Prikazani su postovi s oznakom kolonijalizam. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom kolonijalizam. Prikaži sve postove

nedjelja, 25. rujna 2011.

Iz popratnog dokumenta pozivu na nametanje vojnog embarga Izraelu


Djelomičan prijevod popratnog dokumenta s više informacija i s objašnjenjima o pozadini poziva na nametanje vojnog embarga Izraelu koji je u srpnju 2011. globalnom civilnom društvu uputila koalicija organizacija palestinskog civilnog društva Palestinski nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela. Ovaj radni dokument u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku.



Poziv palestinskog civilnog društva na nametanje sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu

Radni dokument Palestinskog nacionalnog odbora za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BNC)

Srpanj 2011.


info@bdsmovement.net


Ovo je pozadinski popratni dokument pozivu na nametanje trenutačnog, sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu koji je 9. srpnja 2011. globalnom civilnom društvu uputio palestinski Nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela. Dokument istražuje pravni okvir u kojem je upućen poziv na embargo, izraelsku nezakonitu uporabu oružane sile, te ulogu vojne suradnje s Izraelom, izraelskom vojnom industrijom i akademskom zajednicom u održavanju izraelskih kršenja međunarodnog prava i izraelskog sustava aparthejda, kolonizacije i okupacije na štetu palestinskog naroda. Dokument završava pregledom međunarodnih pravnih obveza da se okonča izraelska nezakonita uporaba oružane sile, čije ispunjenje vlade, UN i poslovne korporacije tek trebaju osigurati.



Zakonita i nezakonita uporaba oružane sile od strane država u međunarodnom pravu

[…]

Prema međunarodnom pravu, države smiju koristiti oružanu silu, uključujući ratove, invazije, blokade i okupaciju protiv drugih država, pod uvjetom da je ona potrebna za samoobranu ili da ju je odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. Uporaba oružane sile od strane neke države protiv neke druge države bez navedenih opravdanja protivna je Povelji UN-a i nezakonita je. Nezakonita je također uporaba oružane sile za počinjenje ili održavanje stanja kršenja međunarodnih imperativnih normi, i. e. načela koja obvezuju sve države članice UN-a. Te norme uključuju pravo naroda na samoodređenje, kao i zabrane rasne diskriminacije i trajnog stjecanja teritorija vojnim osvajanjem ili aneksijom. Nezakonita uporaba oružane sile od strane neke države može predstavljati prijetnju i kršenje mira ili agresiju, koji su strogo zabranjeni i definirani kao međunarodni zločini. Prema međunarodnom pravu, država se ne može pozivati na samoobranu kako bi opravdala uporabu oružane sile „u obranu“ nezakonite situacije koju je sama stvorila.

[…] Glavna pravila međunarodnog humanitarnog prava koja se primjenjuju na oružje zabranjuju uporabu sredstava i metoda ratovanja koji bi mogli prouzročiti nepotrebno nanošenje ozljeda ili patnje ili koji ne mogu razlikovati između vojnih meta i civila ili civilnih objekata. […] Kršenja međunarodnog humanitarnog prava i povezana kršenja ljudskih prava mogu predstavljati ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.


Nezakonita uporaba oružane sile od strane Izraela

[…] Izrael već više od 6 desetljeća, od svog postanka putem etničkog čišćenja Palestine 1948. godine (Nakba), koristi nezakonitu oružanu silu i zabranjeno oružje protiv država, kao i protiv palestinskih i drugih arapskih civila. Izrael vojnu silu koristi kako bi održao režim okupacije, kolonijalizma i aparthejda, koje je uspostavio kako bi kontrolirao što više zemlje sa što manje autohtonih Palestinaca, i kako bi onemogućio da palestinski narod koristi svoje neotuđivo pravo na samoodređenje. Izrael stalno iznova provocira ili započinje oružane sukobe kako bi ugušio i suzbio palestinsku borbu za slobodu i samoodređenje, te kako bi proveo protuzakonitu teritorijalnu ekspanziju putem aneksije okupiranog teritorija, na primjer palestinskog istočnog Jeruzalema i sirijske Golanske visoravni. Izraelsko stjecanje teritorija putem uporabe oružane sile predstavlja kršenje međunarodnog prava koje je Vijeće sigurnosti UN-a u više navrata osudilo i, koje je u slučaju Golanske visoravni Opća skupština UN-a opisala kao čin agresije. Nedavno je UN-ov Posebni izvjestitelj o stanju ljudskih prava na palestinskim područjima okupiranim od 1967. godine izjavio kako je moguće da izraelski vojni napad na Gazu 2008. i 2009. godine predstavlja čin agresije i zločin protiv mira. Izraelska politika pozivanja na samoobranu kao opravdanje za svaku uporabu oružane sile „u obranu“ nezakonite situacije koju je sam Izrael stvorio nema temelje u međunarodnom pravu i ne može proći na objektivnom pravnom testu.

Dokumentirana su brojna izraelska kršenja međunarodnog humanitarnog i prava ljudskih prava, uključujući počinjenje ratnih zločina, tijekom oružanih sukoba. Ta su kršenja prouzročila bezbrojne smrti i ozljede, te raseljavanje milijuna ljudi. Tijekom sustavnog procesa izvlaštenja i protjerivanja većine autohtonog stanovništva Palestine 1948. godine, ubijeno je najmanje 15 000 Palestinaca, velikom većinom civila, u desetcima dokumentiranih masakara i vojnim napadima na civilna područja koji se ničim ne mogu opravdati. Izrael je počinio nekoliko velikih pokolja nad palestinskim civilima čak i nakon uspostave države 1948, kada nije bilo oružanog sukoba koji bi poslužio kao izlika. Od 1967. godine izraelske vojne i obavještajne operacije provedene u kontekstu 44-godišnje okupacije rezultirale su s najmanje 750 000 slučajeva pritvaranja Palestinaca, uključujući desetke tisuća djece, u uvjetima koji krše međunarodno pravo. Samo u razdoblju između 2000. i 2010, izraelske su oružane snage ranile desetke tisuća i ubile najmanje 7342 Palestinaca, uglavnom sa Zapadne obale i iz Pojasa Gaze, od kojih su većina bili civili. Ova brojka uključuje 1440 žrtava izraelskog protuzakonitog vojnog napada na Pojas Gaze 2008/2009. Brojne neovisne istražne misije, uključujući UN-ovu istražnu misiju o sukobu u Gazi iz 2009. koju je podržala Opća skupština UN-a u studenom 2009, zaključile su da je Izrael koristio neselektivnu silu i da je namjerno ciljao civile i civilnu infrastrukturu u „sustavnom napadu kojem je cilj bio kažnjavanje, ponižavanje i teroriziranje palestinskog civilnog stanovništva“.

Ne postoje sveobuhvatni i mjerodavni podaci o civilnim žrtvama 63-godišnjeg izraelskog nezakonitog i često zločinačkog vojnog nasilja. Gore navedene brojke ne obuhvaćaju više od 20 000 libanonskih i palestinskih civila ubijenih tijekom izraelskih vojnih invazija na Libanon potkraj 1970-ih i 1982, uključujući žrtve zloglasnog pokolja u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Shatilla 1982, koje su počinili pripadnici krajnje desničarske libanonske milicije pod izravnim nadzorom okupacijske izraelske vojske kojoj je tada na čelu bio Ariel Sharon. Najmanje 1110 dodatnih osoba, uglavnom libanonskih civila, ubijeno je i veliki dijelovi civilne infrastrukture su uništeni tijekom izraelske agresije na Libanon u kolovozu 2006. Human Rights Watch je u svom izvještaju osudio Izrael zbog nerazlikovanja između boraca i civila i protuzakonite uporabe kasetnog streljiva.

Izraelska nasilna represija nad civilnim prosvjednicima i aktivistima za ljudska prava drastično se pogoršala u proteklih nekoliko godina. Na primjer, 15. svibnja, na 63. obljetnicu palestinske Nakbe, te ponovo, 3 tjedna kasnije, na 44. obljetnicu izraelske okupacije palestinskih i drugih arapskih teritorija okupiranih 1967, izraelski su vojnici, prerušene jedinice i snajperisti – raspoređeni na okupiranoj Golanskoj visoravni, duž granice s Libanonom, duž granice s Pojasom Gaze i na vojnoj kontrolnoj točki Qalandia u okupiranom istočnom Jeruzalemu – namjerno ubili ili ranili desetke nenaoružanih mladih osoba, većinom palestinskih izbjeglica, s ciljem da ih odvrate od budućih nenasilnih masovnih prosvjednih marševa palestinskih izbjeglica. Ove su mlade žrtve, koje su prosvjedovale protiv izraelskog upornog onemogućavanja ostvarenja njihovog prava na povratak u domovinu koje je potvrdio UN, potomci palestinskih žrtava etničkog čišćenja tijekom Nakbe 1948. godine. Mnogi su Palestinci, kao i izraelski i međunarodni aktivisti za ljudska prava, ubijeni ili ranjeni tijekom godina nenasilnih prosvjeda protiv izraelskog protuzakonitog Zida i kolonističkih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali. Čak ni međunarodni aktivisti za ljudska prava nisu pošteđeni, kako se pokazalo u slučaju 9 humanitarnih aktivista na Flotili slobode za Gazu 31. svibnja 2010, koje su ubili izraelski specijalci u svom nezakonitom vojnom napadu na flotilu u međunarodnim vodama.


Izrael: oružana sila u službi aparthejda i kolonijalizma

Državu Izrael uspostavio je cionistički pokret, uz široku međunarodnu podršku i suučesništvo, prije 63 godine s namjerom i učinkom trajnog uklanjanja velikog dijela autohtonog, pretežito arapskog, stanovništva Palestine, i pokoravanja preostalih stanovnika, s ciljem kolonizacije i razvitka isključive „židovske države“. Široko rasprostranjen i sustavni način na koji Izrael krši međunarodno pravo ljudskih prava i međunarodno humanitarno pravo i prkosi rezolucijama UN-a, te način na koji je ta država institucionalizirala i legalizirala rasističku politiku preseljenja (transfera) stanovništva (etničko čišćenje) i kolonizaciju tijekom Nakbe 1948, objašnjavaju zašto je trenutni režim koji je Izrael nametnuo palestinskom narodu okarakteriziran kao sustav koji kombinira aparthejd, kolonijalizam i okupaciju.

Kolonijalizam se obično definira kao podvrgavanje neke nacije stranom podjarmljivanju, dominaciji i izrabljivanju pri čemu je toj naciji onemogućeno korištenje njenog prava na samoodređenje. U Rimskom statutu Međunarodnog kaznenog suda (MKS) iz 2002. aparthejd je definiran kao nečovječna djela „počinjena u kontekstu institucionaliziranog režima sustavnog ugnjetavanja i dominacije jedne rasne skupine nad bilo kojom drugom rasnom skupinom ili skupinama i počinjena s namjernom održavanja tog režima“. Transfer stanovništva i aparthejd su zločini prema međunarodnom pravu, uključujući Četvrtu ženevsku konvenciju i Rimski statut. Režim koji je Izrael nametnuo Palestincima odgovara gore navedenim definicijama kolonijalizma i aparthejda, te uključuje i okupaciju; stoga je taj režim nezakonit prema međunarodnom pravu.

Uporište izraelskog aparthejda čini skup diskriminatornih zakona, uključujući Zakon o povratku iz 1950. godine (1950.), Zakon o imovini odsutnih osoba (1950.), Zakon o državljanstvu (1952.), Zakon o „statusu“ Svjetske cionističke organizacije-Židovske agencije (1952.), Zakon o Židovskom nacionalnom fondu (1953.) i Temeljni zakon: Zemlja u Izraelu (1960.), koji puna prava „državljana“ u Izraelu daju samo židovskim građanima, te dodjeljuju javni status cionističkim „nacionalnim“ institucijama koje rade isključivo u korist Židova. Ti isti zakoni onemogućuju Palestincima koji su 1948. postali izbjeglice dobivanje državljanstva i onemogućuju njihov povratak, Palestince koji su ostali u Izraelu pretvaraju u građane drugog reda, olakšavaju konfiskaciju palestinske zemlje i njeno prebacivanje u židovsko vlasništvo, te Palestincima onemogućuju traženje povrata ili obeštećenja za oduzetu imovinu. Na palestinskom teritoriju koji je Izrael okupirao 1967. godine uspostavljen je sličan aparthejdski režim u obliku vojne okupacije. Aparthejdski karakter izraelskog režima na okupiranom palestinskom teritoriju naglašen je činjenicom da se na židovske koloniste i (de facto) anektirana kolonistička naselja primjenjuje izraelsko građansko pravo, dok se na okupirano palestinsko stanovništvo primjenjuju vojni zakoni.

Oružana sila je ključna za provođenje izraelskih aparthejdskih zakona i održavanje izraelskog ugnjetavačkog režima aparthejda, kolonijalizma i okupacije nad palestinskim narodom. Poput Južne Afrike u prošlosti, izraelske se vlade pozivaju na pravo na samoobranu i „potrebu zaštite javnog reda“, dok se u stvarnosti oružana sila koristi za zaštitu zločinačkog režima.


Izraelsko ratno gospodarstvo i međunarodna potpora

Izrael je jedna od najmilitariziranijih zemalja na svijetu, a njegova nezakonita uporaba sile vrlo je unosna. Izrael je tijekom proteklog desetljeća dosljedno 6-9% svog BDP-a izdvajao za vojsku, a do 12,3% izraelskog BDP-a troši se na sigurnost, uključujući vojsku, policiju, zatvore itd. 2010. ukupna izraelska izdvajanja za vojsku dosegla su 13 milijardi američkih dolara. Godišnje se, prema službenim izraelskim izvorima, u povezanoj industriji domovinske sigurnosti okrene oko 4 milijardi američkih dolara. Dotok prihoda od prodaje u izraelskoj vojnoj i sigurnosnoj industriji koja je djelomično u državnom vlasništvu ključan je za održavanje izraelskog sustava ugnjetavanja palestinskog naroda. […]

Izraelski vojni izvoz
Gotovo 80% izraelske vojne proizvodnje u 2010. je izvezeno, a izraelske tvornice oružja ukupno su izvezle robu u vrijednosti od 7,2 milijarde američkih dolara. Izraelski su nedavni medijski izvještaji Izrael opisali kao 4. najvećeg svjetskog izvoznika oružja, a ta se država konstantno nalazi među 10 najvećih svjetskih zemalja izvoznika oružja.

Izraelska vojna industrija uživa kompetitivnu marketinšku i razvojnu prednost, što je posljedica izraelskog neprekidnog ratovanja protiv, te okupacije i ugnjetavanja palestinskih i drugih arapskih civila. Svaka izraelska vojna operacija predstavlja priliku za testiranje nove tehnologije i dopušta izraelskim vojnim kompanijama da svoje proizvode na tržištu nude kao proizvode testirane u borbi. Na primjer, Elbit Systems je svoj poslovni model izgradio na vrlo bliskim i dubokim vezama s izraelskom vojskom i određenim jedinicama u vojsci, osiguravši da njegovi sustavi budu rigorozno testirani i korišteni u oružanom sukobu rano u razvojnom procesu. Elbitov promotivni materijal hvali se da je njegove bespilotne letjelice Skylark izraelska vojska vrlo učinkovito koristila u ratu protiv Libanona 2006. godine, dok su Elbitove bespilotne letjelice Hermes 450 uvelike korištene tijekom operacije Lijevano olovo u Pojasu Gaze. Među zemljama koje su od Elbita nabavile bespilotne letjelice su Australija, Kanada, Hrvatska, Francuska, Gruzija, Meksiko, Singapur, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Brazil i SAD.

Na području domovinske sigurnosti, izraelske kontrolne točke i Zid izraelskim vojnim kompanijama, koje se nalaze u srcu sustava koji kontrolira palestinsko stanovništvo, daju njihovu vlastitu kompetitivnu prednost. Opremu visoke tehnologije razvijenu u službi izraelske okupacije palestinskih područja koriste zemlje diljem cijelog svijeta. Elbit Systems, tvrtka koja također proizvodi nadzornu opremu za izraelski protuzakoniti Zid, dio je konzorcija kojem je dodijeljen ugovor u vrijednosti od 2 milijarde američkih dolara za osiguranje granice SAD-a s Meksikom, pri čemu se Elbit opisuje kao proizvođač s relevantnim iskustvom. Tvrtke kao Verint i Magal Security Systems, koje snabdijevanjem ključnom opremom i uslugama podupiru izraelsku okupaciju palestinskog teritorija i kontrolu nad civilnim stanovništvom, redovito sklapaju ugovore s vladama drugih država. Izraelska represija palestinskog civilnog otpora izraelskom protuzakonitom Zidu pokazala se poligonom za testiranje nasilnih mjera za kontroliranje masa, uključujući uporabu visokootrovnog i smrtonosnog plina.

Izrael također izvozi spoznaje i vještine u provođenju represije koje je razvio podčinjavajući palestinski narod, pri čemu izraelske sigurnosne snage nude obuku i savjetodavne usluge policijskim snagama i djelatnicima institucija domovinske sigurnosti diljem svijeta. Tijekom suđenja londonskoj policiji zbog ubojstva nedužnog Jean Charlesa de Menezesa, viši britanski policajac je na sudu izjavio da je londonska policija prošla obuku izraelskih sigurnosnih snaga. U Ekvadoru izraelsko veleposlanstvo pomaže održavanje nekoliko tečajeva policijske obuke koje vodi izraelsko sigurnosno osoblje. Slični su programi organizirani u Sjevernoj Americi.

Vojni uvoz, pomoć Izraelu
Iako izraelska golema domaća vojna i sigurnosna industrija državu snabdijeva velikim količinama streljiva i druge opreme, Izrael je također ovisan o vojnoj pomoći i uvozu, naročito iz SAD-a i država članica EU-a.

Od apsolutno ključne važnosti za kontinuiranu izraelsku uporabu sile je krajnje pretjerana vojna povezanost sa Sjedinjenim Državama. SAD su u razdoblju između 2000. i 2009. Izraelu dale vojnu pomoć u vrijednosti od 24,1 milijarde američkih dolara. Koristeći javna novčana sredstva SAD su Izraelu u istom razdoblju dostavile oružje i povezanu opremu čija se vrijednost procjenjuje na 18,9 milijardi američkih dolara.

Europske zemlje također izvoze velike količine oružja u Izrael. U razdoblju između 2003. i 2008. zemlje članice Europske unije odobrile su licencije u vrijednosti od više od 1 milijarde eura za prodaju oružja Izraelu. Francusku je dopalo više od polovice ukupne vrijednosti prodaja koje su odobrene u tom razdoblju, dok su se među najvećim europskim izvoznicima u Izrael još nalazili i Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Belgija, Rumunjska i Republika Češka.

Multinacionalne sigurnosne kompanije također podupiru izraelski aparthejdski režim, djelujući kao podugovornici koji omogućuju izraelska kršenja međunarodnog prava i na njima profitiraju. Jedan od najistaknutijih primjera je Group4securicor, dansko-britanska tvrtka čija podružnica G4S Israel (Hashmira) opremom i uslugama snabdijeva izraelske zatvore, glavni stožer izraelske policije na Zapadnoj obali i razne tvrtke u ilegalnim izraelskim kolonističkim naseljima na okupiranoj Zapadnoj obali, uključujući istočni Jeruzalem. Jedan od klijenata tvrtke G4S Israel, zatvor Ofer, izraelski je vojni zatvor za palestinske političke zarobljenike smješten na okupiranom teritoriju.

Kad države Izrael snabdijevaju vojnom pomoći ili licencijama za izvoz oružja, često to čine kršeći svoje vlastite pravne obveze i obvezujuće kontrolne okvire koji sprječavaju izvoz oružja u „zone sukoba“ ili državama koje uporno krše ljudska prava. Snabdijevajući Izrael vojnom pomoći i streljivom i dopuštajući svojim sigurnosnim i vojnim tvrtkama da svojim djelovanjem podupiru izraelsko gaženje palestinskih prava i krše međunarodno pravo, države koje imaju vojne odnose s Izraelom duboko su i aktivno upletene u održavanje izraelskog sustava aparthejda, kolonizacije i okupacije.

Istraživačka suradnja
Izrael i izraelske vojne i sigurnosne tvrtke također sudjeluju u velikom broju bilateralnih i multilateralnih projekata istraživanja i razvoja. Izraelske vojne tvrtke više nego bilo koja druga zemlja izvan EU-a sudjeluju u istraživačkim projektima koje financira EU. Kolaborativne istraživačke inicijative čine velik udio u paketu američke vojne pomoći, pri čemu SAD financira i surađuje u projektima poput proturaketnog sustava Željezna kupola.

Izraelske tvrtke i sveučilišta, koji imaju istaknutu ulogu u izraelskoj vojnoj i sigurnosnoj industriji, primaju milijune eura u obliku istraživačkih subvencija o trošku poreznih obveznika Europske unije. Izrael također sudjeluje u zajedničkim vojnim projektima s novim silama poput Indije i Brazila. Istraživačka suradnja s Izraelom omogućuje dvosmjerni prijenos znanja povezanog s razvojem smrtonosne vojne opreme i ugnjetavanjem civilnog stanovništva: vlade stranih zemalja dobivaju znanja koja je Izrael morao razviti kako bi održao svoj aparthejdski sustav, dok Izrael prima sredstva i pristup drugim istraživačkim tijelima koji su potrebni kako bi mogao nastaviti razvijati ovo znanje i održati i normalizirati izraelski sustav ugnjetavanja.

Nuklearno naoružanje
Iako su svjesni izraelske uporne i grube zloporabe vojne sile, strane vlade i Ujedinjeni narodi cijelo vrijeme toleriraju neslužbeni arsenal nuklearnog oružja od između 80 i 400 nuklearnih bojnih glava – zahvaljujući čemu je Izrael jedina nuklearna sila na Srednjem istoku. Francuska je u prošlosti Izrael snabdijevala potrebnom tehnologijom za nuklearno naoružanje, a danas Njemačka Izrael snabdijeva podmornicama s nuklearnim kapacitetima.


Suučesništvo izraelskih sveučilišta u aparthejdu, kolonijalizmu i okupaciji

Partnerstvo između izraelskih sveučilišta i vojno-sigurnosnog establišmenta amblematično je za izrazito militariziranu prirodu izraelskog društva. Izraelska sveučilišta duboko su upletena u razvoj vojne tehnologije i planiranje, promicanje i opravdavanje izraelske kolonijalne i aparthejdske politike. U izvještaju Alternative Information Centera o izraelskoj akademskoj zajednici zaključuje se da sve glavne izraelske akademske institucije „pružaju neupitnu potporu izraelskoj okupaciji“ i aktivno sudjeluju u sustavnoj diskriminaciji koja se provodi nad palestinskim građanima Izraela. […]

Neke izraelske akademske institucije, poput Hebrejskog sveučilišta, Ariel Collegea i još nekoliko drugih akademskih institucija u izraelskim ilegalnim kolonističkim naseljima dijelom su ili u potpunosti sagrađene i djeluju na okupiranom palestinskom teritoriju kršeći time Četvrtu ženevsku konvenciju.

Jedan drugi oblik ovog bliskog suučesništva je stariji klasični kolonijalni model sveučilišnog profesora koji naizmjenično radi u akademskim institucijama i kao savjetnik i administrator u vojno-sigurnosnom establišmentu. Drugi važan vid tog suučesništva je pristanak akademskih djelatnika određene dobi na služenje u pričuvnim vojnim snagama. Treći je pak tradicija integracije vojnog osoblja i institucija u sveučilišta, poput one u planovima Talpiot i Psagot programa „akademske pričuve“ na nekoliko većih sveučilišta. Najkritičnije područje u kojem se ovo suučesništvo manifestira je čvrsta suradnja između istraživačkih sveučilišta i industrije oružja, što izravno upliće sveučilišne djelatnike i uprave, koji svjesno podupiru počinjenje ratnih zločina i druga teška kršenja međunarodnog prava. […]

U Izraelu nije bilo nikakvog opipljivog prosvjeda protiv suradnje akademske zajednice s vojskom i povezanim institucijama, čak ni nakon strahovitog napada na Pojas Gaze u zimi 2008-2009, kad je izraelska vojska punom snagom svoj smrtonosni arsenal upotrijebila protiv civilnog stanovništva i infrastrukture u Gazi, pri čemu su, među ostalim civilnim „metama“, u sklopu „doktrine Dahiya“ o uporabi pretjerane sile koju je razvio Institut za studije nacionalne sigurnosti (INSS) pri sveučilištu u Tel Avivu, uništene škole i sveučilišne zgrade. Dok je ovaj zločinački napad stimulirao mnoge međunarodne udruge solidarnosti i ojačao pokret za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BDS) diljem svijeta, naročito među savjesnim umjetnicima i sveučilišnim djelatnicima, čini se da je na izraelsku akademsku zajednicu imao suprotan učinak: stvari su nastavile ići svojim uobičajenim tijekom ili su se još dodatno pogoršale. […]

Sveprisutnost vojske na sveučilištima ne zabrinjava apsolutnu većinu sveučilišnih administratora, akademskih djelatnika, pa čak ni studenata. U visoko militariziranoj zemlji, svraćanje pažnje na militarizaciju obrazovnog sustava odudara od nacionalnog konsenzusa koji dominantnu vojnu nazočnost smatra prirodnim, pa čak i potrebnim, sastavnim dijelom „građanskog“ života.


Odgovornost međunarodne zajednice da djeluje

Sveobuhvatni vojni embargo Izraelu nije samo već odavno trebao biti nametnut; on je nužan za svjetski mir i obveza država prema međunarodnom pravu – jednako kao što je to bio slučaj s obveznim i sveobuhvatnim vojnim embargom koji je 1977. godine aparthejdskom režimu u Južnoj Africi nametnulo Vijeće sigurnosti UN-a.

Zajednički članak 1 u Ženevskim konvencijama iz 1949. godine zahtijeva od zemalja potpisnica (Visoke ugovorne strane) da osiguraju poštivanje međunarodnog humanitarnog prava kako je navedeno u ovim konvencijama. Prema Međunarodnom sudu pravde, u kontekstu Palestine, to znači da sve države imaju obvezu ne pomagati u održavanju situacije koju je Izrael stvorio kršenjima međunarodnog prava i „osigurati poštivanje međunarodnog humanitarnog prava utjelovljenog u [Četvrtoj ženevskoj] konvenciji od strane Izraela“.

Običajno međunarodno pravo, u Člancima o Odgovornosti država za međunarodno protupravna djela Međunarodne pravne komisije, obvezuje sve države da ne podupiru protuzakonita djela neke druge države. Članak 16 navodi: „Država koja pomaže ili podupire neku drugu državu u njenom počinjenju međunarodno protuzakonitog čina, međunarodno je odgovorna za takvo postupanje: (a) ukoliko ta država to čini poznavajući okolnosti međunarodno protuzakonitog čina; i (b) ukoliko bi taj čin bio međunarodno protuzakonit kad bi ga počinila ta država“. U situacijama gdje država krši imperativnu međunarodnu normu – kao što je to slučaj s Izraelom zbog njegovog kolonijalističkog, aparthejdskog i okupacijskog režima – sve države i međuvladine organizacije, poput Ujedinjenih naroda, imaju zakonsku obvezu: (a) suzdržati se od priznavanja i pružanja pomoći ili potpore u počinjenju ili održavanju protuzakonite situacije, i, (b) surađivati kako bi se ona okončala.

Štoviše, strane korporacije koje pomažu i podupiru izraelska kršenja međunarodnog prava, naročito međunarodne zločine, mogu odgovarati zbog građanskih tužbi, a njihovi glavni izvršni direktori biti povrgnuti kaznenom progonu u njihovim zemljama zbog kršenja domaćeg prava i počinjenja međunarodnih zločina.

U svjetlu mnogobrojnih i naširoko objavljenih i javnosti dostupnih informacija o izraelskoj nezakonitoj uporabi oružane sile, počinjenju međunarodnih zločina i kršenjima ljudskih prava, sva vojna suradnja s Izraelom predstavlja suučesništvo u počinjenju takvih zločina.

Još 1982. godine, kao odgovor na izraelsku protuzakonitu aneksiju okupirane sirijske Golanske visoravni i paralizu Vijeća sigurnosti – koju su izazvale SAD koje su, kao i uvijek u slučaju svog saveznika Izraela, zaprijetile da će uložiti veto na učinkovitu UN-ovu akciju – Opća skupština UN-a se sastala na posebnoj izvanrednoj sjednici i izglasala rezoluciju ES-9/1 koja navodi da izraelski postupci „potvrđuju da Izrael nije miroljubiva članica UN-a.“ Ta je rezolucija države članice UN-a pozvala na uvođenje niza sankcija na području gospodarstva, diplomatskih odnosa i kulture, te

„(a) da ne snabdijevaju Izrael nikakvim oružjem i povezanom opremom i da obustave svu pomoć koju Izrael od njih prima; i
(b) da ne nabavljaju nikakvo oružje ni vojnu opremu od Izraela.“

Nakon izraelskog napada na Gazu, nekoliko je organizacija za ljudska prava – uključujući Amnesty International – pozvalo na nametanje embarga na oružje Izraelu. Neke su vlade poduzele sporadične akcije. Na primjer, Kristin Halvorsen, čelnica stranke Socijalističke ljevice koja je dio norveške vlade, pozvala je sve da „slijede stav Norveške koja ne trguje oružjem s Izraelom“. Norveška je također isključila izraelsku tvornicu oružja Elbit iz ulagačkog portfelja norveških javnih mirovinskih fondova i zabranila Njemačkoj da podmornice namijenjene za izraelsku mornaricu testira u norveškim vodama. Belgijski ministri su početno pozdravili zabranu izvoza oružja u Izrael, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo povuklo neke licencije za izvoz oružja. Irska je otkazala 10-milijunski dogovor s izraelskom vojnom industrijom o kupnji metaka.

Međutim, 29 godina nakon što je Opća skupština UN-a pozvala na vojni embargo protiv Izraela, vojna suradnja nastavlja jačati. Moćne države, ponajviše Sjedinjene Države, nastavljaju blokirati učinkovite sankcije UN-a, a svijet se prema Izraelu i dalje odnosi kao da je ta država iznad zakona. Izraelske vlade i vojska mogu nekažnjeno pokretati agresije i nezakonito koristiti oružje i oružanu silu kako bi održale brutalni režim aparthejda, kolonijalizma i okupacije, i kako bi ubijale, ranjavale, zatvarale, mučile, raseljavale, rasno diskriminirale i oduzimale imovinu palestinskom i drugim arapskim narodima.

Palestinsko je civilno društvo 2005. godine u svom povijesnom pozivu na bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela pozvalo na kontinuirane i globalno koordinirane kampanje, uključujući vršenje pritiska na vlade da nametnu sankcije, sve dok Izrael ne bude poštivao međunarodno pravo i ljudska prava Palestinaca. Poziv na nametanje sveobuhvatnog embarga na vojnu suradnju s Izraelom koji je uputio Palestinski nacionalni odbor za BDS (BNC) ključan je i hitno potreban dio te kampanje.

petak, 19. kolovoza 2011.

Poziv na nametanje trenutačnog sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu

Ovaj poziv na hitnu međunarodnu akciju kako bi se Izraelu nametnuo trenutačni i sveobuhvatni vojni embargo svim savjesnim pojedincima, pokretima i organizacijama diljem svijeta upućuje Palestinski nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela (BNC) - najveća koalicija organizacija palestinskog civilnog društva. Poziv na engleskom možete pročitati na linku na kojem također pri dnu stranice možete pronaći i linkove na prijevod ovog poziva na španjolski, turski, francuski i njemački jezik. Ovdje u nastavku slijedi hrvatski prijevod istog poziva:



Okupirana Palestina, 9. srpanj 2011. – Dok je Arapsko proljeće za slobodu, demokraciju i socijalnu pravdu razotkrilo i suprotstavilo se dosluhu vlada država diljem svijeta s autokratskim i tlačiteljskim arapskim režimima, mnoge države i korporacije nastavljaju nepromijenjeno kao i do sada trgovinu oružjem i vojnu suradnju s Izraelom. Te vlade i korporacije održavaju suradnju s Izraelom unatoč tome što ta zemlja sustavno pribjegava ubojitom i masovnom nasilju protiv Palestinaca i drugih arapskih civila, uključujući školarce i nenasilne aktiviste, i unatoč sve brutalnijoj kolonijalnoj politici protiv palestinskog naroda i upornom nepoštivanju međunarodnog prava. Sedam godina nakon što je Međunarodni sud pravde u svom savjetodavnom mišljenju preporučio međunarodnu suradnju s ciljem da Izrael ukloni svoj protuzakoniti Zid na okupiranoj Zapadnoj obali, i na šestu obljetnicu poziva palestinskog civilnog društva na široku kampanju bojkota, dezinvestiranja i sankcija (BDS) protiv Izraela sve dok ta zemlja ne počne poštivati međunarodno pravo, Palestinski nacionalni odbor za BDS (BNC) poziva na trenutačnu međunarodnu akciju s ciljem nametanja obveznog sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu sličnog onom kakav je u prošlosti bio nametnut aparthejdskoj Južnoj Africi.

Od svog nasilnog nastanka kroz sustavno etničko čišćenje Palestine prije više od 60 godina, Izrael je ubio, ranio, prisilno raselio, izvlastio i uništio milijune Palestinaca i drugih Arapa u susjednim zemljama.

Izrael koristi vojnu silu kako bi održao nezakoniti okupacijski, kolonijalni i aparthejdski režim, koji je uspostavljen kako bi kontrolirao što više zemlje sa što manje autohtonog palestinskog stanovništva i onemogućio palestinskom narodu da koristi svoje neotuđivo pravo na samoodređenje. Izrael neprekidno krši međunarodno pravo, izazivajući ili započinjući oružane sukobe s ciljem teritorijalne ekspanzije putem anektiranja okupiranog teritorija, koji je u slučaju Golanske visoravni Opća skupština UN-a okvalificirala kao čin agresije. Pokušaj Izraela da ovakvu nezakonitu uporabu borbene vojne sile opravda kao „samoobranu“ ne može proći na pravnom – niti moralnom – testu, jer se države ne mogu pozivati na pravo na samoobranu kada se radi o postupcima koji služe kako bi obranili nezakonitu situaciju koju su te iste države u prvom redu same i stvorile.

Dokumentirana su brojna izraelska kršenja međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog prava ljudskih prava tijekom oružanih sukoba, uključujući vojne operacije, invazije i okupacije palestinskog i drugih arapskih teritorija putem, između ostalog, pretjerane i neselektivne uporabe sile i namjernog ciljanja civilnih osoba i infrastrukture. Navedeno je uvijek iznova rezultiralo višestrukim ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti.

Štoviše, Izrael sustavno koristi svoje oružane sukobe i vojne napade za „terensko testiranje“ svog oružja i doktrina ratovanja protiv palestinskih i libanonskih civila, u suradnji sa svojim istraživačkim institutima. Izrael na taj način svojoj vojnoj industriji daje komparativnu prednost na globalnom tržištu u utrci za profitima potrebnim za održanje izraelske okupacije, kolonijalizma i aparthejda.

Države i međudržavne organizacije, poput Ujedinjenih naroda, imaju pravnu obvezu osigurati izraelsko poštivanje međunarodnog prava, no one tu svoju obvezu nisu ispunile. Nekažnjavanje ohrabruje Izrael dok istovremeno njegove međunarodne vojne trgovinske veze financiraju i jačaju kontinuirano izraelsko nasilje, militarizam i ekspanzionizam.

Unatoč nepobitnim i obilnim dokazima u rezolucijama UN-a i izvještajima međunarodnih organizacija za ljudska prava o izraelskoj nezakonitoj uporabi sile i oružja u agresiji i počinjenju zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina – uključujući kolektivno kažnjavanje – i teških povreda ljudskih prava, strane vlade, multilateralna tijela i kompanije nastavljaju surađivati s izraelskom vojskom i vojnom industrijom i povećavati svoja ulaganja u ili potporu istraživanjima i razvoju povezanim s izraelskom vojskom koji se većinom provode u suradnji s izraelskim sveučilištima. Te vlade, multilateralna tijela i kompanije svjesno profitiraju od izraelske nezakonite uporabe sile i stoga su suučesnici u istoj.

Brojne vlade, jednako kao i UN, još uvijek šute o izraelskom ogromnom arsenalu nuklearnog naoružanja koje međunarodno civilno društvo smatra jednom od najozbiljnijih prijetnji svjetskom miru. Zapravo, nekoliko zapadnih vlada bile su ili su još uvijek izravni suučesnici u stvaranju, razvoju i raspoređivanju izraelske zastrašujuće nuklearne prijetnje.

Sveobuhvatni vojni embargo Izraelu je trebalo već odavno nametnuti. Takav bi embargo predstavljao ključni korak prema okončanju izraelske nezakonite i zločinačke uporabe sile protiv palestinskog naroda i drugih naroda i država u regiji i učinkovitu, nenasilnu mjeru kojom bi se na Izrael izvršio pritisak da ispoštuje svoje obveze prema međunarodnom pravu:

1. Okončanjem okupacije i kolonizacije sve arapske zemlje (okupirane 1967. godine) i uklanjanjem Zida;

2. Priznavanjem temeljnih prava palestinskih građana Izraela na punu ravnopravnost; i

3. Poštivanjem, zaštitom i promicanjem prava palestinskih izbjeglica na povratak u njihove domove i imovinu kako je navedeno u UN-ovoj rezoluciji 194.

U svjetlu gore navedenog, Palestinski nacionalni odbor za BDS (BNC), najveća koalicija organizacija palestinskog civilnog društva, poziva sve savjesne ljude, pokrete i organizacije diljem svijeta da podrže ovaj poziv na nametanje obveznog, sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu i vrše pritisak na vlade, multilateralna tijela i UN, te privatne i javne tvrtke i institucije, s ciljem da se:

1. Odmah prekine svo snabdijevanje Izraela oružjem i povezanim materijalom svih vrsta, uključujući prodaju ili transfer oružja i streljiva, vojnih vozila i opreme, paravojne policijske opreme, uključujući opreme za dvostruku uporabu, te zamjenske dijelove za gore navedeno, kao i da se prekine snabdijevanje svim vrstama opreme i pribora i dodjeljivanje ugovora o licenciji za proizvodnju gore navedenog ili održavanje gore navedenog;

2. Obustavi sav vojni uvoz i uvoz za dvostruku uporabu (opreme, potpore i streljiva) iz Izraela;

3. Obustavi transfer svih vojnih proizvoda u i iz Izraela kroz nacionalne luke, teritorij i zračni prostor;

4. Obustavi suradnja s izraelskom vojskom, vojnim tvrtkama i projektima istraživanja i razvoja vezanim uz vojsku uključujući zajedničke pothvate (bilo bilateralne bilo multilateralne);

5. Prekinu sva obuka i konzultacije vezane uz vojsku u kojima sudjeluju izraelska vojska, vojne tvrtke i akademske istraživačke institucije;

6. Ukine sva vojna pomoć Izraelu;

7. Ne surađuje s Izraelom u izradi i razvoju nuklearnog oružja i da se založi za Srednji istok bez nuklearnog naoružanja.


Izvor: Impose an immediate, comprehensive military embargo on Israel!


Popratni dokument (english): Comprehensive Military Embargo of Israel – A working paper of the Palestinian Boycott, Divestment and Sanctions National Committee (BNC)

Hrvatski prijevod popratnog dokumenta: Iz popratnog dokumenta pozivu na nametanje vojnog embarga Izraelu

nedjelja, 30. kolovoza 2009.

Izraelski aparthejd i kolonijalizam na okupiranim palestinskim područjima (linkovi na sve postove)


Izraelski aparthejd i kolonijalizam na okupiranim palestinskim područjima (Sažetak)

Izraelski kolonijalizam i aparthejd (2): o kolonijalizmu, implikacije Sporazuma iz Osla na zaštite iz Četvrte ženevske konvencije

Izraelski kolonijalizam i aparthejd (3): pravni kontekst na okupiranim palestinskim područjima, vojne naredbe, vojni sudovi

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (4): voda

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (5): sputavanje palestinske kulture, mučenje i kršenja prava palestinskih zarobljenika

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (6): pravo Palestinaca na prebivalište u Istočnom Jeruzalemu, palestinske izbjeglice

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (7): pravo na obrazovanje na okupiranim palestinskim područjima

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (8): uskraćivanje prava na slobodu mišljenja i izražavanja i slobodu okupljanja i udruživanja

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (9): opsada Pojasa Gaze

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (10): miješani brakovi, politički progon


Znatno opširnija studija iz koje su prevedeni gore navedeni dijelovi na engleskom uključuje i opis aparthejda u Južnoj Africi te detaljnija pojašnjenja međunarodnog prava i situacija na okupiranim palestinskim područjima:
Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law


Relevantne međunarodne konvencije i deklaracije:
Convention on the Suppression and Punishment of the Crime of Apartheid

Declaration on the Granting of Independence to Colonial Countries and Peoples

The Forth Geneva Convention

Geneva Conventions

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (10): miješani brakovi, politički progon


Posljednji dio, također iz Poglavlja 4 studije o izraelskom aparthejdu i kolonijalizmu na okupiranim palestinskim područjima Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:


Miješani brakovi

Izrael miješane brakove među pripadnicima različitih rasnih skupina, bilo u Izraelu ili na okupiranim palestinskim područjima, službeno ne zabranjuje. Miješani su brakovi osujećivani samo u praksi, kroz nepostojanje građanskog braka u izraelskom zakonu koji u Zakonu o obiteljskim sudovima iz 1995. vjerskim sudovima – rabinskim sudovima za Židove, te muslimanskim, kršćanskim i druškim sudovima za Arape – daje isključivu nadležnost u pitanjima braka i razvoda. Ova odredba stvara poteškoće parovima partnera koji dolaze iz različitih vjerskih skupina ili ne pripadaju niti jednoj religiji. Takvim parovima preostaje jedino mogućnost da se vjenčaju u inozemstvu. Brakovi sklopljeni u inozemstvu zakonski su priznati u Izraelu i mogu se registrirati kod ministarstva unutarnjih poslova, no rabinat ne priznaje brakove u kojima jedan od partnera nije židov.

Izraelski se zakoni primjenjuju na izraelske koloniste na okupiranim palestinskim područjima, a time imaju i utjecaj na sve „miješane“ brakove između Izraelaca i Palestinaca na okupiranim palestinskim područjima. Kao prvo, zbog ovlasti vjerskih institucija takav se brak može sklopiti samo izvan izraelske jurisdikcije. Drugo, čak i ako mu dopuste da svoj brak registrira kod izraelskog ministarstva unutarnjih poslova, miješanom paru zakon ne dopušta da zajedno živi u Izraelu ili u Istočnom Jeruzalemu budući da Zakon o državljanstvu i ulasku u Izrael iz 2003. isključuje mogućnost da palestinski partner dobije bilo kakav status koji bi mu omogućio da živi u Izraelu ili Istočnom Jeruzalemu radi spajanja obitelji. Treće, takav će se par također na sličan način suočiti s praktičnim i pravnim preprekama koje će mu priječiti da zajedno živi na okupiranim palestinskim područjima. Izraelskom židovskom partneru je de jure zabranjeno da ulazi i živi u „Zoni A“ na Zapadnoj obali ili u Pojasu Gaze. Palestinskom je partneru de facto zabranjeno da živi u izraelskom židovskom naselju zbog ograničenja kretanja i izbora mjesta boravišta koja se provode kroz sustav dozvola na Zapadnoj obali i procedura različitih vijeća, židovskih agencija i vjerskih institucija koje djeluju u naseljima.

Zahvaljujući ovim preprekama miješani brakovi između židova i pripadnika drugih vjerskih skupina na okupiranim palestinskim područjima nisu izravno ni službeno zabranjeni, ali su u praksi nemogući, čime se produbljuje podjela stanovništva po rasnoj osnovi.

[...]


Progon organizacija i osoba koje se suprotstavljaju aparthejdu

Sigurnost države Izrael vezana je uz sigurnost državnih institucija koje financiraju i provode sustav dominacije nad Palestincima. Stoga se palestinski otpor politici, postupcima i institucijama koji taj sustav provode tretira kao prijetnja državnoj sigurnosti. Naročito izraelski postupci koji su obuhvaćeni člankom 2(a) Konvencije protiv aparthejda upućuju na namjeru progona onih koji se suprotstavljaju izraelskom sustavu dominacije nad Palestincima na okupiranim palestinskim područjima. Palestinski su politički čelnici i aktivisti izloženi ciljanim izvan-sudskim pogubljenjima, mučenju i drugim okrutnim, nečovječnim i ponižavajućim postupanjima u zatvorima. Uhićivani su i zatvarani zbog svojih političkih uvjerenja i članstva u političkim strankama ... Krajem ožujka 2009. u izraelskim se zatvorima nalazilo 45 zastupnika Palestinskog zakonodavnog vijeća – više od trećine demokratski izabranog parlamenta. Većina ih je osuđena zbog članstva u političkim strankama koje je Izrael proglasio protuzakonitima, dok ih je 8 u administrativnom pritvoru bez optužnica i suđenja. Namjera gušenja političkog suprotstavljanja izraelskoj dominaciji je očita.

Članak 2(f) Konvencije protiv aparthejda također pokriva napadanje i zatvaranje dobrotvornih, obrazovnih i kulturnih organizacija koje se sumnjiče za povezanost s Hamasom ili drugim zabranjenim političkim strankama; ograničenja nametnuta borcima za ljudska prava koji progovaraju protiv postupaka izraelskih oružanih snaga i drugih instrumenata okupacije; opsežne kampanje uhićivanja i korištenja pretjerane sile protiv palestinskih pojedinaca i organizacija civilnog društva koji prosvjeduju protiv Zida i diskriminacijskog upravljanja zemljom, vodom i infrastrukturom na okupiranim palestinskim područjima.

petak, 28. kolovoza 2009.

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (9): opsada Pojasa Gaze


I dalje iz 4. poglavlja studije o izraelskoj okupaciji, aparthejdu i kolonijalizmu na okupiranim palestinskim područjima Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:


Izraelski postupci u Pojasu Gaze

[...]

Od pobjede pokreta Hamas na palestinskim parlamentarnim izborima 2006, a naročito od Hamasovog preuzimanja Pojasa Gaze u lipnju 2007, izraelska je vlada nametnula stroga ograničenja na pristup robi i uslugama, te na kretanje osoba u i iz Pojasa Gaze. U rujnu 2007. Izrael je tvrdio da je oslobođen svojih pravnih obveza prema Palestincima u Gazi zahvaljujući evakuaciji ilegalnih izraelskih kolonista s tog područja. ... Izrael je zatim Pojas Gaze proglasio „neprijateljskim entitetom“ i nametnuo kaznene mjere palestinskom civilnom stanovništvu s ciljem promjene političkog režima na tom području.

Izraelska je vojska 27. prosinca 2008. pokrenula vojnu ofenzivu s dalekosežnim posljedicama na Pojas Gaze. Ofenziva je trajala više od tri tjedna, do 18. siječnja 2009. U „operaciji Lijevano olovo“ ubijeno je najmanje 1380 Palestinaca, uključujući 431 dijete i 112 žena. Najmanje je 5380 ljudi ranjeno, uključujući 1872 djece i 800 žena. Ofenziva je završila kad je Izrael proglasio jednostrani prekid vatre, a izraelske su se snage povukle tri dana kasnije. UN-ov posebni izvjestitelj o stanju ljudskih prava na palestinskim područjima okupiranim od 1967, profesor Richard Falk, je operaciju Lijevano olovo opisao kao „masovni napad na gusto naseljeno urbanizirano područje gdje je cjelokupno civilno stanovništvo bilo izloženo nehumanom obliku ratovanja koje ubija, sakati i nanosi psihička oštećenja vjerojatno s dugotrajnim posljedicama, naročito na djecu koja čine više od 50% stanovnika Gaze“. Nadalje, tijekom tih napada, Izrael je zabranio palestinskim civilima da napuštaju Gazu, sprječavajući ih da postanu izbjeglice i pobjegnu s ugroženih područja. Profesor Falk tvrdi da onemogućavanje ljudima da izbjegnu u okolnostima zatvorene okupacije predstavlja „nečovječna djela“ tijekom kojih je cjelokupno civilno stanovništvo Gaze bilo izloženo ekstremnim fizičkim i psihološkim opasnostima modernog ratovanja na vrlo malom ukupnom području.

Zatvaranje graničnih prijelaza u kombinaciji s vojnim napadima imalo je krajnje štetan učinak na živote i uvjete života palestinskih civila u Gazi. Iako u Gazi postoji dugotrajni obrazac podrivanja i sputavanja razvoja, zahvaljujući desetljećima okupacije i intenzivnim izraelskim vojnim napadima čije su posljedice masovno uništavanje kuća, ubijanje i ranjavanje, režim ekonomskih sankcija koji je Izrael od sredine lipnja 2007. do ožujka 2008. nametnuo tom području ocijenjen je kao humanitarna kriza bez presedana. Tvrdi se da „opsada“ koju Izrael nameće Pojasu Gaze od 2007. i uvjeti koje je ona stvorila, ..., predstavljaju „okrutno, nečovječno i ponižavajuće postupanje“ i kršenje UN-ove konvencije protiv mučenja (CAT).

[...]


Početna faza opsade, lipanj 2007 – 2008.

Palestinsko gospodarstvo je u padu od početka druge Intifade 2000. godine, a ekonomske sankcije koje su nametnute nakon izbora 2006. prouzročile su njegov slom. Karni je ključni granični prijelaz za protok hrane i robe u i iz Pojasa Gaze. Izrael je taj prijelaz zatvorio sredinom lipnja 2007. Ubrzo nakon toga palestinske organizacije za ljudska prava zahtijevale se na izraelskom Vrhovnom sudu da se taj prijelaz odmah otvori, tvrdeći da prekid opskrbe stanovnika Gaze nužnim namirnicama krši njihovo pravo na život, zdravlje i prikladan životni standard, te predstavlja kolektivno kažnjavanje. Sud je ustvrdio da ne vjeruje kako u Gazi postoji humanitarna kriza i podnositeljima zahtjeva u listopadu 2007. savjetovao da svoju molbu povuku.

Zatvaranje prijelaza Karni uvelike je utjecalo na palestinsko gospodarstvo:
-- U rujnu 2000. oko 24 000 Palestinaca svaki je dan iz Gaze na posao odlazilo u Izrael. 2008. niti jedan Palestinac iz Pojasa Gaze više nije odlazio na posao u Izrael.
-- 2007. nezaposlenost je u Pojasu Gaze bila gotovo 40 posto i predviđao se njen rast na 50% tijekom 2008.
-- Više od 75 000 radnika, od oko 110 000 zaposlenih u privatnom sektoru, dobilo je otkaz zbog posljedica zatvaranja prijelaza, a većina se privatnih tvrtki zatvorila.
-- Gotovo 90% svih industrijskih postrojenja je zatvoreno od sredine lipnja 2007. uključujući najvažnije tvornice u industrijskoj zoni Karni.
-- Prije evakuacije izraelskih kolonista u lipnju 2005. u Gazi je postojalo 3900 tvornica koje su zapošljavale 35 000 ljudi; do kraja 2007. 195 tvornica zapošljavalo je samo 1750 radnika.
-- Gotovo svi javni infrastrukturni projekti i projekti održavanja, privatna gradnja, te vladini i gradski projekti zaustavljeni su zbog zatvaranja tvornica i nestašice građevinskih materijala.
-- U mjesecima koji su prethodili blokadi u lipnju 2007. dnevno je u Gazu kroz Karni ulazilo oko 250 kamiona s robom i namirnicama. 2008. kroz druge prijelaze poput Kerem Shaloma u Gazu je moglo ući najviše 45 kamiona dnevno. U većini slučajeva, taj se broj jedva dostizao.
-- 95% industrijskih aktivnosti u Gazi je obustavljeno zbog zabrane uvoza sirovina i blokade izvoza.

Zahvaljujući ovim uvjetima, siromaštvo u Gazi je doseglo razinu na kojoj nikad prije nije bilo. 2007. godine otprilike 8 od 10 domaćinstava, oko 1,1 milijun ljudi, živjelo je ispod praga siromaštva od 2300 novih izraelskih šekela (594 američka dolara) na mjesec, što predstavlja nagli porast sa 63,1 posto koliko je takvih domaćinstava bilo 2005. Od toga je 66,7 posto domaćinstava živjelo u dubokom siromaštvu s manje od 1837 novih izraelskih šekela (474 američka dolara) mjesečno. Osamdeset posto obitelji u Gazi bilo je 2007. ovisno o humanitarnoj pomoći u hrani, 2006. o ovoj ih je pomoći bilo ovisno 63 posto.

Siromaštvo je dodatno produbljeno naglim porastom cijena brojnih namirnica, što je posljedica njihove nestašice. 2007. domaćinstva su trošila oko 62 posto svog ukupnog prihoda na hranu, dok je 2004. taj postotak iznosio 37%. Samo u razdoblju od svibnja do lipnja 2007. cijene pšeničnog brašna porasle su za 34%, mlijeka za bebe za 30 posto i riže za 20,5 posto. U razdoblju između lipnja i rujna 2007. broj domaćinstava u Gazi koja su zarađivala manje od 1,2 američka dolara po osobi po danu popeo se s 55 posto na 70 posto.

Izraelska je vlada u listopadu 2007. počela ograničavati opskrbu Gaze gorivom i strujom. U studenom 2007. izraelski je Vrhovni sud, u svom odgovoru na tužbu koju su u ime 10 palestinskih i izraelskih organizacija za ljudska prava podigle organizacije za ljudska prava Adalah i Gisha, odobrio smanjenje količina goriva koje se dostavljaju u Gazu; do kraja siječnja 2008. sud je također odobrio smanjenja u opskrbi električnom energijom. Sud je prihvatio tvrdnju države da je obvezna očuvati tek „minimalni humanitarni standard“ u Gazi, pojam koji u međunarodnom humanitarnom pravu ne postoji.

Zbog ograničenja u opskrbi gorivom i električnom energijom bolnice su bile podvrgnute dnevnim redukcijama struje koje su trajale od 8 do 12 sati, zahvaljujući 60-70 postotnom manjku dizela potrebnog za rad bolničkih generatora struje. Cijeli Pojas Gaze, s izuzetkom okruga grada Rafaha, dnevno je u prosjeku osam sati bio bez električne energije. Od travnja 2008. u Gazi se na otvorenom tržištu nije moglo kupiti gorivo, a gotovo svi stanovnici Pojasa Gaze dnevno su bili po 3 sata bez struje. UNRWA je u travnju 2008. na pet dana obustavila opskrbu hranom za 650 000 izbjeglica u Gazi, jer nije imala gorivo za svoje kamione. Obalna gradska vodoopskrbna služba opskrbljuje Pojas Gaze pitkom vodom, te uklanja i obrađuje kanalizacijske vode. Bez goriva, struje i ispravnog održavanja, mreža ne može funkcionirati i trideset do četrdeset milijuna litara kanalizacije svaki dan odlazi u more zbog nestašice goriva potrebnog za crpljenje i obradu ljudskog otpada. Obalna gradska vodoopskrbna služba procjenjuje da između 25-30 posto stanovništva Gaze u svojim domovima nije imalo tekuće vode; prije blokade Obalna gradska vodoopskrbna služba vodom je opskrbljivala 100 posto svojih korisnika.

Opsada snažno utječe na mogućnosti pružanja zdravstvene skrbi. Brojni specijalistički tretmani i liječenja koja spašavaju živote nisu dostupna u bolnicama u Gazi. Mjere koje je Izrael nametnuo onemogućuju velikom broju pacijenata kojima su potrebna specijalistička liječenja da napuste Gazu. Pretjerano dugo čekanje na dozvolu potrebnu za napuštanje Pojasa Gaze smanjuje mogućnosti preživljavanja pacijenata.

Izraelski je Vrhovni sud u svojim presudama iz siječnja 2008, koje su se odnosile na pacijente čiji je život bio ugrožen i koji su zahtijevali da napuste Gazu radi liječenja, odbio intervenirati na odluku države da iz sigurnosnih razloga 9 pacijenata uskrati pristup zdravstvenoj skrbi.

U svojoj prijašnjoj presudi, od 28. lipnja 2007, Vrhovni je sud odbio raspravljati o pitanju pravne odgovornosti Izraela prema Pojasu Gaze, ili stajalištu države da ulaz u Izrael treba dopustiti samo u obliku humanitarne geste. Sud je raspravu ograničio na humanitarne aspekte. Sud jest doveo u pitanje razlikovanje između „života/uda“ (pri kojem je država tvrdila da opasnost od gubitka uda predstavlja ugrozu „kvalitete života“ i zbog toga ne iziskuje nužno pristup liječenju izvan Gaze). Međutim, sud ni u ovom pitanju nije intervenirao, presudivši da bi interveniranje u takvim slučajevima moglo „potezom pera izraelske vojnike i civile na graničnom prijelazu izložiti opasnosti“. Nakon ove opaske, sud je odbio intervenirati i izmijeniti sigurnosnu zabranu za 2 pacijenata za koje je uskraćivanje liječenja podrazumijevalo gubitak uda.

Zdravstveni se uvjeti u Pojasu Gaze brzo mijenjaju, ali ono što je ovdje relevantno je da je zatvaranje prijelaza od strane Izraela zdravstveni sustav na rub sloma dovelo još i prije 27. prosinca 2008, te da izraelske vlasti nisu reagirale na upozorenja o sve težoj humanitarnoj krizi. Organizacija Liječnici za ljudska prava-Izrael (PHR-I) je objavila da je od lipnja 2007. prikupila svjedočanstva najmanje 30 pacijenata kojima je bila potrebna hitna liječnička pomoć i kojima je prijelaz graničnog prijelaza onemogućila izraelska služba opće sigurnosti GSS. U skladu s politikom GSS-a pacijenti su bili zadržani na prijelazu Erez i od njih se, zauzvrat za dopuštenje da napuste Pojas Gaze radi liječenja, tražilo da pruže informacije ili djeluju kao stalni kolaboracionisti. Namjerno uskraćivanje liječničke pomoći iz nemedicinskih razloga predstavlja oblik mučenja, tvrde u PHR-I-u. Izraelske su vlasti porekle da provode takve postupke na prijelazu Erez i odbacile te optužbe tvrdeći da se radi o palestinskoj propagandi. Od svih pacijenata koji su se tijekom 2007. pokušali liječiti u bolnicama izvan Gaze, 18,5 posto ih nije moglo dobiti izraelsko dopuštenje da napuste to područje. Udio pacijenata kojima su izdane dozvole da mogu iz medicinskih razloga napustiti Gazu pao je s 89,3 posto u siječnju 2007. na 64,3 posto u prosincu 2007, što je bio najniži postotak do tada. Ukupan broj pacijenata koji su zatražili dozvolu da Pojas Gaze napuste kroz prijelaz Erez povećao se nakon lipnja 2007. zbog zatvaranja graničnog prijelaza Rafah (na granici s Egiptom), a postotak odbijenih zahtjeva za izdavanje dozvole povećao se sa 7 posto u siječnju 2006. na 36 posto u prosincu 2007. U razdoblju između listopada i prosinca 2007. Svjetska je zdravstvena organizacija (WHO) potvrdila smrt 20 pacijenata, uključujući 5 djece, među osobama koje su čekale na izdavanje viza. Bolnice ministarstva zdravstva radile su u uvjetima proglašenog izvanrednog stanja. Palestinsko ministarstvo zdravstva je obznanilo da u ustanovama ministarstva nema zaliha hitno potrebnih lijekova (85 vrsta), medicinske opreme (52 vrste) i laboratorijskih reagensa (24 vrsta).


Nakon operacije Lijevano olovo

Nakon operacije Lijevano olovo, stanovništvo Pojasa Gaze živjelo je u slijedećim uvjetima:

Prema podacima UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), u tjednu između 4. i 10. ožujka 2009. 50 000 ljudi još uvijek nije imalo tekuće vode, a dodatnih 100 000 ljudi vodu je imalo tek svakih 5 do 6 dana, prvenstveno na području Sjeverne Gaze, istočnim područjima grada Khan Younisa i području Az-Zeitoun u gradu Gazi. Pristup vodi za stanovnike Gaze ostat će otežan tako dugo dok Izrael ne dopusti ulaz rezervnih dijelova i materijala potrebnih za popravke u Gazu. U tjednu između 11. i 17. ožujka 2009. u Gazu je pušteno 9 kamiona s materijalima za vodoopskrbne projekte. Međutim, zahvaljujući ograničenjima na uvoz drugih ključnih materijala, uključujući cijevi za vodu, iskoristivost materijala koji su pušteni u PG je ograničena.

Prema podacima UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA) u tjednu između 04. i 10. ožujka 90% stanovnika Gaze povremeno nije imalo struje zbog planiranih redukcija. Ostalih 10% uopće nije imalo struje zbog oštećenja na električnoj mreži koja su nastala od 27. prosinca 2008. i početka izraelske vojne operacije „Lijevano olovo“. Tijekom veljače 2009. elektrana u Gazi mogla je iskoristiti samo 80% svog punog kapaciteta (65MW od 80 MW), zbog čega je u Pojasu Gaze bilo gotovo 20% manje struje. Tijekom veljače 2009. iz Izraela je uvezeno oko 8,3 milijuna litara industrijskog goriva koje je iskorišteno isključivo za rad elektrane u Gazi. Ta je količina znatno niža od 14 milijuna litara, koliko je potrebno kako bi elektrana mogla raditi punim kapacitetom.

OCHA tvrdi da je u tjednu između 11. i 17. ožujka 2009. u Gazu dnevno kroz tunele između Gaze i Egipta ulazilo gotovo 50 000 litara dizela i 30 000 litara benzina. Iako su ove količine goriva ublažile nestašicu, količina goriva koje ulazi u Gazu i dalje je daleko ispod potreba stanovništva.

U OCHA-i tvrde da su ukupne količine humanitarne pomoći koju Izrael pušta u Gazu nedovoljne kako bi zadovoljile hitne potrebe. Tijekom tjedna između 11. i 17. ožujka 2009. proceduralne provjere osoblja međunarodnih humanitarnih agencija koje provodi Izrael još su uvijek bile vrlo dugotrajne i uvelike sputavale mogućnosti podjele humanitarne pomoći i pružanja humanitarnih usluga.

U veljači 2009. pacijenti kojima je bilo potrebno liječenje u inozemstvu podnijeli su 324 molbe za dozvolu da napuste Pojas Gaze. Od tog broja samo ih je 183 (56,5%) pravodobno dobilo dozvolu ; izdavanje dozvola za 109 (33,6%) pacijenata je odgođeno; za 9 (2,8%) pacijenata odbijena je molba za izdavanjem dozvole da napuste PG radi liječenja, a 23 (7,1%) pacijenata ispitale su izraelske sigurnosne vlasti i oni još uvijek čekaju na dozvolu da napuste Gazu. Prema podacima palestinskog dužnosnika na graničnom prijelazu Erez u veljači 2009. samo je 258 pacijenata izašlo iz PG kroz taj prijelaz.

Brojni prijeko potrebni artikli (rezervni dijelovi, građevinski materijali itd.) i dalje ne mogu ući u Pojas Gaze, čime su onemogućeni obnova i oporavak, uključujući rezervne dijelove za popravak vodoopskrbne i kanalizacijske infrastrukture. Više od 100 naručenih isporuka rezervnih dijelova i potrošnih materijala potrebnih za popravke na elektrani u Gazi mjesecima čeka na izraelsko odobrenje da uđu u PG, čime su onemogućeni neki popravci i ugrožen rad elektrane.

U veljači 2009. u Pojas Gaze je dnevno u prosjeku ulazilo 127 kamiona robe, što je mnogo manje od uvoza u svibnju 2007. (475 kamiona), a količina uvoza nije bila dovoljna kako bi zadovoljila potrebe tržišta: više od 80% kamiona uvozilo je prehrambene namirnice, dok je ostala nužno potrebna roba isključena. U istom je mjesecu Izrael arbitrarno odbio dopustiti uvoz druge robe, uključujući nekih prehrambenih namirnica (slanutak i makaroni), rekreacijske opreme, pisaćih potrepština i veterinarskih lijekova. OCHA tvrdi da je uvoz robe iz Izraela, posebno od strane humanitarnih agencija, i dalje podvrgnut nejasnim i često promjenjivim kriterijima na graničnim prijelazima pod izraelskom kontrolom.

Pristup poljoprivrednika njihovoj zemlji na sjeveru i istoku Pojasa Gaze, te istočno duž granice s Izraelom i dalje je ograničen. Ribari smiju loviti ribu samo na području od tri nautičke milje od obale Pojasa Gaze, unatoč dogovoru postignutom u okviru Sporazuma iz Osla koji Palestincima daje pravo da ribu love na području do 20 nautičkih milja zapadno od Gaze, a kojeg se Izrael pridržavao do lipnja 2007. kad je Hamas zauzeo kontrolu nad Gazom. U lipnju 2007. područje na kojem je Palestincima dopušteno da love ribu smanjeno je na 6 nautičkih milja od obale, a nakon Lijevanog olova, to je područje prepolovljeno na 3 nautičke milje, čime je nanesena ogromna šteta sredstvima za život 3000 ribara u Pojasu Gaze i njihovih obitelji. Izrael granicu od tri nautičke milje nameće otvarajući vatru na palestinska ribarska plovila koja je prijeđu.

Granični prijelaz Erez u veljači 2009. je bio otvoren 23 dana i kroz njega je iz Gaze moglo izaći tek 1978 ljudi, većinom diplomata i međunarodnog humanitarnog osoblja (730), te palestinskih pacijenata i osoba u njihovoj pratnji (505) s važećim dozvolama za prolaz kroz granični prijelaz Erez radi liječenja u Izraelu i na Zapadnoj obali. 370 Palestinaca s potrebnim dozvolama moglo je prijeći Erez i posjetiti svoje obitelji u Izraelu, na Zapadnoj obali i u Jordanu. Granični prijelaz Rafah iznimno je bio otvoren 15 dana u veljači 2009. kako bi uglavnom hitni medicinski slučajevi mogli ući u Egipat i vratiti se natrag u Gazu. 2662 Palestinaca, uključujući 590 pacijenata, ušlo je u Egipat, a 1855 Palestinaca vratilo se u Pojas Gaze u veljači 2009. Dnevni prosjek ljudi koji su ulazili u Egipat (95) i u Gazu (66) predstavlja tek 31% i 23% od broja ljudi kojima je to bilo dopušteno da učine u svibnju 2007. kada je u Egipat dnevno ulazilo 310 osoba, a u Pojas Gaze 292.


Linkovi Palestina/Izrael:
A Letter from Nelson Mandela to Thomas Friedman
Apartheid is a crime against humanity. Israel has deprived millions of Palestinians of their liberty and property. It has perpetuated a system of gross racial discrimination and inequality. It has systematically incarcerated and tortured thousands of Palestinians, contrary to the rules of international law. It has, in particular, waged a war against a civilian population, in particular children.

Bendib's cartoon on Palestinian Non-Violence

Reham Alhelsi - Palestinian Prisoners: Imprisoned for their Love of Freedom
While a Palestinian may be held in custody for 18 days before being brought to a judge, an Israeli can be held in custody for a maximum of 48 hours before being brought before a judge. While a Palestinian can be held for 30 days without charges which can be extended indefinitely, an Israeli can be held for 15 days without a charge which can be extended for only another 15 days. Palestinians brought to court on accusation of murder are always convicted, even without evidence, and are always sentenced to life imprisonment. Most cases against Israeli soldiers or illegal Jewish settlers accused of murdering Palestinians are closed without any charges, even with the existence of evidence or witnesses. The few who do get sentenced are imprisoned for short periods ranging from 6 months to 7 and a half years or to community service. Palestinian Prisoners have been used by Israel at politically convenient moments, whereby Palestinians who had already served out their sentences with only a few days remaining would be released as “gestures of good will”. At the same time hundreds others would be arrested. For example, on 25.8.2008 Israel released 198 prisoners as a “gesture of good will”, however statistics for August 2008 show that another 338 Palestinians were arrested.

Gisha report reveals: Israel Uses Diplomats as "Security Guards" in Gaza Exit
(29. lipanj 2009.) Izraelska udruga Gisha - Pravni centar za slobodu kretanja, izdala je u lipnju novi izvještaj o ograničenjima koje Izrael nameće studentima koji žele napustiti Pojas Gaze radi studiranja u inozemstvu, uključujući novi zahtjev da takve studente na putu kroz Izrael i Zapadnu obalu prate strani diplomati. Ovo je ograničenje na snazi od ljeta 2008. Izrael također od diplomatskih predstavništava traži da prate studente iz Pojasa Gaze koji žele podići vize u diplomatskim predstavništvima u Istočnom Jeruzalemu i u Ramalli. Svrha ove nove mjere nije jasna, jer Izrael traži da samo studenti imaju pratnju (dok ostali Palestinci ne moraju zadovoljiti ovaj uvjet), a što je još važnije, svaki palestinski student koji želi putovati kroz Izrael prethodno je pomno ispitan i provjeren od strane izraelskih sigurnosnih službi. Svake godine više od 1000 palestinskih studenata želi napustiti Pojas Gaze i studirati u inozemstvu, no zahvaljujući izraelskim ograničenjima samo ih nekolicina u tome stvarno i uspije. Izrael iz Pojasa Gaze pušta samo one studente koji su dobili „priznatu“ stipendiju u zemlji koja ima diplomatske odnose s Izraelom, pa ih njeni diplomati mogu pratiti na putu kroz Izrael i Zapadnu obalu od Gaze do Jordana. Studenti također ne mogu izaći iz Pojasa Gaze kroz prijelaz Rafah jer je on gotovo cijelo vrijeme zatvoren. Strana izaslanstva na koordinaciju i pratnju palestinskih studenata godišnje troše desetke tisuća dolara i dragocjeno vrijeme i resurse, pa je ministarstvo vanjskih poslova SAD-a objavilo da pratnju može pružiti samo nekolicini studenata koji su dobili stipendije američke vlade. Diplomati u pratnji moraju na graničnom prijelazu Erez potpisati dokument kojim obećaju da će se pobrinuti da studenti putuju izravno do graničnog prijelaza Allenby između Zapadne obale i Jordana. Međutim, zamisao da bi se strani diplomati, koji su nenaoružani i nisu prošli vojnu obuku, trebali dati u potjeru za „sigurnosnim prijetnjama“ na izraelskom teritoriju ili na Zapadnoj obali je smiješna. Studenti iz Pojasa Gaze koji nisu dobili stipendiju koju Izrael „priznaje“, koji nemaju diplomatsku pratnju i koji žele studirati u zemlji koja nema diplomatske odnose s Izraelom ne mogu otputovati na studij u inozemstvo.

Gisha: Obstacle Course: Students denied exit from Gaza
Cijeli Gishin izvještaj o izraelskom zahtjevu da studente iz Pojasa Gaze na putu od Gaze do Jordana u svojim diplomatskim vozilima prate strani diplomati možete na linku pročitati na engleskom, a na Gishinom se site-u mogu pročitati izvještaji i na arapskom i hebrejskom.

Submission of Human Rights Organizations based in Israel to the Goldstone Inquiry Delegation
Izvještaj koji je sedam izraelskih organizacija za ljudska prava krajem lipnja 2009. dostavilo UN-ovom timu koji pod vodstvom Richarda Goldstonea istražuje navode o ratnim zločinima počinjenim za vrijeme operacije Lijevano olovo u Pojasu Gaze.


Ostali linkovi:
Jaco, gubi mi se s očiju!
Uključuje link na portal za demokratsko izražavanje mišljenja jadranka-kosor.com.

utorak, 18. kolovoza 2009.

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (8): uskraćivanje prava na slobodu mišljenja i izražavanja i slobodu okupljanja i udruživanja

prosvjed protiv Zida u Bi'linu, svibanj 2007.

I dalje iz Poglavlja 4 studije o izraelskom aparthejdu i kolonijalizmu na okupiranim palestinskim područjima Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:


Uskraćivanje prava na slobodu mišljenja i izražavanja

...

Izrael na okupiranim palestinskim područjima slobodu izražavanja ograničava putem nekoliko mjera: izravnom cenzurom; ograničavanjem slobode kretanja novinarima; namjernim zastrašivanjem i uznemiravanjem novinara; te zatvaranjem i uništavanjem palestinskih medija.

...

Izrael ograničava ostvarivanje prava na slobodu izražavanja prvestveno kroz izravnu cenzuru na okupiranim palestinskim područjima i cenzuru vijesti koje se o okupiranim palestinskim područjima objavljuju u Izraelu. Izraelski se zakoni o cenzuri temelje na Britanskim (izvanrednim) obrambenim propisima iz 1945. Izraelske vlasti ove propise koriste u Izraelu i na okupiranim palestinskim područjima unatoč činjenici da (...) su ih ukinule britanske vlasti prije završetka britanskog mandata 1948, te da su na području Zapadne obale poništeni jordanskim ustavom u svibnju 1948.

...

Uredba o tisku iz 1948, potpisani sporazum o cenzuri između izraelske vlade, vojske i urednika i vlasnika novina, odredila je ozakonjenu praksu autocenzure kako bi osigurala da neće doći do ugrožavanja „državne sigurnosti“. Na ovaj je način stvoren sustav koji zahtijeva predavanje svog materijala koji bi se mogao doticati „nacionalne sigurnosti“ vojnom cenzoru koji materijal mora odobriti prije njegovog objavljivanja. Odbor urednika, neformalni forum kojeg čine urednici i vlasnici glavnih izraelskih medija, redovito se sastajao s premijerom, ministrima njegovog kabineta i visokim dužnosnicima, te odigrao središnju ulogu u autocenzuri koju provode izraelski mediji. Osim što je zaslužan za formiranje i ulogu Odbora urednika, sporazum je također primarne ovlasti za cenzuru u Izraelu dao vojnom cenzoru. Nakon izraelske de facto aneksije okupiranog Istočnog Jeruzalema 1967. i proširenja izraelskih zakona na anektirani teritorij, u Istočnom se Jeruzalemu primjenjuje isti sustav cenzure kao i u Izraelu.

I dok je u međuvremenu uloga vojnog cenzora za medije koji objavljuju sadržaje na hebrejskom i engleskom oslabila od 1948. kad je potpisan sporazum, ograničenja slobode izražavanja za palestinske medije u Izraelu i okupiranom Istočnom Jeruzalemu i dalje su na snazi. Članak 97 Britanskih (izvanrednih) obrambenih propisa cenzoru daje ovlast da pregleda materijale prije objavljivanja. Ova se cenzura kroz povijest energičnije provodila protiv arapskih listova u Izraelu i Istočnom Jeruzalemu. Arapski mediji moraju u zgradu za medije izraelske vlade u Beit Argonu dostaviti 2 primjerka svakog informativnog članka, bez obzira na njegovu prirodu, koji namjeravaju tiskati slijedeći dan. Listovi na hebrejskom i engleskom se ne suočavaju s tako strogim ograničenjima, a od njih se traži da na pregled dostavljaju samo članke koji se dotiču pitanja „vojne sigurnosti“.

Što se tiče okupiranih palestinskih područja s izuzetkom Istočnog Jeruzalema, ovlasti vojnog cenzora su dodatno ojačane širokim skupom vojnih naredbi koje je Izrael uveo nakon što je preuzeo status okupacijske sile. Brojne ograničavajuće odredbe Britanskih (izvanrednih) obrambenih propisa korištene su kao uporište za sastavljanje vojnih naredbi koje su na okupiranim palestinskim područjima uspostavile cenzuru. Članci 86 – 101 tih propisa se primjenjuju na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Vojna naredba br. 50 zabranjuje uvoz i distribuciju novina na Zapadnoj obali bez dozvole koju odobrava izraelska vojska, dok je objavljivanje na Zapadnoj obali ograničeno Vojnom naredbom br. 101, prema kojoj je „zabranjeno ... distribuirati ili objavljivati političke članke i slike s političkim konotacijama“. Tako se ograničenja provode već kod samog priopćavanja informacija, a primijenjene zajedno „naredbe pokrivaju većinu metoda izražavanja ili priopćavanja ideja, čime izraelski vojni cenzori dobivaju ograničavajući nadzor nad svim publikacijama za koje smatraju da imaju bilo kakvo političko značenje“.

Izraelski je visoki sud pravde 1989. godine vojnom cenzoru nametnuo ograničenja, ustvrdivši da se cenzura može provoditi samo kad je pouzdano da će objava određenog materijala ugroziti javnu sigurnost. Međutim, nakon što je 2000. izbila druga Intifada, sudski se sustav aktivno uključio u provođenje cenzure, umjesto da djeluje kao kontrolni mehanizam vojnog cenzora. Izraelski su sudovi počeli sve češće izdavati zabrane za medije, ograničavajući po zahtjevu tužitelja ili sigurnosnih snaga medijsko praćenje određenih slučajeva.

Putem autocenzure, izraelski su mediji postali suučesnici u premlakoj kritici izraelske politike. U izvještaju Nakdi mogu se pronaći službene upute koje se odnose na kontroverznu terminologiju vezano uz okupirana palestinska područja. One su uključivale zabranu termina kao što je Istočni Jeruzalem u izraelskom medijskom rječniku. Uklonjeno je i sve što se izravno odnosilo na Palestinu ili palestinski teritorij, a izraelski su mediji za okupirani teritorij Zapadne obale počeli koristiti naziv „Judeja i Samarija“.

[...]


Pravo na slobodu okupljanja i udruživanja

Dok Izrael koristi usporedivo opsežne mjere s ciljem gušenja slobode okupljanja i udruživanja Palestinaca na okupiranim palestinskim područjima, izraelskim je Židovima na okupiranim palestinskim područjima i u Izraelu dopušteno puno uživanje njihovog prava na slobodu udruživanja i mirnog okupljanja. Iako većina izraelskih zakona koji se odnose na ova pitanja u svom tekstu ne cilja posebno Palestince, oni se rijetko primjenjuju na koloniste ili na izraelske Židove koji se nalaze na okupiranim palestinskim područjima. Kad se i primjenjuju protiv Izraelaca obično se radi o „pro-palestinskim“ prosvjednicima i mirovnim aktivistima, ili onima za koje okupacijska sila smatra da bi mogli ugroziti „sigurnost“ Izraela ili njegovo postojanje kao demografski židovske države.

Izraelski vojni zakoni ne dopuštaju javno okupljanje više od 10 ljudi ako vlada nije obaviještena o okupljanju i ukoliko joj nije dostavljen popis imena sudionika, zahvaljujući čemu ti zakoni nameću stroža ograničenja od zakona koji su na snazi bili tijekom aparthejda u Južnoj Africi. Vojna naredba br. 101 zabranjuje „održavanje prosvjedne povorke ili skupa (deset ili više ljudi u slučaju da je tema prosvjeda vezana uz politiku) bez dozvole vojnog zapovjednika“. Čak ni palestinske škole ni sveučilišta nisu imuni na ovu zabranu. Tisuće Palestinaca su uhićene zbog organiziranja i sudjelovanja u javnim okupljanjima tijekom druge Intifade. Bojevo streljivo, suzavac, zvučne bombe, gumom presvučeni čelični metci i fizičko nasilje i dalje se koriste protiv okupljanja palestinskih civila, naročito tijekom prosvjeda protiv protuzakonite izgradnje izraelskog Zida na Zapadnoj obali.

Nadalje, izraelske su vojne vlasti usvojile politiku zatvaranja palestinskih organizacija za koje tvrde da predstavljaju sigurnosne prijetnje. Izrael je većinu palestinskih političkih stranaka također proglasio „terorističkim“ organizacijama, odnosno protuzakonitima. Zbog toga svaka organizacija koja je izravno ili neizravno povezana s nekom političkom strankom može biti zatvorena, uništena ili čak postati metom vojnog napada. Na primjer, nedavno izdana izraelska vojna naredba zapovijedila je uništenje stambene četvrti, škole, dvije bolnice i dva sirotišta u gradu Hebronu na Zapadnoj obali jer su neki od donatora dobrotvornog društva koje ih je izgradilo navodno povezani s Hamasom. 2007. izraelske su vlasti zatvorile desetke dobrotvornih društava i organizacija koje su se bavile obrazovnim, društvenim, kulturnim i humanitarnim aktivnostima zbog njihove navodne povezanosti s Hamasom. Članstvo u nekoj od palestinskih političkih stranaka koje izraelski zakon određuje kao „terorističke“ organizacije je zločin koji može biti kažnjen zatvorom, kućnim pritvorom, progonom ili zabranom putovanja.

Represiji od strane izraelskih vlasti naročito su izložene palestinske organizacije i tijela u Istočnom Jeruzalemu. U svom izvještaju o stanju ljudskih prava iz 2007. američko je ministarstvo vanjskih poslova naglasilo da je zatvaranje „istaknutih palestinskih centara u Istočnom Jeruzalemu, poput Gospodarske komore i zdanja Orient House“ od strane Izraela kršenje palestinskog prava na slobodu udruživanja. Ova se zatvaranja temelje na povezanosti dotičnih organizacija s Palestinskom samoupravom, kojoj Izrael brani da organizira događanja u Istočnom Jeruzalemu. Na toj su osnovi u ožujku 2009. izraelske vlasti zabranile i silom raspršile događanja i okupljanja povodom obilježavanja proslave Jeruzalema kao „Glavnog grada arapske kulture 2009.“

Na diskriminaciju u postupanju upućuju razlike u izraelskoj reakciji na židovske prosvjede i nasilje na okupiranim palestinskim područjima. Na primjer, izraelske snage redovito otvaraju vatru na mirne palestinske prosvjednike protiv Zida, ali ne i na prosvjede kolonista na Zapadnoj obali kad uklanjaju divlja ilegalna naselja, niti su tako postupile protiv izraelskih Židova koji su sudjelovali u neredima za vrijeme evakuacije ilegalnih naselja iz Pojasa Gaze 2005.

Izraelsko vojno zakonodavstvo na okupiranim palestinskim područjima djeluje s ciljem gušenja palestinskog prava na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja, naročito u Istočnom Jeruzalemu, što upućuje na široko rasprostranjenu politiku gušenja političkog suprotstavljanja izraelskoj okupaciji i izražavanja palestinskog kulturnog identiteta, kako bi se održala izraelska dominacija u obje ove sfere.


Linkovi i vijesti za Palestinu/Izrael:
Evicted Jerusalem family refuses to give up
Britanski novinar Jody McIntyre bio je u kući obitelji Hanoun u četvrti Sheikh Jarrah u Istočnom Jeruzalemu tijekom njihove prisilne evakuacije 02. kolovoza 2009. Izraelska je vojska u kuću provalila u 05:15 u nedjelju (02. kolovoza) ujutro. Brojni vojnici sjurili su se u kuću i okružili Jodyja koji boluje od cerebralne paralize i ne može brzo hodati, zbog čega su ga vojnici udarali nogama i gurali prema vratima tako dugo dok nije pao. Jody im je pokazivao svoja invalidska kolica koja su mu potrebna jer ne može hodati, ali vojnici su ga samo nastavili gurati prema izlazu. Obitelj Hanoun je jedna od 27 obitelji iz četvrti Sheikh Jarrah u Istočnom Jeruzalemu koje Izrael želi istjerati iz njihovih domova kako bi na mjestu njihovih kuća stvorio novo židovsko naselje. Radi se o obitelji izbjeglica iz 1948. koja je tijekom Nakbe raseljena iz svog doma u Haifi. Obitelj broji 18 članova, uključujući 6 djece, a u četvrti Sheikh Jarrah žive od 1956. kad su im jordanska vlada i UNRWA dodijelile njihovu kuću u sklopu projekta stambenog zbrinjavanja Palestinaca koji su bili prisiljeni izbjeći iz svojih domova. Obitelj Hanoun je već jednom bila izbačena iz svog doma 2002. godine. Tijekom deložacije 02. kolovoza 2009. ispred kuće se nalazila policija koja je za nekoliko sekundi zaplijenila sve kamere i mobitele kako nitko ne bi snimio izbacivanje obitelji Hanoun iz njihove kuće i kako nitko ne bi pozvao medije. Oko 500 policajaca zatvorilo je prilaze cijelom području. Policija je uhitila sve međunarodne aktiviste koji žive kod palestinskih obitelji u četvrti Sheikh Jarrah i na taj im način izražavaju potporu. Obitelj Hanoun je bila sva u suzama. Jedan od vojnika je pokušao udariti jednu od baka iz obitelji, nakon čega je pretučen njen sin koji ju je želio zaštiti i još nekoliko članova obitelji koji su pokušavali spriječiti njegovo uhićenje. Samo nekoliko sati kasnije u kuću su pod zaštitom vojske i policije useljeni kolonisti. Navečer su se ispred kuće okupili prosvjednici iz svih krajeva zemlje. Izraelska je vojska prosvjednike tukla, a jednu su ženu s bebom u rukama bacili na zemlju. Uhićeno je 13 osoba. Jody je s obitelji Hanoun živio tjednima prije deložacije i tog je jutra osjetio dio njihove boli, jer je i on sam bio izudaran i izbačen iz kuće u kojoj je živio i jer su i njegove stvari ostale u kući, dok je on bosonog ostao sjediti na ulici. Te su noći spavali na pločniku preko puta svog doma. Više na engleskom na linku.

Barak authorizes construction of 300 new homes in West Bank
(24. lipanj 2009.) Izraelski ministar obrane Barak je, prkoseći američkim pozivima na zaustavljanje širenja ilegalnih naselja, odobrio izgradnju 300 novih domova na Zapadnoj obali. Domovi bi trebali biti izgrađeni u neovlaštenom divljem ilegalnom naselju Givat Habrecha koje se nalazi u blizini Talmona, 13 kilometara istočno od Zelene linije, na „palestinskoj strani Zida“. Ovo je divlje naselje sa 60 stambenih jedinica izgrađeno bez odobrenja izraelske vlade, na zemlji koja je u privatnom palestinskom vlasništvu. Izraelska udruga Bimkom optužila je vladu da izgradnjom dodatnih 240 stanova, te javnih zgrada i cesta želi prikriti ilegalnu izgradnju u divljem naselju koja je izvedena bez dozvola na zemlji koja je određena kao poljoprivredna.

US Campaign to End the Israeli Occuaption Blog
Blog američke kampanje za okončanje izraelske okupacije

Pathways to Palestine/Slí Phalaistín
Četvorica irskih studenata biciklima su putovali od Dublina do Pojasa Gaze s ciljem prikupljanja sredstva za lijekove i medicinsku opremu za stanovnike Pojasa Gaze. Na put su krenuli 22. lipnja 2009, prošli kroz 14 zemalja i 2 vremenske zone i prešli put od 6 000 km na biciklima, a sve kako im na kraju ne bi bilo dopušteno da kroz granični prijelaz Rafah uđu u PG. Na ulazu u Egipat morali su na zahtjev egipatskih vlasti ostaviti svoje rezervno vozilo. Do Gaze su kroz Egipat cijele noći putovali sinajskom pustinjom. Prevaljujući više od 150 km na dan, do prijelaza Rafah su stigli 06. kolovoza, no nisu pušteni u Pojas Gaze, iako su imali pozivnicu UN-ove agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama UNRWA-e. Biciklisti su također imali podršku ljudi diljem svijeta, uključujući i potporu škotskog i irskog parlamenta.

Viva Palestina US – A lifeline from the United States to Gaza
U Pojas Gaze je u srpnju ušao 2. veliki (ovaj puta američki) humanitarni konvoj Viva Palestina. Američki su aktivisti i građani prikupili više od milijun dolara kojima su kupljena vozila, lijekovi i medicinska oprema te druga humanitarna pomoć za stanovnike Gaze. U konvoju je putovalo 200 aktivista, uključujući bivšu demokratsku zastupnicu u kongresu i predsjedničku kandidatkinju američke stranke zelenih Cynthiju McKinney, koja se konvoju pridružila nakon što je deportirana iz Izraela. Egipatske vlasti pokušavale su odvratiti aktiviste od njihovog pothvata tvrdeći da nisu primile popis svih osoba koje se nalaze u konvoju, iako je takav popis na vrijeme i na zahtjev samih egipatskih vlasti dostavljen egipatskim veleposlanstvima u SAD i Velikoj Britaniji. Egipatske vlasti su aktiviste obavijestile da im, nakon što svladaju birokratske prepreke, neće biti dopušteno da u Pojas Gaze uvezu svih 47 vozila, već samo 2 kola hitne pomoći, te da će sudionici konvoja u Pojasu Gaze smjeti ostati samo 24 sata. Onima koji prekorače taj rok egipatske su vlasti zaprijetile da će u Pojasu Gaze morati ostati sve dok ponovo ne bude za sve otvoren granični prijelaz Rafah, koji je zatvoren od lipnja 2007. Njujorški demokratski vijećnik Charles Barron, koji je također putovao u konvoju, smatra da egipatske vlasti na ove načine nastoje odvratiti druge od toga da organiziraju humanitarne konvoje za Pojas Gaze. Britanski parlamentarni zastupnik Galloway je najavio da ove godine namjerava predvoditi humanitarne konvoje iz Venecuele i Moskve, te još jedan američki konvoj u prosincu, na obljetnicu izraelskog brutalnog napada na Pojas Gaze. Nakon 10 dana svladavanja različitih birokratskih prepreka u Kairu, američki konvoj Viva Palestina konačno je dobio dozvolu da skupno uđe u Pojas Gaze kroz prijelaz Rafah. Konvoj je u PG ušao u srijedu 15. srpnja . Četvrtak je počeo konferencijom za tisak Hamasovog premijera Haniyeh i članova Naturei Karte, organizacije anticionističkih rabina iz New Yorka koji su u Gazu doputovali u konvoju. Aktivisti su potom u autobusima odvezeni u razgledavanje ruševina koje je za sobom ostavila izraelska agresija, a zatim su posjetili bolnicu u gradu Gazi kako bi dostavili medicinsku pomoć koju su sa sobom dovezli. Neki od aktivista susreli su se s obiteljima nekih od oko 11 000 palestinskih zarobljenika koji se nalaze u izraelskim zatvorima, te djecom čiji su roditelji ubijeni u prosincu i siječnju u napadima izraelske vojske. Zatim su se morali uputiti prema Egiptu kako bi stigli iz Pojasa Gaze izaći do roka koji su im nametnule egipatske vlasti. Jedan od sudionika konvoja ima obitelj u Pojasu Gaze i htio je sa sobom povesti svoju djecu, no egipatske vlasti to nisu dopustile, iako djeca imaju američke putovnice.
Naturei Karta u Gazi

Palestinian lawsuit condemns Canadian condo project as war crime
Members of a tiny Palestinian farming community will be in Quebec Superior Court Monday claiming two Canadian construction companies are committing war crimes by building condominiums and roads on the village's land in the West Bank. It will be the first time that Canada's War Crimes and Crimes Against Humanity Act, passed in 2000, will be used in a civil case. ...The village of Bil'in, with a population of just 1,700, claims Green Park International and Green Mount International, two companies registered in Quebec, are “aiding, abetting, assisting and conspiring with Israel” to illegally construct residential and other buildings on the village's lands.

Al Jazeera documents the death of the two-state solution


Palestinian Sovereignty and the BDS Campaign Against Israeli Apartheid
Radio emisija o izraelskom aparthejdu, etničkom čišćenju i palestinskoj i međunarodnoj kampanji za bojkot, dezivestiranje i sankcije protiv Izraela
Join your host, J. Kehaulani Kauanui for Part I of a two-part series that explores Palestinian self- determination as question of indigenous sovereignty and the politics of Israeli occupation and settler colonialism with a specific focus on the Boycott, Divest, Sanction movement. This installment features interviews with Omar Barghouti, a founding member of the Palestinian campaign of boycott, divestment and sanctions (BDS) against Israel, and Steven Salaita, an assistant professor of English at Virginia Tech and author of The Holy Land in Transit: Colonialism and the Quest for Canaan, along with several other books.
Download:
Part I - Palestinian Sovereignty and the BDS Campaign Against Israeli Apartheid (with Omar Barghouti and Steven Salaita) (mp3, 54 min)

Part II of a two-part program, that explores Palestinian self-determination as question of indigenous sovereignty and the politics of Israeli occupation and settler colonialism with a specific focus on the Boycott, Divest, Sanction movement, features interviews with: Sherna Berger Gluck a founding member of the U.S. Committee for and Academic and Cultural Boycott of Israel, author of An American Feminist in Palestine: the Intifada Years, and producer and host of "Radio Intifada" (KPFK/Pacifica fm radio, Los Angeles); Katherine Fuchs, National Organizer for the U.S. Campaign to End the Israeli Occupation, a national coalition of more than 280 organizations working to change U.S. policy toward Israel/Palestine to support human rights, international law, and equality; and Stanley Heller, Chairperson of the Middle East Crisis Committee and host of "The Struggle".
Download:
Part II - Palestinian Sovereignty and the BDS Campaign Against Israeli Apartheid (with Sherna Berger Gluck, Katherine Fuchs and Stanley Heller) (mp3, 55 min)


Why aren't Jews outraged by Israeli occupation?
The decades-old ability of Zionist groups to manage the public narrative of Israeli victimhood is breaking down. Damning critics has therefore become a key method of control. But, writes Salon.com's Glenn Greenwald, a leading Jewish-American blogger, "whereas these smear tactics once inspired fear in many people, now they just inspire pity. They no longer work." He may be overly optimistic, but alternative Jewish voices are rising who are less concerned with being accused of "self-hatred" or treachery. They see it as their duty to damn what is wrong and not simply support Israeli government policies. A thinking, more enlightened Judaism is emerging, a necessity in the face of apartheid realities. The cause is human rights, not Zionist exclusion.

US Campaign for the Academic and Cultural Boycott of Israel: FAQs on BDS in general, boycott of Israel and the academic and cultural boycott of Israel
Isn't a boycott of Israel discriminatory and even anti-semitic?
A boycott is always selective: as discussed above, it can only be effective under certain circumstances, to most if not all of which Israel conforms. While it is often argued that a boycott of Israel is anti-semitic, that is not the case. The practices of discrimination, occupation, ethnic cleansing, illegal settlement and territorial expansion are not based on Judaism but on the political philosophy of Zionism and on the ultimate claim to the whole territory of “Greater Israel” (Eretz Israel) that has no basis in international law, political history or even in most versions of Jewish religious or cultural tradition. Zionism is a political movement that is by no means supported by all Jews, many of whom support and advocate for boycott, divestment and sanctions and the end of Zionism itself. Indeed, what is really anti-semitic is the attempt to identify all Jews with a philosophy that many find abhorrent to the traditions of social justice and universality that Judaism enshrines.

Independent Jewish Voices (Canada) Joins Campaign of Boycott, Divestment and Sanctions Against Israel
Independent Jewish Voices (Canada) voted to join the growing international campaign in support of the Palestinian call for Boycott, Divestment and Sanctions (BDS) against Israel, at its first Annual General Meeting this past weekend. This decision makes IJV the first national Jewish organization in the world to do so. The adopted resolution states that IJV will "Support the Palestinian call for a campaign of boycott, divestment and sanctions until Israel meets its obligation to recognize the Palestinian people's right to self-determination and complies with the precepts of international law, including the right of Palestinian refugees to return to their homes and properties as stipulated in UN resolution 194."

DCI urges UNICEF to end its partnership with Motorola
Today, Defence for Children International (DCI) wrote a letter to UNICEF Executive Director Ann Veneman asking UNICEF to publicly renounce the sponsorship of the international communications company Motorola. Motorola provides communication equipment, surveillance systems, munitions and munitions components to the Israeli military. This technology is used by the Israeli authorities and Israeli settlers to colonise and maintain the military occupation of the Palestinian territory. Motorola is thus effectively benefiting from Israeli military offensives against the Palestinian civilian population and the presence of illegal Israeli settlements in the Palestinian territory. DCI urges UNICEF to reject all financial support from Motorola and publicly renounce any connections with Motorola on the grounds of the company's unethical involvement in grave child rights violations committed by the Israeli military, Israeli settlers and the Israeli government.

On World Refugee Day: Trader Joe's Consumers Take Action for Palestinian Rights
On Saturday, June 20, activists gathered at Trader Joe's in Oakland and San Francisco to demand that the company stop carrying Israeli goods. Protesters removed Israeli products from the shelves in order to show customers which products they should not buy. They also met with the store managers and asked them to notify their headquarters that they no longer wanted to carry Israeli herbs, couscous and cheese. Similar actions were held in Pittsburgh, Pennsylvania, Seattle, Washington, and Sacramento, California. The activists were inspired by campaigns to deshelve Israeli products in Wales and France.

Deshelving Israeli Goods at Trader Joe's