skip to main |
skip to sidebar
Izraelske okupacijske snage su danas napale i otele brod SPIRIT OF HUMANITY Free Gaza Movementa i 21 aktivista za ljudska prava i novinara iz 11 zemalja, uključujući nobelovku Mairead Maguire i bivšu zastupnicu u američkom kongresu Cynthiju McKinney.Brod, koji je u Pojas Gaze išao radi humanitarne misije,nije se u trenutku napada i otmice nalazio u izraelskim vodama. McKinney je upozorila da je Izrael napadom na brod prekršio međunarodne zakone i pozvala međunarodnu zajednicu da zatraži oslobađanje aktivista i broda kako bi oni mogli nastaviti svoje putovanje. Nenaoružani civilni brod je u Pojas Gaze prevozio dječje igračke, lijekove i građevinske materijale i ni u jednom trenutku putovanja se nije približio izraelskim vodama, a prije polaska pregledale su ga ciparske službe.Izgubljen je kontakt s otetim aktivistima i novinarima, ali su angažirani odvjetnici koji rade na njihovom oslobađanju.
Više informacija, popis putnika i kontaktne podatke dužnosnika od kojih možete zatražiti hitno i bezuvjetno puštanje na slobodu otetih nenaoružanih humanitaraca, te prosvjedovati protiv izraelskog napada na humanitarni brod i kršenja međunarodnog prava pronađite na linku.Također, pozivamo medije da ne ignoriraju, nego objave ovaj incident izraelskog kršenja međunarodnog prava.Više informacija: Free Gaza Movement
Malo sam zapela u poslu i u jednoj studiji o izraelskom aparthejdu iz koje namjeravam prevesti neke dijelove. U međuvremenu evo nekoliko linkova i jedna, a kakva bi drugo bila nego, loša vijest:Israeli forces kill Palestinian demonstrator in Ni'linIzraelske snage ubile palestinskog prosvjednika u Ni'linuIzraelske su snage u petak, 05. lipnja 2009. u 14:50 ubile palestinskog prosvjednika Yousefa Akila Sroura (36)u selu Ni'lin na Zapadnoj obali. Prosvjednik je ubijen pravim 0.22 kalibarskim streljivom. Yousef Akil Srour je peti Palestinac kojeg je izraelska vojska ubila u Ni'linu tijekom prosvjeda protiv otimačine zemlje za izgradnju Zida koji služi za ilegalnu izraelsku aneksiju okupiranih palestinskih područja.Izraelski su vojnici tijekom istog prosvjeda ranili jednog 15-godišnjeg dječaka koji je potom prevezen u bolnicu Sheikh Zayed u Ramalli. Isti je dan ranjeno još 3 drugih prosvjednika, također s 0.22 kalibarskim bojevim streljivom. Tijekom prosvjeda u selu Ni'lin, izraelska je vojska do 05. lipnja 2009. bojevim streljivom ranila 35 ljudi. Jedan je ranjeni međunarodni aktivist još uvijek u kritičnom stanju nakon što je ranjen u Ni'linu od strane izraelske vojske.29. lipnja 2008. izraelska je vojska bojevim 5.56 kalibarskim streljivom u čelo pogodila i ubila Ahmeda Mousu (10).30. lipnja 2008. izraelska je vojska Yousefa Amiru (17) pogodila dvama gumom presvučenim čeličnim metcima u glavu. Yousef je umro 5 dana kasnije u bolnici u Ramalli.28. prosinca 2008. izraelske su snage bojevim streljivom kalibra 5.56 mm pogodile u leđa i ubile Arafata Rateba Khawajea (22).28. prosinca 2008. Izraelske su snage Mohammeda Khawajea (20) pogodile bojevim streljivom kalibra 5.56 mm u glavu. Mohammed je umro 3 dana kasnije u bolnici u Ramalli.13. ožujka 2009. izraelske su snage američkog državljana Tristana Andersona (37) pogodile projektilom suzavca. Tristan je još uvijek u kritičnom stanju u bolnici u Tel Hashomeru.05. lipnja 2009. izraelske su snage u grudni koš bojevim streljivom kalibra 0.22 pogodile i ubile Yousefa Akila Sroura (36).Od 35 ranjenih bojevim streljivom, 7 ih je ranjeno oružjem kalibra 5.56mm, a 28 kalibrom 0.22.Mještani sela Ni'lin prosvjede protiv izgradnje aparthejdskog zida u svom selu organiziraju od svibnja 2008. Više informacija o borbi za Ni'lin možete pročitati ovdje.Linkovi i vijesti Palestina/Izrael:HRW: Rain of FireIzvještaj Human Rights Watcha o korištenju bijelog fosfora i strahotama koje su zbog toga pretrpjeli palestinski civili tijekom izraelskog napada na Pojas Gaze.Key Dutch party: Sanctions against Israel if it thwarts peace(11. travanj 2009.) Nizozemski laburisti traže uvođenje ekonomskih sankcija protiv Izraela u slučaju da izraelske vlasti sabotiraju mirovni proces s Palestincima. Ministar rada, laburist Martijn van Dam je izjavio da od vlade (koju vodi centristička CDA koja podupire Izrael) i Europske unije traži da konkretno djeluju i zatraže od Izraela da prihvati Hamas kao partnera s kojim treba razgovarati. Izraelskog ministra vanjskih poslova, ultradesničara Liebermana, nazvao je ekstremistom i dodao da s ovakvom izraelskom vladom ne postoji mnogo izgleda za postizanje mira.Onward, Christian zionistsO ideologiji kršćanskih cionistaIsraeli journalist Amira Hass calls for ending military aid to IsraelIzraelska novinarka Amira Hass na Democracy Now! govori o izraelskom odbijanju suradnje s UN-ovim izaslanstvom za istraživanje ratnih zločina u Pojasu Gaze.AMIRA HASS: This is not the first delegation and the first investigation committee that has been denied Israeli cooperation. There was one by the Arab League that came in February and also did not receive any cooperation on the Israeli part. And it's very strange. If they didn't have anything to hide, if the Israelis didn't have anything to hide, they would have gladly cooperated and given information to those very esteemed jurists, who have been—who have done a lot of important work dealing with other investigations all over the world. John Dugard led the other delegation, the first delegation of the Arab League. John Dugard is South African, just as Richard Goldstone is. And Richard Goldstone is also a Jew. And it is quite telling, or it is even incriminating, the Israeli refusal to cooperate with them.AMY GOODMAN: What do you think they're hiding?AMIRA HASS: The truth. The truth that it was not an attack against the military threat, because the military threat that Hamas poses is very minor. Israel, for years, has had the need to exaggerate the Palestinian military threat. It served not only Israeli needs, it very often served also internal Palestinian needs, to exaggerate their own threat to Israel, because that's how they could maybe get more popularity in the Arab world, outside and inside the Palestinian community. So both—this exaggeration served both parties. And, of course, Israel wants to hide—Israel built a presentation of the reality, not—it didn't allow the reality to come out easily, the reality of indiscriminate attacks against civilians, mostly civilians. I was there for four months. I found it hard to find—I mean, the majority of people that I met, bereft families, people whose houses were destroyed, people whose houses were occupied by the army, people who were victims to missiles, attacks either by drones or helicopters, or bombs dropped, or being killed or wounded by bombs dropped by war jets. I found it hard to find Hamas—direct Hamas activists, let alone combatants or people who are known to be combatants. There is no way to hide this—there is no way that the Israeli figures about casualties is correct.
Izraelski je vrhovni sud 13. lipnja 2009. presudio da dom Alima i Arabiye Shawamreh u Anati, koji su izraelske vlasti do sada srušile već 4 puta, ponovo može biti srušen.Izraelske su vlasti od 1967. godine do danas srušile više od 24 000 palestinskih kuća na Okupiranim područjima. Neke su od tih srušenih kuća bile „kolateralna šteta“ u vojnim operacijama (u posljednjem napadu na Gazu uništeno je 4000 kuća), neke su srušene kao kolektivno kažnjavanje (uništenje izbjegličkog logora Jenin 2002. je samo jedan primjer), mnoge su srušene jer vlasnici nisu imali građevinsku dozvolu, i to usprkos tome što Izrael namjerno Palestincima odbija izdavati građevinske dozvole. Tisuće palestinskih obitelji bile su prisiljene da same sruše svoje domove pod prijetnjom novčane i kazne zatvora. Postoje deseci tisuća naloga za rušenje kuća u Istočnom Jeruzalemu i na Zapadnoj obali i oni mogu biti provedeni u bilo kojem trenutku.Javnost je problema rušenja kuća prvi puta postala svjesna 09. srpnja 1998. kad je „Civilna uprava“, izraelska vojna vlada na Zapadnoj obali, došla srušiti kuću Salima i Arabiye Shawamreh i njihovo 6 djece u „Zoni C“ u Anati, sjeveroistočno od Jeruzalema. Zahvaljujući izraelskim i palestinskim aktivistima, to se rušenje pretvorilo u prvu priliku da Izraelci, diplomati i novinari svjedoče rušenju palestinskog doma.Prošli tjedan, nakon odgode od više od 2 godine, 3 suca izraelskog vrhovnog suda (Eliezer Rivlin, Ayala Procaccia i David Cheshin) odbili su drugu žalbu obitelji Shawamreh koja je tražila da se 17 godina stari nalog za rušenje njihove kuće poništi. Molba obitelji Shawamreh da im sud izda građevinsku dozvolu je također odbačena. Civilna je uprava od 07. lipnja ovlaštena da po peti put sruši njihov dom. Očito je da obitelj Shawamreh ne može postići pravednu presudu unutar izraelskog sudskog sustava. Obitelj se, a što je Sud odbacio, poziva na Četvrtu ženevsku konvenciju koja okupacijskoj sili zabranjuje da provedbu svojih zakona i svoju upravu širi na okupirano područje, zbog čega je cijeli proces izdavanja ili uskraćivanja dozvola Palestincima očigledno protuzakonit prema međunarodnom humanitarnom pravu.Shvativši da taj argument izraelski sudovi ne priznaju (jer sude na temelju uvjerenja da ne postoji okupacija pa stoga nije ni potrebno primjenjivati Četvrtu ženevsku konvenciju koja štiti civile pod okupacijom), obitelj je zatim tvrdila da je pravni temelj koji je Izrael prihvatio za rušenje njihovog doma i tisuća drugih domova na Zapadnoj obali – RJ-5, plan iz vremena britanske vladavine iz 1942. prema kojem je cijeli južni dio Zapadne obale „poljoprivredno zemljište“ – sam protuzakonit jer nije revidiran više od 67 godina unatoč značajnim demografskim promjenama i promjenama u korištenju zemlje. Osim što se plan koristi da pripadnicima obitelji Shawamreh uskrati njihovo temeljno pravo na stanovanje, RJ-5 kažu, se primjenjuje diskriminatorno, jer ga se izraelske vlasti ne pridržavaju kad izdaju dozvole za desetke izraelskih naselja na istoj zemlji na kojoj je Palestincima zabranjeno graditi. Sud je odbacio i ovaj argument.Obitelj Shawamreh je tada ustvrdila da ne postoji stvaran razlog zbog kojeg građevinsku dozvolu nisu dobili unatoč stalnom predavanju zahtjeva za izdavanjem građevinskih dozvola kod Civilne uprave (na što su potrošili 15 000 američkih dolara). Sama je Civilna uprava u intervjuu u Ha'aretzu izjavila da bi obitelji Shawamreh bila izdana dozvola da su imali, prema tvrdnjama Civilne uprave, još dva potpisa na vlasničkom listu – no unatoč opetovanim upitima uprava nije htjela otkriti o čijim se potpisima radi, dok su kasnije tvrdili da su izgubili cijeli spis Shawamreh.Obitelj smatra da su im svi pravni putovi prema ispravljanju nanesene nepravde uskraćeni ili zatvoreni. Unatoč tome što je izraelska politika protuzakonita, obitelj Shawamreh je pokazala dobru volju izvršavajući sve što su izraelske vlasti od nje tražile, no njihovi su zahtjevi odbijeni. Suci su u svojoj presudi obitelj Shawamreh optužili za „nepoštenje“ jer je svoj srušeni dom ponovo gradila 4 puta bez ispravne dozvole. Da bi dodatno pogoršali situaciju, kaznili su obitelj novčanom kaznom od 2000 američkih dolara jer se uopće usudila sa svojim slučajem obratiti sudu.Izraelski odbor protiv rušenja kuća (ICAHD) se boji da će Civilna uprava brzo srušiti kuću obitelji Shawamreh. Stanovnici okupiranih područja trebaju prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji uživati dvostruku zaštitu. Okupacijska sila, u ovom slučaju Izrael, mora štititi prava i dobrobit Palestinaca nad kojima ima kontrolu, a međunarodna zajednica im tu zaštitu mora jamčiti. I Izrael i međunarodna zajednica po ovom su pitanju iznevjerili kako obitelj Shawamreh tako i tisuće drugih obitelji koji se susreću s istim problemima. Kad odluče poduzeti korake kako bi ostvarili svoja temeljna prava, kao što je ponovna izgradnja vlastitog srušenog doma, ovi ljudi uviđaju da nemaju učinkovitu pravnu ni političku zaštitu.Izvor: ICAHDViše informacija: ICAHD office at or +972-(0)2-624-5560.
Dodatno Palestina/Izrael:
Laila El-Haddad: The quintessential Palestinian experience
Egipatske vlasti Palestincima bez trajnog prebivališta u inozemstvu ne dopuštaju ulazak u Egipat. Granični prijelaz Rafah je također zatvoren i Laili El-Haddad, palestinskoj novinarki iz Gaze koja živi u SAD-u, egipatske vlasti nisu dopustile da sa 2 male djece uđe u Egipat kako bi iz SAD-a (odakle je krenula) doputovala kući i u posjet svojim roditeljima u Pojasu Gaze. Na linku možete pročitati opis njenog putovanja na engleskom.
Yassine is a third-generation Palestinian refugee from the village of Waarit al-Siris in northern historic Palestine; he was born in a refugee camp in Lebanon and holds a laissez passer for Palestinian refugees. Israel denies him return to his own home -- or even to the home of his spouse in Gaza. So when we go overseas, we often go our separate ways; we cannot live legally, as a unit, as a family, in our own homes. I hold a Palestinian Authority passport. It replaced the "temporary two-year Jordanian passport for Gaza residents" that we held until the Oslo Accords and the creation of the Palestinian Authority in the mid 1990s, which itself replaced the Egyptian travel documents we held before that. A progression in a long line of stateless documentation. It is a passport that allows no passage. A passport that denied me entry to my own home. This is its purpose: to mark me, brand me, so that I am easily identified and cast aside without questions; it is convenient for those giving the orders. It is a system for the collective identification of those with no identity.
Elektrana u nepriznatom palestinskom selu Wadi al-Na'am.Wadi al-Na'am je jedno od najbijednijih mjesta u Palestini. Oko 5000 palestinskih stanovnika tog sela raseljeni su u ranim 1950-tim iz zapadnog dijela Negeva u koji su im izraelske vlasti zabranile povratak. Osim problema sa stalnim rušenjem kuća, nedostatkom vode i struje itd, s kojima se suočavaju stanovnici nepriznatih sela u Izraelu, usred sela Wadi al-Na'am nalazi se i velika elektrana. Sjeveroistočno od sela nalazi se industrijska zona Ramat Hovav koja se bavi proizvodnjom kemikalija. Vjetar iz industrijske zone sa sobom donosi opasne pare što je rezultiralo ektremno visokim postotkom oboljenja od raka, oboljenja dišnih putova, kožnih bolesti, neplodnosti i pobačaja. Izraelske vlasti blokiraju napore da se opremi i opskrbi klinika u selu.
Izrael je davanje državljanstva (u skladu sa Zakonom o državljanstvu iz 1952.) palestinskim beduinima u Negevu uvjetovao registracijom kod jednog od 18 plemena koje priznaje država. Izraelske vojne i civilne vlasti su s beduinskom populacijom komunicirale isključivo preko šeika ili čelnika ovih plemena koji su služili kao posrednici. Pod vojnom vladavinom Palestinci nisu smjeli napuštati niti ulaziti u svoje gradove i sela bez vojnih dozvola.1965. u Izraelu je donesen Zakon o planiranju i izgradnji 5275-1965 u kojem se deteljno navode ovlasti različitih službenih tijela koja su zakonski odgovorna za planiranje i provedbu, te master plan na razini čitave države uključujući karte svih postojećih zajednica i zona za stambeni, industrijski i poljoprivredni razvoj, cestovne i električne mreže, arheološke i drevne lokalitete, prognoze trendova među stanovništvom, potrebe za naseljvanjem itd. Ključni element Zakona o planiranju i izgradnji iz 1965. je to što je on izrađen kako bi ometao razvoj autohtonog palestinskog stanovništva u Izraelu, te to što je diskriminacijski na štetu tog dijela stanovništva na području pružanja javnih usluga i dodijeljivanja sredstava.Iako je većina palestinskih zajednica koje su postojale unutar zelene linije 1965. postojala i mnogo prije uspostave Izraela, mnoga palestinska sela u Galileji, te najmanje 50 beduinskih zajednica u Negevu, nisu uključeni u Zakon o planiranju i izgradnji iz 1965. Oni ne čine dio državnog master plana i postali su „nepriznati“ ili protuzakoniti.Od 1965, kad je donesen ovaj zakon, nepriznata sela više nisu prikazana na državnim kartama; nisu snabdjevana vodom, strujom, nisu im pružane kanalizacijske usluge, usluge zbrinjavanja otpada niti bilo koja druga javna usluga; za ta se sela ne grade ceste, ni škole, ni društveni centri, ništa. Odbijanje da ih se opskrbi električnom energijom je posebno bezobzirno, obzirom da većina tih sela ima visokonaponske električne kablove koji prolaze iznad njih. Jedna od glavnih elektrana koja strujom opskrbljuje područje Bir Sabe' nalazi se usred nepriznatog sela Wadi al-Na'am koje nema struje. Uz sve to, budući da Izrael ta sela smatra ilegalnima, domovi mještana mogu biti srušeni u bilo koje doba, kao i svi ostali objekti od šatora, spremnika za vodu do torova za stoku, što za više od 75 000 palestinskih beduinskih građana države Izrael, koji u tim selima, uključujući selo Twail Abu-Jirwal, u Negevu žive, predstavlja realnost i stalan izvor straha.Iako su kroz razdoblje vojne vladavine palestinski beduini masovno raseljavani, a njihova zemlja konfiscirana, sjeveroistočno je područje Naqaba (Negeva) ostalo vrlo gusto naseljeno Palestincima. Slijedeći korak bio je istisnuti što je moguće više palestinskih beduina na komadić zemlje unutar „ograđenog područja“.Od 1968. izraelska je vlada „priznala“ sedam palestinskih sela, koja se spominju kao koncentracijske općine. Tel Sheva, Rahat, Arara, Kseiffa, Segev Shalom, Houra i Laqiyya su najsiromašnije priznate zajednice u Izraelu i potpuna su suprotnost obližnjih izraelsko-židovskih naselja, od kojih se mnoga mogu pohvaliti s najvišim društveno-gospodarskim pokazateljima u zemlji. Jasna svrha koncentracijskih općina, kao što je očigledno iz njihovog naziva, je koncentracija palestinskih beduina u getoiziranim urbanim prostorima, čime su oni odsječeni od svog pastirskog i nomadskog načina života i pretvoreni u izrabljive radnike za različite industrije u židovskom vlasništvu u Naqabu (Negevu).Dok se taktike koje su različite izraelske vlasti upotrebljavale razlikuju, glavni je cilj izraelske politike u Negevu (Naqabu) od sredine 1970-tih bilo prisilno raseljavanje palestinskih beduina iz nepriznatih sela u koncentracijske općine. Na primjer, škole su se gradile samo u koncentracijskim općinama, a u Izraelu su doneseni zakoni o obveznom obrazovanju što je značilo da su roditelji u nepriznatim selima bili suočeni s teškim izborom: tjerati djecu da pješače do po nekoliko kilometara udaljenih škola, preseliti se u obližnju općinu, ili se suočiti s kaznom zbog kršenja zakona o obveznom obrazovanju.U kasnim 1970-tima Ariel Sharon, tadašnji izraelski ministar poljoprivrede, je uspostavio vojne jedinice pod nazivom Zelene patrole koje su odgovarale njegovom ministarstvu. Glavni im je zadatak bilo uznemiravanje palestinskih beduina iz nepriznatih sela, često uništavanjem njihove imovine. Crne koze, koje možda predstavljaju najvažniju vrstu stoke kod beduina, izraelski je zakon smatrao opasnima za okolinu; a izraelske su vlasti konfiscirale „odlutale“ koze. Pripadnici Zelenih patrola su napadali palestinske pastire stvarajući što je moguće glasniju buku svojim terenskim vozilima i oružjem kako bi prestrašili koze i natjerali ih da se razbježe na sve strane. Slijedećih nekoliko sati pastiri i njihove obitelji nastojali bi skupiti što je moguće više svojih prestrašenih „odlutalih“ koza prije nego bi ih se dočepali pripadnici Zelene patrole.Sve do danas, izraelska politika prema pastirima je ostala izrazito discriminacijska na štetu palestinskih pastira na svakoj razini provedbe. Pastiri moraju imati dozvole da uzgajaju stoku, a izraelske vlasti dopuštaju da se izda ograničeni broj dozvola; ne izdaju se nove dozvole, niti bilo kakve dozvole za uzgajanje deva, životinja o kojima je beduinski način života diljem arapskog svijeta izrazito ovisan. Tijekom sušnih godina, palestinski pastiri moraju svoja stada prevesti sjevernije radi ispaše, a za taj su prijevoz potrebne dozvole koje se teško dobivaju, baš kao i dozvola za ispašu stoke na zemlji koju često moraju unajmljivati od Židovskog nacionalnog fonda.Od 1980-tih izraelske su vlasti uništavale palestinske poljoprivredne usjeve u Naqabu (Negevu) kako bi i na taj način pokrenule prisilno raseljavanje u općine. Zelene patrole i drugi državni agenti koristili su buldožere i druge strojeve kako bi fizički uništili palestinske usjeve, čime su uništili sredstva za preživljavanje njihovih vlasnika. Tijekom razdoblja od 2002. do 2004. agenti izraelskih zemljišnih vlasti počeli su koristiti novu metodu: zaprašivanje usjeva iz zraka uporabom otrovnog herbicida pod nazivom „Roundup“. U tom je razdoblju na ovaj način uništeno više od 30 000 dunuma zemlje koju su obrađivali beduini, a uporaba otrovnih kemikalija za posljedicu je imala uginuće na stotine životinja, pobačaje palestinskih trudnica i nagli porast oboljenja među Palestincima koji su udisali kemikaliju ili jeli zaprašene usjeve. S ovim se postupcima prekinulo tek kad su palestinske i izraelsko-židovske organizacije za ljudska prava dobile žestoku pravnu bitku, a sud naredio prekid zaprašivanja.Najočitija metoda kojom izraelske vlasti raseljavaju palestinske beduine iz nepriznatih sela je rušenje kuća. 15. prosinca 2008, u 5 sati ujutro (u vrijeme pisanja ovog članka) više od 200 pripadnika policije i nekoliko jedinica Zelene patrole napalo je beduinski logor Abdallah al-Atrash u blizini općine Rahat. U slijedećih 6 sati srušili su cijelo selo i prisilno protjerali svih 20 obitelji koje su tamo živjele. Niti jedan objekt nije pošteđen, a svi su muškarci, žene i djeca protjerani sa svoje zemlje. Mještani ovog sela na istom su mjestu živjeli gotovo 20 godina, nakon što su prethodno istjerani iz svojih prijašnjih domova koji su se nalazili zapadnije.Nekoliko linkova za Palestinu/Izrael:Canadian Filmmaker John Greyson Turns Down Offer to Premiere Film at the Tel Aviv International LGBT Film FestivalThis choice has been very difficult to make. As I've said before, I have great respect for the work you're doing, and know what a struggle your festival faces to keep going. I want to be very clear: my decision isn't in opposition to your festival, which has done much to promote the voices of global queers, or to you, who have done much to get queer films made and shown in your city. Instead, I feel I must join the many Jews and non-Jews, Israelis and Palestinians, queers and otherwise, who are part of the growing global BDS (Boycott, Divestment and Sanctions) movement against Israeli apartheid. I've come to the conclusion that, in this moment, to not take this stand is unthinkable, impossible.The campaign to isolate apartheid Israel -- lessons from South AfricaThere are moments in modern history when particular struggles galvanise millions around the world to act in solidarity. This occurred during the Spanish Civil War, the struggle of the Vietnamese people against US imperialism and the liberation struggles of Southern Africa. The time has now come for progressive humanity to cut through the obfuscations, canards and calumnies and meaningfully support the resistance of the Palestinian people. For more than 60 years Palestinians have alerted us to one outrage after another, injustices piled upon injustices without the commensurate scale of global solidarity required to make a significant difference to their lives. It is now in our hands to change this unconscionable situation. Not by appealing to the ruling classes of the world and their institutions -- which remain, in the face of abundant evidence, unmoved, callous and hypocritical. Which in fact sustain and provide succour to Israel's apartheid and terror. It is rather by applying the most potent weapon we have learnt to rely on, forged and steeled through the tried and tested struggles of workers and oppressed people spanning time and space: solidarity. International solidarity in this sense in the words of the late Mozambican revolutionary, Samora Machel is “not an act of charity but an act of unity between allies fighting on different terrains toward the same objectives”.Not an analogy: Israel and the crime of apartheidEach of these Bantustans was given a flag and a government made up of indigenous intermediaries on the Pretoria payroll, and all the trappings of a sovereign government including responsibility over municipal services and a police force to protect the apartheid regime, but without actual sovereignty. The idea was that by getting international recognition for each of these homelands as states, the apartheid regime would transform South Africa from a country with a 10 percent white minority, to one with a 100 percent white majority. Since it was a democratic regime within the confines of the dominant community, the state's democratic nature would be beyond reproach. No one was fooled. The African National Congress launched a powerful campaign to counter any international recognition of the Bantustans as independent states, and the plot failed miserably at the international level -- with the notable, but perhaps unsurprising, exception that a lone "embassy" for Bophuthatswana was opened in Tel Aviv. Israel has employed similar strategies in Palestine. For example, Israel recognized 18 Palestinian Bedouin tribes and appointed a loyal sheikh for each in the Naqab (Negev) desert during the 1950s as a means of controlling these southern Palestinians, forcing those who did not belong to one of the tribes to affiliate to one in order to get Israeli citizenship (see Hazem Jamjoum, "al-Naqab: The Ongoing Displacement of Palestine's Southern Bedouin," al-Majdal #39-40, Autumn 2008/Winter 2009). In the late 1970s, the Israeli regime tried to invent Palestinian governing bodies for the West Bank and Gaza Strip in the form of "village leagues" intended to evolve into similar non-sovereign governments -- glorified municipalities of a sort. As with apartheid's Homelands, the scheme failed miserably, both because the Palestine Liberation Organization (PLO) had established itself as the sole legitimate representative of the Palestinian people, and because Palestinians largely understood the plot and opposed it with all means at their disposal. The main lesson for Israel was that the PLO would have to either be completely destroyed or would have to be transformed into Israeli apartheid's indigenous intermediary. Israel launched a massive campaign to destroy the PLO throughout the 1980s and early '90s. With the demise of the PLO's main backers in the Soviet bloc at the end of the Cold War and its strained relations with Saudi Arabia and Kuwait after the first Gulf War, Israel capitalized on the opportunity, and worked to transform the PLO from a liberation movement to a "state-building" project that was launched by the signing of the Oslo Accords, seven months before South Africa's first free election. The push for the establishment and international recognition of an independent Palestinian state within the Palestinian Bantustan is no different from the South African apartheid regime's campaign to gain international recognition of Transkei or Ciskei. This is the core of the "two-state solution" idea. The major and crucial difference is that in the current Palestinian case, it is the world's superpower and its adjutants in Europe and the Arab world pushing as well, and armed with the active acceptance of Palestine's indigenous intermediaries.Applicability of the Crime of Apartheid to IsraelOdlična analiza izraelskog aparthejda na žalost za sada samo na engleskom
Fundamental laws, policies and practices of the Israeli government aim to establish and maintain Zionist Jewish Israeli domination over Palestinian nationals through the colonization of their lands and resources. These laws, policies and practices affect all Palestinian nationals, irrespective of their location and status since at least the Nakba of 1948. Hence, the crime of apartheid is applicable to Israel over all of Israel and the OPT. The ongoing exclusion of Palestinians from their homes, lands and country through internal and external displacement over the past 60 years has forced 70 percent of Palestinians to live as refugees and/or IDPs; the largest and longest standing refugee and IDP crises in the world today. In order to challenge Israel's rejection of international law as a valid framework capable of bringing a lasting solution to the conflict and its apartheid laws, policies and practices, it is necessary to support the shift of the struggle from the limited focus on the occupation of the OPT back to its roots as a struggle against apartheid and colonialism and occupation in all of mandate Palestine. In other words, only reparations based on an end to racial discrimination through the institutionalization of justice will end the conflict and bring peace. Uri Davis describes this process as "the dismantlement of the state of Israel as a Jewish state in the political Zionist sense of the term, an apartheid state, and its replacement with a democratic Palestine."81 Hence, the conflict will end when the colonizer and colonized live together, in equality, in all of Palestine. Until then, the racist and discriminatory laws, policies and practices of the state of Israel must be exposed and the government encouraged and pressured to annul its apartheid and colonial laws, policies and practices.Ostali linkovi:Otvoreno pismo javnosti nezavisne studentske inicijative SplitKako nadležne institucije i dalje pokazuju potpuno nerazumijevanje tog jednostavnog i jasno artikuliranog zahtjeva, možemo samo zaključiti da se radi o tipičnoj demagogiji i pokušaju manipulacije akademskom zajednicom, ali i najširom javnošću. Pozivamo stoga tu istu javnost da ne nasjeda na ovakve pokušaje obmane od strane nadležnih tijela, a njima poručujemo: Ne ispuni li se naš zahtjev za potpuno javno financiranim visokoškolskim obrazovanjem na svim razinama, vidjeti ćemo se opet na jesen!
Još jedna peticija, ovaj puta upućena svjetskim vođama za zaštitu protiv uplitanja komercijalnih interesa u prehranu dojenčadi i male djece i za podršku ženama pri dojenju.
Peticiju slijedećeg sadržaja:Za svjetske vođe: Kao građani, mi zahtijevamo zaustavljanje komercijalnog uplitanja u prehranu dojenčadi i male djece, strogu provedbu Međunarodnog pravilnika o marketingu nadomjestaka za majčino mlijeko kao i podršku majkama koje doje. Molimo vas da kreirate zakon/omogućite provedbu zakona koji proizvođače nadomjestaka za majčino mlijeko ograničava u promociji proizvoda kao nadomjestak za majčino mlijeko/dječje hrane, da se predvidi i provede financijski plan djelovanja u smjeru promicanja i potpore optimalnog dojenja te da se osigura «breastfeeding friendly» radno okruženje uz adekvatnu skrb u pauzama za dojenje u privatnom i javnom sektoru, tako da zaposlene žene nisu prisiljene nakon povratka na posao prekinuti dojenje.možete potpisati ovdje,(Obavezno* je pod Sign the Petition upisati Ime i prezime* i Email adresu* (a možete (ali nije obvezno) odabrati i Spol (Gender), Zemlju iz koje dolazite, te upisati broj Telefona) Nakon što ste upisali podatke kliknite na SEND.)a objašnjenje o kampanji na hrvatskom pročitati ovdje.
Peticija za povlačenje Prijedloga nacrta zakona o medicinski potpomognutoj oplodnjiNa linku možete pročitati i potpisati Rodinu online peticiju za povlačenje vladinog Prijedloga nacrta zakona o medicinski potpomognutoj oplodnjiLinkovi i vijesti za Palestinu/Izrael (uglavnom o rušenju palestinskih kuća u Istočnom Jeruzalemu početkom travnja 2009.):Al-Fakhouri home demolished in East JerusalemSrušen dom obitelji Al-Fakhouri u Istočnom Jeruzalemu (06. travanj 2009.)Oko 150 izraelskih vojnika, policajaca i pograničnih policajaca ušlo je 06. travnja ujutro u četvrt Burj Al-Laqlaq i probudilo 22 člana obitelji Al-Fakhouri u njihovom domu. Izraelske su snage blokirale sve pristupne ceste do kuće obitelji Al-Fakhouri i okupirale 3 krova susjednih kuća zaprijetivši da će uhititi svakoga tko se bude približio kući koju su došli srušiti. Potom je oko 30 radnika 5 sati rušilo spomenutu kuću, a ostatke betona i ostali otpad koji je preostao nakon rušenja kuće ostavili su na ulici. Obitelji je rečeno da će morati platiti rušenje kuće kao i 600 šekela za svaki dan tijekom kojeg otpad od rušenja bude ostavljen na ulici. Obitelj je 2 dana prije rušenja na svojim vratima pronašla nalog za rušenje. Kuća obitelji Al-Fakhouri već je bila srušena prije 3 godine, a obitelj ju je ponovo počela graditi prije godinu i pol. Zemlja na kojoj je kuća izgrađena i sama kuća u vlasništvu su obitelji Al-Fakhouri već dulje od 100 godina. Rušenje doma obitelji Al-Fakhouri sastavni je dio etničkog čišćenja koje Izrael provodi u okupiranom Istočnom Jeruzalemu. Izraelske vlasti namjeravaju srušiti još više od 100 drugih kuća, a zahvaljujući tim rušenjima tisuće će ljudi ostati bez doma.Support the Gaza 6; citizens decommission weapons for Israeli use in attacks on GazaGrađani onesposobili oružje namijenjeno za uporabu u izraelskim napadima na Gazu (06. travanj 2009.)17. siječnja, dok su izraelske bombe još uvijek padale po građanima Gaze, 6 je osoba uspjelo ući u EDO MBM/ITT u Brightonu (u Velikoj Britaniji), tvornicu koja proizvodi vojnu opremu koju koriste izraelske zračne snage, i razbilo strojeve i kompjutere pri čemu je počinjena materijalna šteta od najmanje 300 000 funti, a tvornica je gotovo tjedan dana bila zatvorena. Ovi su građani odlučili onesposobiti oružje koje proizvodi ta tvornica kao izravan odgovor na ubijanje Palestinaca u Pojasu Gaze od strane izraelske vojske. Prije nego su provalili u tvornicu nekoliko je aktivista snimilo poruke u kojima su objasnili da su se na ovu akciju odlučili kako bi spriječili izraelsku vojsku da ubija djecu. Svoje su poruke objavili na internetu odmah nakon akcije. Predali su se policiji kad je došla po njih i optuženi su za urotu kako bi počinili materijalnu štetu. Aktivisti će se braniti da im zakon daje pravo da prouzroče takvu materijalnu štetu jer su smatrali da će oprema koju proizvodi ta tvornica biti korištena prilikom počinjenja ratnih zločina od strane izraelske vojske. U izraelskom je bombardiranju Gaze ubijeno oko 1400 ljudi, uključujući više od 300 djece. Postoje nepobitni dokazi da je izraelska vojska u Gazi počinila ratne zločine. Izraelski vojnici te zločine ne bi mogli počiniti da ih tvrtke poput EDO MBM-a ne snabdijevaju oružjem.Sheikh Jarrah residents organize in the face of mass house evictionsMještani četvrti Sheikh Jarrah se organiziraju kako bi se oduprli masovnim deložacijama (07. travanj 2009.)Izraelske vlasti žele deložirati 51 stanara 2 stambenih jedinica u četvrti Sheikh Jarrah u okupiranom Istočnom Jeruzalemu. Stanare podržavaju brojni lokalni palestinski mještani, te međunarodni i izraelski aktivisti za ljudska prava. Međunarodni aktivisti iz 10 različitih zemalja i Izraelci raspoređeni su u 2 stambene jedinice kojima prijeti rušenje, i odlučni su, zajedno s pogođenim obiteljima, da ostanu u kućama tako dugo dok to bude moguće. Kuće pripadaju obiteljima Hanun i al-Ghawe, a izraelski je sud izdao naloge za njihovo nasilno uklanjanje jer je, prema tvrdnjama suda, vlasništvo nad zemljom na kojoj se kuće nalaze „sporno“. No, te su kuće sagrađene u sklopu zajedničkog projekta UN-ove agencije za palestinske izbjeglice (UNRWA) i jordanske vlade 1956. godine, 11 godina prije nego je Izrael okupirao Istočni Jeruzalem. Kuće su dodijeljene ovim dvjema obiteljima, čiji su članovi 1948, kad su protjerani i izvlašteni u cionističkom etničkom čišćenju Palestinaca s područja na kojem je tada napravljena država Izrael, postali izbjeglice. Sada tim obiteljima prijeti novo etničko čišćenje. Izraelski kolonisti, koji su se uselili u četvrt Sheikh Jarrah, imaju krivotvorene dokumente i tvrde da su oni vlasnici te zemlje. Obitelji Hanun i al-Ghawe su sudu predočile svoje prave dokumente, no izraelski sudac još uvijek nije presudio o tome koji su dokumenti ispravni, a koji krivotvoreni. Međutim, izraelske vlasti nastavljaju s provedbom naloga o deložaciji, iako izraelski sudovi još uvijek nisu odlučili tko je pravi vlasnik zemlje. Obje obitelji već su bile prisilno izbačene iz svojih domova 2002, nakon čega su 4 mjeseca živjele u šatorima u blizini svojih bivših domova. Tog se traumatičnog iskustva i danas živo sjećaju čak i djeca iz tih obitelji. Dok čekaju novu deložaciju pribojavaju se da će se ono ponoviti. Članovi obitelji proveli su mnoge noći bez sna očekujući policiju, jer se nikad ne zna u koje doba noći će se ona pojaviti. Žene iz obitelji al-Ghawe često prepričavaju kako je policija prilikom posljednje deložacije njihovu djecu bacala kroz prozor s drugog kata kuće. Osim ovim dvjema obiteljima, rušenje kuća prijeti još 25 palestinskih domova u četvrti Sheikh Jarrah, no izraelski sudovi za sad još nisu izdali službene naloge za njihovo rušenje.U studenom 2008. iz svog je doma, usred noći i unatoč širokoj javnoj podršci i diplomatskom pritisku američkih i europskih diplomata, izbačena obitelj al-Kurd. Obitelj al-Kurd podigla je prosvjedni šator usred četvrti Sheikh Jarrah iz kojeg nastavlja tražiti pravo da se vrati u svoj dom. Izraelska je policija već 5 puta rušila taj šator jer se radi o „ilegalno podignutom objektu“ iako se šator nalazi na privatnom palestinskom zemljištu. Uglednici iz različitih zemalja, novinari, konzularni predstavnici iz različitih europskih zemalja, pa čak i članovi Knesseta posjetili su ugrožene domove i prosvjedni šator kako bi izrazili svoju podršku mještanima četvrti Sheikh Jarrah. Održane su konferencije za tisak, organizirani prosvjedi ispred sudova, sastavljane izjave koje osuđuju naloge za rušenje. U sklopu proslava Jeruzalema kao Glavnog grada arapske kulture u ožujku ove godine, koje su izraelske vlasti zabranile, mještani su organizirali prosvjed protiv deložacija i pojačane represije nad palestinskim zajednicama u Istočnom Jeruzalemu. Policija je nasilno onemogućila mještanima četvrti Sheikh Jarrah da mole ispred šatora u sklopu proslava, sudionici prosvjeda su jako pretučeni, a 8 je osoba uhićeno. Slijedeći je tjedan policija uhitila još jednog mještana jer je odbio skinuti palestinsku zastavu koja je obješena u unutrašnjosti šatora. Mještanima obližnjih četvrti Silwan, Beit Hanina i izbjegličkog logora Shufat također prijete deložacije i rušenja domova. Izraelske vlasti u al-Bustaanu, u četvrti Silwan, namjeravaju srušiti 88 kuća. Mještani al-Bustaana također su podigli prosvjedni šator i čini se da se takav model otpora u Istočnom Jeruzalemu širi.Israeli forces demolish family home of Hussam Dwayat and kill 20 year old PalestinianIzraelske snage srušile obiteljski dom Hussama Dwayata i ubile 20-godišnjeg Palestinca (07. travanj 2009.)Rušenje kuće obitelji Hussama Dwayata u selu Sur Bahir u središtu Istočnog Jeruzalema izvršeno je kao oblik kolektivnog kažnjavanja. Hussam Dwayat je ubio 3 ljudi u navodnom napadu buldožerom u Jeruzalemu u srpnju 2008. Iako je Hussam ubijen na licu mjesta, izraelske su okupacijske vlasti odlučile srušiti i kuću u vlasništvu njegove obitelji, unatoč tome što je izraelsko vojno povjerenstvo još 2005. donijelo zaključak da su takvi postupci neučinkoviti i ne odvraćaju Palestince od budućih napada. Prema tvrdnjama mještana, vojska je na mjesto rušenja stigla u 6 sati ujutro i potom istjerala 20 članova obitelji iz kuće. Na okolnom je području bilo mnogo policajaca i vojnika, uključujući policiju za kontrolu nereda koja je bila naoružana suzavcem. Aktivisti međunarodnog pokreta solidarnosti s Palestincima (ISM) na mjesto rušenja stigli su malo prije 9 sati ujutro, malo prije nego su izraelske snage počele rušiti kuću. Svi su članovi obitelji Hussama Dwayata ostali bez posla nakon incidenta s buldožerom, a prije 2 tjedna su primili i nalog za rušenje njihove kuće. Nije poznato što će biti s vlasništvom nad zemljom na kojoj je kuća bila izgrađena. Kuća je rušena nekoliko sati; dva su gornja kata u potpunosti uništena, a stan u prizemlju je ostavljen netaknut. Kad je vojska počela napuštati mjesto događaja, vlasnici su na ruševini svoje kuće podigli palestinsku zastavu.Dok je rušenje još bilo u tijeku, izraelska je vojska ustrijelila 1 mladog Palestinca u samom središtu istog sela, na oko 10 minuta hoda od mjesta gdje se rušila kuća. Vojska tvrdi da je ubijeni pokušavao ubiti ili raniti vojnike, no očevici tvrde da to nije istina i vjeruju da je njegovo ubojstvo posljedica pojačane prisutnosti vojske i policije koje su na to područje došle radi rušenja kuće obitelji Dwayat. Aktivisti ISM-a na mjesto incidenta stigli su oko 30 minuta nakon ubojstva, a tijelo mladića još je uvijek ležalo pored njegovog automobila. Na vjetrobranu automobila bilo je oko 15 rupa od metaka. Nakon još 30 minuta, na mjesto događaja stigla su kola hitne pomoći, a okupilo se i mnoštvo lokalnih mještana koji su počeli uzvikivati pro-palestinske parole, nakon čega su izbili sukobi s izraelskom policijom koja je počela ispaljivati suzavac, uključujući i direktno u gomilu. Sukobi su trajali oko jedan sat, nakon čega su se policija i vojska konačno povukle s tog područja.Settler violence on the rise in HebronKolonističko nasilje u Hebronu u porastuOstali linkovi (Bolivija):Parcialización de “Superfiscal” Sosa invalida investigación de supuesto terrorismoBolivijsko odvjetničko vijeće odvjetnika koji vodi istragu navodnog „terorizma“ u Boliviji Marcela Sozu optužuje za pristranost, ovisnost o vladi, kršenje nekoliko članaka zakona i poziva ga da odstupi s tog slučaja, da se slučaj prebaci pod jurisdikciju Santa Cruza, te da u istrazi sudjeluju i organizacije međunarodne zajednice.Eduardo Rózsa habría planeado formar un ejército con mil hombresIstražitelji tvrde da su do sada u zaplijenjenim kompjuterima iz njegove prepiske (nejasno je da li s nepoznatom osobom najvjerojatnije u Mađarskoj ili s Ivanom Pistovcákom iz Slovačke) otkrili da je Eduardo u Boliviji navodno oformio vojsku od 50 ljudi, a cilj mu je bio sastaviti vojsku od 1000 ljudi za obranu grada i pokrajine Santa Cruz. Prema tvrdnjama istražitelja u vezi dosada proučenih i prevedenih informacija sa zaplijenjenih kompjutera njegov cilj nije bilo svrgavanje vlade predsjednika Moralesa, nego obrana Santa Cruza od vladinih snaga za koje je tvrdio da ih obučavaju Venecuelanci i Kubanci, a u svojoj je prepisci navodio i da su u Boliviji prisutni ruski obavještajci.
link na kojem se može potpisati peticijaNema lijeka protiv dječje paralize, no ta se visoko zarazna bolest – koja uglavnom pogađa djecu i može prouzročiti doživotnu paralizu – može spriječiti cjepivom koje košta samo 0,6 američkih dolara.Tijekom 1980-tih dječja je paraliza diljem svijeta paralizirala najmanje 1000 djece svaki dan. Danas, zahvaljujući međunarodnim naporima da se svako dijete na svijetu imunizira, 5 milijuna ljudi koji bi inače bili paralizirani hodaju, a dječja je paraliza gotovo iskorijenjena.Dječja paraliza i dalje hara u Afganistanu, Indiji, Nigeriji i Pakistanu, a tako dugo dok je samo jedno dijete zaraženo tom bolešću, cijeli je svijet u opasnosti.Dječja je paraliza bila jedna od najstrašnijih dječjih bolesti 20-tog stoljeća. Potpisom ove peticije izražavamo potporu iskorjenjenju te bolesti na globalnoj razini s ciljem da niti jedno dijete na svijetu nikada više ne upozna njene učinke.Potrebno je upisati: Ime, Prezime, (označite kućicu ispred don't display my name ako ne želite da vam se ime vidi na internetu), E-mail adresu, (odaberite) Zemlju, Kućnu adresu, Grad, Poštanski broj i Kliknite na Sign; potom će se otvoriti nova stranica na kojoj trebate provjeriti svoj potpis i ako je sve u redu ponovo kliknuti na Sign.Ostali linkovi:Blokade fakulteta u Bosni, Srbiji, Njemačkoj...“El dinero para la autonomía llegó a Rózsa”Ovo sad radi demantija prijašnjih linkova na vezane članke i kako bi se vidjelo kako izgledaju „istrage“ čiji se rezultati u Boliviji objavljuju u medijima prije nego što su dezinformacije dobivene „istragama“ provjerene (riječi navodno dodala sam sama. U bolivijskom članku ovi se datumi i mjesta navode kao potvrđena istina):Naslov ovog djela članka je „Putovanja Jorgea Hurtade Floresa“ što je jedan od pseudonima koje je Eduardo Rózsa-Flores koristio u Boliviji. Na početku piše da se Rózsa-Flores tim pseudonimom koristio kako bi putovao diljem Bolivije. Zatim su navedeni neki datumi i lokacije na koje je Eduardo navodno pod tim pseudonimom putovao:Santa Cruz, La Paz i Cochabamba u Boliviji između 16. i 19. veljače 2006.Grad Cobija u provinciji Pando u Boliviji je navodno posjetio 2 puta između 23. i 26. ožujka 2006. i između 02. i 05. kolovoza 2008.19. prosinca 2006. navodno je u Boliviju ušao preko Puerto Suáreza.Navodno je najčešće putovao u bolivijske gradove La Paz, Cochabamba i Santa Cruz.Sucre je navodno posjetio jednom, 08. veljače 2007. Kako na popisu nije navedeno kada se iz tog grada vratio, vrli istražitelji pretpostavljaju da je taj grad navodno napustio kopnenim putem.U Miami na Floridi (za što su mu bile potrebne putovnica i viza na lažno ime) je navodno putovao 3 puta.Od svog dolaska u veljači 2006. Flores je izvan Bolivije navodno najdulje boravio između 24. kolovoza i 04. studenog 2007.19. prosinca 2007. navodno je putovao u Madrid (za što su mu također bile potrebne putovnica i viza na lažno ime).Između 12. i 16. travnja 2007. navodno je putovao između Santa Cruza, Buenos Airesa, Asuncióna u Paragvaju i natrag u Santa Cruz. Tom je prilikom sa sobom navodno nosio kovčeg težak 25 kilograma.A na kraju tog djela članka piše: Izvještaj ove avio kompanije navodi samo ime Jorge Hurtado, pa stoga istražitelji provjeravaju da li među putnicima ima više osoba s istim imenom.I naravno da ih ima i to najmanje 9. Jedan Jorge Hurtado ima tek 12 godina, a jednome je kartu platila venecuelanska ambasada.Jedan Jorge Hurtado s popisa, čiju je avionsku kartu platila prefektura u Santa Cruzu, je poznati šahist.Popis putovanja (s datumima i destinacijama, te ostalim podacima) više RAZLIČITIH (!) Jorgea Hurtada koje je dala bolivijska aviokompanija AeroSur, a predsjednik višestranačke parlamentarne komisije César Navarro iz Moralesove stranke MAS medijima i javnosti predstavio kao putovanja jednog te istog Rózsa-Floresa pod pseudonimom Jorge Hurtado Flores.Caso Rózsa: la pesquisa incurre en imprecisionesI naravno, nekoliko dana kasnije: dokument koji je višestranačkoj parlamentarnoj komisiji dostavila avio kompanija AeroSur ne dokazuje da je ijedno od više od 90 putovanja pod imenom Jorge Hurtado od 2006. do 2009. izvršio Eduardo Rózsa-Flores, a za što ga je odmah u medijima optužio predsjednik višestranačkog parlamentarnog povjerenstva koje istražuje navodnu Eduardovu „terorističku ćeliju“ u Boliviji César Navarro iz Moralesove stranke MAS. Radi se o putovanjima najmanje 9 različitih osoba čije ime i prezime po ocu su Jorge Hurtado i izgleda da se niti u jednom slučaju nije radilo o Eduardu koji je u Boliviji koristio pseudonim Jorge Hurtado Flores u času kad je ubijen u hotelskoj sobi hotela Las Américas u Santa Cruzu.In other news: Bolivijski ministar unutarnjih poslova Alfredo Rada se po treći puta ispričao da ne može doći pred predsjednikom bolivijskog senata Óscarom Ortizom (opozicijski političar) odgovarati na pitanja o akciji bolivijskih specijalaca u kojoj su 16. travnja 2009. ubijeni Eduardo Rózsa-Flores, Michael Dwyer i Árpád Magyarosi, te uhićeni Mario Tadić i brutalno pretučen Előd Tóásó. Novi poziv mu je upućen za slijedeću srijedu.
Linkovi i vijesti za Palestinu/Izrael:Confirmed figures reveal the true extent of the destruction inflicted upon the Gaza Strip; Israel's offensive resulted in 1,417 dead, including 926 civilians, 255 police officers, and 236 fighters.Potvrđene brojke žrtava u 22-dnevnoj izraelskoj agresiji na Gazu koja je trajala od 27. prosinca 2008. do 18. siječnja 2009.(12. ožujak 2009.)Izraelsko-palestinski oružani sukob i izraelska okupacija podliježu zakonima Međunarodnog humanitarnog prava u kojem je jedno od najvažnijih načela načelo razlikovanja između osoba koje sudjeluju i osoba koje ne sudjeluju (uključujući civile) u borbama. Civili i civilni objekti moraju biti pošteđeni posljedica ratnih djelovanja do najveće moguće mjere. Istrage koje je proveo Palestinski centar za ljudska prava (PCHR) pokazuju da su izraelske okupacijske snage tijekom svojih napada na Pojas Gaze u spomenutom vremenskom periodu koristile prekomjernu silu i nisu razlikovale osobe koje sudjeluju od osoba koje ne sudjeluju u borbama, te time prekršile Međunarodno humanitarno pravo. Ova je tvrdnja potkrijepljena velikim brojem ubijenih civila u usporedbi s brojem poginulih pripadnika palestinskog pokreta otpora. U tijeku 22-dnevnog izraelskog napada na Pojas Gaze ubijeno je ukupno 1417 Palestinaca, uključujući 236 osoba koje su sudjelovale u borbama. Velika većina poginulih su civili i osobe koje nisu sudjelovale u borbama, koji prema Međunarodnom humanitarnom pravu predstavljaju zaštićene osobe. Ukupno je u izraelskim napadima živote izgubilo 926 civila, uključujući 313 djece i 116 žena. U napadima je također ubijeno 255 policajaca od kojih većina (njih 240) u zračnim napadima koji su izvedeni prvi dan agresije. Prema provjerenim podacima palestinskog ministarstva zdravstva ranjeno je ukupno 5303 Palestinaca, uključujući 1606 djece i 828 žena. Mnogi slučajevi -- uključujući napade u kojima nije pravljena razlika između osoba koje sudjeluju u borbama i osoba koje ne sudjeluju u borbama, te između civila i vojnih ciljeva, namjerno ubijanje, uništavanje imovine, odabir ciljeva, nepoduzimanje mjera predostrožnosti, pretjeranu uporabu sile, uporabu oružja poput bijelog fosfora u civilnim područjima -- predstavljaju teško kršenje Ženevskih konvencija i ratne zločine. Naizgled sustavno kršenje Međunarodnog humanitarnog prava u Pojasu Gaze također može predstavljati i zločin protiv čovječnosti. PCHR poziva sve države da ispune svoje zakonske obveze u skladu sa člankom 146 Četvrte ženevske konvencije i procesuiraju sve osobe koje se sumnjiči da su odgovorne za teška kršenja Ženevskih konvencija. Više na engleskom na linku (uključuje i link na poimenični popis palestinskih žrtava na arapskom).On Anti-Semitism, Boycotts, and the Case of Hermann Dierkes: An Open Letter from Jewish Peace ActivistsŽidovski mirovni aktivisti podržavaju poziv na bojkot Izraela koji je uputio sindikalist i vođa njemačke ljevičarske stranke (DIE LINKE) Hermann Dierkes. Dierkes je izjavio da bi obični građani Palestincima u njihovoj borbi za pravdu mogli pomoći tako da podrže poziv na bojkot izraelskih proizvoda koji je upućen na Svjetskom socijalnom forumu kako bi se na taj način izvršio pritisak na izraelsku vladu. Nakon ove izjave Dierkes je bio izložen brojnim klevetničkim napadima i lažnim optužbama za antisemitizam, a zagovornici izraelske zločinačke politike čak su ga optužili da ponavlja nacističku politiku iz 1930-tih kada su nacisti pozivali na bojkot židovskih proizvoda. Na linku se na engleskom može pročitati pismo koje su na engleskom u njegovu i obranu poziva na bojkot Izraela potpisali brojni židovski mirovni aktivisti.(Želim ponovo naglasiti da se pozivom na bojkot izraelskih proizvoda, institucija, kulturnih, akademskih i sportskih događanja i djelatnika itd. nikako ne poziva na bojkot svih židovskih proizvoda, institucija itd. što bi bilo antisemitski odnosno rasistički. Pozive na takav bojkot (dakle na bojkot židovskih, a ne isključivo izraelskih proizvoda, institucija itd. te isključivo proizvoda osoba i tvrtki za koje se dokazano zna da podržavaju izraelske zločine – npr. Lev Leviev ili Coca Cola) treba osuditi kao rasizam koji šteti borbi palestinskog naroda za ravnopravnost i ostvarenje ljudskih prava. Oni koji se prave da se bore za prava Palestinaca, a nisu se u stanju potruditi da naprave razliku između poziva na bojkot izraelskih i židovskih proizvoda, zapravo su cionistički agenti ili obične antisemitske budale koji mogu samo naštetiti ugledu i učinkovitosti međunarodnog pokreta za solidarnost s Palestincima i koje pod svaku cijenu treba izbjegavati. Židovi diljem svijeta nisu i ne mogu se smatrati odgovornima za politiku i zločine izraelske vlade. Bojkotom se nastoji vršiti pritisak na izraelske vlasti, institucije, tvrtke, te multinacionalne kompanije koje ulažu u Izrael s ciljem da svoju politiku mijenjaju. Bojkot dakle ima točno određeni cilj, a to je promjena zločinačke politike izraelskih vlasti, njihova izolacija do te promjene koju bi zapravo trebala nametnuti i provoditi međunarodna zajednica, ali kako ona to ne čini (već Izrael nagrađuje unatoč njegovim zločinima i namjernom i aktivnom onemogućavanju postizanja mira) na taj se potez moraju odlučiti sami savjesni građani, ako žele da se postigne pravedan mir u Palestini/Izraelu.)But all of us agree that it is essential to apply pressure against the Israeli government if peace and justice are to prevail in the Middle East and all of us agree that a call for a boycott of Israel has nothing in common with the Nazi policy of "Don't buy from Jews." It is no more anti-Semitic to boycott Israel to end the occupation than it was anti-white to boycott South Africa to end apartheid. Social justice movements have often called for boycotts or divestment, whether against the military regime in Burma or the government of Sudan. Wise or not, such calls are in no way discriminatory. Violence in the Middle East has indeed led to some acts of anti-Semitism in Europe. There was a call to boycott Jewish-owned stores in Rome that was widely and appropriately condemned. We deplore such bigotry. Israel's crimes cannot be attributed to Jews as a whole. But, at the same time, a boycott of Israel cannot be equated with a boycott of Jews as a whole. An acute and disturbing form of racism rising in Europe today is Islamophobia and xenophobia directed at immigrants from Muslim countries. Dierkes has been a champion in defense of the rights of immigrants, while some of those who accuse all critics of Israel of being anti-Semitic often participate themselves -- like the Israeli government and state -- in such forms of racism. The Holocaust was one of the most horrific events in modern history. It is a dishonor to its victims to use its memory as a bludgeon to silence principled critics of Israel's unconscionable treatment of Palestinians.A Harsh Reality for PalestiniansAhmed Tibi, palestinskih zastupnik u Knessetu piše o rasističkoj i ekstremističkoj politici novog izraelskog premjera Netanyahua (iz desničarske stranke Likud) i novog izraelskog ministra vanjskih poslova Liebermana (iz krajnje desničarske stranke Yisrael Beiteinu).
Ekstremisti u Izraelu prijete autohtonoj palestinskoj populaciji „testovima lojalnosti“ i mogućnošću da njihovi pripadnici budu „prebačeni“ na područje koje je nominalno pod kontrolom Palestinske samouprave. Lieberman je jednom prilikom u svibnju 2004. izjavio da 90% palestinskih građana Izraela „nemaju što tražiti ovdje. Mogu pokupiti svoje zavežljaje i izgubiti se.“ No, obitelj Ahmeda Tibija, kao i ostale palestinske obitelji u Izraelu, na zemlji na kojoj i danas žive, živjele su stoljećima prije nego se Lieberman 1978. godine doselio u Izrael iz Moldavije. Lieberman je prije manje od 3 godine pozivao na smrtnu kaznu za palestinske zastupnike u Knessetu koji su se sastali s demokratski izabranim čelnicima palestinskog naroda na palestinskim područjima, uspoređujući ih s nacistima i proglašavajući ih kolaboracionistima. Palestinci koji danas žive u Izraelu su manjina koja je preostala nakon što je Izrael 1948. s tog područja protjerao oko 700 000 Palestinaca. Danas Lieberman poziva na „prebacivanje“, odnosno etničko čišćenje Palestinaca iz Izraela na palestinska područja. Henry Kissinger je pozvao na zamjenu teritorija; Lieberman i Kissinger zamišljaju da se dio Izraela može zamijeniti za dio okupirane Zapadne obale koju su ilegalno zaposjeli židovski kolonisti. No Izrael nema pravo na bilo koji dio okupiranih palestinskih područja, a Lieberman nema pravo nuditi zemlju na kojoj se nalaze domovi izraelskih Palestinaca u zamjenu za pripojenje palestinskih područja na kojima su naseljeni židovski kolonisti na Zapadnoj obali. Izraelski Palestinci su građani države Izrael i ne žele svoj status građana drugog reda u svojoj domovini, gdje su podvrgnuti brojnim diskriminacijskim zakonima, zamijeniti za život u palestinskom bantustanu. Palestinski se građani Izraela s diskriminacijom susreću na svim područjima života. Arapi čine 20% izraelskog stanovništva, ali ih tek 6% radi u javnom sektoru. Niti jedan arapski zaposlenik ne radi u izraelskoj središnjoj banci. Tibi poziva međunarodnu zajednicu da bojkotira ovu izraelsku vladu, a posebno Liebermana kao njenog ministra vanjskih poslova, kao što je bojkotirala pokojnog austrijskog krajnjeg desničara Jörga Haidera zbog njegovih anti-useljeničkih stavova. Više na engleskom na linku.Ostali linkovi:Što preko ljeta - ponuda škole stranih jezika za državne dužnosnikeOdličan cenzurirani tekst koji je uredništvo sveučilišnog časopisa "Universitas", nakon što ga je naručilo, odbilo objaviti. Ipak su vlasnici hrvatskih tiskovina vjerni dodvornici neoliberalnih oligarha i njihovog krupnog kapitala i profita i za njih budno paze da istina i opći interes javnosti ne izađu na vidjelo i ne budu shvaćeni.Radi se o pokretanju procesa kroz koji su stvoreni uvjeti za političku subjektivaciju mnoštva koje je dosad a priori bilo diskreditacijski reprezentirano kao inertno, nezainteresirano ili lijeno te kroz povratnu reakciju istog ideološkog refleksa i oplakivano kao logični, ali nekim čudom zamrli, nositelj društvenih promjena. Za vlastodršce ugodna situacija prebacivanja odgovornosti za promjene na mnoštvo unaprijed odbačeno kao nesposobno, sada više nije moguća. Ono je od samo formalno postojećeg "dijela bez udjela" svakako postalo ozbiljan i precizno artikuliran politički subjekt koji teži verifikaciji svojeg glasa, politički subjekt s težnjom za univerzalnošću, onaj koji je spreman i sposoban artikulirati "volju za sve", a u stanju se samoorganizirati i disciplinirati. Disciplina, s obzirom na to da se direktnodemokratska plenumska procedura nastavlja i mimo suspenzije blokade, a sasvim sigurno i nakon što se postignu ciljevi, znači da taj subjekt neće dozvoliti da ga se depolitizira, što je primarna strategija svake antidemokratske tendencije. Umjesto proizvodnje sadržajno prazne retorike, manevriranja labirintima birokracije i čistih laži na koje smo navikli u polju onog što nam se neistinito predstavlja kao "politika", od studenata smo vidjeli (i mogli, tko je voljan, naučiti) nekoliko novosti koje bi trebale poslužiti za temeljito preispitivanje i konzekventnu sistemsku promjenu mogućnosti političkog organiziranja i djelovanja: od autolegitimirane direktnodemokratske procedure, preko transparentnosti informiranja kroz sve dostupne medije, preuzimanja odgovornosti za svoje obrazovanje i shvaćanja važnosti političke pedagogije, do artikulacije upravo zahtjeva, a ne prijedloga ili molbi. U ovome zadnjem sadržano je možda i najvažnije dostignuće ove akcije. Naime, odabirom iskazne strategije zasnovane na imperativnom modusu, umjesto modusu retoričkog pitanja, nije postignuta samo izravnija artikulacija ciljeva političke borbe, već je, u određenom smislu gerilski, premještena i sama bojišnica – iz standardnog, profesionaliziranog birokratskog diskurza čija su svrha samoproizvodnja i samoodržavanje, tj. u krajnjoj konzekvenci onemogućavanje svake sistemske promjene, prešlo se u odlučni diskurz jedine stvarne politike: one koja, uz aksiomatsku presumpciju jednakosti, deklarira postojanje nepravde i procesira je kroz praksu uklanjanja. Utoliko je najvažniji, i u raspravama često potpuno ignorirani, cilj studentske borbe i sistemske promjene koju podrazumijeva, pokušaj da se riješi problem reprodukcije socijalnih nejednakosti kroz sustav visokoškolskog obrazovanja. Nije stoga čudno što su strukture izvršne vlasti tijekom posljednjih 40 dana mantrale formulaični pseudoargument o nejasnoj artikulaciji studentskih zahtjeva – unutar prešućivanog sistema sprege korumpiranih dužnosnika s tranzicijskim kapitalom i medijima, čiji je neizrečeni ideološki oslonac globalni tržišni fundamentalizam, takav zahtjev ne samo da je opasan, već bi se zaista moglo povjerovati u to da je (njima) nerazumljiv jer je u (njihov) sistem neuklopiv, a nepersonalizirano mnoštvo koje ga ponavlja nije moguće kooptirati. On je naprosto izrečen na stranom jeziku, tj. različita ideološka konceptualizacija na koju se oslanja proizvodi paniku u sistemu. Budući da su studenti nepokolebljivo najavili da se borba nastavlja, bit će nužno da birokrati preko ljeta pohode školu stranih jezika jer su se, konačno, našli u zemlji u kojoj su oni stranci.Bolivija:19 instituciones de Santa Cruz están en emergencia y se movilizanInstitucije u Santa Cruzu u Boliviji su proglasile izvanredno stanje i stalno zasjedanje i mobiliziraju se u obranu svojih građana čija ljudska prava, kao i ustav, ostale bolivijske zakone te međunarodne konvencije svojim potezima krši Moralesova vlada iz La Paza. Predstavnici Santa Cruza traže da se teroristički napadi i akcija bolivijskih specijalaca 16. travnja istraže nepristrano i pod jurisdikcijom Santa Cruza, a traži se i osnivanje međunarodnog povjerenstva koje bi nepristrano istražilo te događaje. Čini se da Moralesove vlasti (koje uopće ne istražuju što se točno dogodilo 16. travnja u hotelu Las Americas u Santa Cruzu, kada su ubijena 3, a zarobljena 2 europskih državljana – već taj događaj pokušavaju zataškati, a dokaze od samog početka uništavaju) nastoje čelnike Santa Cruza i lokalne poduzetnike povezati s navodnim i nedokazanim „terorizmom i separatizmom“, zaplijeniti im imovinu i zatvoriti ih, kako bi se pred izbore u prosincu ove godine riješile svojih političkih protivnika i „pobijedile“ ih zatvorivši ih ili protjeravši iz zemlje, a ne pobjedom na demokratskim izborima.Pronunciamiento del pueblo cruceñoI Hrvatska mora (zajedno s Mađarskom, Irskom i Rumunjskom) tražiti formiranje međunarodnog povjerenstva za nepristranu istragu i razjašnjavanje okolnosti u kojima su 16. travnja 2009. u Santa Cruzu ubijeni Eduardo Rózsa-Flores, Michael Dwyer i Árpád Magyarosi, a zarobljeni Mario Tadić i Előd Tóásó.5. Rechazar y desconocer las actuaciones de la Comisión Multipartidaria de la Cámara de Diputados por su manifiesta parcialidad en la investigación de los supuestos hechos de terrorismo y exigimos la conformación de una Comisión Internacional para la investigación y esclarecimiento de los hechos de violencia perpetrados en nuestra ciudad en el mes de abril.
Evo još nekoliko linkova na zanimljive i važne tekstove koje sam sa zakašnjenjem proteklih dana uspjela pročitati na Slobodnom Filozofskom:Demokracija: antipolitika i ideologijaIdeal današnje demokratije je „politička“ scena na kojoj se svi slažu: takozvana „sretna“ država u kojoj se svi „političari“ i sve „političke“ stranke zalažu za isti „sistem vrijednosti“ (evropski, demokratski, humanistički...)... U takvim okolnostima, potpuno je svejedno za koga će građani glasati. Stoga oni i ne glasaju. Kako kažu novinski izvještaji, na predstojećim izborima za Evropski parlament najmanje 66 odsto građana neće glasati. Logična posljedica konsenzualne logike je ukidanje institucije izbora i uvođenje prakse usvajanja odluka aklamacijom. U takvom sistemu, pojedinac i njegov „sveti“ glas sve je manje važan. Kao što smo imali priliku vidjeti, kada se desi da građani pogrešno glasaju, kada pomisle kako izbori znače slobodno izražavanje njihove volje, a ne potvrđivanje poruka koje su im uputili političari, kao prilikom francuskom odbijanja Evropskog ustava, glasači se šalju na popravni – pruža im se prilika da ponovo glasaju, ovoga puta ispravno. Zašto bi građanin, onda, svoj glas smatrao politički vrijednim? Zašto ga ne bi prodao, kao što lideri opozicije tvrde da rade glasači u Crnoj Gori - prodao i time ga pretvorio u novac, shodno logici profita samoga sistema koji ga poziva na glasanje? Hrvatski studenti umjesto konsenzualne primijenili su direktnu demokratiju. Time su se oslobodili oligarhijske reprezentacije. Upravo zato što su napustili prostor ideološkog konsenzusa, predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić pozvao ih je da se vrate u klupe. OK, rekao je, poslali ste poruku, sad dođite natrag. Budite realni – ne tražite ništa. Jer konsenzus glasi – demokratija je najbolji od svih sistema, sve dok demokratija ne hoda ulicama.O ‘blaženoj nezainteresiranosti’ hrvatskih spisateljaBlažena nezainteresiranost hrvatskih spisatelja ide toliko daleko da isti eksplicitno proklamiraju da se ne namjeravaju ozbiljno baviti političkim pitanjima, te s visine dobacuju da ta politička pitanja na kraju nisu ni važna. ... Svako političko pitanje oni su već “odradili” najkasnije 1989., a otad žive u bjelokosnoj kuli samodopadljivosti: umjesto da ozbiljno promisle o političkom i društvenom značenju činjenice da je Filozofski pod blokadom sada već gotovo dva tjedna, da mu se priključilo još najmanje 15-ak fakulteta diljem Hrvatske, oni u tome vide “duh Jugoslavije” i “dirljivu iluziju”. Blažena nezainteresiranost hrvatskih spisatelja sastoji se, ukratko, u tome da već godinama zauzimaju apolitičan stav, ali ih to svejedno ne sprječava da se o svakom događaju očituju kao da nekog doista još zanima što oni imaju za reći.Razgovor sa slovenskim sociologom Rastkom Močnikom: Ovaj studentski zahtjev odlučuje o prirodi društva u budućnostiOvaj studentski zahtjev, bez sumnje, odlučuje o prirodi društva u budućnosti. Jer, ako se potpuno komercijalizira školstvo ili zdravstvo, bit će to dugoročna stvar i vrlo će se teško kasnije iz toga moći izaći. Stranke se o tome ne određuju vjerojatno iz više razloga, a meni se posebno važnim čini jedan. A taj je da su sve političke stranke zapravo neoliberalne, da je njihova pozadinska ideologija, njihov background, neoliberalan. S krizom je u svijetu ta ideološka potka diskreditirana, ali kod nas očito još nije. Također, značajan uzrok njihove šutnje je i Evropska unija koja ispotiha već duže vremena radi na privatizaciji školstva. Zasad je to u nas još uvijek u državnoj kompetenciji, ali stranački prvaci vjerojatno misle da će ići protiv struje ako se jasno založe za javno školstvo.Potres u društvu znanjaNo, sam kriterij uspješnosti, praćen otvorenom namjerom da se visoko školstvo komercijalizira još i više (kako inače objasniti kredite?) dobiva novu dimenziju ako ga sagledamo s aspekta uspješnosti onih koji ga nameću. Već rutinski doživljavamo razne rang liste najboljih svjetskih sveučilišta na kojima hrvatskih nema ama baš nikad. Inicijalni tragikomični pokušaji da se to opravda lošom metodologijom izrade lista ubrzo su naveli da se zapitamo koja bi ti točno metodologija morala biti u pitanju, a da se Zagreb ili bilo tko drugi plasira na bilo koju od njih. I tu treba postaviti logično pitanje: mogu li neuspješna sveučilišta, od kojih je jedno imalo vrlo neugodan korupcijski skandal i intervenciju državnih institucija, što dodatno snižava ozbiljnost i vrijednost diploma, zahtijevati povećanu komercijalizaciju, a da pritom ne pruže i nešto zauzvrat? Recimo, ozbiljnije shvaćanje studentskih evaluacija koje bi mogle imati i neke konkretne posljedice? Ili ukidanje paušalnih bonusa na plaće na pojedinim fakultetima i, ako su uopće nužni, njihovo uvođenje prema kriterijima međunarodne uspješnosti? Kvalitetne uvjete rada i poštovanje standarda koje zahtijeva izvrsnost? Transparentno gospodarenje novcem s troškovnicima koji će biti dostupni na uvid? Jamstvo da će cijena školarine, koja je na nivou europskih, jamčiti i europski uglednu diplomu? I ako da, kako to misle postići načelno, a kako specifično do početka akademske godine 2010/2011.? ... Kako je moguće da zavedena dječurlija kojom upravlja siva eminencija pokušava već dva tjedna doći do odgovora na neka od ključnih pitanja vezanih uz financiranje visokog školstva, a da tog odgovora nema?INTERVJU – prof. dr. Lev Kreft s Univerze v Ljubljani, filozof, sociolog i političarKaže se da smo opet u krizi, i da je kapitalizam u krizi. A kapitalizam, rečeno je ranije, nema alternativu. Bez obzira što stalno producira krize... Polazi se od toga da je kapitalizam pobedio sve totalitarizme u ime demokratije i takmičenja na tržištu. Osnovno pitanje te krize jeste: da li će ona stvoriti alternativu, da li će to biti njen rezultat? Kako sad izgleda, bit će. A govorenje o Marxu i komunizmu je pritom samo spoljni izraz onoga šta se dešava. Na udaru nisu samo finansijske institucije, nego će taj cunami da pogodi sve obične ljude, a najviše Treći svet. To je situacija u kojoj, pošto si ugrožen, moraš da počneš da misliš o alternativi. Dve stvari su ključne; prvo, ono kako kapitalizam u toj neoliberalnoj varijanti postupa s ljudima. Ljudi su nešto što se tu baca preko krova, ako ne donosi profit. Otarasiš ih se, naprosto, to je taj ideal koji je uspostavljen u zadnjih 30 godina, počevši od reganizma i tačerizma. Drugo, za njih ne postoji priroda, ne postoji okoliš, nešto što bi trebalo odgovorno čuvati, čak i vratiti u prvobitno stanje... Kapitalizam, dakle, ugrožava celokupni život na zemlji, ne samo radne ljude. Ta dva pitanja, održavanje ljudskog života i održavanje prirode jesu ona dva pitanja koja zahtevaju hitnu alternativu, jer profit kao isključivi motiv jedne virtualne ekonomije – a proizvodnje više gotovo da i nema – jeste nešto što dovodi u opasnost ceo svet, ljude i prirodu. To je ta globalizacija u negativnom smislu reči, znači, to je taj okvir u kojem beležimo i ove događaje u Zagrebu.Knjiga dojmova - DANI KOMUNE"Baršunaste revolucije" od godine 1989. do 1991. su se, u retrospektivi, pokazale tipičnim buržoaskim revolucijama – nakon momenta ekstaze, sveprisutnog oduševljenja i patetične retorike ("danas su dozvoljeni snovi" – Milan Kučan) slijedi, kao što piše Marx u 18. Brumaireu dugotrajan mamurluk: privatizacija, osiromašenje, inflacija, militarizacija, podivljali nacionalizam, mržnja, državno i mafijaško nasilje, uništenje socijalne države i, u slučaju Jugoslavije, još i rat. ... Politički zahtjevi alternative osamdesetih ostali su neispunjeni, nakon uništenja Jugoslavije uslijedili su ratovi, brutalna primarna akumulacija kapitala i uspostavljanje novih režima dominacije i eksploatacije. Alternativa je bila politički pobijeđena. Uništenje starog i onemogućenje stvaranja novoga javnog prostora masovne političke participacije nužna je nuspojava ekonomskih i političkih procesa poslije uništenja Jugoslavije – politika je postala cosa visoko specijaliziranih stručnjaka koji su, osim nekoliko mjeseci prije izbora, sasvim odvojeni od naroda i komuniciraju samo s masovnim medijima i poslovnim elitama; masovni mediji (od revolucionarnih tiskovina u vrijeme Francuske revolucije do radničkih i avangardnih novina u dvadesetom stoljeću) koji su nekad bili osnovno sredstvo javne artikulacije političkih zahtjeva i polemika između različitih političkih programa postali su produžetak ili stranačkog PR-a ili administrativne biopolitike (magazini za zdrav i uspješan život, za modu i životni stil); gradski kinematografi i lokalni kulturni centri ili su zatvoreni ili jedva preživljavaju itd. Zajedno s javnim prostorom iščeznula je i istinski demokratična politika i stranke se danas više ni ne pretvaraju da su odgovorne narodu – kad, na primjer, slovenski predsjednik vlade Borut Pahor traži konsenzus, traži ga isključivo unutar političke klase i tako, unatoč svojoj prenapetoj retorici, samo učvršćuje neprohodnu granicu između političke klase i naroda.Sveučilišta koja su bila jedno od povijesno najvažnijih mjesta produkcije i artikulacije političko progresivnih ideja s bolonjskom su reformom postala mjesto produkcije stručnog znanja za potrebe državne administracije (porast statistike, upravnih studija, empirijske sociologije, informatike itd.) i tržišta (ekonomske "ekspertize" i različite vrste menadžmenta). Nova sveučilišta ne samo da ne proizvode više kritičkih i progresivnih ideja – bolonjska sveučilišta proizvode očigledno reakcionarna znanja koja postaju dio neoliberalnog tipa sinteze znanja i vlasti. Racionalnost vladanja neoliberalizma temelji se na konkurenciji kao osnovnom društvenom mehanizmu i bolonjska sveučilišta proizvode »znanja i vještine« koja se neposredno upotrebljavaju u uništavanju socijalne države i uspostavljanju države konkurencije. Snovi alternative osamdesetih o socijalizmu s ljudskim pravima i postsocijalističkih sindikata o kapitalizmu s ljudskim licem bili su kratki, a buđenje iz njih mučno – humanizam obaju skupina realizirao se u okrutnome ljudskom licu neoliberalnog human resource managementa, u jačanju administrativnog nadzora nad populacijom, kontrolnog terora na radnim mjestima (kamere, ankete o efikasnosti, izvještaji o radu, kolegijalno doušništvo) i kapitalističkog iskorištavanja osnovnih kapaciteta ljudske vrste (jezik i kreativnost). Neoliberalizam je istina cmizdrave humanističke "brige o ljudima"....Druga proizlazi iz sadržaja studentskog zahtjeva: besplatno i javno školstvo za sve. Različite instance vlasti, od Fakultetskog vijeća i Senata Sveučilišta do Ministarstva, pokušale su studentima nametnuti takvu ili onakvu vrstu kompromisa: školarine po načelu uspješnosti, "linearno" plaćanje školarina, omogućivanje studentskih kredita odnosno naknadno plaćanje školarina... Osnovna je motivacija tih prijedloga bilo uvođenje načela konkurencije u dotad javni sustav obrazovanja. U neoliberalnoj je perspektivi ustrajanje na školarinama nužno jer je, prema toj doktrini, obrazovanje investicija u sebe koja se investitoru nužno isplati kad zbog svojega dobrog obrazovanja dobije bolji posao i veću plaću u odnosu na manje obrazovane – zbog toga obrazovanje navodno ne smije biti besplatno. Ali – i ovu činjenicu neoliberalni apologeti uvijek prešute – školarine uvode socijalnu selekciju i diskriminaciju. Ako bi svaki pojedinac bio u stanju platiti školarinu, ne bi ni postojali oni manje obrazovani u odnosu na koje se više obrazovanima investicija u obrazovanje isplati. Školarine, dakle, direktno produciraju socijalnu nejednakost. Konkurencija, čije su glavno oružje u polju obrazovanja upravo školarine, može funkcionirati samo u neegalitarnom društvu, u društvu s velikim socijalnim nejednakostima. Konkurencija zapravo nije ništa drugo nego razlika – "konkurencijska prednost" je razlika koja dijeli manje od više "uspješnih" pojedinaca. Uvođenje načela konkurencije u prije relativno egalitarna društva (socijalne države) primarno, dakle, znači nasilno uništenje postojeće egalitarnosti i institucija društvene solidarnosti koje su nastale, tj. koje su bile postignuće stogodišnjih klasnih borbi radnih klasa. Uvođenje konkurencije – na bilo kojemu području društva – nije, ako zanemarimo sociološki žargon, ništa drugo do klasna borba vladajućih protiv onih kojima se vlada. Bezuvjetni zahtjev za besplatnim i javnim obrazovanjem za sve u toj povijesnoj situaciji znači reaktivaciju egalitarnosti kao osnovnoga političkog načela i organizaciju novih oblika društvene solidarnosti kao oblika prakticiranja tog načela.Treća su povijesna i politička lekcija studentske komune plenumi. Plenumi nisu namijenjeni samo studentima i profesorima nego svima, najširoj javnosti. Na njima mogu raspravljati svi koji to žele. Svatko tko sudjeluje u plenumima ima pravo glasa. Neposredna demokracija i masovna politička participacija umjesto predizbornih karnevala i reality showa, umjesto "predstavnika naroda" koji su prekinuli sve veze s narodom, umjesto "stručnog" rukovanja "društvenim problemima". Dizanje ruke na plenumima ne znači biranje između Pepsija i Coca Cole kao na izborima, a plenumske rasprave nisu neukusne parlamentarne retoričke eskapade koje je Marx, u gorespomenutoj knjizi, nazvao parlamentarnim kretenizmom. Prvi put poslije osamdesetih godina dvadesetog stoljeća možemo na postjugoslavenskom području govoriti o demokraciji bez pretvaranja i crvenjenja i izvan okvira apologetike vlasti."NEČUVENO" - tekst Ozrena Pupovca o studentskome buntuBesplatno obrazovanje za sve" u prvome redu znači da niti jedna logika ekonomske računice, odnosno logika tržišne razmjene i profita, ne može poslužiti kao argument za kreiranje institucionalne politike po pitanju pristupa obrazovanju (a po istome ključu i zdravstvu i svemu onome što spada u sferu osnovnih socijalnih prava koje su borbe za jednakost devetnaestog i dvadesetog stoljeća upisale u tkivo takozvane "države blagostanja"). Da je obrazovanje besplatno znači da je ono bezrezervno omogućeno svima, ne kao socijalni kapital u kojega svaki pojedinac ulaže da bi od toga nešto kasnije zaradio, već kao osnovno i univerzalno javno dobro, ono što leži u samoj biti ideje države kao javne stvari koja, izražavajući volju naroda, stupa u službu njegova samorazvoja. No, s druge strane, i mimo ove dimenzije socijalnog prava i pravde, studentski zahtjev znači nešto više. Jer on ukazuje na to da službena reprezentacija politike, upravo ova koja se kod nas već zadnjih dvadeset godina nasilno stvara sustavnim razaranjem svih "socijalnih" pitanja, počiva na dubokoj ideološkoj obmani i mračnjaštvu. Da počiva, naime, na ideji da politika u krajnjoj liniji nije ništa drugo i ne može biti ništa drugo nego stvar prilagodbe na ono što joj u stvarnosti ostaje izvan svakog dosega: prilagodbe na objektivne ritmove kapitalističke ekonomije i strukturne nejednakosti tržišne cirkulacije. Politika može biti samo jedan "realistički" i pragmatički zahvat akomodacije na proizvoljnosti kapitalizma, zahvat nadziranja i toleriranja njegovih ekscesa, stručno upravljanje viškovima i manjkovima žudnje za novcem, koja određuje sâmo središte društvenih odnosa. Kapitalistički svijet možda i nije najbolji, ali je neizbježan. Misliti i boriti se za drugačiji svijet, zahtijevati nešto s onu stranu društvenosti određene profitom i konkurencijom, ne samo da miriše na suludi utopizam i bespomoćno sanjarenje, već i treba biti kriminalizirano, postavljeno izvan granica normalnog.Ostalo:Ádám Horváth: Flores didn't go to Bolivia in 2006Ádám Horváth, prijatelj i suradnik Eduarda Rózse-Floresa, tvrdi da je Eduardo Mađarsku 2006. i 2007. napuštao samo 2 puta, kada je u sklopu humanitarne misije putovao u Somaliju i Indoneziju, te da zbog nestašice novca nije mogao čak niti otputovati u Boliviju na sprovod vlastitoj majci 2007. Mađarske vlasti bi se trebale izjasniti o ovim tvrdnjama bolivijskih vlasti prema kojima je Eduardo tijekom 2006. i 2007. oko 60 puta (neki izvori tvrde čak i oko 90 puta unutar posljednje 3 godine) pod lažnim imenom putovao avionom unutar i iz Bolivije prema stranim destinacijama (uključujući SAD i Španjolsku, za što je potrebna viza) i potvrditi ih ili demantirati, čime bi se u slučaju demantija ponovo pokazalo da su rezultati „istrage“ koja se vodi u Boliviji nevjerodostojni i da je potrebno pokrenuti nepristranu međunarodnu istragu okolnosti u kojima su ubijena 3, a zarobljena 2 europskih državljana.
U međuvremenu, Mario Tadić, drugi hrvatski (i bolivijski) državljanin, koji je 16. travnja u napadu Moralesovih specijalaca na Rózsu-Floresa i ostale u hotelu Las Americas u Santa Cruzu uhićen, prebačen je iz zatvora San Pedro u bolnicu zbog srčanih problema.
