Prikazani su postovi s oznakom neselektivni napadi. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom neselektivni napadi. Prikaži sve postove

četvrtak, 5. kolovoza 2010.

Mnogo ranjenih u eksplozijama i izraelskim napadima na Gazu

Palestinac nosi ranjenu djevojčicu u bolnicu Shifa u gradu Gazi nakon izraelskog bombardiranja, 30. srpanj 2010. (AFP Photo)

Informacije iz izvještaja UPDATED: Scores injured in explosions, Israeli attacks on Gaza s Electronic Intifade od 03. kolovoza 2010, koji u cijelosti (i zajedno s linkovima na izvore) na engleskom možete pročitati na linku.

Jedan je pripadnik palestinskog pokreta otpora ubijen, a jedan ranjen rano u srijedu (4. kolovoza 2010.) ujutro istočno od Khan Younisa u okupiranom Pojasu Gaze. Ovaj napad uslijedio je nakon 5 dana izraelskog bombardiranja, palestinskog ispaljivanja raketa i drugih eksplozija u kojima su ranjeni desetci ljudi i ubijena 2 Palestinca, uključujući 1 čelnika vojnog krila Hamasa, te 1 jordanski civil.


U snažnoj eksploziji koja je odjeknula u izbjegličkom logoru Deir al-Balah na jugu okupiranog Pojasa Gaze u ponedjeljak 2. kolovoza ranjeni su desetci Palestinaca. Iako su palestinski mediji prvotno tvrdili da je eksplozija posljedica izraelskih napada, Palestinski centar za ljudska prava sada tvrdi da postoji sumnja da je eksploziju zapravo prouzrokovalo nešto u unutrašnjosti kuće koja je eksplodirala. Al-Jazeera je izvijestila da su spasilačke ekpipe morale kopati kroz ruševinu kako bi se probile do ranjenih civila. Zgrada koju je potresla eksplozija pripada višem Hamasovom dužnosniku Alai al-Danafu koji nije ubijen u eksploziji. Hamasovi su izvori Al-Jazeeri rekli da je kuću pogodio izraelski projektil, no izraelska je vojska zanijekala odgovornost, ustvrdivši da u to doba nije bilo nikakvih zračnih operacija. Palestinski centar za ljudska prava namjerava pokrenuti punu istragu ovog incidenta i objaviti nalaze svoje istrage.


Ovoj eksploziji prethodila su 3 uzastopna dana izraelskih zračnih napada u kojima su tijekom vikenda izraelski ratni zrakoplovi američke proizvodnje bombardirali brojna područja u Pojasu Gaze, šireći paniku i traumatizirajući stanovništvo koje se još nije oporavilo od bombardiranja i invazije 2008-2009, kada je u operaciji koju je izraelska vlada nazvala “Lijevano olovo”ubijeno više od 1400 Palestinaca i uništeno tisuće domova.


Izraelski dnevni list Haaretz je u ponedjeljak (2. kolovoza) objavio da je najmanje 5 raketa ispaljeno na luku Eilat u južnom Izraelu, no nije bilo dojava o ranjenima. Jedna od raketa pala je na jordanski grad Aqaba, gdje je ubijen 1, a ranjeno 4 jordanska civila. Iako je Izrael za raketiranje okrivio Hamasovu vladu u Gazi, jordanske sigurnosne službe tvrde da su rakete ispaljene ili iz egipatskog Sinaja ili iz južnog Jordana, a ne iz Gaze. Hamas, koji do sada nije izvodio operacije izvan Palestine, je energično zanijekao da ima bilo kakve veze s tim napadima.


Hamasovo oružano krilo poštuje obnovljeni jednostrani prekid vatre od 19. siječnja 2009, od okončanja izraelskih invazija. Hamas je također poštivao 6-mjesečni prekid vatre koji je dogovoren u Kairu u lipnju 2008. unatoč tome što Izrael nije ispunio svoje obveze da ublaži blokadu koju je nametnuo Gazi nakon što je Hamas pobijedio na izborima 2006. Dogovor o prekidu vatre je propao kad je Izrael izvansudski pogubio nekoliko pripadnika Hamasa u studenom 2008. nakon čega je uslijedila operacija “Lijevano olovo”.


Međutim, palestinske naoružane skupine u Pojasu Gaze – koje nisu povezane s Hamasom – preuzele su odgovornost za rakete ispaljene u petak i tijekom vikenda kad je Izrael pojačao zračne i kopnene napade.


U petak (30. srpnja) iz Pojasa Gaze je ispaljena raketa tipa Grad. Pogodila je stambenu zgradu u obližnjem izraelskom gradu Aškelonu, koji se nalazi sjeverno od granice s Gazom. Nekoliko sati kasnije, nekoliko je raketa palo na negevsku pustinju u Izraelu. Haaretz je 1. kolovoza objavio da nitko nije ranjen u raketiranjima.


Izrael je odgovarajući na ispaljene rakete u 23:30 sati u petak (30. srpnja) ispalio 2 projektila na područje u blizini predsjedničkog kompleksa u gradu Gazi. U napadu je ranjeno 19 Palestinaca, uključujući 16 policajaca, 2 žene i 1 dijete. Palestinski centar za ljudska prava je izvijestio da je za vrijeme zračnih napada u gradu Gazi izraelska vojska istovremeno napala i tunele na granici između Gaze i Egipta.


Oko sat vremena nakon napada na predsjednički kompleks i tunele, nešto poslije ponoći 31. srpnja, izraelski su ratni zrakoplovi ispalili nekoliko projektila na otvoreno područje u izbjegličkom logoru Nuseirat, zapadno od grada Gaze i izvansudski pogubili Issu Abdula Hadi al-Batrana, pripadnika vojnog krila Hamasa. U ranojutarnjim napadima ranjeno je 10 Palestinaca.


Al-Batran je već bio metom nekoliko pokušaja atentata izvedenih od strane izraelske vojske, a posljednji od tih pokušaja dogodio se tijekom izraelskih napada na Gazu krajem 2008/početkom 2009, 16. siječnja 2009, kada su izraelske snage bombardirale njegovu kuću i ubile njegovu ženu i 5 djece.


Istog jutra (31. srpnja 2010.), nekoliko sati kasnije, izraelski su snajperisti ranili 3 industrijska radnika u blizini sjevernog graničnog prijelaza Erez. Ranjeni radnici su prikupljali sirovine iz obližnje hrpe ostataka neke srušene građevine. Izraelska je vojska uz granicu s Izraelom u Pojasu Gaze odredila zonu od 67 četvornih kilometara u koju zabranjuje pristup Palestincima i redovito otvara vatru na Palestince koji pokušavaju obrađivati svoja polja ili prikupljati sirovine u blizini tog područja.


Kasnije istog tog dana, 31. srpnja, izraelske su zračne snage nastavile ispaljivati projektile na grad Gazu, pri čemu je oštećen jedan 6-katni poslovni centar. Uništeno je nekoliko ureda nevladinih organizacija, te ured Organizacije islamske konferencije u Gazi.


Palestinske naoružane skupine povezane sa salafijskim pokretom u Gazi ispalile su još jednu raketu na zapadni Negev u subotu (31. srpnja) navečer, tvrdeći da je to “odmazda za kontinuiranu izraelsku agresiju protiv palestinskog naroda”. Raketa je pogodila javnu zgradu i na njoj oštetila 2. kat koji se koristio kao dnevni boravak za osobe s posebnim potrebama.


Izraelski su ratni zrakoplovi u nedjelju (1. kolovoza) ispalili nekoliko projektila na poljoprivredna područja istočno od Khan Younisa i ponovo na područje tunela na granici između Gaze i Egipta.


Centar za ljudska prava Al-Mezan iz Gaze 2. je kolovoza međunarodnu zajednicu pozvao da “intervenira i osigura zaštitu civila i civilne imovine na okupiranim palestinskim područjima”. U Al-Mezanu su upozorili na mogućnost daljnje eskalacije sukoba i ustvrdili da šutnja međunarodne zajednice o posljednja 4 dana izraelskih smrtonosnih napada na Gazu samo ohrabruje Izrael da nastavi “nekažnjeno kršiti međunarodno pravo i ljudska prava”.




DODATNI LINKOVI:

Palestina/Izrael:

Collective punishment will not weaken Gaza's extremists

The intention was collective punishment, imposed partly in response to Hamas' political control of Gaza. Hamas won the 2006 elections in the whole of occupied Palestine and formed a national unity government with Fatah. America, Israel, and much of the international community then torpedoed that arrangement. It was all very well having elections – until the wrong side won. With the changes in the import controls on Gaza – there is now a list of what cannot be taken in, rather than of what can – more goods should arrive. But the ability to buy the jams, muesli, balsamic vinegar, and pots of lemon curd that I saw in an up-market Gazan supermarket will not do much for ordinary people, 80 percent of whom depend on emergency food rations. Moreover, ordinary Gazans cannot rebuild their homes and schools, because building materials remain proscribed, or are dribbled in only for United Nations projects. No raw materials, which would allow the revival of Gaza’s commerce and industry, are permitted. This is a central part of Israel’s policy, in flat defiance of international law and customary norms of civilized behavior. With chocolate and cardamom now allowed into Gaza, Israel is applying a “smarter” siege, which will keep Palestinians here isolated, poor, and aid-dependent, but not starving. ... Some in Israel, such as Foreign Minister Avigdor Lieberman, seem to want to cut off Gaza completely from the West Bank, in contravention of the Oslo accords (and the prospect of a two-state solution!), and push it in the direction of Egypt. But Gaza remains an integral part of Palestine – and a growing part. With its population increasing at 3.5 percent a year, the number of Gazans will double in about 15 years (the same timeframe in which the World Health Organization estimates that Gaza will run out of water for its population). What type of world will the children you see in such prodigious numbers in Gaza inherit? Will collective punishment make them moderate, law-abiding helots? History is not on the side of this immorality.


USS Liberty survivor: Death was possible on Gaza freedom flotilla

The USS Liberty was an electronic communication vessel for the US Navy, and Meadors served as its signalman. On June 8, 1967, the fourth day of the Six-Day War, Israeli sea and air forces attacked the ship in international waters off the Sinai Peninsula. As signalman, Meadors' job was to keep the US flag in clear sight for other vessels to be able to identify. Before the attack, he saw Israeli reconnaissance aircraft circle the Liberty over a dozen times. During the attack, he watched from the top deck as Israeli aircraft fired machine guns, dropped napalm, and knocked out the ship's life rafts and communications systems. ... The United States and Israeli governments both conducted inquiries into the Liberty incident and concluded that the attack occurred primarily because of mistaken identity. The IDF said it thought the Liberty was an Egyptian vessel. As compensation, the Israeli government paid millions of dollars to the families of the killed and wounded American sailors as well as for the physical damage to the Liberty. The Liberty incident remains the only maritime attack in which American forces were killed that was never investigated by the US Congress.

petak, 30. travnja 2010.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove Misije, 8. dio: Strateški ciljevi izraelskih vojnih operacija u Pojasu Gaze


O strateškim ciljevima izraelskih vojnih operaciji u Gazi iz XVI. poglavlja Goldstoneovog UN-ovog izvještaja o sukobu u Pojasu Gaze


XVI. CILJEVI I STRATEGIJA IZRAELSKIH VOJNIH OPERACIJA U GAZI

[...]


(str. 329-335)


B. Razvoj strateških ciljeva u izraelskom vojnom razmišljanju

1189. Izraelske operacije na okupiranom palestinskom području imale su neka konzistentna obilježja. Naročito uništavanje zgrada, uključujući kuća, predstavlja taktičku temu koja se stalno ponavlja. Specifična sredstva koja je Izrael koristio da bi postigao svoje vojne ciljeve na okupiranom palestinskom području i u Libanonu u više su navrata oštro kritizirana u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, naročito izraelski napadi na kuće. Vojne operacije od 27. prosinca do 18. siječnja nisu se dogodile u zrakopraznom prostoru, bilo što se tiče neposrednih uzroka u pogledu dinamike imeđu Hamasa i Izreala bilo vezano uz razvoj izraelskog vojnog razmišljanja o načinu kako najbolje opisati prirodu izraelskih vojnih ciljeva.


1190. Pregled dostupnih informacija otkriva da, dok su mnoge taktike ostale iste, novo je određivanje strateških ciljeva rezultiralo kvalitativnim pomicanjem od relativno fokusiranih operacija prema masovnom i namjernom uništavanju.


1191. U izraelskim operacijama u južnom Libanonu 2006, iz izraelskog je vojnog razmišljanja nastao koncept poznat kao doktrina Dahiya, kao rezultat pristupa koji je primjenjen na beirutsku četvrt tog imena. General bojnik Gadi Eisenkot, glavni zapovjednik izraelskog sjevernog vojnog zapovjedništva, izrazio je premisu te doktrine:

„Ono što se dogodilo u četvrti Dahiya u Beirutu 2006. dogodit će se u svakom selu iz kojeg bude otvarana vatra na Izrael. [...] Upotrijebit ćemo nerazmjernu silu protiv takvog sela i prouzročiti veliku štetu i razaranje u njemu. S našeg stajališta, ne radi se o civilnim selima, ona su vojne baze. [...] Ovo nije preporuka. Ovo je plan. A taj je plan odobren.“


1192. Nakon rata u južnom Libanonu 2006. čini se da je nekoliko viših bivših vojnih dužnosnika razvilo razmišljanje na kojem se temeljila strategija koju je opisao general Eisenkot. Umirovljeni general bojnik Giora Eiland je tvrdio da, u slučaju novog rata s Hezbolahom, cilj ne smije biti poraz Hezbolaha već „eliminacija libanonske vojske, razaranje nacionalne infrastrukture i intenzivna patnja među stanovništvom... Ozbiljna šteta nanesena republici Libanon, razaranje domova i infrastrukture i patnja stotina tisuća ljudi posljedice su koje mogu više od bilo čega drugoga utjecati na ponašanje Hezbolaha“.


1193. Ovim je mislima, objavljenim u listopadu 2008, mjesec dana prije prethodilo razmišljanje umirovljenog pukovnika Gabrijela Sibonija:


„Kad izbiju neprijateljstva, Izraelske obrambene snage će morati djelovati trenutačno, odlučno i nerazmjernom silom protiv neprijateljskih akcija i prijetnje koju neprijatelj predstavlja. Takva reakcija ima za cilj nanošenje štete i kažnjavanje u mjeri koja će zahtijevati dugotrajne i skupe procese obnove. Udar treba izvesti što je brže moguće, a prioritet nad potragom za raketnim bacačima mora imati oštećivanje imovine. Kažnjavanje mora biti usmjereno na one koji donose odluke i moćnu elitu... U Libanonu, napadi trebaju ciljati vojne sposobnosti Hezbolaha, ali i ekonomske interese i centre civilne moći koji podržavaju tu organizaciju. Štoviše, što je bliža povezanost između Hezbolaha i libanonske vlade, to više elemenata libanonske državne infrastrukture treba biti ciljano. Takva će rekacija stvoriti trajno sjećanje kod... libanonskih političkih čelnika, čime će se povećati izraelska moć odvraćanja od napada i smanjiti vjerojatnost od neprijateljstva protiv Izraela na dulji period. Istovremeno, Sirija, Hezbolah i Libanon će se biti prisiljeni posvetiti dugotrajnim i resursno intenzivnim programima obnove...


Ovaj se pristup može primjeniti i na Pojas Gaze. Tamo će se od Izraelskih obrambenih snaga tražiti da snažno udare protiv Hamasa i da se suzdrže od igranja mačke i miša u potrazi za bacačima raketa Qassam. Od Izraelskih obrambenih snaga ne treba očekivati da zaustave ispaljivanje raketa i projektila na izraelske domove putem napada na same bacače raketa, već nametanjem prekida vatre neprijatelju.“


1194. General Eisenkot je gore citirane riječi upotrijebio dok je bio u aktivnoj službi na višoj zapovjedničkoj poziciji i objasnio je da se ovdje ne radi o teorijskoj ideji nego o odobrenom planu. General bojnik Eiland, iako u mirovini, bio je osoba koja je dugo služila u izraelskoj vojsci. Pukovnik Siboni, iako ne tako visoki dužnosnik kao prethodna dvojica, svejedno je bio iskusni časnik koji je pisao o području za koje je stručnjak u publikaciji koju se smatra ozbiljnom.


1195. Misija ne mora razmatrati da li su izraelski vojni dužnosnici bili pod izravnim utjecajem ovih napisa. Ona može zaključiti iz pregleda činjenica na terenu u koje se sama osvjedočila da se ono što je bilo propisano kao najbolja strategija čini kao upravo ono što je u praksi i provedeno.



C. Službene izraelske izjave o ciljevima vojnih operacija u Gazi

1196. Misija je svjesna službenih izjava o ciljevima vojnih operacija:

„Operacija je bila ograničena na ono što su Izraelske obrambene snage smatrale nužnim kako bi postigle svoje ciljeve: zaustavljanje bombardiranja izraelskih civila uništavanjem i oštećivanjem aparata za ispaljivanje minobacačkih granata i raketa i njegove potporne infrastrukture, i jačanje sigurnosti južnog Izraela i njegovih stanovnika smanjenjem sposobnosti Hamasa i drugih terorističkih organizacija u Gazi da izvode buduće napade.“


1197. Izraelska vlada navodi da ovaj izraz njenih ciljeva nije širi od ciljeva koje je naveo NATO 1998. tijekom svoje kampanje u Saveznoj Republici Jugoslaviji.


1198. Misija ne komentira legalnost ili druga obilježja NATO-ovih akcija u Saveznoj Republici Jugoslaviji.



D. Strategija za postizanje ciljeva

1199. Pitanje od posebnog značaja za Misiju je konceptualizacija „potporne infrastrukture“. Ovaj je pojam prilično jasno naveden u izjavama generala Eisenkota iz 2006. i poduprt razmišljanjima citiranim od strane vojnih mislilaca koji ne služe u vojsci, ali su dobro obaviješteni.


1200. 6. siječnja 2009, tijekom vojnih operacija u Gazi, zamjenik premijera Eli Yishai je izjavio: „[Trebalo bi biti] moguće uništiti Gazu, tako da razumiju da se ne treba petljati s nama.“ Dodao je da je „ovo sjajna prilika da se unište tisuće kuća svih terorista, tako da ubuduće dva puta razmisle prije nego krenu ispaljivati rakete.“ „Nadam se da će operacija biti završena uz velika postignuća i potpunim uništenjem terorizma i Hamasa. Po mom mišljenju, trebalo bi ih sravniti sa zemljom, tako da će tisuće kuća, tunela i tvornica biti srušeno.“ Dodao je da ih „jačaju stanovnici juga, tako da će se operacija nastaviti dok [ne bude postignuto] totalno uništenje Hamasa“.


1201. 2. veljače 2009, po završetku vojnih operacija, Eli Yishai je nastavio: „Čak i ako rakete padaju na nenaseljeno područje ili u more, trebamo pogoditi njihovu infrastrukturu, i uništiti 100 domova za svaku ispaljenu raketu.“


1202. 13. siječnja 2009. izraelska je ministrica vanjskih poslova, Tzipi Livni, rekla:

„Dokazali smo Hamasu da su se stvari promijenile. Izrael nije zemlja na koju možete ispaljivati projektile bez da ona odgovori. Izrael je zemlja koja, kad na njene građane otvorite vatru, odgovara tako što podivlja – a to je dobra stvar.“


1203. Masovno uništavanje poslovnih prostora, poljoprivrednog zemljišta, farmi pilića i stambenih kuća treba shvatiti u kontekstu ovakvih izjava. Misija naročito primjećuje rasprostranjeno uništavanje koje se dogodilo tijekom dana koji su prethodili okončanju operacija. Čini se da je tijekom povlačenja uništeno možda na tisuće domova. Misija je na drugom mjestu u ovom izvještaju spominjala doktrinu „dana poslije“, kako je objašnjeno u svjedočenjima izraelskih vojnika, koja se bez većih problema uklapa u opći pristup masovnog nerazmjernog uništavanja.


1204. Koncept koji obuhvaća ono što čini potpornu infrastrukturu mora biti shvaćen ne samo u kontekstu vojnih operacija tijekom prosinca i siječnja, već u kontekstu postroživanja ograničenja na pristup robi i ljudima u i iz Pojasa Gaze, naročito od kad je Hamas zauzeo vlast. Misija ne prihvaća da se ta ograničenja mogu okarakterizirati prvenstveno kao pokušaj ograničavanja dotoka materijala naoružanim skupinama. Očekivani učinak, a Misija vjeruje da je to i primarna svrha, bio je stvoriti situaciju u kojoj bi život civilnom stanovništvu postao toliko nepodnošljiv da bi ono napustilo to područje (da je to moguće) ili svrgnulo Hamas s vlasti, kao i kolektivno kazniti civilno stanovništvo.


1205. Izraelska vlada je izjavila:

„Iako upravlja ministarstvima i vrši razne administrativne i tradicionalno vladine funkcije u Pojasu Gaze, Hamas je i dalje teroristička organizacija. Mnogi prividno civilni elementi Hamasovog režima zapravo su aktivne sastavnice njegovih terorističkih i vojnih nastojanja. Hamas ne odvaja svoje civilne od vojnih aktivnosti na način na koji bi to činila legitimna vlada. Umjesto toga, Hamas koristi aparate koji su pod njegovom kontrolom, uključujući kvazi-vladine institucije, kako bi promicao svoje terorističko djelovanje.“


1206. Određivanje vojnih ciljeva koje je Izrael nastojao pogoditi stoga je doista vrlo široko. Postoji naročito nejasnoća u pogledu koncepta promicanja „terorističkog djelovanja“: obzirom da Izrael tvrdi da ne postoji stvarna podjela između civilnih i vojnih aktivnosti i da Hamas smatra terorističkom organizacijom, čini se da se za bilo koga tko na bilo koji način podržava Hamas može smatrati da promiče njegovu terorističku djelatnost. Hamas je jasni pobjednik posljednjih izbora u Gazi. Za Misiju nije nevjerojatno da Izrael velike djelove civilnog stanovništva u Gazi smatra dijelom „potporne infrastrukture“.


1207. Neselektivan i nerazmjeran učinak ograničenja na kretanje roba i ljudi ukazuje da je, već od nekog trenutka u 2007. godini, Izrael utvrdio svoje stajalište o tome što predstavlja napad na potpornu infrastrukturu, a čini se da ona efektivno uključuje stanovništvo Pojasa Gaze.


1209. Izjava o ciljevima koja izrijekom priznaje namjerno ciljanje civlinih objekata kao dio izraelske strategije pripisuje se zamjeniku načelnika glavnog stožera general bojniku Danu Harelu. Dok su izraelske vojne operacije u Gazi bile u tijeku, general bojnik Harel je navodno na sastanku s lokalnim vlastima u južnom Izraelu izjavio:

„Ova je operacija drugačija od prethodnih. Postavili smo si visok cilj koji želimo postići. Ne gađamo samo teroriste i bacače raketa, nego i cijelu Hamasovu vladu i sva njegova krila. [...] Gađamo vladine zgrade, proizvodne tvornice, sigurnosna krila i drugo. Tražimo vladinu odgovornost od Hamasa i ne razlikujemo između različitih krila. Nakon ove operacije u Gazi neće ostati niti jedna Hamasova zgrada, i mi planiramo izmijeniti pravila igre.“



Zaključci

1209. Čini se da je izraelska vojna koncepcija o tome što je nužno učiniti u budućem ratu protiv Hamasa razvijena najkasnije 2006, za vrijeme sukoba u južnom Libanonu. Njeno je podrijetlo u vojnoj doktrini koja nerazmjerno uništavanje i maksimalno ometanje života mnogih ljudi smatra legitimnim sredstvima postizanja vojnih i političkih ciljeva.


1210. Kroz svoje preširoko određivanje „potporne infrastrukture“, izraelske su oružane snage nastojale odrediti raspon svojih aktivnosti koji je, po mišljenju Misije, bio tako zamišljen da neizbježno ima pogubne posljedice na civile u Pojasu Gaze.


1211. Izjave političkih i vojnih čelnika prije i za vrijeme vojnih operacija u Gazi ostavljaju malo prostora sumnji da su nerazmjerno uništavanje i nasilje nad civilima dio namjerne politike.


1212. U mjeri u kojoj izjave poput one g. Yishaija od 2. veljače 2009. navode da bi uništavanje civilnih objekata, u tom slučaju kuća, bilo opravdano kao odgovor na raketne napade („uništiti 100 domova za svaku ispaljenu raketu“), Misija smatra da je odmazda protiv civila u oružanim neprijateljstvima u suprotnosti s međunarodnim pravom. Čak i kad bi se takve akcije mogle smatrati zakonitom odmazdom, one ne udovoljavaju strogim nametnutim uvjetima, naročito stoga što su nerazmjerne, i krše temeljna ljudska prava i obveze humanitarnog karaktera. Napadi na civile ili civilna područja od strane jedne od strana u sukobu nikada ne mogu opravdati napade na civile i civilne objekte, poput domova, javnih i vjerskih zgrada ili škola, od strane druge strane u sukobu.



Ostali linkovi:

Nikola Vukobratović: Zločin, ideologija, historija

Činjenica smrti, dakle, nije sama po sebi determinirajuća. Zamislimo na primjer da se bombardiranje Dresdena ili Hirošime i Nagasakija kvalificira kao zločin liberalizma. Ili da smrti od gladi nazovemo liberalnim zločinom pošto je ekonomska liberalizacija dovodila (i dovodi) do smanjene dostupnosti hrane i gladi na određenim područjima.[3] Zašto takva kvalifikacija nije prihvatljiva? Još jedan istaknuti polemičar po pitanju ideoloških zločina, Žarko Puhovski, daje na to pitanje jednostavan odgovor: nije isto prosjaku ne dati sitniš na ulici, pa da on umre od gladi i ubiti tog prosjaka na ulici[4]. Dakako, ne bih htio ovdje utvrđivati točnost ili netočnost tog iskaza, nego pokušati odrediti pod kojim uvjetima je taj iskaz moguć. Unatoč tome što je krajnji rezultat isti (smrt prosjaka), iskaz je moguć jer funkcionira po logici prema kojoj se smrt kao posljedica dominantne ideologije tretira kao eksces, dok je smrt kao posljedica suparničke manifestacija biti iste te ideologije. ... Onaj sistem koji nam pomaže da razlikujemo smrt kao eksces i smrt kao zločin, očito ovisi o odnosima moći. Zločin tako postaje samo ona smrt koja se ne može opravdati, iz pozicija dominantne ideologije, razumije se. Ako je pitanje zločina doista samo pitanje što možemo ili ne možemo opravdati, onda je to prvoklasno političko, a ne znanstveno pitanje. Kako onda povjesničar može biti arbitar u onim raspravama koje kao temu imaju povijesna zbivanja, ali za koje svi znamo da odražavaju ideološke preferencije sugovornika? Nužno si moramo postaviti još opasnije pitanje - što se o tome može uopće reći? Koju poziciju historičar može zauzeti?


Ljetna škola - Yves Engler: Haiti – UN i NVO nova su oruđa neoimperijalizma

Iz kandži najdivljeg oblika plantažne ekonomije izdigao se vjerojatno najveći primjer oslobođenja u povijesti čovječanstva. Haićanska revolucija 1791.-1804. bila je istovremeno borba protiv ropstva, kolonijalizma i bjelačke nadmoći. Pobjedom nad francuskim, britanskim i španjolskim carstvima, dovela je do slobode za sve ljude neovisno o boji kože desetljećima prije nego što je ta ideja nastala u Europi i Sjevernoj Americi. Nažalost, povijest Haitija također pokazuje kako je glatko Europa (i Sjeverna Amerika) prešla iz formalnog kolonijalizma u neoimperijalizam. Iako je zemlja formalno "nezavisna" više od dva stoljeća, stranci već dugo utječu na državna pitanja. Kroz izolaciju, ekonomsko gušenje, ovisnost o vanjskom dugu, nasilničku diplomaciju, okupacije, diktature podržavane izvana, programe strukturne prilagodbe i "promociju demokracije" Haićanima nisu strani različiti oblici inozemne političke manipulacije. Nedavan primjer - izabrana vlada Jean-Bertrand Aristidea destabilizirana je i srušena 29. veljače 2004. od strane SAD-a, Francuske i Kanade, što je najavilo užasan val političke represije, kao i trenutnu UN-ovu okupaciju Haitija.


Jakovina: Vlada nema argumente protiv Josipovića

Na temelju vlastitog osobnog iskustva najobičnije građanke s neratnog područja dolazim do zaključka da u Hrvatskoj ne postoji osoba koja ne (po)zna(je) (za) barem jednog lažnog „branitelja“/pače „ratnog invalida“ i koja ne poznaje barem jednog hrvatskog dragovoljca kojeg su mafijaški šuško-tuđmanovski kradezeovci bez dogovora s vlastima u BiH slali ratovati u Bosnu.

"Josipović nije napravio ništa što mi već nismo znali, ili o tome govorili", objašnjava profesor Jakovina dodajući i da se Stipe Mesić dva put do sada ispričavao. "O podjelama Bosne i Hercegovine od strane Hrvatske imate žive svjedoke koji su sudjelovali u tim povjerenstvima i koji su o tome konačno i pisali." Nervozne akcije HDZ-a na priču o angažmanu Hrvatske u BiH ne doprinose suočavanju s prošlošću, a argumenti koje Vlada koristi protiv Josipovića ne drže vodu. "Reći da je izjava bila ispod razine Deklaracije o Domovinskom ratu, a Deklaracija se tu valjda postavlja kao nekakav nad-Ustav, Sveto Pismo, doista nije nikakav argument. Nikakav argument nije ni da je Sabor neke odluke nije donio. To ne bi ni na sudu prošlo, a kamo li što se tiče povijesne znanosti".

Iz komentara čitatelja: Za vrijeme osnivanja Herceg-Bosne svi smo na HRT-ovoj vremenskoj prognozi imali prilike gledati Hrvatsku i Hercegovinu obojanu istom bojom, s nekom jedva vidljivom crtom između.

ponedjeljak, 22. ožujka 2010.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 3. dio: Granatiranje u ulici al-Fakhura


Nažalost zbog nedostatka vremena na blogu će biti preveden samo vrlo malen broj slučajeva iz ovog opsežnog izvještaja, koji i sam pokriva tek nekolicinu počinjenih zločina. Neki od slučajeva koje je istraživala Goldstoneova UN-ova misija već su bili opisani u izvještaju AI-a pa ih uglavnom, unatoč tome što ovaj izvještaj ima veću težinu i donosi i svoje stručno pravno mišljenje o prekršenim zakonima i počinjenim ratnim zločinima, neću ponavljati.

U ovom dijelu o pokolju palestinskih civila u ulici al-Fakhura i lažima izraelske vojske i vlasti po pitanju tog zločina.


(str. 185-198)



Poglavlje X

NESELEKTIVNI NAPADI IZRAELSKIH ORUŽANIH SNAGA KOJI SU REZULTIRALI GUBITKOM ŽIVOTA I RANJAVANJEM CIVILA

A. Granatiranje u ulici al-Fakhura od strane izraelskih oružanih snaga
651. 6. siječnja poslijepodne najmanje su 4 minobacačke granate, koje su ispalile izraelske oružane snage, eksplodirale u blizini križanja al-Fakhura na području al-Fakhura u izbjegličkom logoru Jabaliyah na sjeveru Pojasa Gaze.

652. Misija je u tri navrata ispitivala g. Muhammeda Fouada Abu Askara. U napadu su ubijeni njegov brat i 2 sina. Misija se također 2 puta sastala s preživjelim članovima obitelji al-Deeb. Misija je ispitala četvoricu muškaraca koji su u napadu izgubili članove svojih obitelji, ravnatelja UNRWA-inih prostorija koje su korištene kao sklonište za civile i nekoliko novinara koji su izvještavali o ovom događaju. Misija je također pregledala nekoliko izjava koje su organizacijama u Gazi dostavljene u obliku iskaza svjedoka. Misija je također u obzir uzela, u mjeri u kojoj je to bilo moguće, informacije o okolnostima napada koje su bile dostupne iz izraelskih izvora.


B. Činjenice o minobacačkom granatiranju izraelskih oružanih snaga
653. UNRWA je 5 siječnja 2009. otvorila osnovnu školu u ulici al-Fakhura kako bi se u njoj mogli skloniti civili koji su bježali s područja na koja su ušle izraelske oružane snage.

654. Misija je u 2 navrata razgovarala s ravnateljem skloništa o njegovom upravljanju. Ravnatelj je izjavio da je oko 90% ljudi koji su se tamo sklonili došlo izvan izbjegličkog logora Jabaliyah, uglavnom s područja al-Atatra. Objasnio je da je sklonište na njegovim ulazima čuvalo sigurnosno osoblje i da su sve osobe koje su u njega ušle registrirane imenom i pretražene kako bi se osiguralo da u prostorije ne bude unijeto nikakvo oružje.


655. UNRWA je Misiji potvrdila da su izraelske oružane snage bile u potpunosti svjesne da se škola koristi kao sklonište od 5. siječnja 2009. UNRWA-ini materijali pokazuju da se u skloništu u to vrijeme nalazilo 1368 osoba.


656. Oko 16 sati prije granatiranja koje je izvedeno poslije podne 6. siječnja 2009, izraelske su oružane snage već izvele najmanje jedan napad, u kojem je uništena kuća g. Abu Askara. Oko 1:45 sati ujutro 6. siječnja 2009. g. Abu Askar je primio telefonski poziv izraelskih oružanih snaga koje su mu savjetovale da sve ukućane evakuira iz kuće jer će ona biti uništena u zračnom udaru. U kući se nije nalazila samo njegova najbliža obitelj, već i velik broj članova njegove šire obitelji, ukupno oko 40 osoba. G. Abu Askar je brzo reagirao, nije evakuirao samo svoju širu obitelj, već je i susjede upozorio na predstojeći napad. Preživjeli članovi obitelji al-Deeb potvrđuju da ih je u to vrijeme g. Abu Askar obavijestio o pozivu koji je primio.


657. G. Abu Askar tvrdi da je kuću pogodio projektil ispaljen iz aviona F-16 oko 7 minuta nakon što je primljen telefonski poziv upozorenja. Nekoliko sati kasnije, oko 6 sati ujutro, g. Abu Askar se vratio na mjesto gdje se nalazila njegova kuća zajedno s drugim članovima svoje obitelji u nadi da će spasiti neke komade namještaja. Tamo je primijetio da nekoliko drugih kuća na tom području također izgleda kao da su pogođene u neko doba tijekom protekla 4 sata. Tijekom tog dana g. Abu Askar i članovi njegove obitelji poduzeli su različite korake kako bi se pripremili za selidbu obitelji u unajmljeni smještaj u blizini.


658. G. Abu Askar se nalazio na ulici oko 16 sati, kad je tamo palo nekoliko minobacačkih granata. Vjeruje da se u tom trenutku na ulici nalazilo oko 150 ljudi. Ravnatelj skloništa potvrdio je da je ulica ispred škole općenito bila prometna. Ulica je postala prometnija nego obično zbog velikog priljeva ljudi u potrazi za skloništem u školu. Neki su srodnici dolazili u školu kako bi posjetili svoju nedavno pristiglu rodbinu, a novi su ljudi stizali u potrazi za skloništem, uključujući zajedno sa svojim stvarima na magarećim zapregama.


659. Svjedoci tvrde da su sve eksplozije završile unutar vremena od 2 minute. Jedna je granata pala izravno u dvorište ispred kuće obitelji al-Deeb, gdje se okupila većina njenih članova. Preživjeli članovi obitelji koje je Misija intervjuirala objasnili su da je odmah na mjestu ubijeno 9 članova obitelji. Ziyad Samir al-Deeb u eksploziji je ostao bez obje noge. Preživjeli članovi obitelji i susjedi nosili su mrtve i ranjene jednog za drugim u bolnicu. Stigla su kola hitne pomoći, no većina žrtava prevezena je u privatnim automobilima. Alaa Deeb, kćer Mo'ina Deeba, odvezena je u bolnicu al-Shifa i zatim u Egipat, gdje je umrla od ozljeda koje je zadobila. Ukupno je poginulo 11 članova te obitelji, uključujući 4 žene i 4 djevojčice.


660. Osim granate koja je pala u dvorište kuće obitelji al-Deeb, na ulicu su pale još 3 granate. Granate su pogodile ukupno područje od nešto više od 100 metara. Misija ne može odrediti kojim su redoslijedom granate padale, no južnije od kuće al-Deeb na ulici al-Fakhura Misija je vidjela učinak druge granate, na udaljenosti od 45 metara, treća je granata pala još 50 metara južnije, a četvrta još 10 metara južnije.


661. Tri granate koje je Misija uspjela identificirati kao one koje su pale na različite dijelove ulice al-Fakhura ubile su najmanje 24 ljudi. Svjedoci procjenjuju da je u eksplozijama ranjeno još do 40 osoba. Misija nije bila u mogućnosti provjeriti ove brojke, no nakon što je pregledala mjesto incidenta i snimku, ne smatra da su brojevi preuveličani.


662. Među onima koji su odmah ubijeni bila su i 2 sina g. Abu Askara, Imad (13) i Khaled Abu Askar (19). Brat g. Abu Askara, Arafat, također je ubijen.


663. Ravnatelj UNRWA-inog skloništa u školi Misiji je potvrdio da su eksplozije oštetile dio školske zgrade koji gleda na ulicu al-Fakhura. Ranjeno je do 9 ljudi. Jedan je dječak od 16 godina, koji se sklonio u školi, ali je u trenutku napada bio na ulici, ubijen. Nitko unutar škole nije ubijen. Niti jedna granata nije izravno pogodila prostorije Ujedinjenih naroda, niti njihovu unutrašnjost niti vanjski prostor.


664. Svjedoci su opisali prizor kaosa i krvoprolića koji su prouzročile bombe. Rekli su da su ljudi u bolnice bili prevažani u privatnim automobilima zbog poteškoća da se u tom trenutku stupi u kontakt sa službama hitne pomoći, iako su neka kola hitne pomoći ipak stigla na mjesto događaja.



C. Izraelsko stajalište
665. Iz izraelskih službenih izjava proizlaze proturječni opisi događaja. Na početku je prihvaćeno da su izraelske snage pogodile UNRWA-inu školu, uz tvrdnju da se radilo o odgovoru na vatru koju je otvorio Hamas. Kasnije je tvrđeno da se Hamas nije nalazio u UNRWA-inoj školi, ali da su navodno njegovi pripadnici otvorili vatru s udaljenosti od 80 metara od škole. Izraelska je vlada na kraju tvrdila da su pripadnici Hamasa granatirali izraelske oružane snage oko sat vremena, otvarajući vatru svakih nekoliko minuta, sve dok izraelske oružane snage nisu identificirale njihovu lokaciju i uzvratile vatru, pri čemu je ubijeno nekoliko pripadnika Hamasa.

666. Izraelske su oružane snage 6. siječnja na svojoj web stranici objavile slijedeću izjavu:

„Početna istraga koju su provele snage koje su djelovale na području incidenta pokazuje da je na izraelske obrambene snage ispaljeno nekoliko minobacačkih granata iz unutrašnjosti škole u Jebaliyi. Snage su odgovorile na neprijateljsku vatru, uzvrativši minobacačkim granatiranjem njenog izvora.

Ovo nije prvi put da Hamas ispaljuje minobacačke granate i rakete iz škola, namjerno koristeći na taj način civile kao ljudske štitove u svojim terorističkim činovima protiv Izraela. To je već dokazano prije nekoliko mjeseci snimkom iz bespilotne letjelice koja prikazuje kako pripadnici naoružanih skupina ispaljuju rakete i minobacačke granate iz dvorišta jedne UNRWA-ine škole.
Ponovo naglašavamo da se ova obavijest temelji na početnoj istrazi.
Nakon istrage koja je provedena tijekom proteklih sat vremena utvrđeno je da se među ubijenima u školi u Jebaliyi nalaze Hamasovi teroristi i odred minobacačke bitnice koji je otvarao vatru na izraelske obrambene snage na tom području. Pripadnici Hamasa Immad Abu Iskar i Hassan Abu Iskar dvojica su identificiranih terorista koji su ubijeni.“


667. Daljnje izjave glasnogovornika premijera, ministarstva vanjskih poslova i izraelskih oružanih snaga su sve podržavale stajalište iznijeto u gore citiranoj izjavi. Glasnogovornik izraelskog premijera, g. Regev, u 2 je intervjua naglasio kako smatra da Hamas pokušava zataškati činjenicu da su izraelske oružane snage u tom napadu ubile više operativce, te da su 2 osobe, Imad i Hassan Abu Askar, „dobro poznati pripadnici Hamasovog vojnog stroja – dio mreže koja je zadužena za ispaljivanje raketa“.


668. Stajalište iznijeto 6. siječnja ponovljeno je 12. siječnja u izjavama za medije glasnogovornika izraelskih oružanih snaga.


669. List The Jerusalem Post 15. je i 19. veljače 2009. objavio članke u kojima je citiran pukovnik Moshe Levi iz izraelske Uprave za koordinaciju i veze (CLA). On je tvrdio da su priče o 40 ili više mrtvih u napadu rezultat iskrivljavanja istine i da su zapravo izraelske oružane snage ubile 12 osoba, uključujući 9 Hamasovih operativaca i 3 osobe koje nisu sudjelovale u borbama. U izvještaju od 19. veljače navode se imena 7 od 12 osoba za koje je Levi tvrdio da su ubijene. Također je napomenuo da snimka izraelskog nadzornog sustava pokazuje da je na mjesto događaja „donesen tek malen broj nosila za evakuaciju ljudi“.


670. Izraelske su oružane snage 22. travnja 2009. objavile rezultate svojih početnih istraga, u kojima se navodi potpuno drugačije stajalište od onog koje je ranije izraženo:

„Što se tiče UNRWA-ine škole u Jabaliyi, škole Fahoura, u istrazi je zaključeno da su izraelske obrambene snage odgovorile upotrijebivši minimalnu i razmjernu vatru i najpreciznije oružje koje im je bilo na raspolaganju. Hamas je takvu reakciju učinio nužnom, jer je ispaljivao minobacačke granate na izraelske snage s udaljenosti od 80 metara od škole. Također je zaključeno da su sve granate koje su ispalile izraelske obrambene snage pale izvan prostora škole.“


671. U srpnju 2009. izraelska je vlada tvrdila:

„Ubrzo nakon što je otkriven izvor vatre, odaslana je izviđačka jedinica kako bi potvrdila lokaciju. Oko 50 minuta od početka minobacačkog napada, 2 su nezavisna izvora unakrsno provjerila lokaciju minobacača. Tek nakon toga i nakon provjere sigurnosne margine od najmanje 50 metara između mete (tj. indentificiranog izvora minobacačke paljbe) i UNRWA-ine škole, snage su odgovorile na paljbu koja je i dalje bila u tijeku, upotrijebivši najpreciznije oružje koje im je bilo na raspolaganju –minobacače kalibra 120 mm“.



D. Ostali izvještaji
672. Misija je obavila 9 intervjua s osobama koje su bile prisute na ulici al-Fakhura, u dvorištu kuće obitelji al-Deeb ili u UNRWA-inoj školi. Niti jedan od svjedoka nije izjavio da je čuo bilokakvu pucnjavu prije nego su na ulicu pale minobacačke granate izraelskih oružanih snaga. S druge strane, Misija je svjesna da postoje najmanje 2 izvještaja koja navode da su lokalni mještani čuli takvu pucnjavu na tom području.

673. Misija primjećuje da izjava izraelskih oružanih snaga od 22. travnja nije navodila lokaciju s koje je dolazila Hamasova vatra, već je samo navela da je to bilo s udaljenosti od 80 metara. Misiji je teško shvatiti kako su izraelske oružane snage mogle doći do ovog zaključka bez da su istovremeno imale informaciju da su Hamasovi operativci minobacačke granate ispaljivali gotovo sat vremena. Misija smatra da ovi novi navodi nisu vjerodostojni. Ipak, Misija prihvaća, za potrebe ovog izvještaja, da je moguće da je došlo do otvaranja vatre u nekom obliku, koje je onda izazvalo odgovor izraelskih oružanih snaga.


674. Misiji se čini očito da je izraelska vlada svoje stajalište, koje opravdava napad na UNRWA-inu školu, sastavila zbog zgražanja i prosvjeda javnosti izazvanima početnim netočnim izvještajima koji su navodili da je pogođena škola. To je nastojanje uključivalo nekoliko izjava, naročito izjave g. Regeva i bojnice Leibovich koje su se pokazale netočnima.


675. Misija je upoznata s izjavom pukovnika Moshe Levija objavljenom u The Jerusalem Postu 15. veljače 2009. kojom se baca sumnja na broj poginulih i navodi da izraelski nadzorni sustav pokazuje tek nekoliko nosila koja su korištena za prijenos mrtvih i ranjenih. Ako je Izrael imao takvu mogućnost nadzora neposredno nakon granatiranja, tada je morao također moći vidjeti da su granate pogodile ulicu ispred škole, a ne unutrašnjost škole. Osim toga, ukoliko postoji snimka nadzornog sustava, vlada je, suočena s ozbiljnim navodima iz nekoliko izvora koji su nakon vojne operacije u Gazi optužili izraelske oružane snage, mogla objaviti tu snimku kako bi utvrdila istinitost svojih tvrdnji u pogledu ovog incidenta.


676. Konačno, Misija se osvrnula na opetovane tvrdnje izraelskih vlasti u pogledu identiteta ubijenih u ovim udarima. Izjava pukovnika Levija o 12 mrtvih, uključujući 9 militanata i 3 osobe koje nisu sudjelovale u borbama, predstavlja najdetaljniji pokušaj da se imenuju ubijeni. The Jerusalem Post je 19. veljače objavio 7 imena koja im je dostavila izraelska Uprava za koordinaciju i veze (CLA). Misija upozorava da Uprava za koordinaciju i veze nije dostavila nikakve informacije koje bi objasnile odakle dolaze informacije o poginulima. Niti jedno od 7 objavljenih imena ne odgovara imenima osoba za koje je Misija do sada utvrdila da su poginuli u tom napadu.


677. Stajalište kojem se priklonio pukovnik Levi iz Uprave za koordinaciju i veze je problematično obzirom na relativno nekompliciran slučaj obitelji al-Deeb, čijih je 9 članova poginulo odmah, a 2 kasnije. 4 među njima bile su žene, a 4 djeca. Već na temelju ovih brojki i relativne lakoće kojom su se ove žrtve mogle identificirati, Misija smatra da su tvrdnje Uprave za koordinaciju i veze o ukupnom broju i identitetu ubijenih u minobacačkom napadu izraelskih oružanih snaga nepouzdane. Čak i u slučaju da izraelske vlasti ispravno tvrde da je ubijeno 9 boraca, Misija smatra da su tvrdnje kako su ubijene samo 3 osobe koje nisu sudjelovale u borbama netočne.


678. Slijedeća tvrdnja koju su izraelski glasnogovornici ponovili nekoliko puta 6. i 7, te 12. siječnja bila je da u napadu nisu ubijeni samo militanti koji su ispaljivali rakete već i 2 viša Hamasova pripadnika, Imad Abu Askar i Hassan Abu Askar. Ponavljamo da se uglavnom u ovim ranim izjavama tvrdilo da su obojica ubijeni u UNRWA-inoj školi. Vidljivo je da sažetak početnih istraga izraelskih oružanih snaga ne ponavlja ovu tvrdnju.


679. Sada je jasno da, ukoliko su ikakvi Hamasovi operativci i ubijeni u tom izraelskom napadu, nisu ubijeni unutar prostora škole. Misiji je teško shvatiti kako je moguće da izraelske vlasti s takvom sigurnošću za samo nekoliko sati utvrde identitet dvojice Hamasovih operativaca koji su ubijeni, ali da ni tjedan dana kasnije nisu mogle utvrditi da navodna neprijateljska vatra nije dolazila iz škole i da izraelske oružane snage nisu pogodile školu.


680. Misija se uvjerila da su ubijena 3 člana obitelji Abu Askar: Imad (13), njegov brat Khaled (19) i njihov ujak Arafat (33). G. Mark Regev je ustvrdio da je Imad Abu Askar dobro poznati pripadnik Hamasovih militantnih operacija i od značaja za provođenje operacija ispaljivanja raketa. Bojnica Leibovich i satnik Rutland također su naveli Imada kao jednog od dvojice ubijenih operativaca.


681. Misija ne poriče mogućnost regrutiranja djece od strane palestinskih oružanih skupina. Međutim, u slučaju Imada Abu Askara, Misija je uvjerena da se nije radilo o Hamasovom operativcu. Osim što je njegov otac sve takve navode žestoko i, po mišljenju Misije, vjerodostojno odbacio, postoje još 2 naizgled važna čimbenika. Kao prvo, otkad je postalo jasno da je Imad bio dječak star 13 godina može se primijetiti da Izrael više nije komentirao navod o njegovim navodnim aktivnostima unutar Hamasa općenito ili navod da je baš taj dan kad je ubijen ispaljivao minobacačke granate na Izrael.


682. I drugo, izraelske su oružane snage izravno telefonom nazvale g. Abu Askara rano ujutro 6. siječnja i obavijestile ga da će njegova kuća svakog časa biti napadnuta. Da je Imad Abu Askar bio tako zloglasan i važan kako je Izrael tvrdio, unatoč njegovoj mladoj dobi, Misija pretpostavlja da bi izraelske vlasti znale gdje živi i, naročito, da živi baš u kući koju će uništiti. Krajnje je nevjerojatno da bi izraelske oružane snage, nakon što su identificirale kuću u kojoj žive Hamasovi militanti od nekog značaja, upozorile militante kako bi oni mogli pobjeći i tek nakon toga bombardirale kuću.


683. Koliko je Misija uspjela utvrditi, nema nikakvih naznaka da je bilo tko po imenu Hassan Abu Askar ubijen u napadima. Misija je primijetila da se u izraelskim izvještajima dvojica Hamasovih operativaca barem jednom navode kao braća. G. Abu Askar je potvrdio da ne postoji osoba s takvim imenom u njegovoj obitelji.


684. Čini se da su kratko nakon napada izraelske oružane snage primile neke informacije o tome kako su ubijena 2 brata iz obitelji Abu Askar. To i jest točno. Međutim, Misiji izgleda kao da je taj podatak svjesno iskrivljen. Braća su bili Imad i Khaled, a ne Imad i Hassan kako se tvrdilo. Jedan je bio 13-godišnji dječak, a drugi je imao 19 godina i nedavno se oženio. Sigurnost i specifičnost s kojima su izraelske vlasti govorile u tom trenutku, sada im otežavaju mogućnost da tvrde kako je jednostavno došlo do brkanja imena.



E. Činjenični nalazi
685. Činjenice koje je prikupila Misija pokazuju da su izraelske snage 6. siječnja 2009. oko 1:45 sati ujutro nazvale g. Abu Askara na fiksnu liniju u njegovoj kući, upozorile ga na predstojeći napad na njegovu kuću i zatim je uništile u zračnom udaru oko 7 minuta nakon poziva. Zahvaljujući upozorenju, g. Abu Askar je uspio spasiti svoj život i živote članova svoje obitelji. Misija smatra da izraelske snage u tom napadu nisu htjele ubiti g. Abu Askara niti članove njegove obitelji.

686. Oko 16 sati izraelske su snage ispalile najmanje 4 minobacačke granate. Jedna je pala u dvorište obitelji al-Deeb i odmah ubila 9 ljudi, dok ih je još 2 preminulo kasnije.


687. Ostale 3 granate pale su na ulicu al-Fakhura, na kojoj se u to vrijeme nalazilo mnogo ljudi, i ubile najmanje 24, a ranile 40 ljudi.


688. Misija prihvaća da je napad mogao biti odgovor na minobacački napad od strane palestinskih naoružanih skupina, ali smatra da je vjerodostojnost izraelskog stajališta umanjena nizom nekonzistentnosti i činjeničnih netočnosti.



F. Pravni nalazi
[...]

1. Pitanje vojne prednosti
[...]

694. [...] Misija zaključuje slijedeće:

(a) Vojna prednost koju je trebalo postići bilo je zaustavljanje navodne minobacačke paljbe koja je predstavljala opasnost za živote pripadnika izraelskih oružanih snaga;

(b) Čak i u slučaju da je netko ispaljivao minobacačke granate u blizini ulice al-Fakhura, izračun vojne prednosti morao se procijeniti imajući na umu vjerojatnost uspješnog ubijanja meta i opasnost od otvaranja vatre na ulicu punu civila u blizini skloništa s 1368 civila za koje su izraelske vlasti znale.


695. Misija priznaje da u nekim slučajevima odluke o proporcionalnosti napada predstavljaju istinske dileme za svaku vojsku. Misija ne vjeruje da se ovdje radi o takvom slučaju.


696. Misija ne tvrdi da su izraelske oružane snage trebale prihvatiti opasnost po svoje živote po svaku cijenu, no Misiji se čini da su u odgovaranju na tu opasnost imali mogućnost širokog izbora oružja koje bi znatno ograničilo opasnost za civile na tom području. Prema stajalištu koje je zauzela sama vlada, izraelske su snage imale punih 50 minuta vremena da odgovore na tu prijetnju – ili im je najmanje 50 minuta trebalo kako bi na nju odgovorile. Obzirom na brzine kojima su se mobilizirali helikopteri i borbeni zrakoplovi u kontekstu vojnih operacija u Gazi, Misija teško može povjerovati da su minobacači bili najpreciznije oružje koje je u to vrijeme bilo na raspolaganju. Radi se o gotovo sat vremena. Za ovu je odluku teško naći opravdanje.


697. Čini se da je izbor oružja – minobacača – bio bezobziran. Minobacači [...] ubijaju i sakate svakog tko se nalazi unutar udarne zone nakon detonacije i ne omogućuju razlikovanje između boraca i civila. Odluka da ih se upotrijebi na području punom civila predstavlja odluku za koju zapovjednik zna da će rezultirati smrću i ranjavanjem nekih od tih civila.


698. Čak i ako se može vjerovati sada predstavljenoj izraelskoj verziji događaja, Misija ne smatra da se odabir uporabe minobacača na prometnoj ulici na kojoj se nalazi oko 150 civila (da ne spominjemo one koji su se nalazili u školi) može opravdati. Misija ne smatra da bi u ovim okolnostima razumni zapovjednik napravio ovakav izbor.


699. Iz dostupnih činjenica Misija vjeruje da su prekršeni:

-- Dodatni protokol I, članci 57 (2) (a) (ii) i (iii) [...];

-- Urođeno pravo na život palestinskih civila koji su ubijeni u gore navedenim incidentima, arbitrarnim lišavanjem života u suprotnosti s člankom 6 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.


700. Misija verzije koje su predstavile izraelske vlasti smatra nepouzdanima. Pomutnja oko toga što je pogođeno, netočni navodi o tome tko je točno pogođen i odakle su oružane skupine otvarale vatru, naznaka da su Izraelci pomoću nadzornog sustava gledali prizor, ali unatoč tome nisu mogli otkriti lokacije udara, sve to zajedno ostavlja dojam bilo duboke pomutnje bilo prikrivanja.


701. Što god na kraju bilo istina, Misija smatra da ispaljivanje najmanje 4 minobacačke granate u pokušaju da se ubije malen broj određenih pojedinaca u okruženju u kojem se velik broj civila bavio svakodnevnim poslom, a 1368 osoba utočište potražilo u obližnjoj školi, ne može udovoljiti kriterijima potrebnim da bi ga razumni zapovjednik odredio kao prihvatljiv gubitak života civila za ostvarenje željene vojne prednosti.



Nevezano - 1 link o Varšavskoj:

Više od 3/4 Zagrepčana protiv ustupanja Varšavske za projekt Hoto grupe

Čak 86 % Zagrepčana i Zagrepčanki podržava Pravo na grad i Zelenu akciju, a više od 3/4 ne podržava ustupanje Varšavske za projekt Hoto grupe za koji samo 26 % smatra da je od javnog interesa za Grad Zagreb.

petak, 23. listopada 2009.

Postupci palestinskih naoružanih skupina tijekom izraelske agresije na Gazu

raketa Qassam izložena u sderotskoj gradskoj vijećnici zajedno sa slikama mještana ubijenih u raketnim i drugim napadima

Informacije u postu iz 4. poglavlja izvještaja Amnesty Internationala o zločinima počinjenim tijekom izraelske agresije na Gazu: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION, koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na linku.


4. POSTUPCI PALESTINSKIH NAORUŽANIH SKUPINA
...

4.1 RAKETNI NAPADI
Između 27. prosinca 2008. i 18. siječnja 2009. oružano krilo Hamasa i druge palestinske naoružane skupine koje djeluju u Gazi svakodnevno su ispaljivale rakete i minobacačke granate na gradove i sela u južnom Izraelu, kao i protiv izraelskih vojnih položaja i patrola unutar Gaze i duž granice između Gaze i Izraela. Rakete ispaljene iz Gaze dosegle su gradove Ašdod i Berševu koji su od Gaze udaljeni do 40 km u smjeru sjevera i istoka.

Prema podacima izraelskih vlasti na Izrael je tijekom 22-dnevne operacije „Lijevano olovo“ pala 571 raketa i 205 minobacačkih granata, pri čemu je ubijeno 3 civila, a teško ozlijeđeno 4 osoba, umjereno 11, a lakše njih 167. Kod dodatnih 584 osoba napadi su prouzročili šok i anksiozni sindrom. Nekoliko je civilnih domova i drugih građevina oštećeno, jedan je objekt gotovo u potpunosti uništen.

Ukupno je 18 izraelskih civila, uključujući 4 djece, u Izraelu ubijeno raketama i minobacačkim granatama ispaljenim iz Pojasa Gaze od lipnja 2004, kada je u takvim napadima ubijena prva žrtva. Stotine su drugih civila ranjene, nekoliko vrlo teško. Iako velika većina tih raketa padne na nenaseljena područja, mnoge od njih pogodile su domove, poslovne prostore, škole, druge javne zgrade i vozila u i oko gradova i sela u južnom Izraelu. Tek je puka slučajnost da u većini slučajeva takvi napadi nisu rezultirali smrću ili ranjavanjem, a ubojiti potencijal tih projektila ne bi se trebao podcjenjivati. Povrh svega, stalna prijetnja predstojećih raketnih napada uzrok je straha i ometa život sve većem broju Izraelaca koji žive unutar dometa tih napada, a čiji broj doseže do milijun osoba.

Među raketama koje ispaljuju palestinske naoružane skupine su rakete Grad i Kaćuša (ruska generička imena), čiji je domet oko 35 km, zatim rakete Qassam (također generičko ime) koje su kućne izrade i kratkog dometa i minobacačke granate koje se također proizvode u Gazi. U svim se ovim slučajevima radi o nenavođenim projektilima koji se ne mogu usmjeriti prema određenim metama. Drugim riječima, ova oružja ne mogu se precizno naciljati na način da razlikuju između vojnih ciljeva i civilnih objekata kako to zahtijeva međunarodno humanitarno pravo. Stoga se u slučajevima u kojima su korištena ova oružja s ciljem da pogode vojne mete u Izraelu, ali su ona umjesto toga pogodila civilne objekte, radilo o neselektivnim napadima. U slučajevima kada su u raketnim napadima namjerno ciljani i pogođeni domovi, civilna infrastruktura ili civili, radilo se o izravnim napadima na civile ili civilne objekte. U oba se ova primjera radi o napadima koji predstavljaju ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava i ratne zločine ...

...

Bolnica Barzilai, u kojoj se liječila većina žrtava raketnih napada iz Gaze, i sama se nalazi na vatrenoj liniji. 27. veljače 2008. raketa je pala na područje bolnice, u blizini plohe za slijetanje helikoptera, ali srećom nije prouzročila nikakvu štetu. Krajem prosinca 2008, kad se raketiranje iz Gaze pojačalo tijekom operacije „Lijevano olovo“, u bolnici nisu imali drugog izbora nego da najnepokretnije pacijente i najnužnije odjele presele u podrum.

U drugom tjednu siječnja 2009. Dr. Ron Lobel, zamjenik ravnatelja bolnice, Amnesty Internationalu je rekao da se od početka operacije „Lijevano olovo“, koja je započela 2 tjedna ranije, u bolnici liječilo oko 250 ljudi, od kojih je oko polovica imala lakše tjelesne povrede, a drugi su patili od akutnog stresa, uključujući srčane udare, prerane porode trudnica i druge znakove emocionalne tjeskobe. U bolnici je također pružena pomoć ljudima koji su se ozlijedili dok su trčali u skloništa nakon što su čuli zvuk sirene. U isto se vrijeme u bolnici liječilo oko 50 vojnika koji su ranjeni tijekom vojne kampanje u Gazi.

...

... Većina raketa pala je na otvorena polja, na staklenike i voćnjake, no neke su prouzročile štetu na stambenim zgradama. Najmanje u jednoj prilici palestinska je raketa promašila svoju metu i pala unutar Pojasa Gaze te prouzročila štetu na skladištu Svjetskog programa za hranu (WPF) u blizini komercijalnog graničnog prijelaza Karni između Izraela i Gaze (prijelaz je zatvoren od 2007.). ...


4.1.2 ŠIRENJE KRUGA STRAHA
Granate su iz Gaze na i oko Sderota, grada koji broji oko 20 000 stanovnika i koji je od Gaze udaljen oko 1,5 km, te obližnja sela, počele padati 2001. godine. Uslijedile su rakete domaće izrade Qassam čiji je početni maksimalni domet bio 3-4 km, no one su s vremenom razvijene pa su do 2005. počele dosezati i 12 – 15 km.

Tijekom posljednjih godina rakete Qassam duljeg dometa koje se ispaljuju iz Gaze dosežu još dalje u Izrael, naročito do grada Aškelona, u kojem živi 120 000 ljudi i koji se nalazi oko 20 km sjeverno od Gaze. Iako je većina raketa Qassam početno padala uglavnom južno od tog grada i dalje od naseljenih područja, od početka 2008. rakete tipa Grad, koje se izgleda krijumčare u Gazu iz inozemstva, dosegle su centar i sjever Aškelona, kao i Netivot, koji se nalazi 20 km istočno od Gaze.

Posljednjih su godina tisuće građana Sderota, između 10 i 12 posto od ukupne populacije od oko 20 000, preselile u druge dijelove zemlje koji se nalaze izvan dometa raketnih napada. Raketni napadi također štete gospodarskoj situaciji u tom gradu, jer su mnoge tvrtke zbog njih morale zatvoriti svoje poslovne prostore. Mnogi bi drugi stanovnici napustili Sderot kad bi si to mogli omogućiti, ali ne mogu niti prodati niti iznajmiti svoje domove.

Djelatnici hitne pomoći i socijalni radnici prijavljuju rastuću pojavu anksioznosti i post-traumatskog stresnog poremećaja među djecom i odraslima. [Dalia Yossef iz centra Hossen, koji pruža psihološku podršku i rehabilitaciju mještanima Sderota:] „Djeca se boje spavati sama, biti sama, pa čak i otići na WC sama. Osjećaju da ih njihovi roditelji ne mogu zaštiti. Anksioznost i nesigurnost često se manifestiraju kao mokrenje u krevet. I njihovi su roditelji također anksiozni i frustrirani. ...“


4.1.3 RAZLOZI KOJE NAORUŽANE SKUPINE NAVODE KAO OPRAVDANJE ZA RAKETNE NAPADE
Sve palestinske naoružane skupine izvode raketne i minobacačke napade, ali s različitom učestalošću. Glave skupine su: Brigade 'Izz al-Din al-Qassam (Brigade Qassam), odnosno Hamasovo oružano krilo; Brigade Sarayat al-Quds (Brigade al-Quds), odnosno oružano krilo Islamskog džihada; Brigade Abu 'Ali Mustapha (AAMB), odnosno oružano krilo Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP); Brigade Nasser Salah al-Din, odnosno oružano krilo Odbora narodnog otpora (PRC); Brigade mučenika al-Akse (Brigade al-Akse), odnosno oružano krilo Fataha; i Demokratski front za oslobođenje Palestine (DFLP).

Naoružane skupine obično preuzimaju odgovornost za raketne i druge napade, no njihove je tvrdnje često teško provjeriti, jer različite skupine izgleda odvojeno preuzimaju odgovornost za iste napade, a povremeno i preuveličavaju broj i prirodu tih napada i njihovih rezultata.

Tijekom operacije „Lijevano olovo“ Hamasovo je oružano krilo preuzelo odgovornost za većinu raketnih napada na Izrael, navodeći na svojoj internetskoj stranici da su njegovi pripadnici ispalili 345 raketa Qassam, 213 raketa Grad i 402 minobacačke granate. S druge strane oružano krilo Narodnog fronta za oslobođenje Palestine preuzelo je odgovornost za ispaljivanje 177 raketa i 115 minobacačkih mina, oružano krilo Fataha za ispaljivanje 170 raketa i desetaka minobacačkih mina, a oružano krilo Islamskog džihada za 158 raketa i 77 minobacačkih mina.

Palestinska brojka od 1063 ispaljenih raketa znatno je viša od službene izraelske brojke od 776 raketa koje su pale na izraelski teritorij tijekom 22-dnevne operacije „Lijevano olovo“.

U svojim izjavama, čelnici i glasnogovornici političkih i vojnih krila Hamasa i drugih palestinskih skupina općenito tvrde da raketne napade na obližnje izraelske gradove i sela pokreću kao odgovor na ubijanje Palestinaca i druge napade od strane izraelskih snaga u Gazi ili na Zapadnoj obali ili kao odgovor na izraelsku blokadu Gaze. Povremeno kao razloge navode određene izraelske napade ili ubojstva njihovih čelnika ili boraca ili pak izraelske napade i druga kršenja ljudskih prava općenito.

...

... Palestinske skupine tvrde da nemaju drugo oružje, te da nemaju ni nikakvog drugog načina da dođu do preciznog oružja poput onog kakvim se koristi izraelska vojska. Također tvrde da su njihovi napadi odgovor na izraelske napade u kojima je ubijeno više od 1000 Palestinaca na svakog Izraelca ubijenog u palestinskim raketnim napadima.

Neki tvrde da napadi ciljaju izraelske vojne baze i položaje koji su smješteni u ili oko gradova i sela u južnom Izraelu, te da su izraelska sela oko Gaze većinom vojne baze. No, iako neke rakete pogađaju vojne mete, koje palestinske skupine smatraju strateški vrjednijima, ovaj argument je osporen zahvaljujući očitoj neselektivnoj prirodi takvih napada i činjenicom da gdje god rakete pogode ljude redovito se radi o civilima. Drugi pak glasnogovornici tvrde da su rakete rijetko kad ubojite i da je njihov glavni cilj „ometati“ normalan život u Izraelu tako dugo dok Izrael Palestincima onemogućava da vode normalne živote.

Sve su ove tvrdnje neprihvatljive sa stajališta međunarodnog humanitarnog prava. Bez obzira na to da li napadi doista rezultiraju civilnim žrtvama ili ne, oni predstavljaju kršenje međunarodnog prava, koje također zabranjuje napade kojima je cilj zastrašivanje civilnog stanovništva. Obrasci napada i izjave pripadnika i čelnika palestinskih skupina također upućuju na to da se oni ne ustručavaju pokretati napade usmjerene protiv civila i da u stvari takve napade izvode s namjerom da ubiju i rane izraelske civile. Takvi napadi predstavljaju ratne zločine.

...


4.2.2 IZRAELSKI NAVODI O UPORABI „LJUDSKIH ŠTITOVA“
...

Amnesty International nije pronašao dokaze da su Hamas ili druge palestinske skupine prekršile ratno pravo u onoj mjeri u kojoj su ih u više navrata za to optuživale izraelske vlasti. Amnesty International nije pronašao dokaze da su Hamas ili drugi borci usmjeravali kretanje civila s ciljem štićenja vojnih ciljeva od napada. Za razliku od toga, Amnesty International je utvrdio da su izraelske snage u nekoliko navrata tijekom operacije „Lijevano olovo“ prisiljavale palestinske civile da im služe kao „ljudski štitovi“. U svakom slučaju, međunarodno humanitarno pravo jasno određuje da uporaba „ljudskih štitova“ jedne strane ne oslobađa stranu koja napada od njenih pravnih obveza u pogledu civila.

...

U slučajevima civila ubijenih u izraelskim napadima koje je Amnesty International istraživao, žrtve se ne mogu objasniti kao posljedica prisustva boraca koji su se sklanjali među civilima, kako izraelska vojska to općenito tvrdi. U svim slučajevima koje je Amnesty International istražio, a u kojima su ubijene obitelji kad su izraelske snage njihove domove bombardirale iz zraka, na primjer, naoružane skupine niti jednu od pogođenih kuća nisu koristile za vojne aktivnosti. Slično tome, u slučajevima napada preciznim projektilima ili tenkovskim granatama u kojima su civili ubijeni u svojim domovima, u pogođenim se kućama nisu nalazili borci, a predstavnici Amnesty Internationala nisu pronašli znakove koji bi upućivali na to da su se u trenutku napada u njihovoj neposrednoj blizini odvijali bilo kakvi oružani sukobi ili druge vojne aktivnosti.

Iako se prisutnost Hamasovih i drugih boraca i oružja na civilnim područjima ne može poreći, ona sama po sebi ne predstavlja uvjerljiv dokaz namjere da se civili koriste kao „ljudski štitovi“. ...

Smještanje vojske i oružja u blizini civilnih područja također nije neuobičajeno u Izraelu. Glavni stožer izraelske vojske nalazi se u gusto naseljenom dijelu središta Tel Aviva. U Aškelonu, Sderotu, Berševi i drugim gradovima na jugu Izraela, kao i drugdje diljem zemlje, vojne se baze i druga postrojenja nalaze u ili oko naseljenih područja, uključujući kibuce i sela. Tijekom operacije „Lijevano olovo“ u blizini civilnih područja na jugu Izraela bilo je više izraelskih vojnih položaja i aktivnosti nego je to uobičajeno, a izraelske su snage svakodnevno s tih područja duž granice s Gazom pokretale topničke i druge napade na Gazu.

Iako smještanje boraca i različitog oružja u gradove i sela od strane Hamasa i Izraela samo po sebi ne predstavlja dokaz o uporabi „ljudskih štitova“, ono predstavlja kršenje njihove obveze da poduzmu sve potrebne mjere predostrožnosti s ciljem zaštite civila koji se nalaze na područjima pod njihovom kontrolom od opasnosti vojnih operacija „u najvećoj izvedivoj mjeri“, a naročito „izbjegavanje smještanja vojnih ciljeva unutar ili u blizini gusto naseljenih područja“. Bez obzira na sve to, izraelske snage i palestinski borci svo su vrijeme trajanja njihovih napada bili obvezni primjenjivati načelo razlikovanja vojnih od civilnih ciljeva i načelo proporcionalnosti, te poduzeti mjere predostrožnosti koje zahtjeva međunarodno humanitarno pravo.

...