Uglavnom linkovi - Palestina/Izrael, Libija

rascjepkanost okupirane Zapadne obale (Slika: BIMKOM) 

PALESTINA/IZRAEL: 
Child arrest (video) 

Middle of the night in a-Nabi Saleh (video) 

Palestinians in solidarity with European unions 
Palestinci solidarni s europskim sindikatima (12. lipanj 2012.) 
Koalicija palestinskih sindikata za bojkot, dezinvestiranje i sankcije, široka koalicija koja obuhvaća gotovo sve palestinske sindikate, izrazila je svoju solidarnost sa sindikatima u Europi koji se opiru pogoršanju uvjeta rada, rezovima u javnim službama i gubitku radnih mjesta. „Valovi štrajkova i prosvjeda koji se odvijaju i organiziraju diljem Europe i poraz vlada koje su zagovarale mjere štednje u Francuskoj i Grčkoj podsjetnici su na važnost i moć borbe, te na činjenicu da se obični radni ljudi protive ideološki vođenim nastojanjima da ih se natjera da plaćaju za krizu koju su uzrokovale moćne političke i financijske elite. Te iste elite profitiraju od izraelskog sustava okupacije, kolonizacije i aparthejda nametnutog palestinskom narodu i njegovih svakodnevnih kršenja temeljnih prava i dostojanstva palestinskih radnika i aktivno ih podupiru. Ujedinjuje ih politika beskrajnog rata i nemilosrdnog izrabljivanja. I mi se moramo ujediniti u zajedničkoj borbi za slobodu, pravdu i jednakost. Palestinski sindikati i sindikalni aktivisti solidarni su s vašom borbom. Vaše dostojanstvo je naše“, naveli su u svojoj izjavi. Palestinski su sindikati također zahvalili na inspirativnoj solidarnosti koju su europski sindikati palestinskom narodu iskazali u obliku bojkota, dezinvestiranja i sankcija protiv Izraela. Sindikalni bojkoti i dezinvestiranja usmjereni protiv Izraela postali su vodeći oblik solidarnosti s palestinskim radnicima. Načela i taktike BDS-a službeno su poduprli nacionalni sindikalni savezi u Južnoj Africi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Škotskoj, Irskoj, Norveškoj, Švedskoj, Belgiji, Baskiji, Brazilu i drugim zemljama diljem Latinske Amerike, te nekoliko nacionalnih i lokalnih sindikata. Sindikati diljem svijeta također namjeravaju revidirati i čak i prekinuti svoje veze s Histadrutom, izraelskim kolonijalnim sindikatom koji oduvijek igra ključnu ulogu u izraelskom sustavu ugnjetavanja Palestinaca. Histadrut je objavio izjave potpore izraelskoj 22-dnevnoj agresiji na Gazu 2008-2009. i izraelskom pokolju humanitarnih aktivista Flotile slobode 2010. Histadrut je sudjelovao u etničkom čišćenju Palestinaca tijekom Nakbe 1948, doprinosi izgradnji ilegalnih izraelskih kolonističkih naselja u kojima ima financijske interese, nije djelovao s ciljem sprječavanja sustavne diskriminacije nauštrb palestinskih građana Izraela i zadržao je sredstva u vlasništvu palestinskih radnika. Koalicija palestinskih sindikata pozvala je sindikate diljem svijeta na prekid veza s Histadrutom. Sindikati diljem svijeta provode konkretne kampanje i akcije solidarnosti s Palestincima, poput blokada izraelskih brodova od strane lučkih radnika u Južnoj Africi, Indiji, Švedskoj, Grčkoj, Turskoj i Kaliforniji, te kampanje britanskog prijevoznog sindikata protiv tvrtke Alstom, zbog njenog suučesništva u ilegalnom okupacijskom projektu izgradnje infrastrukture, norveškog sindikata Fagforbundet protiv Ahave i drugih tvrtki koje su suučesnice u izraelskim kršenjima međunarodnog prava. Sindikalne kampanje koje ciljaju suučesništvo korporacija i država u izraelskim kršenjima međunarodnog prava ključni su i učinkovit oblik solidarnosti s palestinskom borbom, a koalicija palestinskih sindikata za BDS izrazila je svoju spremnost da surađuje s članovima sindikata iz cijelog svijeta kako bi se razvile ovakve aktivnosti i ojačala zajednička borba za ljudska prava, socijalnu pravdu i dostojanstven život svugdje na svijetu. 
Read more... 

A-Nabi Saleh: Forces enter homes looking for demonstrators (video) 

Shelter Advocacy Fact Sheet 4 
The Gaza Strip remains occupied by Israel and is subject to almost daily conflict, within a context of wide reaching Israeli restrictions on access and freedom of movement. Israel is currently enforcing an access restricted area of between 300 and 1000 meters from the security fence that separates Israel from Gaza. These restrictions and enforcement, sometimes through lethal force, have prevented access to housing, land and property, as well as to schools and one third of Gaza's agricultural land. 
Read more... 

The Prohibited Zone - Israeli planning policy in the Palestinian villages in Area C 
Between the years 2000 and 2007, the Israeli Civil Administration demolished 1,626 Palestinian buildings in Area C, which covers 60 percent of the West Bank, and where the Civil Administration has full planning authority. Although this is not a new phenomenon, the underlying factors behind house demolitions are not well known. The main purpose of The Prohibited Zone is to unveil these factors and to describe how Israel is using planning tools in an attempt to control Palestinian building and to restrict its spatial expansion. The report indicates that the main reason for the large number of house demolitions in Area C is the Israeli planning policy. In most Palestinian locales in Area C, the only planning schemes still effective are the Mandatory Regional Outline Plans approved some 60 years ago. In the past, the Israeli military regime issued thousands of building permits, based on these plans. But today, the Civil Administration's stringent and erroneous interpretation of the Mandatory plans barely allows building permits to be issued by virtue of these plans. The Civil Administration has prepared new outline plans for a small number of Palestinian villages in Area C. However, these plans do not meet the needs of the villages, and their main aim is to delimit the built-up area in the Palestinian locales and to prohibit its expansion. The primary victims of this policy are the 150,000 Palestinians who live in Area C, but it has far-reaching consequences for millions of citizens living in Areas A and B (together, 40 percent of the West Bank), which are under Palestinian planning authority. The building restrictions imposed by the Civil Administration in Area C prevent the construction of vital infrastructure for the Palestinian population of the entire West Bank, and impair the spatial connections between the various Palestinian locales. The chief aim of the Civil Administration's planning policy in Area C is to restrict the demographic growth of its Palestinian population and to guarantee large reserves of land for Israeli interests, primarily for settlements. 
Read more... 

El Araqib against JNF (video) 

B'Tselem: Human Rights In The Occupied Territories 2011 Annual Report 
In the West Bank, two and a half million Palestinians live under Israeli military occupation while settlers live in enclaves of Israeli law within the same territory. Individual acts of violence by extremist settlers periodically capture the headlines, and discriminatory and inadequate law enforcement is indeed a concern. However, the major human rights violations result from the settlements themselves: their extensive exploitation of land and water, the massive military presence to protect them, the road network paved to serve them and the invasive route of the Separation Barrier, which was largely dictated by the settlements. Israeli civilians living in the West Bank are also subject to violence. This year, five members of the Fogel family were shot and stabbed to death in their home in the Itamar settlement, and a father and his infant son were killed when their car crashed after rocks were thrown at it by Palestinians. In the Gaza Strip, some one and a half million Palestinians are almost completely isolated from the outside world. While people can now leave Gaza through Egypt, they cannot travel to the West Bank, with harsh implications for family ties, the economy and educational opportunities. Israel fully controls the movement of goods. It allows import of humanitarian aid and consumer goods, however raw materials for construction, industry and agriculture are much more limited, and exports are miniscule. 
Read more... 

B'Tselem: Under the Guise of Legality - Israel's Declarations of state land in the West Bank 
Professedly, Israel acknowledges that the West Bank is under belligerent occupation and is not part of its sovereign territory. This admission implies acceptance of the obligation to act in accordance with international law, which forbids the occupying power to change the local Law in force in the occupied area on the eve of its occupation, unless necessary for security needs or for the benefit of the local population. The obligation to respect the local Law refers not only to local legislation, but also to the rulings made by the courts of the states that ruled the area prior to its occupation. Israel's declarations policy does not meet these requirements. It contradicts the Law as interpreted and applied by the British Mandate and the Kingdom of Jordan. This contradiction is evident in three principal aspects: 
1. The type of cultivation that allows a private person to acquire ownership rights in land. The Mandate authorities and the Jordanian government considered patch cultivation of rocky land to meet the requirements of article 78 of the Ottoman Land Code. Both concluded that such patch cultivation grants the farmer ownership of the entire parcel. This interpretation of article 78 was also established in a ruling by the Mandatory Supreme Court. In contrast, Israel applied in the West Bank a strict reading of article 78: according to its interpretation, in rocky areas, only cultivation encompassing at least 50 percent of the total area of the parcel will grant ownership rights to the farmer. By changing the interpretation of article 78 of the Land Code, which had been customary in the West Bank before 1967, Israel justified its decision to declare large areas of rocky mountain land that were under patch cultivation as government property, despite the position of the states who ruled the West Bank prior to 1967 who considered these lands to be private Palestinian property. In this case, Israel's interpretation deviated so much from that applied in the area prior to its occupation, that it constitutes a change in the statute itself. 
2. Cessation of cultivation after continuous cultivation for the prescriptive period. Israel also disregarded the judgments of the Mandatory Supreme Court and of Israel's Supreme Court, whereby a person who cultivated unregistered miri land for 10 years acquired ownership rights in the land, so that cessation of cultivation afterwards does not prejudice his rights, even if the land was not registered on his name in the land registry. By an amendment to the law, within the framework of a change to the Order Concerning Government Property, Israel created a legal situation in which cessation of cultivation for several years completely nullified the person's rights in the land, even if he or his family had cultivated it for decades before. 
3. Classification of designated matruka land as government property. With respect to designated matruka land – primarily grazing land used by residents of a specific village for many years – Israeli declarations policy deviated from the way the states that previously ruled the West Bank had applied the law, and disregarded the binding court judgments. Unlike the situation with miri land, in which private persons can acquire rights, designated matruka is by definition public land assigned for the specific use of members of a particular community and is not government property. Certainly, it cannot be declared state land and allocated for the development of settlements. These statutory provisions did not prevent Israeli authorities from declaring designated grazing lands as government property, thereby revoking the public rights of residents of Palestinian communities that had used these lands for long periods of time. 
Since the beginning of its rule in the West Bank and until the present, Israel has declared hundreds of thousands of dunams as state land. ... 
... 
The declarations policy has therefore three fundamental defects: it contradicts fundamental relavent provisions of substantive Law; it conflicts with the way the states that previously ruled the area applied the Law; and it is incompatible with the rulings of the authorized courts that interpreted the Law. In many cases, declarations made by the Custodian were not merely technical actions of taking possession of land that was anyway government property. Rather, they involved change in ownership status of the land, from Palestinian private or designated public property to state land. 
The situation is aggravated by the fact that these declarations were made in order to enable Israel to establish settlements in the occupied territory – an action prohibited under international law. Thus, not only were the declarations unlawful, but their motive was also illegal: to prevent Palestinian use of the land and to transfer it to the sole use of Israeli citizens. Even had all the declared state land been government property under the substantive Law, the Custodian was not authorized to allocate it for Israeli settlements. 
Read more... 


LIBIJA: 
Analysis: Libyan minority rights at a crossroads 
Since Muammar Gaddafi's fall seven months ago, Libya's non-Arab minorities, including an estimated 250,000 Tuaregs, have begun more vehemently to insist on their rights. “Gaddafi's policy was 'keep your dog hungry so that he follows you',” said one Tuareg activist, al-Hafiz Mohamed Sheikh. “This means keeping people in need. With Tuaregs, he said many times that we would have our rights, but he never fulfilled his promises. Sometimes he would favour some individuals, but not whole communities.” Flying over the ramshackle houses in Tayuri settlement in Libya's southwestern city of Sebha are the blue, green and yellow flags of the Imazighen (non-Arab minorities). During Gaddafi's time, the Imazighen, including the Tuaregs, experienced cultural and political marginalization, with the regime instituting an all-encompassing pan-Arabic ideology and refusing to recognize them as a distinct ethnic group indigenous to the country and the region. 
Read more...

Poziv na bojkot Adidasa

Hrvatski prijevod Poziva na bojkot tvrtke Adidas koji je građanima diljem svijeta uputilo palestinsko civilno društvo. 
Izvor: Apartheid is not Fair Play… Boycott Adidas! 

Okupirana Ramallah, 28. travnja 2012. - Palestinsko civilno društvo srdačno pozdravlja deklaraciju arapskog vijeća ministara za mlade i sport kojom je to tijelo poduprlo bojkot Adidasa zbog Adidasovog pokroviteljstva izraelskog maratona kojim se krši međunarodno pravo i prikriva izraelska ilegalna okupacija Jeruzalema. Osobitu pohvalu zaslužuje i odluka Egipatskog nogometnog saveza da bojkotira Adidas unatoč novčanim kaznama koje će zbog nje morati platiti. Palestinski nacionalni odbor za bojkot (BNC) poziva na provođenje međunarodnog bojkota Adidasa do trenutka dok ta tvrtka ne prekine svoju umiješanost u tzv. „Jeruzalemski maraton“ i svaku drugu izraelsku manifestaciju koja služi za prikrivanje izraelskog etničkog čišćenja u tom gradu i kršenja međunarodnog prava. 

UN godinama dosljedno tvrdi kako je „svaki postupak koji poduzme Izrael, okupacijska sila, kako bi nametnuo svoje zakone, jurisdikciju i administraciju u svetom gradu Jeruzalemu protuzakonit i stoga ništetan i bez ikakve valjanosti, i poziva Izrael da obustavi sve takve protuzakonite i unilateralne mjere“. Adidasovo partnerstvo s izraelskim jeruzalemskim gradskim vlastima, glavnim organom okupacijske sile, bilo u istočnom bilo u zapadnom dijelu grada, očigledno krši ovu rezoluciju. 

Palestinski nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BNC), najveća koalicija palestinskih organizacija, političkih stranaka, sindikata i mreža, otkrio je 2011. Adidasovo suučesništvo u izraelskom tzv. „Jeruzalemskom maratonu“, čija ruta, u suprotnosti sa zakonom, prolazi kroz okupirani istočni Jeruzalem i služi jačanju izraelske kontrole nad okupiranim palestinskim teritorijem, te je stoga pozvao Adidas da odustane od svog pokroviteljstva nad ovim sportskim događajem. Nakon što se oglušio na ovaj poziv palestinskog civilnog društva, a u svijetlu impresivnog oživljavanja narodnih bojkota Izraela u arapskoj regiji koje je rezultat razvoja narodnih revolucija u toj regiji, Adidas je sada postao metom bojkota diljem arapskog svijeta, što će nedvojbeno dovesti do ogromnog gubitka prihoda. Cijena suučesništva u izraelskim kršenjima međunarodnog prava naglo je porasla zahvaljujući Arapskom proljeću i spektakularnom širenju pokreta za bojkot, dezinvestiranje i sankcije na globalnoj razini. 

Ovu je lekciju već naučila jedna druga korporacija, Alstom, francuski konglomerat upleten u izraelski tramvajski projekt koji će povezivati okupirani Jeruzalem s izraelskim ilegalnim kolonističkim naseljima izgrađenim na okupiranoj palestinskoj zemlji. U studenom 2011. Alstom je u Saudijskoj Arabiji ostao bez ugovora vrijednog 9,4 milijarde američkih dolara, što je bila izravna posljedica suučesništva te korporacije u izraelskoj okupaciji. 

Izraelske jeruzalemske gradske vlasti, organizator Jeruzalemskog maratona s kojim je Adidas sklopio partnerstvo, od svog su nastanka ključni provoditelj sustavnih politika etničkog čišćenja, kolonizacije i aparthejda u Jeruzalemu. Sama internetska stranica Jeruzalemskog maratona otvoreno istočni Jeruzalem opisuje kao „većinom dom bivših jordanskih građana“, prikazujući Palestince kao strance umjesto autohtonog naroda. 

John Dugard, istaknuti profesor međunarodnog prava kojeg naširoko smatraju ocem prava ljudskih prava u Južnoj Africi i bivši UN-ov posebni izvjestitelj za ljudska prava na okupiranom palestinskom području, u više je navrata optužio Izrael za podvrgavanje Palestinaca na okupiranom palestinskom području, posebice u istočnom Jeruzalemu, aparthejdskoj politici. Dugard je izjavio: 

„Sličnosti između situacije u kojoj se nalaze palestinski stanovnici istočnog Jeruzalema i one u kojoj su bili južnoafrički crnci vrlo su velike u pogledu njihovog prava na prebivalište. Mi smo u Južnoj Africi imali stari Zakon o grupnim područjima. Istočni Jeruzalem ima teritorijalnu klasifikaciju s istom vrstom posljedica kakvu je rasna klasifikacija imala u Južnoj Africi u pogledu toga za koga se možete vjenčati, gdje možete živjeti, kamo možete ići u školu ili bolnicu.“ 

Nedavni izvještaj čelnika misije Europske unije u Jeruzalemu podrobno navodi izraelske protuzakonite politike u tom gradu: 

„Izrael aktivno održava na životu svoju aneksiju [Jeruzalema] sustavno potkopavajući palestinsku prisutnost u tom gradu putem stalnog širenja kolonističkih naselja, ograničavajućeg zoniranja i planiranja, stalnog rušenja i deložacija [i] nepravedne obrazovne politike...“ 

Posebna UN-ova izvjestiteljica za pravo na adekvatno stanovanje, Raquel Rolnik, otišla je tako daleko da je Izrael optužila za provedbu „strategije judaizacije“ u Jeruzalemu - i drugdje - ustvrdivši: 

„Od Galileje i Negeva do istočnog Jeruzalema i Zapadne obale izraelske vlasti promiču model teritorijalnog razvoja koji isključuje, diskriminira i raseljava manjine, osobito pogađajući palestinske zajednice, dok istovremeno ubrzano razvija pretežito židovska naselja“. 

Izraelski je maraton dio stalnog procesa uljepšavanja imidža Izraela i institucionalizacije njegove kontrole nad cijelim okupiranim gradom. „Ponosan sam što je izraelski glavni grad dio maratona koji se održavaju širom svijeta“, hvalio se u svom pismu u službenoj publikaciji maratona jeruzalemski gradonačelnik Nir Barkat. 

Daleko od ispunjenja svoje deklarativne predanosti „pravilima koju društvo očekuje od odgovorne tvrtke“, Adidas je svjesno odlučio pomoći Izraelu u prikrivanju izraelskog etničkog čišćenja u Jeruzalemu i cijelog izraelskog sustava okupacije, kolonizacije i aparthejda. Stoga Palestinski nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BNC) poziva savjesne ljude diljem svijeta da bojkotiraju sve proizvode koje proizvodi i prodaje Adidas zbog suučesništva te tvrtke u izraelskim teškim povredama međunarodnog prava. 


Izvor i više informacija: Apartheid is not Fair Play… Boycott Adidas! 
Poziv na bojkot Adidasa na arapskom

Kolonističko nasilje nad Palestincima i palestinskom imovinom u prosincu 2011.

kolonistički vandalizam u Haresu, okupirana Zapadna obala, prosinac 2011. (Photo: Atef Abu a-Rub, B'Tselem)

Prijevod izvještaja 29 Dec. '11: Settler violence against Palestinians and Palestinian property, December 2011 izraelske organizacije za ljudska prava B'Tselem o kolonističkom nasilju protiv Palestinaca i njihove imovine u prosincu 2011, objavljenog 29. prosinca 2011. Na linku možete pročitati isti izvještaj na engleskom i pogledati slike nekih posljedica navedenog nasilja.

B'Tselem je u prosincu dokumentirao 10 slučajeva u kojima su izraelski kolonisti naudili Palestincima ili nanijeli štetu na palestinskoj imovini na Zapadnoj obali.

Kolonisti su 3. prosinca kamenjem gađali jedan taksi u kojem se nekoliko Palestinki vozilo u blizini divljeg kolonističkog naselja Gilad Farm. Jedan je kamen pogodio krov automobila, no nitko nije ozlijeđen. Taksist se potužio vojnicima koji su se nalazili nekoliko stotina metara od mjesta incidenta, no oni su odbili intervenirati ili poduzeti bilo kakvu akciju. Taksist nije podnio prijavu.

Mještani palestinskog sela Brukin, u okolici Salfita, primjetili su ujutro 7. prosinca da je tijekom noći netko pokušao zapaliti selsku džamiju, te da su na zidu pored vrata džamije sprejem ispisani slogani na hebrejskom. U selu su zapaljena i motorna vozila, te jedan traktor. Grafiti na zidu su sadržavali i ime voditelja židovskog odjela Izraelske sigurnosne agencije (Shabak), pa je cenzor zabranio njegovo objavljivanje. Izraelski list Ha'aretz je izvijestio da policijska Jedinica za međunarodni i ozbiljni kriminal istražuje incident.

12. prosinca, nakon ponoći, kolonisti su ušli u palestinsko selo 'Asira al-Qibliya u okolici Nablusa. Kamenjem su gađali i razbili prozorska stakla na 6 kuća. Kolonisti su razbili i prozore jednog taksija i to vozilo polili benzinom. Spremnik s ostatkom benzina pronađen je u unutrašnjosti taksija. Vojnici su na mjesto incidenta stigli 15 minuta nakon početka napada, no poduzeli su akciju protiv Palestinaca koji su se okupili ispred svojih domova, ispaljujući na njih granate za omamljivanje. Vlasnik taksija je incident prijavio Izraelskom uredu za koordinaciju i veze (DCL).

Tog istog dana, oko 21 sat, jedan je kolonist kamenom gađao automobil jedne palestinske obitelji koji je prolazio pored kolonističkog naselja Karnei Shomron. Kamen je razbio prednje vjetrobransko staklo. Majka obitelji je zbog toga pretrpjela napad anksioznosti, dok je njena mala kćer zadobila ogrebotine po licu. Obitelj je incident prijavila policiji koja je otvorila istragu.

14. prosinca spaljena su motorna vozila i ispisani grafiti na hebrejskom u 3 palestinske zajednice na sjeveru Zapadne obale: u mjestima Duma, Yasuf i Hares.

U mjestu Duma, koje se nalazi u blizini divljeg kolonističkog naselja Esh Kodesh [Sveta vatra], zapaljena su 2 kamiona, a na pločniku je sprejem ispisan slogan „Mizpe Yizhar - zajednička odgovornost“.

U mjestu Yasuf, zapaljen je automobil parkiran pored jedne kuće, dok je na obližnjoj ogradi sprejem ispisan slogan „etiketa s cijenom“. Policija i dužnosnici Izraelskog ureda za koordinaciju i veze (DCL) došli su na mjesto incidenta, no vlasnik automobila nije podnio prijavu.

U mjestu Hares, zapaljen je jedan automobil, a riječi „etiketa s cijenom“ sprejem su ispisane na obližnjem zidu. Vlasnik automobila incident je prijavio Izraelskom uredu za koordinaciju i veze (DCL).

U ranim jutarnjim satima 15. prosinca zapaljena je džamija u palestinskom selu Burka, u blizini divljeg kolonističkog naselja Migron. U selu su sprejem ispisani grafiti „Rat“ i „Mizpe Yizhar“ [divlje kolonističko naselje u kojem su noć prije srušena 2 objekta]. Incident se dogodio ubrzo nakon što su izraelske sigurnosne snage srušile 2 objekta u divljem kolonističkom naselju Mizpe Yizhar. Kad su u 10:55 vojnici i policajci ušli u selo kako bi istražili mjesto incidenta, palestinski su ih mještani počeli gađati kamenjem. Sigurnosne su snage odgovorile ispaljivanjem suzavca i pucnjevima u zrak, te su potom napustile selo oko 10 minuta po dolasku.

Džamija koja je zapaljena u selu Burka osma je džamija zapaljena od 2008. godine. Prema saznanjima kojima raspolaže organizacija B'Tselem, nitko nije procesuiran zbog ovih incidenata.

19. prosinca mještani palestinskog sela Bani Na'im, istočno od Hebrona, pronašli su na jednoj od ograda koje okružuju selsku džamiju sprejem ispisane grafite „Etiketa s cijenom“, „Yizhar“ te slogan protiv proroka Muhameda. B'Tselem nema saznanja o tome je li policija otvorila istragu ovog incidenta.

Mještani palestinske zajednice Khirbet Shuweika, smještene na južnom hebronskom gorju, 21. su prosinca otkrili da su nepoznate osobe polomile grane 30 maslinovih stabala starih oko 20 godina. Na tom su području sprejem ispisane riječi „Etiketa s cijenom“ i „Yizhar“. Podnesena je prijava u izraelskoj policijskoj postaji u Hebronu.

Ovaj nedavni val nasilja dio je trajnog fenomena. Jedan od čimbenika koji mu doprinosi je dugotrajna izraelska politika neprovođenja zakona kad su u pitanju kolonisti i drugi Izraelci koji napadaju Palestince i palestinsku imovinu. Vlasti zadužene za provođenje zakona moraju istražiti, prikupiti dokaze i procesuirati osobe osumnjičene za počinjenje ovih prekršaja, uključujući paljenje džamija i druge postupke koje eufemistički nazivaju „naplaćivanje cijene“. Neke od osoba koje su bile žrtve u gore spomenutim incidentima nisu podnijele prijave izraelskim vlastima jer su izgubile vjeru u izraelski kazneno-pravni sustav.

Pozadina

Nasilje od strane kolonista usmjereno protiv Palestinaca i palestinske imovine dobro je poznata i vrlo raširena pojava. U nekim se slučajevima ovi postupci nazivaju „naplaćivanje cijene“, zbog tvrdnje da su poduzeti kao reakcija na postupke izraelskih vlasti koji su doživljeni kao štetni po projekt kolonizacije. Na primjer, neki od ovih incidenata dogodili su se nakon što je Civilna uprava podijelila naloge o rušenju objekata u kolonističkim naseljima koji su izgrađeni protuzakonito, a neki nakon što su ti objekti srušeni. U drugim je slučajevima do nasilja došlo nakon što su Palestinci napali koloniste.

B'Tselemova dokumentacija pokazuje da sigurnosne snage prisutne na mjestu gdje se odvija kolonističko nasilje često ne interveniraju kako bi zaustavile to nasilje. Zapravo, ponekad te snage aktivno sudjeluju u nasilju. U razdoblju između rujna 2000. i studenog 2011. B'Tselem je službi vojnog državnog odvjetnika uputio 55 prijava vezanih uz sumnju da sigurnosne snage nisu intervenirale kako bi zaustavile kolonističko nasilje. Istraga je otvorena u samo 5 slučajeva; 2 od tih 5 istraga zatvorene su bez poduzimanja ikakvih mjera protiv upletenih vojnika. U 18 slučajeva nije pokrenuta nikakva istraga, dok je u 21 slučaju B'Tselem obaviješten da su postupci u vezi prijavljenih incidenata u tijeku. U 11 slučajeva B'Tselem nije primio nikakav odgovor.


Izvor: 29 Dec. '11: Settler violence against Palestinians and Palestinian property, December 2011


DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Ali Abunimah: Washing Your Hands of Khader Adnan: My response to weasel words of EU's Catherine Ashton
As Adnan wrote weeks ago:
"The Israeli occupation has gone to extremes against our people, especially prisoners. I have been humiliated, beaten, and harassed by interrogators for no reason, and thus I swore to God I would fight the policy of administrative detention to which I and hundreds of my fellow prisoners fell prey."
Addressing you and other members of the "international community" he wrote: "I hereby assert that I am confronting the occupiers not for my own sake as an individual, but for the sake of thousands of prisoners who are being deprived of their simplest human rights while the world and international community look on."
"It is time the international community and the UN support prisoners and force the State of Israel to respect international human rights and stop treating prisoners as if they were not humans."
But you decided to look away. Your weasel-worded statement merely "requests the government of Israel to do all it can to preserve the health of Mr. Adnan and handle this case while abiding by all legal obligations under international law." You even affirmed Israel's right to use administrative detention.
Read more...

Video: Raymond McCartney, former Irish hunger striker in message of support to Khader Adnan
Raymond McCartney, the former Irish hunger striker and current Member of Northern Ireland's Legislative Assembly for Sinn Féin is the latest from Ireland to send a message of solidarity to Palestinian political prisoner Khader Adnan, who is entering his 63rd day of hunger strike protesting administrative detention, a policy started by the British and which is illegal under international law.
Read more...


BAHREIN:
Three US citizens arrested and deported by Bahraini Authorities
Medea Benjamin stated, "Despite the government's efforts to keep us out, I am happy to have had a chance to be with the people of Bahrain and witness their courage and determination to win their rights. I leave this country disgusted by the government's cruelty and inspired by the people's resistance. I am certain they will be triumphant."
Read more...


EX-JUGOSLAVIJA:
Zabranjeni bez zabrane (video)
Banned without ban (video)

Izrael namjerava prisilno ukloniti beduinske zajednice na Zapadnoj obali radi širenja kolonističkih naselja

Informacije iz članka Israel to forcibly remove bedouin communities in settlements push Guardianove dopisnice iz Jeruzalema Harriet Sherwood od 5. prosinca 2011. koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.


U skladu s izraelskim planom za širenje velikog židovskog kolonističkog naselja Ma'ale Adumim izraelske vlasti namjeravaju prisilno, sa zemlje na kojoj su živjele 60 godina, preseliti oko 20 beduinskih zajednica s područja između Jeruzalema i Jerihona.

Raseljavanje oko 2300 članova beduinskog plemena Jahalin, 2/3 kojih su djeca, trebalo bi započeti slijedeći mjesec. Izraelske vlasti obitelji nameravaju preseliti sa Zapadne obale na jedno područje u blizini gradskog odlagališta otpada na rubu Jeruzalema.

Beduini se žale da će ovaj potez izložiti opasnosti njihovo zdravlje, uskratiti im pristup zemlji na kojoj pase njihova stoka i ugroziti njihov tradicionalni način života. Upozoravaju da je održivost njihovih postojećih zajednica ozbiljno narušena rastom židovskih kolonističkih naselja, uspostavom vojnih zona, rušenjem domova i torova za životinje, te gradnjom autoputa koji siječe kroz njihove kampove.

Ovaj plan o preseljenju je tek prvi dio dugoročnijeg programa uklanjanja oko 27 000 beduinskih Arapa iz „Zone C“, koja pokriva 62% Zapadne obale i pod izraelskom je vojnom kontrolom.

Beduinske zajednice nisu službeno obaviještene o ovom planu, već ga je izraelska civilna uprava, vojno tijelo koje upravlja „Zonom C“, otkrila jednoj UN-ovoj agenciji.

Ravnatelj civilne uprave je posjetio Khan al-Ahmar prije 3 tjedna i usmeno upozorio beduine da će biti uklonjeni sa svoje zemlje, tvrdi Eid Hamis Swelem Jahalin (46) koji je rođen u kampu u Khan al-Ahmaru. „Rekao je da ova zemlja pripada vladi, da smo ovdje ilegalno. Odgovorio sam mu da ovdje živim od prije 1967. godine, od prije nego ste vi došli u našu zemlju.“

Ove male zajednice na pustim stjenovitim brdima koja se protežu prema Mrtvom moru žive u teškim životnim uvjetima, bez struje, tekuće vode, usluga zbrinjavanja otpada, asfaltiranih cesta i zdravstvenih ustanova. Beduini žive u improviziranim domovima izrađenim od drva, valovitog čelika i cerada.

Za razliku od beduinskih zajednica, obližnja židovska kolonistička naselja spojena su na javne mreže i koriste javne usluge. Ma'ale Adumim, u kojem živi 40 000 ljudi i koje se izdiže poviše zajednica plemena Jahalin, ima 21 školu, 80 dječjih vrtića, mrežu javnog prijevoza, knjižnice, bazene za plivanje i trgovačke centre.

Izrael je područje na kojem žive jahalinski beduini odredio za širenje Ma'ale Adumima. Mnogi Palestinici u ovome vide dio strateškog plana da se zatvori prsten židovskih kolonističkih naselja koji će odsjeći istočni Jeruzalem od ostatka Zapadne obale. Protežući se do Jordanske doline, prošireni Ma'ale Adumim će također Zapadnu obalu presjeći na 2 dijela.

„Žele s cijelog područja ukloniti beduine i umjesto nas naseliti koloniste. Neće biti nikakve palestinske države,“ kaže Hamis. Sva su židovska kolonistička naselja na Zapadnoj obali uključujući istočni Jeruzalem protuzakonita prema međunarodnom pravu.

Jahalini su prvotno živjeli u pustinji Negev, iz koje su izbjegli ili su istjerani nakon stvaranja države Izrael 1948. Danas je ovo veliko pleme raštrkano diljem Zapadne obale. Oni kojima prijeti preseljenje tvrde da su unajmili zemlju od njenih palestinskih vlasnika koji žive u obližnjem selu Anata. No izraelske vlasti tvrde da zemlja sada pripada državi, te da su njihovi domovi, torovi za životinje i male škole izgrađeni bez dozvola – koje je praktički nemoguće dobiti – te da će zbog toga biti srušeni.

Svih 257 obitelji plemena Jahalin u 5 sela smještenih uz autoput između Jeruzalema i Mrtvog mora primile su naloge o rušenju.

Školi koju pohađaju njihova djeca, izgrađenoj prije 2 i pol godine od starih automobilskih guma i blata, također prijeti rušenje, zbog pritiska koji vrše obližnji kolonisti.

U civilnoj upravi tvrde da ovi planovi o uklanjanju palestinskih mještana nisu konačni, te da izraelske vlasti pokušavaju pronaći prihvatljivo rješenje za beduine čije su zajednice „protuzakonito smještene“.

Na području koje se predlaže kao mjesto na koje bi se preselili već živi oko 4000 Jahalina koji su deložirani iz svojih kampova sredinom 1990-tih. U UN-u tvrde da to mjesto „ ne udovoljava minimalnim standardima u pogledu udaljenosti od gradskih odlagališta otpada … prethodno preseljene obitelji prijavljuju negativne posljedice, uključujući zdravstvene poteškoće, gubitak sredstava za život, pogoršane uvjete života, gubitak plemenske kohezije i eroziju tradicionalnog stila života“.


Izvor i više informacija: Israel to forcibly remove bedouin communities in settlements push

Kolonistička naselja: Prepreka postizanju mira

Informacije iz informativnog članka Settlements: An Obstacle to Peace koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

Uvod

Gotovo odmah po okupaciji koja je uslijedila nakon rata 1967. Izrael je počeo kolonizirati Zapadnu obalu i Pojas Gaze. Izraelski kolonisti počeli su stvarati „isključivo židovska“ naseljena područja koja je čvrsto branila izraelska vojska. Od njihovog nastanka kolonistička naselja i njihovo stanovništvo nastavili su rasti i širiti se po palestinskom teritoriju, anektirajući velike dijelove Zapadne obale (Izrael se iz Pojasa Gaze „povukao“ 2005.). Sva su kolonistička naselja pod kontrolom izraelske vlade i njene vojne uprave. Nije moguće stvoriti održivu palestinsku državu bez potpunog uklanjanja kolonističkih naselja i njihovog stanovništva sa Zapadne obale.

Međunarodno pravo

Izraelska kolonistička naselja na Zapadnoj obali predstavljaju očito kršenje međunarodnog prava, uključujući Četvrtu ženevsku konvenciju i Haški pravilnik. Članak 49 Četvrte ženevske konvencije zabranjuje okupacijskim silama da građane vlastite države prebacuju na okupirani teritorij, a Haški pravilnik zabranjuje okupacijskoj sili da mijenja krajolik okupiranog teritorija osim za vojne svrhe i u korist lokalnog stanovništva.

Prema B'Tselemu, izraelskoj organizaciji za ljudska prava na okupiranim područjima:

„Uspostava kolonističkih naselja prouzročila je kršenja prava koja Palestincima jamči međunarodno pravo ljudskih prava. Između ostalih povreda, kolonistička naselja krše pravo na samoodređenje, jednakost, vlasništvo, adekvatan životni standard, te slobodu kretanja.

Protuzakonitost kolonističkih naselja prema međunarodnom humanitarnom pravu ne utječe na status kolonista. Kolonisti po svim standardima predstavljaju civilnu populaciju koja uključuje djecu i koja ima pravo na posebnu zaštitu. Iako su neki od kolonista ujedno i pripadnici sigurnosnih snaga, ta činjenica nema nikakav utjecaj na status ostalih stanovnika kolonističkih naselja.“

Brojne međunarodne organizacije i tijela, uključujući Ujedinjene narode, Međunarodni sud pravde, Europsku uniju, Amnesty International i Human Rights Watch, kolonistička su naselja prozvali protuzakonitim i pozvali Izrael da zaustavi svu gradnju u kolonističkim naseljima.

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda prihvaćene su rezolucije koje osuđuju Izrael zbog gradnje kolonističkih naselja, uključujući UN-ove rezolucije 446, 452, 465, 471 i 476. Sve one utvrđuju da izraelska kolonistička naselja nemaju nikakvu zakonitost i jednoglasno ih označavaju kao protuzakonita prema međunarodnom pravu.

Odmah nakon što je Izrael zauzeo Zapadnu obalu i Pojas Gaze Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda pozvalo je Izrael da se povuče s tog teritorija. Osuđujući postupke Izraela Vijeće sigurnosti prihvatilo je UN-ovu rezoluciju 242. Ta rezolucija poziva na „povlačenje izraelskih naoružanih snaga s teritorija okupiranog tijekom nedavnog sukoba“. Izrael se oglušuje na rezoluciju i nastavlja svoju vojnu okupaciju Zapadne obale i širenje kolonističkih naselja, a Pojas Gaze je pretvorio u zatvor na otvorenom.


Činjenice i statistički podaci

Kolonistička naselja

Trenutno na Zapadnoj obali postoji 121 službeno izraelsko kolonističko naselje, dok ih je još 12 izgrađeno na zemlji koju je Izrael anektirao Jeruzalemu. Tom broju treba dodati i više od 100 neslužbenih divljih kolonističkih naselja i desetke tisuća ara palestinske zemlje koja je osigurana za njihovu izgradnju. Prema podacima Izraelskog središnjeg ureda za statistiku (ICBS), u rujnu 2009. je broj kolonista koji žive na Zapadnoj obali, ne računajući istočni Jeruzalem, dosegao 310 200. Procijenjeno je da je krajem 2008. godine u židovskim četvrtima izgrađenim na zemlji anektiranoj Jeruzalemu živjelo gotovo 194 000 osoba. Ukupna kolonistička populacija čini 6,5% izraelskog stanovništva (za više informacija vidi B'Tselem Annual Report, 2009)

Do 2008. kolonističko je stanovništvo (isključujući u istočnom Jeruzalemu) raslo mnogo brže (4,7%) od općeg stanovištva (1,6%). 2007. kolonističko je stanovništvo (isključujući istočni Jeruzalem) poraslo za 4,5%, dok se opće stanovništvo povećalo za 1,5%. Oko 40% prirasta stanovništva u kolonističkim naseljima čine Židovi koji su u kolonistička naselja emigrirali iz Izraela i inozemstva.

Prema podacima Palestinskog središnjeg ureda za statistiku, na kraju 2009. godine broj kolonista na Zapadnoj obali dosegao je 517 774, od čega ih više od polovice živi u jeruzalemskom guverneratu. Prema istom izvoru, broj kolonista koji žive u izraelskim kolonističkim naseljima u Palestini povećao se za više od 40 puta tijekom razdoblja između 1972. i 2009. godine.

Unatoč protuzakonitosti kolonističkih naselja, gradnja se ubrzano nastavlja. 2009. započeta je gradnja na 1703 stambene jedinice u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali (ICBS). 2006. započeta je gradnja 1518 stambenih jedinica, 2007. započeta je gradnja 1471 stambene jedinice i 2008. započeta je gradnja 2107 stambenih jedinica. 2009. godine dovršena je gradnja 2077 stambenih jedinica. Izraelski središinji ured za statistiku (ICBS) je također objavio da je u prosincu 2009, ubrzo nakon nametanja moratorija na gradnju, ukupno 2778 stambenih jedinica u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali bilo u različitim fazama izgradnje (za više informacija vidi http://www.fmep.org/reports/archive/vol.-20/no.-3/settlement-timeline).

Postoje također i nepriznata kolonistička naselja, koja se u medijima nazivaju „položajima“ ili na divlje izgrađenim kolonističkim naseljima. Nije moguće iznijeti točan broj divljih kolonističkih naselja, no procjenjuje se da se taj broj kreće oko 100 ili više. Ova su kolonistička naselja obično vrlo mala i njihov se broj stalno mijenja. Iako su ona protuzakonita i prema izraelskom zakonu, vlada nastavlja financirati njihovu izgradnju.

Istočni Jeruzalem

Jedno od najprijepornijih pitanja koje iscrpljuje mirovni proces je pitanje istočnog Jeruzalema. Prema međunarodnom pravu, istočni Jeruzalem je okupirani teritorij, što znači da Izrael na njega nema pravo zato što ga je vojno zauzeo, a izraelskim se operacijama na tom području krše Četvrta ženevska konvencija i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, te Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Izrael se oglušuje na uzaludne neprekidne pozive na poštivanje međunarodnog prava: Mirovni plan Road Map for Peace iz 2003. od Izraela je tražio da prekine svo širenje kolonističkih naselja, a Bliskoistočni Kvartet ponovno je naglasio važnost tog zahtjeva 2009, osudivši kontinuirane planove širenja kolonističkih naselja u istočnom Jeruzalemu. Kvartet je od Izraela zatražio da zamrzne svu gradnju „uključujući onu za prirodni prirast“, ukloni divlja kolonistička naselja uspostavljena nakon ožujka 2001. i „suzdrži se od rušenja kuća i deložacija u istočnom Jeruzalemu“.

Unatoč tome, Izrael nastavlja provoditi svoju nepokolebljivu strategiju s ciljem istjerivanja Palestinaca s tog područja i poticanja židovskog naseljavanja na to područje. Od kad je Izrael zauzeo grad 1967, gotovo 200 000 Židova se preselilo u istočni Jeruzalem. Izrael je 2010. najavio planove za izgradnju 1600 novih domova na tom području. Organizacija Peace Now tvrdi da je time broj planiranih domova u istočnom Jeruzalemu prešao 8000. U svibnju 2010. počela je gradnja 14 stambenih jedinica u Ras al-Amudu, četvrti u kojoj živi 14 000 Palestinaca. „Ako pogledate 2009. i 2010. godinu, shvatit ćete kakav je tred. Tred je masivna ekspanzija“, tvrdi Arieh King, koji vodi skupinu koja kupuje zemlju za Židove u istočnom Jeruzalemu i drugim područjima. Tvrdi da je cilj njegove organizacije stvoriti „židovski kontinuitet“ od Jeruzalema do kolonističkih naselja na Zapadnoj obali, zahvaljujući čemu će ih kasnije biti teže odvojiti. Izraelski ministar unutarnjih poslova Eli Yishai je izjavio da Izrael nikada neće prestati graditi u istočnom Jeruzalemu, dijelu grada koji bi trebao biti glavni grad palestinske države.

Kolonističko nasilje

Kolonističko nasilje usmjereno protiv Palestinaca je svakodnevna pojava. Većina kolonističkih domaćinstava posjeduje oružje, a Palestinci su izloženi stalnom uznemiravanju, krađi zemlje u privatnom vlasništvu, čupanju maslinovih stabala, pucnjavi iz vatrenog oružja, ometanju radova palestinskih poljoprivrednika… Brojne međunarodne organizacije su osudile nasilje koje nad Palestincima provodi manjinska kolonistička populacija.

Slučaj Hebron

Grad Hebron je na zlu glasu zbog kolonističkog nasilja. Od 290 zabilježenih nasilnih izgreda kolonista tijekom 2008. godine na cijeloj Zapadnoj obali, 42% ih se dogodilo u Hebronu. Manjina izraelskih kolonista naselila se u središte grada usred palestinskog stanovništva. Prema podacima Privremenih međunarodnih promatrača u gradu Hebronu (TIPH) u Hebronu živi oko 500 izraelskih kolonista, dok ih dodatnih 7000 živi u kolonističkim predgrađima. Istovremeno u gradu Hebronu živi oko 170 000 Palestinaca. Izraelski kolonisti u Hebronu su naročito agresivni i silom zauzimaju palestinske kuće u gradu u svom pokušaju da iskorijene lokalno stanovništvo. U tom su gradu nasilni incidenti redovita pojava. Prema TIPH-u:

„U travnju 2002. izraelska je vojska zauzela kontrolu nad cijelim gradom. Trajne osmatračnice izgrađene su u zoni H1 2005. Od tada izraelska vojska djeluje na cijelom području u suprotnosti sa sporazumima.

Više od 100 cestovnih blokada, ograda, zidova i kontrolnih točaka postavljeno je u središtu grada oko kolonističkih naselja i cesta koje do njih vode. Na ovaj su način odvojeni židovski kolonisti od palestinskih stanovnika i onemogućena je sloboda kretanja.

Zbog ograničenja i nasilja povezanih s kolonističkim naseljima, kao i zbog dugih policijskih satova, veliki su dijelovi starog grada napušteni. Vojnom je naredbom zatvoreno nekoliko glavnih trgovačkih ulica.“

Kolonistička naselja imaju izrazito negativan ekonomski učinak na hebronsku palestinsku zajednicu.

Izraelske udruge za ljudska prava dokumentirale su teške okolnosti koje otežavaju svakodnevni život Palestincima. B'Tselem i Udruženje za građanska prava u Izraelu objavili su potkraj 2006. da je više od 40% palestinskih stanova u centru grada ispražnjeno, te da je zatvoreno 75% palestinskih tvrtki zbog teških životnih uvjeta koje uzrokuju kolonističko uznemiravanje i restriktivna politika izraelske vojske.


Izvor i više informacija: Settlements: An Obstacle to Peace


DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Flashpoints with Dennis Bernstein: Interview with Barbara Lubin, Executive Director, and Ziad Abbas, Associate Director, of MECA (audio)

Salvaging September: an ICAHD Statement Regarding the Palestinian Statehood Initiative at the UN
As non-Palestinians, ICAHD activists do not advocate for a particular solution to the Israel-Palestine conflict. Overall, we subscribe to the three basic principles embodied in the Palestinian Civil Society Call: (1) ending its occupation and colonization of all Arab lands and dismantling the Wall;
(2) recognizing the fundamental rights of the Arab-Palestinian citizens of Israel to full equality; and
(3) respecting, protecting and promoting the rights of Palestinian refugees to return to their homes and properties as stipulated in UN resolution 194. Believing that it is the Palestinian people's right to determine what they consider a just peace and it is our role as their Israeli partners to support them – with one caveat: that any solution be inclusive of all the people residing in Palestine/Israel – we will follow the lead of our Palestinian partners regarding particular initiatives or resolutions to the conflict. As non-Palestinians, we find ourselves in a bind regarding “September.” During the months leading up to the approach to the UN in late September, and especially in the last couple weeks, we have received mixed messages from our Palestinian civil society partners. Most Palestinians in the Occupied Territories and Israel seem to be sitting out the September initiative at the UN – although Marwan Barghouti did issue an impassioned plea for international support and involvement from his prison cell. One influential Palestinian commentator has called September a “non-event;” others, especially in the Palestinian Diaspora, are actively opposing it.
Read more...

The Children Lose, Again (video)

British Policy in Mandate Palestine: Institution Building and the Thwarting of a Palestinian State
In order to understand the current dilemmas of Palestinian political leadership and the continuing statelessness of the Palestinians, it is helpful to examine how British policy influenced institutional development and power dynamics during the mandate era, the remnants of which are still clearly visible today. British policies toward the Jewish and Arab communities in Palestine during the British Mandate period greatly influenced the defeat of the Palestinians, and the emergence of the state of Israel in 1948. Although the British attempted to maintain an appearance of balance and neutrality in which they proclaimed, “that Arabs and Jews would live in harmony together,” and in which they publicly denied Zionist aims for statehood, their policy was far from even-handed between the two parties. While the British did adjust their policy according to events unfolding on the ground over time, and did sometimes display pragmatism and sympathy to Palestinian grievances, British policies largely favored Zionist goals and aims. This was particularly true of British policy regarding the creation of para‐state mechanisms and institution building during the Mandate.
Read more...

Oakland museum cancels Palestinian kids' war art
Yet it wouldn't have been the first time the museum has featured wartime art by children. In 2007, it exhibited paintings made during World War II by American children in the Kaiser shipyard child care center. The art featured images of Hitler, burning airplanes, sinking battleships, empty houses and a sad girl next to a Star of David. In 2004, art by Iraqi children hung on the museum's walls. The pictures, made shortly after the U.S. invasion, included a picture of a helicopter shooting into a field of flowers.
Read more…

Oakland museum cancels exhibition created by Palestinian children
These and other artwork created by Palestinian children ages 6-14 were to have been included in "A Child's View of Gaza," which was to open with a day of cartooning workshops and poetry readings. Hilmon Sorey, chairman of MOCHA's board of directors wrote in a statement that while the museum supports art that fosters "insight and understanding," an exhibit of art about the Israeli-Palestinian conflict was "not appropriate for an open gallery accessible by all children."
Read more…

See some banned Palestinian children's art


HRVATSKA:
Najmlađa žrtva silovanja imala je šest, najstarija 80 godina (video)
No njihovi su iskazi ostali u nečijim ladicama. Iako ih je većina zapamtila imena svojih mučitelja, od kojih su mnogi bili njihovi prijeratni poznanici ili susjedi, procesi uopće nisu pokrenuti. Što je još gore, o njihovim se patnjama ne govori, o njima nitko ne priča, broj silovanih nije poznat, jer žrtve silovanja u sustavu uopće ne postoje iako je najmlađa žrtva imala samo šest godina, a najstarija 80!
Pročitajte više…

Ilegalna kolonistička naselja na okupiranoj Zapadnoj obali (B'Tselemov izvještaj iz 2010.) (linkovi na sve postove)

Linkovi na sve postove s djelomičnim prijevodom izvještaja o izraelskim kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali BY HOOK AND BY CROOK Israeli Settlement Policy in the West Bank koji je u srpnju 2010. objavila izraelska organizacija za ljudska prava na okupiranim palestinskim područjima B'Tselem:

Ilegalna kolonistička naselja na okupiranoj Zapadnoj obali (B'Tselemov izvještaj iz 2010.) – 1. dio

Ilegalna kolonistička naselja na okupiranoj Zapadnoj obali (B'Tselemov izvještaj iz 2010.) – 2. dio

Izvještaj se u cijelosti na engleskom (zajedno s kartama nekih kolonističkih naselja) može pročitati na ovom linku.

Ilegalna kolonistička naselja na okupiranoj Zapadnoj obali (B'Tselemov izvještaj iz 2010.) – 2. dio

(slika: B'Tselem)

2. dio djelomičnog prijevoda izvještaja o izraelskim kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali BY HOOK AND BY CROOK Israeli Settlement Policy in the West Bank koji je u srpnju 2010. objavila izraelska organizacija za ljudska prava na okupiranim palestinskim područjima B'Tselem i koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku. Izvještaj na linku također sadrži karte nekih ilegalnih izraelskih kolonističkih naselja na Zapadnoj obali.
Link na 1. dio: Ilegalna kolonistička naselja na okupiranoj Zapadnoj obali (B'Tselemov izvještaj iz 2010.) – 1. dio


Četvrto poglavlje
Pogodnosti i ekonomski poticaji za koloniste i kolonistička naselja
[…]

Međunarodno pravo zabranjuje okupacijskoj zemlji da svoje građane seli na okupirani teritorij. Kako bi izbjegao ovu zabranu, Izrael tvrdi da izraelski državljani dobrovoljno odabiru živjeti u kolonističkim naseljima i da zbog toga uspostavljanje kolonističkih naselja ne predstavlja kršenje međunarodnog prava.

Ova je tvrdnja neutemeljena. Poticanje civila da se nastane u kolonističkim naseljima i razvijanje gospodarskih projekata u kolonističkim naseljima i njihovoj okolici bili su i ostaju deklarirana politika svake izraelske vlade. Vlade daju trenutačne znatne novčane olakšice i poticaje Izraelcima različitih društveno-ekonomskih skupina – onima slabijeg imovinskog statusa, onima koji su financijski osigurani, sekularnim, nacionalistički-religioznim i ultraortodoksnim Izraelcima – u obliku jeftinog, kvalitetnog stambenog zbrinjavanja, olakšica u obrazovanju i socijalnoj pomoći kakve ne bi mogli dobiti da žive u zajednicama u Izraelu.

[…]

A. Pogodnosti koje uživaju Područja državnog prioriteta
Zajednice koje su određene kao Područja državnog prioriteta u Izraelu imaju pravo na neke povlastice. Područje cijele Zapadne obale također je definirano kao Područje državnog prioriteta, a kolonistička naselja zbog toga imaju pravo na slične pogodnosti. Olakšice i poticaje primaju sami kolonisti, na području stanovanja, obrazovanja, industrije, poljoprivrede i turizma, a primaju ih i kao dodatnu potporu izraelske lokalne vlasti i gospodarski projekti na Zapadnoj obali.

Kolonisti dobivaju olakšice unatoč činjenici da ih je većina financijski osigurana:
[…]

B. Analiza olakšica i poticaja za koloniste – u prošlosti i danas
Gotovo je nemoguće izračunati vrijednost olakšica koje se daju kolonističkim naseljima i kolonistima kao Područjima državnog prioriteta, obzirom da vladina ministarstva prikrivaju dokumentaciju o novcu koji se iz njihovih proračuna izdvaja i usmjerava u kolonistička naselja. […]

Olakšice u stanovanju – Za razliku od situacije u Izraelu, gdje se velika većina gradnje izvodi privatno, većinu gradnje u kolonističkim naseljima pokreću Ministarstvo graditeljstva i stanovanja i Izraelska zemljišna uprava. Ta su tijela odgovorna za dodjelu olakšica i poticaja u stanovanju, zahvaljujući kojima je cijena stanovanja u kolonističkim naseljima znatno niža i omogućena brza i laka kupnja prostranijih i kvalitetnijih stanova od onih koji su dostupni u Izraelu.

Ministarstvo graditeljstva i stanovanja status Područja državnog prioriteta koja imaju pravo na olakšice priznaje 104 kolonističkim naseljima. Od tog broja, 91 kolonističko naselje, koje čini 75% svih kolonističkih naselja, ima pravo na maksimalne olakšice kao Područje državnog prioriteta A; 12 kolonističkih naselja imaju pravo na olakšice koje se dodjeljuju na Područjima državnog prioriteta B – koje ne uključuju doprinos ministarstva u izgradnji infrastrukture za stanove; a samo 1 kolonističko naselje (Sal'it) ima pravo na olakšice koje se dodjeljuju na Područjima državnog prioriteta C. […]

Neke olakšice mogu koristiti samo kolonistička naselja, a ne sve zajednice klasificirane kao Područja državnog prioriteta A. […]

Do državnog Plana gospodarskog oporavka iz lipnja 2003, olakšice su također uključivale subvencije kupcima stanova u Područjima državnog prioriteta. Te su subvencije zamijenjene povećanom subvencijom za otplatu hipoteka koje je odobrilo Ministarstvo graditeljstva i stanovanja, a koja pokriva znatan dio kupovne cijene stana. […]

Stanovnici kolonističkih naselja na Području državnog prioriteta A imaju pravo i na automatsko subvencioniranje hipoteke, što uključuje 1500 dodatnih bodova pri izračunu iznosa pomoći. Ti bodovi služe za produžetak razdoblja u kojem kolonist ima pravo na primanje pomoći i roka otplate hipoteke, te omogućuju izbor uvjeta otplate.

Ministarstvo graditeljstva i stanovanja također daje i jedan drugi oblik pomoći za novu gradnju – drugu, dvostruku hipoteku koju subvencionira država. U razdoblju između 1997. i 2002. godine to je ministarstvo u te hipoteke uložilo 419 milijuna novih izraelskih šekela za 1800 stanova u 68 zajednica, velikom većinom u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali. […]

Ove su pogodnosti dramatično utjecale na korištenje hipoteka koje daje Ministarstvo graditeljstva i stanovanja. Prema istraživanju Centra Adva, vladine su hipoteke u 2000. godini dodijeljene za 37,5 % kupnji stanova u kolonističkom naselju Betar Illit. 2001. godine taj je postotak iznosio 23,2%, a 2002. 24,3%. U razdoblju od 2000. do 2002. godine kolonisti na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze su bili populacija koja je koristila najviše vladinih hipoteka, 3 puta više nego stanovnici zajednica unutar Izraela – 5,6% stanova prodanih 2000, 4,3% 2001. i 3,6% 2002. u kolonističkim naseljima, za razliku od 1,3% 2000. i 2001. i 1,2% 2002. godine u Izraelu.

[…]

Jedna je druga provjera, koju je proveo državni revizor, pokazala da je u razdoblju od 2000. do 2002. godine Ministarstvo graditeljstva i stanovanja za gradnju stanova u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze i na Golanskoj visoravni dalo pomoć u iznosu 5,5 puta većem od iznosa pomoći koja je dodijeljena za stanove na Području državnog prioriteta unutar Zelene linije. Kolonistička naselja su dobila 63% pomoći koja se daje Području državnog prioriteta A, iako kolonističko stanovništvo čini samo 42% stanovništva koje živi na Područjima državnog prioriteta. Pomoć, koja je bila namijenjena za financiranje infrastrukture, javnih institucija i planiranje, iznosila je 36 024 novih izraelskih šekela po stanu u kolonističkim naseljima, za razliku od 10 166 novih izraelskih šekela po stanu unutar Zelene linije.

Olakšice u obrazovanju – Olakšice u sferi obrazovanja, koje daje prvenstveno Ministarstvo prosvjete, čine kolonistička naselja privlačnijima, naročito za mlado, homogeno stanovništvo s relativno velikim brojem djece, poput vjersko-nacionalističkog i ultraortodoksnog stanovništva. Te olakšice uključuju provedbu Zakona o besplatnom obveznom obrazovanju od 3. godine života, produljenje školskog dana u vrtićima i školama do 15:30 sati, produljenje školske godine za dodatnih mjesec dana, plaćanje 90-100% putnih troškova za prijevoz do obrazovne institucije, plaćanje pristojbi za prijemni ispit za upis na fakultete. Imaju prioritet i kod dodjele studentskih stipendija.

Učitelji koji žive u kolonističkim naseljima izravno dobivaju olakšice, čime njihove plaće postaju za 12-20% veće od plaća učitelja koji žive unutar Zelene linije. Tu su uključeni vladina isplata 75% troškova koji se odnose na isplatu plaća, svi putni troškovi (čak i tijekom godine kad su odsutni radi usavršavanja), 80% troškova unajmljivanja stambenog prostora, uplata učiteljskog udjela u njihov fond za trajno obrazovanje (hishtalmut), promicanje seniorstva, i djelomično financiranje školarina za akademske studije. Ove pogodnosti utječu na broj kolonista koji odabiru rad u obrazovanju: 25,1% svih zaposlenih osoba u kolonističkim naseljima, što je dvostruko više od državnog prosjeka od 12,9%.

Budući da su kolonistička naselja definirana kao Područja državnog prioriteta, ona uživaju dodatne olakšice, uključujući veće subvencije lokalnim vlastima za pokrivanje troškova obrazovanja, 20% više školskih sati u osnovnim školama, dodatne školske sate ovisno o pedagoškim potrebama, financiranje punog iznosa za uspostavu i rad kompjuterskih sustava u školama i subvencija od 100 000 novih izraelskih šekela za svaki društveni centar, kako bi se potaklo naseljavanje novog kolonističkog stanovništva.

Iznosi predviđeni za dodjelu javnim institucijama u kolonističkim naseljima – poput centara za čuvanje djece, knjižnica i društvenih centara – veći su od onih u Izraelu i dosežu 6500 novih izraelskih šekela po stanu u kolonističkom naselju, za razliku od 4200 novih izraelskih šekela po stanu unutar Izraela. […]

Olakšice u industriji – Izrael je uspostavio oko 13 industrijskih zona u okolici kolonističkih naselja, najveće su Mishor Adummim, koja se nalazi istočno od kolonističkog naselja Ma'ale Adummim, te Barkan u okolici kolonističkog naselja Ariel. Nekih godina, poput 1997-2001, Ministarstvo trgovine i industrije je uložilo oko 20% svog razvojnog proračuna u te industrijske zone, potrošivši ukupno 237 milijuna novih izraelskih šekela.

K tome, Izraelska zemljišna uprava za 69% smanjuje najamnine za zemlju namijenjenu za industrijsku uporabu, turizam i trgovinu na Području državnog prioriteta A. U zajednicama svrstanim pod poljoprivredne, ova olakšica uključuje dodjelu 150 dunuma zemlje za zapošljavanje – što je dvostruka površina u odnosu na zemlju koja se u istu svrhu dodjeljuje na područjima koja nisu svrstana pod Područja državnog prioriteta.

U skladu sa Zakonom o poticanju kapitalnih ulaganja Ministarstvo industrije i trgovine tvornicama daje i druge olakšice. One uključuju subvencioniranje 24% ulaganja, olakšice kod plaćanja poreza na prihod, veće subvencije za istraživanje i razvoj do 60% troškova svakog projekta, i pomoć pri zapošljavanju radnika, na području djelatnosti koje odobrava Centar za ulaganja pri Ministarstvu industrije i trgovine. Štoviše, Izrael nadoknađuje tvornicama u kolonističkim naseljima plaćanje poreza koji na njihove proizvode nameće Europska unija, koja smatra da ti proizvodi nemaju pravo na carinske olakšice navedene u Ugovoru o slobodnoj trgovini s Izraelom.

Unatoč znatnom ulaganju, važnost industrijskog sektora u kolonističkim naseljima je marginalna. Tek 4600 osoba, 1,3% zaposlenih u industriji u Izraelu, radi u izraelskim industrijskim zonama na Zapadnoj obali, a dodana vrijednost po svakom radniku na tim područjima je manja od one unutar Izraela.

Olakšice u poljoprivredi – Proračun Ministarstva poljoprivrede uključuje vladine troškove u sklopu Odjela za kolonizaciju Svjetske cionističke organizacije, nevladinog tijela koje djeluje kao glavna poluga vlade u pružanju potpore kolonističkim naseljima. U državnom proračunu za 2009/2010. godinu Odjel za kolonizaciju namijenio je 143 milijuna novih izraelskih šekela za „razvoj regionalnih sastavnica“ na Zapadnoj obali, Golanskoj visoravni i u Galileji. […]

Ministarstvo poljoprivrede zajednice u Jordanskoj dolini i ostatak kolonističkih naselja svrstava u Administrativno razvojno područje A. Kao takva ta naselja imaju pravo na subvencije za osnivanje poljoprivrednog poduzeća u vrijednosti od do 25% ulaganja, subvencioniranje poljoprivredno-turističkih projekata (preše za masline, vinogradi, male mljekare) i porezne olakšice na dobit u rasponu od 25-30% i na ulaganja.

Vlada također obeštećuje poljoprivrednike u kolonističkim naseljima za gubitak prihoda koji nastaje uslijed plaćanja carinske pristojbe koju na njihove proizvode nameću zemlje Europske unije.

Ove olakšice i poticaji prvenstveno pomažu kolonistima u Jordanskoj dolini, koji se uglavnom bave poljoprivredom za izvoz. Pomažu i projektima pojedinačnih kolonista u ruralnim kolonističkim naseljima koja razvijaju lokalne poljoprivredne projekte.

Porezne olakšice – Većina stanovnika kolonističkih naselja koristila je olakšicu smanjenja poreza na prihod od 7% sve dok ono nije ukinuto Planom gospodarskog oporavka iz 2003. Nema službenih podataka o novčanoj vrijednosti ove olakšice, već postoje samo različite procjene koje se odnose na različita vremenska razdoblja. Dror Tzaban je došao do podatka da je samo 2001. godine 36 320 poreznih obveznika na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze iskoristilo porezne olakšice u iznosu od ukupno 163 milijuna novih izraelskih šekela, u prosjeku 4487 novih izraelskih šekela po poreznom obvezniku. Ova se olakšica dodjeljuje iako je društveno-gospodarska situacija u većini kolonističkih naselja relativno vrlo dobra. […]

Lokalni porezi su u kolonističkim naseljima niži od onih u Izraelu, iako većina kolonista ima relativno visoke prihode. Prema podacima Centra Adva, u razdoblju od 2000. do 2006. godine prihodi lokalnih vlasti od poreza i pristojbi u kolonističkim su naseljima iznosili 2130 novih izraelskih šekela po stanovniku, što je oko 60% od iznosa koji su po glavi stanovnika u obliku prihoda od poreza i pristojbi primale lokalne vlasti unutar Izraela, koji je bio 3496 novih izraelskih šekela. Ovaj je prihod niži čak i od onog u gradovima u razvoju u Izraelu, koji je iznosio 3174 novih izraelskih šekela po stanovniku.


Olakšice za kolonistička naselja
Vlada također uplaćuje sredstva u proračune izraelskih lokalnih vlasti na Zapadnoj obali, financiranjem vladinih usluga i davanjem subvencija vlastima za poravnavanje proračuna koji su u deficitu.

Lavovski komad proračuna određen za vladine usluge namijenjen je za učiteljske plaće. Vlada također financira uspostavu i rad klinika za majke i djecu, plaće socijalnih radnika, funkcioniranje sigurnosnih prostorija, kupnju sigurnosnih vozila, te izgradnju sinagoga, društvenih centara, centara za dnevni boravak i infrastrukture poput gradskih trgova i semafora. […]

I ovdje, nastavljajući politiku svih prošlih izraelskih vlada, kolonističkim naseljima pogoduje diskriminacija u njihovu korist, u usporedbi s lokalnim vlastima unutar Zelene linije. […]

[…]


Peto poglavlje
Kolonistička naselja u međunarodnom pravu i kršenje ljudskih prava Palestinaca na Zapadnoj obali
Uspostavom kolonističkih naselja na Zapadnoj obali Izrael je prekršio mnoga pravila međunarodnog prava. Međunarodno humanitarno pravo zabranjuje uspostavu kolonističkih naselja. Nepoštivanje ove zabrane dovelo je do kršenja mnogih temeljnih ljudskih prava Palestinaca, prava koja su ugrađena u međunarodno pravo ljudskih prava.

[…]

A. Međunarodno humanitarno pravo
Uspostava kolonističkih naselja na Zapadnoj obali predstavlja kršenje 2 ključne konvencije međunarodnog humanitarnog prava koje sadrže pravila koja vrijede u doba rata i okupacije: Haaška konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. i popratna pravila (u daljnjem tekstu: Haški pravilnik) i Četvrta ženevska konvencija o zaštiti civila u vrijeme rata iz 1949. (u daljnjem tekstu: Četvrta ženevska konvencija).

Haaški pravilnik
Jedno od temeljnih načela međunarodnog humanitarnog prava je privremenost vojne okupacije. Zahvaljujući tom načelu okupacijskoj zemlji zabranjeno je mijenjati postojeće stanje na terenu.

Haški pravilnik okupacijsku zemlju smatra nekom vrstom „povjerenika“ koji djeluje kao predstavnik zakonitog suverena na određenom teritoriju. Članak 55. navodi pravila o dopuštenoj uporabi vladine imovine, uključujući zemlju pod kontrolom okupacijske zemlje. Okupacijska zemlja može upravljati imovinom okupirane zemlje i koristiti je za svoje potrebe, no obzirom da okupacijska zemlja nije suveren na tom teritoriju, zabranjeno joj je mijenjati karakter i prirodu vladine imovine, osim iz vojnih potreba ili za dobrobit lokalnog stanovništva.

Haaški pravilnik također štiti privatno vlasništvo na okupiranom teritoriju. Članak 46. zahtijeva od okupacijske zemlje da poštuje privatno vlasništvo osoba, Članak 47. zabranjuje pljačku, a Članak 52. zabranjuje rekviziciju osim za vojne potrebe.

Izraelski visoki sud pravde je priznao da Izrael nije suveren na tom teritoriju, te da je njegova uprava tamo privremena. Stoga je njegovo djelovanje ograničeno na služenje 2 vrstama potreba: vojnim potrebama i dobrobiti lokalnog stanovništva. Izrael ne smije dati prednost vlastitim interesima, bili oni nacionalni, ekonomski ili društveni.

Ogromna ulaganja u kolonistička naselja i preseljenje stotina tisuća izraelskih civila u ta kolonistička naselja stubokom su i opsežno izmijenili krajolik Zapadne obale, što je realnost koja krši načelo privremenosti okupacije. Uspostavom kolonističkih naselja također je prekršen Haaški pravilnik jer kolonistička naselja nisu izgrađena za dobrobit lokalnog stanovništva, Palestinaca, već isključivo za Izraelce.

Četvrta ženevska konvencija
Jedan od ciljeva Članka 49. Četvrte ženevske konvencije je očuvati demografski status quo na okupiranom teritoriju. Članak navodi da „Okupacijska sila ne smije deportirati ili prebacivati dijelove vlastitog civilnog stanovništva na teritorij koji okupira“. Prema tumačenju Međunarodnog odbora Crvenog križa, svrha ovog članka je spriječiti praksu kakvu su primjenjivale neke sile tijekom 2. svjetskog rata, „koje su dijelove svog vlastitog stanovništva prebacivale na okupirani teritorij iz političkih i rasnih razloga, ili kako bi, kako su tvrdile, kolonizirale te teritorije.“

Izrael tvrdi da ovaj članak ne brani uspostavu kolonističkih naselja, pod uvjetom da se civili u njih naseljavaju dobrovoljno. Ta je tvrdnja obmana. Cilj koji se želi postići ovim Člankom je zaštita lokalnog stanovništva od naseljavanja drugog stanovništva u njegovoj zemlji. Iz tog razloga članak također zabranjuje vladinu politiku koja omogućuje ili ohrabruje selidbu stanovnika okupacijske zemlje na okupirani teritorij. Izrael krši ovaj članak budući da je država zauzela velike dijelove zemlje za kolonistička naselja, pokrenula, odobrila, planirala i financirala uspostavu velike većine kolonističkih naselja i stvorila mehanizam koji daje velikodušne olakšice i poticaje s ciljem poticanja izraelskih građana da se presele i žive na okupiranom palestinskom teritoriju.

Ovo je stajalište poduprto Rimskim statutom iz 1998, prema kojem je uspostavljen Međunarodni kazneni sud. Statut navodi da je izravno ili neizravno prebacivanje stanovništva na okupirani teritorij ratni zločin. U mišljenju Međunarodnog suda pravde u Haagu o zakonitosti Separacijske pregrade (Zida), koji je taj sud objavio 2004, navodi se da su izraelska kolonistička naselja protuzakonita prema Ženevskoj konvenciji.

B. Međunarodno pravo ljudskih prava i kršenje ljudskih prava Palestinaca
Nepoštivanje zabrane uspostave kolonističkih naselja rezultiralo je kršenjem dugog popisa ljudskih prava Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali, prava koja su sadržana u međunarodnim konvencijama koje je Izrael ratificirao. Te konvencije uključuju Međunarodnu konvenciju o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije iz 1965, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. Tvrdnje izraelskih vlasti i predstavnika da se ove konvencije ne odnose na izraelske postupke na okupiranim područjima odbacuju pravnici i profesionalna tijela zadužena za njihovu provedbu. Oni tvrde da se konvencije primjenjuju na svako područje koje kontrolira država, bez obzira na to tko ima suverenitet.

Pravo na vlasništvo
Pravo na vlasništvo sadržano je u članku 17 Opće deklaracije o ljudskim pravima, koji navodi da svaka osoba ima pravo posjedovati imovinu i zabranjuje samovoljno lišavanje imovine. Zaštita vlasništva također je ugrađena u međunarodno humanitarno pravo, između ostalog, u članak 46 Haaškog pravilnika i članak 53 Četvrte ženevske konvencije. Izraelski zakon ovo pravo priznaje u Odjeljku 3. Temeljnog zakona: Ljudsko dostojanstvo i sloboda, koji navodi: „Ne smije se prekršiti pravo osobe na vlasništvo.“

Izrael je uspostavio pravno-birokratski aparat kako bi stekao kontrolu nad Zapadnom obalom, na temelju lažnih tvrdnji kako je zemlja bila potrebna za „vojne potrebe“ ili za „javne potrebe“ ili kako se radilo o „državnoj zemlji“, s ciljem da privatnu i javnu palestinsku zemlju prebaci kolonističkim naseljima kako bi je ona mogla koristiti. Ovaj je aparat omogućio transfer više od 42% zemlje na Zapadnoj obali kolonističkim naseljima i izgradnju 21% izgrađenih površina u kolonističkim naseljima na privatnoj palestinskoj zemlji. Upravljajući ovim aparatom Izrael je iscrpno i sustavno narušio pravo na vlasništvo nad imovinom Palestinaca na Zapadnoj obali.

U slučajevima kada su kolonisti sami zauzeli kontrolu nad privatnom palestinskom zemljom, vlasti zadužene za provedbu zakona ponekad su se pravile da toga nisu svjesne. Neki od ovih slučajeva dogodili su se pod okriljem vladinih ministarstava i pomoću vladinog i javnog financiranja, te vojne zaštite. Na ovaj je način država ozakonila krađu palestinske privatne imovine.

[…] Evidentno kršenje prava na pravičan postupak koje je pratilo procese stjecanja kontrole nad zemljom čini narušavanje ovog prava naročito samovoljnim.

Pravo na jednakost
Pravo na jednakost je stup zaštite ljudskih prava. Ono je između ostalog ugrađeno u članak 2 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i u Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te u članak 1 Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Prema ovim ugovorima, svaka osoba ima prava i slobode bez diskriminacije bilo kakve vrste, uključujući diskriminaciju na temelju nacionalnog podrijetla, ili političkog položaja njene zemlje, „bez obzira je li ta zemlja neovisna, pod nečijom upravom, samoupravna ili joj je suverenitet na neki drugi način ograničen.“

Izrael je de facto anektirao kolonistička naselja, stvorivši izraelske enklave na Zapadnoj obali, putem statuta, pravilnika i vojnih naredbi koje na kolonistička naselja primjenjuju veliku većinu izraelskih zakona. Iz ovih je postupaka proizašla situacija u kojoj se odvojeni pravni sustavi primjenjuju na 2 stanovništva koja žive na tom području – izraelsko židovsko stanovništvo i palestinsko stanovništvo. U sklopu ove politike nad kolonistima se primjenjuje izraelsko građansko pravo, koje sadrži pravila, vrijednosti i prava kakvi vrijede za građane demokratskih zemalja, uključujući brojne zaštite njihovih prava. U slučajevima u kojima su Palestinci oštećena strana, ovaj je sustav već desetljećima neučinkovit i blag prema kolonistima koji čine različite prekršaje, od fizičkih napada na Palestince, uništavanja palestinske imovine, remećenja javnog reda, do nezakonite gradnje i kriminalnog otimanja privatne palestinske zemlje za kolonističku uporabu, te zagađivanja okoliša.

S druge strane, Palestinci na Zapadnoj obali žive pod okupacijskim režimom i vojnim pravosudnim sustavom koji sustavno krši njihova prava, uključujući pravo na pravični postupak.

Davanje različitih prava civilima koji žive na istom teritoriju, na temelju njihovog nacionalnog podrijetla, predstavlja očigledno kršenje prava na jednakost.

Pravo na adekvatan životni standard
Članak 11 Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima sadrži pravo svake osobe na „životni standard koji odgovara njoj i njenoj obitelji, uključujući odgovarajuću prehranu, odjeću i stanovanje, kao i pravo na neprekidno poboljšanje životnih uvjeta“. Izrael u nekoliko aspekata narušava ovo pravo, kako je niže prikazano.

Urbani razvoj – Smještaj kolonističkih naselja u blizini palestinskih zajednica, naročito onih u blizini 6 velikih palestinskih gradova – Betlehem, Istočni Jeruzalem, Hebron, Ramallah i al-Bireh, Nablus i Jenin – blokira njihov potencijalni urbani razvoj u najmanje jednom smjeru. U nekim slučajevima, poput slučaja Ariela, kolonističko je naselje izgrađeno na području za prirodni razvoj susjednih palestinskih zajednica – Salfita, Harisa, Kifl Harisa, Qire, Marde i Iskake.

Onemogućavanje pristupa izvorima vode – Gotovo totalna kontrola nad zajedničkim izraelsko-palestinskim izvorima vode na Zapadnoj obali – podzemnim zalihama vode i planinskim vodonosnikom – rezultira strukturnom i trajnom diskriminacijom u količini vode koja je na raspolaganju za palestinsku potrošnju u usporedbi s količinom vode dostupnom stanovnicima Izraela i stanovnicima kolonističkih naselja: Palestinci konzumiraju 73 litre vode po glavi stanovnika dnevno (Svjetska zdravstvena organizacija preporuča potrošnju od najmanje 100 litara dnevno) dok dnevna potrošnja vode po glavi stanovnika u izraelskim urbanim zajednicama doseže 242 litre, a u ruralnim zajednicama 211 litara.

Kontinuirana diskriminacija u podjeli zajedničkih izvora vode stvara kroničnu nestašicu vode kod Palestinaca, ponajprije u sjeveroistočnim i južnim dijelovima Zapadne obale, dok istovremeno obližnji kolonisti primaju redovitu i neograničenu količinu vode. Izraelska politika drastično smanjuje prihod i narušava životni standard palestinskih obitelji.

Gospodarsko-poljoprivredni razvoj – Izrael Palestincima uskraćuje korištenje bogatih izvora vode u Jordanskoj dolini, gdje se nalaze 32 od 38 bunara koje je Mekorot, izraelska državna vodoopskrbna tvrtka, izbušila na Zapadnoj obali. Mekorot crpi 31,5 milijuna kubnih metara vode godišnje i dostavlja je isključivo za otprilike 8000 kolonista u Jordanskoj dolini i na sjevernom području Mrtvog mora, zahvaljujući čemu oni mogu razvijati poljoprivredu intenzivnog navodnjavanja na relativno sušnom i vrućem području. Osim toga, prema podacima Svjetske banke, 10,2 % obrađene zemlje na Zapadnoj obali nalazi se zapadno od Separacijske pregrade, na zemlji na kojoj se godišnje proizvedu poljoprivredni proizvodi u vrijednosti od 38 milijuna dolara, što predstavlja 8% ukupne palestinske poljoprivredne proizvodnje. Izraelska politika Palestincima uskraćuje dodatni prihod od poljoprivrede i pojačanog zapošljavanja u tom sektoru.

Svjetska banka procjenjuje ovaj gubitak nanesen palestinskom gospodarstvu na 480 milijuna dolara godišnje i gubitak oko 110 000 radnih mjesta.

Ograničavanja gradnje – […] Ova se diskriminacija provodi posredstvom vojnih naredbi koje su izmijenile sustav planiranja kakav je postojao za vrijeme jordanske vladavine, s ciljem da se pogoduje interesima Izraela i kolonističkih naselja.

Ovaj novi sustav, kojim upravlja Civilna uprava, i sustav kojim u Istočnom Jeruzalemu upravljaju jeruzalemske gradske vlasti i Okružni odbor za planiranje i gradnju pri Ministarstvu unutarnjih poslova, namjerno ne planiraju i ne odobravaju građevinske planove koji bi omogućili gradnju i razvoj u palestinskim zajednicama na Zapadnoj obali i Istočnom Jeruzalemu. Na primjer, Izrael palestinskim zajednicama u „Zoni C“ nameće doslovno i usko tumačenje urbanih planova Britanskog mandata koji potječu od prije 70 godina, a koji su većinu zemlje na Zapadnoj obali svrstavali pod poljoprivredno zemljište, sprječavajući izdavanje građevinskih dozvola.

Izrael također palestinske stanovnike potiskuje iz „Zone C“, prvenstveno one koji žive na južnom hebronskom gorju i u Jordanskoj dolini, putem opetovanih rušenja objekata u njihovim zajednicama. U Jeruzalemu Palestinci koji žele dobiti građevinske dozvole moraju udovoljiti preduvjetima koji im uskraćuju gotovo svaku realnu mogućnost da dobiju građevinsku dozvolu.

U međuvremenu ovaj je sustav planiranja odobrio planove za izgradnju desetaka tisuća stanova u kolonističkim naseljima i dijelovima Zapadne obale koje je Izrael anektirao Jeruzalemu.

Pravo na slobodu kretanja
Članak 12 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima navodi da svatko ima pravo na slobodu kretanja unutar svoje zemlje. Ovo je pravo važno zbog toga što je sloboda kretanja nužna u svakodnevnom životu i za ostvarivanje drugih prava koja sadrži međunarodno pravo, uključujući pravo na rad, zdravlje, obrazovanje i obiteljski život.

Znatan dio kolonističkih naselja izgrađen je na planinskom lancu pored Ceste 60, glavne prometne arterije koja povezuje sjever i jug Zapadne obale. Kao što je gore spomenuto, položaj kolonističkih naselja presjekao je urbani kontinuitet palestinskih zajednica.

U brojnim B'Tselemovim izvještajima […] dokumentirani su desetci kontrolnih točaka koje je Izrael postavio u unutrašnjosti Zapadne obale, uz još stotine drugih prepreka (zemljanih humaka, betonskih pregrada, i vrata) i cestovni režim koji zabranjuje kretanje palestinskih vozila.

Broj ograničenja mijenjao se tijekom godina. 2009. Izrael je znatno smanjio broj kontrolnih točaka na Zapadnoj obali, zadržavajući sposobnost reguliranja i ograničavanja palestinskog prometa unutar Zapadne obale pomoću nekoliko glavnih kontrolnih točaka. Velika većina ograničenja koja su trenutno na snazi namijenjena su kako bi Palestinci ostali podalje od kolonističkih naselja ili glavnih cesta koje koriste kolonisti, te kako bi se smanjio i onemogućio palestinski promet na većim područjima, poput Istočnog Jeruzalema, Jordanske doline i područjima zapadno od Separacijske pregrade.

Zbog ovih trajnih ograničenja Palestincima na Zapadnoj obali je otežano vođenje normalnog života. Osim znatnog gubitka vremena koji prouzrokuju ova ograničenja, ona također dovode do kršenja dodatnih prava: prava na zdravlje, zbog otežanog pristupa medicinskim centrima s kojim se suočavaju liječnički timovi i pacijenti; prava na adekvatni životni standard, zbog poteškoća s kojima se susreću radnici na putu do svog posla i stalne odgode u prijevozu robe; pravo na obiteljski život, zbog poteškoća koje se pojavljuju pri putovanju iz jedne zajednice u drugu, čak i kad se radi o susjednim zajednicama, i dozvola koje su potrebne za posjet nekih zajednica; prava na obrazovanje, zbog otežanog i dugotrajnog puta koji Palestinci moraju prevaliti da bi došli do obrazovnih institucija, uključujući palestinska sveučilišta; i prava na slobodu vjeroispovijesti, što je posljedica ograničenja kretanja do vjerskih središta u Jeruzalemu i Betlehemu.

Pravo na samoodređenje
Prvi članak zajednički Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima i Međunarodnom paktu o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima navodi:

1. Svi narodi imaju pravo na samoodređenje. Na temelju toga prava oni slobodno određuju svoj politički status i osiguravaju svoj gospodarski, društveni i kulturni razvoj.

2. Svi narodi mogu slobodno raspolagati svojim prirodnim bogatstvima i izvorima za svoje osobne ciljeve … Ni u kojem slučaju se neki narod ne smije lišiti sredstava za svoj opstanak.

[…]

Položaj kolonističkih naselja cjepka palestinsku teritorijalnu povezanost na Zapadnoj obali i umjesto toga stvara desetke enklava koje onemogućavaju uspostavu neovisne i održive palestinske države, čime je onemogućeno ostvarenje prava na samoodređenje.

Već samo planovi za proširenje kolonističkog naselja Ma'ale Adummim, naročito u pogledu gradnje planirane na području E-1, sjeverno od tog kolonističkog naselja, čine uspostavu održive teritorijalno povezane palestinske države nemogućom. Provedbom ovih planova, koji čekaju odobrenje političkog ešalona, blokirat će se kretanje između sjevernog i južnog dijela Zapadne obale i to će područje biti podijeljeno u 2 kantona, a Istočni će Jeruzalem, još više nego što je to slučaj sada, biti fizički odijeljen od ostatka Zapadne obale. Postojanje kolonističkih naselja također palestinskom narodu uskraćuje znatan dio zemlje i vodenih resursa na Zapadnoj obali, koji su vitalni za urbani i gospodarski razvoj.


Zaključak
Uspostava kolonističkih naselja je protuzakonita. Unatoč tome, tijekom proteklih 43 godine, više od 42% zemlje na Zapadnoj obali dodijeljeno je za uspostavu više od 200 kolonističkih naselja, te 12 četvrti na području koje je anektirano Jeruzalemu. Istovremeno, Izrael je ohrabrivao preseljenje oko pola milijuna Izraelaca u ta kolonistička naselja nudeći im dug popis velikodušnih olakšica i poticaja. Ovaj je proces doveo do značajnih promjena u krajoliku Zapadne obale.

Tijekom godina izraelske okupacije Zapadne obale, izgradnja i naseljavanje kolonističkih naselja bili su promicani od strane svake od vlada. Glavni cilj projekta je steći kontrolu nad što više zemlje na Zapadnoj obali kako bi se uspostavljala i širila kolonistička naselja. Kolonistička su naselja podijelila i odvojila područja pod palestinskom kontrolom, pretvarajući ih u nepovezane enklave i brišući granicu između Izraela i Zapadne obale.

Uz projekt kolonizacije, Izrael je na Zapadnoj obali uspostavio i institucionalizirao 2 odvojena pravosudna sustava: jedan za koloniste, što de facto anektira kolonistička naselja i daje njihovim stanovnicima sva prava koja imaju državljani demokratskih zemalja; i drugi, vojni pravosudni sustav koji sustavno krši prava Palestinaca i uskraćuje im bilo kakvu stvarnu moć u oblikovanju politika koje utječu na njihove živote. Ovi odvojeni sustavi utvrđuju režim zaštite prava osoba na temelju njihovog nacionalnog identiteta.

Razvoj i jačanje kolonizacijskog pothvata tijekom proteklih 4 desetljeća stvorili su novo prostorno-geografsko, gospodarsko i pravno činjenično stanje diljem Zapadne obale, koje je uzrok kontinuiranog kršenja palestinskih ljudskih prava. Najprije je tu kršenje prava na vlasništvo, koje se manifestira zapljenom stotina tisuća dunuma zemlje koja pripada Palestincima i uzurpiranje osobne imovine palestinskih zajednica i pojedinaca, sve pod različitim izgovorima i putem raznih sredstava. Postojanje kolonističkih naselja također krši palestinska prava na adekvatan životni standard, slobodu kretanja, jednakost i samoodređenje.

Kolonistički pothvat od njegovog početka obilježava instrumentalan, ciničan, pa čak i kriminalan odnos prema međunarodnom pravu, lokalnim zakonima, izraelskim vojnim naredbama i izraelskim zakonima. Taj je odnos omogućio kontinuirano zaposjedanje zemlje Palestinaca na Zapadnoj obali. Izrael ignorira eksplicitne zabrane u međunarodnom pravu koje se odnose na uspostavu kolonističkih naselja, i nudi vlastito tumačenje uspostave kolonističkih naselja, tumačenje koje ne prihvaća gotovo niti jedan pravnik u svijetu ili međunarodnoj zajednici. Izrael se oslanja na neistinite tvrdnje o „vojnim potrebama“ ili „javnim potrebama“ kako bi opravdao zapljenu zemlje za kolonistička naselja. Izrael je također izvrnuo osmanski zemljišni zakon kako bi stotine tisuća dunuma zemlje, uključujući zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu, proglasio „državnom zemljom“. Štoviše, država uporno odbija provoditi zakon nad kolonistima koji su zaposjeli zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu.

Izrael je plaštem zakonitosti prikrio neprekidnu otimačinu zemlje. Pravni sustav kojim Izrael upravlja na Zapadnoj obali ne uključuje temeljne vrijednosti prava i pravde, i pokazuje se sustavom namijenjenom da bi služio političkim ciljevima i omogućio rutinsko kršenje ljudskih prava Palestinaca.

Odgovornost za kolonizacijski pothvat i mnoga kršenja ljudskih prava koja su njegova posljedica prvenstveno je na svim izraelskim vladama, koje su pokrenule, uspostavile i širile kolonistička naselja. Međutim, mnoga druga tijela također snose odgovornost, uključujući izraelski pravni sustav, koji je odobrio ovaj pothvat odobrivši zabranjeno djelovanje izvedeno od strane policije ili vojske, odbijajući spriječiti sustavnu i kontinuiranu štetu Palestincima, i podupirući režim s 2 pravosudna sustava koji je blag prema kolonistima i šteti Palestincima.

Kontinuirano širenje ovog pothvata proturječi proglašenim ciljevima pregovora koje Izrael vodi s palestinskim predstavnicima već više od 18 godina, te izraelskim obvezama tijekom tog razdoblja u sklopu mirovnog plana Road map for peace i prema američkoj administraciji. Obzirom da je kršenje zakona sadržano u kolonizacijskom pothvatu, te obzirom na njegov neizbježno diskriminacijski režim, postojanje kolonističkih naselja također potkopava temelje izraelske demokracije i šteti ugledu Izraela među drugim državama u svijetu.

Obzirom da su kolonistička naselja nezakonita od samog početka, te obzirom na kršenja ljudskih prava koja su uslijedila, B'Tselem ponovo traži od izraelske vlade da ukloni sva kolonistička naselja. To je potrebno provesti na način da se poštuju ljudska prava kolonista, uključujući isplatu odštete.

Do tada, moguće je odmah poduzeti nekoliko prijelaznih mjera kako bi se ublažila kršenja ljudskih prava. Između ostalog, izraelska vlada mora prekinuti svu novu izgradnju u kolonističkim naseljima, otkazati postojeće graditeljske planove, i zamrznuti procedure za zapljenu dodatne zemlje. Vlada također mora ukinuti sve olakšice i poticaje koje daje kako bi izraelske građane potakla da se presele u kolonistička naselja.