Nažalost zbog nedostatka vremena na blogu će biti preveden samo vrlo malen broj slučajeva iz ovog opsežnog izvještaja, koji i sam pokriva tek nekolicinu počinjenih zločina. Neki od slučajeva koje je istraživala Goldstoneova UN-ova misija već su bili opisani u izvještaju AI-a pa ih uglavnom, unatoč tome što ovaj izvještaj ima veću težinu i donosi i svoje stručno pravno mišljenje o prekršenim zakonima i počinjenim ratnim zločinima, neću ponavljati.
U ovom dijelu o pokolju palestinskih civila u ulici al-Fakhura i lažima izraelske vojske i vlasti po pitanju tog zločina.
(str. 185-198)
Poglavlje X
NESELEKTIVNI NAPADI IZRAELSKIH ORUŽANIH SNAGA KOJI SU REZULTIRALI GUBITKOM ŽIVOTA I RANJAVANJEM CIVILA
A. Granatiranje u ulici al-Fakhura od strane izraelskih oružanih snaga
651. 6. siječnja poslijepodne najmanje su 4 minobacačke granate, koje su ispalile izraelske oružane snage, eksplodirale u blizini križanja al-Fakhura na području al-Fakhura u izbjegličkom logoru Jabaliyah na sjeveru Pojasa Gaze.
652. Misija je u tri navrata ispitivala g. Muhammeda Fouada Abu Askara. U napadu su ubijeni njegov brat i 2 sina. Misija se također 2 puta sastala s preživjelim članovima obitelji al-Deeb. Misija je ispitala četvoricu muškaraca koji su u napadu izgubili članove svojih obitelji, ravnatelja UNRWA-inih prostorija koje su korištene kao sklonište za civile i nekoliko novinara koji su izvještavali o ovom događaju. Misija je također pregledala nekoliko izjava koje su organizacijama u Gazi dostavljene u obliku iskaza svjedoka. Misija je također u obzir uzela, u mjeri u kojoj je to bilo moguće, informacije o okolnostima napada koje su bile dostupne iz izraelskih izvora.
B. Činjenice o minobacačkom granatiranju izraelskih oružanih snaga
653. UNRWA je 5 siječnja 2009. otvorila osnovnu školu u ulici al-Fakhura kako bi se u njoj mogli skloniti civili koji su bježali s područja na koja su ušle izraelske oružane snage.
654. Misija je u 2 navrata razgovarala s ravnateljem skloništa o njegovom upravljanju. Ravnatelj je izjavio da je oko 90% ljudi koji su se tamo sklonili došlo izvan izbjegličkog logora Jabaliyah, uglavnom s područja al-Atatra. Objasnio je da je sklonište na njegovim ulazima čuvalo sigurnosno osoblje i da su sve osobe koje su u njega ušle registrirane imenom i pretražene kako bi se osiguralo da u prostorije ne bude unijeto nikakvo oružje.
655. UNRWA je Misiji potvrdila da su izraelske oružane snage bile u potpunosti svjesne da se škola koristi kao sklonište od 5. siječnja 2009. UNRWA-ini materijali pokazuju da se u skloništu u to vrijeme nalazilo 1368 osoba.
656. Oko 16 sati prije granatiranja koje je izvedeno poslije podne 6. siječnja 2009, izraelske su oružane snage već izvele najmanje jedan napad, u kojem je uništena kuća g. Abu Askara. Oko 1:45 sati ujutro 6. siječnja 2009. g. Abu Askar je primio telefonski poziv izraelskih oružanih snaga koje su mu savjetovale da sve ukućane evakuira iz kuće jer će ona biti uništena u zračnom udaru. U kući se nije nalazila samo njegova najbliža obitelj, već i velik broj članova njegove šire obitelji, ukupno oko 40 osoba. G. Abu Askar je brzo reagirao, nije evakuirao samo svoju širu obitelj, već je i susjede upozorio na predstojeći napad. Preživjeli članovi obitelji al-Deeb potvrđuju da ih je u to vrijeme g. Abu Askar obavijestio o pozivu koji je primio.
657. G. Abu Askar tvrdi da je kuću pogodio projektil ispaljen iz aviona F-16 oko 7 minuta nakon što je primljen telefonski poziv upozorenja. Nekoliko sati kasnije, oko 6 sati ujutro, g. Abu Askar se vratio na mjesto gdje se nalazila njegova kuća zajedno s drugim članovima svoje obitelji u nadi da će spasiti neke komade namještaja. Tamo je primijetio da nekoliko drugih kuća na tom području također izgleda kao da su pogođene u neko doba tijekom protekla 4 sata. Tijekom tog dana g. Abu Askar i članovi njegove obitelji poduzeli su različite korake kako bi se pripremili za selidbu obitelji u unajmljeni smještaj u blizini.
658. G. Abu Askar se nalazio na ulici oko 16 sati, kad je tamo palo nekoliko minobacačkih granata. Vjeruje da se u tom trenutku na ulici nalazilo oko 150 ljudi. Ravnatelj skloništa potvrdio je da je ulica ispred škole općenito bila prometna. Ulica je postala prometnija nego obično zbog velikog priljeva ljudi u potrazi za skloništem u školu. Neki su srodnici dolazili u školu kako bi posjetili svoju nedavno pristiglu rodbinu, a novi su ljudi stizali u potrazi za skloništem, uključujući zajedno sa svojim stvarima na magarećim zapregama.
659. Svjedoci tvrde da su sve eksplozije završile unutar vremena od 2 minute. Jedna je granata pala izravno u dvorište ispred kuće obitelji al-Deeb, gdje se okupila većina njenih članova. Preživjeli članovi obitelji koje je Misija intervjuirala objasnili su da je odmah na mjestu ubijeno 9 članova obitelji. Ziyad Samir al-Deeb u eksploziji je ostao bez obje noge. Preživjeli članovi obitelji i susjedi nosili su mrtve i ranjene jednog za drugim u bolnicu. Stigla su kola hitne pomoći, no većina žrtava prevezena je u privatnim automobilima. Alaa Deeb, kćer Mo'ina Deeba, odvezena je u bolnicu al-Shifa i zatim u Egipat, gdje je umrla od ozljeda koje je zadobila. Ukupno je poginulo 11 članova te obitelji, uključujući 4 žene i 4 djevojčice.
660. Osim granate koja je pala u dvorište kuće obitelji al-Deeb, na ulicu su pale još 3 granate. Granate su pogodile ukupno područje od nešto više od 100 metara. Misija ne može odrediti kojim su redoslijedom granate padale, no južnije od kuće al-Deeb na ulici al-Fakhura Misija je vidjela učinak druge granate, na udaljenosti od 45 metara, treća je granata pala još 50 metara južnije, a četvrta još 10 metara južnije.
661. Tri granate koje je Misija uspjela identificirati kao one koje su pale na različite dijelove ulice al-Fakhura ubile su najmanje 24 ljudi. Svjedoci procjenjuju da je u eksplozijama ranjeno još do 40 osoba. Misija nije bila u mogućnosti provjeriti ove brojke, no nakon što je pregledala mjesto incidenta i snimku, ne smatra da su brojevi preuveličani.
662. Među onima koji su odmah ubijeni bila su i 2 sina g. Abu Askara, Imad (13) i Khaled Abu Askar (19). Brat g. Abu Askara, Arafat, također je ubijen.
663. Ravnatelj UNRWA-inog skloništa u školi Misiji je potvrdio da su eksplozije oštetile dio školske zgrade koji gleda na ulicu al-Fakhura. Ranjeno je do 9 ljudi. Jedan je dječak od 16 godina, koji se sklonio u školi, ali je u trenutku napada bio na ulici, ubijen. Nitko unutar škole nije ubijen. Niti jedna granata nije izravno pogodila prostorije Ujedinjenih naroda, niti njihovu unutrašnjost niti vanjski prostor.
664. Svjedoci su opisali prizor kaosa i krvoprolića koji su prouzročile bombe. Rekli su da su ljudi u bolnice bili prevažani u privatnim automobilima zbog poteškoća da se u tom trenutku stupi u kontakt sa službama hitne pomoći, iako su neka kola hitne pomoći ipak stigla na mjesto događaja.
C. Izraelsko stajalište
665. Iz izraelskih službenih izjava proizlaze proturječni opisi događaja. Na početku je prihvaćeno da su izraelske snage pogodile UNRWA-inu školu, uz tvrdnju da se radilo o odgovoru na vatru koju je otvorio Hamas. Kasnije je tvrđeno da se Hamas nije nalazio u UNRWA-inoj školi, ali da su navodno njegovi pripadnici otvorili vatru s udaljenosti od 80 metara od škole. Izraelska je vlada na kraju tvrdila da su pripadnici Hamasa granatirali izraelske oružane snage oko sat vremena, otvarajući vatru svakih nekoliko minuta, sve dok izraelske oružane snage nisu identificirale njihovu lokaciju i uzvratile vatru, pri čemu je ubijeno nekoliko pripadnika Hamasa.
666. Izraelske su oružane snage 6. siječnja na svojoj web stranici objavile slijedeću izjavu:
„Početna istraga koju su provele snage koje su djelovale na području incidenta pokazuje da je na izraelske obrambene snage ispaljeno nekoliko minobacačkih granata iz unutrašnjosti škole u Jebaliyi. Snage su odgovorile na neprijateljsku vatru, uzvrativši minobacačkim granatiranjem njenog izvora.
Ovo nije prvi put da Hamas ispaljuje minobacačke granate i rakete iz škola, namjerno koristeći na taj način civile kao ljudske štitove u svojim terorističkim činovima protiv Izraela. To je već dokazano prije nekoliko mjeseci snimkom iz bespilotne letjelice koja prikazuje kako pripadnici naoružanih skupina ispaljuju rakete i minobacačke granate iz dvorišta jedne UNRWA-ine škole.
Ponovo naglašavamo da se ova obavijest temelji na početnoj istrazi.
Nakon istrage koja je provedena tijekom proteklih sat vremena utvrđeno je da se među ubijenima u školi u Jebaliyi nalaze Hamasovi teroristi i odred minobacačke bitnice koji je otvarao vatru na izraelske obrambene snage na tom području. Pripadnici Hamasa Immad Abu Iskar i Hassan Abu Iskar dvojica su identificiranih terorista koji su ubijeni.“
667. Daljnje izjave glasnogovornika premijera, ministarstva vanjskih poslova i izraelskih oružanih snaga su sve podržavale stajalište iznijeto u gore citiranoj izjavi. Glasnogovornik izraelskog premijera, g. Regev, u 2 je intervjua naglasio kako smatra da Hamas pokušava zataškati činjenicu da su izraelske oružane snage u tom napadu ubile više operativce, te da su 2 osobe, Imad i Hassan Abu Askar, „dobro poznati pripadnici Hamasovog vojnog stroja – dio mreže koja je zadužena za ispaljivanje raketa“.
668. Stajalište iznijeto 6. siječnja ponovljeno je 12. siječnja u izjavama za medije glasnogovornika izraelskih oružanih snaga.
669. List The Jerusalem Post 15. je i 19. veljače 2009. objavio članke u kojima je citiran pukovnik Moshe Levi iz izraelske Uprave za koordinaciju i veze (CLA). On je tvrdio da su priče o 40 ili više mrtvih u napadu rezultat iskrivljavanja istine i da su zapravo izraelske oružane snage ubile 12 osoba, uključujući 9 Hamasovih operativaca i 3 osobe koje nisu sudjelovale u borbama. U izvještaju od 19. veljače navode se imena 7 od 12 osoba za koje je Levi tvrdio da su ubijene. Također je napomenuo da snimka izraelskog nadzornog sustava pokazuje da je na mjesto događaja „donesen tek malen broj nosila za evakuaciju ljudi“.
670. Izraelske su oružane snage 22. travnja 2009. objavile rezultate svojih početnih istraga, u kojima se navodi potpuno drugačije stajalište od onog koje je ranije izraženo:
„Što se tiče UNRWA-ine škole u Jabaliyi, škole Fahoura, u istrazi je zaključeno da su izraelske obrambene snage odgovorile upotrijebivši minimalnu i razmjernu vatru i najpreciznije oružje koje im je bilo na raspolaganju. Hamas je takvu reakciju učinio nužnom, jer je ispaljivao minobacačke granate na izraelske snage s udaljenosti od 80 metara od škole. Također je zaključeno da su sve granate koje su ispalile izraelske obrambene snage pale izvan prostora škole.“
671. U srpnju 2009. izraelska je vlada tvrdila:
„Ubrzo nakon što je otkriven izvor vatre, odaslana je izviđačka jedinica kako bi potvrdila lokaciju. Oko 50 minuta od početka minobacačkog napada, 2 su nezavisna izvora unakrsno provjerila lokaciju minobacača. Tek nakon toga i nakon provjere sigurnosne margine od najmanje 50 metara između mete (tj. indentificiranog izvora minobacačke paljbe) i UNRWA-ine škole, snage su odgovorile na paljbu koja je i dalje bila u tijeku, upotrijebivši najpreciznije oružje koje im je bilo na raspolaganju –minobacače kalibra 120 mm“.
D. Ostali izvještaji
672. Misija je obavila 9 intervjua s osobama koje su bile prisute na ulici al-Fakhura, u dvorištu kuće obitelji al-Deeb ili u UNRWA-inoj školi. Niti jedan od svjedoka nije izjavio da je čuo bilokakvu pucnjavu prije nego su na ulicu pale minobacačke granate izraelskih oružanih snaga. S druge strane, Misija je svjesna da postoje najmanje 2 izvještaja koja navode da su lokalni mještani čuli takvu pucnjavu na tom području.
673. Misija primjećuje da izjava izraelskih oružanih snaga od 22. travnja nije navodila lokaciju s koje je dolazila Hamasova vatra, već je samo navela da je to bilo s udaljenosti od 80 metara. Misiji je teško shvatiti kako su izraelske oružane snage mogle doći do ovog zaključka bez da su istovremeno imale informaciju da su Hamasovi operativci minobacačke granate ispaljivali gotovo sat vremena. Misija smatra da ovi novi navodi nisu vjerodostojni. Ipak, Misija prihvaća, za potrebe ovog izvještaja, da je moguće da je došlo do otvaranja vatre u nekom obliku, koje je onda izazvalo odgovor izraelskih oružanih snaga.
674. Misiji se čini očito da je izraelska vlada svoje stajalište, koje opravdava napad na UNRWA-inu školu, sastavila zbog zgražanja i prosvjeda javnosti izazvanima početnim netočnim izvještajima koji su navodili da je pogođena škola. To je nastojanje uključivalo nekoliko izjava, naročito izjave g. Regeva i bojnice Leibovich koje su se pokazale netočnima.
675. Misija je upoznata s izjavom pukovnika Moshe Levija objavljenom u The Jerusalem Postu 15. veljače 2009. kojom se baca sumnja na broj poginulih i navodi da izraelski nadzorni sustav pokazuje tek nekoliko nosila koja su korištena za prijenos mrtvih i ranjenih. Ako je Izrael imao takvu mogućnost nadzora neposredno nakon granatiranja, tada je morao također moći vidjeti da su granate pogodile ulicu ispred škole, a ne unutrašnjost škole. Osim toga, ukoliko postoji snimka nadzornog sustava, vlada je, suočena s ozbiljnim navodima iz nekoliko izvora koji su nakon vojne operacije u Gazi optužili izraelske oružane snage, mogla objaviti tu snimku kako bi utvrdila istinitost svojih tvrdnji u pogledu ovog incidenta.
676. Konačno, Misija se osvrnula na opetovane tvrdnje izraelskih vlasti u pogledu identiteta ubijenih u ovim udarima. Izjava pukovnika Levija o 12 mrtvih, uključujući 9 militanata i 3 osobe koje nisu sudjelovale u borbama, predstavlja najdetaljniji pokušaj da se imenuju ubijeni. The Jerusalem Post je 19. veljače objavio 7 imena koja im je dostavila izraelska Uprava za koordinaciju i veze (CLA). Misija upozorava da Uprava za koordinaciju i veze nije dostavila nikakve informacije koje bi objasnile odakle dolaze informacije o poginulima. Niti jedno od 7 objavljenih imena ne odgovara imenima osoba za koje je Misija do sada utvrdila da su poginuli u tom napadu.
677. Stajalište kojem se priklonio pukovnik Levi iz Uprave za koordinaciju i veze je problematično obzirom na relativno nekompliciran slučaj obitelji al-Deeb, čijih je 9 članova poginulo odmah, a 2 kasnije. 4 među njima bile su žene, a 4 djeca. Već na temelju ovih brojki i relativne lakoće kojom su se ove žrtve mogle identificirati, Misija smatra da su tvrdnje Uprave za koordinaciju i veze o ukupnom broju i identitetu ubijenih u minobacačkom napadu izraelskih oružanih snaga nepouzdane. Čak i u slučaju da izraelske vlasti ispravno tvrde da je ubijeno 9 boraca, Misija smatra da su tvrdnje kako su ubijene samo 3 osobe koje nisu sudjelovale u borbama netočne.
678. Slijedeća tvrdnja koju su izraelski glasnogovornici ponovili nekoliko puta 6. i 7, te 12. siječnja bila je da u napadu nisu ubijeni samo militanti koji su ispaljivali rakete već i 2 viša Hamasova pripadnika, Imad Abu Askar i Hassan Abu Askar. Ponavljamo da se uglavnom u ovim ranim izjavama tvrdilo da su obojica ubijeni u UNRWA-inoj školi. Vidljivo je da sažetak početnih istraga izraelskih oružanih snaga ne ponavlja ovu tvrdnju.
679. Sada je jasno da, ukoliko su ikakvi Hamasovi operativci i ubijeni u tom izraelskom napadu, nisu ubijeni unutar prostora škole. Misiji je teško shvatiti kako je moguće da izraelske vlasti s takvom sigurnošću za samo nekoliko sati utvrde identitet dvojice Hamasovih operativaca koji su ubijeni, ali da ni tjedan dana kasnije nisu mogle utvrditi da navodna neprijateljska vatra nije dolazila iz škole i da izraelske oružane snage nisu pogodile školu.
680. Misija se uvjerila da su ubijena 3 člana obitelji Abu Askar: Imad (13), njegov brat Khaled (19) i njihov ujak Arafat (33). G. Mark Regev je ustvrdio da je Imad Abu Askar dobro poznati pripadnik Hamasovih militantnih operacija i od značaja za provođenje operacija ispaljivanja raketa. Bojnica Leibovich i satnik Rutland također su naveli Imada kao jednog od dvojice ubijenih operativaca.
681. Misija ne poriče mogućnost regrutiranja djece od strane palestinskih oružanih skupina. Međutim, u slučaju Imada Abu Askara, Misija je uvjerena da se nije radilo o Hamasovom operativcu. Osim što je njegov otac sve takve navode žestoko i, po mišljenju Misije, vjerodostojno odbacio, postoje još 2 naizgled važna čimbenika. Kao prvo, otkad je postalo jasno da je Imad bio dječak star 13 godina može se primijetiti da Izrael više nije komentirao navod o njegovim navodnim aktivnostima unutar Hamasa općenito ili navod da je baš taj dan kad je ubijen ispaljivao minobacačke granate na Izrael.
682. I drugo, izraelske su oružane snage izravno telefonom nazvale g. Abu Askara rano ujutro 6. siječnja i obavijestile ga da će njegova kuća svakog časa biti napadnuta. Da je Imad Abu Askar bio tako zloglasan i važan kako je Izrael tvrdio, unatoč njegovoj mladoj dobi, Misija pretpostavlja da bi izraelske vlasti znale gdje živi i, naročito, da živi baš u kući koju će uništiti. Krajnje je nevjerojatno da bi izraelske oružane snage, nakon što su identificirale kuću u kojoj žive Hamasovi militanti od nekog značaja, upozorile militante kako bi oni mogli pobjeći i tek nakon toga bombardirale kuću.
683. Koliko je Misija uspjela utvrditi, nema nikakvih naznaka da je bilo tko po imenu Hassan Abu Askar ubijen u napadima. Misija je primijetila da se u izraelskim izvještajima dvojica Hamasovih operativaca barem jednom navode kao braća. G. Abu Askar je potvrdio da ne postoji osoba s takvim imenom u njegovoj obitelji.
684. Čini se da su kratko nakon napada izraelske oružane snage primile neke informacije o tome kako su ubijena 2 brata iz obitelji Abu Askar. To i jest točno. Međutim, Misiji izgleda kao da je taj podatak svjesno iskrivljen. Braća su bili Imad i Khaled, a ne Imad i Hassan kako se tvrdilo. Jedan je bio 13-godišnji dječak, a drugi je imao 19 godina i nedavno se oženio. Sigurnost i specifičnost s kojima su izraelske vlasti govorile u tom trenutku, sada im otežavaju mogućnost da tvrde kako je jednostavno došlo do brkanja imena.
E. Činjenični nalazi
685. Činjenice koje je prikupila Misija pokazuju da su izraelske snage 6. siječnja 2009. oko 1:45 sati ujutro nazvale g. Abu Askara na fiksnu liniju u njegovoj kući, upozorile ga na predstojeći napad na njegovu kuću i zatim je uništile u zračnom udaru oko 7 minuta nakon poziva. Zahvaljujući upozorenju, g. Abu Askar je uspio spasiti svoj život i živote članova svoje obitelji. Misija smatra da izraelske snage u tom napadu nisu htjele ubiti g. Abu Askara niti članove njegove obitelji.
686. Oko 16 sati izraelske su snage ispalile najmanje 4 minobacačke granate. Jedna je pala u dvorište obitelji al-Deeb i odmah ubila 9 ljudi, dok ih je još 2 preminulo kasnije.
687. Ostale 3 granate pale su na ulicu al-Fakhura, na kojoj se u to vrijeme nalazilo mnogo ljudi, i ubile najmanje 24, a ranile 40 ljudi.
688. Misija prihvaća da je napad mogao biti odgovor na minobacački napad od strane palestinskih naoružanih skupina, ali smatra da je vjerodostojnost izraelskog stajališta umanjena nizom nekonzistentnosti i činjeničnih netočnosti.
F. Pravni nalazi
[...]
1. Pitanje vojne prednosti
[...]
694. [...] Misija zaključuje slijedeće:
(a) Vojna prednost koju je trebalo postići bilo je zaustavljanje navodne minobacačke paljbe koja je predstavljala opasnost za živote pripadnika izraelskih oružanih snaga;
(b) Čak i u slučaju da je netko ispaljivao minobacačke granate u blizini ulice al-Fakhura, izračun vojne prednosti morao se procijeniti imajući na umu vjerojatnost uspješnog ubijanja meta i opasnost od otvaranja vatre na ulicu punu civila u blizini skloništa s 1368 civila za koje su izraelske vlasti znale.
695. Misija priznaje da u nekim slučajevima odluke o proporcionalnosti napada predstavljaju istinske dileme za svaku vojsku. Misija ne vjeruje da se ovdje radi o takvom slučaju.
696. Misija ne tvrdi da su izraelske oružane snage trebale prihvatiti opasnost po svoje živote po svaku cijenu, no Misiji se čini da su u odgovaranju na tu opasnost imali mogućnost širokog izbora oružja koje bi znatno ograničilo opasnost za civile na tom području. Prema stajalištu koje je zauzela sama vlada, izraelske su snage imale punih 50 minuta vremena da odgovore na tu prijetnju – ili im je najmanje 50 minuta trebalo kako bi na nju odgovorile. Obzirom na brzine kojima su se mobilizirali helikopteri i borbeni zrakoplovi u kontekstu vojnih operacija u Gazi, Misija teško može povjerovati da su minobacači bili najpreciznije oružje koje je u to vrijeme bilo na raspolaganju. Radi se o gotovo sat vremena. Za ovu je odluku teško naći opravdanje.
697. Čini se da je izbor oružja – minobacača – bio bezobziran. Minobacači [...] ubijaju i sakate svakog tko se nalazi unutar udarne zone nakon detonacije i ne omogućuju razlikovanje između boraca i civila. Odluka da ih se upotrijebi na području punom civila predstavlja odluku za koju zapovjednik zna da će rezultirati smrću i ranjavanjem nekih od tih civila.
698. Čak i ako se može vjerovati sada predstavljenoj izraelskoj verziji događaja, Misija ne smatra da se odabir uporabe minobacača na prometnoj ulici na kojoj se nalazi oko 150 civila (da ne spominjemo one koji su se nalazili u školi) može opravdati. Misija ne smatra da bi u ovim okolnostima razumni zapovjednik napravio ovakav izbor.
699. Iz dostupnih činjenica Misija vjeruje da su prekršeni:
-- Dodatni protokol I, članci 57 (2) (a) (ii) i (iii) [...];
-- Urođeno pravo na život palestinskih civila koji su ubijeni u gore navedenim incidentima, arbitrarnim lišavanjem života u suprotnosti s člankom 6 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
700. Misija verzije koje su predstavile izraelske vlasti smatra nepouzdanima. Pomutnja oko toga što je pogođeno, netočni navodi o tome tko je točno pogođen i odakle su oružane skupine otvarale vatru, naznaka da su Izraelci pomoću nadzornog sustava gledali prizor, ali unatoč tome nisu mogli otkriti lokacije udara, sve to zajedno ostavlja dojam bilo duboke pomutnje bilo prikrivanja.
701. Što god na kraju bilo istina, Misija smatra da ispaljivanje najmanje 4 minobacačke granate u pokušaju da se ubije malen broj određenih pojedinaca u okruženju u kojem se velik broj civila bavio svakodnevnim poslom, a 1368 osoba utočište potražilo u obližnjoj školi, ne može udovoljiti kriterijima potrebnim da bi ga razumni zapovjednik odredio kao prihvatljiv gubitak života civila za ostvarenje željene vojne prednosti.
Nevezano - 1 link o Varšavskoj:
Više od 3/4 Zagrepčana protiv ustupanja Varšavske za projekt Hoto grupe
Čak 86 % Zagrepčana i Zagrepčanki podržava Pravo na grad i Zelenu akciju, a više od 3/4 ne podržava ustupanje Varšavske za projekt Hoto grupe za koji samo 26 % smatra da je od javnog interesa za Grad Zagreb.
Palestinac nosi ranjenu djevojčicu u bolnicu Shifa u gradu Gazi nakon izraelskog bombardiranja, 30. srpanj 2010. (AFP Photo)
