O strateškim ciljevima izraelskih vojnih operaciji u Gazi iz XVI. poglavlja Goldstoneovog UN-ovog izvještaja o sukobu u Pojasu Gaze
XVI. CILJEVI I STRATEGIJA IZRAELSKIH VOJNIH OPERACIJA U GAZI
[...]
(str. 329-335)
B. Razvoj strateških ciljeva u izraelskom vojnom razmišljanju
1189. Izraelske operacije na okupiranom palestinskom području imale su neka konzistentna obilježja. Naročito uništavanje zgrada, uključujući kuća, predstavlja taktičku temu koja se stalno ponavlja. Specifična sredstva koja je Izrael koristio da bi postigao svoje vojne ciljeve na okupiranom palestinskom području i u Libanonu u više su navrata oštro kritizirana u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, naročito izraelski napadi na kuće. Vojne operacije od 27. prosinca do 18. siječnja nisu se dogodile u zrakopraznom prostoru, bilo što se tiče neposrednih uzroka u pogledu dinamike imeđu Hamasa i Izreala bilo vezano uz razvoj izraelskog vojnog razmišljanja o načinu kako najbolje opisati prirodu izraelskih vojnih ciljeva.
1190. Pregled dostupnih informacija otkriva da, dok su mnoge taktike ostale iste, novo je određivanje strateških ciljeva rezultiralo kvalitativnim pomicanjem od relativno fokusiranih operacija prema masovnom i namjernom uništavanju.
1191. U izraelskim operacijama u južnom Libanonu 2006, iz izraelskog je vojnog razmišljanja nastao koncept poznat kao doktrina Dahiya, kao rezultat pristupa koji je primjenjen na beirutsku četvrt tog imena. General bojnik Gadi Eisenkot, glavni zapovjednik izraelskog sjevernog vojnog zapovjedništva, izrazio je premisu te doktrine:
„Ono što se dogodilo u četvrti Dahiya u Beirutu 2006. dogodit će se u svakom selu iz kojeg bude otvarana vatra na Izrael. [...] Upotrijebit ćemo nerazmjernu silu protiv takvog sela i prouzročiti veliku štetu i razaranje u njemu. S našeg stajališta, ne radi se o civilnim selima, ona su vojne baze. [...] Ovo nije preporuka. Ovo je plan. A taj je plan odobren.“
1192. Nakon rata u južnom Libanonu 2006. čini se da je nekoliko viših bivših vojnih dužnosnika razvilo razmišljanje na kojem se temeljila strategija koju je opisao general Eisenkot. Umirovljeni general bojnik Giora Eiland je tvrdio da, u slučaju novog rata s Hezbolahom, cilj ne smije biti poraz Hezbolaha već „eliminacija libanonske vojske, razaranje nacionalne infrastrukture i intenzivna patnja među stanovništvom... Ozbiljna šteta nanesena republici Libanon, razaranje domova i infrastrukture i patnja stotina tisuća ljudi posljedice su koje mogu više od bilo čega drugoga utjecati na ponašanje Hezbolaha“.
1193. Ovim je mislima, objavljenim u listopadu 2008, mjesec dana prije prethodilo razmišljanje umirovljenog pukovnika Gabrijela Sibonija:
„Kad izbiju neprijateljstva, Izraelske obrambene snage će morati djelovati trenutačno, odlučno i nerazmjernom silom protiv neprijateljskih akcija i prijetnje koju neprijatelj predstavlja. Takva reakcija ima za cilj nanošenje štete i kažnjavanje u mjeri koja će zahtijevati dugotrajne i skupe procese obnove. Udar treba izvesti što je brže moguće, a prioritet nad potragom za raketnim bacačima mora imati oštećivanje imovine. Kažnjavanje mora biti usmjereno na one koji donose odluke i moćnu elitu... U Libanonu, napadi trebaju ciljati vojne sposobnosti Hezbolaha, ali i ekonomske interese i centre civilne moći koji podržavaju tu organizaciju. Štoviše, što je bliža povezanost između Hezbolaha i libanonske vlade, to više elemenata libanonske državne infrastrukture treba biti ciljano. Takva će rekacija stvoriti trajno sjećanje kod... libanonskih političkih čelnika, čime će se povećati izraelska moć odvraćanja od napada i smanjiti vjerojatnost od neprijateljstva protiv Izraela na dulji period. Istovremeno, Sirija, Hezbolah i Libanon će se biti prisiljeni posvetiti dugotrajnim i resursno intenzivnim programima obnove...
Ovaj se pristup može primjeniti i na Pojas Gaze. Tamo će se od Izraelskih obrambenih snaga tražiti da snažno udare protiv Hamasa i da se suzdrže od igranja mačke i miša u potrazi za bacačima raketa Qassam. Od Izraelskih obrambenih snaga ne treba očekivati da zaustave ispaljivanje raketa i projektila na izraelske domove putem napada na same bacače raketa, već nametanjem prekida vatre neprijatelju.“
1194. General Eisenkot je gore citirane riječi upotrijebio dok je bio u aktivnoj službi na višoj zapovjedničkoj poziciji i objasnio je da se ovdje ne radi o teorijskoj ideji nego o odobrenom planu. General bojnik Eiland, iako u mirovini, bio je osoba koja je dugo služila u izraelskoj vojsci. Pukovnik Siboni, iako ne tako visoki dužnosnik kao prethodna dvojica, svejedno je bio iskusni časnik koji je pisao o području za koje je stručnjak u publikaciji koju se smatra ozbiljnom.
1195. Misija ne mora razmatrati da li su izraelski vojni dužnosnici bili pod izravnim utjecajem ovih napisa. Ona može zaključiti iz pregleda činjenica na terenu u koje se sama osvjedočila da se ono što je bilo propisano kao najbolja strategija čini kao upravo ono što je u praksi i provedeno.
C. Službene izraelske izjave o ciljevima vojnih operacija u Gazi
1196. Misija je svjesna službenih izjava o ciljevima vojnih operacija:
„Operacija je bila ograničena na ono što su Izraelske obrambene snage smatrale nužnim kako bi postigle svoje ciljeve: zaustavljanje bombardiranja izraelskih civila uništavanjem i oštećivanjem aparata za ispaljivanje minobacačkih granata i raketa i njegove potporne infrastrukture, i jačanje sigurnosti južnog Izraela i njegovih stanovnika smanjenjem sposobnosti Hamasa i drugih terorističkih organizacija u Gazi da izvode buduće napade.“
1197. Izraelska vlada navodi da ovaj izraz njenih ciljeva nije širi od ciljeva koje je naveo NATO 1998. tijekom svoje kampanje u Saveznoj Republici Jugoslaviji.
1198. Misija ne komentira legalnost ili druga obilježja NATO-ovih akcija u Saveznoj Republici Jugoslaviji.
D. Strategija za postizanje ciljeva
1199. Pitanje od posebnog značaja za Misiju je konceptualizacija „potporne infrastrukture“. Ovaj je pojam prilično jasno naveden u izjavama generala Eisenkota iz 2006. i poduprt razmišljanjima citiranim od strane vojnih mislilaca koji ne služe u vojsci, ali su dobro obaviješteni.
1200. 6. siječnja 2009, tijekom vojnih operacija u Gazi, zamjenik premijera Eli Yishai je izjavio: „[Trebalo bi biti] moguće uništiti Gazu, tako da razumiju da se ne treba petljati s nama.“ Dodao je da je „ovo sjajna prilika da se unište tisuće kuća svih terorista, tako da ubuduće dva puta razmisle prije nego krenu ispaljivati rakete.“ „Nadam se da će operacija biti završena uz velika postignuća i potpunim uništenjem terorizma i Hamasa. Po mom mišljenju, trebalo bi ih sravniti sa zemljom, tako da će tisuće kuća, tunela i tvornica biti srušeno.“ Dodao je da ih „jačaju stanovnici juga, tako da će se operacija nastaviti dok [ne bude postignuto] totalno uništenje Hamasa“.
1201. 2. veljače 2009, po završetku vojnih operacija, Eli Yishai je nastavio: „Čak i ako rakete padaju na nenaseljeno područje ili u more, trebamo pogoditi njihovu infrastrukturu, i uništiti 100 domova za svaku ispaljenu raketu.“
1202. 13. siječnja 2009. izraelska je ministrica vanjskih poslova, Tzipi Livni, rekla:
„Dokazali smo Hamasu da su se stvari promijenile. Izrael nije zemlja na koju možete ispaljivati projektile bez da ona odgovori. Izrael je zemlja koja, kad na njene građane otvorite vatru, odgovara tako što podivlja – a to je dobra stvar.“
1203. Masovno uništavanje poslovnih prostora, poljoprivrednog zemljišta, farmi pilića i stambenih kuća treba shvatiti u kontekstu ovakvih izjava. Misija naročito primjećuje rasprostranjeno uništavanje koje se dogodilo tijekom dana koji su prethodili okončanju operacija. Čini se da je tijekom povlačenja uništeno možda na tisuće domova. Misija je na drugom mjestu u ovom izvještaju spominjala doktrinu „dana poslije“, kako je objašnjeno u svjedočenjima izraelskih vojnika, koja se bez većih problema uklapa u opći pristup masovnog nerazmjernog uništavanja.
1204. Koncept koji obuhvaća ono što čini potpornu infrastrukturu mora biti shvaćen ne samo u kontekstu vojnih operacija tijekom prosinca i siječnja, već u kontekstu postroživanja ograničenja na pristup robi i ljudima u i iz Pojasa Gaze, naročito od kad je Hamas zauzeo vlast. Misija ne prihvaća da se ta ograničenja mogu okarakterizirati prvenstveno kao pokušaj ograničavanja dotoka materijala naoružanim skupinama. Očekivani učinak, a Misija vjeruje da je to i primarna svrha, bio je stvoriti situaciju u kojoj bi život civilnom stanovništvu postao toliko nepodnošljiv da bi ono napustilo to područje (da je to moguće) ili svrgnulo Hamas s vlasti, kao i kolektivno kazniti civilno stanovništvo.
1205. Izraelska vlada je izjavila:
„Iako upravlja ministarstvima i vrši razne administrativne i tradicionalno vladine funkcije u Pojasu Gaze, Hamas je i dalje teroristička organizacija. Mnogi prividno civilni elementi Hamasovog režima zapravo su aktivne sastavnice njegovih terorističkih i vojnih nastojanja. Hamas ne odvaja svoje civilne od vojnih aktivnosti na način na koji bi to činila legitimna vlada. Umjesto toga, Hamas koristi aparate koji su pod njegovom kontrolom, uključujući kvazi-vladine institucije, kako bi promicao svoje terorističko djelovanje.“
1206. Određivanje vojnih ciljeva koje je Izrael nastojao pogoditi stoga je doista vrlo široko. Postoji naročito nejasnoća u pogledu koncepta promicanja „terorističkog djelovanja“: obzirom da Izrael tvrdi da ne postoji stvarna podjela između civilnih i vojnih aktivnosti i da Hamas smatra terorističkom organizacijom, čini se da se za bilo koga tko na bilo koji način podržava Hamas može smatrati da promiče njegovu terorističku djelatnost. Hamas je jasni pobjednik posljednjih izbora u Gazi. Za Misiju nije nevjerojatno da Izrael velike djelove civilnog stanovništva u Gazi smatra dijelom „potporne infrastrukture“.
1207. Neselektivan i nerazmjeran učinak ograničenja na kretanje roba i ljudi ukazuje da je, već od nekog trenutka u 2007. godini, Izrael utvrdio svoje stajalište o tome što predstavlja napad na potpornu infrastrukturu, a čini se da ona efektivno uključuje stanovništvo Pojasa Gaze.
1209. Izjava o ciljevima koja izrijekom priznaje namjerno ciljanje civlinih objekata kao dio izraelske strategije pripisuje se zamjeniku načelnika glavnog stožera general bojniku Danu Harelu. Dok su izraelske vojne operacije u Gazi bile u tijeku, general bojnik Harel je navodno na sastanku s lokalnim vlastima u južnom Izraelu izjavio:
„Ova je operacija drugačija od prethodnih. Postavili smo si visok cilj koji želimo postići. Ne gađamo samo teroriste i bacače raketa, nego i cijelu Hamasovu vladu i sva njegova krila. [...] Gađamo vladine zgrade, proizvodne tvornice, sigurnosna krila i drugo. Tražimo vladinu odgovornost od Hamasa i ne razlikujemo između različitih krila. Nakon ove operacije u Gazi neće ostati niti jedna Hamasova zgrada, i mi planiramo izmijeniti pravila igre.“
Zaključci
1209. Čini se da je izraelska vojna koncepcija o tome što je nužno učiniti u budućem ratu protiv Hamasa razvijena najkasnije 2006, za vrijeme sukoba u južnom Libanonu. Njeno je podrijetlo u vojnoj doktrini koja nerazmjerno uništavanje i maksimalno ometanje života mnogih ljudi smatra legitimnim sredstvima postizanja vojnih i političkih ciljeva.
1210. Kroz svoje preširoko određivanje „potporne infrastrukture“, izraelske su oružane snage nastojale odrediti raspon svojih aktivnosti koji je, po mišljenju Misije, bio tako zamišljen da neizbježno ima pogubne posljedice na civile u Pojasu Gaze.
1211. Izjave političkih i vojnih čelnika prije i za vrijeme vojnih operacija u Gazi ostavljaju malo prostora sumnji da su nerazmjerno uništavanje i nasilje nad civilima dio namjerne politike.
1212. U mjeri u kojoj izjave poput one g. Yishaija od 2. veljače 2009. navode da bi uništavanje civilnih objekata, u tom slučaju kuća, bilo opravdano kao odgovor na raketne napade („uništiti 100 domova za svaku ispaljenu raketu“), Misija smatra da je odmazda protiv civila u oružanim neprijateljstvima u suprotnosti s međunarodnim pravom. Čak i kad bi se takve akcije mogle smatrati zakonitom odmazdom, one ne udovoljavaju strogim nametnutim uvjetima, naročito stoga što su nerazmjerne, i krše temeljna ljudska prava i obveze humanitarnog karaktera. Napadi na civile ili civilna područja od strane jedne od strana u sukobu nikada ne mogu opravdati napade na civile i civilne objekte, poput domova, javnih i vjerskih zgrada ili škola, od strane druge strane u sukobu.
Ostali linkovi:
Nikola Vukobratović: Zločin, ideologija, historija
Činjenica smrti, dakle, nije sama po sebi determinirajuća. Zamislimo na primjer da se bombardiranje Dresdena ili Hirošime i Nagasakija kvalificira kao zločin liberalizma. Ili da smrti od gladi nazovemo liberalnim zločinom pošto je ekonomska liberalizacija dovodila (i dovodi) do smanjene dostupnosti hrane i gladi na određenim područjima.[3] Zašto takva kvalifikacija nije prihvatljiva? Još jedan istaknuti polemičar po pitanju ideoloških zločina, Žarko Puhovski, daje na to pitanje jednostavan odgovor: nije isto prosjaku ne dati sitniš na ulici, pa da on umre od gladi i ubiti tog prosjaka na ulici[4]. Dakako, ne bih htio ovdje utvrđivati točnost ili netočnost tog iskaza, nego pokušati odrediti pod kojim uvjetima je taj iskaz moguć. Unatoč tome što je krajnji rezultat isti (smrt prosjaka), iskaz je moguć jer funkcionira po logici prema kojoj se smrt kao posljedica dominantne ideologije tretira kao eksces, dok je smrt kao posljedica suparničke manifestacija biti iste te ideologije. ... Onaj sistem koji nam pomaže da razlikujemo smrt kao eksces i smrt kao zločin, očito ovisi o odnosima moći. Zločin tako postaje samo ona smrt koja se ne može opravdati, iz pozicija dominantne ideologije, razumije se. Ako je pitanje zločina doista samo pitanje što možemo ili ne možemo opravdati, onda je to prvoklasno političko, a ne znanstveno pitanje. Kako onda povjesničar može biti arbitar u onim raspravama koje kao temu imaju povijesna zbivanja, ali za koje svi znamo da odražavaju ideološke preferencije sugovornika? Nužno si moramo postaviti još opasnije pitanje - što se o tome može uopće reći? Koju poziciju historičar može zauzeti?
Ljetna škola - Yves Engler: Haiti – UN i NVO nova su oruđa neoimperijalizma
Iz kandži najdivljeg oblika plantažne ekonomije izdigao se vjerojatno najveći primjer oslobođenja u povijesti čovječanstva. Haićanska revolucija 1791.-1804. bila je istovremeno borba protiv ropstva, kolonijalizma i bjelačke nadmoći. Pobjedom nad francuskim, britanskim i španjolskim carstvima, dovela je do slobode za sve ljude neovisno o boji kože desetljećima prije nego što je ta ideja nastala u Europi i Sjevernoj Americi. Nažalost, povijest Haitija također pokazuje kako je glatko Europa (i Sjeverna Amerika) prešla iz formalnog kolonijalizma u neoimperijalizam. Iako je zemlja formalno "nezavisna" više od dva stoljeća, stranci već dugo utječu na državna pitanja. Kroz izolaciju, ekonomsko gušenje, ovisnost o vanjskom dugu, nasilničku diplomaciju, okupacije, diktature podržavane izvana, programe strukturne prilagodbe i "promociju demokracije" Haićanima nisu strani različiti oblici inozemne političke manipulacije. Nedavan primjer - izabrana vlada Jean-Bertrand Aristidea destabilizirana je i srušena 29. veljače 2004. od strane SAD-a, Francuske i Kanade, što je najavilo užasan val političke represije, kao i trenutnu UN-ovu okupaciju Haitija.
Jakovina: Vlada nema argumente protiv Josipovića
Na temelju vlastitog osobnog iskustva najobičnije građanke s neratnog područja dolazim do zaključka da u Hrvatskoj ne postoji osoba koja ne (po)zna(je) (za) barem jednog lažnog „branitelja“/pače „ratnog invalida“ i koja ne poznaje barem jednog hrvatskog dragovoljca kojeg su mafijaški šuško-tuđmanovski kradezeovci bez dogovora s vlastima u BiH slali ratovati u Bosnu.
"Josipović nije napravio ništa što mi već nismo znali, ili o tome govorili", objašnjava profesor Jakovina dodajući i da se Stipe Mesić dva put do sada ispričavao. "O podjelama Bosne i Hercegovine od strane Hrvatske imate žive svjedoke koji su sudjelovali u tim povjerenstvima i koji su o tome konačno i pisali." Nervozne akcije HDZ-a na priču o angažmanu Hrvatske u BiH ne doprinose suočavanju s prošlošću, a argumenti koje Vlada koristi protiv Josipovića ne drže vodu. "Reći da je izjava bila ispod razine Deklaracije o Domovinskom ratu, a Deklaracija se tu valjda postavlja kao nekakav nad-Ustav, Sveto Pismo, doista nije nikakav argument. Nikakav argument nije ni da je Sabor neke odluke nije donio. To ne bi ni na sudu prošlo, a kamo li što se tiče povijesne znanosti".
Iz komentara čitatelja: Za vrijeme osnivanja Herceg-Bosne svi smo na HRT-ovoj vremenskoj prognozi imali prilike gledati Hrvatsku i Hercegovinu obojanu istom bojom, s nekom jedva vidljivom crtom između.
