzultacije vezane uz vojsku u kojima sudjeluju izraelska vojska, vojne tvrtke i akademske istraživačke institucije;

6. Ukine sva vojna pomoć Izraelu;

7. Ne surađuje s Izraelom u izradi i razvoju nuklearnog oružja i da se založi za Srednji istok bez nuklearnog naoružanja.


Izvor: Impose an immediate, comprehensive military embargo on Israel!


Popratni dokument (english): Comprehensive Military Embargo of Israel – A working paper of the Palestinian Boycott, Divestment and Sanctions National Committee (BNC)

Hrvatski prijevod popratnog dokumenta: Iz popratnog dokumenta pozivu na nametanje vojnog embarga Izraelu

„Palestine Think Tank“ – antisemitski i antipalestinski site

aktivisti Gaza Freedom Marcha u Kairu

Drage i dragi moji,

Dužna sam svima jednu ispriku i upozorenje: Ispričavam se što sam povremeno (doduše vrlo rijetko, jer sam brzo postala svjesna loše kvalitete, antisemitizma i notorne gluposti u mnogim tekstovima koji se tamo objavljuju, a naročito kod nekih od njihovih autora – i taj site nikad nije dobio mjesto među izdvojenim linkovima sa strane na blogu upravo iz tog razloga) linkala na poneki članak objavljen na portalu „Palestine Think Tank“.

„Palestine Think Tank“ je antisemitski portal koji pokušava diskreditirati globalni pokret solidarnosti s Palestincima, na način da objavljuje tekstove i druge radove nekih od istaknutih vođa i pristaša tog pokreta, rame uz rame s ispraznim i nekvalitetnim, ali zato antisemitskim tekstovima koje piše klika antisemitskih bezveznjaka (ili prikrivenih cionističkih bezveznjaka-plaćenika koji otvoreno podupiru i pokazuju svoj antisemitizam istovremeno se pretvarajući da imaju neke veze s pravednom borbom palestinskog naroda za slobodu i ravnopravnost) koja se okupila na tom portalu, odnosno osnovala ga. Njihov cilj je zaglupiti i dezinformirati čitatelje, ali i sabotirati borbu Palestinaca za pravedan mir i slobodu.

Posljednji biseri s „Palestine Think Tanka“, u kojima se napadaju aktivisti Gaza Freedom Marcha i Viva Palestine, a brani egipatska policijska država (čak se pozivaju Gaza Freedom March i Viva Palestina da se ispričaju Egiptu), konačno dokazuju da se ne radi samo o antisemitskom siteu (što je samo po sebi dovoljno da ga svatko normalan, a naročito oni čiji je cilj doista pomoći Palestincima, odbaci i osudi), već o siteu čiji je cilj diskreditirati i sabotirati globalni pokret solidarnosti s Palestincima.

Zato svim dobronamjernim prijateljima Palestinaca, ljudskih prava, ravnopravnosti i pravednog mira u Palestini/Izraelu, ali i šire preporučam da u širokom luku zaobilaze taj portal (kao i svaki drugi antisemitski, rasistički i slične portale mržnje) i ne nasjedaju njihovoj sabotaži. Bez obzira na naziv, radi se zapravo o antisemitskom i antipalestinskom siteu. (Cenzuriraju i komentare čitatelja, tako da većinom ispada kao da se svi s njima slažu. Istina je pak da komentare koji ih kritiziraju ne objavljuju, iako u drugim prilikama neki od njih gorljivo „podržavaju“ „slobodu govora“ fašista i antisemita.)

Na ovom se linku može pročitati odlična analiza jednog od njihovih nedavnih nebuloznih napada na aktiviste koji su u Kairu prosvjedovali protiv ilegalne blokade Pojasa Gaze i na VIVA PALESTINA konvoj, koji je izanalizirao Tony Greenstein, anticionistički britanski aktivist za mir i pravdu u Palestini/Izraelu i ljudska prava Palestinaca:
Mary Rizzo's 'Palestine Think Tank' Supports the Egyptian Regime's Attack on Gaza

Osim što je sam po sebi, baš kao i svaki drugi rasizam, neprihvatljiv, antisemitizam je naročito štetan za one koji žele pomoći Palestincima u postizanju njihovih prava. Na linku možete pročitati još jedan članak o štetnosti antisemitizma za pokret solidarnosti s Palestincima koji je također napisao Tony Greenstein (a u kojem se također prokazuju neki od aktualnih antisemitskih samoprozvanih „podržavatelja“ (čitaj: cionističkih saboterskih agenata) Palestinaca i njihove borbe za oslobođenje, ljudska prava i ravnopravnost:
Why Palestinian Solidarity Activists Must Reject Anti-Semitism


Nekoliko dodatnih linkova o Gazi, Gaza Freedom Marchu, Viva Palestini:
The boy in the rubble and Gaza's Tour of Horror
Hours after I saw him, I still feel the stare of the boy on the rubble – the boy who is not playful with us because he's angry, he's tired and he's homeless. His stare haunts me because I know that he knows. He knows the reason he won't have a home by next winter is because the international community has allowed the siege of Gaza, an illegal and morally reprehensible blockade to continue with barely a comment from our political leaders. UN Human Rights Rapporteur for Palestine, Richard Falk says that because there has been no meaningful international pressure coming from Governments it is up to civil society, you and me, to step in. There are many reasons we should step in, because of the 288 children killed last year, the ongoing humanitarian catastrophe caused by the siege, the physical and mental trauma of the population, but also for the boy in the rubble. The boy in the rubble is waiting. Until he feels some hope he will maintain his defiant stance, his challenging stare. He wants to be playful again, but he's waiting for us to end the silence that has left his community in a state of constant struggle. This little boy from Gaza city, living in a tent surrounded by the rubble where his house used to be, folds his arms and stares in our direction because he is waiting for us to act. May his eyes haunt us until we do.

Viva Palestina Convoy Arrives in Gaza

Gaza and the path to accountability
In September 2009, the UN-mandated Goldstone report on Israel's invasion was released. Placing the treatment of civilian populations at the heart of the investigation, Judge Richard Goldstone, who was the Prosecutor for the International Tribunals for the former Yugoslavia and Rwanda, found Israel's attack on Gaza (as well as specific actions by Palestinian groups, including Hamas) to amount to war crimes. The Israelis refused to cooperate with the Goldstone mission, unlike the Palestinian Authority, and Hamas. Public hearings were held in Gaza. The Goldstone report called for credible independent internal investigations of Israel's actions in Gaza which included: the deliberate bombing of civilian sites (including the Palestinian Legislative Council building, a Gaza prison, two hospitals, shelters and houses); the killing of civilian police forces; the use of mortars to hit "armed" Palestinian groups in the vicinity of large numbers of civilians; the destruction of food production factories, of water and sewage treatment facilities; and the direct killing of civilians. All were deemed violations of international law. In the absence of such independent investigations, the report called for the matter to proceed to the International Criminal Court. In light of Israel's refusal to cooperate with its mission, the Goldstone report unequivocally stated its "support for reliance on universal jurisdiction" as an avenue for further investigation and action on "grave breaches" of the 1949 Geneva Conventions and to "prevent immunity and promote international accountability." Israel rejected the report's findings, accusing Judge Goldstone -- a Zionist and strong supporter of Israel -- of anti-Israel bias. Other supporters of the report were likewise attacked as being anti-Semitic. The US ambassador to the UN, Dr. Susan Rice, admonished the report's authors, and the US House of Representatives voted 344 to 36 to call on the Obama Administration to reject it. The Obama Administration has maintained this position and also exerted immense pressure on the Palestinian Authority to withdraw the report from consideration at the General Assembly of the UN. Neither the UK nor Canada supported the Goldstone report.

Gaza Freedom March marches in Cairo against blockade
Late in the evening, hundreds of Gaza Freedom March delegates gathered once again in the open plaza in front of al-Mogama to hold a candlelight vigil to celebrate the new year. They held candles and arranged more candles on the pavement to create the luminous word "Gaza" within a circle. Individuals spontaneously began passing out sweets. The novelty of this action was immensely popular with Egyptian passersby who joined in the hundreds, swelling the crowd. Then plainclothes police moved in to filter out and sweep away all Egyptian nationals. A double-row contingent of the Central Security Force also moved in, until senior commanders were told to back off, removing the contingent to a distant corner of the plaza. The state itself held no official new year festivity, as if fearing that it would turn into a spontaneous protest for Gaza and against the policies of the Mubarak regime.

Unbreakable in Cairo
As I crossed the street to get to the mass of protesters and police, I saw the police building their barricade around protesters who were trying to stage a symbolic march to Gaza. A woman about 60 years old was resisting the police who were forcibly trying to barricade her. I saw Egyptian police forces drag and beat her in the street and at the time, my reflex was to photograph the abuse. While pressing up against the commotion and shooting countless pictures, I made eye contact with one of the officers. Immediately, four men jumped on me and held me down. One of the officers covered my eyes with his hands, while other officers beat me and pried my camera out of the cage I was creating around it with my body. They told me they were going to shatter my camera in the street and I started a desperate plea with the officers to return it to me and let me leave. As I tried to get up, my hair was pulled and I was back on the ground. The officers eventually returned my camera after taking my memory card and threw me on to a pile of protesters inside the barricades.

Židovski nacionalni fond – instrument kolonizacije Palestine i izraelskog aparthejda

Nekoliko informacija o Židovskom nacionalnom fondu iz Poziva na međunarodnu kampanju protiv Židovskog nacionalnog fonda (Call for an international campaign against the Jewish National Fund) koji je u srpnju 2009. globalnom civilnom društvu uputila Međunarodna židovska anticionistička mreža.


Židovski nacionalni fond stvoren je 1901. kako bi pomogao u kolonizaciji Palestine kroz stjecanje i upravljanje palestinskom zemljom s ciljem da se na tu zemlju nasele Židovi. Danas ta organizacija uživa posebne povlastice i igra trajnu ulogu u funkcioniranju države, npr. u Izraelskoj upravi za zemlju. Židovski nacionalni fond igra jednu od središnjih uloga u nasilnoj kolonizaciji i okupaciji Palestine i među ključnim je institucijama koje održavaju izraelski aparthejd.

Židovski nacionalni fond, kao privatna institucija, čuva zemlju i imovinu za državu Izrael, njeno židovsko stanovništvo i Židove koji žive izvan Izraela i provodi otvorenu diskriminaciju nauštrb palestinskih građana Izraela – onemogućavajući Palestincima da unajme zemlju kojom upravlja. Ta organizacija danas izravno kontrolira 13% zemlje u Izraelu, a uglavnom se radi o zemlji koja je zaplijenjena Palestincima i prebačena Židovskom nacionalnom fondu nakon svibnja 1948. Židovski nacionalni fond i Izraelska uprava za zemlju kroz zajednički odbor kontroliraju ukupno 93% zemlje u Izraelu.

Središnja misija Židovskog nacionalnog fonda je stjecanje palestinske zemlje i imovine unutar granica povijesne Palestine „s ciljem da se na tu zemlju i u tu imovinu nasele Židovi“. Ova misija uključuje i kolonistička naselja na Zapadnoj obali. Židovski nacionalni fond je trenutno uključen u financiranje gradnje u ilegalnim naseljima diljem Zapadne obale i u Negevu – gdje raseljava autohtone beduinske i palestinske zajednice. Fond se nedavno uključio u širenje izraelskog kolonijalnog projekta u Negevu gdje izraelske vlasti raseljavaju autohtono beduinsko stanovništvo iz njihovih „nepriznatih“ sela u „koncentracijske zone“ i uništavaju njihov ekonomski, kulturni i društveni način života. Novac Židovskog nacionalnog fonda također se koristi za rezervoare za vodu na Zapadnoj obali kojima okupacijske vlasti kradu palestinsku vodu kako bi njome snabdijevale isključivo koloniste. Prema vlastitom opisu Židovskog nacionalnog fonda, ta organizacija svoj novac također koristi za „judaizaciju“ (odnosno – „de-arabizaciju“) Galileje i Negeva.

Židovski je nacionalni fond aktivan u zemljama diljem svijeta i podržava širu mrežu cionističkih institucija i organizacija koje izravnim financijskim sredstvima podupiru izraelsku vojsku i militantna židovska naselja. Židovski nacionalni fond u 50 država ima status dobrotvorne organizacije, koji se temelji na tvrdnjama Židovskog nacionalnog fonda da se ta organizacija bavi očuvanjem i promicanjem židovske kulture, sudjelovanjem u životu lokalne zajednice, te građanskom i političkom životu, pravima i sigurnošću. No daleko od toga da bude dobrotvorna organizacija kakvom se predstavlja, Židovski nacionalni fond zapravo je paradržavna organizacija koja obavlja funkcije države Izrael kao privatna organizacija, ali bez snošenja popratne pravne odgovornosti ili podlijeganja regulaciji.

Nakon što je izraelska vojska 1967. sa zemljom sravnila palestinska sela Imwas, Yalu i Beit Nuba i protjerala njihove stanovnike, Židovski nacionalni fond na njihovim je ruševinama sagradio Kanadski park prirode. Danas se Židovski nacionalni fond hvali da je globalni predvodnik u zaštiti okoliša i da navodnjava i sadi drveće u Izraelu, no te su aktivnosti ove organizacije tek krinka za etničko čišćenje i stjecanje palestinske zemlje i vode koji su njihov sastavni dio. Donatori iz cijelog svijeta upleteni su, kroz donacije Židovskom nacionalnom fondu, u te zločine, kao i kanadska vlada i porezni obveznici u slučaju Kanadskog parka prirode.

Židovski nacionalni fond i njegova mreža organizacija također pružaju političku podršku potrebnu za opravdavanje i promociju javnih politika i paketa pomoći u korist Izraela. Svake godine dovode na tisuće javnih dužnosnika u Izrael kako bi lobirali za njihovu podršku. U pojedinačnim zemljama, te organizacije cenzuriraju kritiku Izraela i pojedince i organizacije napadaju stavljanjem na crne liste, nasiljem, zatvaranjem, deportacijom, nezapošljavanjem i nametanjem ekonomskih poteškoća.

Židovski nacionalni fond nije ono čime se predstavlja. Ta organizacija tvrdi da postoji radi dobrobiti židovskog naroda. No, njene aktivnosti i organizacije koje financira zapravo postoje gotovo isključivo s ciljem osiguravanja i širenja izraelske kolonizacije Palestine i aparthejdske izraelske države. Židovski nacionalni fond tvrdi da sigurnost Židova ovisi o sigurnoj izraelskoj državi. Ali Izrael Židove ne čini sigurnima. Njegovo nasilje i rasizam jamče nestabilnost i strah kako za ljude koji žive u Izraelu, tako i za one koji žive u ostatku povijesne Palestine i ugrožava sigurnost svih ljudi, uključujući Židova, koji žive daleko izvan izraelskih granica.


Jedan link za Palestinu/Izrael:
PACBI: Guidelines for Applying the International Cultural Boycott of Israel
During five years of intense work with partners in several countries to promote the cultural boycott against Israel, PACBI has thoroughly scrutinized tens of cultural projects and events, assessing the applicability of the boycott criteria to them and, accordingly, has issued open letters, statements or advisory opinions on them. The two most important conclusions reached in this respect were: (a) many of these events and projects fall into an uncertain, grey area that is challenging to appraise, and (b) the boycott must target not only the complicit institutions but also the inherent and organic links between them which reproduce the machinery of colonial subjugation and apartheid. Based on this experience and in response to the burgeoning demand for PACBI's specific guidelines on applying the cultural boycott to diverse projects, from film festivals to art exhibits to musical and dance performances to conferences, the Campaign lays out below unambiguous, consistent and coherent criteria and guidelines that specifically address the nuances and particularities of the field of culture. These criteria are mainly intended to help guide cultural workers and organizers around the world in adhering to the Palestinian call for boycott, as a contribution towards establishing a just peace in our region.

Kolonistički rabin napisao smjernice za ubijanje nežidova

(Ma'an News Agency; 10. studeni 2009.) Rabin Yitzhak Shapira, ravnatelj židovske vjerske škole Od Yosef Chai u ilegalnom naselju Yitzhar u okolici Nablusa na Zapadnoj obali, javno tvrdi da Židovi imaju pravo u gotovo svim okolnostima ubijati nežidove.

Kako piše izraelski list Maariv Shapira je u svojoj novoj knjizi, Kraljeva Tora, napisao: „Ako ubijemo nežidova koji je sagriješio ili prekršio jednu od sedam zapovijedi... u tom ubojstvu nema ničeg spornog“. U svojoj knjizi Shapira također opravdava ubijanje „nežidova koji za sebe traže zemlju“, a među prekršajima zbog kojih se može ubiti nalazi se i „neprijateljsko svetogrđe“.

„Oni koji svojim govorom slabe naš suverenitet“ zaslužuju smrt, objašnjava Shapira u knjizi. „Dopušteno je... iako oni nisu odgovorni za situaciju koja nam prijeti.“

Maariv piše da je knjiga manifest od 230 stranica i sadrži „zakone o ubijanju nežidova, vodič u kojem stoji da li je i kada dopušteno uzimati živote nežidova“.

Shapira i njegovi sljedbenici knjigu su počeli prodavati u subotu u Jeruzalemu tijekom svečanosti u spomen na Meira Kahanea, bivšeg knessetskog zastupnika koji je pozivao na masovno protjerivanje Palestinaca iz Izraela i okupiranih područja.

Izraelski list Haaretz piše da Shapira većinu knjige temelji na ulomcima iz Biblije, kojima je dodao vlastita razmišljanja i uvjerenja. Kako piše Haaretz, nekoliko je istaknutih rabina svojim učenicima i sljedbenicima preporučilo da pročitaju knjigu.

Knjiga sadrži i poglavlje „Namjerni napadi na nedužne civile“ i objašnjava da je dopušteno ubijati civile drugih država, ako stanovništvo „pomaže u ubijanju Židova... U svakom slučaju u kojem život civila ugrožava Izrael – dopušteno je ubiti nežidova“.

„Ako civil pomaže borcima, dopušteno ga je ubiti.“ piše Shapira. „Građani [neprijateljskog naroda] doprinose u ratu... Dopušteno je ubiti svakog građanina koji podržava rat ili borce ili izražava zadovoljstvo njihovim postupcima.“

Dopušteno je napadati i djecu i bebe, „ako je očito da će nam nauditi kad narastu“, napisao je rabin. „Ako naudivši djeci zlog čelnika možete na njega izvršiti pritisak da prekine svoja zlodjela – možete im nauditi.“

Međutim, u knjizi se niti jednom ne spominju Palestinci ni Arapi, navodi Maariv, dodavši da je autor htio razglabati o ubijanju nežidova kao teoretskom konceptu, a ne u kontekstu regionalne politike. Shapira je također pojasnio da ne želi poticati privatne osobe da zakon uzimaju u svoje ruke.

Knjiga je objavljena samo dva tjedna nakon što je otkriveno da je izraelska policija uhitila jednog kolonista sa Zapadne obale kojeg sumnjiči za niz ubojstava i planiranih ubojstava. Useljenik iz SAD-a, uhićeni Yaakov Teitel, navodno je priznao da je 1997. ubio palestinskog pastira južno od Hebrona i taksista u Istočnom Jeruzalemu. Teitel se također sumnjiči za niz bombaških napada, uključujući eksploziju u kojoj je tijekom Gay Pride parade oštećen jedan policijski automobil. Teitel je navodno nakon ubojstva jednog od Palestinaca vlastima rekao da je u Izrael došao kako bi ubijao Palestince iz osvete za samoubilačke bombaške napade.

Izvor: Ma'an News Agency

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (6): pravo Palestinaca na prebivalište u istočnom Jeruzalemu, palestinske izbjeglice

Nastavljam sa zapanjujućim informacijama iz 4. poglavlja studije Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:


Pravo Palestinaca na prebivalište u okupiranom istočnom Jeruzalemu

Cionističke su snage 1948. godine zauzele zapadni Jeruzalem, dok je istočni dio grada, kojeg su u početku držale zajedničke arapske snage, potpao pod jordansku vladavinu. Jeruzalem je između 1948. i 1967. bio podijeljen. Izrael je u ratu iz 1967. osvojio istočni Jeruzalem i dodatnih 64 četvornih kilometara okolne zapadnoobalne zemlje koje je jednostrano odredio kao proširenu jeruzalemsku gradsku općinu. Izrael je tada proveo popis stanovništva na temelju kojeg se zatim dobivalo trajno prebivalište u gradu. Do lipnja 1967. u istočnom je Jeruzalemu živjelo 75 000 ljudi, a ukupan broj stanovnika na području koje uključuje i okolne anektirane dijelove ostatka Zapadne obale iznosio je 130 000. Broj palestinskih građana istočnog Jeruzalema i anektirane okolice kojima je Izrael 1967. dao status trajnog prebivališta iznosio je 66 000, što je bilo 25% stanovništva „ujedinjenog grada“. Stanovnici Jeruzalema koji tijekom popisivanja stanovništva nisu bili u istočnom Jeruzalemu (na primjer, oni koji su studirali ili bili na putovanju u inozemstvu) izgubili su pravo da žive u istočnom Jeruzalemu i to pravo mogu ponovo steći samo tako da od izraelskog ministarstva unutarnjih poslova zatraže i dobiju dopuštenje da se ponovo spoje i žive sa svojom obitelji. 60 000 Palestinaca na ovaj je način ostalo zakinuto za pravo na povratak u svoje domove u istočnom Jeruzalemu.

Između 1967. i 2007. vrlo je malen broj Palestinaca iz istočnog Jeruzalema zatražio izraelsko državljanstvo. Umjesto toga, oko 253 000 Palestinaca je do 2007. imalo osobne iskaznice s pravom na trajno prebivalište. Većina Palestinaca odbila je izraelsko državljanstvo jer bi u tom slučaju morali priseći na odanost državi Izrael, čime bi de facto prihvatili okupaciju. No, nakon 2007. je broj palestinskih građana istočnog Jeruzalema koji su zatražili izraelsko državljanstvo naglo porastao. Ovaj se porast pripisuje strahu građana da će u potpunosti izgubiti svoj prebivališni status u slučaju da Zid njihove četvrti odvoji od grada i/ili da one budu prebačene pod palestinsku kontrolu u sklopu budućih sporazuma.

Status „trajnog“ prebivališta nije trajan. Propisi o ulasku u Izrael iz 1974, koji dopunjuju Zakon o ulasku u Izrael (1952.) navode uvjete pod kojima ističe pravo na trajno prebivalište u Izraelu. Izraelski ministar unutarnjih poslova također može ukinuti pravo na prebivalište, ali se razlozi na kojima se temelje ove njegove odluke ne objavljuju, nejasni su i često se mijenjaju.

Prema izraelskom zakonu palestinski stanovnici istočnog Jeruzalema nisu izloženi istim ograničenjima kretanja koja su nametnuta stanovnicima ostatka okupiranih palestinskih područja. Oni koji imaju status trajnog prebivališta imaju pravo živjeti i raditi u Izraelu bez da za to moraju tražiti posebne dozvole, imaju pravo na socijalne olakšice i zdravstveno osiguranje i imaju pravo glasati na lokalnim izborima (iako ih samo malen broj izlazi na te izbore, jer bi se njihovo glasanje moglo protumačiti kao priznanje sadašnje jeruzalemske gradske općine). Za razliku od izraelskih državljana, trajni stanovnici Jeruzalema ne mogu glasati na izraelskim parlamentarnim izborima i ne mogu obnašati javne funkcije, uključujući funkciju suca. Svoj status trajnog stanovnika na svoju djecu mogu prenijeti samo pod određenim uvjetima.

Izrael je poduzeo nekoliko mjera koje upućuju na to da se radi o namjernoj politici kojoj je cilj smanjenje broja Palestinaca koji žive u istočnom Jeruzalemu. Središnja je mjera koju je 1995. počelo provoditi izraelsko ministarstvo unutarnjih poslova, a koja se odnosi na provjeru „centra života“ koju moraju proći Palestinci kako bi mogli trajno prebivati u Jeruzalemu. U skladu s ovom politikom, ministar unutarnjih poslova će ukinuti pravo na trajno prebivalište onim Palestincima čiji „centar života“ više nije u istočnom Jeruzalemu. Izbivanje tijekom perioda od sedam godina ili stjecanje prava na prebivalište ili državljanstvo u nekoj drugoj zemlji dokaz su da se centar života stanovnika promijenio. Teret dokaza da je istočni Jeruzalem „centar njihovog života“ je na palestinskim građanima, a od njih se između ostalog traži da pokažu račune za plaćanje poreza na imovinu, račune za struju i telefon, radnu knjižicu, dječje školske svjedodžbe za proteklih dvije do sedam godina. Boravljenje u stranoj zemlji dulje od tri godine osim u obrazovne svrhe daljnji su razlog za ukidanje prava na trajno prebivalište.

Između 1996. i 1999. izraelski je ministar unutarnjih poslova ukinuo pravo na trajno prebivalište stotinama Palestinaca jer su tijekom duljih razdoblja živjeli izvan Izraela , pa makar to bilo i na Zapadnoj obali ili u Pojasu Gaze. Izraelske organizacije za ljudska prava ove su poteze nazvale „tihom deportacijom“. U razdoblju između 1967. i 2006. godine izraelsko je ministarstvo unutarnjih poslova ukinulo status trajnog prebivališta za 8269 Palestinaca. Tijekom 2005. ministarstvo unutarnjih poslova je ukinulo pravo na trajno prebivalište za 222 palestinska stanovnika istočnog Jeruzalema; 2006. ovaj se broj popeo na 1363.

[...]


Izbjeglice

Usporedba izraelskih zakona i prakse koji se primjenjuju na palestinske izbjeglice (koje se suočavaju s drakonskim preprekama pri povratku u svoju zemlju porijekla) s onima koji se primjenjuju na židovske useljenike (koji slobodno mogu ući u Izrael i na temelju svog židovskog identiteta automatski dobiti državljanstvo) pruža dokaz o diskriminacijskim mjerama čija je svrha uspostava i održavanje dominacije jedne rasne skupine nad drugom.

Kad je prvi arapsko-izraelski rat završio 1949. godine potpisivanjem primirja, oko 750 000 Palestinaca postali su izbjeglice. Uz to, u izraelskom napadu i okupaciji istočnog Jeruzalema, Zapadne obale i Pojasa Gaze 1967. raseljeno je 550 000 Palestinaca, koji su većinom pobjegli ili bili protjerani u Jordan. 31. prosinca 2007. broj osoba registriranih kod UN-ove agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA) iznosio je više od 4,5 milijuna, od čega ih oko 1,8 milijuna živi na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Preostalih 2,7 milijuna izbjeglica registriranih pri UN-u raseljeno je u okolne zemlje Libanon, Siriju i Jordan.

Prema pravu ljudskih prava ove izbjeglice te njihovi potomci imaju pravo na povratak na mjesta u kojima su prije živjeli. Rezolucija Opće skupštine UN-a 194 iz 1948. navodi da palestinskim izbjeglicama treba dopustiti „da se vrate svojim domovima“ što je prije moguće:
... [Palestinskim] izbjeglicama koje se žele vratiti u svoje domove i živjeti u miru sa svojim susjedima treba biti dopušteno da to učine što je prije moguće, a za imovinu onih koji odluče da se ne žele vratiti i za gubitak imovine ili štetu na imovini treba im isplatiti naknadu, što prema načelima međunarodnog prava ili po pravičnosti trebaju učiniti vlade ili odgovorne vlasti.

Izrael nije ispoštovao ovaj uvjet. Palestincima koji su protjerani 1948. nije bilo dopušteno da se vrate svojim kućama, povrate svoju imovinu ili dobe pravo na prebivalište ili državljanstvo u Izraelu. Palestinskim je izbjeglicama člankom 3 Zakona o državljanstvu iz 1952. isključena mogućnost da postanu izraelski državljani zbog toga što nisu bili „u Izraelu ili na području koje je postalo izraelski teritorij nakon uspostave države Izrael, od dana uspostave države [svibanj 1948.] do dana kada je ovaj zakon stupio na snagu [travanj 1952.]“. Samo oni Palestinci koji su trajno prebivali u Izraelu u razdoblju između 1948. i 1952. mogli su dobiti izraelsko državljanstvo i na taj način ostati u zemlji.

Štoviše, Izrael je spriječio i povratak na okupirana palestinska područja velike većine Palestinaca koji su iz svojih domova izbjegli 1967, u suprotnosti s rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 237. Među izbjeglicama registriranim pri UNRWA-i koje danas žive u Jordanu, Libanonu i Siriji, 650 000 ih je živjelo na zemlji koja se sada nalazi na okupiranim palestinskim područjima. Procjenjuje se da je oko 90 000 palestinskih stanovnika Zapadne obale, uključujući istočni Jeruzalem, bilo u inozemstvu za vrijeme rata 1967. i stoga nisu registrirani u popisu stanovništva koji je nakon rata proveo Izrael. Izraelske su vlasti Palestince koji nisu registrirani u popisu stanovništva odbile smatrati legalnim stanovnicima okupiranih palestinskih područja i upotrijebile su administrativne mjere kako bi ih spriječile da se vrate. UN-ov Odbor za eliminaciju rasne diskriminacije (CERD) je u više navrata izražavao zabrinutost ovakvim stanjem i pozivao Izrael da „osigura ravnopravnost u pravu na povratak u svoju zemlju“.

Suprotno tome, država Izrael aktivno potiče useljavanje Židova u Izrael, a od 1967, i u izraelska naselja na okupiranom palestinskom teritoriju. Članak 1 Zakona o povratku iz 1950. navodi „Svaki Židov se ima pravo vratiti u ovu zemlju kao oleh“. Ova je odredba dopunjena člankom 2 Zakona o državljanstvu iz 1952. koji daje automatsko izraelsko državljanstvo svakom Židovu koji uđe u zemlju u skladu sa Zakonom o povratku. Ovi zakoni osiguravaju da Židovi ne moraju zadovoljiti strogo ograničavajuće kriterije (naime dokaz o trajnom prebivalištu tijekom razdoblja od 1948. do 1952.) koji su nametnuti Palestincima koji se žele vratiti u svoju zemlju ili, od 1967. na okupirana palestinska područja.

Konačno, država Izrael je ovlastila Židovsku agenciju i Svjetsku cionističku organizaciju da djeluju kao njene „ovlaštene agencije“ za promicanje židovskog useljavanja u Izrael. Ove različite procedure dodatni su znak da je davanje različitih prava i povlastica Židovima i Palestincima u pogledu „povratka“ u zemlju izraelska državna politika. U američkom ministarstvu vanjskih poslova su napomenuli da su Zakon o povratku iz 1950. i Zakon o državljanstvu iz 1952. godine nedvosmisleno diskriminacijski, i zaključili da ti zakoni „daju prednosti Židovima u pitanjima useljavanja i državljanstva“.

[...]


Linkovi Palestina/Izrael:
How Can You Trust The Cowardly BBC?
The BBC Trust is now a mouthpiece for the Israeli lobby which abused Bowen
UN Security Council Resolutions 242 and 338 called upon Israel to withdraw its forces from territories that it occupied in the 1967 war – and it refused to do so. The Americans stated for more than 30 years that Israel's actions were illegal – until the gutless George Bush accepted Israel had the right to keep these illegally held territories. Thus the BBC Trust – how cruel that word "trust" now becomes – has gone along with the Bush definition of Israel's new boundaries (inside Arab land, of course). The BBC's preposterous committee claims that Bowen's article "breached the rules [sic] on impartiality" because "readers might come away from the article thinking that the interpretation offered was the only sensible view of the war". Well, yes of course. Because I suppose the BBC believes that Israel's claim to own land which in fact belongs to other people is another "sensible" view of the war. The BBC Trust – and I now find this word nauseous each time I tap it on my laptop – says that Bowen didn't give evidence to prove the Jewish settlement at Har Homa was illegal. But the US authorities said so, right from the start. Our own late foreign secretary, Robin Cook – under screamed abuse from Zionists when he visited the settlement– said the same thing. ... And this, remember, is the same institution which said that to broadcast an appeal for medicines for wounded Palestinians in Gaza might upset its "neutrality".

A Step Toward Ending Israel's Impunity
Evidence, indeed, suggests that Israel committed war crimes and crimes against humanity before, during, and after its winter assault on the Gaza Strip. Long before the attack, Israel had imposed a ruinous siege on Gaza, collectively punishing its residents for choosing Hamas in democratic elections in January 2006. During the December-January invasion, Israeli troops apparently killed civilians without justification, wantonly destroyed civilian infrastructure and private property, used weapons illegally, and abused Palestinian detainees. Since a January cease-fire, Israel has blocked relief supplies to Gaza, and it continues to attack and kill Palestinians. Individual misconduct does not explain Israel's offenses during the invasion; lax rules of engagement were the root problem. Israeli military lawyers classified any Palestinian who remained in an area after a warning of an impending attack as a "voluntary human shield" and therefore a combatant subject to attack. Warnings were issued via leaflets, cell phone calls, and in some cases, bombing of a building's corners (before the roof was collapsed by additional fire). Yet Gaza Palestinians were barred refuge outside of the tiny strip, and thus were denied effective flight. Israeli jurists also approved the bombing of a police cadet graduation ceremony; in total, some 250 civilian Palestinian policemen lost their lives during the invasion.

Gisha: Two Years of Gaza Closure by the Numbers
Podaci izraelske udruge Pravni centar za slobodu kretanja (Gisha) o dvogodišnjoj izraelskoj blokadi Pojasa Gaze:
Lipanj 2007. – lipanj 2009: zatvoreni granični prijelazi; ograničen uvoz robe
Postotak robe koji je pušten u Gazu, u usporedbi s potražnjom: 25% (oko 2500 kamiona po mjesecu, umjesto 10 400 na mjesec, kakva je bila praksa prije lipnja 2007).
Dopuštena opskrba industrijskim dizelom u odnosu na potrebe: 63% (2,2 milijuna litara na tjedan, umjesto 3,5 milijuna litara na tjedan koliko je potrebno za proizvodnju struje).
Prosječno razdoblje koje stanovnici Gaze provedu bez struje: pet sati na dan.
Trenutan broj ljudi koji su bez pristupa tekućoj vodi u Gazi: 28 000.
Broj prehrambenih artikala koje je kabinet izraelske vlade obećao da će puštati u Pojas Gaze: neograničen.
Broj prehrambenih artikala čiji je uvoz doista u stvarnosti dopušten: 18.
Iznos novca koji je obećan za obnovu na donatorskoj konferenciji u ožujku 2009: 4,5 milijarde američkih dolara.
Količina građevinskih materijala čiji je ulaz u Pojas Gaze dopušten: nula.
Stopa nezaposlenosti u Gazi 2007, godine kada je nametnuta blokada: 30%.
Stopa nezaposlenosti u Gazi 2008: 40%.
Izraelska vojska dopušta ulaz margarina u pojedinačnom pakiranju, ali je zabranjen uvoz margarina u kantama, jer bi se mogao koristiti u industrijskoj proizvodnji (odnosno mogle bi ga koristiti tvornice koje proizvode hranu i nude radna mjesta).
Među zabranjenim prehrambenim artiklima su: halva, čaj, sok u prahu.
Među ostalim zabranjenim proizvodima su: nogometne lopte, gitare, papir, tinta.
Broj dana kad je granični prijelaz Rafah bio otvoren za redoviti promet: nula.
Broj ljudi koji svaki mjesec nisu mogli putovati kroz prijelaz Rafah: 39 000.
Kroz granični prijelaz Erez puštani su samo iznimni humanitarni slučajevi.

Gisha: Actions Speak Louder than Words
(16. lipanj 2009.) Novouvedena izraelska procedura onemogućava Palestincima iz Gaze da se presele na Zapadnu obalu i podiže gotovo nepremostivu prepreku između ta dva dijela palestinskog teritorija. Prema spomenutoj proceduri Palestinci koji se iz Pojasa Gaze žele preseliti na Zapadnu obalu moraju proći kroz 7-godišnji proces „naturalizacije“ i to unatoč tome što u Sporazumima iz Osla stoji da Palestinci slobodno mogu birati mjesto prebivališta unutar palestinskog teritorija. Zahvaljujući ovoj novoj proceduri Palestincima iz Pojasa Gaze je teže nego strancima dobiti prebivalište na Zapadnoj obali. Novom se procedurom također siročadi koja su ostala bez jednog od roditelja u Pojasu Gaze ne dopušta da odu živjeti s drugim roditeljem na Zapadnoj obali, ako u Pojasu Gaze postoje rođaci koji su se sposobni brinuti za dijete. Jedan je primjer slučaj Nissrin Iseed, koja ima dvoje djece na Zapadnoj obali koju je morala prisilno napustiti jer ima registrirano prebivalište u Pojasu Gaze. Već dvije godine nije vidjela svoju djecu, uključujući sina koji sada ima 5 godina.

HaMoked's and Gisha's full position paper: New Procedure – Israel bars Palestinians in Gaza from moving to West Bank

Backed by their army, settlers bid for expansion in three locations
Izraelski su kolonisti u petak (07. kolovoza) pokušali oteti dodatnu zemlju od Palestinaca na Zapadnoj obali. U gradu Hebronu kolonisti su uz zaštitu vojske počeli saditi na zemlji u palestinskom vlasništvu. Kolonisti iz ilegalnog izraelskog naselja Kiryat Arba došli su na zemlju u vlasništvu Muhammada Mustafe Jabera na području Al-Beqa'a u okolici Hebrona. Izraelski su vojnici spriječili Jaberovu obitelj da dođu do svoje zemlje. Desetci izraelskih vojnih vozila su u četvrtak (06. kolovoza) zatvorili selo Kfil Haris, sjeverno od grada Salfita na Zapadnoj obali kako bi kroz to područje mogla proći skupina ilegalnih kolonista. Vojnici su naredili da se zatvore trgovine, a obiteljima koje su bile u šetnji naredili su da se vrate svojim kućama. Zaustavljen je sav automobilski promet u selu, a vozači su bili prisiljeni čekati na ulazu u selo dok su se vojnici raspoređivali po cijelom području. Vojnici su po cijelom selu postavili kontrolne točke kako bi osigurali da će mještani ostati u svojim kućama kad je gomila kolonista ušla na to područje u autobusima. Kolonisti su posjetili svetište lokalnog proroka Zela Kefla koje je okruženo seoskim grobljem. Proteklih su godina kolonisti znali vandalizirati svetište i obližnje grobove antiarapskim grafitima, ali ovaj su četvrtak išli na to područje kao hodočasnici. U gradu Beit Sahouru, u okolici Betlehema, kolonisti su se okupili u napuštenoj izraelskoj vojnoj bazi koju pokušavaju pretvoriti u naselje. Skupine kolonista dolaze na to mjesto svaki tjedan i tamo održavaju molitve, predavanja i obuku u borilačkim vještinama, a sve pod zaštitom izraelske vojske.


Ostali linkovi:
Zoran Oštrić: Kako biti pacifist u napadnutoj zemlji: jedan tekst iz 1992.
U takvoj situaciji, mnogi protivnici rata i kritičari vlasti promijenili su stav i otišli u vojsku. Ali oni nisu, bar ne nužno, promijenili i svoja uvjerenja. Nisu prihvatili oružje u borbi za velike riječi, nego u obrani svojih bližnjih. Ovo je najbolje izrazio moj stari prijatelj Deni, u tekstu Kako sam ubio dvojicu objavljenom u ARKzinu br. 4 (veljača 1992). »Ratujem na strani Hrvatske; ne zbog teritorija, ne zbog mlade demokracije, ne zbog lidera, ne zbog barjaka, ne zbog mržnje. U ovaj rat ušao sam dobrovoljno. Zbog humanističkih načela kojima sam indoktriniran (da li ratnik može biti humanist?), zbog svih onih (…) koji su agresivno napadnuti, izvrgnuti progonu, masakru, ubijanju, zbog onih koji pate, plaču i preklinju. Zbog onih na drugoj strani, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, koji su protiv svoje volje uvučeni u ovaj rat, koje su drugi natjerali da postanu ubojice, palikuće, ljudi dostojni prezira.« Deni sebe opisuje ovako: »genetski Hrvat, osjećajem Jugoslaven i kozmopolit, komunist, simbolički vezan za petokraku«. Poznam ga otprije pet-šest godina kao mladog radnika i borca za radnička prava. Komunist je na način radničkih lidera starih vremena. Odavno je u vojsci, zadnja dva mjeseca nemam nikakvih vijesti, ne znam da li je živ.