Kolonističko nasilje nad Palestincima i palestinskom imovinom u prosincu 2011.

kolonistički vandalizam u Haresu, okupirana Zapadna obala, prosinac 2011. (Photo: Atef Abu a-Rub, B'Tselem)

Prijevod izvještaja 29 Dec. '11: Settler violence against Palestinians and Palestinian property, December 2011 izraelske organizacije za ljudska prava B'Tselem o kolonističkom nasilju protiv Palestinaca i njihove imovine u prosincu 2011, objavljenog 29. prosinca 2011. Na linku možete pročitati isti izvještaj na engleskom i pogledati slike nekih posljedica navedenog nasilja.

B'Tselem je u prosincu dokumentirao 10 slučajeva u kojima su izraelski kolonisti naudili Palestincima ili nanijeli štetu na palestinskoj imovini na Zapadnoj obali.

Kolonisti su 3. prosinca kamenjem gađali jedan taksi u kojem se nekoliko Palestinki vozilo u blizini divljeg kolonističkog naselja Gilad Farm. Jedan je kamen pogodio krov automobila, no nitko nije ozlijeđen. Taksist se potužio vojnicima koji su se nalazili nekoliko stotina metara od mjesta incidenta, no oni su odbili intervenirati ili poduzeti bilo kakvu akciju. Taksist nije podnio prijavu.

Mještani palestinskog sela Brukin, u okolici Salfita, primjetili su ujutro 7. prosinca da je tijekom noći netko pokušao zapaliti selsku džamiju, te da su na zidu pored vrata džamije sprejem ispisani slogani na hebrejskom. U selu su zapaljena i motorna vozila, te jedan traktor. Grafiti na zidu su sadržavali i ime voditelja židovskog odjela Izraelske sigurnosne agencije (Shabak), pa je cenzor zabranio njegovo objavljivanje. Izraelski list Ha'aretz je izvijestio da policijska Jedinica za međunarodni i ozbiljni kriminal istražuje incident.

12. prosinca, nakon ponoći, kolonisti su ušli u palestinsko selo 'Asira al-Qibliya u okolici Nablusa. Kamenjem su gađali i razbili prozorska stakla na 6 kuća. Kolonisti su razbili i prozore jednog taksija i to vozilo polili benzinom. Spremnik s ostatkom benzina pronađen je u unutrašnjosti taksija. Vojnici su na mjesto incidenta stigli 15 minuta nakon početka napada, no poduzeli su akciju protiv Palestinaca koji su se okupili ispred svojih domova, ispaljujući na njih granate za omamljivanje. Vlasnik taksija je incident prijavio Izraelskom uredu za koordinaciju i veze (DCL).

Tog istog dana, oko 21 sat, jedan je kolonist kamenom gađao automobil jedne palestinske obitelji koji je prolazio pored kolonističkog naselja Karnei Shomron. Kamen je razbio prednje vjetrobransko staklo. Majka obitelji je zbog toga pretrpjela napad anksioznosti, dok je njena mala kćer zadobila ogrebotine po licu. Obitelj je incident prijavila policiji koja je otvorila istragu.

14. prosinca spaljena su motorna vozila i ispisani grafiti na hebrejskom u 3 palestinske zajednice na sjeveru Zapadne obale: u mjestima Duma, Yasuf i Hares.

U mjestu Duma, koje se nalazi u blizini divljeg kolonističkog naselja Esh Kodesh [Sveta vatra], zapaljena su 2 kamiona, a na pločniku je sprejem ispisan slogan „Mizpe Yizhar - zajednička odgovornost“.

U mjestu Yasuf, zapaljen je automobil parkiran pored jedne kuće, dok je na obližnjoj ogradi sprejem ispisan slogan „etiketa s cijenom“. Policija i dužnosnici Izraelskog ureda za koordinaciju i veze (DCL) došli su na mjesto incidenta, no vlasnik automobila nije podnio prijavu.

U mjestu Hares, zapaljen je jedan automobil, a riječi „etiketa s cijenom“ sprejem su ispisane na obližnjem zidu. Vlasnik automobila incident je prijavio Izraelskom uredu za koordinaciju i veze (DCL).

U ranim jutarnjim satima 15. prosinca zapaljena je džamija u palestinskom selu Burka, u blizini divljeg kolonističkog naselja Migron. U selu su sprejem ispisani grafiti „Rat“ i „Mizpe Yizhar“ [divlje kolonističko naselje u kojem su noć prije srušena 2 objekta]. Incident se dogodio ubrzo nakon što su izraelske sigurnosne snage srušile 2 objekta u divljem kolonističkom naselju Mizpe Yizhar. Kad su u 10:55 vojnici i policajci ušli u selo kako bi istražili mjesto incidenta, palestinski su ih mještani počeli gađati kamenjem. Sigurnosne su snage odgovorile ispaljivanjem suzavca i pucnjevima u zrak, te su potom napustile selo oko 10 minuta po dolasku.

Džamija koja je zapaljena u selu Burka osma je džamija zapaljena od 2008. godine. Prema saznanjima kojima raspolaže organizacija B'Tselem, nitko nije procesuiran zbog ovih incidenata.

19. prosinca mještani palestinskog sela Bani Na'im, istočno od Hebrona, pronašli su na jednoj od ograda koje okružuju selsku džamiju sprejem ispisane grafite „Etiketa s cijenom“, „Yizhar“ te slogan protiv proroka Muhameda. B'Tselem nema saznanja o tome je li policija otvorila istragu ovog incidenta.

Mještani palestinske zajednice Khirbet Shuweika, smještene na južnom hebronskom gorju, 21. su prosinca otkrili da su nepoznate osobe polomile grane 30 maslinovih stabala starih oko 20 godina. Na tom su području sprejem ispisane riječi „Etiketa s cijenom“ i „Yizhar“. Podnesena je prijava u izraelskoj policijskoj postaji u Hebronu.

Ovaj nedavni val nasilja dio je trajnog fenomena. Jedan od čimbenika koji mu doprinosi je dugotrajna izraelska politika neprovođenja zakona kad su u pitanju kolonisti i drugi Izraelci koji napadaju Palestince i palestinsku imovinu. Vlasti zadužene za provođenje zakona moraju istražiti, prikupiti dokaze i procesuirati osobe osumnjičene za počinjenje ovih prekršaja, uključujući paljenje džamija i druge postupke koje eufemistički nazivaju „naplaćivanje cijene“. Neke od osoba koje su bile žrtve u gore spomenutim incidentima nisu podnijele prijave izraelskim vlastima jer su izgubile vjeru u izraelski kazneno-pravni sustav.

Pozadina

Nasilje od strane kolonista usmjereno protiv Palestinaca i palestinske imovine dobro je poznata i vrlo raširena pojava. U nekim se slučajevima ovi postupci nazivaju „naplaćivanje cijene“, zbog tvrdnje da su poduzeti kao reakcija na postupke izraelskih vlasti koji su doživljeni kao štetni po projekt kolonizacije. Na primjer, neki od ovih incidenata dogodili su se nakon što je Civilna uprava podijelila naloge o rušenju objekata u kolonističkim naseljima koji su izgrađeni protuzakonito, a neki nakon što su ti objekti srušeni. U drugim je slučajevima do nasilja došlo nakon što su Palestinci napali koloniste.

B'Tselemova dokumentacija pokazuje da sigurnosne snage prisutne na mjestu gdje se odvija kolonističko nasilje često ne interveniraju kako bi zaustavile to nasilje. Zapravo, ponekad te snage aktivno sudjeluju u nasilju. U razdoblju između rujna 2000. i studenog 2011. B'Tselem je službi vojnog državnog odvjetnika uputio 55 prijava vezanih uz sumnju da sigurnosne snage nisu intervenirale kako bi zaustavile kolonističko nasilje. Istraga je otvorena u samo 5 slučajeva; 2 od tih 5 istraga zatvorene su bez poduzimanja ikakvih mjera protiv upletenih vojnika. U 18 slučajeva nije pokrenuta nikakva istraga, dok je u 21 slučaju B'Tselem obaviješten da su postupci u vezi prijavljenih incidenata u tijeku. U 11 slučajeva B'Tselem nije primio nikakav odgovor.


Izvor: 29 Dec. '11: Settler violence against Palestinians and Palestinian property, December 2011


DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Ali Abunimah: Washing Your Hands of Khader Adnan: My response to weasel words of EU's Catherine Ashton
As Adnan wrote weeks ago:
"The Israeli occupation has gone to extremes against our people, especially prisoners. I have been humiliated, beaten, and harassed by interrogators for no reason, and thus I swore to God I would fight the policy of administrative detention to which I and hundreds of my fellow prisoners fell prey."
Addressing you and other members of the "international community" he wrote: "I hereby assert that I am confronting the occupiers not for my own sake as an individual, but for the sake of thousands of prisoners who are being deprived of their simplest human rights while the world and international community look on."
"It is time the international community and the UN support prisoners and force the State of Israel to respect international human rights and stop treating prisoners as if they were not humans."
But you decided to look away. Your weasel-worded statement merely "requests the government of Israel to do all it can to preserve the health of Mr. Adnan and handle this case while abiding by all legal obligations under international law." You even affirmed Israel's right to use administrative detention.
Read more...

Video: Raymond McCartney, former Irish hunger striker in message of support to Khader Adnan
Raymond McCartney, the former Irish hunger striker and current Member of Northern Ireland's Legislative Assembly for Sinn Féin is the latest from Ireland to send a message of solidarity to Palestinian political prisoner Khader Adnan, who is entering his 63rd day of hunger strike protesting administrative detention, a policy started by the British and which is illegal under international law.
Read more...


BAHREIN:
Three US citizens arrested and deported by Bahraini Authorities
Medea Benjamin stated, "Despite the government's efforts to keep us out, I am happy to have had a chance to be with the people of Bahrain and witness their courage and determination to win their rights. I leave this country disgusted by the government's cruelty and inspired by the people's resistance. I am certain they will be triumphant."
Read more...


EX-JUGOSLAVIJA:
Zabranjeni bez zabrane (video)
Banned without ban (video)

Izraelski ilegalni Zid u selu al-Walajah

uništavanje drevnih poljoprivrednih terasa na zemlji sela al-Walajah, Zapadna obala, 5. studeni 2010. (slika: Photo: Eyal Hareuveni, B'Tselem)

Informacije iz B'Tselemovog članka 24 Aug. '11: High Court approves Separation Barrier route in al-Walajah od 24. kolovoza 2011. o izgradnji izraelskog ilegalnog Zida u selu al-Walajah na Zapadnoj obali, koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

Izraelski visoki sud pravde je 22. kolovoza 2011. odobrio plan da se izgrađeno područje palestinskog sela al-Walajah okruži betonskim 9 metara visokim i 700 metara dugim Zidom koji Izrael gradi na Zapadoj obali. Zid će selo odvojiti od stotina dunuma poljoprivredne zemlje njegovih stanovnika. Selu će preostati samo jedan ulaz i izlaz iz sela, na cesti koja povezuje selo s mjestom Beit Jala prema istoku i područjem Malha u južnom Jeruzalemu. Izgradnjom planirane trase Zidom će također biti okruženo izgrađeno područje obližnjeg sela Batir.

Selo al-Walajah
Selo al-Walajah se nalazi južno od rječice Refaim. Prije 1948. godine selo se nalazilo sjeverno od te rječice, na zemlji koja je upotrijebljena za uspostavu mošava Aminadav. 1948. neki su mještani sela prebjegli na poljoprivredno zemljište sela koje je ostalo s druge strane Zelene linije i tu su sagradili današnje selo. 1967. godine izraelska je vlada odlučila oko 70 000 dunuma [70 kvadratnih kilometara] Zapadne obale anektirati jeruzalemskoj općini. U sklopu ove aneksije anektirana je i oko 1/3 zemlje sela al-Walajah, dok su preostalih 2/3 ostale na ostatku Zapadne obale. Polovica anektirane zemlje sela al-Walajah upotrijebljena je za izgradnju kolonističkih naselja – Har Gilo i četvrt Gilo, koja se nalazi unutar proširene općinske granice Jeruzalema. Selo al- Walajah danas ima 2000 stanovnika, a samo neki od njih imaju status stanovnika Jeruzalema.

Sprječavanje razvoja sela
Tijekom godina jeruzalemska općina nije selu pružala nikakve usluge, a gradski su dužnosnici selo posjećivali prvenstveno kako bi u njemu dokumentirali gradnju kuća bez izdanih dozvola ili kako bi ih srušili. Potkraj 1990-ih mještani su pripremili plan za selo kojim bi se sredile građevine koje su već izgrađene u selu, omogućila buduća izgradnja javnih zgrada i cesta i očuvale jedinstvene drevne poljoprivredne terase. Mještani su počeli zagovarati svoj plan kod općinskih dužnosnika i odbora za planiranje Civilne uprave, ali vlasti mjerodavne za planiranje nisu se ovim planom bavile tijekom druge Intifade. Po okončanju 2. Intifade, jeruzalemske vlasti odbijale su raspravu o tom planu zbog toga što će planirana trasa Zida za to područje selo odsjeći od grada. U veljači 2009. Okružni odbor za planiranje i gradnju odbio je plan, tvrdeći da se selo nalazi u zelenoj zoni u kojoj gradnja nije dopuštena.

Zid u selu al-Walajah
Tijekom godina trasa Zida, koja na tom području u potpunosti ide po Zapadnoj obali, nekoliko je puta mijenjana. Po prvotnom je planu selo trebalo biti smješteno na zapadnoj, tzv. „izraelskoj“ strani Zida, čime bi selo bilo odvojeno od betlehemskog guvernerata kojem su mještani pripadali i koji im je pružao javne usluge. Kasnije su vojne vlasti tu trasu izmijenile na način da ona ide oko izgrađenog područja u selu, koje odvaja od stotina dunuma njegovog poljoprivrednog zemljišta, od izvora koji poljoprivrednici koriste za navodnjavanje svojih usjeva i od starog seoskog groblja. Zid odvaja selo od obližnjeg kolonističkog naselja Har Gilo, i ostavlja samo jednu cestu kojom osobe mogu ući i izaći iz sela, u smjeru susjednog grada Beit Jala. Trasa Zida još je jednom izmijenjena, na zahtjev samostana Cremisa, i tom su izmjenom samostan i njegovo zemljište smješteni sa zapadne strane Zida.

Izrael je zbog proračunskih ograničenja gradnju Zida na području al-Walajah zamrznuo do početka 2010. Kad je u ožujku 2010. ponovo pokrenuta gradnja, selsko vijeće se žalilo izraelskom Visokom sudu pravde, tvrdeći da se gradnja dijelom temelji na vojnim naredbama o rekviziciji koje više ne vrijede i da se dio gradnje odvija na zemlji koja uopće nije zaplijenjena temeljem vojnih naredbi. Visoki sud nije izdao privremeni sudski nalog kojim bi se zabranili radovi, a vojne su vlasti ubrzale gradnju Zida. Visoki je sud tek u prosincu 2010. izdao privremeni nalog za obustavu gradnje. Do tada su široka cesta i 9 metara visok betonski Zid već bili izgrađeni. Zid okružuje gotovo cijelo izgrađeno područje sela, s time da je strana koja je okrenuta prema kolonističkom naselju Har Gilo obložena dekorativnim jeruzalemskim kamenom, dok je strana okrenuta selu al-Walajah od golog betona. Izgradnja Zida prouzročila je ogromnu štetu krajoliku, vidljivu s velike udaljenosti.

Protivljenje ovakvoj trasi Zida
Društvo za zaštitu prirode u Izraelu u svom se mišljenju usprotivilo trasi Zida na području sela al-Walajah. U njegovom se mišljenju terasasti krajolik, koji datira od prije 1500 godina, opisuje kao kulturno dobro koje je očuvalo tradiciju obrađivanja zemlje u terasama. Društvo za zaštitu prirode u Izraelu je predložilo da se to područje očuva i proglasi svjetskom baštinom, te da se trasa Zida pomakne blizu ceste koja povezuje selo i kolonističko naselje Har Gilo s južnim Jeruzalemom. Izraelski ministar za zaštitu okoliša Gilad Erdan, također je od ministra pravde zatražio da spriječi uništavanje jedinstvenih terasa na tom području.

Presuda Visokog suda pravde
Visoki sud je odbacio sve argumente selskog vijeća, nakon što su vojne vlasti duž Zida postavile 2 vrata kroz koja bi mještanima trebalo biti dopušteno da prolaze kako bi došli do svoje poljoprivredne zemlje. Da bi prošli kroz vrata mještani će od izraelske Civilne uprave morati za to dobiti dozvolu. Vojne vlasti su također najavile da će trasa Zida biti pomaknuta sjevernije kako bi izvor vode ostao na području sela koje okružuje Zid, te da će se izgraditi podzemni prolaz do starog groblja. Suci - Dorit Beinisch, Asher Grunis i Uzi Fogelman – u svom su mišljenju ustvrdili da je trasa kojom ide Zid „razumna i proporcionalna“ u odnosu na „veliku sigurnosnu prednost“ koja je dobivena njegovom izgradnjom. Suci su ignorirali upozorenja o ozbiljnoj šteti koja će izgradnjom Zida biti nanesena krajoliku s drevnim terasama.

Učinak Zida na selo
Zid je već nanio veliku štetu selu i očekuje se da će ona biti još veća kad izgradnja Zida bude dovršena. Zid onemogućava razvoj sela jer je izgrađen uz kuće. Priprema trase i izgradnja Zida nanijele su ozbiljnu štetu poljoprivrednim terasama koje mještani obrađuju. Uvjet da mještani dobe dozvole kako bi mogli doći do svoje zemlje vjerojatno će smanjiti njihove prihode. Prema iskustvu iz drugih područja Zapadne obale, Civilna uprava poljoprivrednicima dozvole izdaje u nedovoljnom broju i mnogi su mještani čija se zemlja nalazi na drugoj strani Zida bili prisiljeni zapustiti svoju zemlju.


Izvor: 24 Aug. '11: High Court approves Separation Barrier route in al-Walajah


DODATNI LINKOVI:
PALESTINA/IZRAEL:
US lawmaker links UN funding to Palestinian statehood bid
A senior US Republican lawmaker announced on Tuesday she was seeking to cut off US funds to any United Nations organization that embraces an upgrade to the Palestinians' diplomatic status this autumn. Representative Ileana Ros-Lehtinen included the cutoff clause in legislation that would change US financing of the United Nations so that Washington could choose the programs it wants to fund there, and the ones it does not.
Read more…

Steinitz: Palestinian UN bid 'greater threat' than Hamas
Izraelski ministar financija smatra da je priznanje palestinske države od strane UN-a „veća prijetnja“ od Hamasa (31. kolovoz 2011.)
Izraelski ministar financija Yuval Steinitz je izraelskom radiju izjavio da zahtjev Palestinaca za priznanjem palestinske države od strane UN-a predstavlja „ozbiljniju prijetnju od one koju predstavlja Hamas“ i zaprijetio da će Izrael „odgovoriti“ u slučaju da Palestinci zatraže članstvo u UN-u. Ove su izjave objavljene netom nakon što je izraelski list Haaretz objavio da je ministar financija blokirao isplatu 380 milijuna šekela (106 milijuna američkih dolara) prihoda od poreza Palestinskoj samoupravi. Steinitz je član vladajuće stranke Likud izraelskog premijera Netanyahua i smatra da nije moguće zaustaviti Palestince u njihovoj namjeri da pred Općom skupštinom UN-a zatraže priznanje. Ministar infrastrukture Uzi Landau je izjavio da će to značiti poništenje svih sporazuma koje su Palestinci potpisali s Izraelom. Landau je član ultranacionalističke stranke Yisrael Beitenu. On smatra da Izrael treba anektirati Jordansku dolinu, najveća kolonistička naselja i drugu zemlju na okupiranom palestinskom teritoriju kao odgovor na palestinsko traženje priznanja.
Read more…


SIRIJA:
'Hundreds killed' in Syria protests during Ramadan
Syrian security forces carried out arrests and set fire to homes on Wednesday, activists reported, at the end of the Muslim holy month of Ramadan during which a rights group said 473 people were killed. The Syrian Observatory for Human Rights said 16 people were arrested in Houle, 20 kilometers from Homs, where the authorities sparked anger on Monday as they returned the bodies of 13 people arrested in early August. The Local Coordination Committees, grouping activists on the ground, said security forces set fire to the homes of two men in Houle and threatened to arrest their wives and children if they did not surrender. In the village of Aqrab, security forces burned down another house and carried out searches and arrests, terrorizing local residents at the start of the Eid holidays which follow Ramadan, according to the committees. They said that in Hama province, central Syria, opposition figure Mustafa Rostom was arrested from his home by military intelligence agents who prevented him from taking medicines with him although he has health problems. The Britain-based Observatory said 360 civilians and 113 members of the security forces and army were killed during protests during the just-ended Muslim fasting month of Ramadan. The civilians included 25 people aged under 18, 14 women, and 28 who died in detention or under torture, the Observatory said, mainly in the region of the central province of Homs. The Observatory said at least five of the 13 people whose bodies were returned to their families at Houle were still alive when they had been taken away for questioning. Almost daily protests have taken place against the regime of President Bashar al-Assad since mid-March, defying a crackdown which according to UN figures has killed a total of at least 2,200 people. Amnesty International said in a separate report that it had heard of 88 deaths in custody between April 1 and August 15, including 10 children aged between 13 and 18. For at least 52 of them, Amnesty said "there is evidence that torture caused or contributed to the deaths," citing signs of violent beatings, burn marks and cuts. Some had been mutilated "before or after death in particularly grotesque ways apparently intended to strike terror into the families to whom their corpses were returned."
Read more...

Amnesty: Syria prison deaths show sharp rise in 2011
"No less than 88 such deaths have been reported to Amnesty International as occurring during the period from April 1 and August 15," including 10 children aged between 13 and 18, the human rights group said. "The sharp rise in the number of reported deaths in custody has been one of the most shocking features of the government's bloody crackdown on the protests," the London-based group added. This figure was "already many times higher than the yearly average over recent years," Amnesty said, noting the previous average annual death rate was five. All 88 fatalities were male. For at least 52 of them, Amnesty said "there is evidence that torture caused or contributed to the deaths." ... The rights group had examined 45 videos filmed by relatives or human rights defenders, after their bodies were returned to families. Twenty of the videos were also shown to forensic experts. The corpses showed signs of violent beatings, burn marks and cuts, noted the group. "Some of the dead ... were also mutilated either before or after death in particularly grotesque ways apparently intended to strike terror into the families to whom their corpses were returned," said Amnesty International. The rights campaigner launched an urgent appeal to the UN Security Council to condemn the mass violations and take measures to bring those responsible to account. "The reaction of the UN Security Council has so far been inadequate," said the rights group, pointing to China, Russia, Brazil and India's opposition to any stronger response.
Read more...

Palestinski raketni i minobacački napadi na izraelske civile

izraelski policajac gasi vatru na automobilu nakon napada raketom Qassam u Sderotu, Izrael (19. svibanj 2007.) (Slika: Amir Cohen, Reuters)

Informacije iz kratkog B'Tselemovog izvještaja B'Tselem: Attacks on Israeli civilians by Palestinians: Rocket and mortar fire into Israel o palestinskim raketnim i minobacačkim napadima na Izrael koji u cijelosti možete pročitati na engleskom na linku.

Palestinske organizacije koje na Izrael ispaljuju rakete i minobacačke projektile otvoreno izjavljuju da im je namjera, između ostalih meta, pogoditi i izraelske civile. Ciljanje civila je nemoralno i protuzakonito, a namjerno ubijanje civila je teška povreda Četvrte ženevske konvencije i ratni zločin za koji nema opravdanja ni u kojim okolnostima.

Rakete i minobacački projektili su protuzakonito oružje čak i kad se njima gađaju vojni objekti, jer su vrlo neprecizne i ugrožavaju civile koji se nalaze na području s kojeg se takvi projektili ispaljuju, kao i civile na području na koje su ispaljeni, čime su prekršena 2 temeljna načela ratnog prava: razlikovanje vojnih i civilnih ciljeva i proporcionalnost.

U znatnom broju slučajeva Palestinci su rakete i granate ispalili iz područja nastanjenih civilima. Međunarodno humanitarno pravo zabranjuje napade iz domova civila ili njihove blizine i korištenje civila kao ljudskih štitova. Palestinske organizacije koje svoje napade na zajednice u Izraelu izvode iz naseljenih područja ili njihove blizine, krše ovo pravilo i na taj način ne pokazuju samo svoju namjeru da naude izraelskim civilima, već i ravnodušnost prema životima palestinskih civila.

B'Tselemovo je istraživanje pokazalo da je u razdoblju između lipnja 2004. i 22. kolovoza 2011. u palestinskim raketiranjima i granatiranjima ubijeno 19 izraelskih civila (uključujući 4 maloljetnika) i 2 strana državljana. Osim njih, ubijena su i 3 vojnika, 1 u Izraelu i 2 u Pojasu Gaze. Jedan izraelski civil i 2 strana državljana ubijeni su raketama Qassam ispaljenim na kolonistička naselja u Pojasu Gaze prije njihove evakuacije. U palestinskim je raketiranjima također ubijeno 6 Palestinaca (uključujući 3 maloljetnika). Jedan izraelski civil (maloljetnik u Izraelu) i 1 vojnik (u Pojasu Gaze) ubijeni su protutenkovskim projektilom. Ukupno je raketama i minobacačkim projektilima ubijena 31 osoba, a 2 su osobe ubijene protutenkovskim projektilima.

Prema podacima iz izvještaja Izraelske sigurnosne agencije, palestinske su organizacije 2011. godine (do 31. srpnja) iz Pojasa Gaze na jug Izraela ispalile 173 rakete i 192 minobacačke granate. Za čitavu 2010. godinu taj je broj iznosio 146 raketa i 211 minobacačkih granata. 2009. ispaljeno je 566 raketa i 287 minobacačkih granata; 2008. 2048 raketa i 1672 minobacačke granate; 2007. 1276 raketa i 1531 minobacačka granata; 2006. 1722 rakete i 55 minobacačkih granata; 2005. 401 raketa i 858 minobacačkih granata.


Izvor: B'Tselem: Attacks on Israeli civilians by Palestinians: Rocket and mortar fire into Israel



DODATNI LINKOVI:
PALESTINA/IZRAEL:
The soldier is a human being, isn't he?
Izraelski okupatorski vojnici su u zoru u ponedjeljak 1. kolovoza 2011, na prvi dan ramazana, ubili 2 palestinska civila, a trećeg teško ranili u izbjegličkom logoru Qalandiya na Zapadnoj obali.
The soldiers didn't know his real address. So they entered more than one house. And in every house they broke stuff. That's what I heard. And it's normal for them to break stuff. They don't know any other way. First they break the doors with their special machines that they bring. They don't knock. Only this way, without saying a word, they place the device on the door and press a button and - pow - it opens the door. Always. Not once or twice. Like they did at our home, remember? People replace doors a lot in our camp (chuckling). In short, they came to the camp, and didn't find the boy. They didn't find the boy. So if you don't find the boy, you raise such hell? Right, Tammi? You don't find the boy so you go ahead and kill two people? And then what did they do? What they did was to pick up his cousin. 22-years old. They didn't find Wajih so they took his cousin, and said that they were taking him until the kid's father would turn him in.”
Read more…


LIBIJA:
Not Over Yet
Those who opposed the Nato intervention in Libya on legal or moral grounds can be thankful, as can the Libyans, that it was not much worse. On the plus side, a vicious and absurd dictator (who combined Idi Amin's brutality with Silvio Berlusconi's buffoonery) is out of power. His equally ruthless sons will not succeed him. However, many of his henchmen will. Even Abdul Salam Jalloud, the country's poisonous enforcer when Libya paid for the murder of British hostages in Lebanon and shot PC Yvonne Fletcher in London, joined the rebel cause. The commitment of other Gaddafi security and political personnel to freedom and democracy must be measured against the crimes they committed until they scented power coming from another direction. Most of the TNC's military hierarchy served Gaddafi in suppressing previous rebellions and in pushing his mini-imperial ambitions in Chad. The word 'opportunist' comes to mind, and it remains to be seen whether young idealists (including jihadists) prevail over the men of sense who dealt for Gaddafi and now serve as interlocutors for the West. An Arab journalist who interviewed the TNC chief Mustafa Abdul Jalil told me he refused to answer questions he thought insufficiently deferential and had an autocratic personality reminiscent of Gaddafi's.
Read more...

Ilegalna kolonistička naselja na okupiranoj Zapadnoj obali (B'Tselemov izvještaj iz 2010.) (linkovi na sve postove)

Linkovi na sve postove s djelomičnim prijevodom izvještaja o izraelskim kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali BY HOOK AND BY CROOK Israeli Settlement Policy in the West Bank koji je u srpnju 2010. objavila izraelska organizacija za ljudska prava na okupiranim palestinskim područjima B'Tselem:

Ilegalna kolonistička naselja na okupiranoj Zapadnoj obali (B'Tselemov izvještaj iz 2010.) – 1. dio

Ilegalna kolonistička naselja na okupiranoj Zapadnoj obali (B'Tselemov izvještaj iz 2010.) – 2. dio

Izvještaj se u cijelosti na engleskom (zajedno s kartama nekih kolonističkih naselja) može pročitati na ovom linku.

Ilegalna kolonistička naselja na okupiranoj Zapadnoj obali (B'Tselemov izvještaj iz 2010.) – 2. dio

(slika: B'Tselem)

2. dio djelomičnog prijevoda izvještaja o izraelskim kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali BY HOOK AND BY CROOK Israeli Settlement Policy in the West Bank koji je u srpnju 2010. objavila izraelska organizacija za ljudska prava na okupiranim palestinskim područjima B'Tselem i koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku. Izvještaj na linku također sadrži karte nekih ilegalnih izraelskih kolonističkih naselja na Zapadnoj obali.
Link na 1. dio: Ilegalna kolonistička naselja na okupiranoj Zapadnoj obali (B'Tselemov izvještaj iz 2010.) – 1. dio


Četvrto poglavlje
Pogodnosti i ekonomski poticaji za koloniste i kolonistička naselja
[…]

Međunarodno pravo zabranjuje okupacijskoj zemlji da svoje građane seli na okupirani teritorij. Kako bi izbjegao ovu zabranu, Izrael tvrdi da izraelski državljani dobrovoljno odabiru živjeti u kolonističkim naseljima i da zbog toga uspostavljanje kolonističkih naselja ne predstavlja kršenje međunarodnog prava.

Ova je tvrdnja neutemeljena. Poticanje civila da se nastane u kolonističkim naseljima i razvijanje gospodarskih projekata u kolonističkim naseljima i njihovoj okolici bili su i ostaju deklarirana politika svake izraelske vlade. Vlade daju trenutačne znatne novčane olakšice i poticaje Izraelcima različitih društveno-ekonomskih skupina – onima slabijeg imovinskog statusa, onima koji su financijski osigurani, sekularnim, nacionalistički-religioznim i ultraortodoksnim Izraelcima – u obliku jeftinog, kvalitetnog stambenog zbrinjavanja, olakšica u obrazovanju i socijalnoj pomoći kakve ne bi mogli dobiti da žive u zajednicama u Izraelu.

[…]

A. Pogodnosti koje uživaju Područja državnog prioriteta
Zajednice koje su određene kao Područja državnog prioriteta u Izraelu imaju pravo na neke povlastice. Područje cijele Zapadne obale također je definirano kao Područje državnog prioriteta, a kolonistička naselja zbog toga imaju pravo na slične pogodnosti. Olakšice i poticaje primaju sami kolonisti, na području stanovanja, obrazovanja, industrije, poljoprivrede i turizma, a primaju ih i kao dodatnu potporu izraelske lokalne vlasti i gospodarski projekti na Zapadnoj obali.

Kolonisti dobivaju olakšice unatoč činjenici da ih je većina financijski osigurana:
[…]

B. Analiza olakšica i poticaja za koloniste – u prošlosti i danas
Gotovo je nemoguće izračunati vrijednost olakšica koje se daju kolonističkim naseljima i kolonistima kao Područjima državnog prioriteta, obzirom da vladina ministarstva prikrivaju dokumentaciju o novcu koji se iz njihovih proračuna izdvaja i usmjerava u kolonistička naselja. […]

Olakšice u stanovanju – Za razliku od situacije u Izraelu, gdje se velika većina gradnje izvodi privatno, većinu gradnje u kolonističkim naseljima pokreću Ministarstvo graditeljstva i stanovanja i Izraelska zemljišna uprava. Ta su tijela odgovorna za dodjelu olakšica i poticaja u stanovanju, zahvaljujući kojima je cijena stanovanja u kolonističkim naseljima znatno niža i omogućena brza i laka kupnja prostranijih i kvalitetnijih stanova od onih koji su dostupni u Izraelu.

Ministarstvo graditeljstva i stanovanja status Područja državnog prioriteta koja imaju pravo na olakšice priznaje 104 kolonističkim naseljima. Od tog broja, 91 kolonističko naselje, koje čini 75% svih kolonističkih naselja, ima pravo na maksimalne olakšice kao Područje državnog prioriteta A; 12 kolonističkih naselja imaju pravo na olakšice koje se dodjeljuju na Područjima državnog prioriteta B – koje ne uključuju doprinos ministarstva u izgradnji infrastrukture za stanove; a samo 1 kolonističko naselje (Sal'it) ima pravo na olakšice koje se dodjeljuju na Područjima državnog prioriteta C. […]

Neke olakšice mogu koristiti samo kolonistička naselja, a ne sve zajednice klasificirane kao Područja državnog prioriteta A. […]

Do državnog Plana gospodarskog oporavka iz lipnja 2003, olakšice su također uključivale subvencije kupcima stanova u Područjima državnog prioriteta. Te su subvencije zamijenjene povećanom subvencijom za otplatu hipoteka koje je odobrilo Ministarstvo graditeljstva i stanovanja, a koja pokriva znatan dio kupovne cijene stana. […]

Stanovnici kolonističkih naselja na Području državnog prioriteta A imaju pravo i na automatsko subvencioniranje hipoteke, što uključuje 1500 dodatnih bodova pri izračunu iznosa pomoći. Ti bodovi služe za produžetak razdoblja u kojem kolonist ima pravo na primanje pomoći i roka otplate hipoteke, te omogućuju izbor uvjeta otplate.

Ministarstvo graditeljstva i stanovanja također daje i jedan drugi oblik pomoći za novu gradnju – drugu, dvostruku hipoteku koju subvencionira država. U razdoblju između 1997. i 2002. godine to je ministarstvo u te hipoteke uložilo 419 milijuna novih izraelskih šekela za 1800 stanova u 68 zajednica, velikom većinom u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali. […]

Ove su pogodnosti dramatično utjecale na korištenje hipoteka koje daje Ministarstvo graditeljstva i stanovanja. Prema istraživanju Centra Adva, vladine su hipoteke u 2000. godini dodijeljene za 37,5 % kupnji stanova u kolonističkom naselju Betar Illit. 2001. godine taj je postotak iznosio 23,2%, a 2002. 24,3%. U razdoblju od 2000. do 2002. godine kolonisti na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze su bili populacija koja je koristila najviše vladinih hipoteka, 3 puta više nego stanovnici zajednica unutar Izraela – 5,6% stanova prodanih 2000, 4,3% 2001. i 3,6% 2002. u kolonističkim naseljima, za razliku od 1,3% 2000. i 2001. i 1,2% 2002. godine u Izraelu.

[…]

Jedna je druga provjera, koju je proveo državni revizor, pokazala da je u razdoblju od 2000. do 2002. godine Ministarstvo graditeljstva i stanovanja za gradnju stanova u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze i na Golanskoj visoravni dalo pomoć u iznosu 5,5 puta većem od iznosa pomoći koja je dodijeljena za stanove na Području državnog prioriteta unutar Zelene linije. Kolonistička naselja su dobila 63% pomoći koja se daje Području državnog prioriteta A, iako kolonističko stanovništvo čini samo 42% stanovništva koje živi na Područjima državnog prioriteta. Pomoć, koja je bila namijenjena za financiranje infrastrukture, javnih institucija i planiranje, iznosila je 36 024 novih izraelskih šekela po stanu u kolonističkim naseljima, za razliku od 10 166 novih izraelskih šekela po stanu unutar Zelene linije.

Olakšice u obrazovanju – Olakšice u sferi obrazovanja, koje daje prvenstveno Ministarstvo prosvjete, čine kolonistička naselja privlačnijima, naročito za mlado, homogeno stanovništvo s relativno velikim brojem djece, poput vjersko-nacionalističkog i ultraortodoksnog stanovništva. Te olakšice uključuju provedbu Zakona o besplatnom obveznom obrazovanju od 3. godine života, produljenje školskog dana u vrtićima i školama do 15:30 sati, produljenje školske godine za dodatnih mjesec dana, plaćanje 90-100% putnih troškova za prijevoz do obrazovne institucije, plaćanje pristojbi za prijemni ispit za upis na fakultete. Imaju prioritet i kod dodjele studentskih stipendija.

Učitelji koji žive u kolonističkim naseljima izravno dobivaju olakšice, čime njihove plaće postaju za 12-20% veće od plaća učitelja koji žive unutar Zelene linije. Tu su uključeni vladina isplata 75% troškova koji se odnose na isplatu plaća, svi putni troškovi (čak i tijekom godine kad su odsutni radi usavršavanja), 80% troškova unajmljivanja stambenog prostora, uplata učiteljskog udjela u njihov fond za trajno obrazovanje (hishtalmut), promicanje seniorstva, i djelomično financiranje školarina za akademske studije. Ove pogodnosti utječu na broj kolonista koji odabiru rad u obrazovanju: 25,1% svih zaposlenih osoba u kolonističkim naseljima, što je dvostruko više od državnog prosjeka od 12,9%.

Budući da su kolonistička naselja definirana kao Područja državnog prioriteta, ona uživaju dodatne olakšice, uključujući veće subvencije lokalnim vlastima za pokrivanje troškova obrazovanja, 20% više školskih sati u osnovnim školama, dodatne školske sate ovisno o pedagoškim potrebama, financiranje punog iznosa za uspostavu i rad kompjuterskih sustava u školama i subvencija od 100 000 novih izraelskih šekela za svaki društveni centar, kako bi se potaklo naseljavanje novog kolonističkog stanovništva.

Iznosi predviđeni za dodjelu javnim institucijama u kolonističkim naseljima – poput centara za čuvanje djece, knjižnica i društvenih centara – veći su od onih u Izraelu i dosežu 6500 novih izraelskih šekela po stanu u kolonističkom naselju, za razliku od 4200 novih izraelskih šekela po stanu unutar Izraela. […]

Olakšice u industriji – Izrael je uspostavio oko 13 industrijskih zona u okolici kolonističkih naselja, najveće su Mishor Adummim, koja se nalazi istočno od kolonističkog naselja Ma'ale Adummim, te Barkan u okolici kolonističkog naselja Ariel. Nekih godina, poput 1997-2001, Ministarstvo trgovine i industrije je uložilo oko 20% svog razvojnog proračuna u te industrijske zone, potrošivši ukupno 237 milijuna novih izraelskih šekela.

K tome, Izraelska zemljišna uprava za 69% smanjuje najamnine za zemlju namijenjenu za industrijsku uporabu, turizam i trgovinu na Području državnog prioriteta A. U zajednicama svrstanim pod poljoprivredne, ova olakšica uključuje dodjelu 150 dunuma zemlje za zapošljavanje – što je dvostruka površina u odnosu na zemlju koja se u istu svrhu dodjeljuje na područjima koja nisu svrstana pod Područja državnog prioriteta.

U skladu sa Zakonom o poticanju kapitalnih ulaganja Ministarstvo industrije i trgovine tvornicama daje i druge olakšice. One uključuju subvencioniranje 24% ulaganja, olakšice kod plaćanja poreza na prihod, veće subvencije za istraživanje i razvoj do 60% troškova svakog projekta, i pomoć pri zapošljavanju radnika, na području djelatnosti koje odobrava Centar za ulaganja pri Ministarstvu industrije i trgovine. Štoviše, Izrael nadoknađuje tvornicama u kolonističkim naseljima plaćanje poreza koji na njihove proizvode nameće Europska unija, koja smatra da ti proizvodi nemaju pravo na carinske olakšice navedene u Ugovoru o slobodnoj trgovini s Izraelom.

Unatoč znatnom ulaganju, važnost industrijskog sektora u kolonističkim naseljima je marginalna. Tek 4600 osoba, 1,3% zaposlenih u industriji u Izraelu, radi u izraelskim industrijskim zonama na Zapadnoj obali, a dodana vrijednost po svakom radniku na tim područjima je manja od one unutar Izraela.

Olakšice u poljoprivredi – Proračun Ministarstva poljoprivrede uključuje vladine troškove u sklopu Odjela za kolonizaciju Svjetske cionističke organizacije, nevladinog tijela koje djeluje kao glavna poluga vlade u pružanju potpore kolonističkim naseljima. U državnom proračunu za 2009/2010. godinu Odjel za kolonizaciju namijenio je 143 milijuna novih izraelskih šekela za „razvoj regionalnih sastavnica“ na Zapadnoj obali, Golanskoj visoravni i u Galileji. […]

Ministarstvo poljoprivrede zajednice u Jordanskoj dolini i ostatak kolonističkih naselja svrstava u Administrativno razvojno područje A. Kao takva ta naselja imaju pravo na subvencije za osnivanje poljoprivrednog poduzeća u vrijednosti od do 25% ulaganja, subvencioniranje poljoprivredno-turističkih projekata (preše za masline, vinogradi, male mljekare) i porezne olakšice na dobit u rasponu od 25-30% i na ulaganja.

Vlada također obeštećuje poljoprivrednike u kolonističkim naseljima za gubitak prihoda koji nastaje uslijed plaćanja carinske pristojbe koju na njihove proizvode nameću zemlje Europske unije.

Ove olakšice i poticaji prvenstveno pomažu kolonistima u Jordanskoj dolini, koji se uglavnom bave poljoprivredom za izvoz. Pomažu i projektima pojedinačnih kolonista u ruralnim kolonističkim naseljima koja razvijaju lokalne poljoprivredne projekte.

Porezne olakšice – Većina stanovnika kolonističkih naselja koristila je olakšicu smanjenja poreza na prihod od 7% sve dok ono nije ukinuto Planom gospodarskog oporavka iz 2003. Nema službenih podataka o novčanoj vrijednosti ove olakšice, već postoje samo različite procjene koje se odnose na različita vremenska razdoblja. Dror Tzaban je došao do podatka da je samo 2001. godine 36 320 poreznih obveznika na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze iskoristilo porezne olakšice u iznosu od ukupno 163 milijuna novih izraelskih šekela, u prosjeku 4487 novih izraelskih šekela po poreznom obvezniku. Ova se olakšica dodjeljuje iako je društveno-gospodarska situacija u većini kolonističkih naselja relativno vrlo dobra. […]

Lokalni porezi su u kolonističkim naseljima niži od onih u Izraelu, iako većina kolonista ima relativno visoke prihode. Prema podacima Centra Adva, u razdoblju od 2000. do 2006. godine prihodi lokalnih vlasti od poreza i pristojbi u kolonističkim su naseljima iznosili 2130 novih izraelskih šekela po stanovniku, što je oko 60% od iznosa koji su po glavi stanovnika u obliku prihoda od poreza i pristojbi primale lokalne vlasti unutar Izraela, koji je bio 3496 novih izraelskih šekela. Ovaj je prihod niži čak i od onog u gradovima u razvoju u Izraelu, koji je iznosio 3174 novih izraelskih šekela po stanovniku.


Olakšice za kolonistička naselja
Vlada također uplaćuje sredstva u proračune izraelskih lokalnih vlasti na Zapadnoj obali, financiranjem vladinih usluga i davanjem subvencija vlastima za poravnavanje proračuna koji su u deficitu.

Lavovski komad proračuna određen za vladine usluge namijenjen je za učiteljske plaće. Vlada također financira uspostavu i rad klinika za majke i djecu, plaće socijalnih radnika, funkcioniranje sigurnosnih prostorija, kupnju sigurnosnih vozila, te izgradnju sinagoga, društvenih centara, centara za dnevni boravak i infrastrukture poput gradskih trgova i semafora. […]

I ovdje, nastavljajući politiku svih prošlih izraelskih vlada, kolonističkim naseljima pogoduje diskriminacija u njihovu korist, u usporedbi s lokalnim vlastima unutar Zelene linije. […]

[…]


Peto poglavlje
Kolonistička naselja u međunarodnom pravu i kršenje ljudskih prava Palestinaca na Zapadnoj obali
Uspostavom kolonističkih naselja na Zapadnoj obali Izrael je prekršio mnoga pravila međunarodnog prava. Međunarodno humanitarno pravo zabranjuje uspostavu kolonističkih naselja. Nepoštivanje ove zabrane dovelo je do kršenja mnogih temeljnih ljudskih prava Palestinaca, prava koja su ugrađena u međunarodno pravo ljudskih prava.

[…]

A. Međunarodno humanitarno pravo
Uspostava kolonističkih naselja na Zapadnoj obali predstavlja kršenje 2 ključne konvencije međunarodnog humanitarnog prava koje sadrže pravila koja vrijede u doba rata i okupacije: Haaška konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. i popratna pravila (u daljnjem tekstu: Haški pravilnik) i Četvrta ženevska konvencija o zaštiti civila u vrijeme rata iz 1949. (u daljnjem tekstu: Četvrta ženevska konvencija).

Haaški pravilnik
Jedno od temeljnih načela međunarodnog humanitarnog prava je privremenost vojne okupacije. Zahvaljujući tom načelu okupacijskoj zemlji zabranjeno je mijenjati postojeće stanje na terenu.

Haški pravilnik okupacijsku zemlju smatra nekom vrstom „povjerenika“ koji djeluje kao predstavnik zakonitog suverena na određenom teritoriju. Članak 55. navodi pravila o dopuštenoj uporabi vladine imovine, uključujući zemlju pod kontrolom okupacijske zemlje. Okupacijska zemlja može upravljati imovinom okupirane zemlje i koristiti je za svoje potrebe, no obzirom da okupacijska zemlja nije suveren na tom teritoriju, zabranjeno joj je mijenjati karakter i prirodu vladine imovine, osim iz vojnih potreba ili za dobrobit lokalnog stanovništva.

Haaški pravilnik također štiti privatno vlasništvo na okupiranom teritoriju. Članak 46. zahtijeva od okupacijske zemlje da poštuje privatno vlasništvo osoba, Članak 47. zabranjuje pljačku, a Članak 52. zabranjuje rekviziciju osim za vojne potrebe.

Izraelski visoki sud pravde je priznao da Izrael nije suveren na tom teritoriju, te da je njegova uprava tamo privremena. Stoga je njegovo djelovanje ograničeno na služenje 2 vrstama potreba: vojnim potrebama i dobrobiti lokalnog stanovništva. Izrael ne smije dati prednost vlastitim interesima, bili oni nacionalni, ekonomski ili društveni.

Ogromna ulaganja u kolonistička naselja i preseljenje stotina tisuća izraelskih civila u ta kolonistička naselja stubokom su i opsežno izmijenili krajolik Zapadne obale, što je realnost koja krši načelo privremenosti okupacije. Uspostavom kolonističkih naselja također je prekršen Haaški pravilnik jer kolonistička naselja nisu izgrađena za dobrobit lokalnog stanovništva, Palestinaca, već isključivo za Izraelce.

Četvrta ženevska konvencija
Jedan od ciljeva Članka 49. Četvrte ženevske konvencije je očuvati demografski status quo na okupiranom teritoriju. Članak navodi da „Okupacijska sila ne smije deportirati ili prebacivati dijelove vlastitog civilnog stanovništva na teritorij koji okupira“. Prema tumačenju Međunarodnog odbora Crvenog križa, svrha ovog članka je spriječiti praksu kakvu su primjenjivale neke sile tijekom 2. svjetskog rata, „koje su dijelove svog vlastitog stanovništva prebacivale na okupirani teritorij iz političkih i rasnih razloga, ili kako bi, kako su tvrdile, kolonizirale te teritorije.“

Izrael tvrdi da ovaj članak ne brani uspostavu kolonističkih naselja, pod uvjetom da se civili u njih naseljavaju dobrovoljno. Ta je tvrdnja obmana. Cilj koji se želi postići ovim Člankom je zaštita lokalnog stanovništva od naseljavanja drugog stanovništva u njegovoj zemlji. Iz tog razloga članak također zabranjuje vladinu politiku koja omogućuje ili ohrabruje selidbu stanovnika okupacijske zemlje na okupirani teritorij. Izrael krši ovaj članak budući da je država zauzela velike dijelove zemlje za kolonistička naselja, pokrenula, odobrila, planirala i financirala uspostavu velike većine kolonističkih naselja i stvorila mehanizam koji daje velikodušne olakšice i poticaje s ciljem poticanja izraelskih građana da se presele i žive na okupiranom palestinskom teritoriju.

Ovo je stajalište poduprto Rimskim statutom iz 1998, prema kojem je uspostavljen Međunarodni kazneni sud. Statut navodi da je izravno ili neizravno prebacivanje stanovništva na okupirani teritorij ratni zločin. U mišljenju Međunarodnog suda pravde u Haagu o zakonitosti Separacijske pregrade (Zida), koji je taj sud objavio 2004, navodi se da su izraelska kolonistička naselja protuzakonita prema Ženevskoj konvenciji.

B. Međunarodno pravo ljudskih prava i kršenje ljudskih prava Palestinaca
Nepoštivanje zabrane uspostave kolonističkih naselja rezultiralo je kršenjem dugog popisa ljudskih prava Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali, prava koja su sadržana u međunarodnim konvencijama koje je Izrael ratificirao. Te konvencije uključuju Međunarodnu konvenciju o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije iz 1965, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. Tvrdnje izraelskih vlasti i predstavnika da se ove konvencije ne odnose na izraelske postupke na okupiranim područjima odbacuju pravnici i profesionalna tijela zadužena za njihovu provedbu. Oni tvrde da se konvencije primjenjuju na svako područje koje kontrolira država, bez obzira na to tko ima suverenitet.

Pravo na vlasništvo
Pravo na vlasništvo sadržano je u članku 17 Opće deklaracije o ljudskim pravima, koji navodi da svaka osoba ima pravo posjedovati imovinu i zabranjuje samovoljno lišavanje imovine. Zaštita vlasništva također je ugrađena u međunarodno humanitarno pravo, između ostalog, u članak 46 Haaškog pravilnika i članak 53 Četvrte ženevske konvencije. Izraelski zakon ovo pravo priznaje u Odjeljku 3. Temeljnog zakona: Ljudsko dostojanstvo i sloboda, koji navodi: „Ne smije se prekršiti pravo osobe na vlasništvo.“

Izrael je uspostavio pravno-birokratski aparat kako bi stekao kontrolu nad Zapadnom obalom, na temelju lažnih tvrdnji kako je zemlja bila potrebna za „vojne potrebe“ ili za „javne potrebe“ ili kako se radilo o „državnoj zemlji“, s ciljem da privatnu i javnu palestinsku zemlju prebaci kolonističkim naseljima kako bi je ona mogla koristiti. Ovaj je aparat omogućio transfer više od 42% zemlje na Zapadnoj obali kolonističkim naseljima i izgradnju 21% izgrađenih površina u kolonističkim naseljima na privatnoj palestinskoj zemlji. Upravljajući ovim aparatom Izrael je iscrpno i sustavno narušio pravo na vlasništvo nad imovinom Palestinaca na Zapadnoj obali.

U slučajevima kada su kolonisti sami zauzeli kontrolu nad privatnom palestinskom zemljom, vlasti zadužene za provedbu zakona ponekad su se pravile da toga nisu svjesne. Neki od ovih slučajeva dogodili su se pod okriljem vladinih ministarstava i pomoću vladinog i javnog financiranja, te vojne zaštite. Na ovaj je način država ozakonila krađu palestinske privatne imovine.

[…] Evidentno kršenje prava na pravičan postupak koje je pratilo procese stjecanja kontrole nad zemljom čini narušavanje ovog prava naročito samovoljnim.

Pravo na jednakost
Pravo na jednakost je stup zaštite ljudskih prava. Ono je između ostalog ugrađeno u članak 2 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i u Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te u članak 1 Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Prema ovim ugovorima, svaka osoba ima prava i slobode bez diskriminacije bilo kakve vrste, uključujući diskriminaciju na temelju nacionalnog podrijetla, ili političkog položaja njene zemlje, „bez obzira je li ta zemlja neovisna, pod nečijom upravom, samoupravna ili joj je suverenitet na neki drugi način ograničen.“

Izrael je de facto anektirao kolonistička naselja, stvorivši izraelske enklave na Zapadnoj obali, putem statuta, pravilnika i vojnih naredbi koje na kolonistička naselja primjenjuju veliku većinu izraelskih zakona. Iz ovih je postupaka proizašla situacija u kojoj se odvojeni pravni sustavi primjenjuju na 2 stanovništva koja žive na tom području – izraelsko židovsko stanovništvo i palestinsko stanovništvo. U sklopu ove politike nad kolonistima se primjenjuje izraelsko građansko pravo, koje sadrži pravila, vrijednosti i prava kakvi vrijede za građane demokratskih zemalja, uključujući brojne zaštite njihovih prava. U slučajevima u kojima su Palestinci oštećena strana, ovaj je sustav već desetljećima neučinkovit i blag prema kolonistima koji čine različite prekršaje, od fizičkih napada na Palestince, uništavanja palestinske imovine, remećenja javnog reda, do nezakonite gradnje i kriminalnog otimanja privatne palestinske zemlje za kolonističku uporabu, te zagađivanja okoliša.

S druge strane, Palestinci na Zapadnoj obali žive pod okupacijskim režimom i vojnim pravosudnim sustavom koji sustavno krši njihova prava, uključujući pravo na pravični postupak.

Davanje različitih prava civilima koji žive na istom teritoriju, na temelju njihovog nacionalnog podrijetla, predstavlja očigledno kršenje prava na jednakost.

Pravo na adekvatan životni standard
Članak 11 Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima sadrži pravo svake osobe na „životni standard koji odgovara njoj i njenoj obitelji, uključujući odgovarajuću prehranu, odjeću i stanovanje, kao i pravo na neprekidno poboljšanje životnih uvjeta“. Izrael u nekoliko aspekata narušava ovo pravo, kako je niže prikazano.

Urbani razvoj – Smještaj kolonističkih naselja u blizini palestinskih zajednica, naročito onih u blizini 6 velikih palestinskih gradova – Betlehem, Istočni Jeruzalem, Hebron, Ramallah i al-Bireh, Nablus i Jenin – blokira njihov potencijalni urbani razvoj u najmanje jednom smjeru. U nekim slučajevima, poput slučaja Ariela, kolonističko je naselje izgrađeno na području za prirodni razvoj susjednih palestinskih zajednica – Salfita, Harisa, Kifl Harisa, Qire, Marde i Iskake.

Onemogućavanje pristupa izvorima vode – Gotovo totalna kontrola nad zajedničkim izraelsko-palestinskim izvorima vode na Zapadnoj obali – podzemnim zalihama vode i planinskim vodonosnikom – rezultira strukturnom i trajnom diskriminacijom u količini vode koja je na raspolaganju za palestinsku potrošnju u usporedbi s količinom vode dostupnom stanovnicima Izraela i stanovnicima kolonističkih naselja: Palestinci konzumiraju 73 litre vode po glavi stanovnika dnevno (Svjetska zdravstvena organizacija preporuča potrošnju od najmanje 100 litara dnevno) dok dnevna potrošnja vode po glavi stanovnika u izraelskim urbanim zajednicama doseže 242 litre, a u ruralnim zajednicama 211 litara.

Kontinuirana diskriminacija u podjeli zajedničkih izvora vode stvara kroničnu nestašicu vode kod Palestinaca, ponajprije u sjeveroistočnim i južnim dijelovima Zapadne obale, dok istovremeno obližnji kolonisti primaju redovitu i neograničenu količinu vode. Izraelska politika drastično smanjuje prihod i narušava životni standard palestinskih obitelji.

Gospodarsko-poljoprivredni razvoj – Izrael Palestincima uskraćuje korištenje bogatih izvora vode u Jordanskoj dolini, gdje se nalaze 32 od 38 bunara koje je Mekorot, izraelska državna vodoopskrbna tvrtka, izbušila na Zapadnoj obali. Mekorot crpi 31,5 milijuna kubnih metara vode godišnje i dostavlja je isključivo za otprilike 8000 kolonista u Jordanskoj dolini i na sjevernom području Mrtvog mora, zahvaljujući čemu oni mogu razvijati poljoprivredu intenzivnog navodnjavanja na relativno sušnom i vrućem području. Osim toga, prema podacima Svjetske banke, 10,2 % obrađene zemlje na Zapadnoj obali nalazi se zapadno od Separacijske pregrade, na zemlji na kojoj se godišnje proizvedu poljoprivredni proizvodi u vrijednosti od 38 milijuna dolara, što predstavlja 8% ukupne palestinske poljoprivredne proizvodnje. Izraelska politika Palestincima uskraćuje dodatni prihod od poljoprivrede i pojačanog zapošljavanja u tom sektoru.

Svjetska banka procjenjuje ovaj gubitak nanesen palestinskom gospodarstvu na 480 milijuna dolara godišnje i gubitak oko 110 000 radnih mjesta.

Ograničavanja gradnje – […] Ova se diskriminacija provodi posredstvom vojnih naredbi koje su izmijenile sustav planiranja kakav je postojao za vrijeme jordanske vladavine, s ciljem da se pogoduje interesima Izraela i kolonističkih naselja.

Ovaj novi sustav, kojim upravlja Civilna uprava, i sustav kojim u Istočnom Jeruzalemu upravljaju jeruzalemske gradske vlasti i Okružni odbor za planiranje i gradnju pri Ministarstvu unutarnjih poslova, namjerno ne planiraju i ne odobravaju građevinske planove koji bi omogućili gradnju i razvoj u palestinskim zajednicama na Zapadnoj obali i Istočnom Jeruzalemu. Na primjer, Izrael palestinskim zajednicama u „Zoni C“ nameće doslovno i usko tumačenje urbanih planova Britanskog mandata koji potječu od prije 70 godina, a koji su većinu zemlje na Zapadnoj obali svrstavali pod poljoprivredno zemljište, sprječavajući izdavanje građevinskih dozvola.

Izrael također palestinske stanovnike potiskuje iz „Zone C“, prvenstveno one koji žive na južnom hebronskom gorju i u Jordanskoj dolini, putem opetovanih rušenja objekata u njihovim zajednicama. U Jeruzalemu Palestinci koji žele dobiti građevinske dozvole moraju udovoljiti preduvjetima koji im uskraćuju gotovo svaku realnu mogućnost da dobiju građevinsku dozvolu.

U međuvremenu ovaj je sustav planiranja odobrio planove za izgradnju desetaka tisuća stanova u kolonističkim naseljima i dijelovima Zapadne obale koje je Izrael anektirao Jeruzalemu.

Pravo na slobodu kretanja
Članak 12 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima navodi da svatko ima pravo na slobodu kretanja unutar svoje zemlje. Ovo je pravo važno zbog toga što je sloboda kretanja nužna u svakodnevnom životu i za ostvarivanje drugih prava koja sadrži međunarodno pravo, uključujući pravo na rad, zdravlje, obrazovanje i obiteljski život.

Znatan dio kolonističkih naselja izgrađen je na planinskom lancu pored Ceste 60, glavne prometne arterije koja povezuje sjever i jug Zapadne obale. Kao što je gore spomenuto, položaj kolonističkih naselja presjekao je urbani kontinuitet palestinskih zajednica.

U brojnim B'Tselemovim izvještajima […] dokumentirani su desetci kontrolnih točaka koje je Izrael postavio u unutrašnjosti Zapadne obale, uz još stotine drugih prepreka (zemljanih humaka, betonskih pregrada, i vrata) i cestovni režim koji zabranjuje kretanje palestinskih vozila.

Broj ograničenja mijenjao se tijekom godina. 2009. Izrael je znatno smanjio broj kontrolnih točaka na Zapadnoj obali, zadržavajući sposobnost reguliranja i ograničavanja palestinskog prometa unutar Zapadne obale pomoću nekoliko glavnih kontrolnih točaka. Velika većina ograničenja koja su trenutno na snazi namijenjena su kako bi Palestinci ostali podalje od kolonističkih naselja ili glavnih cesta koje koriste kolonisti, te kako bi se smanjio i onemogućio palestinski promet na većim područjima, poput Istočnog Jeruzalema, Jordanske doline i područjima zapadno od Separacijske pregrade.

Zbog ovih trajnih ograničenja Palestincima na Zapadnoj obali je otežano vođenje normalnog života. Osim znatnog gubitka vremena koji prouzrokuju ova ograničenja, ona također dovode do kršenja dodatnih prava: prava na zdravlje, zbog otežanog pristupa medicinskim centrima s kojim se suočavaju liječnički timovi i pacijenti; prava na adekvatni životni standard, zbog poteškoća s kojima se susreću radnici na putu do svog posla i stalne odgode u prijevozu robe; pravo na obiteljski život, zbog poteškoća koje se pojavljuju pri putovanju iz jedne zajednice u drugu, čak i kad se radi o susjednim zajednicama, i dozvola koje su potrebne za posjet nekih zajednica; prava na obrazovanje, zbog otežanog i dugotrajnog puta koji Palestinci moraju prevaliti da bi došli do obrazovnih institucija, uključujući palestinska sveučilišta; i prava na slobodu vjeroispovijesti, što je posljedica ograničenja kretanja do vjerskih središta u Jeruzalemu i Betlehemu.

Pravo na samoodređenje
Prvi članak zajednički Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima i Međunarodnom paktu o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima navodi:

1. Svi narodi imaju pravo na samoodređenje. Na temelju toga prava oni slobodno određuju svoj politički status i osiguravaju svoj gospodarski, društveni i kulturni razvoj.

2. Svi narodi mogu slobodno raspolagati svojim prirodnim bogatstvima i izvorima za svoje osobne ciljeve … Ni u kojem slučaju se neki narod ne smije lišiti sredstava za svoj opstanak.

[…]

Položaj kolonističkih naselja cjepka palestinsku teritorijalnu povezanost na Zapadnoj obali i umjesto toga stvara desetke enklava koje onemogućavaju uspostavu neovisne i održive palestinske države, čime je onemogućeno ostvarenje prava na samoodređenje.

Već samo planovi za proširenje kolonističkog naselja Ma'ale Adummim, naročito u pogledu gradnje planirane na području E-1, sjeverno od tog kolonističkog naselja, čine uspostavu održive teritorijalno povezane palestinske države nemogućom. Provedbom ovih planova, koji čekaju odobrenje političkog ešalona, blokirat će se kretanje između sjevernog i južnog dijela Zapadne obale i to će područje biti podijeljeno u 2 kantona, a Istočni će Jeruzalem, još više nego što je to slučaj sada, biti fizički odijeljen od ostatka Zapadne obale. Postojanje kolonističkih naselja također palestinskom narodu uskraćuje znatan dio zemlje i vodenih resursa na Zapadnoj obali, koji su vitalni za urbani i gospodarski razvoj.


Zaključak
Uspostava kolonističkih naselja je protuzakonita. Unatoč tome, tijekom proteklih 43 godine, više od 42% zemlje na Zapadnoj obali dodijeljeno je za uspostavu više od 200 kolonističkih naselja, te 12 četvrti na području koje je anektirano Jeruzalemu. Istovremeno, Izrael je ohrabrivao preseljenje oko pola milijuna Izraelaca u ta kolonistička naselja nudeći im dug popis velikodušnih olakšica i poticaja. Ovaj je proces doveo do značajnih promjena u krajoliku Zapadne obale.

Tijekom godina izraelske okupacije Zapadne obale, izgradnja i naseljavanje kolonističkih naselja bili su promicani od strane svake od vlada. Glavni cilj projekta je steći kontrolu nad što više zemlje na Zapadnoj obali kako bi se uspostavljala i širila kolonistička naselja. Kolonistička su naselja podijelila i odvojila područja pod palestinskom kontrolom, pretvarajući ih u nepovezane enklave i brišući granicu između Izraela i Zapadne obale.

Uz projekt kolonizacije, Izrael je na Zapadnoj obali uspostavio i institucionalizirao 2 odvojena pravosudna sustava: jedan za koloniste, što de facto anektira kolonistička naselja i daje njihovim stanovnicima sva prava koja imaju državljani demokratskih zemalja; i drugi, vojni pravosudni sustav koji sustavno krši prava Palestinaca i uskraćuje im bilo kakvu stvarnu moć u oblikovanju politika koje utječu na njihove živote. Ovi odvojeni sustavi utvrđuju režim zaštite prava osoba na temelju njihovog nacionalnog identiteta.

Razvoj i jačanje kolonizacijskog pothvata tijekom proteklih 4 desetljeća stvorili su novo prostorno-geografsko, gospodarsko i pravno činjenično stanje diljem Zapadne obale, koje je uzrok kontinuiranog kršenja palestinskih ljudskih prava. Najprije je tu kršenje prava na vlasništvo, koje se manifestira zapljenom stotina tisuća dunuma zemlje koja pripada Palestincima i uzurpiranje osobne imovine palestinskih zajednica i pojedinaca, sve pod različitim izgovorima i putem raznih sredstava. Postojanje kolonističkih naselja također krši palestinska prava na adekvatan životni standard, slobodu kretanja, jednakost i samoodređenje.

Kolonistički pothvat od njegovog početka obilježava instrumentalan, ciničan, pa čak i kriminalan odnos prema međunarodnom pravu, lokalnim zakonima, izraelskim vojnim naredbama i izraelskim zakonima. Taj je odnos omogućio kontinuirano zaposjedanje zemlje Palestinaca na Zapadnoj obali. Izrael ignorira eksplicitne zabrane u međunarodnom pravu koje se odnose na uspostavu kolonističkih naselja, i nudi vlastito tumačenje uspostave kolonističkih naselja, tumačenje koje ne prihvaća gotovo niti jedan pravnik u svijetu ili međunarodnoj zajednici. Izrael se oslanja na neistinite tvrdnje o „vojnim potrebama“ ili „javnim potrebama“ kako bi opravdao zapljenu zemlje za kolonistička naselja. Izrael je također izvrnuo osmanski zemljišni zakon kako bi stotine tisuća dunuma zemlje, uključujući zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu, proglasio „državnom zemljom“. Štoviše, država uporno odbija provoditi zakon nad kolonistima koji su zaposjeli zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu.

Izrael je plaštem zakonitosti prikrio neprekidnu otimačinu zemlje. Pravni sustav kojim Izrael upravlja na Zapadnoj obali ne uključuje temeljne vrijednosti prava i pravde, i pokazuje se sustavom namijenjenom da bi služio političkim ciljevima i omogućio rutinsko kršenje ljudskih prava Palestinaca.

Odgovornost za kolonizacijski pothvat i mnoga kršenja ljudskih prava koja su njegova posljedica prvenstveno je na svim izraelskim vladama, koje su pokrenule, uspostavile i širile kolonistička naselja. Međutim, mnoga druga tijela također snose odgovornost, uključujući izraelski pravni sustav, koji je odobrio ovaj pothvat odobrivši zabranjeno djelovanje izvedeno od strane policije ili vojske, odbijajući spriječiti sustavnu i kontinuiranu štetu Palestincima, i podupirući režim s 2 pravosudna sustava koji je blag prema kolonistima i šteti Palestincima.

Kontinuirano širenje ovog pothvata proturječi proglašenim ciljevima pregovora koje Izrael vodi s palestinskim predstavnicima već više od 18 godina, te izraelskim obvezama tijekom tog razdoblja u sklopu mirovnog plana Road map for peace i prema američkoj administraciji. Obzirom da je kršenje zakona sadržano u kolonizacijskom pothvatu, te obzirom na njegov neizbježno diskriminacijski režim, postojanje kolonističkih naselja također potkopava temelje izraelske demokracije i šteti ugledu Izraela među drugim državama u svijetu.

Obzirom da su kolonistička naselja nezakonita od samog početka, te obzirom na kršenja ljudskih prava koja su uslijedila, B'Tselem ponovo traži od izraelske vlade da ukloni sva kolonistička naselja. To je potrebno provesti na način da se poštuju ljudska prava kolonista, uključujući isplatu odštete.

Do tada, moguće je odmah poduzeti nekoliko prijelaznih mjera kako bi se ublažila kršenja ljudskih prava. Između ostalog, izraelska vlada mora prekinuti svu novu izgradnju u kolonističkim naseljima, otkazati postojeće graditeljske planove, i zamrznuti procedure za zapljenu dodatne zemlje. Vlada također mora ukinuti sve olakšice i poticaje koje daje kako bi izraelske građane potakla da se presele u kolonistička naselja.

Ilegalna kolonistička naselja na okupiranoj Zapadnoj obali (B'Tselemov izvještaj iz 2010.) – 1. dio

(slika: B'Tselem)

Djelomičan prijevod izvještaja o izraelskim kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali BY HOOK AND BY CROOK Israeli Settlement Policy in the West Bank koji je u srpnju 2010. objavila izraelska organizacija za ljudska prava na okupiranim palestinskim područjima B'Tselem i koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku. Izvještaj na linku također sadrži karte nekih ilegalnih izraelskih kolonističkih naselja na Zapadnoj obali.


Sažetak
Oko pola milijuna Izraelaca trenutno živi izvan Zelene linije: više od 300 000 ih živi u 121 kolonističkom naselju i oko 100 divljih ilegalnih kolonističkih naselja, koja kontroliraju 42% zemlje na Zapadnoj obali, dok ostali žive u 12 četvrti koje je Izrael uspostavio na zemlji koju je anektirao gradu Jeruzalemu. [...]

Gradnju kolonističkih naselja od njenog početka obilježava instrumentalan, ciničan, pa čak i kriminalan pristup međunarodnom pravu, lokalnom zakonodavstvu, izraelskim vojnim naredbama i izraelskom zakonu, što je omogućilo kontinuiranu krađu zemlje Palestinaca na Zapadnoj obali. Glavno sredstvo koje je Izrael koristio u tu svrhu bilo je proglašavanje zemljišnih površina „državnom zemljom“, mehanizam koji je rezultirao zapljenom više od 900 000 dunuma zemlje (16% Zapadne obale), s time da je većina ovakvih proglašenja provedena u razdoblju između 1979. i 1992. godine. Tumačenje koncepta „državne zemlje“ u osmanskom zemljišnom zakonu koje je ponudio Ured državnog odvjetnika je u suprotnosti s izričitim statutarnim odredbama i presudama Vrhovnog suda. Bez ovog iskrivljenog tumačenja Izrael ne bi mogao tako velike površine zemlje dodijeliti kolonističkim naseljima.

Osim toga, kolonistička naselja zauzela su kontrolu nad zemljom u privatnom palestinskom vlasništvu. Provjerom podataka Civilne uprave, jurisdikcijskog područja kolonističkih naselja i fotografija kolonističkih naselja snimljenih iz zraka 2009, B'Tselem je došao do podatka da 21% izgrađenog područja kolonističkih naselja čini zemlja koju Izrael priznaje kao privatnu imovinu palestinskih vlasnika.

Izrael je, s ciljem poticanja Izraelaca da se presele u kolonistička naselja, uveo mehanizam kroz koji daje olakšice i poticaje kolonističkim naseljima i kolonistima, bez obzira na njihov ekonomski status, koji je često financijski osiguran. Većina kolonističkih naselja na Zapadnoj obali ima status Područja državnog prioriteta A, zahvaljujući čemu imaju pravo na određen broj olakšica: olakšice za stanovanje, omogućavanjem kolonistima da kupe kvalitetne i jeftine stanove, uz automatsko dodjeljivanje subvencionirane hipoteke; brojne olakšice u obrazovanju, poput besplatnog obrazovanja za djecu od 3 godine nadalje, produljenih školskih dana, besplatnog prijevoza do škola, viših učiteljskih plaća; u industriji i poljoprivredi, dodjelom subvencija i isplatom naknada za porez koji na njihove proizvode nameće Europska unija; u oporezivanju, nametanjem znatno nižih poreza od onih koje plaćaju zajednice unutar Zelene linije, i davanjem većih subvencija za poravnavanje proračuna kojima se nastoje pokriti deficiti.

Uspostavom kolonističkih naselja Izrael krši međunarodno humanitarno pravo. Izrael je ignorirao relevantne zakone, primijenivši svoje vlastito tumačenje, koje ne prihvaća gotovo niti jedan vodeći pravnik u svijetu ni međunarodna zajednica.

Izgradnja kolonističkih naselja uzrokovala je trajno i kumulativno kršenje slijedećih palestinskih ljudskih prava:
- pravo na vlasništvo, nametanjem kontrole nad velikim dijelovima zemlje na Zapadnoj obali u korist kolonističkih naselja;
- pravo na ravnopravnost i pravičan postupak, uspostavom odvojenih pravnih sustava, u kojima se prava osoba temelje na njenom nacionalnom porijeklu, a kolonisti procesuiraju u sklopu izraelskog sustava, koji se temelji na ljudskim pravima i demokratskim vrijednostima, dok se Palestinci procesuiraju u sklopu vojnog pravosudnog sustava, koji im sustavno uskraćuje njihova prava;
- pravo na primjeren životni standard, obzirom da su kolonistička naselja namjerno uspostavljena na način da sprječavaju urbani razvoj palestinskih zajednica, a izraelska kontrola nad izvorima vode onemogućava razvoj palestinske poljoprivrede;
- pravo na slobodu kretanja, putem kontrolnih točki i drugih prepreka koje otežavaju ili onemogućuju kretanje Palestinaca po Zapadnoj obali, a koje su namijenjene za zaštitu kolonističkih naselja i kolonističkih prometnih arterija;
- pravo na samoodređenje, cjepkanjem palestinske teritorijalne povezanosti i stvaranjem desetaka enklava koje onemogućavaju uspostavu neovisne i održive palestinske države.

[...]

Opsežne zemljopisno-prostorne izmjene krajolika koje je Izrael izvršio na Zapadnoj obali potkapaju pregovore koje Izrael s Palestincima vodi već 18 godina i krše međunarodne obveze Izraela. Izraelski kolonizacijski pothvat, obzirom da se temelji na diskriminaciji nauštrb Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali, također slabi stupove demokracije u Izraelu i šteti položaju te zemlje među ostalim državama u svijetu.

[...]


Prvo poglavlje
Podaci o kolonističkim naseljima
U razdoblju između 1967. godine i svibnja 2010. na Zapadnoj je obali izgrađeno 121 službeno izraelsko kolonističko naselje. Izgrađeno je i oko 100 divljih kolonističkih naselja – naselja uspostavljenih bez službene dozvole, ali uz potporu i pomoć vladinih ministarstava. Ove brojke ne uključuju 4 kolonistička naselja na sjeveru Zapadne obale koje je Izrael evakuirao 2005. godine.

Izrael je također uspostavio 12 četvrti na zemlji koja je Jeruzalemu pripojena nakon 1967; te četvrti su prema međunarodnom pravu kolonistička naselja. Vlada je također podržavala i pomagala stvaranje nekoliko kolonističkih enklava usred palestinskih četvrti u istočnom dijelu Jeruzalema – uključujući muslimansku četvrt u Starom gradu, Silwan, Sheikh Jarrah, Maslinsku goru, Ras al-'Amud, Abu Dis i Jabel Mukabber.

Prema posljednjim podacima pola milijuna ljudi živi u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali i u izraelskim četvrtima uspostavljenim u Istočnom Jeruzalemu.

A. Stanovništvo kolonističkih naselja
Tablica 1: Kolonistička naselja i kolonisti na Zapadnoj obali (bez Istočnog Jeruzalema)

Tablica 2: Kolonisti u Istočnom Jeruzalemu

B. Zemljišna površina kolonističkih naselja
Izračun ukupne zemljišne površine kolonističkih naselja u ovom izvještaju temelji se na službenim državnim kartama koje je izradila Civilna uprava u prosincu 2006. Prema ovim je kartama ukupna površina Zapadne obale, uključujući područja pripojena jurisdikcijskom području grada Jeruzalema, 5 602 951 dunum (1 dunum je 1000 kvadratnih metara, 0,1 hektra ili 0,247 jutra).

[…]

Tablica 3: Udio površine kolonističkih naselja u površini Zapadne obale

Kako bismo prikazali širenje kolonističkih naselja, proučili smo 3 najveća kolonistička naselja na Zapadnoj obali (uključujući Istočni Jeruzalem) – Modi'in Illit, Betar Illit i Ma'ale Adummim. Izgrađena područja svih 3 kolonističkih naselja značajno su se proširila tijekom razdoblja između 2001. i 2009. godine, a broj njihovih stanovnika znatno je porastao. Izgrađeno područje naselja Modi'in Illit povećalo se za 78%, s 1287 na 2290 dunuma; izgrađeno područje naselja Betar Illit povećalo se za 55%, s 1270 na 1975 dunuma, a izgrađeno područje u naselju Ma'ale Adummim povećalo se za 34%, s 2500 na 3342 dunuma (vidi priložene karte).

Prirast stanovništva je u ova 3 kolonistička naselja bio veći od godišnjeg prirasta ukupnog kolonističkog stanovništva. Od 2004. godine, kad je Izrael u sklopu plana Road Map for Peace obećao da će zamrznuti izgradnju u kolonističkim naseljima, do kraja rujna 2009, stanovništvo Modi'in Illita poraslo je za 64%, s 27 386 na 44 900 stanovnika; Betar Illita za 46%, s 24 895 na 36, 400; i Ma'ale Adummima za 20%, s 28 923 na 34 600 stanovnika.


C. Prostorni razmještaj kolonističkih naselja
Na Zapadnoj obali trenutno postoji više od 200 kolonističkih naselja koja su složenom cestovnom mrežom povezana međusobno i s Izraelom. Ta mreža prolazi kroz područja koja su predana pod palestinsku kontrolu i cjepka Zonu A, koja je pod punom palestinskom kontrolom, i Zonu B, u kojoj su civilni poslovi pod palestinskom kontrolom, u teritorijalne otoke.

Kolonistička naselja izgrađena su duž 3 pojasa koji se protežu od sjevera prema jugu Zapadne obale, te oko šireg gradskog područja Jeruzalema.

[…]


D. Divlja kolonistička naselja
Divlja kolonistička naselja su naselja izgrađena bez vladinog odobrenja, ali uz potporu različitih vladinih ministarstava, vojske i Civilne uprave. Uspostava divljih kolonističkih naselja počela je 1996, nakon vladine odluke da uspostava novih kolonističkih naselja iziskuje odobrenje cijele vlade. Tom je odlukom također ministru obrane dana ovlast da odobri ili zamrzne bilo koju fazu procedura kojima se zemlja dodjeljuje nekom kolonističkom naselju i bilo koju fazu procedura kojima se odobravaju planovi za gradnju u kolonističkim naseljima. Divlja kolonistička naselja uspostavljena su na zemlji koju im vlada nije dodijelila, a neka su izgrađena na zemlji u privatnom palestinskom vlasništvu. Izgrađena su bez odobrenih planova gradnje i bez da je regionalni vojni zapovjednik odredio njihove jurisdikcijske granice. Unatoč ovim neprekidnim kršenjima zakona i stalnim obećanjima da će ta naselja biti evakuirana, vlada se do sada ustručavala evakuirati gotovo sva divlja kolonistička naselja i nije uklonila niti jedno veliko divlje kolonističko naselje.

Prema podacima izraelske organizacije Peace Now, u lipnju 2009. na Zapadnoj je obali postojalo oko 100 divljih kolonističkih naselja. Polovica ih je izgrađena nakon veljače 2001, kad je Ariel Sharon postao premijer. Ta divlja kolonistička naselja zaposjela su područje od oko 16 000 dunuma, uključujući 7000 dunuma zemlje u privatnom palestinskom vlasništvu. U organizaciji Peace Now procjenjuju da je 2009. u divljim kolonističkim naseljima živjela 3371 osoba.


Drugo poglavlje
Izraelska politika
[…]

U rujnu 1967, samo 3 mjeseca nakon što je Izrael okupirao Zapadnu obalu, vlada je na tom području uspostavila prvo kolonističko naselje – Kfar Etzion. Tijekom slijedećeg desetljeća vlade Laburističkog saveza promicale su Allonov plan, koji je preporučio da Izrael anektira dijelove Zapadne obale koji nisu gusto naseljeni Palestincima, poput Jordanske doline, područja oko Jeruzalema, Gush Etzion, većinu Judejske pustinje i pojas zemlje na području južnih hebronskih brda. U sklopu ovog plana diljem Zapadne obale uspostavljeno je gotovo 30 kolonističkih naselja. Stranka Likud, koja je na vlast izabrana 1977. godine, uspostavila je desetke novih kolonističkih naselja u gusto naseljenim palestinskim područjima, poput planinskog pojasa i pojasa zapadnih brda u blizini Zelene linije. Rabinova vlada, koja je na vlast došla 1992, odlučila je ne uspostavljati nova kolonistička naselja, osim u Jordanskoj dolini i „širem području Jeruzalema“. Međutim, ta je vlada proširila postojeća kolonistička naselja u sklopu tzv. „prirodnog prirasta kolonističkog stanovništva“, pojam koji nikada nije precizno definiran. Od 1993, kad su pokrenuti pregovori u Oslu, kolonističko se stanovništvo na Zapadnoj obali, ne ubrajajući one koji žive u Istočnom Jeruzalemu, gotovo utrostručilo, sa 110 900 na 301 200 kolonista. Cjelokupno kolonističko stanovništvo na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem, poraslo je s 241 000 na više od pola milijuna osoba.

[…]


Nepoštivanje izraelskih obveza
[…] Izrael je tijekom godina nastavio graditi u postojećim kolonističkim naseljima, planirati i uspostavljati nova kolonistička naselja, izvlašćivati zemlju za njihovu gradnju i davati iznimne poticaje izraelskim građanima koji se presele u kolonistička naselja. Štoviše, Izrael nije evakuirao gotovo niti jedno od divljih kolonističkih naselja koje je obećao ukloniti u sklopu plana Road Map for Peace.

Izrael je svoje obveze iz plana Road Map trebao početi provoditi u svibnju 2003. Međutim, izgradnja u kolonističkim naseljima se nastavila, jednako kao i davanje velikodušnih poticaja koje Izrael nudi kolonistima. Zahvaljujući tome, u razdoblju od 2004. do kraja 2009. godine kolonističko stanovništvo (ne uključujući one koji žive u Istočnom Jeruzalemu) poraslo je za 28%, s 235 263 na 301 200 osoba. 2008. je godišnji rast kolonističkog stanovništva bio 3 puta veći od godišnjeg prirasta stanovništva unutar Izraela – 5% naspram 1,8%. U ultraortodoksnim kolonističkim naseljima Betar Illit i Modi'in Illit, brojke za 2009. godinu su još više. Neto migracijska stopa u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali je viša od migracijske stope u bilo kojoj regiji u Izraelu. 2006. ta je brojka iznosila 20,1%, više nego dvostruko više od stope u zajednicama u središnjem dijelu Izraela, dok su ostale regije u Izraelu imale negativnu migracijsku stopu.

Osim širenja postojećih kolonističkih naselja, Izrael je nastavio graditi nova. Na primjer, potkraj 2003. izgrađena je opsežna infrastruktura i pripremljeno je zemljište za izgradnju stambenih četvrti na području E-1, koje se nalazi sjeverno od kolonističkog naselja Ma'ale Adummim. Ova je izgradnja provedena u sklopu radova na cesti kojom se želi omogućiti pristup sjedištu policije Judeje i Samarije na tom području, unatoč činjenici da za tu gradnju nisu izdane nikakve dozvole. Izraelski ministar obrane Ehud Barak također je odobrio pretvaranje pripremnog predvojničkog vjerskog programa Maskiyot u Jordanskoj dolini u novo kolonističko naselje, a izgradnja nove četvrti na toj je lokaciji započela. Barak je također odobrio nastavak planirane pretvorbe Sensene, trenutno dijela kolonističkog naselja Eshkolot, u neovisno kolonističko naselje.

Izrael također nastavlja planirati širenje kolonističkih naselja. Prema analizi koju je izradila izraelska organizacija Bimkom na temelju baze podataka koje je prikupio brigadni general Baruch Spiegel, potencijal za izgradnju u kolonističkim naseljima prema postojećim planovima iznosi više od 50 000 stanova – dvostruko više od trenutnog broja stanova na tom području. Postoji plan za širenje kolonističkog naselja Geva'ot, u bloku kolonističkih naselja Etzion, koje je tobože četvrt u kolonističkom naselju Alon Shvut iako je fizički odvojeno od tog naselja, a u kojem trenutno živi 12 obitelji. Namjera je pretvoriti ga u neovisno kolonističko naselje u kojem će na početku biti 500, a kasnije 5000 stanova.

Civilna uprava nastavlja zemlju na Zapadnoj obali proglašavati „državnom zemljom“ (vidi Treće poglavlje). Između 2003. i 2009. 5114 dunuma u Zoni C proglašeno je vladinim vlasništvom. Država je 2009. godine u obavijestima objavljenim u palestinskim novinama Al-Quds najavila svoju namjeru da oko 138 000 dunuma zemlje proglasi „državnom zemljom“, uključujući dijelove otkrivene zahvaljujući isparavanju Mrtvog mora. Ta zemlja čini gotovo 2,5 % Zapadne obale. Iste je godine država izraelski Visoki sud pravde obavijestila da namjerava izvlastiti zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu kako bi mogla dovršiti postrojenje za pročišćavanje otpadnih voda u kolonističkom naselju Ofra. Prethodne faze izgradnje postrojenja odvijale su se bez potrebnih dozvola.

Vlada rijetko provodi svoje odluke u pogledu kolonističkih naselja. Ured Državnog odvjetnika je u travnju 2010. obavijestio Visoki sud pravde da je, od početka zamrzavanja izgradnje prije 5 mjeseci, otvoreno 423 slučaja nezakonite izgradnje u kolonističkim naseljima. Trenutna vlada također nije imenovala članove ministarskog odbora koji je trebao implementirati zaključke Sassoninog izvještaja iz 2005, nego čak nastoji priznati i odobriti izgradnju nekih divljih kolonističkih naselja kojima se bavi taj izvještaj. Na primjer, u slučaju divljeg kolonističkog naselja Migron, koje je 2002. uspostavljeno na zemlji u privatnom palestinskom vlasništvu, država je predložila izgradnju nove četvrti u kolonističkom naselju Geva Binyamin za koloniste koji su uspostavom i naseljavanjem divljeg naselja Migron prekršili zakon, ukoliko pristanu napustiti svoju trenutnu lokaciju. Država je nedavno obavijestila Visoki sud o svojoj namjeri da izvrši premjeravanje zemljišta radi ozakonjenja izgradnje u divljim kolonističkim naseljima Derekh Ha'avot, Haresha i Hayovel i izvlaštenja dodatne zemlje, uključujući zemlju za koju Izrael priznaje da je u privatnom palestinskom vlasništvu.


Treće poglavlje
Mehanizmi za zauzimanje kontrole nad zemljom na Zapadnoj obali i nezakonita izgradnja u kolonističkim naseljima
[…]

Izrael upravlja složenim pravnim i birokratskim aparatom na Zapadnoj obali kako bi ovladao stotinama tisuća dunuma palestinske zemlje, uključujući zemlju koja je u privatnom vlasništvu. Ta se zemlja dodjeljuje za uspostavu novih ili širenje postojećih kolonističkih naselja. Glavne metode kojima se Izrael služi su rekvizicija zemlje za „vojne potrebe“, proglašavanje ili registriranje zemlje kao „državne zemlje“ i izvlašćivanje zemlje za „javne potrebe“. Koristeći se ovim metodama, Izrael je stekao kontrolu nad oko pola Zapadne obale. K tome treba dodati i činjenicu da kolonisti djelujući samostalno često zauzimaju zemlju koja je u privatnom palestinskom vlasništvu, dok nadležne vlasti ne čine gotovo ništa kako bi osigurale provedbu zakona i vraćanje zemlje njenim pravim vlasnicima.

[…]


A. Rekvizicija zemlje za „vojne potrebe“
Tijekom prvog desetljeća kolonizacije, Izrael je vojne rekvizicijske naredbe koristio kako bi zaposjeo privatnu palestinsku zemlju, tvrdeći da kolonistička naselja služe u sigurnosno-vojne svrhe. Ta je tvrdnja nastala zbog toga što međunarodno humanitarno pravo dopušta okupacijskoj zemlji da prisvoji imovinu u privatnom vlasništvu u vojne svrhe, doduše samo privremeno. Prisvajanje ove vrste ne daje vlasnička prava i okupacijskoj zemlji nije dopušteno da proda imovinu koju je prisvojila. Kolonistička naselja, od kojih su neka nastala kao vojne baze brigade Nahal koje su kasnije proglašene civilnim mjestima, izgrađena su na rekviriranoj zemlji.

Visoki sud pravde je podupirao ovu politiku sve do slučaja kolonističkog naselja Elon Moreh 1979. godine. U ovom su slučaju i kolonisti i bivši načelnik glavnog stožera izraelske vojske Haim Bar-Lev svoja stajališta predstavili sudu – svaki sa svojim argumentima – kojima su se suprotstavili stajalištu države kako je uspostava kolonističkih naselja nužna iz sigurnosnih razloga. Visoki sud je naredio da se zaplijenjena imovina vrati njenim vlasnicima. Nakon ovog slučaja, uporaba vojnih rekvizicijskih naredbi je naglo opala, no nije u potpunosti prekinuta.

Osim slučaja Elon Moreh, i unatoč eksplicitnoj presudi Visokog suda pravde, Izrael nije vratio zemlju prisvojenu vojnim naredbama njenim palestinskim vlasnicima. Prema podacima iz Spiegelove baze podataka i karti zemlje prisvojene od strane vojske, a koju je Civilna uprava dostavila izraelskoj nevladinoj organizaciji Yesh Din, vojne rekvizicijske naredbe korištene su od 1967. godine za zauzimanje 31 000 dunuma zemlje za 42 kolonistička naselja. U 11 ovih kolonističkih naselja zemlja je prisvojena nakon što je Visoki sud pravde presudio u slučaju Elon Moreh, a u 7 kolonističkih naselja su rekvizicijske naredbe zamijenjene proglašenjem „državne zemlje“. Jedno je kolonističko naselje evakuirano u sklopu plana o povlačenju iz 2005. godine. […]

U kolonističkim naseljima gdje vojne rekvizicijske naredbe nisu zamijenjene proglašenjem „državne zemlje“ (vidi niže), te su naredbe i dalje na snazi. […]

Izrael je 2002. ponovo obimno koristio vojne rekvizicijske naredbe u svrhu izgradnje Separacijske pregrade (Zida), prisvajajući desetke tisuća dunuma privatne palestinske zemlje. Oko 85% Pregrade nalazi se na teritoriju Zapadne obale, a 60 kolonističkih naselja smješteno je na području između Pregrade i Zelene linije. Znatni dijelovi Pregrade građeni su na način da se zemlja koja je namijenjena za širenje kolonističkih naselja nalazi zapadno od Pregrade; u nekim slučajevima, planove o širenju nisu raspravile ili odobrile nadležne vlasti. Visoki sud pravde je prihvatio stajalište države da se vojne rekvizicijske naredbe mogu koristiti za izgradnju Pregrade unatoč činjenici da je većina Pregrade smještena na okupiranom teritoriju. U nekim slučajevima sud se čak složio sa stavom države da put kojim ide Pregrada može uključivati zemlju namijenjenu za širenje kolonističkih naselja, kao u slučaju kolonističkog naselja Giv'at Ze'ev.

Izrael je vojne rekvizicijske naredbe također koristio kako bi zatvorio „posebne sigurnosne zone“ oko kolonističkih naselja. Do sada je 12 kolonističkih naselja okruženo novom ogradom, koja je udaljena od kuća u kolonističkim naseljima i stare ograde, čime se zapravo zemlja pripaja kolonističkim naseljima. Koristeći ovu metodu Izrael je povećao površinu tih kolonističkih naselja za 4559 dunuma, povećanje od 240%, u razdoblju između 2002. i 2008. godine.


B. Proglašavanje „državne zemlje“
U studenom 1979, nakon presude u slučaju Elon Moreh, izraelska je vlada odlučila „proširiti naseljavanje u Judeji, Samariji, Jordanskoj dolini, Pojasu Gaze i Golanskoj visoravni dodajući stanovništvo postojećim zajednicama i uspostavljanjem dodatnih zajednica na zemlji u državnom vlasništvu.“ Ova je odluka značila da Izrael više neće uzimati palestinsku zemlju u privatnom vlasništvu kako bi na njoj gradio kolonistička naselja.

Proglašavanje zemlje „državnom“, na osnovu Osmanskog zemljišnog zakona iz 1858, postalo je primarni mehanizam kojim je Izrael stjecao kontrolu nad zemljom, kako u pogledu učestalosti njegove uporabe, tako i u pogledu površine oduzete zemlje. Ovim su postupkom osigurane velike površine zemlje za nastavak razvoja kolonističkih naselja.

Izrael je više od 913 000 dunuma zemlje proglasio „državnom zemljom“, površinu koja čini 16% Zapadne obale; zemlja je državnom proglašavana uglavnom u razdoblju između 1979. i 1992. godine. Tome treba dodati još 600 000 dunuma, uglavnom u Jordanskoj dolini i Judejskoj pustinji, koji su tijekom britanskog mandata i jordanske vladavine smatrani „državnom zemljom“. „Državna zemlja“ sada pokriva površinu od oko 1,5 milijuna dunuma ili 26,7% Zapadne obale.

Većina kolonističkih naselja koja su smještena usred izgrađenih palestinskih površina, u planinskom pojasu i pojasu zapadnih brda uz Zelenu liniju, izgrađena su na toj zemlji. […]

[…]

1992. godine, nakon odluke Rabinove vlade da se zamrzne izgradnja u kolonističkim naseljima, proglašavanje zemlje „državnom“ se prorijedilo. 1997, kad je na vlast došla prva vlada premijera Binyamina Netanyahua, Izrael je obnovio ovaj proces koristeći „proceduru premjeravanja zemlje“. No, učestalost proglašavanja „državne zemlje“ i površina zemlje koja je proglašena državnom u ovom razdoblju bili su mali u usporedbi s prošlošću. U razdoblju između 2003. i 2009. godine „državnom zemljom“ proglašeno je 5114 dunuma zemlje na Zapadnoj obali.


Pravni temelji
Nakon presude u slučaju Elon Moreh i vladine odluke da proširi kolonistička naselja početkom 1980-tih, Civilni odjel u Uredu državnog odvjetnika, koji je predvodila Plia Albeck, počeo je ispitivati mogućnost proglašavanja imovine na Zapadnoj obali „državnom zemljom“. […]

[…]

Izraelska proglašavanja zemlje „državnom“ nisu bila sastavni dio organiziranog procesa registriranja vlasničkih prava nad zemljom, kakva je bila praksa tijekom razdoblja britanskog mandata i jordanske vladavine na Zapadnoj obali. Izrael nije proveo skup i složen proces sređivanja zemljišnih knjiga, već je umjesto toga odlučio zauzeti što više zemlje za kolonistička naselja na način da je proglasi „državnom zemljom“. Rasprostranjena praksa proglašavanja zemlje na Zapadnoj obali „državnom“ bila je u suprotnosti s ključnim odredbama osmanskog zakonodavstva i sudskom praksom za vrijeme britanskog mandata, koji su obvezujući za Izrael. Bez manipulativnog tumačenja zakona od strane Ureda državnog odvjetnika, Izrael ne bi uspio steći kontrolu nad tako velikom površinom zemlje za izgradnju desetaka kolonističkih naselja.


Zaposjedanje privatne palestinske zemlje koja se nalazi uz „državnu zemlju“
Zaposjedanje „državne zemlje“ često je uključivalo otimanje zemlje koju je Izrael priznao kao zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu. Spiegelova baza podataka navodi najmanje 27 kolonističkih naselja s „odstupanjima u gradnji“ koja se protežu preko „državne zemlje“ na privatnu palestinsku zemlju. […] kolonističkim je naseljima dodijeljena privatna palestinska zemlja ili premjerena zemlja čije vlasništvo nije bilo utvrđeno. Zemlja je iskorištena za gradnju ili je uključena u jurisdikcijsko područje kolonističkih naselja. […]

[…] Iako su otkrivena odstupanja, od niti jednog kolonističkog naselja nije zatraženo da, zbog pogreške prilikom preuzimanja „državne zemlje“, vrati zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu njenim vlasnicima.

[…]


D. Izvlašćivanje „za javne potrebe“
Jordanski zemljišni zakon izrijekom navodi da država smije izvlastiti zemlju samo za javne potrebe. Obzirom da su javnost na Zapadnoj obali Palestinci, Izrael ovu mjeru ne koristi u velikoj mjeri. Iznimka je kolonističko naselje Ma'ale Adummim, uspostavljeno 1975. na 35 334 dunuma palestinske zemlje izvlaštene 1975. i 1977. godine. Ta zemlja čini 74% područja tog kolonističkog naselja.

Izrael je također ovu mjeru koristio za izgradnju infrastrukture, prvenstveno cesta koje povezuju kolonistička naselja međusobno i s Izraelom. Visoki sud pravde je ovaj potez odobrio nakon što je prihvatio državno stajalište da će ceste također služiti potrebama palestinske javnosti. Izrael je nedavno nastojao izvlastiti zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu u selu 'Ein Yabrud, kako bi dovršio izgradnju postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda u kolonističkom naselju Ofra. Početne faze izgradnje ovog postrojenja izvela je i financirala vlada, no bez građevinskih dozvola. Visoki sud je izdao privremeni nalog, a slučaj još nije riješen.

Izvlašćivanje zemlje za gradnju infrastrukture provodi se prema vojnoj naredbi izdanoj 1969, koja je ovlasti za izvlašćivanje prebacila na nadležne vlasti – ravnatelja Civilne uprave ili njegovog izaslanika. Ovom su naredbom ograničene odredbe jordanskog zemljišnog zakona, time što prema njoj više nije bilo nužno objavljivati odluke o izvlaštenju zemlje u tisku ili o tim odlukama obavijestiti vlasnike zemlje. Civilna uprava sada mora samo u svojim uredima u kolonističkom naselju Beit El i u regionalnim uredima za koordinaciju i vezu izvjesiti karte planiranih izvlaštenja.

Izrael je u Istočnom Jeruzalemu izvlastio oko 24 500 dunuma zemlje, uglavnom u privatnom palestinskom vlasništvu, odnosno 1/3 zemlje pripojene jeruzalemskom gradskom jurisdikcijskom području nakon 1967. Zemlja je izvlaštena u skladu s propisima britanskog mandata iz 1943. godine koji su ugrađeni u izraelsko zakonodavstvo, a koji imaju sličnosti s jordanskim zemljišnim zakonom u pogledu stjecanja zemlje „za javne potrebe“. Na toj je zemlji izgrađeno 12 četvrti, koje se prema međunarodnom pravu smatraju kolonističkim naseljima. Niti komadić te izvlaštene zemlje nije korišten za potrebe Palestinaca u Istočnom Jeruzalemu.


E. Aneksija zemlje u privatnom palestinskom vlasništvu
Tijekom druge polovice 1990-tih, nakon potpisivanja sporazuma iz Osla, područja većine kolonističkih naselja određena su i proširena „iz političkih razloga“ i „bez ikakve veze s urbanim potrebama postojećih zajednica,“ […]

Ovo je proširenje uključivalo velike površine zemlje koju Izrael priznaje kao zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu. Ta zemlja nije izvlaštena niti proglašena „državnom zemljom“. Međutim, njeno uključenje unutar granica područja kolonističkih naselja, a koje je cijelo definirano kao zatvorena vojna zona u koju se može ući samo s posebnim dozvolama, zapravo onemogućava pristup palestinskih zemljoposjednika njihovoj zemlji.

[…]

Površina zemlje u privatnom palestinskom vlasništvu koja se nalazi unutar područja kolonističkih naselja gotovo je jednake veličine kao i površina zemlje koju prekrivaju izgrađene površine u kolonističkim naseljima, koja je 2009. ukupno iznosila 55 479 dunuma. Prema podacima izraelske udruge Peace Now, koji se odnose na sve izraelske civilne entitete na Zapadnoj obali – kolonistička naselja, divlja kolonistička naselja i industrijske zone – zemlja u privatnom vlasništvu Palestinaca čini 32,4% zemlje pod kontrolom tih entiteta.

[…]


Ilegalna gradnja u kolonističkim naseljima
Unatoč tome što su svjesne i što su dokumentirale masovnu protuzakonitu izgradnju u kolonističkim naseljima, izraelske vlasti nisu poduzele nikakve stvarne napore kako bi je spriječile ili prisilile prekršitelje da poštuju zakon. Generalni direktor Odjela za kolonizaciju pri Svjetskoj cionističkoj organizaciji, jednom od tijela koje je vlada ovlastila da dodjeljuje zemlju kolonističkim naseljima i da u njima pokreće graditeljske projekte, je čak Sasson rekao da Odjel namjerno krši zakone o planiranju i gradnji koji se primjenjuju na Zapadnoj obali. Izjavio je da je praksa takva da se izgrade izraelske zajednice, da ih se utvrdi, te da se , samo nekoliko godina kasnije, legalizira izgradnja po odobrenim planovima. „To je način na koji radimo. Zar bismo prvo trebali planirati pet godina i zatim uspostaviti zajednicu?!“

[…]

Nezakonitom gradnjom u kolonističkim naseljima obuhvaćene su ogromne površine zemlje. Ona na primjer pokriva gotovo svo izgrađeno područje u svakom od slijedećih kolonističkih naselja: Itamar, Beit El, Hemdat, Yitav, Ofra, te u svim južnim četvrtima kolonističkog naselja Modi'in Illit. Nezakonito se gradilo i za institucije koje bi na Zapadnoj obali trebale provoditi zakon, poput vojske (četvrt pokretnih baraka u kolonističkom naselju Einav) i policije (pristupna cesta do sjedišta policije Judeje i Samarije na području E-1, u blizini kolonističkog naselja Ma'ale Adumim). Ogromnu većinu ove gradnje financirali su Ministarstvo graditeljstva i stanovanja, Ministarstvo obrane i Civilna uprava, te Odjel za kolonizaciju Svjetske cionističke organizacije.

[…]

Tablica 4: Površina kolonističkih naselja prema vlasništvu (u dunumima, te postocima u zagradama)

DODATNI LINKOVI:
Palestina/Izrael:
Israeli Border Policewoman as Stone-Cold Killer
A new expose of Israeli police brutality and torture exploded yesterday with reports that a member of a special Border Police unit, Shani Sivilia, had been accused of torturing a Palestinian boy in March 2010, by cocking and pretending to fire her pistol into his head at close range, all in response the ‘deadly’ act of his possessing three firecrackers. While the charges brought against her were shocking enough, even worse was the discovery by Israeli journalist, Ido Kenan, of her Facebook page, which is replete with the feverish product of what Ido cinematically calls “Dangerous Mind.”

Daniel Barenboim and orchestra perform Mozart in Gaza
Izraelski dirigent Daniel Barenboim s europskim orkestrom izveo Mozarta u Gazi (03. svibanj 2011.)
Slavni izraelski dirigent Daniel Barenboim je s orkestrom europskih glazbenika u utorak (3. svibnja) u centru al-Madha u Gazi, u znak solidarnosti s palestinskim stanovništvom pod blokadom, izveo 2 Mozartove kompozicije. Barenboim je na kratko u Gazu ušao kroz granični prijelaz s Egiptom i time prekršio izraelski zakon koji izraelskim državljanima zabranjuje da ulaze u Pojas Gaze. Daniel Barenboim je rođen u Argentini, a odrastao je u Izraelu, gdje ga neki smatraju kontroverznom osobom zbog promicanja glazbe Richarda Wagnera i glasne kritike izraelske politike na okupiranim palestinskim područjima. Barenboim je 2008. postao i počasni građanin palestinskih područja.

Michigan Peace Team : Visiting Bedouins in the Jordan Valley
After a short visit to Jericho we were met by a member of the Jordan Valley Solidarity Group who acted as a guide to help us understand the problems the Bedouin people are facing due to the military occupation of their ancient land and the ethnic cleansing tactics of the State of Israel. Two generations ago, there were 300,000 Palestinians living in the Jordan Valley. That number is now down to 56,000 – one sixth the population.

Dawn raid in Silwan takes five young men, one woman
6 Palestinaca uhićeno u zoru u Silwanu (02. svibanj 2011.)
Izraelske su snage u ponedjeljak u zoru uhitile 6 Palestinaca, uključujući 1 maloljetnika i 1 ženu, u četvrti Silwan u Istočnom Jeruzalemu.

Official: Israeli troops block villagers from crops
Izraelska vojska onemogućila mještanima pristup do njihovih polja (2. svibanj 2011.)
Izraelski su vojnici u ponedjeljak mještanima sela Al-Malih onemogućili pristup i rad na njihovim usjevima na tom području. Predsjednik selskog vijeća Aref Daraghmeh je novinarima rekao da su vojnici vojnim vozilima blokirali pristup mještana njihovim poljima, te da su uništili veliku količinu usjeva na tom području koje se nalazi u okolici grada Tubasa na sjeveru Zapadne obale. Daraghmeh je podsjetio da su vojnici i prošle godine uništavali usjeve na tom području.

Israel bans PFLP leader from Cairo meetings
Izrael onemogućio predstavniku Narodnog fronta za oslobođenje Palestine da sudjeluje na pregovorima u Kairu (02. svibanj 2011.)
Izraelske vlasti nisu čelniku Narodnog fronta za oslobođenje Palestine, Abdulu Rahimu Malouhu, dopustile da sa Zapadne obale otputuje na pregovore o nacionalnom jedinstvu koji su se u Kairu vodili između zavađenih palestinskih stranaka.

5 detained overnight by Israeli forces
Izraelske snage tijekom noći uhitile 5 Palestinaca (02. svibanj 2011.)
Izraelska je vojska tijekom noći uhitila 5 Palestinaca na Zapadnoj obali. Vojska tvrdi da se uhićeni nalaze na popisu „traženih osoba“ i da su odvedeni na ispitivanje.

Israel extends detention of Palestinian without charge or trial
Izrael produljio pritvor Palestincu kojeg od 2009. drži u administrativnom pritvoru (02. svibanj 2011.)
Izraelske su vlasti u ponedjeljak produljile administrativni pritvor 29-godišnjem Palestincu iz Gaze Raedu Abu Mughsibu, koji je 2003. godine osuđen na 6 godina zatvora. Nakon što je odslužio dosuđenu kaznu, Raed nije pušten na slobodu, već je zadržan u administrativnom pritvoru – bez suđenja i optužnice – u kojem se nalazi od 2009. Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem je dokumentirala tisuće slučajeva Palestinaca koje je Izrael stavio u administrativni pritvor „na dulja razdoblja, bez procesuiranja, bez da su bili obaviješteni o tome za što ih se optužuje, i bez da su njihovi odvjetnici mogli proučiti dokazni materijal“. Izraelska vojska Palestince može u administrativnom pritvoru držati 6 mjeseci, no pritvor se nakon toga može unedogled obnavljati. Palestinci u administrativnom pritvoru mogu provesti godine bez da saznaju za što ih se optužuje. Odvjetnici nisu upoznati s optužbama koje se stavljaju na teret njihovih klijenata, što potkopava mogućnost obrane. Izrael ovakvom uporabom administrativnog pritvora krši međunarodno pravo.

Oppressing West Bank Palestinian Children
Against adults and children alike, including women and girls, nothing is too brutal or extreme. For example, one 15-year old said he was stripped naked, forced into an extremely painful position, then burned by lit cigarettes to make him confess. Others are tortured to collaborate. A 10-year old said "They beat me on various parts of my body with plastic hoses. I had to have a surgical operation to have a platinum transplant in my arm. They kept me naked for a whole night, handcuffed and blindfolded; and I was not allowed to go to the toilet for two days!" According to the Palestinian Prisoners Club, 95% of children are tortured, 85% to confess under duress and sign Hebrew documents they can't read or understand. Israel brazenly violates international law, including in how they treat young children. In fact, harassing, intimidating, threatening, cuffing, shackling, abusing, torturing and denying due process breaches Fourth Geneva, the UN Torture Convention, and UN Convention on the Rights of the Child. They're inviolable legal standards Israel doesn't give a damn about when it comes to Palestinian Arabs. Why should they when international community leaders raise no accountability issues.

Palestinian reconciliation may lead to Israel's Palestinian separation
But recent events provide another opportunity to shout into the void of willful forgetfulness: Ever since January 1991, long before Hamas rose to power, long before the suicide bombings, even before the Oslo accords, Israel restricted the Palestinians' rights to travel between the Gaza Strip and the West Bank. That was when the "caging" of Gaza started, and this cage has gradually become more and more closed over time. In 1997, Israel forbade Gazans to enter the West bank via the Allenby Bridge. Why? Because ever since 1991, when the travel-ban system, misnamed the permits regime, was introduced and when students and businessmen, for example, were not permitted to drive the 70 kilometers that separate Gaza from Ramallah, they would leave from Rafah and enter the West Bank via Jordan. Starting in 2000, Israel declared that those Gazans who were in the West Bank were "illegal sojourners" if their travel permits had expired. As of 2010, the judicial military system defines them as "infiltrators" who face either arrest or expulsion. In 1996, it transpired that Israel, in violation of the Oslo accords, was not allowing the Palestinian Authority to change the ID addresses of Palestinians who had moved from Gaza to the cities of the West bank.