Poziv na bojkot Adidasa

Hrvatski prijevod Poziva na bojkot tvrtke Adidas koji je građanima diljem svijeta uputilo palestinsko civilno društvo. 
Izvor: Apartheid is not Fair Play… Boycott Adidas! 

Okupirana Ramallah, 28. travnja 2012. - Palestinsko civilno društvo srdačno pozdravlja deklaraciju arapskog vijeća ministara za mlade i sport kojom je to tijelo poduprlo bojkot Adidasa zbog Adidasovog pokroviteljstva izraelskog maratona kojim se krši međunarodno pravo i prikriva izraelska ilegalna okupacija Jeruzalema. Osobitu pohvalu zaslužuje i odluka Egipatskog nogometnog saveza da bojkotira Adidas unatoč novčanim kaznama koje će zbog nje morati platiti. Palestinski nacionalni odbor za bojkot (BNC) poziva na provođenje međunarodnog bojkota Adidasa do trenutka dok ta tvrtka ne prekine svoju umiješanost u tzv. „Jeruzalemski maraton“ i svaku drugu izraelsku manifestaciju koja služi za prikrivanje izraelskog etničkog čišćenja u tom gradu i kršenja međunarodnog prava. 

UN godinama dosljedno tvrdi kako je „svaki postupak koji poduzme Izrael, okupacijska sila, kako bi nametnuo svoje zakone, jurisdikciju i administraciju u svetom gradu Jeruzalemu protuzakonit i stoga ništetan i bez ikakve valjanosti, i poziva Izrael da obustavi sve takve protuzakonite i unilateralne mjere“. Adidasovo partnerstvo s izraelskim jeruzalemskim gradskim vlastima, glavnim organom okupacijske sile, bilo u istočnom bilo u zapadnom dijelu grada, očigledno krši ovu rezoluciju. 

Palestinski nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BNC), najveća koalicija palestinskih organizacija, političkih stranaka, sindikata i mreža, otkrio je 2011. Adidasovo suučesništvo u izraelskom tzv. „Jeruzalemskom maratonu“, čija ruta, u suprotnosti sa zakonom, prolazi kroz okupirani istočni Jeruzalem i služi jačanju izraelske kontrole nad okupiranim palestinskim teritorijem, te je stoga pozvao Adidas da odustane od svog pokroviteljstva nad ovim sportskim događajem. Nakon što se oglušio na ovaj poziv palestinskog civilnog društva, a u svijetlu impresivnog oživljavanja narodnih bojkota Izraela u arapskoj regiji koje je rezultat razvoja narodnih revolucija u toj regiji, Adidas je sada postao metom bojkota diljem arapskog svijeta, što će nedvojbeno dovesti do ogromnog gubitka prihoda. Cijena suučesništva u izraelskim kršenjima međunarodnog prava naglo je porasla zahvaljujući Arapskom proljeću i spektakularnom širenju pokreta za bojkot, dezinvestiranje i sankcije na globalnoj razini. 

Ovu je lekciju već naučila jedna druga korporacija, Alstom, francuski konglomerat upleten u izraelski tramvajski projekt koji će povezivati okupirani Jeruzalem s izraelskim ilegalnim kolonističkim naseljima izgrađenim na okupiranoj palestinskoj zemlji. U studenom 2011. Alstom je u Saudijskoj Arabiji ostao bez ugovora vrijednog 9,4 milijarde američkih dolara, što je bila izravna posljedica suučesništva te korporacije u izraelskoj okupaciji. 

Izraelske jeruzalemske gradske vlasti, organizator Jeruzalemskog maratona s kojim je Adidas sklopio partnerstvo, od svog su nastanka ključni provoditelj sustavnih politika etničkog čišćenja, kolonizacije i aparthejda u Jeruzalemu. Sama internetska stranica Jeruzalemskog maratona otvoreno istočni Jeruzalem opisuje kao „većinom dom bivših jordanskih građana“, prikazujući Palestince kao strance umjesto autohtonog naroda. 

John Dugard, istaknuti profesor međunarodnog prava kojeg naširoko smatraju ocem prava ljudskih prava u Južnoj Africi i bivši UN-ov posebni izvjestitelj za ljudska prava na okupiranom palestinskom području, u više je navrata optužio Izrael za podvrgavanje Palestinaca na okupiranom palestinskom području, posebice u istočnom Jeruzalemu, aparthejdskoj politici. Dugard je izjavio: 

„Sličnosti između situacije u kojoj se nalaze palestinski stanovnici istočnog Jeruzalema i one u kojoj su bili južnoafrički crnci vrlo su velike u pogledu njihovog prava na prebivalište. Mi smo u Južnoj Africi imali stari Zakon o grupnim područjima. Istočni Jeruzalem ima teritorijalnu klasifikaciju s istom vrstom posljedica kakvu je rasna klasifikacija imala u Južnoj Africi u pogledu toga za koga se možete vjenčati, gdje možete živjeti, kamo možete ići u školu ili bolnicu.“ 

Nedavni izvještaj čelnika misije Europske unije u Jeruzalemu podrobno navodi izraelske protuzakonite politike u tom gradu: 

„Izrael aktivno održava na životu svoju aneksiju [Jeruzalema] sustavno potkopavajući palestinsku prisutnost u tom gradu putem stalnog širenja kolonističkih naselja, ograničavajućeg zoniranja i planiranja, stalnog rušenja i deložacija [i] nepravedne obrazovne politike...“ 

Posebna UN-ova izvjestiteljica za pravo na adekvatno stanovanje, Raquel Rolnik, otišla je tako daleko da je Izrael optužila za provedbu „strategije judaizacije“ u Jeruzalemu - i drugdje - ustvrdivši: 

„Od Galileje i Negeva do istočnog Jeruzalema i Zapadne obale izraelske vlasti promiču model teritorijalnog razvoja koji isključuje, diskriminira i raseljava manjine, osobito pogađajući palestinske zajednice, dok istovremeno ubrzano razvija pretežito židovska naselja“. 

Izraelski je maraton dio stalnog procesa uljepšavanja imidža Izraela i institucionalizacije njegove kontrole nad cijelim okupiranim gradom. „Ponosan sam što je izraelski glavni grad dio maratona koji se održavaju širom svijeta“, hvalio se u svom pismu u službenoj publikaciji maratona jeruzalemski gradonačelnik Nir Barkat. 

Daleko od ispunjenja svoje deklarativne predanosti „pravilima koju društvo očekuje od odgovorne tvrtke“, Adidas je svjesno odlučio pomoći Izraelu u prikrivanju izraelskog etničkog čišćenja u Jeruzalemu i cijelog izraelskog sustava okupacije, kolonizacije i aparthejda. Stoga Palestinski nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BNC) poziva savjesne ljude diljem svijeta da bojkotiraju sve proizvode koje proizvodi i prodaje Adidas zbog suučesništva te tvrtke u izraelskim teškim povredama međunarodnog prava. 


Izvor i više informacija: Apartheid is not Fair Play… Boycott Adidas! 
Poziv na bojkot Adidasa na arapskom

Palestinski kršćani ni za Uskrs ne mogu posjetiti sveta mjesta u Jeruzalemu

Informacije iz članka WEST BANK: Palestinian Christians denied access to holy places in Jerusalem during Easter novinara Mahera Abukhatera koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

16. travanj 2011.
Za razliku od kršćana iz ostatka svijeta, palestinski kršćani koji žive na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze ne mogu posjetiti sveta kršćanska mjesta u Jeruzalemu.

Otkad je Izrael Istočni Jeruzalem početkom 1990-tih odsjekao od ostatka okupiranog palestinskog teritorija, palestinski stanovnici Zapadne obale i Pojasa Gaze moraju od izraelske vojske dobiti dozvolu da smiju ući u Jeruzalem.

Situacija se dodatno pogoršala nakon 2000. godine, a ograničenja se postrožila nakon što je oko Istočnog Jeruazelma izgrađen 6 metara visok betonski zid koji palestinskim muslimanima i kršćanima onemogućava pristup svetim mjestima i staroj gradskoj jezgri u Jeruzalemu.

„Za kršćane Sveti tjedan u Jeruzalemu ima posebno duhovno značenje“ navodi se u izjavi kršćanske zajednice na Zapadnoj obali. „Stari grad, njegova vrata i ceste, Maslinska gora, Via Dolorosa i Bazilika Svetog groba, koje posjećuju hodočasnici iz cijelog svijeta, jednako su tako važni i palestinskim kršćanima iz Gaze i sa Zapadne obale, koji žele zajedno sa svojom jeruzalemskom braćom sudjelovati u liturgijskim obredima koji prethode uskrsnuću, najsvetijoj kršćanskoj svetkovini.“

Pristup Jeruzalemu za Palestince sa Zapadne obale i iz Pojasa Gaze, umjesto vjerskog prava, postao je povlastica. Da bi došao u Jeruzalem svaki Palestinac iz Zapadne obale ili Pojasa Gaze mora najprije za to dobiti dozvolu izraelskih vojnih vlasti.

Te se dozvole ne dobijaju lako. Obično se izdaju bolesnim osobama radi liječenja u Jeruzalemu ili izraelskim bolnicama ili poduzetnicima. Često ih dobivaju i radnici jer Izrael iskorištava palestinsku jeftinu radnu snagu. No osobama koje žele posjetiti članove svoje obitelji koji žive u Istočnom Jeruzalemu ili prošetati Starim gradom ili moliti na svetim mjestima, te se dozvole rijetko izdaju.

„U svakoj zemlji koja poštuje slobodu vjeroispovijesti, vjernici različitih religija žive u skladu sa svojom vjerom i mogu moliti bez da ih vlasti u tome sputavaju“, navodi se u izjavi kršćana. „U Jeruzalemu već nekoliko desetljeća nemamo takvu situaciju. Okupacijska sila kršćanima i muslimanima onemogućava slobodan pristup svetim mjestima u nekoliko važnih prilika“, stoji u izjavi.

„Ograničenja nametnuta lokalnim vjernicima predstavljaju kršenja njihovih temeljnih ljudskih prava, vjerskih sloboda i stoljetnih vjerskih tradicija autohtonih kršćanskih stanovnika ove zemlje“, dodaje se u izjavi.

Izrael je nedavno počeo izdavati između 2000 i 3000 dozvola za kršćane koji tijekom Božića i Uskrsa žele posjetiti sveta mjesta u Jeruzalemu, no te su brojke i dalje relativno male u usporedbi s brojem palestinskih kršćana. Uz to, dozvole se izdaju samo starijim osobama u braku, a mlađima i samcima ne. Kršćani također moraju dozvolu zatražiti preko svojih crkava.

„Sustav izdavanja dozvola koji je nametnuo Izrael predstavlja očigledno kršenje Opće deklaracije o ljudskim pravima i drugih međunarodnih ugovora i povelja koje je Izrael potpisao“, tvrde u kršćanskoj zajednici. „Neovisno o broju osoba iz lokalne kongregacije kojima je dopušteno da sudjeluju u svetkovinama, odbacujemo nametanje sustava izdavanja dozvola i kvota kako bismo mogli doći u naše crkve.“

Na nesreću palestinskih kršćana, Uskrs se podudara sa židovskim blagdanom Pasha. Izrael obično zatvara okupirana palestinska područja tijekom židovskih blagdana, što znači da dozvole automatski ne vrijede i da čak ni oni koji su dobili dozvole neće moći prijeći kontrolne točke na ulazu u Istočni Jeruzalem.


Izvor: WEST BANK: Palestinian Christians denied access to holy places in Jerusalem during Easter


DODATNI LINKOVI:
Palestina/Izrael:
Brod „Srebrenica“ prevozit će pomoć palestinskom narodu
Glavni organizator akcije nazvane „Freedom Flotilla Two“ je Evropska kampanja za deblokadu Gaze (ECESG), a među 1.000 organizacija koje učestvuju u akciji je i Udruženje „Solidarnost“ iz Bihaća. Prošle godine već smo sakupili oko 25.000 KM i uplatili smo ih na račun ECESG-a, a oni koji žele još mogu pomoći uplatama na naš ili direktno na žiroračun ECESG-a - kazala nam je predsjednica Udruženja „Solidarnost“ Zemira Gorinjac, uz objašnjenje da su detaljnije informacije dostupne na njihovoj web-stranici www.solidarnost-bosnia.com Gorinjac je dodala da bi, na inicijativu „Solidarnosti“, jedan od 15 brodova koji budu plovili ka Gazi trebao nositi naziv „Srebrenica“. Za sada je sigurno da će sa 1.000 aktivista iz raznih krajeva svijeta konvojem putovati i četvero građana iz BiH. Još četvero njih, među kojima su i dva demobilisana borca Armije RBiH, također je voljno ići u Gazu, ali još nije osiguran novac. Zemira Gorinjac objašnjava da će brodovi prevoziti isključivo građevinski materijal koji je stanovnicima Gaze prijeko potreban, jer oko 50.000 ljudi živi pod šatorima. Česti su i slučajevi ranjavanja djece koja u blizini tampon-zone sakupljaju kamenje.

Italian activist Vittorio Arrigoni found dead in Gaza after kidnap (video)

Tribute to Vittorio (video)

Another country
A Palestinian who is summoned to the court cannot arrive by traveling on the main road, Highway 443, the route you followed just an hour ago. That road is limited to ordinary travelers, like yourself. The High Court actually ruled that Palestinians can travel on it, but they can only travel on its less useful stretches. In order to reach the court, Palestinians must travel on a different, longer road, which features two checkpoints (Bitunia and Qalandiyah ). A Palestinian reaches the court and is placed on the left side of the fence. An Israeli who travels to the court on the fast highway, positions himself on the right side. Right now, the Palestinian and the Israeli stand relatively close to one another; neither looks the other in the eye; each tries to stay in his own world. ... A 19-year-old woman is standing in the hall, declaring "I am sorry, your honor, I've learned my lesson. I won't do it again." I look at her; she has put on a lot of makeup and is holding a handbag. She looks like an Israeli teenager a few months before her army service. I wonder, what is she sorry about? What lesson has she learned? The judge says: "I accept the plea bargain. I believe that S. has decided to rehabilitate herself and go on with her life. She expresses regret about what she did, and claims that she has learned her lesson. For this reason, I sentence her to a month's suspended sentence, and an NIS 800 fine." Here's the story: It turns out that S. has a Palestinian father and an Israeli mother. One day, loneliness overcame her, and she decided to visit her mother in Jerusalem. She traveled there and was apprehended by security forces. She was put on trial for this offense. The judge now trusts that she will rehabilitate herself, that she will change her ways. If not, next time she will spend a month in prison. ... In most cases, the discrimination precedes the stage in which the detainee is brought to court. For example, when Abdallah Abu Rahmah was arrested several years ago, during a demonstration in Bil'in, six persons were detained - Abdallah Abu Rahmah, Ratab Abu Rahmah, and four Israeli Jews. All were charged with disturbing public order. The two Palestinians were interrogated, issued denials, and were imprisoned. Ratab was held in custody for two weeks. An indictment was issued against him, along with a request that he be held in remand until proceedings in his case were completed. Abdallah was held for a similar period, and an indictment was filed against him. In contrast, the four Israeli detainees did not cooperate with investigators. In the police station, investigators offered to release three, with restrictive conditions. One agreed; two refused the offer, as an act of solidarity with their Palestinian comrades. The three Israelis who were held in custody were released by the courts after spending one night in jail. Files on all four were closed.

ISM GAZA: We Will Not Go Away from Gaza
As we had done when Vittorio was with us, we will continue to stand alongside the Palestinian people, we will continue to struggle against the occupation, we will continue to accompany farmers to their lands along the border, we will continue to participate in demonstrations, and we will continue to tell the world what happens here in the Gaza Strip, Palestine. We think that Victor would agree with Che Guevara when he said, “Don’t cry for me if I die, do what I was doing and I will live on in you.” The best way to honor Vik is to continue the work that he was doing. In particular we will soon begin crewing a boat whose mission is to monitor the violation of human rights in Palestinian waters. This boat will have its maiden voyage on April 20: Vik had strongly backed this project and he had enthusiastically participated in its realization. Vik has been an inspiration to all of us, we all hope to live up to his example. In a documentary about him, Vik said he would have liked to be remembered by Nelson Mandela's quote; “A victor is merely a dreamer who never stops dreaming.” Your dreams are our dreams; we will never forget you, Vik.

Israel: Netanyahu Warns 2nd Freedom Flotilla May Spark Middle East Situation
(11. travanj 2011.) Netanyahu je na sastanku s europskim veleposlanicima neistinito tvrdio da u Pojasu Gaze ne postoji humanitarna kriza i zatražio od europskih vlada da zabrane isplovljavanje međunarodne humanitarne Flotile slobode 2 koja za Gazu namjerava ploviti u svibnju ove godine. Netanyahu je ocijenio da je međunarodni civilni konvoj brodova koji u Gazu namjerava prevesti humanitarnu pomoć „provokacija“.

Itamar Killers Found?
According to Haaretz, the teens decided on a whim to go to Itamar armed with nothing but wire cutters and a prayer. They walked across the buffer zone without being noticed by the cameras, security guards, soldiers or residents of the colony. They reached the electrified fence, where they spent ten minutes cutting the wire. The automatic cameras and sensors seemed, by a stroke of anti-semitic fortune, to be asleep that day. Once they’d cut the fence, the two teenagers walked into the colony, where again nobody noticed them. They found a house which by sheer luck was 1) unlocked, 2) empty and 3) had an M16 rifle and ammunition lying about. Amjad and Hakim picked up the gun and the bullets, and stepped out of the empty house. There, they moved to the Fogels’ residence. They walked in, and killed four family members-one with the gun, the others with a knife. Having defied all odds, the teenagers now left the house and went back outside. They still hadn’t been noticed. Neither the gun shot nor the screams had been heard (the security services here explain that the weather wasn't conducive to carrying sound waves that evening). While realizing they STILL hadn't been noticed by any of the residents, soldiers, security guards or cameras, Amjad and Hakim spotted the Fogels' 3 month old baby through the window. So they decided to go back inside and kill the baby. Insatiable Arab thirst for blood and all that. Now the teens, armed with a big stolen M16 rifle, ammunition, and a knife simply walked back out of the colony, again unnoticed by the cameras, soldiers, guards, colonists, sensors and maybe even God himself. They walked across the buffer zone, back to their village, and thought they had gotten away with their dastardly crime. ... And before the seething masses of indignant Zionists could finish wringing their hands, out comes the family of Hakim Awad with the inconvenient revelation that their son had recently undergone testicular surgery that made it impossible for him to walk long distances and needing the toilet every hour, and was at home recovering the night the Fogels were killed. Oops. Zionism really is losing its lustre: They decided to frame a guy who can barely walk for trekking across a buffer zone, through an electrified fence, breaking into two houses, killing an entire family then jogging merrily home.

Vittorio, never more alive than now
This lost child of mine is more alive than ever before, like the grain that has fallen to the ground and died to bring forth a plentiful harvest. I see it and hear it already in the words of his friends, above all the younger among them, some closer, some from afar. Through Vittorio, they have known and understood, and now even more, how one can give 'Utopia' a meaning, like the thirst for justice and peace, how fraternity and solidarity still stand and how, as Vittorio used to say, 'Palestine can also be found at your doorsteps'. We were a long way from Vittorio, but now we are closer than ever, with his living presence magnified at every passing hour, like a wind from Gaza, from his beloved Mediterranean, blowing fierily to deliver the message of his hope and of his love for those without a voice, for the weak and the oppressed, passing the baton. Stay human.

Thousands of Gazans participate in slain Italian activist's funeral
Tisuće Palestinaca u Gazi sudjelovale u sprovodu ubijenog talijanskog aktivista (19. travanj 2011.)
Političari, pripadnici nevladinih organizacija i aktivisti sudjelovali su u ponedjeljak u sprovodu Vittorija Arrigonija kojeg je prošli petak u Gazi ubila jedna salafijska skupina. Palestinski policajci nosili su lijes s Arrigonijevim tijelom i priključili se sprovodu. Okupljeni su uzvikivali „Smrt teroristima!“ Arrigonijevo je tijelo prebačeno iz grada Gaze na granični prijelaz Rafah kako bi ga u Egiptu preuzela Arrigonijeva obitelj. Policija je medijima izjavila da se istraga Arrigonijevog ubojstva nastavlja i da će ubojice biti privedeni pravdi.

State funeral for Italian activist slain in Gaza
Državni sprovod za talijanskog aktivista ubijenog u Gazi (19. travanj 2011.)
Palestinski civili, policija i pripadnici sigurnosnih snaga u ponedjeljak su ispratili tijelo ubijenog aktivista do graničnog prijelaza Rafah. Oko lijesa su se okupili ožalošćeni građani i prijatelji s transparentima na kojima je pisalo „Ostanimo humani“, Vittorijev moto. Tijelo je do Rafaha prevezeno u povorci dok su ostali građani stajali uz cestu sa slikama Arrigonija u rukama. U Rafahu su nosači lijesa plakali. Lijes je iz Rafaha prevezen u Kairo u skladu sa željama Arrigonijeve obitelji. Hamasove sigurnosne snage do sada su uhitile 4 osobe u vezi s ovim ubojstvom, no tvrde da su najmanje još 3 osumnjičenih na slobodi. Oni su identificirani kao Bilal Al Omari, Jordanac Abdul-Rahman Al Breizat, i Hamasov policajac Mohammed Al Salfiti.

To those who murdered Juliano & Vittorio in cold blood
To the Palestinian People, We need to protect every soul who is in solidarity with us and therefore I call on Palestinians to make April 'International Activist Month'. Hold events in mosques, churches, schools, community centers and workplaces to highlight what international activists are doing and the important role those people have in defending the human rights and cultural rights of Palestinians. Talk about the high price that many have paid to defend our schools, our hospitals, our olive trees, our homes, our land, our families, our rights and our lives. Some paid the price twice, within their own communities and tragically within our community. It is our community’s responsibility to protect them, as they have come to join our struggle for freedom. Many of us did not get a chance to tell Vittorio and Juliano how much we love them. Take a minute today to tell any international activists you know that you love them. To all the international Palestine activists, I love you all.

2 dead in clash with murder suspects
Ubijena 2 osumnjičenih za ubojstvo Vittorija Arrigonija (19. travanj 2011.)
Sigurnosne snage Hamasove vlade u Gazi upale su u utorak u jednu zgradu u gradu Gazi kako bi uhitile osumnjičene za ubojstvo talijanskog aktivista Vittorija Arrigonija. Policija je prije bezuspješno pokušavala nagovoriti osumnjičene da se predaju. Poginula su 2 osumnjičenika, a treći je ranjen i uhićen. Policija tvrdi da je osumnjičenik Abdul-Rahman Al-Breizat na drugog osumnjičenika, Bilala Al-Umarija bacio granatu, te potom vatrenim oružjem izvršio samoubojstvo. Treći osumnjičenik, Mahmoud Muhammad Nimir Salfiti je ranjen i uhićen. Prije racije, sigurnosne su snage opkolile kuću u središtu Gaze u kojoj su se trojica osumnjičenih skrivala, a okolni stanovi su evakuirani. Vlasnik kuće, Amer Abu Ghulah, se predao policiji. Premijer vlade u Gazi Haniyeh je policiji ponudio nagradu za uhićenje odgovornih za otmicu i ubojstvo talijanskog aktivista, a neki su dijelovi Pojasa Gaze bili zatvoreni kako bi se spriječio bijeg osumnjičenih.

R.i.P Vittorio Arrigoni (video)

Reflections on the death of Vittorio Arrigoni - Eva Bartlett
Vik, ever determined to witness Gaza, returned on Free Gazas 5th successful mission, arriving just weeks before Israel began the 23-day assault on the entire Gaza Strip. During the war, ISM and Free Gaza rode with ambulances, documenting Israel's war crimes and crimes against civilians. Vik managed to both accompany ambulances and race back along darkened, drone and F-16 targeted roads, to Gaza Citys Ramattan News Agency -the only place we were able to report from-to give non-stop phone interviews and write for his blog, Guerilla Radio as well as Italian and international media, including IL Manifesto and Peacereporter. In those horrifying 23 days, Vik's humor and compassion matched that of our Palestinian medical colleagues, with whom we rode. Vik was a counselor to many of us, with an empathetic ear, wise words, and always a "yalla" (lets go) to get things going. His lack of mastering Arabic didn't matter, he peppering his English speech with Italian curses and Arabic adjectives. To say he was eccentric in some ways would be an understatement, but it would also be irrelevant. He was a fully-conscious humanist and used his political readings and personal experience to advocate clearly, intelligently, often humorously, and humanely for Palestinian justice. He was always ready to go out with the fishermen or get up before dawn to accompany farmers facing similar threats from the Israeli army. Many a sleepy morning we would meet to take a shared taxi Vik had arranged for our accompaniment work in the southeast or north, Vik always in good humor. He always documented our accompaniments with his hand-held camera, along with one or two of us, and would quickly have the footage transferred to computer and uploaded to the internet.

Etničko čišćenje: Istjerivanje Palestinaca iz Jeruzalema, AD 2011

Informacije iz članka Even Tony Blair can't save Palestinian bookseller to the stars, koji je napisao nazaretski novinar i autor Jonathan Cook i koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

14. travanj 2011.
Munther Fahmi, poznati „jeruzalemski prodavač knjiga“ među čijim su kupcima Tony Blair, Kofi Annan, Jimmy Carter i Uma Thurman, i čija je jeruzalemska knjižara predstavljala malu oazu dijaloga između Palestinaca i Izraelaca, u kojoj su poznati pisci i intelektualci obiju strana redovito gostovali i govorili o svojim djelima, uskoro bi, unatoč svim svojim uglednim poznanstvima, mogao biti protjeran iz Jeruzalema.

Izraelski su mu dužnosnici rekli da, nakon što je 16 godina prodavao knjige u Istočnom Jeruzalemu, više nije dobro došao u Izraelu ni u Jeruzalemu.

Prije 2 mjeseca Fahmi je iscrpio sva svoja raspoloživa pravna sredstva kad je izraelski visoki sud odbio poništiti nalog o njegovoj deportaciji. Jedinu preostalu nadu sada za njega predstavlja vladin odbor kojem se obratio za pomoć iz humanitarnih razloga. Međutim, ne gaji velike nade u pozitivan ishod, jer ga je odvjetnik upozorio da molbe Palestinaca gotovo nikada nisu prihvaćene.

Munther Fahmi (57) već mnogo godina ima američku putovnicu, a u Jeruzalemu boravi s turističkom vizom koja je istekla 3. travnja. „Fahmi je samo jedan među tisućama Palestinaca koje pogađa politika poništavanja njihovog prava da žive u Jeruzalemu, koju Izrael provodi već više od 40 godina“, tvrdi Dalia Kerstein iz izraelske udruge za ljudska prava Hamoked.

Iako je Izrael 1967. godine, u suprotnosti s međunarodnim pravom, anektirao Istočni Jeruzalem, većina palestinskog stanovništva na tom području dobila je samo izraelske dozvole da žive u Jeruzalemu, a ne i državljanstvo.

Prema izraelskim podacima od tada su izraelske vlasti pravo na prebivalište u Jeruzalemu ukinule za više od 13 000 Palestinaca – od 260 000 koliko ih trenutno živi u Istočnom Jeruzalemu.

Gđa. Kerstein navodi da je broj Palestinaca kojima je ukinuto pravo na prebivalište naglo porastao tijekom proteklih godina, te da je samo tijekom 2008. godine više od 4500 Palestinaca ostalo bez prava da živi u Jeruzalemu, dok za prošlu godinu još ne raspolaže potpunim podacima.

Prema izraelskom zakonu Palestinci u Jeruzalemu mogu ostati bez prava na prebivalište ako u inozemstvu (uključujući okupirano palestinsko područje Zapadnu obalu i Pojas Gaze) provedu najmanje 7 godina ili ako imaju stranu putovnicu.

Izraelski sudovi od 1988. godine potvrđuju ukidanje prava na prebivalište u slučajevima kada vlasti tvrde da su Palestinci kojima se ukida pravo da žive u Jeruzalemu promijenili svoj „centar života“.

„Očito je da postoji politika potiskivanja Palestinaca iz Jeruzalema i Izraela kako bi se umanjilo ono što se ovdje naziva „palestinskom demografskom prijetnjom“, rekla je gđa. Kerstein. „Zapravo se radi o etničkom čišćenju.“

Prošli tjedan su Hamoked i ACRI – također jedna od izraelskih udruga za ljudska prava – izraelskom vrhovnom sudu predale zahtjev da ukine ovu politiku, tvrdeći da se njome krši međunarodno pravo. ACRI-jev odvjetnik Oded Feller je rekao da su Palestinci u Istočnom Jeruzalemu zapravo „zarobljenici“, koje Izrael kažnjava ako participiraju u globaliziranom svijetu.

„Problem je u tome što se izraelska vlada i sudovi prema ljudima poput Munthera odnose kao prema useljenicima, zanemarujući činjenicu da oni, kao autohtoni stanovnici ovog grada, imaju neotuđivo pravo u njemu živjeti“, rekla je gđa. Kerstein.

Poput većine Palestinaca u Istočnom Jeruzalemu, obitelj g. Fahmija je 1967. godine odbila izraelsko državljanstvo. „Mi smo Palestinci, a Izrael nas okupira. Zašto bismo prihvatili državljanstvo i tako dali legitimitet okupaciji?“

Međutim, zbog ove su odluke Munther i mnogi drugi Palestinci iz Jeruzalema sada u neizvjesnom položaju.

Fahmiju je pravo na prebivalište ukinuto – bez njegovog znanja – tijekom dugog razdoblja koje je proveo u Sjedinjenim Državama, počevši od 1975. kada je otišao u inozemstvo na studij. Američku je putovnicu dobio nakon što se u toj zemlji oženio i podigao vlastitu obitelj.

1995. godine, nakon potpisivanja sporazuma iz Osla, odlučio se vratiti i ponovo živjeti u Jeruzalemu.

Proteklih 16 godina Munther je bio prisiljen svakih nekoliko mjeseci ulaziti i izlaziti iz Izraela kako bi obnovio svoju turističku vizu zahvaljujući kojoj živi u Jeruzalemu.

No, prije 18 mjeseci, u ministarstvu unutarnjih poslova su ga obavijestili da mu više, u skladu s novom politikom, neće automatski izdavati turističke vize. Rekli su mu da sada može provesti samo 3 mjeseca u godini u Izraelu, uključujući Jeruzalem. U svojoj molbi humanitarnom odboru Munther je naveo da mora biti u Jeruzalemu kako bi njegovao svoju 76-godišnju majku.

„Postoji li ijedna druga zemlja u kojoj se prema autohtonim stanovnicima u njihovoj domovini ponašaju na ovakav način?“, pita se Munther.

Politika uskraćivanja turističkih viza Palestincima sa stranim putovnicama provodi se nedosljedno, tvrdi gđa Kerstein, zbog prigovora američkog i europskih veleposlanstava.

Ipak, čini se da je g. Fahmi čudan izbor za provedbu ove politike, obzirom na njegove brojne utjecajne poznanike i podržavatelje. Peticiju podrške potpisalo je više od 2000 osoba, uključujući britanskog romanopisca Iana McEwana, povjesničara Erica Hobsbawna i autora Simona Sebaga Montefiorija. Fahmi se nada da bi podrška koju njegovoj borbi za pravo da živi u svom gradu također pružaju i mnogi Izraelci i Židovi izvan Izraela, uključujući dvojicu najpoznatijih izraelskih romanopisaca Amosa Oza i Davida Grossmana, mogla spriječiti njegovo istjerivanje iz Jeruzalema. „Nadam se da će vlasti uvidjeti da mnogi od ljudi koji me podržavaju sebe opisuju kao prijatelje Izraela“, rekao je.

Rashid Khalidi, profesor srednjoistočne povijesti na sveučilištu Columbia u New Yorku, koji je također potpisao peticiju, tvrdi da slučaj g. Fahmija ukazuje na odlučnost Izraela da zadrži jasnu židovsku većinu u Jeruzalemu. „Izvještaji u izraelskim medijima upujućuju na to da su izraelske sigurnosne službe sastavile popis od nekoliko stotina aktivista u Jeruzalemu kojima žele izdati naloge o istjerivanju.“

Formulom koju je smislio jedan odbor izraelske vlade 1973. godine željeni omjer postotaka između izraelskih Židova i Palestinaca u Jeruzalemu postavljen je na 73 naprama 27. No, unatoč agresivnoj politici naseljavanja Židova u Istočni Jeruzalem, zbog viših stopa nataliteta među Palestincima, palestinsko je stanovništvo nabujalo na više od trećine ukupnog stanovništva Jeruzalema.

„Ne poznajem niti jednu obitelj u Istočnom Jeruzalemu koja nema barem jednog člana kojeg pogađa ova politika ukidanja prava na prebivalište“, tvrdi profesor Khalidi.“Ovo je sustavna politika.“

Izrael je prošle godine proširio primjenu ove politike kad je ukinuo pravo na prebivalište 4 Hamasovih zastupnika u palestinskom zakonodavnom vijeću (parlamentu) koji su živjeli u Istočnom Jeruzalemu. Ove je godine također Adnanu Gheithu, istaknutom palestinskom političkom aktivistu koji se protivio židovskoj kolonizaciji u njegovoj četvrti Silwan u Istočnom Jeruzalemu, zabranjeno da ulazi u Jeruzalem.

Pokazatelj da Palestinci u Istočnom Jeruzalemu strahuju da je ugroženo njihovo pravo na prebivalište u tom gradu zasigurno je porast zahtjeva Palestinaca za dodjelom izraelskog državljanstva tijekom proteklih 5 godina. Podaci izraelskog ministarstva unutarnjih poslova za ovu godinu pokazuju da su oko 13 000 jeruzalemskih Palestinaca ili 5 % stanovništva, sada izraelski državljani.

Izvor: Jonathan Cook: Even Tony Blair can't save Palestinian bookseller to the stars


DODATNI LINKOVI: Palestina/Izrael:
Brandeis Students Calling to Arrest Avi Dichter 4.4.11 (video)

Egypt offers to help slain activist's family enter Gaza
Egipat obećao da će olakšati ulaz u Gazu Arrigonijevoj obitelji (17. travanj 2011.)
Egipat je obećao da će dopustiti obitelji ubijenog talijanskog aktivista da u Gazu uđe kroz granični prijelaz Rafah, te da će pomoći u prijevozu njegovog tijela u Italiju. Premijer vlade u Gazi Haniyeh je u petak nazvao majku ubijenog Arrigonija, izrazio joj sućut u ime vlade, te pojasnio mjere koje vlada poduzima da odgovorni za Vittorijevo ubojstvo budu procesuirani. Haniyeh je izjavio da je Vittorio palestinski mučenik i da će jedna ulica u Gazi po njemu dobiti ime. Vlada u Gazi je također uputila izraze sućuti i žaljenja talijanskoj vladi i talijanskim građanima.

Vittorio Arrigoni's Facebook Page

Online Records of an Italian Activist's Life in Gaza (video)

"Oliva" in Gaza: Launch of international boat to monitor human rights in Palestinian waters
Međunarodni aktivisti će koristeći gliser „Oliva“ motriti kršenja ljudskih prava u palestinskim teritorijalnim vodama u Pojasu Gaze (17. travanj 2011.)
U srijedu 20. travnja gliser Oliva s međunarodnom posadom koja će motriti kršenja ljudskih prava po prvi puta će isploviti iz luke u gradu Gazi. Među posadom „Civilne mirovne službe“ nalaze se građani Španjolske, Sjedinjenih Država, Italije i Belgije. 8 metara dug gliser će pratiti palestinske ribare dok love ribu u palestinskim vodama. Kršenja ljudskih prava bit će dokumentirana, a prikupljeni podaci i video materijali objavljeni. Ubijeni aktivist za ljudska prava Vittorio Arrigoni bio je uključen u pripremu ovog projekta, pa će nakon konferencije za tisak u srijedu biti održana komemoracija u njegovu čast. Vik je izrazio želju da se brodić ne nazove po nekoj osobi, pa je on nazvan Oliva - ime koje je Vik zagovarao. Izrael od operacije Lijevano olovo unilateralno na 3 nautičke milje ograničava područje u kojem dopušta palestinskim ribarima da love ribu. Zahvaljujući ovom dramatičnom smanjenju na 3 s 20 milja koliko je dogovoreno u sporazumima iz Osla, zalihe ribe na tom području gotovo su iscrpljene. Izraelska mornarica, koja redovito napada i ulazi u palestinske vode, palestinskim ribarima prijeti otvaranjem vatre, konfiskacijom brodića i opreme i uhićenjem. Prema podacima Međunarodnog crvenog križa, gotovo 90% od 4000 ribara u Gazi su sada bilo siromašni (s mjesečnim prihodom između 100 i 190 američkih dolara) ili vrlo siromašni (oni koji zarađuju manje od 100 američkih dolara mjesečno), što predstavlja porast siromaštva u odnosu na 2008. kada je siromašno ili vrlo siromašno bilo 50% palestinskih ribara.

Vijesti, linkovi (Palestina/Izrael)

Palestina/Izrael:
Israeli forces demolish Shepherd Hotel
Izraelske snage srušile hotel u okupiranom istočnom Jeruzalemu (9. siječanj 2011.)
Izraelski su buldožeri pod jakom zaštitom izraelske policije u nedjelju započeli rušenje hotela Pastir u četvrti Sheikh Jarrah u okupiranom istočnom Jeruzalemu. Izraelske vlasti hotel ruše kako bi na njemu sagradile novo kolonističko naselje od 20 stambenih jedinica namijenjenih isključivo za Židove. Glavni tajnik Palestinske nacionalne inicijative Mustafa Barghouthi je izjavio da je ovo rušenje novi dokaz izraelske politike etničkog čišćenja, te upozorio da izraelska vlada želi iskorijeniti Palestince iz Jeruzalema kako bi on postao isključivo židovski grad. Srušeni je hotel, koji je stariji od države Izrael, 1985. kupio američki milijunaš židovskog podrijetla Irving Moskowitz koji je 2009. najavio da ga planira srušiti. Američki predsjednik Obama pozvao je Izrael da zaustavi rušenje, no izraelski premijer Netanyahu odbio je njegov zahtjev. Pregovori između Izraela i Palestinaca prekinuti su zbog toga što Izrael nije obustavio svoju politiku širenja kolonističkih naselja na okupiranom palestinskom teritoriju. Netanyahu je odbacio pozive SAD-a, UN-a i EU-a da produlji djelomično zamrzavanje izgradnje u kolonističkim naseljima koje je isteklo 26. rujna 2010. Američka je administracija prošli mjesec priznala da nije uspjela uvjeriti Netanyahua da prekine gradnju na okupiranom teritoriju kojom Izrael krši međunarodno pravo i Ženevske konvencije.

Sha'ath: Israeli leaders not serious about peace
I Čile je priznao neovisnu palestinsku državu (9. siječanj 2011.)
Čile je posljednja u nizu južnoameričkih zemalja koje su nedavno priznale nezavisnu palestinsku državu. Palestinci najavljuju da će tražiti priznanje od Vijeća sigurnosti UN-a unatoč odbijanju Izraela da prizna neovisnu i potpuno suverenu palestinsku državu.

West Bank marchers mourn tear-gassed woman
Oko 700 prosvjednika okupilo se u Bil'inu u čast Palestinke ubijene suzavcem prije tjedan dana (7. siječanj 2011.)
Oko 700 prosvjednika, uključujući mnogo žena, okupilo se u petak na prosvjedu u selu Bil'in na Zapadnoj obali kako bi odali počast Palestinki Jawaher Abu Rahma (36) koja je prošli tjedan (na Staru godinu) preminula od udisanja suzavca koji je na prosvjednike ispalila izraelska vojska tijekom tjednog prosvjeda protiv izraelskog ilegalnog Zida u tom selu. Jawaher Abu Rahma (čiji brat Basem je suzavcem ubijen 2009.) je preminula nakon udisanja ogromnih količina suzavca koje su na prosvjednike ispalili izraelski vojnici. Vojska odbacuje odgovornost za Jawaherinu smrt i bez ikakve osnove tvrdi da je uzrok "vrlo vjerojatno već postojeća zdravstvena komplikacija", te da u vojsci provode vlastitu istragu. Mnogi od okupljenih prosvjednika nosili su na sebi naljepnice sa žutom Davidovom zvijezdom kojima su htjeli vojsci poručiti da ne žele da se s Palestincima postupa kao što su Nijemci u 2. svjetskom ratu postupali sa Židovima. Prosvjednike je dočekao velik broj izraelskih vojnika. Neki od prosvjednika počeli su rezati žicu ograde koja ograđuje zemlju za koju je čak i izraelski visoki sud presudio da je vojska treba vratiti mještanima. Vojnici su prosvjednike zasuli smrdljivom tekućinom i suzavcem. 10 je žena potražilo liječničku pomoć zbog udisanja suzavca.

Israeli Bloggers Question Israel's Use of Tear Gas Against Protesters (video)
You could see it all very clearly on the following video, taken on last Friday's protest. You can see how far the soldiers are from the protest when they start shooting tear gas. The stones are thrown [min: 3:20] off the road. An effort by the protesters (including a brave sax player) to march again to the fence is met with more gas – this time, the canisters are shot directly at the protesters [min 4:00], in the illegal way that led to the death of Bassam Abu-Rahmah last year. ... The Israeli Army is trying very hard to make the non-violent protest impossible. From the arrests and imprisonment of non-violent activists on both sides to the policy of declaring protest areas "closed military zones," there seems to be some warped belief that spirit and determination can be squelched by mere army orders, signs, barbed wire, warning shots or tear gas.

Hamas consults resistance over 'imminent' Israeli threat
Palestinske naoružane skupine u Gazi dogovaraju pravila o pružanju otpora izraelskoj okupaciji (10. siječanj 2011.)
Hamas je u Gazi okupio predstavnike različitih palestinskih skupina kako bi dogovorili pravila i ograničenja u odgovoru oružanih skupina na izraelsku agresiju. Sastanak je uslijedio nakon niza raketnih napada na Izrael za koje su odgovornost preuzeli Brigade nacionalnog otpora, Demokratski front za oslobođenje Palestine, Narodni front za oslobođenje Palestine i Islamski džihad. Izrael tvrdi da su desetci projektila ispaljeni iz Gaze od početka 2011. Hamas je sredinom prosinca 2010. također održao sastanak s predstavnicima ostalih palestinskih skupina na kojem su te skupine obećale da će prestati ispaljivati rakete na Izrael. Islamski džihad je tvrdio da će prestati ispaljivati granate i rakete domaće izrade, ali da zadržava pravo da Gazu brani drugim sredstvima. Posljednjih se tjedana razmjena vatre uz granicu između palestinskih naoružanih skupina i izraelskih vojnika intenzivirala. U subotu (8. prosinca) je, u granatiranju za koje je odgovornost preuzeo Islamski džihad, ranjeno 3 ljudi, uključujući 2 teško, u jednom izraelskom kibucu. Dan ranije izraelske su snage otvorile vatru na skupinu pripadnika palestinskih oružanih skupina za koje tvrde da su postavljali eksploziv u zoni u kojoj Izrael u Pojasu Gaze Palestincima zabranjuje pristup. Također, Izraelci su greškom ubili 1, a ranili 3 svojih vojnika.

Medics: Man killed on Gaza border
Izraelska vojska ubila palestinskog poljoprivrednika na granici s Gazom (10. prosinac 2011.)
Izraelska je vojska u ponedjeljak ubila jednog 65-godišnjeg palestinskog poljoprivrednika istočno od Beit Hanouna na sjeveru Pojasa Gaze. Glasnogovornica izraelske vojske je izjavila da vojska istražuje ovaj događaj.

Palestine: Yet People Celebrate (Christmas 2010) (video)

Report: EU diplomats ask for larger role in East Jerusalem
Europski diplomati traže veću ulogu EU-a u istočnom Jeruzalemu (10. siječanj 2011.)
25 diplomatskih predstavnika Europske Unije u Jeruzalemu u dokumentu poslanom EU-u upozorava da bi izraelski pokušaji naglašavanja isključivo židovskog identiteta Jeruzalema mogli imati globalne posljedice. Predstavnici EU-a u Jeruzalemu i Ramalli predložili su da ubuduće budu nazočni u prilikama u kojima izraelske snage ruše palestinske domove u istočnom Jeruzalemu i na sudskim saslušanjima o rušenjima kuća ili deložacijama, te da EU intervenira u slučajevima kada izraelske vlasti uhićuju ili zastrašuju Palestince koji sudjeluju u mirnim kulturnim, društvenim ili političkim aktivnostima u istočnom Jeruzalemu. Diplomati upozoravaju da izraelska politika u istočnom Jeruzalemu ugrožava mogućnost da istočni Jeruzalem bude glavni grad buduće palestinske države, što ozbiljno ugrožava šanse za uspostavu održivog mira na temelju rješenja s 2 države. U dokumentu stoji da Izrael sustavno podriva palestinsko prisustvo u gradu. Diplomati su predložili zabranu ulaska u EU za "nasilne koloniste iz istočnog Jeruzalema" i promicanje europskog bojkota proizvoda iz kolonističkih naselja u tom okupiranom gradu. Dan ranije SAD i EU su osudile rušenje hotela Pastir usred palestinske četvrti Sheikh Jarrah u istočnom Jeruzalemu, na čijem mjestu se planira izgradnja 20 kolonističkih stambenih jedinica namijenjenih isključivo za Židove. Predstavnica EU za vanjsku politiku Catherine Ashton je snažno osudila rušenje hotela: "Ponavljam da su kolonistička naselja protuzakonita prema međunarodnom pravu, da potkopavaju povjerenje među sukobljenim stranama i predstavljaju prepreku miru. Podsjećamo da je istočni Jeruzalem dio okupiranog palestinskog područja; EU ne priznaje izraelsku aneksiju." Američka državna tajnica Clinton je izjavila da rušenje hotela potkopava mirovne napore i da je protivno "logici razumnog i nužnog dogovora između strana o statusu Jeruzalema".


Ostalo:
Ne Europskoj uniji – da ujedinjenoj Europi!
Utemeljena kao ekonomska zajednica, EU je prvenstveno ustrojena kao tvorba za ostvarivanje interesa krupnog europskog kapitala, uključujući i zaštitu od drugih konkurentskih gospodarstava na svjetskom tržištu. Umjesto da predstavlja ravnopravnu zajednicu naroda, EU osigurava potpunu dominaciju država koje predstavljaju najveće europske ekonomske sile, čiji se položaj temelji na izrabljivanju nerazvijenih područja, te nadopunjavanju tog ekonomskog izrabljivanja političkim pritiscima. Procesi donošenja političkih odluka prepušteni su uskom sloju oligarhije i birokrata, bez ikakve mogućnosti utjecaja od strane radnog stanovništva. Stvaranje prostora zajedničkog slobodnog tržišta između nerazvijenih i razvijenih zemalja u neravnopravnoj ekonomskoj utakmici, u kojoj najslabije ekonomije ostaju bez gotovo ikakve zaštite, dovodi do daljnjeg propadanja i usporavanja rasta perifernih gospodarstava. Neke od dominantnih država EU se zasnivaju na otvorenoj represiji nad manjinskim narodima i nepriznavanju prava na samoodređenje (primjeri područja Sj. Irske, Baskije, Katalonije), a vanjska politika EU uz to nerijetko implicitno ili eksplicitno podupire slične prakse u drugim dijelovima svijeta (npr. agresorska politika SAD – a i države Izrael). Dominantne članice EU ( Velika Britanija, Njemačka, Francuska), kao i EU u cjelini, provode represivnu politiku prema imigrantima; što uključuje pritvaranja, racije, fizička zlostavljanja od državnog represivnog aparata, zadržavanje u sabirnim centrima, protjerivanja i progone iz zemlje (posebno je poznat slučaj nedavnog progona Roma iz Francuske), nemogućnost ostvarivanja temeljnih prava, poticanje islamofobije, te diskriminiranje drugih kultura i načina života. Koristeći se potlačenim položajem imigranata kapital je u stanju održavati niže razine plaća za ovu skupinu i povećavati svoj profit, ucjenjivati ostale radnike i prijetiti im jeftinijom radnom snagom, kao i poticati i izazivati etničke podjele u svrhu razbijanja radničkog pokreta. Ekonomska i socijalna politika EU je otvoreno proturadnička i u službi krupnoga kapitala, što se između ostaloga vidi i u podupiranju mjera protiv recesije koje se sastoje u otvaranju novih prostora kapitalu, te mjerama štednje usmjerenima prema smanjivanju plaća i socijalnih prava, ulaganja u zdravstvo i školstvo, te napadu na standard radnog stanovništva; umjesto udara na profite vladajuće klase. Nasuprot kičastoj propagandi Vlade, oporbe i zavisnih medija, Europska unija je tvorba utemeljena na izrabljivanju radnika i vladavini krupnoga kapitala, potlačivanju jednih i dominaciji drugih naroda, represiji nad manjinskim skupinama, te dodatnom upropaštavanju nerazvijenih zemalja. Stoga Radnička borba poziva svoje članove, simpatizere, radnike, studente, nezaposlene i umirovljenike da u znak protivljenja EU i principima na kojima funkcionira prilikom raspisivanja referenduma o pristupanju glasaju protiv pristupanja Hrvatske.

O Palestini iz knjige Put u Meku Muhammeda Asada

Jafska vrata, Britanci ulaze u Jeruzalem nakon okupacije 1917. (još fotografija Jeruzalema)

Dva ulomka o Palestini 1920-tih iz knjige Put u Meku Muhammeda Asada (1900-1992), austrijskog Židova iz ukrajinskog grada Lavova koji je 1920-tih putovao i izvještavao iz zemalja Srednjeg istoka, prešao na islam i zatim postao jednim od najutjecajnijih europskih muslimana 20. st. Asad, koji se prije obraćanja na islam zvao Leopold Weiss, je bio novinar, pisac, društveni kritičar, reformator, politički teoretičar, prevoditelj, te predstavnik Pakistana pri UN-u. Asad je napisao nekoliko knjiga, a njegovim se najznačajnijim djelom smatra njegov komentar i prijevod Kurana na engleski.


Često sam sjedio na kamenoj obali Jafanske kapije i posmatrao mnoštvo ljudi kako ulaze u Stari grad ili izlaze iz njega. Ovdje su se očešavali jedni o druge, gurali jedni druge, Arapi i Jevreji, sve moguće varijacije i jednih i drugih, bilo je koščatih felaha s njihovim bijelim ili smeđim pokrivačima za glavu ili narančastim turbanima. Bilo je beduina s oštrim, jasno oblikovanim i, gotovo bez izuzetka, mršavim licima, koji su nosili svoje ogrtače na čudno samouvjeren način, često s rukama na kukovima a razmaknutih laktova, kao da prihvataju kao gotovu činjenicu da će im se svako skloniti s puta. Bilo je seljanki u crnim ili plavim cicanim haljinama s bijelim vezom preko prsa, često noseći korpe na glavi i krećući se gipkom, neusiljenom Ijupkošću. Gledano straga, mnoga žena od šezdeset mogla bi se smatrati mladom djevojkom. Njihove oči izgledalo je da isto tako ostaju bistre i netaknute godinama - osim ako se desilo da su napadnute trahomom, tom opakom „egipatskom” očnom bolešću, koja je nesreća svih zemalja istočno od Mediterana.

Bilo je i Jevreja: domaćih Jevreja, koji nose tarbuš i široki, prostrani ogrtač, u licu veoma sličnih Arapima; Jevreja iz Poljske i Rusije, koji kao da su sa sobom nosili tako mnogo sićušnosti i uskosti svog prošlog života u Evropi da je bilo iznenađujuće pomisliti da oni tvrde o sebi da su iste loze kao i ponosni Jevreji iz Maroka ili Tunisa u svojim bijelim burnusima. Ali, iako su evropski Jevreji bili tako očigledno u disharmoniji sa slikom koja ih je okruživala, upravo su oni određivali ton jevrejskog života i politike i tako izgleda bili odgovorni za gotovo vidljivo trvenje između Jevreja i Arapa.

Šta je prosječan Evropljanin znao o Arapima tih dana? Praktički ništa. Kada je došao na Bliski istok, donio je sa sobom neke romantične i pogrešne pojmove. Ako je bio dobronamjeran i intelektualno pošten, morao je priznati da uopće nije imao pojma o Arapima. Ni ja, prije dolaska u Palestinu, nisam nikada mislio o njoj kao arapskoj zemlji. Neodređeno sam, naravno, znao da tamo živi "nešto" Arapa, ali sam ih zamišljao samo kao nomade u pustinjskim šatorima i stanovnike idiličnih oaza. Pošto su većinu onoga što sam ranije bio pročitao o Palestini napisali cionisti - koji su naravno vodili računa o svojim vlastitim problemima - ja nisam shvaćao da su i gradovi puni Arapa - da je, u stvari, 1922. god. živjelo u Palestini gotovo pet Arapa na svakog Jevreja i da je to, zato, arapska zemlja daleko više nego jevrejska.

Kad sam to rekao gosp Usiškinu, predsjedniku Cionističkog komiteta, s kojim sam se sreo u to doba, imao sam utisak da cionisti nisu skloni da uzimaju u razmatranje činjenicu arapske većine; niti je izgledalo da pridaje ikakvu stvarnu važnost arapskoj opoziciji cionizmu. Odgovor gosp. Usiškina pokazao je samo prezir prema Arapima:
"Nema stvarnog arapskog pokreta protiv nas ovdje; to jest, nikakvog pokreta ukorijenjenog u narodu. Sve što vi smatrate kao opoziciju, u stvari je samo vika nekoliko nezadovoljnih agitatora. To će se slomiti u sebi za nekoliko mjeseci ili najviše nekoliko godina."

Ovaj argument bio je daleko od toga da me zadovolji. Od samog početka imao sam osjećaj da je čitava ideja jevrejskog naseljavanja u Palestini neprirodna, a, što je još gore, ona prijeti da se prenesu sve komplikacije i nerješivi problemi evropskog života u zemlju koja je mogla biti sretnija bez njih. Jevreji u nju stvarno nisu dolazili kao što se vraća u svoju domovinu; oni su više bili zaokupljeni time da od nje naprave domovinu zamišljenu prema evropskim uzorima i s evropskim ciljevima. Ukratko, oni su bili stranci unutar kapija. Tako nisam vidio ništa pogrešno u arapskom odlučnom otporu ideji jevrejske domovine u njihovoj sredini; naprotiv, odmah sam shvatio da su upravo Arapi bili prevareni i s pravom se branili od takve prevare.

U Balfourovoj deklaraciji iz 1917. god., koja je obećavala Jevrejima „nacionalnu domovinu” u Palestini, vidio sam okrutan politički manevar smišljen da podstakne stari princip, zajednički svim kolonijalnim silama: „zavadi pa vladaj”. U slučaju Palestine ovaj princip bio je najočitiji kada su 1916. Britanci bili obećali tadašnjem vladaru Meke, Šerifu Huseinu, kao cijenu za njegovu pomoć protiv Turaka, nezavisnu arapsku državu koja je trebalo da obuhvati sve zemlje između Sredozemnog mora i Perzijskog zaliva. Oni ne samo da su prekršili svoje obećanje samo godinu kasnije, zaključujući s Francuskom tajni Sykes-Picot sporazum (kojim je utvrđen francuski dominion u Siriji i Libanu), već su isto tako, prešutno, isključili Palestinu iz obaveza koje su bili preuzeli u pogledu Arapa.

Iako sam i sam jevrejskog porijekla, od početka sam se oštro protivio cionizmu. Pored mojih ličnih simpatija prema Arapima, smatrao sam nemoralnim da doseljenici, uz pomoć strane velike sile, dolaze sa strane s očitom namjerom da postignu većinu u zemlji i tako izvlaste narod kome je ta zemlja pripadala od pamtivijeka. Prema tome, bio sam sklon da stanem na stranu Arapa kad god je došlo do rasprave o jevrejsko-arapskom pitanju - što se, naravno, dešavalo vrlo često. Ovo moje držanje bilo je neshvatljivo gotovo svim Jevrejima s kojima sam dolazio u dodir u toku onih mjeseci.

Nisu mogli razumjeti šta sam vidio u Arapima koji su, po njihovom mišljenju, samo masa zaostalog naroda na koji su oni gledali s osjećajem ne mnogo različitim od onog koji imaju evropski doseljenici u centralnoj Africi. Nisu bili ni najmanje zainteresovani za ono što Arapi misle; gotovo niko od njih nije se potrudio da nauči arapski; svaki je prihvatio bez ikakva ispitivanja načelo da je Palestina zakonito nasljeđe Jevreja.

Još uvijek se sjećam kratke rasprave koju sam zbog ovog imao s drom Chaimom Weizmannom, stvarnim vođom cionističkog pokreta. Bio je došao u jednu od svojih periodičnih posjeta Palestini (njegovo stalno boravište bio je, mislim, London), a sreo sam ga u kući jednog prijatelja, Jevreja. Čovjek je morao biti impresioniran njegovom neizmjernom energijom - energijom koja se čak ispoljava u njegovim tjelesnim pokretima, u dugačkim, elastičnim koracima kojima odmjereno korača gore-dolje po sobi - kao i snagom uma koja se otkriva u širokom čelu i prodornom pogledu njegovih očiju.

Govorio je o novčanim poteškoćama koje muče san o jevrejskoj nacionalnoj domovini i o nedovoljnom odzivu za ovaj san medu ljudima u inostranstvu; imao sam uznemirujući utisak da je čak i on, kao i većina drugih cionista, sklon da prebaci moralnu odgovornost za sve što se dešava u Palestini na "vanjski svijet". To me natjeralo da prekinem smjernu tišinu u kojoj su ga svi prisutni slušali i da upitam:
"A šta je s Arapima?"

Mora da sam postupio netaktično, unoseći tako neskladnu notu u razgovor, jer se dr Weizmann polahko okrenu prema meni, spusti čašu koju je držao u ruci i ponovi moje pitanje:
"Šta je s Arapima...?"

"Pa kako se ikako možete nadati da od Palestine napravite svoju domovinu uprkos oštrom protivljenju Arapa, koji su, ipak, većina u ovoj zemlji?"

Cionistički voda sleže ramenima i odgovori suho: "Očekujemo da neće biti u većini nakon nekoliko godina."

"Možda je to tako. Vi se bavite tim pitanjima godinama i morate poznavati stanje bolje nego ja. Ali, sasvim neovisno o političkim teškoćama koje arapska opozicija može ili ne mora predstavljati na vašem putu - zar vas nikada ne uznemirava moralni aspekt toga pitanja? Zar ne mislite da je nepošteno s vaše strane prognati narod koji je oduvijek živio u ovoj zemlji?"

"Pa to je naša zemlja", odgovori dr Weizmann, podižući obrve. "Mi samo uzimamo nazad ono čega smo bili nepravedno lišeni."

"Ali, vi ste van Palestine skoro dvije hiljade godina! Prije toga vladali ste ovom zemljom, i to jedva ikada čitavom, manje od pet stotina godina. Zar ne mislite da bi Arapi mogli, s jednakim opravdanjem, tražiti za sebe Španiju - jer, konačno, oni su vladali u Španiji skoro sedam stotina godina i potpuno je izgubili tek prije pet stotina godina?"

Dr Weizmannje postao vidljivo nestrpljiv: "Besmislica. Arapi su samo pokorili Španiju; ona nikada nije bila njihova stvarna domovina, pa je konačno bilo i pravo da budu protjerani iz Španije."

"Oprostite", uzvratih, "ali izgleda mi da je tu u pitanju historijska omaška. Uostalom, Jevreji su isto tako došli u Palestinu kao osvajači. Dugo vremena prije njih bilo je mnogo drugih semitskih i nesemitskih plemena nastanjenih ondje - Amorita, Edomita, Filistina, Moabita, Hitila. Ta plemena živjela su ovdje čak i u doba kraljevstva Izraela i Jude. Oni su nastavili da žive tu nakon što su Rimljani protjerali naše pretke. Oni žive tu i danas. Arapi, koji su se nastanili u Siriji i Palestini nakon njihovog osvajanja u sedmom vijeku, bili su uvijek samo mala manjina stanovništva; ostatak onoga što danas nazivamo palestinskim i sirijskim "Arapima" su u stvari samo arabizirani autohtoni stanovnici zemlje. Neki od njih su postali muslimani tokom vijekova, drugi su ostali kršćani. Muslimani su se naravno ženili sa svojim istovjernicima iz Arabije. Ali zar možete nijekati da je većina naroda u Palestini, koji govori arapski, bez obzira da li su muslimani ili kršćani, direktni potomci izvornih stanovnika, izvornih u smislu da su živjeli u ovoj zemlji prije dolaska Jevreja u nju?"

Dr Weizmann se uljudno nasmiješi na moj ispad i skrenu razgovor na drugu temu.

Nisam bio zadovoljan ishodom svoga posredovanja. Naravno, nisam očekivao da bilo ko od prisutnih - a najmanje sam dr Weizmann - pristane uz moje uvjerenje da je cionistička ideja jako ranjiva s moralnog gledišta; ali sam se nadao da će moja odbrana arapske stvari barem izazvati neku vrstu neugodnosti kod cionističkih voda - neugodnosti koja bi mogla dovesti do malo više razmišljanja i na taj način, možda, do veće spremnosti da se prizna postojanje mogućeg moralnog prava u suprotstavljanju Arapa... Nije bilo ništa od ovoga. Umjesto toga, našao sam se pred bezizražajnim zidom iskolačenih očiju: oštro osuđivanje moje drskosti, da sam se usudio da posumnjam u neosporno pravo Jevreja na zemlju njihovih predaka...

Kako je bilo moguće, pitao sam se, da ljudi nadareni takvom stvaralačkom inteligencijom kao što su Jevreji misle o cionističko-arapskom sukobu samo s jevrejskog gledišta? Zar nisu shvaćali da problem Jevreja u Palestini može na koncu biti riješen samo prijateljskom saradnjom s Arapima? Jesu li bili tako beznadno slijepi prema bolnoj budućnosti koju njihova politika mora donijeti - prema borbama, gorčini i mržnji kojoj će jevrejsko ostrvo, čak ako privremeno bude i uspješno, ostati zauvijek izloženo usred neprijateljskog arapskog mora?

I tako je čudno, pomislih, da je nacija koja je trpjela tako mnogo nepravdi u toku svoje duge i nesretne dijaspore sada spremna, da u uskogrudnoj težnji ka svom vlastitom cilju, nanese tešku nepravdu drugoj naciji - a uz to naciji koja je nedužna u svim prošlim jevrejskim stradanjima. Takva pojava, znao sam, nije bila nepoznata historiji; ali to je, ipak, izazvalo u meni tugu videći da se to dešava pred mojim očima.

U to doba moje udubljivanje u političku scenu u Palestini bilo je osnovano ne samo na mojoj simpatiji prema Arapima i mojoj zabrinutosti oko cionističkog eksperimenta, nego isto tako i mojim žurnalističkim zanimanjem: bio sam postao specijalni dopisnik lista Frankfurter Zeitung, tada jednog od najstarijih listova u Evropi. [...]

[...]

Sada sam imao mnogo prijatelja u Palestini, i Jevreja i Arapa. Cionisti su me, istina, gledali s nekom vrstom zbunjene sumnje radi simpatija prema Arapima koje su bile tako očigledne u mojim napisima Frankfurter Zeitungu. Očevidno nisu mogli odlučiti da su me Arapi "kupili" (jer u cionističkoj Palestini ljudi su se već bili navikli da gotovo sve što se dešava objašnjavaju novcem) ili sam jednostavno hiroviti intelektualac zaljubljen u egzotiku. Ali, nisu svi Jevreji koji su živjeli u Palestini u to vrijeme bili cionisti. Neki od njih su bili došli tamo, ne u želji za političkim ciljem nego iz religiozne čežnje za Svetom zemljom i njenim biblijskim asocijacijama.

Ovoj grupi pripadao je i moj holandski prijatelj Jacob de Haan, nizak, zdepast čovjek četrdesetih godina, plave brade, koji je ranije predavao pravo na jednom od vodećih univerziteta u Holandiji a sada bio specijalni dopisnik amsterdamskog Handelsbada i londonskog Daily Expressa. Čovjek dubokog religioznog uvjerenja - "ortodoksan" kao bilo koji Jevrej iz Istočne Evrope - on nije odobravao ideju cionizma jer je vjerovao da povratak njegovog naroda u Obećanu zemlju treba da čeka dolazak Mesije. "Mi Jevreji", govorio mi je u više prilika, "protjerani smo iz Svete zemlje i razasuti po svijetu zato što nismo izvršili zadatak koji nam je Bog bio povjerio. On nas je bio izabrao da propovijedamo Njegovu riječ, ali smo mi u svojoj tvrdoglavoj obijesti počeli vjerovati da nas je On učinio svojim "izabranim narodom" radi nas samih - i tako smo Ga izdali. Sada nam ostaje samo da se kajemo i čistimo naša srca; a kad opet postanemo dostojni Njegove Poruke, On će nam poslati Mesiju da vodi Njegove sluge u Obećanu zemlju..."

"Ali zar ta mesijanska ideja nije osnova i za cionistički pokret?" upitah ga. "Vi znate da se s tim ne slažem, ali zar nije prirodna želja svakog naroda da ima svoju vlastitu, nacionalnu domovinu?"

Dr de Haan me pogleda podrugljivo: "Zar mislite da je historija samo niz dogadjaja? Ja ne. Nije to bilo bez svrhe kad je Bog učinio da izgubimo našu zemlju i kad nas je rasturio; ali cionisti to neće da priznaju sami sebi. Oni trpe od istog duhovnog sljepila koje je dovelo do našeg pada. Dvije hiljade godina jevrejskog izgnanstva i nesreće nisu ih naučile ničemu. Umjesto da pokušaju shvatiti najskrivenije uzroke naše nesreće, oni sada pokušavaju da to, takoreći, zaobidu izgradnjom "nacionalne domovine" na temeljima koje im pruža politika zapadne sile, a u procesu izgradnje nacionalne domovine oni vrše zločin lišavanja drugog naroda njegove domovine."

Politički pogledi Jacoba de Haana prirodno su ga učinili vrlo nepopularnim među cionistima (u stvari, uskoro nakon što sam napustio Palestinu, bio sam zaprepašćen kad sam saznao da su ga teroristi jedne noći ustrijelili). Kad sam ga upoznao, njegovo druženje bilo je ograničeno na vrlo mali broj Jevreja koji su mislili kao i on, nekoliko Evropljana i Arapa. Izgledalo je da je prema Arapima osjećao veliku naklonost, a oni, sa svoje strane, visoko su ga cijenili i često ga pozivali u svoje domove. U stvari, u to doba oni još nisu imali općenitih predrasuda prema Jevrejima kao takvim. Tek nakon Balfourove deklaracije - to jest, nakon vijekova dobrosusjedskih odnosa i svijesti o rasnom srodstvu - Arapi su počeli gledati na Jevreje kao na političke neprijatelje. Čak i u izmijenjenim okolnostima onih ranih dvadesetih godina, oni su još uvijek jasno razlikovali cioniste i Jevreje koji su im prijatelji kao dr Haan.


Izvod iz knjige "Put u Mekku", autora Muhammeda Asada, Sarajevo 1997. (3. Izdanje), str. 81-85 i 87-89.

O etničkom čišćenju i aparthejdu u Jeruzalemu

Informacije u prvom dijelu posta izvađene su iz članka Jerusalem, the heart, soul and home of Palestine palestinske novinarke Reham Alhelsi koji u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku.

Grad Sawahreh je od Jeruzalema udaljen oko 15 do 20 minuta vožnje automobilom, uključujući prijelaz kontrolnih točaka. Nekada je bilo potrebno oko 30 minuta vožnje autobusom da bi se stiglo iz Sawahre do Jeruzalema.

1948. Izrael je okupirao 85% Jeruzalema i silom protjerao do 80 000 Palestinaca iz njihovih domova u Zapadnom Jeruzalemu i 40 okolnih sela. Zatim su ta sela uništena kako se njihovi stanovnici u njih više ne bi mogli vratiti, a vlasništvo protjeranih Palestinaca pretvoreno je u vlasništvo države Izrael u skladu sa „Zakonom o odsutnim vlasnicima“ iz 1950. godine. 1967. godine Izrael je okupirao ostatak Jeruzalema i uspostavio prvo ilegalno židovsko naselje u Starom gradu. Uništeno je ili izvlašteno više od 700 palestinskih domova i građevina.

Samo iz Marokanske četvrti u Starom gradu istjerano je više od 6000 Palestinaca i uništeno 125 kuća kako bi se ispred Zapadnog zida napravio trg. Izrael je udvostručio površinu grada anektirajući 70 km2 zemlje koja je pripadala 28 sela na Zapadnoj obali. 1980. godine Izrael je službeno anektirao Istočni Jeruzalem, a u godinama koje su uslijedile palestinska imovina u Silwanu i Muslimanskoj četvrti Starog grada predana je organizacijama židovskih kolonista. Usprkos rezoluciji 2253 Opće skupštine UN-a koja Izraelu nalaže da odustane od poteza koji bi izmijenili status Jeruzalema, izraelska je vlada tijekom godina konfiscirala više od 60 km2 palestinske zemlje u Istočnom Jeruzalemu (tj. 86,5% od njegove ukupne površine) s ciljem da je koriste Židovi.

Stara pročelja i prekrasna arhitektura zaštitni su znak Starog grada i podsjetnik na njegovu arapsku baštinu. Stari grad u Jeruzalemu ničim ne podsjeća na stare gradske jezgre kakve se mogu vidjeti diljem Europe iz koje su pristigli ilegalni židovski kolonisti koji sad iz Jeruzalema žele napraviti europski grad. Palestinske četvrti u Starom gradu prenapučene su, a djeca se ne mogu igrati u vrtovima ni igralištima jer ih nema. Mnoge su kuće u jadnom stanju i potrebno ih je obnoviti, no gradske vlasti to često ne dopuštaju, što je još jedna metoda kojom ljude nastoje istjerati iz njihovih domova. Iako palestinski građani Jeruzalema moraju plaćati poreze, zauzvrat primaju vrlo malo javnih usluga. Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem navodi da „od aneksije Jeruzalema, gradske vlasti nisu izgradile gotovo niti jednu novu školu, javnu zgradu ili bolnicu za Palestince.“... „Čitave palestinske četvrti nisu spojene na kanalizacijski sustav i nemaju popločene ceste ni pločnike.“

Prema izraelskom zakonu palestinski građani Jeruzalema, iako su, kao i njihovi preci, rođeni u tom gradu, imaju status „trajnog stanovnika“, odnosno isti status kao i stranci koji žele živjeti u Izraelu, dok ilegalni kolonisti dobivaju status državljanina.

Postoji i očita diskrimintorna politika u sklopu pravila o planiranju i gradnji koja se primjenjuje u Jeruzalemu. U planovima za palestinske četvrti koje priprema izraelsko gradsko poglavarstvo Jeruzalema oko 40% površine određeno je kao područje na kojem nije dopušteno graditi. Samo oko 11% zemljišta u Istočnom Jeruzalemu namijenjeno je za palestinsku uporabu, a i tu se zapravo radi o već prenapučenim površinama na kojima je dopušteno graditi. Građevinske dozvole vrlo se rijetko izdaju Palestincima, pa su oni prisiljeni „protuzakonito“ graditi na vlastitoj zemlji. Ilegalno izgrađene građevine koje sagrade kolonisti retrospektivno se uključuju u planove za izgradnju, dok istovremeno Palestincima nije dopušteno graditi na njihovoj vlastitoj zemlji. Ilegalna se naselja šire, a palestinske se zajednice u i oko Jeruzalema ne mogu dalje izgrađivati ni širiti. Prema izvještaju Društva za arapske studije objavljenom početkom 2008. Izrael je u Istočnom Jeruzalemu od 1967. godine srušio 8500 palestinskih kuća zahvaljujući čemu su tisuće ljudi ostale bez domova. Dodatnih 20 000 kuća prijeti rušenje pod izgovorom da su ilegalno izgrađene. Prema podacima B'Tselema između 2000. i 2006. godine u Jeruzalemu je registiran početak izgradnje 14472 građevine, od toga 11114 u židovskim četvrtima, a samo 3358 u palestinskim četvrtima. Gustoća stanovanja u ilegalnim židovskim naseljima u Istočnom Jeruzalemu bila je 2002. 23,8 m2 po osobi, dok je ista u palestinskim četvrtima iznosila 11,9 m2 po osobi.

Izraelski Master plan za Jeruzalem iz 2000, koji vrijedi do 2020, ima za cilj nametanje židovskog karaktera tom gradu i smanjenje udjela palestinskog stanovništva na 12%. Prema tom planu, ukupna površina grada iznosi 142 km2, a granica zapadnog dijela grada proširena je za 40%. 24,4% Istočnog Jeruzalema zonirano je kao „zelena prirodna“ površina na kojoj nije dopuštena gradnja. Izrael trenutno provodi masovnu deložaciju Palestinaca i rušenje kuća u četvrtima u Istočnom Jeruzalemu. 2007. Izraelci su započeli izgradnju ilegalnog židovskog naselja u Muslimanskoj četvrti Starog grada s više od 20 stambenih jedinica i sinagogom. U blizini, s područja tzv. „Svetog bazena“, koje se proteže od doline Kidron, Maslinskog brda do obližnjih palestinskih četvrti, Palestince sustavno uklanjaju, a na njihovo se mjesto naseljavaju Židovi. U ožujku 2009. Palestinci su deložirani iz dvije kuće u četvrti Sheikh Jarrah, a 88 kuća u četvrti Al Bustan u Silwanu čeka na deložacije i rušenje. Na ovaj će način više od 1500 građana Jeruzalema ostati bez krova nad glavom kako bi se na mjestu njihovih kuća izgradio nacionalni park. Slična sudbina očekuje 60% kuća u četvrti Wad Hilwa u Silwanu.

Kako bi odvojili Jeruzalem od okolnog palestinskog okruženja, cionisti su izgradili prsten židovskih naselja u i oko Starog grada. Ta se naselja protežu od Židovske četvrti do ilegalnih naselja u Ras Al-Amudu i Silwanu i do židovskog groblja na Maslinskom brdu. U Ras Al-Amudu palestinske su kuće do židovskog groblja odvojene tek niskim zidom. Ovdje mrtvi Izraelci imaju veća prava i više mjesta od živih Palestinaca. Nasuprot židovskog groblja postavljena je izraelska policijska postaja koja je s vremenom pretvorena u „zatvor“. Najprije je to bila obična zgrada, a kasnije je okružena bodljikavom žicom. Potom je nasuprot toj zgradi uspostavljena kontrolna točka. Ta je policijska postaja postavljena usred palestinskih četvrti, a jedino joj društvo prave mrtvi Izraelci na obližnjem groblju. Postaja je služila za zaustavljanje palestinskih autobusa i automobila, te ljudi koji su išli na posao, u školu ili u bolnicu. Nakon 1967. izraelske su vlasti konfiscirale zemlju u vlasništvu obitelji Al-Ghoul, a 1990. prodale su je američkom milijunašu židovske nacionalnosti Irvingu Moskovitzu koji je na 14,7 dunuma te otete palestinske zemlje nakanio izgraditi ilegalno naselje sa 132 stambene jedinice. Plan izgradnje ovog ilegalnog naselja odobrio je 1999. Ehud Barak. Ilegalni židovski kolonisti to su ilegalno naselje nazvali Maale Zaytim, Maslinska visoravan, moguće u čast uništenju tisuća maslinovih stabala koja su iščupali iz palestinskih polja kako bi na njihovom mjestu izgradili svoja ilegalna naselja. To se naselje nastavlja na židovsko groblje koje mu se nalazi nasuprot, te na druge ilegalno izgrađene građevine na Maslinskom brdu i pridonosi etničkom čišćenju Jeruzalema. Prvi ilegalni kolonisti su u to ilegalno naselje uselili 2003. 2005, dok su Palestinci „pregovarali“ o miru s Izraelom, kolonisti i izraelska vojska bavili su se podjelom palestinske zemlje između sebe. Policijska postaja u Silwanu predana je kolonističkim zajednicama i ukorporirana u naselje Maale Zaytim, a umjesto nje gradila se nova postaja na području E1. Prema podacima instituta ARIJ, Palestincima je u Ras Al-Amudu dopušteno da grade na samo 55-65% ukupnog područja, dok ilegalni kolonisti smiju graditi na 115% ukupnog područja. Palestinci smiju graditi stambene jedinice s maksimalno 2 kata, dok ilegalni kolonisti mogu graditi stambene jedinice s najviše 7 katova.

Mnogi su Palestinci dva puta etnički očišćeni iz Jeruzalema; najprije iz Zapadnog Jeruzalema, a kasnije iz Istočnog Jeruzalema. Mnogima koji su prije istjerani iz Zapadnog Jeruzalema i koji su se naselili u Istočnom Jeruzalemu, danas prijeti deložacija pod izlikom da im zemlja na kojoj žive ne pripada. Istovremeno, ilegalni židovski kolonisti, koji dolaze iz Sjedinjenih država, Europe i drugih dijelova svijeta imaju pravo na grad u kojem niti oni ni njihovi preci ne posjeduju niti šaku zemlje. Palestinci danas čine 34% ukupnog stanovništva Jeruzalema, a 55% židovskog stanovništva Jeruzalema živi u 34 ilegalna naselja u i oko Jeruzalema. Među ukupnim stanovništvom Starog grada Židovi čine tek 9%.

Kako bi se intenzivirala politika judaizacije Jeruzalema, koriste se mjere i planovi kojima će se Istočni Jeruzalem otcijepiti od ostatka palestinskih područja i spriječiti uspostava palestinske države, uključujući konfiskaciju zemlje, izgradnju ilegalnih naselja, aparthejdskog zida, rušenje kuća i opoziv prava na prebivalište. Nakon 1967, Izrael je aktivirao „Zemljišni pravilnik“ iz doba britanskog mandata kako bi konfiscirao 85% zemljišta unutar ilegalno proširenog područja Jeruzalema. Prvotno područje Zapadnog Jeruzalema se utrostručilo, a granice Istočnog Jeruzalema proširene su s područja koje je pokrivalo 6,5 km2 na područje od 71 km2, s ciljem da taj dio grada obuhvati veliku zemljišnu površinu sa što je moguće manje Palestinaca. Tako su iz područja grada isključene gusto naseljene palestinske zajednice, ali su unutar novih ilegalno određenih granica obuhvaćena njihova zemljišta. Istovremeno, kolonističkim je organizacijama dopušteno da grade jezgre ilegalnih naselja usred palestinskih zajednica poput onih u Silwanu i Sheikh Jarri. Ovog je siječnja izraelska vojska izdala naloge za anektiranje 24 dunuma zemlje koja pripada selima Husan i Nahhalin na betlehemskom području s ciljem proširenja ilegalnog židovskog naselja Gush Azion. Ta je aneksija dio plana za „Veliki Jeruzalem“, kojem je cilj pripojenje dodatne palestinske zemlje Jeruzalemu i širenje ilegalnih naselja. Ovim su planom do sada anektirane 72 000 dunuma palestinske zemlje. Dodatna palestinska zemlja konfiscirana je za izgradnju ilegalne tramvajske pruge koja će spajati ilegalna naselja na Zapadnoj obali s Jeruzalemom. Ovim će se tramvajskim sustavom moći koristiti samo Židovi.

Izrael je za izgradnju svog aparthejdskog zida konfiscirao dodatnih 19,2% zemlje koju posjeduju Palestinci u Jeruzalemu i 5,3% zemlje koju Palestinci posjeduju na Zapadnoj obali. Trasa Zida ide duž ilegalnih granica Jeruzalema (uključujući Istočni Jeruzalem i anektirane dijelove Zapadne obale) koje je nametnuo Izrael. Do rujna 2007. Izrael je konfiscirao 11 100 dunuma zemlje za izgradnju Zida, a 40 985 dunuma zemlje bit će odvojeno od svojih vlasnika. Kada bude dovršen, Aparthejdski zid oko Jeruzalema bit će dug 181 km. Zid utječe na svakodnevni život 27 palestinskih jeruzalemskih zajednica. Desetci palestinskih kuća su srušeni zbog izgradnje Zida, a vlasnicima mnogih drugih uručeni su nalozi za rušenje njihovih kuća. 15 000 Palestinaca s jeruzalemskim osobnim iskaznicama koji žive s vanjske strane Zida neće više moći ući u Jeruzalem, a 1835 obitelji bit će se primorano preseliti. Prema izvještaju Građanskog odbora za prava Palestinaca u Jeruzalemu objavljenom u rujnu 2007, 21,4% palestinskih obitelji razdvojeno je Aparthejdskim zidom od svoje rodbine (15,5% ih se nalazi s unutarnje, a 32,6% s vanjske strane Zida). 18% obitelji odvojeno je od oca, a 27% od majke. 25% trgovina u palestinskom vlasništvu zatvoreno je zbog ograničenja slobode kretanja koje Izrael nameće Palestincima i zbog visokih poreza koje moraju plaćati Palestinci koji žive u Jeruzalemu.

Više od 100 000 Palestinaca živi u gradovima i selima u okolici Jeruzalema. Ta su područja oduvijek bila sastavni dio Jeruzalema i ovisila su o tom gradu. Zahvaljujući izgradnji Zida stanovnici tih gradova i sela više nemaju pristup svojim radnim mjestima, školama ni bolnicama. S druge strane, mnogi stanovnici Istočnog Jeruzalema posjeduju zemlju u okolnim selima. Zbog nedostatka stanova i prenapučenosti u Istočnom Jeruzalemu, ti su ljudi bili prisiljeni svoje kuće sagraditi u okolici Jeruzalema i one se sada nalaze s vanjske strane Zida.

Sawahreh je jedna od palestinskih zajednica koju je pogodila izgradnja ilegalnog Aparthejdskog zida. Zid je razdvojio brojne obitelji, a mnoge se obitelji tiskaju u prenapučenim kućama kako ne bi izgubile svoje jeruzalemske osobne iskaznice i pravo da žive u tom gradu. Zapadni dio grada Sawahreh se nalazi unutar izraelskih granica Jeruzalema i gradske vlasti rijetko Palestincima izdaju građevinske dozvole, tako da oni mogu graditi većinom u istočnom dijelu grada Sahwahreh koji se nalazi s vanjske strane Zida. Ako se obitelji presele iz zapadnog dijela Sawahre, ostat će bez prava da prebivaju u Jeruzalemu. No tu nije kraj nevoljama Palestinaca iz Sawahre. Inspektori izraelskog jeruzalemskog gradskog poglavarstva često dolaze i provjeravaju tko doista živi u kućama u zapadnom dijelu Sawahre, te ispituju ukućane o njihovom svakodnevnom životu. Mnogi Izraelci imaju dvostruko državljanstvo i većinu godine provode u Sjedinjenim državama ili Europi gdje imaju domove i gdje rade, no njima gradski inspektori nikada ne postavljaju takva pitanja, niti im se ukida pravo na prebivalište u Jeruzalemu. Između 1967. i 2007. Izrael je 8269 Palestinaca poništio pravo na prebivalište u Jeruzalemu. Ovaj „tihi transfer“ predstavlja jedan od načina na koji izraelske vlasti etnički čiste palestinske građane Jeruzalema iz tog grada.


Jedan link za Palestinu/Izrael:
Let me die… poem of a Palestinian child


Ostali linkovi:
Procuring Academics for Empire
The MRI has a special interest in academics who can target the field of Muslim-Arab organizations and activities, in order to study and develop methods to „diffuse and influence counter-radical Muslim discourse.“ In other words, the MRI is contracting academic research, which will allow the Pentagon to penetrate Muslim communities, co-opt the leaders and turn them into imperial collaborators. MRI is not merely a mechanism of „soft power“ – a battle of ideas – it engages US academics in some of the more brutal aspects of colonial warfare. For example, the Pentagon-funded Human Terrain Teams (HTT), which operate in Afghanistan, are deeply immersed in the identification and torture/interrogation of suspected resistance fighters, civilian sympathizers and members of extended families and clans. One San Francisco State psychology professor on the MRI payroll, with longstanding ties to Pentagon counter-insurgency operations, is deeply involved in the „study of emotions in stoking or quelling ideologically driven movements.“ Covert occupation intelligence operations have been deeply involved in “stoking” hostility between Shia and Sunni communities in Iraq, Lebanon, Iran, and Afghanistan. Torture and harsh interrogation techniques, used in the Middle East and Afghanistan, are based on academic studies of cultural and emotional vulnerabilities of Muslims and are used by US and Israeli military interrogators to “break” or cause profound mental breakdown of anti-occupation activists (“quelling ideological movements”).

The Abu Ghraib files
Ovo sam našla na Eduardovom blogu u postu od prije od godinu dana, ali bez obzira na starost mislim da je vrijedno čitanja. Međutim, ove izrazito uznemirujuće i stravične fotografije mučenja, zlostavljanja i ponižavanja zatočenika nisu prikladne za osobe mlađe od 18 godina. Ako ste mlađi od 18 ili slabijih živaca, molim obavezno preskočite ovaj link.
279 photographs and 19 videos from the Army's internal investigation record a harrowing three months of detainee abuse inside the notorious prison -- and make clear that many of those responsible have yet to be held accountable. ... Although the photos are a disturbing visual account of particular incidents inside Abu Ghraib prison, they should not be viewed as representing the sum total of what occurred. As the Schlesinger report states in its convoluted prose: "We do know that some of the egregious abuses at Abu Ghraib which were not photographed did occur during interrogation sessions and that abuses during interrogation sessions occurred elsewhere." Also, the documentation doesn't include many details about the detainees who were abused and tortured at Abu Ghraib. While the International Committee of the Red Cross report from February 2004 cited military intelligence officers as estimating that "between 70 to 90 percent of persons deprived of their liberty in Iraq had been arrested by mistake," much remains unknown about the detainees abused in the "hard site" where the Army housed violent and dangerous detainees and where much of the abuse took place. Finally, it's critical to recognize that this set of images from Abu Ghraib is only one snapshot of systematic tactics the United States has used in four-plus years of the global war on terror. There have been many allegations of abuse, torture and other practices that violate international law, from holding prisoners without charging them at Guantánamo Bay and other secretive U.S. military bases and prison facilities around the world to the practice of "rendition," or the transporting of detainees to foreign countries whose regimes use torture, to ongoing human rights violations inside detention facilities in Iraq. Abu Ghraib in fall 2003 may have been its own particular hell, but the variations of individual abuse perpetrated appear to be exceptional in only one way: They were photographed and filmed.