Prikazani su postovi s oznakom etničko čišćenje. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom etničko čišćenje. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 4. lipnja 2012.

Poziv na bojkot Adidasa

Hrvatski prijevod Poziva na bojkot tvrtke Adidas koji je građanima diljem svijeta uputilo palestinsko civilno društvo. 
Izvor: Apartheid is not Fair Play… Boycott Adidas! 

Okupirana Ramallah, 28. travnja 2012. - Palestinsko civilno društvo srdačno pozdravlja deklaraciju arapskog vijeća ministara za mlade i sport kojom je to tijelo poduprlo bojkot Adidasa zbog Adidasovog pokroviteljstva izraelskog maratona kojim se krši međunarodno pravo i prikriva izraelska ilegalna okupacija Jeruzalema. Osobitu pohvalu zaslužuje i odluka Egipatskog nogometnog saveza da bojkotira Adidas unatoč novčanim kaznama koje će zbog nje morati platiti. Palestinski nacionalni odbor za bojkot (BNC) poziva na provođenje međunarodnog bojkota Adidasa do trenutka dok ta tvrtka ne prekine svoju umiješanost u tzv. „Jeruzalemski maraton“ i svaku drugu izraelsku manifestaciju koja služi za prikrivanje izraelskog etničkog čišćenja u tom gradu i kršenja međunarodnog prava. 

UN godinama dosljedno tvrdi kako je „svaki postupak koji poduzme Izrael, okupacijska sila, kako bi nametnuo svoje zakone, jurisdikciju i administraciju u svetom gradu Jeruzalemu protuzakonit i stoga ništetan i bez ikakve valjanosti, i poziva Izrael da obustavi sve takve protuzakonite i unilateralne mjere“. Adidasovo partnerstvo s izraelskim jeruzalemskim gradskim vlastima, glavnim organom okupacijske sile, bilo u istočnom bilo u zapadnom dijelu grada, očigledno krši ovu rezoluciju. 

Palestinski nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BNC), najveća koalicija palestinskih organizacija, političkih stranaka, sindikata i mreža, otkrio je 2011. Adidasovo suučesništvo u izraelskom tzv. „Jeruzalemskom maratonu“, čija ruta, u suprotnosti sa zakonom, prolazi kroz okupirani istočni Jeruzalem i služi jačanju izraelske kontrole nad okupiranim palestinskim teritorijem, te je stoga pozvao Adidas da odustane od svog pokroviteljstva nad ovim sportskim događajem. Nakon što se oglušio na ovaj poziv palestinskog civilnog društva, a u svijetlu impresivnog oživljavanja narodnih bojkota Izraela u arapskoj regiji koje je rezultat razvoja narodnih revolucija u toj regiji, Adidas je sada postao metom bojkota diljem arapskog svijeta, što će nedvojbeno dovesti do ogromnog gubitka prihoda. Cijena suučesništva u izraelskim kršenjima međunarodnog prava naglo je porasla zahvaljujući Arapskom proljeću i spektakularnom širenju pokreta za bojkot, dezinvestiranje i sankcije na globalnoj razini. 

Ovu je lekciju već naučila jedna druga korporacija, Alstom, francuski konglomerat upleten u izraelski tramvajski projekt koji će povezivati okupirani Jeruzalem s izraelskim ilegalnim kolonističkim naseljima izgrađenim na okupiranoj palestinskoj zemlji. U studenom 2011. Alstom je u Saudijskoj Arabiji ostao bez ugovora vrijednog 9,4 milijarde američkih dolara, što je bila izravna posljedica suučesništva te korporacije u izraelskoj okupaciji. 

Izraelske jeruzalemske gradske vlasti, organizator Jeruzalemskog maratona s kojim je Adidas sklopio partnerstvo, od svog su nastanka ključni provoditelj sustavnih politika etničkog čišćenja, kolonizacije i aparthejda u Jeruzalemu. Sama internetska stranica Jeruzalemskog maratona otvoreno istočni Jeruzalem opisuje kao „većinom dom bivših jordanskih građana“, prikazujući Palestince kao strance umjesto autohtonog naroda. 

John Dugard, istaknuti profesor međunarodnog prava kojeg naširoko smatraju ocem prava ljudskih prava u Južnoj Africi i bivši UN-ov posebni izvjestitelj za ljudska prava na okupiranom palestinskom području, u više je navrata optužio Izrael za podvrgavanje Palestinaca na okupiranom palestinskom području, posebice u istočnom Jeruzalemu, aparthejdskoj politici. Dugard je izjavio: 

„Sličnosti između situacije u kojoj se nalaze palestinski stanovnici istočnog Jeruzalema i one u kojoj su bili južnoafrički crnci vrlo su velike u pogledu njihovog prava na prebivalište. Mi smo u Južnoj Africi imali stari Zakon o grupnim područjima. Istočni Jeruzalem ima teritorijalnu klasifikaciju s istom vrstom posljedica kakvu je rasna klasifikacija imala u Južnoj Africi u pogledu toga za koga se možete vjenčati, gdje možete živjeti, kamo možete ići u školu ili bolnicu.“ 

Nedavni izvještaj čelnika misije Europske unije u Jeruzalemu podrobno navodi izraelske protuzakonite politike u tom gradu: 

„Izrael aktivno održava na životu svoju aneksiju [Jeruzalema] sustavno potkopavajući palestinsku prisutnost u tom gradu putem stalnog širenja kolonističkih naselja, ograničavajućeg zoniranja i planiranja, stalnog rušenja i deložacija [i] nepravedne obrazovne politike...“ 

Posebna UN-ova izvjestiteljica za pravo na adekvatno stanovanje, Raquel Rolnik, otišla je tako daleko da je Izrael optužila za provedbu „strategije judaizacije“ u Jeruzalemu - i drugdje - ustvrdivši: 

„Od Galileje i Negeva do istočnog Jeruzalema i Zapadne obale izraelske vlasti promiču model teritorijalnog razvoja koji isključuje, diskriminira i raseljava manjine, osobito pogađajući palestinske zajednice, dok istovremeno ubrzano razvija pretežito židovska naselja“. 

Izraelski je maraton dio stalnog procesa uljepšavanja imidža Izraela i institucionalizacije njegove kontrole nad cijelim okupiranim gradom. „Ponosan sam što je izraelski glavni grad dio maratona koji se održavaju širom svijeta“, hvalio se u svom pismu u službenoj publikaciji maratona jeruzalemski gradonačelnik Nir Barkat. 

Daleko od ispunjenja svoje deklarativne predanosti „pravilima koju društvo očekuje od odgovorne tvrtke“, Adidas je svjesno odlučio pomoći Izraelu u prikrivanju izraelskog etničkog čišćenja u Jeruzalemu i cijelog izraelskog sustava okupacije, kolonizacije i aparthejda. Stoga Palestinski nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BNC) poziva savjesne ljude diljem svijeta da bojkotiraju sve proizvode koje proizvodi i prodaje Adidas zbog suučesništva te tvrtke u izraelskim teškim povredama međunarodnog prava. 


Izvor i više informacija: Apartheid is not Fair Play… Boycott Adidas! 
Poziv na bojkot Adidasa na arapskom


srijeda, 21. prosinca 2011.

Prognanici iz Tiberijade se prisjećaju Nakbe

zatvorena i zapuštena džamija u Tiberijadi

Informacije iz članka 'This is how they drove us out'–Tiberias's exiles recall the Nakba američkog autora i urednika Sama Kestenbauma od 2. prosinca 2011. koji u cijelosti možete pročitati na engleskom na linku.


Zochrot je hebrejska riječ koja znači „sjećanje“. To je i ime izraelske nevladine organizacije koja je osnovana 2002. – tijekom Druge Intifade – kako bi prikupila priče i osobne pripovijesti o palestinskoj Nakbi. Nakba je arapska riječ koja znači „katastrofa“, a odnosi se na raseljavanje i egzodus arapskog stanovništva povijesne Palestine 1948. godine.

Zochrot je htio očuvati palestinsku povijest Izraela, povijest koja je desetljećima skrivana i nepoznata. Time su se bavili proteklih 9 godina. Nakba i dalje traje, piše na internetskoj stranici te organizacije, ne radi se samo o egzodusu i progonu palestinskog naroda nakon stvaranja države Izrael – „katastrofa“ se nastavlja jer većina izraelskih Židova nije upoznata s preddržavnom, palestinskom, poviješću svoje zemlje.

Sunčani je dan u studenom, skupina Izraelaca – Židova i Palestinaca – šeće ulicama Tiberijade. Došli su kako bi naučili kako je ovaj sjeverni grad izgledao prije osnutka Izraela.

Posjet Tiberijadi s generacijom koja je preživjela Nakbu

Skupinu predvode 2 starijih izraelskih Palestinaca. Oboje su odrasli ovdje i proživjeli Nakbu, kad su svi palestinski stanovnici Tiberijade protjerani.

Tiberijada se pruža prema Galilejskom jezeru. Danas je to grad kojeg čine blokovi modernih, izraelskih zgrada. Svi su javni znakovi ispisani na hebrejskom i engleskom. U središtu Tiberijade – na obali jezera – nalaze se ruševine: stari temelji, sinagoge, 2 džamije zatvorene pribijenim daskama i ruševne kamene zidine staroga grada.

Razgledavanje je vođeno na hebrejskom i na arapskom. Govornici nose mali ručni mikrofon i pojačalo i naizmjence se obraćaju skupini.

Nuwal Saleh ima 75 godina, odjevena je u crnu haljinu i bijeli hidžab. Sjeća se svog starog doma, koji je bio u Ulici riba, u centru starog grada. Kad je imala 11 godina, okončan je britanski mandat. Dan nakon što su se Britanci povukli iz grada, ušla je Haganah, cionističke paravojne snage.

„Nakon što su Britanci otišli“, kaže, „Haganah je počela pucati“.

Saleh i njena obitelj su pobjegli, u strahu da bi mogli biti ubijeni. Čuli su priče o tome kako su cijela palestinska sela bila izmasakrirana. Nisu željeli završiti poput njih. Saleh se prisjeća kako se godinama kasnije vratila u svoj dom, pokucala na vrata i našla se oči u oči s alžirskom židovskom obitelji. Rekla im je: „Ovo je nekad bio moj dom,“ i počela plakati.

Sjećanje na Tiberijadu, onda i danas

Ono što je nekad bio centar starog grada Tiberijade danas je parkiralište. Tu su hoteli i trgovački centri. Neke palestinske četvrti u gradu su u potpunosti sravnjene sa zemljom; druge su još uvijek tu, no njihovi su vlasnici izraelski Židovi.

Ali Abu Hosni, u 80-tim godinama života, također je rođen u Tiberijadi. Njegova obitelj – kao i Salehina – danas živi u Nazaretu. Obučen je u sivo odijelo i nosi debele naočale. Većina Palestinaca koji su živjeli u Tiberijadi izbjegla je u Nazaret, tvrdi. Ostali su otišli u Siriju i Jordan. „Kad je Haganah napala, blokirali su sve osim jedne strane grada. Tako su nas istjerali,“ objašnjava Hosni.

Abu Hosni govori malo na hebrejskom malo na arapskom. Ne zna engleski. Dok je odrastao, kaže, „židovi, kršćani i muslimani živjeli su ovdje zajedno jedni pored drugih.“ Muslimani, židovi i kršćani zajedno su trgovali na nekadašnjoj tržnici u starom gradu. Opisao je gotovo idiličnu sliku. „Bili su u vrlo dobrim odnosima,“ kaže. To je bilo prije dolaska cionista.

A Židovi koji danas ovdje žive? Abu Hosni sliježe ramenima. O njima ne želi previše govoriti. Karakter grada se promijenio. Neka imena ulica su se promijenila. Sve je na hebrejskom.

Izraelska Nakba

O Nakbi se ne govori često na hebrejskom. Prošlog je proljeća u Knessetu donesen zakon koji propisuje povlačenje državnog financiranja iz svake izraelske institucije koja obilježava ovaj palestinski dan žalosti. Izleti poput ovog – gdje Izraelci uče o palestinskoj povijesti – nisu uobičajeni.

U ovoj je skupini 5 sredovječnih izraelskih Židova iz Tel Aviva. Jedna žena, kratko ošišane kose, nosi Zochrotovu majicu i pozorno sluša. Ona redovito dolazi.

Obitelj izraelskih Palestinaca snima mobitelima i kamerama. Jedna crvenokosa izraelska Židovka kaže da je po prvi puta na izletu sa Zochrotom. Njen je prijatelj bio na jednom prethodnom i preporučio joj da i ona pođe.

Norma Musih, suosnivačica Zochrota, piše o važnosti i izravnosti sjećanja na Nakbu, posebice za izraelske Židove kao što je ona.

„Nakba nije priča o nekom drugom narodu koja se dogodila negdje drugdje. To je priča za koju smo mi, kao izraelski Židovi, odgovorni“ piše. Nakon sjećanja slijedeći je korak, nastavlja Musih, poštivanje palestinskog prava na povratak.

Svjesna je da bi to promijenilo demografsku sliku Izraela. „Izraelska država ne bi nastavila postojati u svom sadašnjem obliku“, piše, ali dodaje „da bi u toj novoj državi život bio bolji kako za Palestince tako i za Izraelce“.

Abu Hosni skupinu vodi do nekadašnje središnje džamije u Tiberijadi. Sada je zatvorena pribijenim daskama. Željezne šipke blokiraju ulaz. U unutrašnjosti je nabacano smeće, a netko je preko vrata na hebrejskom napisao „Smrt Arapima“.

Ovu su džamiju zvali „Gornja džamija“, jer se nalazi poviše na brdu. Sinagoge su bile na drugoj strani niza trgovina.

Prisjeća se kako bi na Ramazanski bajram, blagdan koji obilježava kraj mjeseca ramazana, ispalili praznu topovsku kuglu iz gradskog topa. Na ovaj bi način započinjali slavlje.

„Ovo je bila živahna tržnica,“ kaže Abu Hosni i pokazuje na obližnje trgovine. Sjeća se kad je ovdje dolazio kao dijete. „Na dane kad je tržnica radila nije bilo moguće razlikovati židove, muslimane i kršćane.“


Izvor: 'This is how they drove us out'–Tiberias's exiles recall the Nakba


DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Travel Palestine - Rediscover Your Senses (video)

subota, 17. prosinca 2011.

Izrael namjerava prisilno ukloniti beduinske zajednice na Zapadnoj obali radi širenja kolonističkih naselja


Informacije iz članka Israel to forcibly remove bedouin communities in settlements push Guardianove dopisnice iz Jeruzalema Harriet Sherwood od 5. prosinca 2011. koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.


U skladu s izraelskim planom za širenje velikog židovskog kolonističkog naselja Ma'ale Adumim izraelske vlasti namjeravaju prisilno, sa zemlje na kojoj su živjele 60 godina, preseliti oko 20 beduinskih zajednica s područja između Jeruzalema i Jerihona.

Raseljavanje oko 2300 članova beduinskog plemena Jahalin, 2/3 kojih su djeca, trebalo bi započeti slijedeći mjesec. Izraelske vlasti obitelji nameravaju preseliti sa Zapadne obale na jedno područje u blizini gradskog odlagališta otpada na rubu Jeruzalema.

Beduini se žale da će ovaj potez izložiti opasnosti njihovo zdravlje, uskratiti im pristup zemlji na kojoj pase njihova stoka i ugroziti njihov tradicionalni način života. Upozoravaju da je održivost njihovih postojećih zajednica ozbiljno narušena rastom židovskih kolonističkih naselja, uspostavom vojnih zona, rušenjem domova i torova za životinje, te gradnjom autoputa koji siječe kroz njihove kampove.

Ovaj plan o preseljenju je tek prvi dio dugoročnijeg programa uklanjanja oko 27 000 beduinskih Arapa iz „Zone C“, koja pokriva 62% Zapadne obale i pod izraelskom je vojnom kontrolom.

Beduinske zajednice nisu službeno obaviještene o ovom planu, već ga je izraelska civilna uprava, vojno tijelo koje upravlja „Zonom C“, otkrila jednoj UN-ovoj agenciji.

Ravnatelj civilne uprave je posjetio Khan al-Ahmar prije 3 tjedna i usmeno upozorio beduine da će biti uklonjeni sa svoje zemlje, tvrdi Eid Hamis Swelem Jahalin (46) koji je rođen u kampu u Khan al-Ahmaru. „Rekao je da ova zemlja pripada vladi, da smo ovdje ilegalno. Odgovorio sam mu da ovdje živim od prije 1967. godine, od prije nego ste vi došli u našu zemlju.“

Ove male zajednice na pustim stjenovitim brdima koja se protežu prema Mrtvom moru žive u teškim životnim uvjetima, bez struje, tekuće vode, usluga zbrinjavanja otpada, asfaltiranih cesta i zdravstvenih ustanova. Beduini žive u improviziranim domovima izrađenim od drva, valovitog čelika i cerada.

Za razliku od beduinskih zajednica, obližnja židovska kolonistička naselja spojena su na javne mreže i koriste javne usluge. Ma'ale Adumim, u kojem živi 40 000 ljudi i koje se izdiže poviše zajednica plemena Jahalin, ima 21 školu, 80 dječjih vrtića, mrežu javnog prijevoza, knjižnice, bazene za plivanje i trgovačke centre.

Izrael je područje na kojem žive jahalinski beduini odredio za širenje Ma'ale Adumima. Mnogi Palestinici u ovome vide dio strateškog plana da se zatvori prsten židovskih kolonističkih naselja koji će odsjeći istočni Jeruzalem od ostatka Zapadne obale. Protežući se do Jordanske doline, prošireni Ma'ale Adumim će također Zapadnu obalu presjeći na 2 dijela.

„Žele s cijelog područja ukloniti beduine i umjesto nas naseliti koloniste. Neće biti nikakve palestinske države,“ kaže Hamis. Sva su židovska kolonistička naselja na Zapadnoj obali uključujući istočni Jeruzalem protuzakonita prema međunarodnom pravu.

Jahalini su prvotno živjeli u pustinji Negev, iz koje su izbjegli ili su istjerani nakon stvaranja države Izrael 1948. Danas je ovo veliko pleme raštrkano diljem Zapadne obale. Oni kojima prijeti preseljenje tvrde da su unajmili zemlju od njenih palestinskih vlasnika koji žive u obližnjem selu Anata. No izraelske vlasti tvrde da zemlja sada pripada državi, te da su njihovi domovi, torovi za životinje i male škole izgrađeni bez dozvola – koje je praktički nemoguće dobiti – te da će zbog toga biti srušeni.

Svih 257 obitelji plemena Jahalin u 5 sela smještenih uz autoput između Jeruzalema i Mrtvog mora primile su naloge o rušenju.

Školi koju pohađaju njihova djeca, izgrađenoj prije 2 i pol godine od starih automobilskih guma i blata, također prijeti rušenje, zbog pritiska koji vrše obližnji kolonisti.

U civilnoj upravi tvrde da ovi planovi o uklanjanju palestinskih mještana nisu konačni, te da izraelske vlasti pokušavaju pronaći prihvatljivo rješenje za beduine čije su zajednice „protuzakonito smještene“.

Na području koje se predlaže kao mjesto na koje bi se preselili već živi oko 4000 Jahalina koji su deložirani iz svojih kampova sredinom 1990-tih. U UN-u tvrde da to mjesto „ ne udovoljava minimalnim standardima u pogledu udaljenosti od gradskih odlagališta otpada … prethodno preseljene obitelji prijavljuju negativne posljedice, uključujući zdravstvene poteškoće, gubitak sredstava za život, pogoršane uvjete života, gubitak plemenske kohezije i eroziju tradicionalnog stila života“.


Izvor i više informacija: Israel to forcibly remove bedouin communities in settlements push

ponedjeljak, 5. prosinca 2011.

Citati cionističkih čelnika


Neki citati izraelskih cionističkih čelnika koji potvrđuju da cionisti od samog početka i cijelo vrijeme vode politiku etničkog čišćenja u Palestini.


DAVID BEN GURION
Prime Minister of Israel 1949 - 1954, 1955 – 1963

"We must expel Arabs and take their places."
-- David Ben Gurion, 1937, Ben Gurion and the Palestine Arabs, Oxford University Press, 1985.

"There has been Anti-Semitism, the Nazis, Hitler, Auschwitz, but was that their fault? They see but one thing: we have come and we have stolen their country. Why would they accept that?"
-- Quoted by Nahum Goldmann in Le Paradoxe Juif (The Jewish Paradox), pp. 121-122.

"Jewish villages were built in the place of Arab villages. You do not even know the names of these Arab villages, and I do not blame you because geography books no longer exist. Not only do the books not exist, the Arab villages are not there either. Nahlal arose in the place of Mahlul; Kibbutz Gvat in the place of Jibta; Kibbutz Sarid in the place of Huneifis; and Kefar Yehushua in the place of Tal al-Shuman. There is not a single place built in this country that did not have a former Arab population."
-- David Ben Gurion, quoted in The Jewish Paradox, by Nahum Goldmann, Weidenfeld and Nicolson, 1978, p. 99.

"Let us not ignore the truth among ourselves ... politically we are the aggressors and they defend themselves... The country is theirs, because they inhabit it, whereas we want to come here and settle down, and in their view we want to take away from them their country."
-- David Ben Gurion, quoted on pp 91-2 of Chomsky's Fateful Triangle, which appears in Simha Flapan's "Zionism and the Palestinians” pp 141-2 citing a 1938 speech.

"If I knew that it was possible to save all the children of Germany by transporting them to England, an only half by transferring them to the Land of Israel, I would choose the latter, for before us lies not only the numbers of these children but the historical reckoning of the people of Israel."
-- David Ben-Gurion (Quoted on pp 855-56 in Shabtai Teveth's Ben-Gurion in a slightly different translation).


GOLDA MEIR
Prime Minister of Israel 1969 – 1974

"There is no such thing as a Palestinian people... It is not as if we came and threw them out and took their country. They didn't exist."
-- Golda Meir, statement to The Sunday Times, 15 June, 1969.

"How can we return the occupied territories? There is nobody to return them to."
-- Golda Meir, March 8, 1969.

"Anyone who speaks in favor of bringing the Arab refugees back must also say how he expects to take the responsibility for it, if he is interested in the state of Israel. It is better that things are stated clearly and plainly: We shall not let this happen."
-- Golda Meir, 1961, in a speech to the Knesset, reported in Ner, October 1961

"This country exists as the fulfillment of a promise made by God Himself. It would be ridiculous to ask it to account for its legitimacy."
-- Golda Meir, Le Monde, 15 October 1971


YITZHAK RABIN
Prime Minister of Israel 1974 - 1977, 1992 - 1995

"We walked outside, Ben-Gurion accompanying us. Allon repeated his question, 'What is to be done with the Palestinian population?' Ben-Gurion waved his hand in a gesture which said 'Drive them out!'"
-- Yitzhak Rabin, leaked censored version of Rabin memoirs, published in the New York Times, 23 October 1979.

"[Israel will] create in the course of the next 10 or 20 years conditions which would attract natural and voluntary migration of the refugees from the Gaza Strip and the west Bank to Jordan. To achieve this we have to come to agreement with King Hussein and not with Yasser Arafat."
-- Yitzhak Rabin (a "Prince of Peace" by Clinton standards), explaining his method of ethnically cleansing the occupied land without stirring a world outcry. (Quoted in David Shipler in the New York Times, 04/04/1983 citing Meir Cohen's remarks to the Knesset's foreign affairs and defense committee on March 16.)


MENACHEM BEGIN
Prime Minister of Israel 1977 - 1983

"[The Palestinians] are beasts walking on two legs."
-- Israeli Prime Minister Menachem Begin, speech to the Knesset, quoted in Amnon Kapeliouk, "Begin and the 'Beasts,"' New Statesman, June 25, 1982.

"The Partition of Palestine is illegal. It will never be recognized ... Jerusalem was and will for ever be our capital. Eretz Israel will be restored to the people of Israel. All of it. And for Ever."
-- Menachem Begin, the day after the U.N. vote to partition Palestine.


YIZHAK SHAMIR
Prime Minister of Israel 1983 - 1984, 1986 - 1992

"The past leaders of our movement left us a clear message to keep Eretz Israel from the Sea to the River Jordan for future generations, for the mass aliya (=Jewish immigration), and for the Jewish people, all of whom will be gathered into this country."
-- Former Prime Minister Yitzhak Shamir declares at a Tel Aviv memorial service for former Likud leaders, November 1990. Jerusalem Domestic Radio Service.

"The settlement of the Land of Israel is the essence of Zionism. Without settlement, we will not fulfill Zionism. It's that simple."
-- Yitzhak Shamir, Maariv, 02/21/1997.

"(The Palestinians) would be crushed like grasshoppers ... heads smashed against the boulders and walls."
-- Isreali Prime Minister (at the time) Yitzhak Shamir in a speech to Jewish settlers New York Times April 1, 1988


BENJAMIN NETANYAHU
Prime Minister of Israel 1996 - 1999

"Israel should have exploited the repression of the demonstrations in China, when world attention focused on that country, to carry out mass expulsions among the Arabs of the territories."
-- Benyamin Netanyahu, then Israeli Deputy Foreign Minister, former Prime Minister of Israel, speaking to students at Bar Ilan University, from the Israeli journal Hotam, November 24, 1989.


EHUD BARAK
Prime Minister of Israel 1999 – 2001

"The Palestinians are like crocodiles, the more you give them meat, they want more"…
-- Ehud Barak, Prime Minister of Israel at the time - August 28, 2000. Reported in the Jerusalem Post August 30, 2000

"If we thought that instead of 200 Palestinian fatalities, 2,000 dead would put an end to the fighting at a stroke, we would use much more force..."
-- Israeli Prime Minister Ehud Barak, quoted in Associated Press, November 16, 2000.

"I would have joined a terrorist organization."
-- Ehud Barak's response to Gideon Levy, a columnist for the Ha'aretz newspaper, when Barak was asked what he would have done if he had been born a Palestinian.


ARIEL SHARON
Prime Minister of Israel 2001 - 2006

"It is the duty of Israeli leaders to explain to public opinion, clearly and courageously, a certain number of facts that are forgotten with time. The first of these is that there is no Zionism, colonialization, or Jewish State without the eviction of the Arabs and the expropriation of their lands."
-- Ariel Sharon, Israeli Foreign Minister, addressing a meeting of militants from the extreme right-wing Tsomet Party, Agence France Presse, November 15, 1998.

"Everybody has to move, run and grab as many (Palestinian) hilltops as they can to enlarge the (Jewish) settlements because everything we take now will stay ours... Everything we don't grab will go to them."
-- Ariel Sharon, Israeli Foreign Minister, addressing a meeting of the Tsomet Party, Agence France Presse, Nov. 15, 1998.

"Israel may have the right to put others on trial, but certainly no one has the right to put the Jewish people and the State of Israel on trial."
-- Israeli Prime Minister Ariel Sharon, 25 March, 2001 quoted in BBC News Online

srijeda, 12. listopada 2011.

Pravo palestinskih izbjeglica na povratak


Neke informacije o palestinskim izbjeglicama iz informativnog letka Američke kampanje za okončanje izraelske okupacije The Palestinian right of return koji u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku.


TKO SU PALESTINSKE IZBJEGLICE?
Palestinske izbjeglice su autohtoni arapski stanovnici povijesne Palestine – područja koje danas obuhvaća Izrael i okupirani palestinski teritorij – koji su tijekom i nakon prvog izraelsko-arapskog rata 1948. bili prisiljeni napustiti svoje domove. Danas su dvije trećine Palestinaca izbjeglice. Palestinske izbjeglice čine jednu trećinu svjetske izbjegličke populacije i jedna su od najstarijih izbjegličkih populacija na svijetu. Danas je oko 3,8 milijuna palestinskih izbjeglica iz 1948. i njihovih potomaka registrirano pri Ujedinjenim narodima. Dodatnih 1,5 milijuna izbjeglica iz 1948. i njihovih potomaka nije registrirano kod UN-a. Dodatnih 250 000 Palestinaca raseljeno je unutar Izraela, dok ih je još 250 000 također postalo izbjeglicama 1967. godine, nakon trećeg arapsko-izraelskog rata. Procjenjuje se da ukupno ima oko 5,8 milijuna Palestinskih izbjeglica.

KAKO SU POSTALI IZBJEGLICE?
Palestinska izbjeglička kriza počela je kad je 1948. godine stvorena država Izrael. Tijekom arapsko-izraelskog rata koji je uslijedio, jake paravojne postrojbe koje su uskoro postale vojska države Izrael, prisilno su protjerale ili zastrašivanjem natjerale u bijeg 750 000 autohtonih Palestinaca. Neke su fizički istjerali, dok su drugi čuli priče o masakrima, poput onog koji se u travnju 1948. dogodio u selu Deir Yassin, gdje su pripadnici cionističkih paravojnih postrojbi ubili 254 palestinskih civila. Paravojne skupine svojim su pripadnicima poslale poruku: „Kako u Deir Yassinu tako svugdje.“ Vijesti o pokolju proširile su strah među Palestincima i tisuće su ljudi pobjegle u susjedne zemlje. Tisuće su pobjegle zbog rata, vjerujući da će borbama doći kraj za nekoliko tjedana i da će se vratiti kući. Mnogi su sa sobom ponijeli ključeve svojih kuća, vjerujući u skori povratak, a ključ je postao simbol prava palestinskih izbjeglica. Oko milijun Palestinaca koji danas u Izraelu čine gotovo 20% stanovništva su oni koji 1948. godine nisu istjerani ili izbjegli i njihovi potomci. Drugi egzodus dodatnih 250 000 Palestinaca dogodio se 1967. godine, tijekom trećeg arapsko-izraelskog rata koji je doveo do izraelske okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze.

GDJE ŽIVE PALESTINSKE IZBJEGLICE?
Većina palestinskih izbjeglica živi na udaljenosti manjoj od 100 milja od svojih prvotnih kuća i sela. Od 3,8 milijuna izbjeglica registriranih pri UN-u, 33% ih živi u 59 prenapučena i slabo opremljena logora kojima upravlja UN na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze, te u Jordanu, Siriji i Libanonu. Ostalih 67% raspršeno je diljem Srednjeg Istoka i u drugim zemljama širom svijeta.

KOJA SU TEMELJNA PRAVA PALESTINSKIH IZBJEGLICA?
Pravo na povratak sastavni je dio međunarodnog prava, a Palestincima je to pravo i posebno zajamčeno UN-ovom Rezolucijom 194 iz prosinca 1948. godine, koja navodi da „izbjeglicama koje se žele vratiti u svoje domove i živjeti u miru sa svojim susjedima treba to dopustiti što je prije moguće, te da onima koji se ne žele vratiti treba isplatiti odštetu za imovinu“. I drugi međunarodni zakoni i konvencije uključujući Opću deklaraciju o ljudskim pravima, Četvrtu ženevsku konvenciju, Hašku konvenciju, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, te nekoliko regionalnih konvencija podupiru pravo izbjeglica na povratak i odštetu.

ZAŠTO SE PALESTINSKE IZBJEGLICE NE MOGU VRATITI U SVOJE DOMOVE I SELA?
U suprotnosti s međunarodnim pravom i posebnim rezolucijama UN-a, Izrael palestinskim izbjeglicama nije dopustio da se vrate. I to unatoč činjenici da je primanje Izraela u UN 1949. godine bilo uvjetovano voljom te države da ispoštuje rezoluciju 194 Opće skupštine UN-a koja poziva na povratak izbjeglica i isplatu odštete. Danas Izrael tvrdi da bi se dopuštanjem palestinskim izbjeglicama da se vrate izmijenila demografska ravnoteža u Izraelu i više nego udvostručilo izraelsko palestinsko stanovništvo koje trenutno čini 19% ukupnog stanovništva u Izraelu. Izrael također tvrdi da nema prostora na koji bi se mogle smjestiti palestinske izbjeglice koje se žele vratiti u svoje domove. Međutim, oko 80% Izraelaca trenutno živi na oko 15% teritorija Izraela. Preostalih 85% zemlje je uglavnom zemlja koja je nekad pripadala palestinskim izbjeglicama i većina je nije u uporabi. Drugim riječima, 90% iseljenih palestinskih sela moglo bi biti ponovo naseljeno bez raseljavanja Izraelaca ili utjecanja na njihov život.

ŠTO SAD PODUZIMAJU KAKO BI PODUPRLE PRAVO PALESTINSKIH IZBJEGLICA NA POVRATAK?
SAD nisu pravedan posrednik u mirovnim pregovorima između izraelske vlade i Palestinske samouprave. U suprotnosti sa svojom ustavnom obvezom da podupiru ljudska prava i slobodu, SAD ignoriraju izraelska kršenja međunarodnog prava i nastavljaju Izrael snabdijevati ogromnom financijskom i vojnom potporom.


Izvor i više informacija: The Palestinian right of return



DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Mosque set on fire in the Galilee — “A wave of racism has risen in Israel”
U Galileji zapaljena džamija – „Val rasizma u porastu u Izraelu“ (5. listopad 2011.)
U ponedjeljak, 3. listopada, u 2:30 u noći mještanina većinski beduinskog sela Tuba u sjevernoj Galileji koji živi u susjednoj kući probudila je buka lomljenja stakla, a kad je izašao na ulicu vidio je seosku džamiju u plamenu i veliki automobil s 4 ljudi kako se udaljava s tog područja. Selo Tuba ili Tuba-Zangaria, u kojem živi oko 7000 ljudi, okruženo s gotovo 50 židovskih gradova, postalo je poprište napetosti i posljednjeg incidenta „naplaćivanja cijene“, politike koju uobičajeno židovski kolonisti na Zapadnoj obali provode protiv Palestinaca kad izraelska vlada poduzima mjere protiv kolonista. Na zidovima zapaljene džamije napadači su ispisali „Cijena. Palmer. Osveta.“ „Palmer“ se odnosi na Ashera Palmera, židovskog kolonista iz Kiryat Arbe koji je poginuo u prometnoj nesreći na Cesti 60 u blizini svog doma prije 2 tjedna. U sudaru je poginulo i njegovo 1-godišnje dijete. Nakon provedene istrage, policija je zaključila da su nesreću prouzročili palestinski mladići koji su promet gađali kamenjem. Nije jasno kakva veza postoji između smrti Ashera Palmera i sela Tuba Zangaria. Kiryat Arba se nalazi 150 milja južno od Tube, a mještani Tube, iako uglavnom beduini, donekle su se integrirali u izraelsko društvo. Između 200 i 300 mještana služi u izraelskoj vojsci. Mještani su ogorčeni napadom na džamiju. Oko 300 mještana okupilo se tog jutra i prosvjedovalo na izlazu iz sela. Iskazi svjedoka o onome što se potom dogodilo se razlikuju. Jedan mještanin tvrdi da su prosvjednici htjeli otići u obližnji židovski grad Roshe Pina i počeli policiju gađati kamenjem kad ih je spriječila da napuste selo. Jedan učitelj iz sela tvrdi da su prosvjednici samo htjeli prosvjedovati na rubu sela kako bi iskazali svoj bijes, dok je policija odmah ispalila suzavac na okupljene koji su se brzo nakon toga razišli. Jedan mještanin tvrdi da je policija pokušala obrisati grafite ispisane na zidovima džamije, što je razljutilo okupljeno mnoštvo koje je odlučilo vandalizam najprije pokazati međunarodnim medijima. Nakon što su prosvjednici otjerani s izlaza iz sela, neki od njih su zapalili hrpe smeća na glavnoj cesti. Kasno poslije podne džamiju je posjetio izraelski predsjednik Peres kako bi osudio napad. Peres je rekao da je „cijela zemlja uz“ građane Tube i pridružio se židovskim, kršćanskim i muslimanskim čelnicima koji su podržali građane Tube i založili se za vjersku toleranciju. Nazočan je bio i ministar sigurnosti Aharonovitch koji je građane uvjeravao da će počinitelji ovog napada biti kažnjeni. Nekoliko se stotina ljudi okupilo kako bi čulo govornike, uključujući mještane Tube i stanovnike susjednih kibuca. Jedan od mještana Tube, odvjetnik Jamal, vjeruje da su za napad odgovorni ljudi iz obližnjeg grada Safeda u kojem živi većinsko židovsko stanovništvo, uključujući i znatan broj ultraortodoksnih Židova: „Rabin u Safedu mrzi Arape. Stalno se služi rasističkim govorom mržnje.“ Radi se o rabinu Eliyahuu, koji je prošlog listopada stanovnicima Safeda naredio da ne iznajmljuju sobe ili stanove arapskim studentima fakulteta u Safedu. Jamal smatra da je odgovornost vlade da kazni ljude koji poput Eliyahua među građanima raspiruju mržnju. Odnosi između okolnih židovskih gradova i sela do sada nisu bili nasilni, mještani Tube rade u gradskim tvornicama i na gradilištima obližnjih gradova. Mještane Tube podržao je i jedan židovski poduzetnik koji zapošljava neke od njih u svojoj tvornici. Tuba je do sada bila mirna zajednica, a sada se ljudi više ne osjećaju sigurno. Izraelski su mediji izvijestili da su mještani Tube u noći zapalili lokalno vijeće i oštetili zdravstvenu kliniku i društveni centar, te da je policija upotrijebila suzavac kako bi rastjerala izgrednike. Vijećem u Tubi predsjeda židovski političar Zvika Fogel kojeg mještani nisu izabrali demokratskim putem, već ga je postavila država, nakon što su vlasti zaključile da izabrani članovi vijeća ne obavljaju učinkovito svoj posao.
Read more…

Children's Art from Palestine--Censored! (video)

Palestinian Statehood: Mixed Views, Low Visibility
More favor (42%) than oppose (26%) the United States recognizing Palestine as an independent nation, while nearly a third (32%) express no opinion. ... This week's planned debate at the United Nations over Palestinian statehood has mostly been off of the public's radar. Just 10% say they have heard a lot about the upcoming debate, while 38% say they have heard a little; fully half (51%) say they have heard nothing at all. Press coverage of this issue has been minimal as well, according to an analysis by the Pew Research Center's Project for Excellence in Journalism (PEJ). Last week, less than 2% of all news coverage was devoted to the debate over Palestinian statehood, far less than the amount of coverage devoted to the U.S. economy (20%) or the 2012 presidential campaign (12%).
Read more…

US Campaign to End the Israeli Occupation's Frequently Asked Questions on Palestinian diplomatic initiative at the UN
Odgovori Američke kampanje za okončanje izraelske okupacije na često postavljana pitanja u vezi palestinske diplomatske inicijative pri UN-u (29. lipanj 2011.)
1947. godine Opća skupština UN-a je donijela Rezoluciju 181 o podjeli Palestine na 2 države – židovsku državu (55%) i arapsku državu (45%) – s time da je Jeruzalem određen kao corpus separatum, otvoreni grad kojim upravlja UN. U trenutku podjele palestinski su Arapi posjedovali oko 93% Palestine, Židovi tek 7% zemlje. Plan o podjeli Palestine nikad nije implementiran. Cionističke paravojne skupine i kasnije izraelska vojska, koja je nastala odmah po uspostavi države Izrael 1948. godine, istjerale su Palestince iz njihovih domova, kako unutar teritorija koji je UN-ovim planom o podjeli Palestine bio dodijeljen za židovsku državu, tako i s područja preko tih granica. Drugi su Palestinci izbjegli iz svojih domova zbog ratnih uvjeta, no namjeravali su se vratiti kad se situacija smiri. Do potpisivanja sporazuma o primirju između Izraela i susjednih arapskih zemalja 1949, između 750 000 i 1 100 000 Palestinaca su postali izbjeglice, a Izrael je kontrolirao 78% povijesne Palestine. Od preostalih 22% dio je anektirao Jordan (Zapadnu obalu, uključujući istočni Jeruzalem), a dio je Egipat stavio pod svoju vojnu upravu (Pojas Gaze). Ova se situacija zadržala do 1967. godine, kad je Izrael zauzeo i okupirao i ovaj preostali palestinski teritorij, te sirijsku Golansku visoravan i egipatski Sinajski poluotok.
Read more…


SAD:
Protesting Bush Era+ War Criminals in New York City & throughout the country! (video)
CODEPINK activists have been bird-dogging former Bush administration officials across the country, moving Cheney's book to the crime section and demanding accountability and justice for the lies they told the American people during their time in office.
Read more…

Moving Dick Cheney's Book (video)

CodePINK Moves Dick Cheney's Book @ Dallas, Texas (video)

nedjelja, 25. rujna 2011.

Iz popratnog dokumenta pozivu na nametanje vojnog embarga Izraelu


Djelomičan prijevod popratnog dokumenta s više informacija i s objašnjenjima o pozadini poziva na nametanje vojnog embarga Izraelu koji je u srpnju 2011. globalnom civilnom društvu uputila koalicija organizacija palestinskog civilnog društva Palestinski nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela. Ovaj radni dokument u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku.



Poziv palestinskog civilnog društva na nametanje sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu

Radni dokument Palestinskog nacionalnog odbora za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BNC)

Srpanj 2011.


info@bdsmovement.net


Ovo je pozadinski popratni dokument pozivu na nametanje trenutačnog, sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu koji je 9. srpnja 2011. globalnom civilnom društvu uputio palestinski Nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela. Dokument istražuje pravni okvir u kojem je upućen poziv na embargo, izraelsku nezakonitu uporabu oružane sile, te ulogu vojne suradnje s Izraelom, izraelskom vojnom industrijom i akademskom zajednicom u održavanju izraelskih kršenja međunarodnog prava i izraelskog sustava aparthejda, kolonizacije i okupacije na štetu palestinskog naroda. Dokument završava pregledom međunarodnih pravnih obveza da se okonča izraelska nezakonita uporaba oružane sile, čije ispunjenje vlade, UN i poslovne korporacije tek trebaju osigurati.



Zakonita i nezakonita uporaba oružane sile od strane država u međunarodnom pravu

[…]

Prema međunarodnom pravu, države smiju koristiti oružanu silu, uključujući ratove, invazije, blokade i okupaciju protiv drugih država, pod uvjetom da je ona potrebna za samoobranu ili da ju je odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. Uporaba oružane sile od strane neke države protiv neke druge države bez navedenih opravdanja protivna je Povelji UN-a i nezakonita je. Nezakonita je također uporaba oružane sile za počinjenje ili održavanje stanja kršenja međunarodnih imperativnih normi, i. e. načela koja obvezuju sve države članice UN-a. Te norme uključuju pravo naroda na samoodređenje, kao i zabrane rasne diskriminacije i trajnog stjecanja teritorija vojnim osvajanjem ili aneksijom. Nezakonita uporaba oružane sile od strane neke države može predstavljati prijetnju i kršenje mira ili agresiju, koji su strogo zabranjeni i definirani kao međunarodni zločini. Prema međunarodnom pravu, država se ne može pozivati na samoobranu kako bi opravdala uporabu oružane sile „u obranu“ nezakonite situacije koju je sama stvorila.

[…] Glavna pravila međunarodnog humanitarnog prava koja se primjenjuju na oružje zabranjuju uporabu sredstava i metoda ratovanja koji bi mogli prouzročiti nepotrebno nanošenje ozljeda ili patnje ili koji ne mogu razlikovati između vojnih meta i civila ili civilnih objekata. […] Kršenja međunarodnog humanitarnog prava i povezana kršenja ljudskih prava mogu predstavljati ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.


Nezakonita uporaba oružane sile od strane Izraela

[…] Izrael već više od 6 desetljeća, od svog postanka putem etničkog čišćenja Palestine 1948. godine (Nakba), koristi nezakonitu oružanu silu i zabranjeno oružje protiv država, kao i protiv palestinskih i drugih arapskih civila. Izrael vojnu silu koristi kako bi održao režim okupacije, kolonijalizma i aparthejda, koje je uspostavio kako bi kontrolirao što više zemlje sa što manje autohtonih Palestinaca, i kako bi onemogućio da palestinski narod koristi svoje neotuđivo pravo na samoodređenje. Izrael stalno iznova provocira ili započinje oružane sukobe kako bi ugušio i suzbio palestinsku borbu za slobodu i samoodređenje, te kako bi proveo protuzakonitu teritorijalnu ekspanziju putem aneksije okupiranog teritorija, na primjer palestinskog istočnog Jeruzalema i sirijske Golanske visoravni. Izraelsko stjecanje teritorija putem uporabe oružane sile predstavlja kršenje međunarodnog prava koje je Vijeće sigurnosti UN-a u više navrata osudilo i, koje je u slučaju Golanske visoravni Opća skupština UN-a opisala kao čin agresije. Nedavno je UN-ov Posebni izvjestitelj o stanju ljudskih prava na palestinskim područjima okupiranim od 1967. godine izjavio kako je moguće da izraelski vojni napad na Gazu 2008. i 2009. godine predstavlja čin agresije i zločin protiv mira. Izraelska politika pozivanja na samoobranu kao opravdanje za svaku uporabu oružane sile „u obranu“ nezakonite situacije koju je sam Izrael stvorio nema temelje u međunarodnom pravu i ne može proći na objektivnom pravnom testu.

Dokumentirana su brojna izraelska kršenja međunarodnog humanitarnog i prava ljudskih prava, uključujući počinjenje ratnih zločina, tijekom oružanih sukoba. Ta su kršenja prouzročila bezbrojne smrti i ozljede, te raseljavanje milijuna ljudi. Tijekom sustavnog procesa izvlaštenja i protjerivanja većine autohtonog stanovništva Palestine 1948. godine, ubijeno je najmanje 15 000 Palestinaca, velikom većinom civila, u desetcima dokumentiranih masakara i vojnim napadima na civilna područja koji se ničim ne mogu opravdati. Izrael je počinio nekoliko velikih pokolja nad palestinskim civilima čak i nakon uspostave države 1948, kada nije bilo oružanog sukoba koji bi poslužio kao izlika. Od 1967. godine izraelske vojne i obavještajne operacije provedene u kontekstu 44-godišnje okupacije rezultirale su s najmanje 750 000 slučajeva pritvaranja Palestinaca, uključujući desetke tisuća djece, u uvjetima koji krše međunarodno pravo. Samo u razdoblju između 2000. i 2010, izraelske su oružane snage ranile desetke tisuća i ubile najmanje 7342 Palestinaca, uglavnom sa Zapadne obale i iz Pojasa Gaze, od kojih su većina bili civili. Ova brojka uključuje 1440 žrtava izraelskog protuzakonitog vojnog napada na Pojas Gaze 2008/2009. Brojne neovisne istražne misije, uključujući UN-ovu istražnu misiju o sukobu u Gazi iz 2009. koju je podržala Opća skupština UN-a u studenom 2009, zaključile su da je Izrael koristio neselektivnu silu i da je namjerno ciljao civile i civilnu infrastrukturu u „sustavnom napadu kojem je cilj bio kažnjavanje, ponižavanje i teroriziranje palestinskog civilnog stanovništva“.

Ne postoje sveobuhvatni i mjerodavni podaci o civilnim žrtvama 63-godišnjeg izraelskog nezakonitog i često zločinačkog vojnog nasilja. Gore navedene brojke ne obuhvaćaju više od 20 000 libanonskih i palestinskih civila ubijenih tijekom izraelskih vojnih invazija na Libanon potkraj 1970-ih i 1982, uključujući žrtve zloglasnog pokolja u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Shatilla 1982, koje su počinili pripadnici krajnje desničarske libanonske milicije pod izravnim nadzorom okupacijske izraelske vojske kojoj je tada na čelu bio Ariel Sharon. Najmanje 1110 dodatnih osoba, uglavnom libanonskih civila, ubijeno je i veliki dijelovi civilne infrastrukture su uništeni tijekom izraelske agresije na Libanon u kolovozu 2006. Human Rights Watch je u svom izvještaju osudio Izrael zbog nerazlikovanja između boraca i civila i protuzakonite uporabe kasetnog streljiva.

Izraelska nasilna represija nad civilnim prosvjednicima i aktivistima za ljudska prava drastično se pogoršala u proteklih nekoliko godina. Na primjer, 15. svibnja, na 63. obljetnicu palestinske Nakbe, te ponovo, 3 tjedna kasnije, na 44. obljetnicu izraelske okupacije palestinskih i drugih arapskih teritorija okupiranih 1967, izraelski su vojnici, prerušene jedinice i snajperisti – raspoređeni na okupiranoj Golanskoj visoravni, duž granice s Libanonom, duž granice s Pojasom Gaze i na vojnoj kontrolnoj točki Qalandia u okupiranom istočnom Jeruzalemu – namjerno ubili ili ranili desetke nenaoružanih mladih osoba, većinom palestinskih izbjeglica, s ciljem da ih odvrate od budućih nenasilnih masovnih prosvjednih marševa palestinskih izbjeglica. Ove su mlade žrtve, koje su prosvjedovale protiv izraelskog upornog onemogućavanja ostvarenja njihovog prava na povratak u domovinu koje je potvrdio UN, potomci palestinskih žrtava etničkog čišćenja tijekom Nakbe 1948. godine. Mnogi su Palestinci, kao i izraelski i međunarodni aktivisti za ljudska prava, ubijeni ili ranjeni tijekom godina nenasilnih prosvjeda protiv izraelskog protuzakonitog Zida i kolonističkih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali. Čak ni međunarodni aktivisti za ljudska prava nisu pošteđeni, kako se pokazalo u slučaju 9 humanitarnih aktivista na Flotili slobode za Gazu 31. svibnja 2010, koje su ubili izraelski specijalci u svom nezakonitom vojnom napadu na flotilu u međunarodnim vodama.


Izrael: oružana sila u službi aparthejda i kolonijalizma

Državu Izrael uspostavio je cionistički pokret, uz široku međunarodnu podršku i suučesništvo, prije 63 godine s namjerom i učinkom trajnog uklanjanja velikog dijela autohtonog, pretežito arapskog, stanovništva Palestine, i pokoravanja preostalih stanovnika, s ciljem kolonizacije i razvitka isključive „židovske države“. Široko rasprostranjen i sustavni način na koji Izrael krši međunarodno pravo ljudskih prava i međunarodno humanitarno pravo i prkosi rezolucijama UN-a, te način na koji je ta država institucionalizirala i legalizirala rasističku politiku preseljenja (transfera) stanovništva (etničko čišćenje) i kolonizaciju tijekom Nakbe 1948, objašnjavaju zašto je trenutni režim koji je Izrael nametnuo palestinskom narodu okarakteriziran kao sustav koji kombinira aparthejd, kolonijalizam i okupaciju.

Kolonijalizam se obično definira kao podvrgavanje neke nacije stranom podjarmljivanju, dominaciji i izrabljivanju pri čemu je toj naciji onemogućeno korištenje njenog prava na samoodređenje. U Rimskom statutu Međunarodnog kaznenog suda (MKS) iz 2002. aparthejd je definiran kao nečovječna djela „počinjena u kontekstu institucionaliziranog režima sustavnog ugnjetavanja i dominacije jedne rasne skupine nad bilo kojom drugom rasnom skupinom ili skupinama i počinjena s namjernom održavanja tog režima“. Transfer stanovništva i aparthejd su zločini prema međunarodnom pravu, uključujući Četvrtu ženevsku konvenciju i Rimski statut. Režim koji je Izrael nametnuo Palestincima odgovara gore navedenim definicijama kolonijalizma i aparthejda, te uključuje i okupaciju; stoga je taj režim nezakonit prema međunarodnom pravu.

Uporište izraelskog aparthejda čini skup diskriminatornih zakona, uključujući Zakon o povratku iz 1950. godine (1950.), Zakon o imovini odsutnih osoba (1950.), Zakon o državljanstvu (1952.), Zakon o „statusu“ Svjetske cionističke organizacije-Židovske agencije (1952.), Zakon o Židovskom nacionalnom fondu (1953.) i Temeljni zakon: Zemlja u Izraelu (1960.), koji puna prava „državljana“ u Izraelu daju samo židovskim građanima, te dodjeljuju javni status cionističkim „nacionalnim“ institucijama koje rade isključivo u korist Židova. Ti isti zakoni onemogućuju Palestincima koji su 1948. postali izbjeglice dobivanje državljanstva i onemogućuju njihov povratak, Palestince koji su ostali u Izraelu pretvaraju u građane drugog reda, olakšavaju konfiskaciju palestinske zemlje i njeno prebacivanje u židovsko vlasništvo, te Palestincima onemogućuju traženje povrata ili obeštećenja za oduzetu imovinu. Na palestinskom teritoriju koji je Izrael okupirao 1967. godine uspostavljen je sličan aparthejdski režim u obliku vojne okupacije. Aparthejdski karakter izraelskog režima na okupiranom palestinskom teritoriju naglašen je činjenicom da se na židovske koloniste i (de facto) anektirana kolonistička naselja primjenjuje izraelsko građansko pravo, dok se na okupirano palestinsko stanovništvo primjenjuju vojni zakoni.

Oružana sila je ključna za provođenje izraelskih aparthejdskih zakona i održavanje izraelskog ugnjetavačkog režima aparthejda, kolonijalizma i okupacije nad palestinskim narodom. Poput Južne Afrike u prošlosti, izraelske se vlade pozivaju na pravo na samoobranu i „potrebu zaštite javnog reda“, dok se u stvarnosti oružana sila koristi za zaštitu zločinačkog režima.


Izraelsko ratno gospodarstvo i međunarodna potpora

Izrael je jedna od najmilitariziranijih zemalja na svijetu, a njegova nezakonita uporaba sile vrlo je unosna. Izrael je tijekom proteklog desetljeća dosljedno 6-9% svog BDP-a izdvajao za vojsku, a do 12,3% izraelskog BDP-a troši se na sigurnost, uključujući vojsku, policiju, zatvore itd. 2010. ukupna izraelska izdvajanja za vojsku dosegla su 13 milijardi američkih dolara. Godišnje se, prema službenim izraelskim izvorima, u povezanoj industriji domovinske sigurnosti okrene oko 4 milijardi američkih dolara. Dotok prihoda od prodaje u izraelskoj vojnoj i sigurnosnoj industriji koja je djelomično u državnom vlasništvu ključan je za održavanje izraelskog sustava ugnjetavanja palestinskog naroda. […]

Izraelski vojni izvoz
Gotovo 80% izraelske vojne proizvodnje u 2010. je izvezeno, a izraelske tvornice oružja ukupno su izvezle robu u vrijednosti od 7,2 milijarde američkih dolara. Izraelski su nedavni medijski izvještaji Izrael opisali kao 4. najvećeg svjetskog izvoznika oružja, a ta se država konstantno nalazi među 10 najvećih svjetskih zemalja izvoznika oružja.

Izraelska vojna industrija uživa kompetitivnu marketinšku i razvojnu prednost, što je posljedica izraelskog neprekidnog ratovanja protiv, te okupacije i ugnjetavanja palestinskih i drugih arapskih civila. Svaka izraelska vojna operacija predstavlja priliku za testiranje nove tehnologije i dopušta izraelskim vojnim kompanijama da svoje proizvode na tržištu nude kao proizvode testirane u borbi. Na primjer, Elbit Systems je svoj poslovni model izgradio na vrlo bliskim i dubokim vezama s izraelskom vojskom i određenim jedinicama u vojsci, osiguravši da njegovi sustavi budu rigorozno testirani i korišteni u oružanom sukobu rano u razvojnom procesu. Elbitov promotivni materijal hvali se da je njegove bespilotne letjelice Skylark izraelska vojska vrlo učinkovito koristila u ratu protiv Libanona 2006. godine, dok su Elbitove bespilotne letjelice Hermes 450 uvelike korištene tijekom operacije Lijevano olovo u Pojasu Gaze. Među zemljama koje su od Elbita nabavile bespilotne letjelice su Australija, Kanada, Hrvatska, Francuska, Gruzija, Meksiko, Singapur, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Brazil i SAD.

Na području domovinske sigurnosti, izraelske kontrolne točke i Zid izraelskim vojnim kompanijama, koje se nalaze u srcu sustava koji kontrolira palestinsko stanovništvo, daju njihovu vlastitu kompetitivnu prednost. Opremu visoke tehnologije razvijenu u službi izraelske okupacije palestinskih područja koriste zemlje diljem cijelog svijeta. Elbit Systems, tvrtka koja također proizvodi nadzornu opremu za izraelski protuzakoniti Zid, dio je konzorcija kojem je dodijeljen ugovor u vrijednosti od 2 milijarde američkih dolara za osiguranje granice SAD-a s Meksikom, pri čemu se Elbit opisuje kao proizvođač s relevantnim iskustvom. Tvrtke kao Verint i Magal Security Systems, koje snabdijevanjem ključnom opremom i uslugama podupiru izraelsku okupaciju palestinskog teritorija i kontrolu nad civilnim stanovništvom, redovito sklapaju ugovore s vladama drugih država. Izraelska represija palestinskog civilnog otpora izraelskom protuzakonitom Zidu pokazala se poligonom za testiranje nasilnih mjera za kontroliranje masa, uključujući uporabu visokootrovnog i smrtonosnog plina.

Izrael također izvozi spoznaje i vještine u provođenju represije koje je razvio podčinjavajući palestinski narod, pri čemu izraelske sigurnosne snage nude obuku i savjetodavne usluge policijskim snagama i djelatnicima institucija domovinske sigurnosti diljem svijeta. Tijekom suđenja londonskoj policiji zbog ubojstva nedužnog Jean Charlesa de Menezesa, viši britanski policajac je na sudu izjavio da je londonska policija prošla obuku izraelskih sigurnosnih snaga. U Ekvadoru izraelsko veleposlanstvo pomaže održavanje nekoliko tečajeva policijske obuke koje vodi izraelsko sigurnosno osoblje. Slični su programi organizirani u Sjevernoj Americi.

Vojni uvoz, pomoć Izraelu
Iako izraelska golema domaća vojna i sigurnosna industrija državu snabdijeva velikim količinama streljiva i druge opreme, Izrael je također ovisan o vojnoj pomoći i uvozu, naročito iz SAD-a i država članica EU-a.

Od apsolutno ključne važnosti za kontinuiranu izraelsku uporabu sile je krajnje pretjerana vojna povezanost sa Sjedinjenim Državama. SAD su u razdoblju između 2000. i 2009. Izraelu dale vojnu pomoć u vrijednosti od 24,1 milijarde američkih dolara. Koristeći javna novčana sredstva SAD su Izraelu u istom razdoblju dostavile oružje i povezanu opremu čija se vrijednost procjenjuje na 18,9 milijardi američkih dolara.

Europske zemlje također izvoze velike količine oružja u Izrael. U razdoblju između 2003. i 2008. zemlje članice Europske unije odobrile su licencije u vrijednosti od više od 1 milijarde eura za prodaju oružja Izraelu. Francusku je dopalo više od polovice ukupne vrijednosti prodaja koje su odobrene u tom razdoblju, dok su se među najvećim europskim izvoznicima u Izrael još nalazili i Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Belgija, Rumunjska i Republika Češka.

Multinacionalne sigurnosne kompanije također podupiru izraelski aparthejdski režim, djelujući kao podugovornici koji omogućuju izraelska kršenja međunarodnog prava i na njima profitiraju. Jedan od najistaknutijih primjera je Group4securicor, dansko-britanska tvrtka čija podružnica G4S Israel (Hashmira) opremom i uslugama snabdijeva izraelske zatvore, glavni stožer izraelske policije na Zapadnoj obali i razne tvrtke u ilegalnim izraelskim kolonističkim naseljima na okupiranoj Zapadnoj obali, uključujući istočni Jeruzalem. Jedan od klijenata tvrtke G4S Israel, zatvor Ofer, izraelski je vojni zatvor za palestinske političke zarobljenike smješten na okupiranom teritoriju.

Kad države Izrael snabdijevaju vojnom pomoći ili licencijama za izvoz oružja, često to čine kršeći svoje vlastite pravne obveze i obvezujuće kontrolne okvire koji sprječavaju izvoz oružja u „zone sukoba“ ili državama koje uporno krše ljudska prava. Snabdijevajući Izrael vojnom pomoći i streljivom i dopuštajući svojim sigurnosnim i vojnim tvrtkama da svojim djelovanjem podupiru izraelsko gaženje palestinskih prava i krše međunarodno pravo, države koje imaju vojne odnose s Izraelom duboko su i aktivno upletene u održavanje izraelskog sustava aparthejda, kolonizacije i okupacije.

Istraživačka suradnja
Izrael i izraelske vojne i sigurnosne tvrtke također sudjeluju u velikom broju bilateralnih i multilateralnih projekata istraživanja i razvoja. Izraelske vojne tvrtke više nego bilo koja druga zemlja izvan EU-a sudjeluju u istraživačkim projektima koje financira EU. Kolaborativne istraživačke inicijative čine velik udio u paketu američke vojne pomoći, pri čemu SAD financira i surađuje u projektima poput proturaketnog sustava Željezna kupola.

Izraelske tvrtke i sveučilišta, koji imaju istaknutu ulogu u izraelskoj vojnoj i sigurnosnoj industriji, primaju milijune eura u obliku istraživačkih subvencija o trošku poreznih obveznika Europske unije. Izrael također sudjeluje u zajedničkim vojnim projektima s novim silama poput Indije i Brazila. Istraživačka suradnja s Izraelom omogućuje dvosmjerni prijenos znanja povezanog s razvojem smrtonosne vojne opreme i ugnjetavanjem civilnog stanovništva: vlade stranih zemalja dobivaju znanja koja je Izrael morao razviti kako bi održao svoj aparthejdski sustav, dok Izrael prima sredstva i pristup drugim istraživačkim tijelima koji su potrebni kako bi mogao nastaviti razvijati ovo znanje i održati i normalizirati izraelski sustav ugnjetavanja.

Nuklearno naoružanje
Iako su svjesni izraelske uporne i grube zloporabe vojne sile, strane vlade i Ujedinjeni narodi cijelo vrijeme toleriraju neslužbeni arsenal nuklearnog oružja od između 80 i 400 nuklearnih bojnih glava – zahvaljujući čemu je Izrael jedina nuklearna sila na Srednjem istoku. Francuska je u prošlosti Izrael snabdijevala potrebnom tehnologijom za nuklearno naoružanje, a danas Njemačka Izrael snabdijeva podmornicama s nuklearnim kapacitetima.


Suučesništvo izraelskih sveučilišta u aparthejdu, kolonijalizmu i okupaciji

Partnerstvo između izraelskih sveučilišta i vojno-sigurnosnog establišmenta amblematično je za izrazito militariziranu prirodu izraelskog društva. Izraelska sveučilišta duboko su upletena u razvoj vojne tehnologije i planiranje, promicanje i opravdavanje izraelske kolonijalne i aparthejdske politike. U izvještaju Alternative Information Centera o izraelskoj akademskoj zajednici zaključuje se da sve glavne izraelske akademske institucije „pružaju neupitnu potporu izraelskoj okupaciji“ i aktivno sudjeluju u sustavnoj diskriminaciji koja se provodi nad palestinskim građanima Izraela. […]

Neke izraelske akademske institucije, poput Hebrejskog sveučilišta, Ariel Collegea i još nekoliko drugih akademskih institucija u izraelskim ilegalnim kolonističkim naseljima dijelom su ili u potpunosti sagrađene i djeluju na okupiranom palestinskom teritoriju kršeći time Četvrtu ženevsku konvenciju.

Jedan drugi oblik ovog bliskog suučesništva je stariji klasični kolonijalni model sveučilišnog profesora koji naizmjenično radi u akademskim institucijama i kao savjetnik i administrator u vojno-sigurnosnom establišmentu. Drugi važan vid tog suučesništva je pristanak akademskih djelatnika određene dobi na služenje u pričuvnim vojnim snagama. Treći je pak tradicija integracije vojnog osoblja i institucija u sveučilišta, poput one u planovima Talpiot i Psagot programa „akademske pričuve“ na nekoliko većih sveučilišta. Najkritičnije područje u kojem se ovo suučesništvo manifestira je čvrsta suradnja između istraživačkih sveučilišta i industrije oružja, što izravno upliće sveučilišne djelatnike i uprave, koji svjesno podupiru počinjenje ratnih zločina i druga teška kršenja međunarodnog prava. […]

U Izraelu nije bilo nikakvog opipljivog prosvjeda protiv suradnje akademske zajednice s vojskom i povezanim institucijama, čak ni nakon strahovitog napada na Pojas Gaze u zimi 2008-2009, kad je izraelska vojska punom snagom svoj smrtonosni arsenal upotrijebila protiv civilnog stanovništva i infrastrukture u Gazi, pri čemu su, među ostalim civilnim „metama“, u sklopu „doktrine Dahiya“ o uporabi pretjerane sile koju je razvio Institut za studije nacionalne sigurnosti (INSS) pri sveučilištu u Tel Avivu, uništene škole i sveučilišne zgrade. Dok je ovaj zločinački napad stimulirao mnoge međunarodne udruge solidarnosti i ojačao pokret za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BDS) diljem svijeta, naročito među savjesnim umjetnicima i sveučilišnim djelatnicima, čini se da je na izraelsku akademsku zajednicu imao suprotan učinak: stvari su nastavile ići svojim uobičajenim tijekom ili su se još dodatno pogoršale. […]

Sveprisutnost vojske na sveučilištima ne zabrinjava apsolutnu većinu sveučilišnih administratora, akademskih djelatnika, pa čak ni studenata. U visoko militariziranoj zemlji, svraćanje pažnje na militarizaciju obrazovnog sustava odudara od nacionalnog konsenzusa koji dominantnu vojnu nazočnost smatra prirodnim, pa čak i potrebnim, sastavnim dijelom „građanskog“ života.


Odgovornost međunarodne zajednice da djeluje

Sveobuhvatni vojni embargo Izraelu nije samo već odavno trebao biti nametnut; on je nužan za svjetski mir i obveza država prema međunarodnom pravu – jednako kao što je to bio slučaj s obveznim i sveobuhvatnim vojnim embargom koji je 1977. godine aparthejdskom režimu u Južnoj Africi nametnulo Vijeće sigurnosti UN-a.

Zajednički članak 1 u Ženevskim konvencijama iz 1949. godine zahtijeva od zemalja potpisnica (Visoke ugovorne strane) da osiguraju poštivanje međunarodnog humanitarnog prava kako je navedeno u ovim konvencijama. Prema Međunarodnom sudu pravde, u kontekstu Palestine, to znači da sve države imaju obvezu ne pomagati u održavanju situacije koju je Izrael stvorio kršenjima međunarodnog prava i „osigurati poštivanje međunarodnog humanitarnog prava utjelovljenog u [Četvrtoj ženevskoj] konvenciji od strane Izraela“.

Običajno međunarodno pravo, u Člancima o Odgovornosti država za međunarodno protupravna djela Međunarodne pravne komisije, obvezuje sve države da ne podupiru protuzakonita djela neke druge države. Članak 16 navodi: „Država koja pomaže ili podupire neku drugu državu u njenom počinjenju međunarodno protuzakonitog čina, međunarodno je odgovorna za takvo postupanje: (a) ukoliko ta država to čini poznavajući okolnosti međunarodno protuzakonitog čina; i (b) ukoliko bi taj čin bio međunarodno protuzakonit kad bi ga počinila ta država“. U situacijama gdje država krši imperativnu međunarodnu normu – kao što je to slučaj s Izraelom zbog njegovog kolonijalističkog, aparthejdskog i okupacijskog režima – sve države i međuvladine organizacije, poput Ujedinjenih naroda, imaju zakonsku obvezu: (a) suzdržati se od priznavanja i pružanja pomoći ili potpore u počinjenju ili održavanju protuzakonite situacije, i, (b) surađivati kako bi se ona okončala.

Štoviše, strane korporacije koje pomažu i podupiru izraelska kršenja međunarodnog prava, naročito međunarodne zločine, mogu odgovarati zbog građanskih tužbi, a njihovi glavni izvršni direktori biti povrgnuti kaznenom progonu u njihovim zemljama zbog kršenja domaćeg prava i počinjenja međunarodnih zločina.

U svjetlu mnogobrojnih i naširoko objavljenih i javnosti dostupnih informacija o izraelskoj nezakonitoj uporabi oružane sile, počinjenju međunarodnih zločina i kršenjima ljudskih prava, sva vojna suradnja s Izraelom predstavlja suučesništvo u počinjenju takvih zločina.

Još 1982. godine, kao odgovor na izraelsku protuzakonitu aneksiju okupirane sirijske Golanske visoravni i paralizu Vijeća sigurnosti – koju su izazvale SAD koje su, kao i uvijek u slučaju svog saveznika Izraela, zaprijetile da će uložiti veto na učinkovitu UN-ovu akciju – Opća skupština UN-a se sastala na posebnoj izvanrednoj sjednici i izglasala rezoluciju ES-9/1 koja navodi da izraelski postupci „potvrđuju da Izrael nije miroljubiva članica UN-a.“ Ta je rezolucija države članice UN-a pozvala na uvođenje niza sankcija na području gospodarstva, diplomatskih odnosa i kulture, te

„(a) da ne snabdijevaju Izrael nikakvim oružjem i povezanom opremom i da obustave svu pomoć koju Izrael od njih prima; i
(b) da ne nabavljaju nikakvo oružje ni vojnu opremu od Izraela.“

Nakon izraelskog napada na Gazu, nekoliko je organizacija za ljudska prava – uključujući Amnesty International – pozvalo na nametanje embarga na oružje Izraelu. Neke su vlade poduzele sporadične akcije. Na primjer, Kristin Halvorsen, čelnica stranke Socijalističke ljevice koja je dio norveške vlade, pozvala je sve da „slijede stav Norveške koja ne trguje oružjem s Izraelom“. Norveška je također isključila izraelsku tvornicu oružja Elbit iz ulagačkog portfelja norveških javnih mirovinskih fondova i zabranila Njemačkoj da podmornice namijenjene za izraelsku mornaricu testira u norveškim vodama. Belgijski ministri su početno pozdravili zabranu izvoza oružja u Izrael, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo povuklo neke licencije za izvoz oružja. Irska je otkazala 10-milijunski dogovor s izraelskom vojnom industrijom o kupnji metaka.

Međutim, 29 godina nakon što je Opća skupština UN-a pozvala na vojni embargo protiv Izraela, vojna suradnja nastavlja jačati. Moćne države, ponajviše Sjedinjene Države, nastavljaju blokirati učinkovite sankcije UN-a, a svijet se prema Izraelu i dalje odnosi kao da je ta država iznad zakona. Izraelske vlade i vojska mogu nekažnjeno pokretati agresije i nezakonito koristiti oružje i oružanu silu kako bi održale brutalni režim aparthejda, kolonijalizma i okupacije, i kako bi ubijale, ranjavale, zatvarale, mučile, raseljavale, rasno diskriminirale i oduzimale imovinu palestinskom i drugim arapskim narodima.

Palestinsko je civilno društvo 2005. godine u svom povijesnom pozivu na bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela pozvalo na kontinuirane i globalno koordinirane kampanje, uključujući vršenje pritiska na vlade da nametnu sankcije, sve dok Izrael ne bude poštivao međunarodno pravo i ljudska prava Palestinaca. Poziv na nametanje sveobuhvatnog embarga na vojnu suradnju s Izraelom koji je uputio Palestinski nacionalni odbor za BDS (BNC) ključan je i hitno potreban dio te kampanje.

četvrtak, 22. rujna 2011.

Rušenje palestinskih domova u Jordanskoj dolini, ljeto 2011.


Informacije iz članka Summer of Demolitions Izraelskog odbora protiv rušenja kuća (ICAHD) objavljenog 7. rujna 2011. koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

Ilegalna židovska kolonistička naselja i njihove plantaže datulja i vinogradi raštrkani su po cijeloj Jordanskoj dolini, dok se tamošnje palestinske zajednice bore za smještaj, pitku vodu i najosnovniju zdravstvenu zaštitu i obrazovanje.

Jordanska se dolina prostire duž Zapadne obale i obuhvaća gotovo 30% tog teritorija, ukupno 2400 četvornih kilometara. Prije 1967. kad je okupirana, u Jordanskoj je dolini živjelo oko 250 000 Palestinaca, no prema nedavno provedenom istraživanju Palestinskog središnjeg ureda za statistiku, danas ih je na tom području ostalo manje od 65 000.

Jordanska je dolina potpala pod potpunu izraelsku kontrolu, u skladu s prijelaznim izraelsko-palestinskim sporazumom iz 1995. godine, poznatim kao Sporazum iz Osla II, koji je svrstava u Zonu C. Prema sporazumima iz Osla, ovlasti i odgovornosti vezane uz prostorno zoniranje i planiranje u Zoni C trebale su biti prebačene pod palestinsku kontrolu, no to se nije dogodilo, a Izrael je jasno dao do znanja da namjerava protuzakonito anektirati to područje i riješiti se njegovih palestinskih stanovnika.

U usporedbi s prošlom godinom, u proteklih je 8 mjeseci broj rušenja kuća i prisilnih deložacija porastao za 5 puta. Ukupno je srušeno 184 objekata, uglavnom obiteljskih domova, raseljene su stotine ljudi i razdvojene zajednice.

Jedna od takvih zajednica je Fasayil al-Wusta gdje se ranije ovog ljeta dogodilo rušenje velikih razmjera u kojem je Izraelska civilna uprava srušila 21 objekt – 18 domova i 3 tora za životinje – zahvaljujući čemu je 103 ljudi, uključujući 64 djece, ostalo bez krova nad glavom, izloženo neprijateljskom pustinjskom okolišu. Tijekom rušenja, koje je osiguravalo 50 brutalnih pripadnika pogranične policije, jedan je stariji mještanin ozlijeđen. Mještanima čiji su domovi tom prilikom srušeni nije osigurano preseljenje na drugu lokaciju niti im je isplaćena ikakva odšteta.

U Fasayil al-Wusti živi palestinska beduinska zajednica čiji pripadnici potiču s betlehemskog područja. To je mjesto smješteno između kolonističkih naselja Tomer, Yaift i Patzael, čiji stanovnici priželjkuju zemlju koju obrađuju Palestinci za širenje svojih plantaža. Nakon rušenja domova, palestinska zajednica je rastjerana i kolonisti sada mogu zaposjesti njenu zemlju.

Sjeverno od Fasayila al-Wuste nalazi se kontrolna točka al-Hamra koja izolira Jordansku dolinu od ostatka Zapadne obale. 2006. godine Izrael je Palestincima koji u to vrijeme nisu prebivali u Jordanskoj dolini zabranio da slobodno putuju tim područjem. Ograničenje pristupa provodi se putem 18 prepreka, 6 jaraka i zemljanih nasipa ukupne duljine od 50 kilometara, te 4 poljoprivredna prijelaza, čija je navodna namjena omogućiti palestinskim zajednicama koje nisu priključene na vodovod da prevezu vodu do svojih polja i domova.

Mjerama koje koristi Izrael, u potpunoj suprotnosti s međunarodnim pravom ljudskih prava, palestinskim je zajednicama, koje sada u bijedi žive na nekad bogatom području, uskraćen pristup tisućama dunuma njihove zemlje.

Abu Saker, iz sela al-Jiftlik, opisuje kako nabavlja vodu za svoju obitelj: „Da bih kupio vodu, moram se traktorom 3 sata voziti u oba smjera, dok naš bunar smiju koristiti samo Židovi.“ Poljoprivredni prijelaz, službeno otvoren 3 dana u tjednu na samo 20 minuta u jutro i 20 minuta poslije podne, u stvarnosti je vrlo rijetko otvoren, a Palestinci moraju satima čekati u redu kako bi došli do vode, zdravstvene pomoći ili obrazovnih ustanova.

Ovakve se kaznene mjere primjenjuju na još jednu zajednicu na periferiji Jeruzalema, Khan al Ahmar, u kojem živi palestinska beduinska zajednica izbjeglica iz 1948. Ovim ljudima prijeti prisilno raseljavanje ukoliko izraelske vlasti u djelo provedu planove za rušenje njihovih domova i škole tijekom nadolazećih tjedana. Khan al Ahmar je jedna od 20 beduinskih zajednica na ovom području koje su postale žrtve etničkog čišćenja tijekom izraelskih nastojanja povezivanja judaiziranog istočnog Jeruzalema, kolonističkog naselja Ma'ale Adumim, u kojem živi 40 000 kolonista, u središnjem dijelu Zapadne obale, i kolonističkih naselja u Jordanskoj dolini.

Izraelske vlasti beduinske zajednice poput Khan al Ahmara, koje zajedno broje više od 2300 ljudi, smatraju „smetnjom“ planiranom širenju Ma'ale Adumima, Kfar Adumima i drugih kolonističkih naselja, te izgradnji Zida na Zapadnoj obali.

Škola Jahalin u Khan al Ahmaru, koju je ustanovila lokalna zajednica, jedina je škola koja pruža osnovno obrazovanje djeci beduinskog plemena Arab al-Jahalina. Škola je izgrađena 2009, od potrošenih automobilskih guma i cigli od blata, i pohađa je više od 70 učenika. Izraelski je vrhovni sud nedavno odbio zahtjev kolonista iz Kfar Adumima da se škola zatvori, no još joj uvijek prijeti rušenje.

Jordanska dolina predstavlja ključnu zemljišnu površinu, poljoprivredno zaleđe i stratešku gospodarsku infrastrukturu za buduću održivu palestinsku državu. To područje također obuhvaća jedini kopneni ulaz u potencijalnu buduću državu.

Međutim, od njene okupacije 1967. Izrael priželjkuje Jordansku dolinu zbog njenog gospodarskog potencijala i strateške važnosti u onemogućavanju stvaranja održive palestinske države. Izrael opravdava svoju nazočnost na tom području tvrdeći da je ona nužna za sigurnost – u svom svibanjskom govoru pred američkim kongresom izraelski premijer Netanyahu je ustvrdio kako će, u sklopu konačnog dogovora koji bi mogao biti postignut s Palestincima, Izrael zadržati kontrolu nad Jordanskom dolinom.

I tako je proteklih desetljeća, a naročito tijekom proteklih 6 godina od kada se povukao iz Gaze, Izrael kolonizirao to područje, uspostavljajući ono što smatra nepovratnim „činjenicama na terenu“, pomoću kolonističkih naselja i vojnih baza.

Od 65 000 Palestinaca koji žive u Jordanskoj dolini, njih oko 25 000 živi u gradu Jerihonu, pretvorenom u zatvor na otvorenom, okružen kontrolnim točkama i preprekama sa svih strana. Ostali žive u ruralnim zajednicama gdje je njihovo nekad plodno i bogato zemljište isušeno, jer su gotovo svi izvori vode rezervirani isključivo za kolonistička naselja.

Pomoću 36 kolonističkih naselja u kojima živi više od 9000 kolonista, te proglašavanjem zemljišnih površina zatvorenim vojnim zonama i rezervatima prirode, Izrael danas kontrolira više od 90% Jordanske doline. Za to se vrijeme palestinske zajednice, suočene s rušenjem kuća, prisilnim deložacijama i konfiskacijom imovine, kolonističkim nasiljem i ekonomskim posljedicama ograničenja kretanja, bore za preživljavanje.

Palestinci u Jordanskoj dolini žive u stalnom strahu od raseljavanja i raspršivanja njihovih zajednica.


Izvor i više informacija: Summer of Demolitions



DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Europe Divided Over Palestinian State
Germany, Italy, the Netherlands, and the Czech Republic are risking an open schism within the EU that would undermine the group's ability to decisively intervene in conflicting geopolitical issues.
Read more…

King Abdullah's Message to the USA 1947: "As the Arabs see the Jews"
This fascinating essay, written by King Hussein's grandfather King Abdullah, appeared in the United States six months before the 1948 Arab-Israeli War. In the article, King Abdullah disputes the mistaken view that Arab opposition to Zionism (and later the state of Israel) is because of longstanding religious or ethnic hatred. He notes that Jews and Muslims enjoyed a long history of peaceful coexistence in the Middle East, and that Jews have historically suffered far more at the hands of Christian Europe. Pointing to the tragedy of the holocaust that Jews suffered during World War II, the monarch asks why America and Europe are refusing to accept more than a token handful of Jewish immigrants and refugees. It is unfair, he argues, to make Palestine, which is innocent of anti-Semitism, pay for the crimes of Europe. King Abdullah also asks how Jews can claim a historic right to Palestine, when Arabs have been the overwhelming majority there for nearly 1300 uninterrupted years? The essay ends on an ominous note, warning of dire consequences if a peaceful solution cannot be found to protect the rights of the indigenous Arabs of Palestine.
The unimaginable persecution of the Jews was not done by the Arabs: it was done by a Christian nation in the West. The war which ruined Europe and made it almost impossible for these Jews to rehabilitate themselves was fought by the Christian nations of the West. The rich and empty portions of the earth belong, not to the Arabs, but to the Christian nations of the West. And yet, to ease their consciences, these Christian nations of the West are asking Palestine—a poor and tiny Moslem country of the East—to accept the entire burden. "We have hurt these people terribly," cries the West to the East. "Won't you please take care of them for us?" We find neither logic nor justice in this. Are we therefore "cruel and heartless nationalists"? We are a generous people: we are proud that "Arab hospitality" is a phrase famous throughout the world. We are a humane people: no one was shocked more than we by the Hitlerite terror. No one pities the present plight of the desperate European Jews more than we. But we say that Palestine has already sheltered 600,000 refugees. We believe that is enough to expect of us—even too much. We believe it is now the turn of the rest of the world to accept some of them. I will be entirely frank with you. There is one thing the Arab world simply cannot understand. Of all the nations of the earth, America is most insistent that something be done for these suffering Jews of Europe. This feeling does credit to the humanity for which America is famous, and to that glorious inscription on your Statue of Liberty. And yet this same America—the richest, greatest, most powerful nation the world has ever known—refuses to accept more than a token handful of these same Jews herself! I hope you will not think I am being bitter about this. I have tried hard to understand that mysterious paradox, and I confess I cannot. Nor can any other Arab. Perhaps you have been informed that "the Jews in Europe want to go to no other place except Palestine." This myth is one of the greatest propaganda triumphs of the Jewish Agency for Palestine, the organisation which promotes with fanatic zeal the emigration to Palestine. It is a subtle half-truth, thus doubly dangerous. The astounding truth is that nobody on earth really knows where these unfortunate Jews really want to go! You would think that in so grave a problem, the American, British, and other authorities responsible for the European Jews would have made a very careful survey, probably by vote, to find out where each Jew actually wants to go. Amazingly enough this has never been done! The Jewish Agency has prevented it. Some time ago the American Military Governor in Germany was asked at a press conference how he was so certain that all Jews there wanted to go to Palestine. His answer was simple: "My Jewish advisors tell me so." He admitted no poll had ever been made. Preparations were indeed begun for one, but the Jewish Agency stepped in to stop it. The truth is that the Jews in German camps are now subjected to a Zionist pressure campaign which learned much from the Nazi terror. It is dangerous for a Jew to say that he would rather go to some other country, not Palestine. Such dissenters have been severely beaten, and worse. Not long ago, in Palestine, nearly 1,000 Austrian Jews informed the international refugee organisation that they would like to go back to Austria, and plans were made to repatriate them. The Jewish Agency heard of this, and exerted enough political pressure to stop it. It would be bad propaganda for Zionism if Jews began leaving Palestine. The nearly 1,000 Austrian are still there, against their will. The fact is that most of the European Jews are Western in culture and outlook, entirely urban in experience and habits. They cannot really have their hearts set on becoming pioneers in the barren, arid, cramped land which is Palestine. One thing, however, is undoubtedly true. As matters stand now, most refugee Jews in Europe would, indeed, vote for Palestine, simply because they know no other country will have them. If you or I were given a choice between a near-prison camp for the rest of our lives—or Palestine—we would both choose Palestine, too. But open up any other alternative to them—give them any other choice, and see what happens! No poll, however, will be worth anything unless the nations of the earth are willing to open their doors—just a little—to the Jews. In other words, if in such a poll a Jew says he wants to go to Sweden, Sweden must be willing to accept him. If he votes for America, you must let him come in. Any other kind of poll would be a farce.
Read more...

ICAHD: THE CONTINUING CAMPAIGN OF INTERNAL DISPLACEMENT IN ISRAEL/PALESTINE – Video


JEMEN:
Third day of violence leaves 12 dead in Yemen
Clashes intensified on Tuesday between forces loyal to Yemeni President Ali Abduallah Saleh and army defectors, leaving at least 12 people killed. Heavy gunfire and shelling hit the capital Sana'a in what has been described by activists as the fiercest attack yet against peaceful protesters, who since February have been calling for Saleh to step down from his 32-years of rule. More than 77 people have been killed since Sunday, when government forces began an attack on protesters, activists in Sana'a said. Clashes began early Tuesday in the capital Sana'a after government forces shelled protesters in a sit-in, leaving at least nine dead. One person was killed later after a shell hit al-Iman University in Sana'a. In the flashpoint city of Taiz, protesters staged a march that ended at the provincial council building. Government forces used heavy artillery and machine guns against protesters and residential areas in the southern city over night, leaving one person dead, activists said. Another person was reportedly killed in clashes with gunmen. Enraged with the fresh repression of protesters, demonstrators organized marches Tuesday in six Yemeni provinces denouncing the killings by Saleh forces and the regional and international silence. Protesters vowed to step up the uprising, chanting slogans such as 'we will not retreat' and 'we will topple the regime at whatever cost.'
Read more...


SIRIJA:
Five killed in Syria as rebels struggle to organise
“Five residents, including a woman, were shot dead yesterday by security forces, who have been conducting a sweep in Houla since Sunday,” the Syrian Observatory for Human Rights said in a statement. A 26-year-old man died of his wounds yesterday after being among a group of people whom security forces shot at the night before in the town of Irbin, near Damascus, the Britain-based activist group said earlier. Security forces also opened fire on hundreds of demonstrators in two other towns in Homs, and carried out arrests in the second city Aleppo, eastern Deir Ezzor and the coastal cities of Latakia and Banias, it said. According to UN estimates at least 2,600 people, most of them civilians, have been killed in the Damascus regime’s crackdown on pro-democracy protests since the movement was launched six months ago on March 15.
Read more...